Gal Kirn je teoretičar politike i kulture koji temu jugoslovenskih partizana uspješno povezuje sa savremenim političkim trenutkom, nalazeći u „partizanskom prelomu“ inspiraciju za političko, umjetničko i društveno djelovanje koje prevazilazi mitove o gerilskoj borbi, šumama i NOB-u koji, kako kaže, treba mitologizovati jer to i zaslužuje.
Rođen u Ljubljani, već četrnaest godina nastanjen u Berlinu gdje je predavao na Freie Universität Berlin, kao i na Justus-Liebig-Universitätu u Gießenu, aktivan je u akademskoj zajednici, ali i kao organizator partizanskog festivala, javnih diskusija i akcija. Sa Gal Kirnom razgovarali smo upravo u Berlinu, gradu u kojem je danas posebno rizično kritički misliti na temu aktuelnih ratova, intelektualne slobode, radikalno lijeve politike...
Obje Vaše knjige bave se, između ostalog, partizanskim pokretom u Jugoslaviji. Nedavno ste i organizovali „Partizanski festival“ u Berlinu. Prije 70 godina jugoslovenski partizani su iz šume došli na vlast. Danas ih nema ni u šumama, ni na vlasti. Jesu li prešli na univerzitete?
Bilo bi lijepo kad bi bili na univerzitetu. Nažalost, barem u Njemačkoj gdje živim posljednjih četrnaest godina, Univerzitet je danas depolitizovan, a bio je to i ranije. Ljudi koji su zaposleni na univerzitetu su „Beamte“ (državni službenici), što znači da ako si zaposlen kao profesor, ti radiš za državu i u tom smislu nije poželjno da budeš politički angažovan. Još gore, ako imaš komunističke stavove ili neku prošlost sa Komunističkom partijom, što nije mala mogućnost na Istoku jer je do 1989. postojala Istočna Njemačka, bio si a možeš i dalje biti izbačen sa Univerziteta. Zadnjih nekoliko godina kao još veći problem oko akademske slobode pokazuje se tema Palestine i Izraela, referiranje na famoznu deklaraciju IHRA koja zabranjuje da se ljudi javno deklarišu protiv politike Izraela, svaka kritika Izraela se tako izjednačava sa anitsemitizmom. U tom smislu čitava čitava antifašistička borba se reducirala na borbu protiv antisemitizma. U toj klimi nemalo ljudi izgubilo je posao, ili ne dobijaju posao, ili se samocenzuriraju, jer poslodavci sa Univerziteta, a još više u kulturnim institucijama, pregledaju tvoj politički angažman u prošlosti ili sadašnjosti, pa ako si potpisao neke deklaracije koje su bile kritične prema Izraelu ili „propalestinske“, možeš imati poteškoća. „Nemoj da lajkuješ stvari na društvenim mrežama“ čuje se stalno. Tako da je partizana vrlo malo ostalo na njemačkom Univerzitetu. Ima „usamljenih jahača“, ali grupe ljudi koji misle i angažuju se na „partizanski način“ nema. Postoje izvan Univerziteta.
Imao sam priliku da radim intervju sa gradonačelnicom Graca Elke Kar, koja dolazi iz Komunističke partije Austrije. U tom razgovoru primijetio sam iznenađujuću političku korektnost i distancu u odnosu na neke simbole i teme istorijske Komunističke partije. Znači li to da se ljevica danas da bi uspjela mora skrivati iza populizma, i na svakom koraku izvinjavati zbog „grjehova prošlosti“, ili ima pravo da bude glasna i koristi svoje simbole?
Problem je u tome što su se sve formacije Komunističke partije već u osamdesetima povlačile iz te misli da je revolucija nužna, procjenjujući da je strategija koja bi imala za cilj revolucionarne promjene vlasti ili transformaciju društva, možda prejaka, „preružna“ i ne ide više ukorak s vremenom. I za revizioniste svakako ona vodi u totalitarizam. Ali mislim da je defetističko i pogrešno da čak ni u lijevom diskursu prošlosti ne smije biti riječi o revolucijama. Savremena istorijografija napravila je prvo tu suptilnu promjenu, pa se ne priča više o revoluciji nego o nasilju, ne priča se o revolucionarnim promjenama nego o teroru. To je onda uvod u temu XX stoljeća kao ere političkih katastrofa, gulaga, logora, i samim tim izjednačavanja fašizma i komunizma. To je dovelo do situacije da često kad pričate s nekim predstavnikom komunističke partije ili neke lijeve formacije, kao da se javlja stid zbog te prošlosti, a to je već uzrokovano revizionizmom i brisanjem prošlosti.
