Marko Pogačar je pjesnik-šifra, ime koje se često koristi kad se regionalna/balkanska/evropska poezija pokušava povezati s prostorom jezika takođe svedenog na šifru, BHSC, bosanski, hrvatski, srpski, crnogorski, ostaci onoga što se ne tako davno zvalo jugoslovenska književnost.
Ime Marka Pogačara još od prve zbirke „Pijavice nad Santa Cruzom“ počelo je da privlači pjesničkom gravitacijom, i to ne iz prvoloptaških razloga, jer Pogačar piše guste pjesme, iz knjige u knjigu gradi svijet kroz koji nije lako proći, a da se ne izađe s jezičkim ogrebotinama, debelim poderotinama na tekstualnom tkivu. Takva je poezija, ispostaviće se, važna i snažna, a pjesniku je omogućila vidljivo i relevantno mjesto ne samo u regionu, nego i na mnogo široj književnoj sceni.
Pogačar pjeva i u formi putopisa koji je postao njegova paralelna prozna staza, na kojoj istražuje jednako koliko i u poeziji. Zbog toga se njegove putopisne knjige ne čitaju kao književne razglednice, ili ako se čitaju, onda prije svega kao psihodelične slike iz fiktivnih i stvarnih paklova Južne Amerike, Afrike, Sibira i ostalih fizičkih i jezičkih pampasa, tajgi, književnih megalopolisa i nekropola.
Za „Normalizuj“ Marko Pogačar govori o svemu gore navedenom i još ponečemu, od pisanja poezije i kritike, preko političke scene, do pukovnika JNA penzionerski stacioniranog nadomak Pljevalja, odlučnog da jednog dana vidi Kubu.
Druže Poga, pišem ti ova pitanja u noći izbora za Evropski parlament. Poklopilo se, pa bih da te pitam, pratiš li rezultate, kako ti izgledaju u trenutku u kojem odgovaraš, jesi li glasao? Da ne kažem, za koga si...
Glasao sam. A rezultati mirišu kako već vonja loša beskonačnost domaće politike, pri čemu pod „domaće“ sve više mislim svu ovu sabranu, iako često i sve više rasparenu i suprotstavljenu, evropsku. Viktor Ivančić napisao je nedavno duhovit i u najvećoj mjeri standardno precizan tekst o besmislu toga evropskog glasačkog posla. Ali je, zbog elegancije poante, zanemario ipak jednu važnu stvar. Hrvatska sada ima političku opciju, na razini zemlje još debelo opozicionu, ali u Zagrebu vladajuću, koja je – uz sve svoje probleme i ograničenja – ipak supstancijalno drugačija od supostojećih. Njihovi europarlamentarni zastupnici, odnosno taj jedan upravo izabrani, primjerice, u startu se i obavezno odriču većeg dijela tih sumanuto visokih plaća. Izlazak na ove izbore vidim, da ne vrludam previše, prije svega kao podršku toj političkoj opciji i njenom razvoju i rastu unutar zemlje. O utjecaju tih kerefeka, pogotovo iz perspektive ove otužne ljetne diznilend-periferije, čudnovate hiperturistificirane džamahirije, na bilo kakve relevantne politike, nemam nikakvih iluzija.
U branši si poznat kao jedan od rijetkih koji „žive od poezije“. I naglašavam – od poezije, jer nije isto što i živjeti od proze, kolumni, scenarija, različitih formi „autorskog pisanja“... Poezija, u odnosu na sve ostalo, djeluje potpuno uzaludno, i zbog toga posebno važno. Pa kako funkcioniše taj pjesnički krug kredom koji si iscrtao oko svoje egzistencije? Vjerovatno nije sve ni u kvalitetu, mora biti nešto i u igri na sreću, što poezija valjda dobrim dijelom jeste. Ili nije?
