Imam druga fanatika srpske političke scene. Takav je to čovjek, prosto voli da prati nadrealnu politiku, a u ovom trenutku na Balkanu nadrealnije politike od srpske, vjerovatno, nema. Zaboravio sam da kažem, moj drug je i fantomski Srbin, tako mu tepam od milošte, jer čovjek je to rođen u Bundesrepublici Njemačkoj u kojoj je proveo čitav život kao časni i pošteni gastarbajterski sin, od onih gastarbajtera koji su u Njemačku dolazili „specijalnim vlakovima“ iz filma Krsta Papića.
Zahvaljujući fanatizmu mog druga, imao sam priliku da pogledam djelove sad već ozloglašene emisije u kojoj je predsjednik Srbije Milanu Kneževiću rekao ono „rešićemo, rešićemo“. Za one koji ne znaju, a siguran sam da svi znaju, to je emisija imena „Ćirilica“, u kojoj Milomir Marić i Milomirova asistentkinja redovno goste elitu srpske politike. Ovog puta u specijalnom, predizbornom izdanju koje je valjda trebalo da razgali čitav srpski svet, postavka gostiju bila je gala, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Jelena Karleuša, Dragan J. Vučićević i last but not least, Milan Knežević.
Kad sam shvatio da je među gostima i Milan Knežević, uplašio sam se. Milana Kneževića, poetu i borca za Vučićevu stvar, dugo sam skrivao od mog drugara, kad god bi me pitao o stanju srpstva u Crnoj Gori. Isto kao što sam skrivao In4s, "Borbu" i još nekoliko izvora koji bi, plašio sam se, dotukli mog prijatelja. Ali eto, đokovićevska upornost konačno se isplatila, pa je prije nekoliko dana moj prijatelj imao čast da upozna Milana Kneževića u punoj raskoši kafanskog tv-druženja u kojem se gosti nadvikuju, zbijaju šale i trpe onoga ko jedini ima para za novu turu, jer tako je to kad za kafanskim stolom sjediš praznih džepova, a pije ti se, jebiga, takav si čovjek, bekrija i pjesnik, pjesnik i poslanik.
Neobično je slušati svoj jezik, „svoje zemljake“, iz perspektive nekog ko sve to prvi put čuje i pokušava da shvati. Kao kad slušaš snimak sopstvenog glasa, tako je tupavo i onostrano zvučao Milan Knežević, dok je sa dna skupštinske kace izvlačio jednu po jednu foru na račun Crnogoraca, draškajući humorom lampicu „aplauz“ i osmijeh političkog idola, koji se tu i tamo umorno nasmiješi i podrži šalu, onoliko koliko brige dozvoljavaju.
Možda još od dinamike dvorišta osnovne škole, u kojem je alfa mužjak u grupi bio neko oko koga se okupljalo, za čiju se pažnju borilo i kome se sve žrtvovalo, nisam gledao tu vrstu truda i samoponiženja. Pola života provedenog po skupštinskim salama i bifeima ostavili su traga na Milanu Kneževiću i to se vidi. Način na koji mlatara rukom dok Jeleni Karleuši obećava koncert u Zeti, dobacivanje forica i dizanje nosa visoko da bi fora u slobodnom padu mogla da stigne do uva kojem je namijenjena, sve to bilo je zaista neprijatno za gledanje.
Još neprijatnije bilo je ono kad Milan presječe rukom zrak i kaže kako mu je Aleksandar prijatelj, a melanholik i radoholik Aleksandar mirno kaže da on Milana voli i da su oni drugari. Ili kad je poeta Milan na foru o bugarskom Montenegru dobio aplauz, pa odlučio da loptu ne ispusti tek tako i nastavio da varira bugarski štos, pa od rođenog predsjednika dobio lekciju da su Bugari ipak „važan istorijski narod“. Održao je nešto kasnije predsjednik Srbije bukvicu i Dačiću na temu njemačke kulture, Schillera, Goethea, zauvijek izgubljenog Königsberga, ali to je već za germaniste i sladokusce.
A kad smo kod istorijskih lekcija, treba pomenuti i lekciju iz geografije. To je možda bio i najnadrealniji trenutak ovog televizijskog frik šoua. Trenutak kad Milan Knežević, opet prolazeći rukom kroz vazduh kao mačetom kroz prašumu srpstva, poziva JK da održi koncert na slobodnoj teritoriji srpske Zete na Vidovdan, Karleuša se femka, pominje Severinu, a Aleksandar Vučić odlučuje da je to trenutak da kaže riječ-dvije o Zeti, pa objašnjava da je to odmah pored aerodroma Golubovci, da se Zeta prostire do Skadarskog jezera i Virpazara, da je tu „dobar narod“ i imaju najboljeg krapa, pominje čak i Goričane, selo za koje ni sam do skoro nisam znao, ali to je već moj problem i moje obrazovanje.
Bilo je tu sigurno još mnogo toga, ali ipak nisam predugo izdržao. Kad je sve prošlo, morao sam drugaru još i da objašnjavam fenomen Milana Kneževića. Čak smo i guglali. „Milan Knežević is a Montenegrin politician and poet", tako počinje jedinica wikipedije na engleskom, iz koje se ne može ni naslutiti raskoš jedne političko-pjesničke ličnosti koju ne treba poželjeti ni najgorem neprijatelju. Ali što da se radi. Crna Gora ga ima, rado putuje u Moskvu i Beograd, samoponižava se čekajući uputstva i pohvalu, zakazuje pjevačicama koncerte u svom selu, unosi u crnogorsku politiku dašak Palme, Velje i ostalih virtuoza zdravice, pečenja i skupštinske pijanke.
Morao sam prijatelju da objašnjavam kako to da svi Srbi ne glasaju za partiju tako duhovitog predstavnika njihovog naroda u Crnoj Gori. U mojoj površnoj viziji crnogorske politike, nemam odgovor na to pitanje, mogu samo naivno da kažem kako sam ponosan na to što Milan Knežević, kao ni njegov stariji kolega i saborac Andrija Mandić, nije „predstavnik svih Srba“ u mojoj zemlji i da se nadam da će tako ostati. A da li će predsjednik Srbije uspjeti i to da riješi, pa da učini da Milan i drugovi zaista postanu politički moćni onako kako oduvijek sanjaju da budu. Nadam se da neće.
I za kraj još samo da kažem kako smo nakon „Ćirilice“ moj prijatelj i ja pogledali još i nekoliko izbornih spotova Aleksandra Vučića, koji se pojavljuju svakodnevno na jutjubu. Spotići kraći od jednog minuta, svi snimljeni u jednom danu, sa predsjednikom u istom kostimu, sa istim replikama u kojima se u jednoj verziji spota AV obraća dječaku, u drugoj verziji istog spota obraća se djevojčici, nekad bračnom paru, a nekad kafanskim meraklijama.
E pa, među tim spotovima ima jedan, poseban. U spotu vidimo čupavog psa dok šeta Srbijom i na čistom srpskom priča kako je nekad lunjao kroz šut, krš, napuštene magacine, a sad uživa trčkarajući kroz sređene parkove između velelepnih zdanja. Na kraju, kao svaki vjeran pas, donese glasački listić gazdarici, pa zalaje i kaže kako su on i njegova pseća sorta svi za Vučića, jer da nisu, ne bi na srpskom lajali baš tako kako laju – AV, AV.
Taj slatki kuco koji laje AV, AV utrčao je u moju svijest i basnu srpske politike kao savršen nastavak Milana Kneževića, zavaljenog u fotelju, zagledanog u oči Aleksandra Vučića, i stvari su nakratko dobile smisao.