Ako je nostalgija možda problematičan fenomen, još gore je sasvim blokirati svaki osjećaj i misliti da je sve bilo loše i da se trebamo samo otvoriti ka socijaldemokratskom putu, u smislu da već neko vrijeme ljevica preuzima polje koje je je prije dvadeset, trideset godina zauzimala socijaldemokratija. U tom smislu može se dosta lijevih partija vidjeti kao kontinuitet establišmenta. Ali prošlog establišmenta koji se nekad bazirao na državi blagostanja, na socijalnoj državi koje danas više nema. Ako se ljevica pozicionira u socijaldemokratskom horizontu, onda uzima stajalište bauka prošlosti, tako gubi povjerenje, a gubi i samopouzdanje, osjećaj da je u XX vijeku nešto značila i nešto promijenila.
Mislite li da postoji politički kapacitet i šansa da postjugoslovenski prostor uspostavi određeni kontinuitet sa pozitivnim iskustvima Jugoslavije? I kako rekontekstualizovati jugoslovensko iskustvo izvan jugonostalgije i sentimentalnih sjećanja?
Postoji zanimljiv film Marte Popivode „Pejzaži otpora“, gdje protagonistica i komunistica Sonja priča o tome kako su u Aušvicu razmišljali o otporu. I to se događalo. Neki od njih vjerovali su do kraja da je drugačiji svijet moguć. To je stvar čvrstog vjerovanja koje još uvijek fascinira i koje postoji u političkom potencijalu u najgorim mogućim okolnistima. U trenutku krize umjesto da se ide u cinizam i očaj, nema druge nego da nastavljamo upirati. To je alternativa. Ako se predaješ onda ostaje status quo ili dolazi pogoršanje. Zato je važan raison de se révolter, kako bi rekao Alain Badiou, pravo da se odupireš, da se buniš, a to te onda vodi u otvaranje horizonta budućnosti. Tek kad se otvoriš prema novom, onda je moguća klasna koalicija koja može prevazići odvojene borbe. Klasna borba na jednoj strani je priča o podjeli u društvu, a na drugoj klasna politika može napraviti neke saveze koji djeluju nemoguće.
U zemljama bivše Jugoslavije postoje ljudi koji su aktivni unutar akademije, istraživači, mlađi i stariji, umjetnici i kolektivi, čak i nekoliko političkih partija na ljevici koji već dosta svjesno pokušavaju aproprirati nešto što bismo nazvali „partizanskom politikom“ ili samoupravljanjem, različita iskustva prošlosti koja nisu više samo negativna i demonizirana, nego ih se može promišljati preko novih koncepata. Ali ne na način da se poziva u šume, ili da se ponovi stara borba. Trebamo ponoviti gest, revolucionarni partizanski gest, gdje god nas to odvelo. To je kontigentno, ne možeš imati proviđenje ili božji plan koji nas vodi u stvaranje komunističkog raja. Jasno je da ljudi moraju pronaći novu nadu i odlučnost.
Početkom ove decenije govorilo se o nužnosti smanjenja emisije gasova do 2030. Dvije godine kasnije imamo još jedan rat koji traje već tri godine. Ako već svi ne nestanemo u nuklearnom armagedonu, mislite li da će svijet koji „puca po šavovima“ imati snage da se posveti ekološkoj krizi i sačuva planetu, istovremeno se naoružavajući i izvozeći oružje u nove ratove?
To pitanje dotiče se glavnog protivrječja. Uvijek se sjetim starog Horkheimerovog citata koji kaže: „Ko ne želi da priča o kapitalizmu, treba da ćuti i o fašizmu“. U kontekstu sadašnje ekološke situacije, možemo reći: „Oni koji ne žele da pričaju o Ukrajini, Gazi, naoružavanju i kapitalizmu, treba da ćute i o ekologiji“. Samo što je tu lista ovih „o čemu treba pričati“ još duža. Jedno od najvećih razočaranja u ovom slučaju je put partije Zelenih, koja je nastala iz mirovne i antinuklearne politike, a koja je danas „najratobornija“ partija, koja je zajedno sa socijaldemokratama promijenila njemački ustav i učinila da Njemačka više ne bude isključivo defanzivna država. Iako njihova pacifistička, zelena platforma ne postoji još od vremena Joške Fišera i NATO bombardovanja SRJ 1999. godine. U zadnjih nekoliko godina to je otvorena ratna politika i nema više diskusije o miru. Mir koji smo mi na ljevici uvijek smatrali kao neku moralističku priču, nešto o čemu priča papa, danas je skoro pa najradikalniji čin - biti za mir u zemljama kao što je Njemačka ili Amerika, Engleska ili Rusija. To su stavovi koji zahtijevaju hrabrost.
