Za sve koji subotu veče vole da započnu ili završe diskusijom na temu genocida, (post)rata i teorija mira, prošla subota u Berlinu nudila je mali, ali zanimljiv događaj bioskopske „ilegale“. Donedavno, bilo je malo teorijskih tema uz koje bi se u glavnom gradu Savezne Republike Njemačke mogla zakačiti realna etiketa „ilegalno“, pogotovo iz spektra diskusija koje se bave umjetničkom ili teorijskom kritikom kapitalizma i njegovih ratnih manifestacija. To su bile i ostale teme građanske, srednje klase zainteresovane za dešavanja u svijetu, onoliko koliko to dozvoljava udobnost života u luksuzima kapitalizma. Ipak, od kad se u Berlinu na demonstracijama i konferencijama koje se bave izraelsko-palestinskim ratom može dogoditi da upadne i policija, ova vrsta dešavanja više ne nosi samo simbolički pridjev „ilegalno“.
Tako je ove subote u kinu „Transtopia“ u Weddingu organizovan program „illegal_cinema“, koji je kurirala umjetnica Marta Popivoda, a u čijoj je organizaciji učetvovao i politički filozof i teoretičar Gal Kirn, sa kojim ste nedavno na ovom mjestu mogli pročitati intervju. Marta Popivoda je autorka filmova „Yugoslavia, How Ideology Moved our Collective Body“ (Berlinale, 2013) i „Landscapes of Resistance“ (IFFR, 2021), a „illegal_cinema“ je započela u Beogradu 2007, odakle je putovao do Zagreba, Istanbula, Pariza i Bilbaoa, da bi ovog vikenda konačno stigao i do Berlina. Koncept „illegal_cinema“ predstavljen je kao (samo)obrazovni projekat razmjene i kontekstulizacije autorskog, dokumentarnog, aktivističkog, kvir, anarhističkog, cenzurisanog ili na bilo koji način marginalizovanog filma.
MEDITACIJE SA RADNIH AKCIJA
Upravo se pitanje konteksta pokazalo kao najvažnije u događaju „illegal_cinema“ u Berlinu, organizovanom u zanimljivom i aktivistički nastrojenom bioskopu. Kuratorka Popivoda i selektor Kirn izabrali su filmove kroz čiji kontekst će se takođe moći osvijetliti i otvoriti polje za diskusiju o aktuelnoj situaciji u Gazi. Čini se da su kuratorka i selektor u tome uspjeli, jer izbor dva kratka dokumentarna filma iz Slovenije i Bosne i Hercegovine, kombinovani sa klipovima iz Palestinskog igranog filma „Chronicle of a Disappearance“ autora Elia Suleimania iz 1996, možda i nisu bili dovoljno provokativni za policiju, ali svakako jesu za publiku koja je napunila salu.
Gal Kirn za ovu priliku odabrao je dokumentarne filmove autorke Nike Autor i Jasmile Žbanić. Nika Autor poznato je ime na sceni eksperimentalnog dokumentarnog filma, a Jasmilu Žbanić berlinska publika već odavno dobro poznaje. Na festivalu „Berlinale“ 2006. njen film „Grbavica“ nagrađen je glavnom nagradom, a od tog Zlatnog medveda Jasmila Žbanić snimila je nekoliko veoma uspješnih filmova, od kojih je vjerovatno najpoznatiji posljednji, „Quo Vadis Aida“ (2020), nagrađivan i nominovan za najznačajnije svjetske nagrade, među njima i za Oskar.
„Newsreel 242“, slovenačke rediteljke Nike Autor, u dokumentarističko-poetskoj formi „filmskog žurnala“ donosi priču o izgradnji pruge Šamac-Sarajevo 1947. Film otvaraju kadrovi divljih bosanskih pejzaža. Zatim naratorka, skoro dječijim stilom pripovijedanja, govori o tome kako je na lokalnom „buvljaku“ pronašla album sa fotografijama „radne akcije“ izgradnje pruge Šamac-Sarajevo.
