Noć je počela onako kako noći ne bi trebalo da počinju, temperaturom koja se ne spušta nakon zalaska sunca, vrelinom od koje se tijelo rastače u znoju čak i kad sjedi i pokušava da miruje u lažnoj meditaciji koja ima samo jedan cilj, da se na trenutak zaboravi vrelina.
Tropska logika Podgorice pod saharskom prašinom, prvog dana ljeta za mene je odabrala odlazak na predstavu „Smrt u Dubrovniku“, u vojnom hangaru u Zagoriču. Opet ću gledati predstavu u objektu u kojem su se nekad servisirali vojni kamioni i oprema, u prostoru kojem pozorište pristaje kao vojniku uniforma, orden ili metak u čelo.
Pozorište u vojnom hangaru na +35 idealna je pozorišna prilika, pa sudbini tropske noći nisam pokušao uteći. Umjesto na jednom dogovorenom mjestu, na kojem sam se pojavio prošlog četvrtka u 20h, u isto vrijeme pojavio sam se i na drugom, jer je u tropskim noćima i to moguće.
Treba reći već na početku, predstava „Smrt u Dubrovniku“ reditelja Petra Pejakovića, u produkciji Dramskog studija „Prazan prostor“, uspjela je predstava. Makar po mjerama uspješnosti onoga ko ovaj tekst piše. To je pozorišni prostor i svijet u kojem želim da budem i da mu svjedočim, čak i kad čini da boravim na mjestima koja me plaše, uznemiruju ili čine bijesnim, čak i kad mi se određeni djelovi tog puta ne dopadaju, taj svijet i dalje mi je važan i kao gledalac imam potrebu da ga ponovo proživim.
„Smrt u Dubrovniku“ proizvod je trogodišnjeg rada, istraživanja, razgovora sa učesnicima u napadu na Dubrovnik, prije svega onima iz redova agresorske vojske, od koje su dobar dio činili crnogorski vojnici, rezervisti i dobrovoljci. Predstava pripremana na taj način, čini se, nema završiti gdje drugo osim u „dokumentarnom teatru“ koji je istovremeno, što drugo, i politički teatar. Uslovnost te forme svakako je i materijal koji je nužno ispovjedni.
Foto: Krsto Vulović
Konkretni, živi ljudi, govorili su i izgovarali ono što kasnije, u dramaturškoj obradi, postaje materijal predstave. Kao što dio materijala postaju i zvanične izjave tadašnjih političkih i vojnih učesnika u ratu. Već na početku postaje jasno da su reditelj Petar Pejaković i dramaturškinja Anja Pletikosa odabrali metod kog su se dosljedno držali. Tekst predstave sačinjen je od preciznih citata ili diskretnih parafraza izjava učesnika. Očigledna je i odluka da se tom tvrdokornom dokumentarističkom pristupu odstrani ono što mu po pravilima žanra pripada, a to su identiteti odgovornih, imena, nezamućene i nezbunjujuće reference.
Takva odluka unijela je određenu pometnju na nekim mjestima u predstavi, pa su „pravo na ime“ u ovom tekstu dobila samo dva umjetnika stradala u granatiranju (Milan Milišić i Pavo Urban) i jedan kontra-admiral (Krsto Đurović) koji je odbio da granatira Grad. Ostali, uključujući i žene iz čijih perspektiva slušamo priče o dva imenovana umjetnika, u tekstu su anonimni, ili samo označeni nadimkom.
NEŽELJENI OFF-TOPIC
U pozorištu koje pretenduje na „angažman“, političnost i dokumentarizam, odavno se uvuklo jedno već podrazumijevajuće opšte mjesto. Prije ili kasnije, glumci i glumice naći će se u „vrsti“, jedno do drugog, uspravne kičme, dignute brade, očiju ozbiljno uprtih u publiku, pa iz te formacije izdeklamovati nešto publici. Ako je sala veća, za bolji efekat poslužiće i mikrofoni, koji bi sve to trebalo tonski i simbolički da pojačaju.
Slična rješenja (ovog puta bez mikrofona jer vojni hangar u Zagoriču nije prevelik) mogu se vidjeti i u predstavi „Smrt u Dubrovniku“. To su mjesta koja, nažalost, otvaraju prostor da se paralelno razmišlja, pa sam i ja dobio neželjeni višak vremena da skrenem sa teme predstave i zapitam se kad smo to kanonski prihvatili jedno uglavnom scenski mrtvo i slabo rješenje. Skoro kao da se podrazumijeva da će potresan „dokumentarni“ tekst biti dovoljan za komunikaciju s publikom, pa ga se može jednostavno sasuti publici u lice, da ona vidi šta će i kako s njim.
Takva scenska komunikacija, svakako, nije nemoguća, ali da bi se ostvarila potrebni su glumci režirani tako da zaista mogu nešto da učine sa određenim tekstom, iz te formacije. U ovoj postavci i režiji, glumci su se uglavnom podijelili na one koji manje-više mogu na taj način da komuniciraju s publikom ne pretjerujući u trudu da „saopšte“, i na one koji to rade uprežući se svom snagom da dobace svoju scensku istinu što dalje, a rezultat toga uglavnom je istina koja se u slobodnom padu sruši negdje ispred prvog reda gledališta koje bi, valjda, trebalo da bude preplavljeno sadržajem.
Nakon što se prvih skoro sat vremena predstave otegnu u sporom i isprekidanom ritmu, u stilskom koktelu smućkanom previše lakom rukom, „Smrt u Dubrovniku“ ipak ulazi i u neke druge, uzbudljivije pozorišne zone, pa će predstava, kako odmiče, postajati sve hrabrija u obradi materijala, istraživaće se mnogo iracionalnija rediteljska i dramaturška rješenja, glumci će teme sprovoditi kroz postupke koji će biti teže čitljivi, ali više uzbudljivi, hrabrije će se prepuštati užasu, humoru i iracionalnom „dobrom provodu“ grupe mladih vojnika bačenih u poeziju rata.