O čemu treba pričati: Kirn
Ali nužna je politika aktivnog mira ili aktivne neutralnosti i razoružanja. U zadnjih nekoliko godina produkcija svjetskog oružja narasla je eksponencijalno. To je jedna od industrija koja nije imala problema sa novim investicijama. Boris Pistorius, ministar odbrane Njemačke, već nekoliko puta je naglasio da u roku od tri, četiri godine Njemačka treba da je spremna na rat. To nije ludak koji priča neke gluposti, to je na nivou i poziciji vlasti izjava koja nas može podsjetiti na Kučana, Miloševića i Tuđmana početkom 90-ih, kad govore da će možda biti rata... Kad dođeš na taj nivo, da mainstream političari to izjave, onda nema velike razlike ako imaš tu krajnju desnicu koja je za rat, ili nešto što se predstavlja kao socijaldemokratija ili centar, ako su svi otvoreni prema ratu, gdje sve ekološke teme postaju sekundarna priča. Svi govore da treba nešto uraditi na bolje, a zapravo ne da se ništa ne mijenja, nego se samo pogoršava.
Vjerovatno ste u Berlinu izbliza svjedočili krizi kritičke misli nakon napada Hamasa na jug Izraela, nakon kojeg je uslijedio vojni odgovor koji još traje. Kako vam je izgledala reakcija Njemačke na javnu kritiku izraelske politike?
Užasna je situacija. To je skoro novi lov na vještice. Drug Boris Buden kaže da je devedesetih u Hrvatskoj bilo lakše kritikovati rat i hrvatski nacionalizam, nego danas u Njemačkoj kritikovati njemački stav prema ratu u Izraelu i Palestini. To je užasna povijesna analogija sa jednom ratnom situacijom. Ali Njemačka jeste u ratu, medijski i spoljnopolitički, iako to često ignorišemo. Njemačka vodi evropsku koaliciju za naoružavanje Ukrajine. Na drugoj strani povodom Izraela je to politika „anything goes“, „tu smo sa vama do kraja, što god uradili“. Ako će biti „konačno rješenje“ palestinskog pitanja, podržavamo vas. To je dio državnog rezona koji je uvijek bio tu, samo se sad radikalizovao. Nekad je postojao osjećaj da je u kulturnoj sferi prostor za manevar, ali ljudi se sada plaše, ne dolaze ili im otkazuju konferencije. Svi se plaše medijskog shitstorma, nakon kojeg možete ostati bez sredstava. Tu je država dosta jako prisutna, postoji kontrola, cenzura, autocenzura. To svakako nije dobro za jedno navodno postkolonijalno, multikulturno društvo.
Još gore, to je u direktnoj koincidenciji ili rezonanciji sa AfD-om i sa provincijalizacijom Njemačke. Ono što se možda ne vidi toliko u medijima, jeste da postoji dosta propalestinskih protesta koje vode migrantske grupacije, dio ljevice, i neke manje nevladine organizacije, nove generacije.
Zemlje „regiona“ bivše Jugoslavije na Sloveniju su uvijek gledale kao na primjer uspjeha. Otcjepljenje bez rata. Brz ulazak u EU. Bolji ekonomski standard. Kakva je pozicija Slovenije danas, u odnosu na zemlje sa kojima je nekad dijelila jugoslovenski prostor? Povezuje li ih danas desna politika i neoliberalizam više nego prije dvadesetak godina?
Povodom raspada Jugoslavije, mišljenja sam da su Sloveniju i Hrvatsku prebrzo priznali kao nezavisne države. Austrija, Njemačka i ostali trebalo je zajedno da pronađu neko političko rješenje, nešto kroz šta bi svi u Jugoslaviji mogli doći do dogovora. U tom smislu možemo pričati o nekom uspjehu Slovenije, koji znači i veliku mjeru političkog egoizma koji se povezuje sa stvaranjem nacionalnog raja. To nije slučaj samo početkom devedesetih, već osamdesetih postoje snažne tendencije u društvu, koje ne dolaze sa ruralne periferije, nego upravo od intelektualaca i kulturnjaka koji su bili najmračniji, i koji su željeli raspad Jugoslavije ili nacionalistički entitet. Jer socijalizam se već raspadao, od tržišne reforme 1965. kad dolazi do teškoća sa solidarnom politikom na nivou države, kako da se raspodijeli bogatstvo, krediti itd.