Iz filma Newsreel 242
Te fotografije autorka postavlja ispred kamere, preko kadrova pejzaža, otvarajući prostor zamišljanja zajedničkih napora potrebnih da bi se takav pejzaž „pripitomio“ i modernizovao. Tokom filma pronađene fotografije „ožive“, pa ih zamijene i pravi, arhivski snimci radnih akcija izgradnje pruge Šamac-Sarajevo.
Sve to završava se u postratnoj sadašnjosti u kojoj autorka, krećući se pustom sarajevskom stanicom i zaraslom prugom, razmišlja o prošlosti, sadašnjosti i mogućoj budućnost, i dalje se zadržavajući u melanholično-djetinjem tonu, koji je ipak snažno političan dok mašta o svijetu čije ideje nadilaze kapitalizam, razmišljajući o načinima ponovnog otkrivanja vrijednosti zajedništva u kontekstu aktuelnih imigrantskih i ratnih kriza.
TRAŽENJE KOSTIJU
U filmu „Crvene gumene čizme“ Jasmile Žbanić pratimo Jasnu, čiju je djecu otela srpska vojska u Nevesinju. U trenutku otmice njen sin Amar imao je četiri godine, a ćerka Ajla devet mjeseci. Jasmila Žbanić snima Jasnu koja uz pomoć organizovane grupe pokušava da nađe posmrtne ostatke svoje porodice, nadajući se da će potraga naići na crvene, gumene čizme koje je njen sin nosio kad ga je vidjela posljednji put.
Ritmom montaže i krupnim planovima lica, Jasmila Žbanić uspijeva da nas približi emotivnom procesu protagonista. Nasuprot Jasni koja se nada da će pronaći „crvene gumene čizme“, stoji Amor, čovjek zadužen za organizaciju potrage, čija je poslijeratna misija da pronađe posmrtne ostatke nestalih i vrati ih porodicama. Amor i Jasna imaju misiju i opsesiju, pa ih na sličan način vidimo u krupnim planovima očaja i nade u makar onaj mir koji bi donio pronalazak kostiju stradalih i mogućnost da ih njihovi najbliži sahrane.
Iz filma Crvene gumene čizme
Nakon kratke pauze prikazani su i fragementi iz filma „Chronicle of a Disappearance“ Elia Suleimania, koji se simbolički nadovezuje na dva prethodna filma. Nakon što smo u filmu Nike Autor slušali priču o anonimnoj Palestinki koja je 1947. (godinu uoči Nakbe i početka palestinskog stradanja koje traje do danas) sa jugoslovenskom i internacionalnom omladinom gradila prugu Šamac-Sarajevo, u Suleimanievom filmu vidimo scene u kojima 1996. godine u Palestini ljudi na radiju slušaju izvještaje o jugoslovenskom građanskom ratu koji se, u tom trenutku, približava Dejtonskom sporazumu i kraju. A taj kraj, vidjeli smo u filmu Jasmile Žbanić, ipak nije donio mir, dok god postoji i jedna osoba koja prekopava zemlju tražeći svoje najbliže u masovnim grobnicama.
MIR ZA KOJI SE VRIJEDI BORITI
Tema diskusije nakon projekcija upravo je bila tema mira, pod naslovom „How Utopian is Peace Today?“. Na ton diskusije posebno je uticala Palestinska rediteljka iz publike koja je naglasila da riječ „mir“ u Palestini danas zvuči kao „nadrealna riječ, skoro psovka“, napominjući da je razlog situacije u Palestini upravo „vještački mir nametnut prije više od dvadeset godina“. Ovakav početak diskusije otvorio je prostor za različita tumačenja „mira“ koji se ponekad može ukazati kao „administrativni mir“, a nekad i kao nastavak „mekog genocida“. Selektor večeri Gal Kirn je već na samom početku problematizovao „hipijevsko-papinski“ koncept „mira u svijetu“, otvarajući prostor za razmišljanje „o miru za koji se vrijedi boriti“.