Foto: Krsto Vulović
Glumci u ovoj predstavi funkcionišu kao grupa i to je jedan od kvaliteta predstave. Osim u situacijama u kojima djeluju kao da su prepušteni sami sebi, u boljim scenama postignuto je zajedništvo iz kojeg se izdvajaju i pojedinačne epizode kroz koje svako od glumaca dobija prostor i ispunjava ga onoliko koliko mu scena dozvoljava, a poneko i preko toga. Glumci uspijevaju da postignu atmosferu ratnog ludila grupe vojnika, ili hora izgubljenih duša koje više ne znaju jesu li među živima ili mrtvima.
Za razliku od glumaca koji su tokom čitavog trajanja tročasovne predstave uglavnom zauzeti ratnom akcijom, glumica Maša Božović, nakon što na početku prvog dijela pokaže potencijal da se s materijalom i odabranim stilskim sredstvima veoma dobro nosi, bez posebnog razloga postaje scenska žrtva i živa scenografija. Tek što je uhvatila zalet u prvom dijelu, njen zadatak iznenada postaje ležanje ispod stola, zatim držanje saksije s maslinom visokom skoro dva metra.
Od trenutka kad uzme maslinu, glumica je neće ispustiti sve do pred sam kraj predstave, kad će započeti njena odlična epizoda kroz koju upoznajemo lik Pava Urbana, dubrovačkog fotografa koji je stradao tokom granatiranja Dubrovnika, snimajući jedno od najsnažnijih umjetničko-dokumentarističkih svjedočenja o granatiranju Grada.
Foto: Krsto Vulović
Ukoliko bi se za nekog od glumaca i moglo reći da nije dobio dovoljno precizan zadatak, ili da mu je dat zadatak kojem nije dorastao, povodom glumice Maše Božović može se osjetiti prije svega žal što nije dobila prostor da još raskošnije pokaže ono što je pokazala u segmentima predstave u kojima ne drži maslinu. A dok maslinu stoički i pošteno drži, sve dok joj ne ispadne iz ruku i uvede je u scenu, ovom gledaocu koji piše njena uzaludna patnja nije jasna.
Je li to metafora golubice mira, karijatida, žena koja je uvijek u pozadini rata i na kojoj se drži kuća, je li njen muk simbol rata kao isključivo „muške igre“? Niz asocijacija može biti beskrajan, ali teško da će i jedna zakrpiti scensku rupu iz koje nas ova talentovana glumica posmatra tokom skoro dva sata predstave. Ipak, njeno scensko prisustvo i neprekidna veza s publikom čak i tada je na zavidnom nivou, što je poduhvat koji treba posebno pohvaliti.
Vjerovatno najveća dramaturuška mana ove predstave jeste nemuštost referenci u tekstu. Kad se tekst uspješno ne rastače u poetizovanim slikama ratnog užasa i kad više nije važno ko je šta rekao i da li je rečeno citat ili parafraza, uglavnom ostaje u zoni informacija koje gledalac koji se ne sjeća određenih događaja ili njihovog medijskog odjeka ne može da prepozna, pa se lako može osjetiti uskraćenim za težinu dokumenta, usred pozorišta koje pretenduje na snagu dokumentarizma.
Foto: Krsto Vulović
Tadašnji političari čija se imena ne pominju, a na koje se često referira, na ovaj način kao da su abolirani ili makar zaštićeni. Zbog toga mnogo nabrojanih imena gradova u kojima postoji slovo r, koje glumac Miloš Kašćelan izražajno kotrlja aludirajući na naše političarrre iz perioda „rata za mir“, djeluje banalno. Pogotovo kad se uzme u obzir da je to slovo „r“ jedini znak koji bi trebalo da nas poveže s imenima, ukoliko nismo prepoznali izjave tadašnjih ideologa i huškača koji su nakon ratnih i velikosrpskih avantura, mirne duše učestvovali u politici ove zemlje sljedećih nekoliko decenija nakon crnogorske sramote u Dubrovniku.
Mali „bonus track“ predstave je i bogato uređena publikacija, netipična za pozorišne predstave, pogotovo one rađene u nezavisnoj produkciji. Publici je ponuđen katalog na više od 60 strana, štampan u velikom formatu na kvalitetnom papiru. Otvarajući katalog, na trenutak sam se ponadao da će odsustvo referenci iz predstave možda naći mjesto u propratnim tekstovima, u tom opipljivom predmetu kome je fizička sudbina odredila trajanje duže od svake predstave. Ipak, urednici kataloga i tu su se odlučili za anonimnost izvora. Ni u katalogu se ne mogu pronaći precizniji izvori teksta. Umjesto toga, mogu se pronaći lične impresije autorskog tima, grafički i vizuelni eksperimenti koji na momente podsjećaju na kreativni spomenar ili amaterski uređen art book, može se naći i poezija učesnika u projektu, ali takav će katalog ostaviti priču na još jednom nivou nedorečenom.
Taj utisak nedorečenosti i pretjerane obazrivosti prema materijalu, nadvija se i nad nekim segmentima predstave „Smrt u Dubrovniku“. Ipak, sve to ne oduzima joj unutrašnju, prije svega glumačku snagu koja je čini uspjelom, na čemu treba čestitati reditelju Petru Pejakoviću i čitavom timu spremnom da se na taj način upusti u materijal kojim se u Crnoj Gori, makar u pozorištu, još nismo bavili.