Ali u osamdesetim ono što je bio prije liberalni momenat ili ideologija razvoja samo jedne regije, susreće se sa snažnom nacionalnom i nacionalističkom tendencijom u Srbiji i Sloveniji unutar socijalističkog političkog aparata. Rekao bih da je postojala zajednička politika nacionalnih elita u Srbiji i Sloveniji, da se država raspadne, ali je istorija htjela da se Slovenija pokaže kao dobar primjer integracije u Evropu, da ide van iz Jugoslavije, a Srbija kao ona koja kao brani federaciju, ali je istovremeno i ruši, i onda se govori o lošem, varvarskom narodu koji vodi ratove itd. Ne oduzimam odgovornost ili krivicu pojedinicima i političkim elitama, nego pokazujem da je to dio dužeg procesa razgradnje socijalizma i kulturnih elita.
Isto tako treba demitologizirati slovenački primjer tranzicije koji nije tako nedužan. Uspjeh za koga? Jedan od najvidljivijih primjera je dekret brisanja svih koji su prije rata bili u registru trajno naseljenih u Sloveniji, iz biših republika SFRJ, koji su preko noći ostali bez zdravstvenog i penzionog osiguranja, ili su trebali otići u rat, ili je većina živjela u nekoj sivoj međuzoni petnaest, dvadeset godina dok nisu dobili status. To su istiniti elementi slovenačke nacionalne politike. Nacionalna politička elita takođe se udružila oko slogana “nacionalnog pomirenja”, gdje su se izjednačavali partizani sa fašističkim kolaboracionistima. A ako je u početku još postojao konsenzus oko neke socialdemokratske tranzicije, onda u zadnjih petnaest godina možemo pričati o neoliberalizmu svih političkih partija. Sa jedne strane Janša i desničari i katolička falanga, koja servira patrijarhalne i etatističke ideologeme, a na drugoj liberalna struja koja još održava neke reference na toleranciju, identitetskku politiku i tako dalje. A iza toga svakako stoji neki novi brak neoliberalizma i nacionalizma. I to je sad već druga ili treća faza tranzicije.
U Crnoj Gori sa vlasti je konačno sišao Milo Đukanović, a dobili smo ojačalu nacionalističku, klerofašističku struju, koja ima jak uticaj. Priča se o uticaju Vučića i pokušaju pravljenja „srpskog sveta“. Kako ti sve to izgleda?
Ne izgleda baš optimistično. Unutar vašeg regiona, sa Kosovom i Sjevernom Makedonijom, čini mi se da je to jedan od punktova u kojima politički antagonizmi mogu jasnije da se iskristališu. Sa druge strane i da se zamagle. Čini mi se da se klerofašistička struja u čitavom regionu prezentira kao alternativa. Nekad smo mislili da su oni mala grupacija fundametalista, nekih sedam-osam posto, ali vidjeli smo da se vrlo brzo to može preokrenuti. Treba se zapitati da li postoji neka lijeva pozicija ili alternativa koja se sukobljava sa ovom novom konstelacijom.
Šta znači „partizanski prelom“ iz naslova jedne od Vaših knjiga?
Partizanski prelom sam preuzeo od Louisa Althussera i radikalnih političkih filozofa iz Francuske, Ranciѐra, Badioua... „Prelom“ je nešto što nije samo mijenjanje vlasti, već nešto što stvara šire i dublje posljedice u društvu. Partizanski prelom u Drugom svjetskom ratu i stvaranje partizanske SFRJ imalo je ogromne posljedice, i to dobre. Od otpora Zapadu u slučajevima Trsta, Grčke, pa otpor Staljinu, što dovodi do uvođenja samoupravljanja, pa do toga da se političko djelovanje proširi na Treći svijet u pokretu Nesvrstanih. To je ludo i radikalno, to što možeš pomisliti gdje je tvoj prostor politike i intervencije, gdje se može relativno mlada i mala zemlja uspostaviti ne kao velesila, SSSR ili Amerika, nego kao akter koji je dosta snažan i koji je zauzeo svoje mjesto u antikolonijalnim revolucijama.