Nije to baš posve tako. Skoro da bih mogao reći da nije tako uopće. Iako sam, istina, na pjesništvu izgradio, ako hoćeš i zgrnuo, svoj temeljni simbolički kapital. Objavio sam do sada, ne računajući priređivačke naslove poput antologija, izbore iz vlastitih tekstova i slično, do sada 17 knjiga. Od njih je 7 pjesničkih. I kada bi baš htjeli govoriti o prodaji, koja u svemu tome i nije previše relevantna – najbolje se prodaju one esejističke, putopisne. Sve su moje forme uostalom niskotiražne. Takva im je suština, pristup, način. To su knjige za jedan statistički marginalan profil čitatelja. Živjeti od književnosti podrazumijeva u tom kontekstu nešto sasvim drugo. To je taj specifični umjetnički prekarijat u kojem se egzistencija sklapa od niza naizgled rasparenih funkcija u istom polju – knjige vam se prevode, dobijete neku nagradu, rezidenciju ili stipendiju, nastupate, pišete kritiku, nešto uređujete, moderirate, organizirate, prevedete, napišete za radio ili ekran i što sve ne; sve to manje-više paralelno radim. I ne žalim se, volim to, život je dobar. Poeziju u svemu vidim kao ishodište i nešto stalno prisutno. Ako u pojedinom trenutku i ne doslovno, onda svakako kao podtekst, basso continuo. Onu selindžerovsku energiju koja teče kroz stvari, sve stvari.
Razmišljaš li o svom pjesničkom radu kao o dijelu neke šire, pjesničke cjeline? I jesu li te veze u jeziku na kojem pišeš, u jezicima na kojima čitaš ili u kojima si živio, u „pjesničkim školama“ koje su ti važne? Ako je moguće, iscrtaj nam tu školicu, onako, slobodnom rukom, kao ispred zgrade.
Razmišljam, naravno; kao o dijelu čitavog pjesničkog, pa onda i književnog univerzuma, nepregledne mreže tekstova iz koje je, na kraju krajeva, i sam taj rad potekao, u koju se povratnom spregom upisuje jedva je očitljivo mreškajući, a od koje mi je zapravo poznat tek jedan zanemarivo mali dio. Tu priče o pripadnosti prestaju. To ne znači, naravno, da ne možemo govoriti o neposrednijim utjecajima, konkretnim impulsima, važnoj lektiri, pa i nekom tipu poetičke, senzibilitetne i općenito habitusne sličnosti ili sklonosti. Sve to postoji, i koga zanima, može to dijelom rekonstruirati; i nije suviše teško. Ali, ne mogu reći da se osjećam dijelom. Više vibrantnom točkom, presjecištem, raskršćem raznorodnim silnica, koja, kao zbir svega toga i koječeg drugog, odašilje nekakav signal. Ponekad, čini mi se, upravljen nigdje konkretno. Negdje u tamnu tvar gdje, možda, nadam se, čuči poneki čitatelj. Za pisca ipak životno nužna zvjerka.
Banalno gledano, reklo bi se da „mlada lirika“ u regionu ima svoje relativno stabilne struje. U Srbiji se i dalje fura tvrdo ispovijedno. U Hrvatskoj se već neko vrijeme fura nekakva neopastorala i povratak selu. Drugovi i drugarice u Sloveniji po staroj dobroj navici eksperimentišu. O Crnoj Gori i BiH ne znam što da kažem, pa ti kaži ako znaš... Ima li post-jugoslovenska poezija nešto što je povezuje i što bi je moglo, u nekom utopijskom scenariju, kao cjelinu predstaviti širokom pjesničkom svijetu?
Čini mi se da se sve ove struje, kojih i nema baš tako puno – dodajmo im možda još hipermetaforiku, „tekstualizam“, staromodno i uglavnom pogrešno shvaćen „angažman“ i još poneku – uz svakako ponešto različiti intenzitet i dominante mogu pratiti na čitavom jugoslavenskom prostoru, ali ne samo u njemu. Dobrim dijelom to su refleksi globalnih, ili barem „zapadnih“ trendova, koje lokalni književnopovijesni, jezični, recepcijski i ini kontekst čini više ili manje specifičnim, više ili manje prepoznatljivim, eksplicitnim. Povezuje je, čini mi se, još uvijek, jedan zajednički filter; književno polje zajedničkog i sličnih, uglavnom uz manji napor razumljivih jezika, koje je ipak čitav niz desetljeća, različitim kanalima, formiralo jedan otprilike isprativi čitalačko-autorski horizont očekivanja.