Vješto selektovana kombinacija dva filma iz bivše Jugoslavije i isječaka iz Palestinskog filma, izazvali su publiku da se uključi i diskutuje, pa su se u malom prostoru bioskopa u Weddingu mogle čuti i lične priče ljudi povezanih sa aktuelnim i prošlim krizama. Osim razmišljanja Palestinske rediteljke, čulo se i ukrajinsko iskustvo i stav koji je takođe problematizovao zahtjev za „mir usred rata“, napominjući da je u trenutku rata ponekad nemoguće biti za mir.
Na kraju, baš kao što je konceptom i planirano, postjugoslovensko iskustvo poslužilo je kao primjer, pa smo od pripadnika „postratne“ generacije u Bosni i Hercegovini mogli čuti kako zapravo izgleda „Dejtonski mir“ na terenu, u Sarajevu i u Mostaru. Ili riječima Palestinske rediteljke sa početka diskusije: „Mi bismo, možda, za nekoliko godina mogli biti tamo gdje ste vi sad“, aludirajući na oba dokumentarna filma, na poslijeratnu nadu proletera koji grade pruge do boljeg života u filmu Nike Autor, ali i na postratni period iz filma Jasmile Žbanić, u kojem se iskopavaju masovne grobnice u potrazi za ličnim mirom.
JAVNO PROTIV NEGATORA
Na kraju ipak legalno veče naslovljeno „illegal_cinema“ u Berlinu otvorilo je mogućnost da se kroz kontekst nekih drugih ratova i drugih genocida postavi pitanje o budućnosti, kao i značenju mira. Da li se može svjedočiti genocidu u trenutku dok se događa, ili genocid biva proglašen tek nakon što dođe „mir“ i sudije preuzmu posao u svoje ruke, na koji način filmski jezik može otvoriti prostor za razumijevanje, empatiju i nadu, i da li je mir utopija, samo su neka od pitanja na koje se pokušao naći odgovor. Još važnije od toga, zanimljiva projekcija i diskusija pokazali su da je ova vrsta javnog dijaloga nužna i važna, a da je pokušaj guranja takvih diskusija u „ilegalu“ politika protiv koje se treba otvoreno i javno boriti. Pogotovo u Njemačkoj.
Jednako kao što se treba otvoreno i javno boriti protiv politike koja pokušava da relativizuje ili negira genocid, a za manifestacije te politike nažalost nije potrebno otići na berlinske projekcije i diskusije, dovoljno je pogledati regionalnu javnu scenu na kojoj, recimo, i dalje postoje negatori genocida u Srebrenici, samozadovoljno zavaljeni u privilegije i visoke državničke funkcije.
Jedan od takvih je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, čiji je šou sa zastavom na sjednici UN-a prilikom izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici obišao svijet, prikazujući kako današnja populistička politika izgleda u punom kostimu, dok u regionu bivše Jugoslavije pokušava da relativizuje prošlost. Ime predsjednika Srbije moglo se čuti i tokom diskusije u bioskopu „Transtopia“. Kuratorka programa Marta Popivoda podsjetila je prisutne da je upravo Vučić, neposredno pred genocid u Srebrenici, sa skupštinske govornice u Srbiji izjavio „ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Mulismana“, i tu izjavu povezala sa prijetnjama njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu, kad je za život jednog njemačkog vojnika trebalo platiti životom stotinu jugoslovenskih partizana.
To je možda i jedan od zaključaka nakon projekcija i diskusije u bioskopu „Transtopia“. Današnja populistička politika u regionu bivše Jugoslavije, ali i na čitavom Zapadnom Balkanu, vrlo često vuče korijene iz radikalno nacionalističkih ideologija sa početka devedesetih, a te ideologije svoj korijen često imaju u otvorenom rasizmu, pa i u istorijskom fašizmu. To što su danas predstavnici takve politike u uljepšanim, „evropeiziranim“ i birokratizovanim verzijama i dalje na visokim funkcijama vlasti, ne više samo na periferiji, već i sve bliže najvećim centrima odlučivanja i moći, opasnost je koja prijeti i protiv koje se vrijedi boriti.