Partizanski festival u Berlinu, foto: Privatna arhiva
U svojoj knjiizi pokušavam da slijedim jačanje ovih partizanskih preloma, pa zatim od '65. i kasnije slabljenje partizanskih preloma. To pražnjenje, preko decentralizacije koja bi trebalo da dovede do više demokratije, zapravo vodi do jačanja republičkih elita unutar Jugoslavije; nema više ekonomskih mehanizama za distribuciju kredita, a nema ni dobrih političkih mehanizama kad je kriza i kad treba nešto spasiti. Pa unutar ovog decentralizovanog samoupravnog modela nastaju teškoće koje su vodile kraju ove revolucionarne politike.
Jednom ste rekli da partizanska umjetnost nije samo ona koja se bavi partizanskom borbom, već i ona koja je nastala „na partizanski način“. Kakav je to način?
Mislim da je interesantan primjer Želimir Žilnik i njegov film „Ustanak u Jasku“. U trenutku kad su najjači „red western“ filmovi, „Sutjeska“, „Bitka na Neretvi“, produkcije uspješne i izvan Jugoslavije, Žilnik ide u Jazak, selo u Vojvodini, i priča sa ljudima. Oni pričaju kako su organizovali otpor u Drugom svjetskom ratu i kako žive danas, šta se promijenilo, šta nije. Vlast nije htjela pokazati film, govorili su kako su to neki beskućnici, seljaci koji pričaju o našem glavnom mitu, NOB-u. A ja mislim da, kao što postooji teza Hane Arendt o banalnosti zla, o sitnim kolaborantima koji su zapravo bili osnovni pokretači nacizma, da bez ovog naizgled malog, svakodnevnog otpora, ne bi bilo otvaranja puta za mitologiziranu Narodno-oslobodilačku borbu, koja, da se razumijemo, i treba da bude mitologizirana, jer se Jugoslavija jeste oslobodila svojim snagama. Ali bez potpore ovih ljudi koji možda nisu uzeli oružje nego su samo učestvovali svako na svoj način, ne bi bio tako uspješan otpor. I to je jedna od lekcija, nešto što možemo naučiti od Žilnika i gomile drugih umjetnika koji su nastavili partizanski prelom, ne samo na način sadržaja, nego tako što su u svojoj oblasti, politici, umjetnosti ili nečem trećem, pokušali mobilizirati resurs prošlosti, mijenjati to kako stvari stoje danas, ali i to kako će stajati u budućnosti. Takođe i kako kreirati neko sjećanje koje može ojačati vjeru u politiku i promjenu svijeta.
Kako se boriti protiv sentimentalnosti u današnjem bavljenju SFRJ, partizanima, NOB-om? Možete li nam dati neke primjere pozitivne prakse, umjetničke i teorijske, koja uspjeva da se bavi ovim temama, a da ne zaglavi u pasivizirajućem i „kontrarevolucionarnom“ mulju (jugo)nostalgije?
Ima ih mnogo. Slažem se sa kritikom nostalgije, kao komodifikacije i možda čak neke neutralizacije prošlosti, koja čini da se ne možemo zaista mobilizirati za promjene. Ali to jeste područje u koje treba intervenisati, ljude zaokrenuti ili pokazati na koji način ta prošlost može biti subverzivna danas. S druge strane ima dosta pozitivnih primjera, na našom partizanskom festivalu predstavili smo nekoliko njih, naprimjer u političkom i umjetničkom smislu interesantna je grupa „Crvena“ iz Sarajeva sa nizom akcija na temu AFŽ-a, ili „Unwanted Images“ druga Davorja Konjikušića, to je stvaranje ogromnog foto-arhiva koji svi mogu slobodno koristiti. Takođe Sanja Horvatinčić sa svojim radom o spomenicima, kao i ljudi u raznim političkim lijevim partijama koje se otvaraju na bolji način koji nije nostalgičan ili samo „veteranski“. Debata Miklauža Komelja i Rastka Močnika prije petnaest godina bila je jedna od najvažnijih debata koja je pokrenula niz istraživanja, izložbi, koja je imala odjeke na raznim scenama Jugoslavije. Postoji kuratorski kolektiv WHW (What, How & for Whom), Sanja Iveković sa svojom reproprijacijom antifašizma, i još mnogo umjetnika koji se bave partizanskim temama na partizanski način, to jeste kao kritikom postojećeg naci-liberalizma.