"Živjeti od književnosti", foto: Maria Mohr
Govorimo o tome što se i kako pisalo, prevodilo i objavljivalo, u kojim se paradigmama književnost dominantno interpretirala, teoretizirala i poučavala, kada su se i kako formirali određeni trendovi, o tome što je u kojem trenutku bilo popularno, razumljivo, prihvatljivo. Postjugoslavenska književna republika sasvim očito postoji. No nije homogena i, barem za nas koji smo u njoj primarno socijalizirani, lakše ju je razložiti iznutra nego projicirati prema vani. Izvana to zasigurno izgleda upravo suprotno. Ona postaje projekcijsko platno za neke često nekritički usvojene obrasce, uopćavanja, stereotipe. No to je uobičajeno.
Pišeš književne kritike. Kad god ih čitam, imam osjećaj da ti ništa od stvari koje čitaš na ovom jeziku nije bolje od manje-više prosječnog. Izvini na pretjerivanju, ali hladnoća reza prva je asocijacija na tvoje oštre kritike. Pa reci mi nešto o tome, molim te. Stvarno ti se ništa na sceni ne dopada ili je to jednostavno stil koji si odabrao za prikaze i kritike: „objektivno“, bez zapadanja u ekstaze, oduševljenja ili cipelarenja knjiga?
Trudim se, prije svega, pisati pošteno. Ni to, međutim, nikada nije apsolutno – svi imamo slijepe pjege. Ali, čini mi se da je najzahvalniji pristup kritici upravo to što spominješ: hladnoća reza. Jednom kada se, što je dosljednije moguće, uspostavi nekakav prosjek, otkloni od njega uvijek postoje, u oba smjera. Prosjek je tu i inače, pogotovo trenutačno, zanimljiva kategorija. Naime sve donedavno, recimo do prije desetak godina, činilo mi se da nam je prosjek, pogotovo kada je o mlađem pjesništvu riječ, veoma nizak. Vidjelo se da ljudi malo čitaju, uglavnom pasatistički ili slijepo se držeći jednog-dvaju autora, a i ono što čitaju, reče odavno Johnny – krive stvari čitaju.
Kad bih srpskohrvatski prosjek uspoređivao već s onim slovenskim, a kamoli na primjer rumunjskim, mađarskim, poljskim, da ostanemo u širem susjedstvu, slika je djelovala prilično porazno. U međuvremenu taj je prosjek značajno porastao. Ljudi više i raznovrsnije čitaju, izloženi su, posredstvom interneta i društvenih mreža, najrazličitijim poetikama i impulsima u realnom vremenu, više i brže objavljuju, svjedoče instant izražavanju pohvale i pokude itd. Ali, većina ih je, paradoksalno, počela pisati manje-više isto, na tragu tek nekoliko dominantnih poetika – puste varijacije na teme i načine. Ovoga čitatelja posebno će iznervirati tematske mode, jer motivsku osnovu nalazi za književnost općenito, a za liriku napose, slabo relevantnom. Čini mi se da je u pitanju jedna malignija protega puke mode – linija manjeg otpora. Pokušaj brze kapitalizacije konja koji pobjeđuje, bez da se uoči da je takav pristup uvijek u stvari šibanje mrtvog konja. Tako da čitamo gomilu „solidnog“, „pismenog“, „korektnog“ teksta. Gotovo ništa iznimnog, posebnog, na neki moguće sasvim banalan način uzbudljivog. Eto tog fantoma „prosjeka“.
Čini li ti se uopšte da scena koju pratiš hvata bilo kakav korak sa savremenom, „svjetskom“ poezijom? I kakva je to „svjetska poezija“? Nekad su šifre bile jednostavne za provaliti. Ko čita ovo, ko čita ono, brzo se dokuči... Što su staze koje ti pratiš i kakva te forma pjesničkih šifri najviše zaintrigira?
Trudim se da pratim što više, i sve više imam osjećaj da mi mnoge stvari izmiču. Možda je to samo zato što je danas lakše upratiti vlastite lakune, postati svjestan rupa. Usprkos svoj demokratizaciji ponude i pristupa, ne čini mi se da su se stvari fundamentalno promijenile, osim što je sve skupa mnogo dostupnije. Naša je recepcija ograničena, vremenski, jezično, inicijalnim uvidom, ukusom i na druge načine, i opet postoje prilično jasne hijerarhije i stabilni kanali, u mikro i makro razmjeru. No danas je puno lakše uspostaviti usporedne, često ne manje vrijedne, pa ni pretjerano osporavane kanone. Puno lakše možemo kurirati svoju vlastitu verziju književne povijesti. I onda je istovremeno indikativno i porazno koliko se ti paralelni kanoni, barem u „zapadnom kulturnom krugu“ i njime formiranom književnom svijetu, često u velikoj mjeri presijecaju, isprepliću, ujedinjuju. Nisu svi kanoni po sebi besmisleni. Pitanje je, jasno, kako se formiraju i inauguriraju, kako se okamenjuju. Problem je što ih često ne izgrađujemo i izabiremo, nego ih usvajamo, na njih pristajemo.
A sad malo o politici... Uvijek si otvoreno zauzimao stranu. Fašiste napadaš kad god si u prilici, Durrutijev citat o crkvi koja gori kao jedinoj crkvi koja osvjetljava, skoro da ti se zalijepio za kožu teksta. Pa kako ti izgleda „tvrđava Evropa“? A kako kazamati naših državica, evropska Hrvatska i njen klerofašizam, wannabe evropska Crna Gora i njen klerofašizam, pa još i ostatak komšiluka?
Sve mi to, da prostiš, izgleda kao goli kurac. No, i kurčeva, dakako, ima svakakvih. Pa ja, ako mogu da biram, radije ne bih baš onaj sifilitični, ogrezao od jebanja slabijih. Ne treba otkrivati toplu vodu: Pax Europaea je očito stvar prošlosti, kao i brojne druge stvari na koje smo se – ili bar na ideju da ćemo u njima uskoro participirati – već bili navikli. Ratovi gutaju, narod Palestine biva sistematski masakriran, zvecka se nuklearnim oružjem, tope se permafrost i glečeri, klima ide kvragu, Mediteran se pretvara u grobnicu, hrvatska policija na granicama maltretira i muči migrante, a u Crnoj Gori oko vlasti se natežu šverceri cigareta i šišmiši-četnici. To može da si priušti samo najžešća periferija. Bili smo, uostalom, naivni kada smo pomislili da smo, možda, u djetinjstvu odradili onaj „svoj rat“, kugu epohe. Strana može i treba da se zauzme, uvijek. Ali još više treba da se traže metode da se kroz sve to nekako probije, i da se radi na boljem. Makar usitno, na područjima gdje su žrtve i odricanja minimalne. Ne da se junački pogine, ne – da se preživi. Čitavom fatalizmu usprkos.
Tvoja bibliografija ima svoj ritam, koji čini da nepažljivi čitalac pomisli kako ne objavljuješ prečesto, a ti se zapravo ne zaustavljaš. Ali, mijenjaš forme i pomalo „švercuješ“ knjige. Nekad jedan izdavač, a nekad drugi. Čas poezija, čas putopis, pa eseji, pa poetski kvaziputopis, i tako guraš dalje. Zbog čega tako puno pišeš, a istovremeno kao da ne pišeš previše?
Ne pišem poeziju previše često. Možda svega dvaput na godinu, ako i toliko. A zanimaju me i razne druge forme, hibridi, istraživanje. Pa se, uglavnom, dok se traži i sklapa neka nova modulacija pjesničkog glasa, dok se ne iskristalizira ton i način neke buduće zamišljene knjige, bavim proznim oblicima, koji negdje u srži najčešće imaju put i metaforu. Dakle, moguće, u startu metaforu dvostruku, jer putovanje, promatrano izvana, teško da može biti što drugo.
Pišeš kritike, a to znači i da se zamjeraš kolegama i koleginicama koji pišu poeziju. Kako ti to pada? I kako ti padaju kritike tvojih knjiga? Znače li ti išta, i misliš li da bi tvoje kritike autorkama i autorima trebalo da znače nešto, ili bi trebalo da ih ne zanima šta kritičar-Pogačar ima da kaže o njihovim stihovima?
Padalo mi je teško u početku. Iako me praksa ponekad možda demantira, uopće nisam konfliktna osoba, dapače, dosta sam uznemiren ako nešto oko mene u socijalnom smislu ne štima, pogotovo ako postoji mogućnost da sam, iz neke svoje mane i pogreške, nekoga povrijedio. Ali, taj lični sentiment nema ništa s književnom kritikom, i preko toga se moralo naučiti prijeći. I naučio sam, ispisao sam ga. A kritike; mislim da je dosta racionalno pretpostaviti da nitko ne voli pročitati negativne kritike vlastitih knjiga. Naravno, i s tim se treba naučiti nositi. Ali, treba znati i čitati između redova; pogotovo kod nas, u maloj bari. Ne mislim da autorice i autori trebaju previše misliti o mojim kritikama, uostalom, niti ne pišem ih primarno za njih.
Tihi trijumfi života, poezije, foto: Irena Canić
Kritiku vidim prije svega kao neki vid doprinosa književnom polju, pokušaj orijentacije za čitatelje i možda rubno OCD-ovsku potrebu da stvari stavljaš na mjesto gdje misliš da, prema tvom uvidu i ekspertizi, trebaju stajati. A stvari, jasno, imaju svoje živote; same se ruše s polica. Književnost je taj sveti magnet, mačka koja se igra.
Malo spomenarskog ritma... Dok ti ovo pišem, slučajno su mi na stolu posljednje knjige pjesama Adama Zagajewskog i Danijela Dragojevića. Šta ti ta dva imena znače? I čini li ti se da im se posljednje knjige, „Pravi život“ (A.Z.) i „Kasno ljeto“ (D.D.), nekako rimuju?
Dragojević mi je otpočetka bio jako važan pjesnik, jedan je od najboljih koje imamo. Zagajewskog sam također počeo čitati rano, s „Putovati u Lavov“, i usput sam ga prigrlio kao svojeg. Zanimljivo je da kod obojice postoji nezanemariva doza kršćanske mistike, kod potonjeg mjestimice čak i više onog mandićevskog otvorenog „zadaha mantije“, od kojega se u svakom smislu ježim; pa i preko toga sam uspio preći. Te su svoje posljednje knjige obojica sastavljala s određenim saznanjima, uz prilično izvjesnu pretpostavku da bi im mogle biti posljednje. Dragojević se jako bojao te stigme posljednje knjige, nekakvog oproštajnog tona, rezimea, naricaljke, toliko da je svjesno izostavljao neke izvrsne pjesme. No rezultat je jedna neobično vedra, živa i životna knjiga, dragojevićevski zaigrana, precizna. Sličan je i Pravi život. Tu se te knjige najbolje rimuju, u jednostavnosti i snazi vlastitog vitalizma: to su odjave u zube smrti, sitni, tihi trijumfi života, poezije.
Kad već pišem o knjigama pored, da kažem i za knjige iza... Na polici su se za potrebe pozajmice nakrivila dva Bernsteina, Charles i sin, Felix. Sinova je „Notes on Post-Conceptual Poetry“, a očeva „All The Whiskey in Heaven“. Koga ti biraš, ćaću ili sina? J=E=Z=I=K ili post-konceptualno?
Očev rad puno bolje poznajem, od sina čitao sam samo nekoliko eseja, poeziju uopće ne poznajem. Ali, na temelju tog manjkavog uvida, i dalje mi se čini da otac ima mnogo više toga za reći, dok se Jr. zasad uglavnom iscrpljuje u pokušajima provokacije. No, dajmo mu vremena.
U tvojoj knjizi „Latinoamericana“ ima jedan misteriozni Crnogorac, koji u majci sa logom „Jugopetrola“ ide na Kubu. To je putopisna knjiga. Trebalo bi da nisi izmišljao previše. Ovaj ćemo intervju objaviti prvo u Crnoj Gori. Pa ajde, daj za kraj nešto specijalno za crnogorsku publiku, onako, kao bis na koncertu koji se već odavno otrgao kontroli...
Haha, može, draga mi je crnogorska mistika, taj tarot s Morače. To je djed mog prijatelja, penzionirani pukovnik JNA, koji živi pored Pljevalja. U tom trenutku osamdesetogodišnjak. Nedugo prije, u svojim kasnim sedamdesetima, sam se provezao Transsibirskom prugom, sve do Vladivostoka. Kad je čuo da planiramo na Kubu, rekao je unuku – i ja bi s vama. I odradio je sve, i više nego pošteno, usput su ga, na aerodromu Grada Meksika, i priveli te zadržali u pritvoru, jer nije imao tranzitnu vizu. Sretno je, ipak, stigao u Havanu, i eto ga i sad, živog i zdravog, gore u Pljevljima. Nikad nije kasno za mjesta svoje imaginarne mladosti, vlastitih ideala. Niti, jasno, za jednog običnog crva u guzici. Tihi Wanderlust.
Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija