Holograma, gospodaru!

Pokušavajući da se izmjestim iz betona i stignem do Zagarača, na Cetinjskom putu sam jednog dana vidjela da se gradi ko zna više šta i za koga, a pošto se svako gradilište mora ograditi, investitori su se odlučili da ta ograda bude 2d slika borova. U trenutku nisam znala da li se neko sprda ili su zaista mislili da će tim potezom ublažiti betonsko silovanje nas i prirode, ali 'borovi' su tu, i ''stoje uspravno''.  

Odmah sam se sjetila rada američke umjetnice Betsy Damon iz 1985. “Sjećanje na čistu vodu”; naziv koji denotira lament nad distopijskom realnošću za koju polu-naivno a uglavnom samoobmanjujuće mislimo da je u nekoj dalekoj budućnosti ili samo na filmu.

Umjetnica je bila inspirisana dok je stajala na koritu pritoke rijeke Kolorado pod nazivom Castle Creek (Juta) koja je počela da presušuje zbog izgradnje male hidroelektrane uzvodno. Iz sopstvenog senzibiliteta, pretpostaviću njen osjećaj nevjerice i svojevrsnog gađenja naspram onoga što je tu zatekla: ljudski kapacitet za katastrofalni uticaj na prirodu, samim tim i naše postojanje.

Iako zvuči nevjerovatno, odluka Betsy Damon bila je da napravi otisak ovog korita; zajedno sa kolegama, u skoro suvo korito direktno su stavljali ručno rađeni papir koji je upijao sediment, prašinu, fragmente trave i kamenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9161b3c9-25bf-4cdf-94d3-ac57b075ac9c)

Na ovaj nesvakidašnji način, umjetnica je pokušala da 'sačuva' jedan kapilar naše planete, nesumnjivo akcentujući aktivistički, dokumentarni i arhivistički kvalitet umjetnosti – kvalitet svojevrsnog svjedočenja koji je nezaobilazan u kolektivnom (sa)znanju i istrajnim pokušajima da se pruži otpor svemu što tlači, zaglupljuje i ubija. Ipak, najvažniji element ovog rada je mračno upozorenje na sam kompozit distorzivne realnosti koja nam neizbježno trči u susret ukoliko se prakse nastave u istom ključu. Ljeto je gospodnje 1985. i Damonova šalje upozorenje svojim savremenicima, i ono dolazi do nas jednako aktuelno, 40 godina kasnije - simulakrum i simulacija na gas.

Otisak ove pritoke  bio je izložen u galerijskom prostoru gdje su posjetioci mogli da dođu i prisustvuju, čemu?

„Žuboru rječice“ kaže Perica.

Perica je glup. Uvijek je bio glup i sve što je ikada umio je da bude zvečka nekom takođe glupom liku koji ga koristi kao metaforu za svoj labavi humor. Problem? U CG imamo mnogo Perica.

Rad Damonove danas je aktuelan više nego ikad. Bilo da govorimo o konstantnim borbama hrabrih pojedinaca za Komarnicu i ostale crnogorske vene, bilo da smo sa mučninom reagovali na pokušaje sadašnje bijedne vlasti da nam se oduzme Velika plaža i uništi morski ljiljan,  bilo da svakodnevno svjedočimo betoniranju kiseonika, ili da se sada grči želudac na pomen pretvaranja magične i jedinstvene Buljarice u još jednu Budvu, činjenica stoji – žalosno veliki broj našeg naroda prosto voli da pljuje u tanjir iz kog jede (vlast je ovdje samo kelner – neće ti dati ono što ne tražiš i naplatiće ti ono šta tražiš; kelner, ipak, može dobiti otkaz u svakom trenutku). 

No dobro, ko sam ja da sudim šta koga uzbuđuje, i kakve perverzije im dižu puls, ali želim da vjerujem da pravo na nezagađene elemente i zdrav ekosistem imamo svi mi koji živimo u Crnoj Gori, i da pravo na postojanje čiste i prirodno bogate Crne Gore imaju svi oni koji dolaze nakon nas. Želim da vjerujem da ću za par godina moći da povedem svog bratanca Vukana u Buljaricu, i da iz Jadrana na jednoj strani posmatramo čist plavi horizont a sa druge zelena crnogorska brda, da će da me pita za naziv makar tri ptice iako ih tamo, zajedno sa migratornim, bude preko 200 registrovanih vrsta (!), da će radoznalo da me gleda dok berem i jedem morski komorač, da ću da ga naučim kako da identifikuje divlji komorač na kom će sletjeti jedan od 175 tamo nastanjenih insekata! 

Naučiće da cijeni bodljikavu prisutnost ježeva jer oni pokazuju koliko je more u kom se kupamo čisto, ali ću mu isto reći da se u njemu nalazi livada morske cvjetnice sa moćnim imenom Posidonija koja kreira skloništa za razne oblike morskog života, oslobađa veliku količinu kiseonika u more i time reguliše kvalitet vode, kao i da dok god je ona tu, znamo da je more zdravo za nas, naše najmilije, ali i za sva ona čudnovata stvorenja u vodi i izvan nje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a7be70c0-e07b-4bb5-b29a-d65d8be6e4bc)
Buljarica{.caption}

Sjedjećemo tako na obali dok zalazi sunce, klinja će da osjeti zrake sunca na svom licu, nos će da registruje simfoniju soli i žuke, a oči njihanje rozih, bordo i bijelih cvasti divljeg sljeza. Osjetiće da je samo mali dio nečeg neopisivo velikog, raznolikog i prelijepog, i da ako nema svega toga, ne može biti ni njega. Osjetiće nešto što u tom treutku neće razumjeti prefrontalnim korteksom već srcem, i to će kao zreo i odrastao čovjek nazvati srećom, baš to.

Perica, ne. Za njega je kamen nijem, voda bez života, a ptica je dron. Perica razmišlja kako će da proda zemlju, kupi audi i stan u master kvartu ili kojem god kvartu u Podgorici koji je trenutno u modi. Perica kroji plan kako će od prodate zemlje da ide u *Deltu* i to u *XYZ*, "nije ti on klošar da kupuje majicu bilo đe", pa će da jede u Porto Montenegro, ono na ćošku đe svi idu pa mora i on. Prolaziće godine, prodaće se Sinjajevina, neki Rus će napraviti vikendicu na velikom Međedu, sagradiće i taj hotel na Velikoj plaži, a u foajeu će biti hologram morskog ljiljana. Vukana će njegovo dijete da pita šta je to, a on neće umjeti da joj prenese miris soli i žuke, zvuk vjetra i mora, ukus izdanaka smrče ni divljih malina, boje vilinog konjica ni pjesmu ptica, i na kraju će samo reći „Realnost“.

Bujrum.







Za njega je kamen nijem, voda bez života, a ptica je dron. Perica razmišlja kako će da proda zemlju...

beton blues

Holograma, gospodaru

Dok sam čekala let ka gnijezdu kapitalizma, u toaletu na aerodromu me dočekala scena gdje jedna starija žena čuva stražu nekoj osobi u toaletu; dok smo bile djevojčice za to bi se vrlo tautološki i jednostavno reklo ''drži mi vrata''. 

Iznenađena sam bila tom scenom – tako jednostavna radnja izazvala je u meni neke reminiscencije i emotivnost koja je kao vortex iz podsvijesti počela da crpi sve momente koji me vraćaju u djetinjstvo. 

Pomislila sam da je tamo iza tih vrata sigurno unuka te žene, vjerovatno joj tim gestom baka obećava sigurnost – sigurnost za koju starija žena zna da joj ne može garantovati a unuka naslućuje, negdje duboko u stomaku, da nije moguća. Otvaraju se vrata i pojavljuje se odrasla žena, te govori starijoj dotadašnjoj čuvarki da će ona sada njoj držati vrata; vjerovatno je izraz na mom licu pokazao zbunjenost te je kroz osmjeh rekla ''Vrata ne mogu da se zatvore pa čuvamo jedna drugu''. Nasmijala sam se, i dalje nekako zbunjena jer njih dvije se očigledno ne poznaju, ali sam joj na to samo rekla ''Mnogo ste lijepi''. 

Ima već deceniju kako nepoznatim ženama, mlađim i starijim, volim, obožavam zapravo, da udijelim kompliment. To može da bude komentar na fizičku ljepotu, njihove oči, osmjeh, neki odjevni komad ili nakit na njoj, mogu da pokrenem priču sa penzionerkom koja na početku mjeseca ide u trgovinu, par riječi razmijenimo i njeno lice se ozari, a to može i da bude kompliment vezan za neku sitnicu kao što su lijepi nokti, upućen  ženi koja umire radeći u kvadratnom metru trafike.

Žena u toaletu na aerodromu se iskreno, ali i nekako zatečeno, široko nasmijala – obasjala je tu skučenu prostoriju. Usput sam poluglasno prokomentarisala da moramo jedne drugima da govorimo pozitivne stvari, na šta ona kaže ''Da! I zar nije tužno i vrlo čudno kako rijetko čujemo riječi podrške među ljudima. A i roditelje ćete rijetko čuti da kažu svojoj djeci kako su lijepa, da su ponosni na njih... U našoj zemlji prosto nemamo taj mentalni sklop''.

''Uvijek smo u nekoj nevolji'' odgovorila sam kroz neki kiseli osmjeh. Starija gospođa je utoliko izašla, ponudile su da mi drže stražu, rekla sam da nema potrebe jer je žena iza mene upućena u situaciju i vjerujem da ne treba ničega da se plašim, čak i ako vrata nisu zaključana. Ne čujemo to često, mi žene. Higijeničarka se u međuvremenu pojavila te upoznata sa situacijom nudi svoju pomoć, nastaje naizgled bizarna situacija unutar jedne dosta privatne rabote, ali nas pet ponovo djevojčica smo u tih par kvadrata napravile čvorište podrške, topline i razumijevanja. Osmjeha, iskrenog osmjeha isto. Taj trenutak je za nas pet bilo jezgro iz koga i oko kog su zujale naše egzistencije neoivičene nametnutim i naučenim pozadinama; tu smo bile samo mi – efemerne i vječne u isto vrijeme. Razišle smo se kao što smo se i (pro)našle – u stotinki vječnosti, istrgnute kao iz nekog sna gdje su nas nama još nerazumljive struje spojile, kao da smo se morale naći u tom tretnuku da bismo se podsjetile da ako ne čuvamo jedna drugu, sve ide dođavola.

Držim ti vrata – jedna naizgled besmislena sintagma, ali ipak ukazuje na nesputan um djeteta koji predskazuje potencijal neustrašivog drugarstva – ona će ih čuvati za tebe, zbog tebe, držaće ih i pridržati kada ti treba, a ti ćeš njoj kada joj bude zatrebalo. Držanje vrata sadrži sanjalački potencijal metafore koji je za djetetov um pandan supermoći, ona otkriva još uvijek nezamućen i ispunjen život kakav istinski i jeste ispod svog ovog mulja koji zovemo život odraslih.

Istina je da su ljudi postali opsjednuti sobom, da su nas hiperprodukcija i tehnokratska svijest sveli na površinu, da razmišljamo kako će nas neko drugi vidjeti, kako će nam zavidjeti na onome što imamo ili radimo, kako ćemo biti kul i hip – život je postao performans; ne razmišljamo kako da budemo drugima inspiracija i pokretačka snaga.. žena će ženu prvo odmjeriti, rijetko prvo pogledati u oči, i mislim da je to zato što često nemamo žuči da pogledamo sebe u oči - treba prevazići, ne, treba prvo priznati sebi sve a to je pakleno. 

Treba prevashodno imati mogućnosti da se osvijesti kultura u kojoj smo rasle, i da se hrabro prizna svoje silom nametnuto mjesto u tom programu, treba imati hrabrosti priznati sebi da možda nismo živjele život koji je naš već da smo se trudile da ispunimo ulogu dobre ćerke, sestre, prijateljice, partnerke, šta god! Treba imati čeljust da se sažvaće sva krtina ustajalih snova koji su jednog dana postali naše 'pretjerano fantaziranje', treba imati stomak za svariti svu slobodu koju su samljeli plan, red i normativnost. Treba preživjeti nametnutu uniformnost a nadasve, treba biti bijesna. Bijesna jer se program kreirao mimo nas. Bijesna jer se svijet razvijao mimo nas. Bijesna jer poredak nije stvoren po našem liku. Bijesna jer smo sabijene u tačku singularnosti pa se čude što imamo potencijal crne rupe. Žena kada osvijesti sebe, pronalaziće se u očima i osmjehu svake žene, njene ruke će biti tvoje ruke, njen korak tvoj, pogled – jedno. 

Na tom istom aerodromu sam posle skoro 20 godina srela jedinog muškarca koji me fizički zlostavljao, koji mi je nasilnički gurao život iz pluća dok me držao na podu svojim šakama oko vrata. U trenutku kada sam počela da osjećam svirepu laganost svoje fizičke egzistencije, prijateljica je ušla kroz vrata, skočila mu za vrat i omogućila mi da se oslobodim i dođem do vazduha. Bila sam isuviše mlada da bih znala da uradim bilo šta drugo osim da ga otjeram; oženio se nakon par godina i dobio ćerku Stašu. Pomislim nekada na nju i nadam se da će znati i moći da drži sebi i drugima vrata, i da će imati nekog ko će za nju to isto uraditi.



Treba biti bijesna. Bijesna jer se program kreirao mimo nas. Bijesna jer se svijet razvijao mimo nas.  Žena kada osvijesti sebe, pronalaziće se u očima i osmjehu svake žene

solidarnost

Držim ti vrata

Nekom pukom srećom još nisam prestala da se pitam ima li recepta za postizanje socijalne pravde i rodne ravnopravnosti. Đe je tu naša individualna i kolektivna odgovornost, a koliko država kao operativni sistem može da garantuje?

Uvijek dođem do pomalo dosadnog odgovora da bez edukacije nema mrdanja. Pomislim kako bi u nekom izmaštanom obrazovnom sistemu sve bilo drugačije. Čak bi i jutarnji TV programi nudili više od žvakanja senzacija i mladih političara koji nisu čuli za Hanu Arent ali jesu za Breitling. Širom instagrama, fejsbuka i ostalih postetičkih platformi ne bi bilo tirada novih NVO koje se odjednom brinu za *ženska pitanja* kroz mlake *new age* fraze i slavnu Istanbulsku konvenciju; konvenciju o kojoj Rada sa Žabljaka ne zna ništa, a i nema ti kad od krava, kokošaka, sijena, mlijeka i jaja. 

Da država radi na edukaciji svog naroda, djeca i mladi bi u školama učili o istoriji žena Crne Gore, razmišljam. Učili bi da je žena posmatrana kao biološka jedinica i da neispunjenjem ovog zadatka, nije smatrana ženom. Dalje, nova nada Crne Gore, buduće građanke i građani, učili bi da žena tokom istorije nije imala ime izvan njene endo/egzogamne sudbine te je tako pomenuta Rada mogla biti samo Rada Miškova (kao šćer) ili majka Milunova. Saznaće da je muškarac apsolut i da Rada postoji samo i isključivo u odnosu na njega, kao i da je do kraja 19. vijeka Rada bila sredstvo odmazde i robne razmjene, da je morala uzimati muža protiv svoje volje, i da je umio biti stariji od nje i po 40 godina. 

Djeca bi učila kako su žene Crne Gore počele da se bune i bude, i kako su izrazile svoj antifašistički duh, posebno tokom Drugog svjetskog rata, mobilišući se sa drugaricama iz cijele Jugoslavije u najveću organizaciju koju je naš region vidio u borbi protiv fašizma – Antifašistički front žena. Čitali bi kako se antifašistička borba nije mogla uspješno sprovesti i završiti bez njih i da je samo zbog njihove neustrašivosti, rezilijentnosti, požrtvovanosti i odlučnosti, izvojevana pobjeda nad okupatorom. Pročitali bi negdje, možda, da žena više nije samo majka, šćer, sestra i supruga, već i partizanka, borkinja za slobodu i pravdu, *tour de force* za ljudsku ravnopravnost, graditeljka novog svijeta; da je to biće koje oko ideje nove realnosti okuplja obrazovane i neobrazovane žene, hrišćanke i muslimanke, seljanke i buržujke, i da se (samo)mobilišu u brojevima koje nadmašuju naš sadašnji kapacitet razumijevanja solidarnosti. 

Saznali bi da ih je u borbi nad okupatorom učestvovalo oko 2 miliona, da je bilo preko 100.000 partizanki, ali da je svega njih 92 dobilo priznanje narodne heroine. Program izgradnje socijalističke Jugoslavije, saznaće, bio je teška borba za izgradnju nade i bolje budućnosti čiji je diskurs, još jednom, iscrtao granice oko žene kao biološke jedinice, iako je ovog puta u pauzi između reprodukcije i produkcije, mogla biti i politički subjekt. Sa nevjericom, djeca bi učila o distopijskoj sudbini žene Crne Gore, i njenom guranju nazad u privatnu sferu, o nametnutom idealu ženskosti ovaploćenom u majčinstvu i, konačno, o ponovnom utemeljenju ženskog identiteta u realacionom (porodičnom) odnosu nasparam muškarca.  

Društvena i individualna sudbina žena će se, napokon, izučavati kao primjer sistemske hegemonije i opresivnog statusa quo koji se naruši samo kad to sistem dopusti, kroz periodične ispade, čitaj buržujsku borbu za ravnopravnost, više nego za emancipaciju. Između redova, ipak, pročitaće dobri đaci, da otpor nikada nije stao, samo se pravac borbe preusmjerio od spolja ka unutra. 

Trgnula sam se iz ove ruminacije , govoreći sebi da nije sve tako loše danas, da se paradigma mijenja, da ne živimo baš u tako intelektualno skučenom prostoru, i tome slično. Otvorila sam instagram da bih svoje emocije eutanizirala jednom dobrom epizodom *doom* skrola, i naišla na vijest da se na Cetinju otvorila izložba pod nazivom Žena...nosilac društvenog razvoja u socijalizmu. Nije me iznenadilo što Crnogorka i dalje nije nositeljka, ali me zaintrigiralo šta li se krije iza te tri tačke te sam čitajući propratni tekst saznala za baš žarku želju izraženu ispred Državnog arhiva da se na Cetinju podigne spomenik *Crnogorki - majci, sestri, šćeri, supruzi.*

Čovječe ženskog roda! - kako očekivati drugačiju realnost kada nas državne institucije i dalje vide samo kao mašinu za reprodukciju, kada nam javni diskurs ne omogućava da budemo bilo šta drugo osim one koje postoje isključivo u odnosu na muškarca, kada nam je mogućnost postojanja van paternalizama sabijena u tri proklete tačke koje se naivnima mogu podvaliti kao polje emancipacije? Odjednom je teško napraviti razliku između realnosti i lošeg sna iz kog se ne možemo probuditi jer je u svakom slučaju scenarij distopija, i to ona koja se (samo)reprodukuje unutar crnih institucija. 

Dobra vijest je da ipak sjedimo na ramenima naših pretkinja i da nam pogled seže mnogo dalje od onih kojima je pogled fokusiran na otisak svog stopala u blatu, brozni i ostalom spomeničkom materijalu u kome se vajaju svi ti slavni *očevi, sinovi, braća i muževi*.  



Da država radi na edukaciji svog naroda, djeca i mladi bi u školama učili o istoriji žena Crne Gore

borbena mašta

Rada Miškova kao mašina reprodukcije

Skoro sam imala priliku da upoznam mladu i talentovanu vizuelnu umjetnicu iz Srbije sa kojom sam, igrom prilika, zajedno učestvovala na rezidenciji aktivističke umjetnosti u Tivtu. Dok sam ja kroz ekofeministički rad pokušavala da donesem sebi (i nadam se drugima) iscjeljenje, ona se na vrlo precizan način bavila gorućim pitanjem femicida, kako u Crnoj Gori tako i u Srbiji. 

Tokom razmjene ideja i nacrta, primjetila sam da se u tekstu koji prati rad uopšte ne pominje riječ femicid. Na moje pitanje zašto, odgovorila je da joj je profesor na Akademiji (priznati srpski umjetnik bajdvej) rekao da batali te izraze jer je bespotrebno, izlišno, šta uopšte to znači i tome slično.

Kako bi GenZ koja nije morala da uči *Gaudeamus igitur* rekla: "kkdn"! 

Isključivanje žena i ženskog iskustva iz diskursa, uvijek se kreće jednom specificnom linijom koja raspoređuje moć unutar opresivnih struktura; ta linija je demarkacija između predhominidne svijesti i onoga što zovemo civilizacijom, i ta linija je ono što nas suštinski čini nadmoćnom vrstom na ovoj planeti.

Kao označiteljski sistem, jezik služi da se kroz društveni dogovor definiše zajednička realnost koja bi u nekom predhegemonijskom smislu bila polje kolektivne i jednake participacije. Igrom slučaja ili nekog baš poganog programa, istina je da nam realnost nije u potpunosti participativna a bome ni jednaka za sve. 

Suštinski, jezik sadrži posebnu transakcionu moć jer raspolaže razmjenom značenja a samim tim i značaja te su još gore najavljeni Latini slutili "ime je znak" - nagoveštavajući moć i izvijesnost utemeljenja u kolektivnoj svijesti posredstvom jezika. "Ono tamo" ne nosi mogućnost postojanja i (političke) validnosti; tek kada ‘ono tamo’ dobije ime, ono se formira u svijesti, otjelovljuje kao sredstvo razmjene i vrijednosti, i krajnje, materijalizuje u svojoj suštini. 

Femicid je riječ koja označava ubistvo osobe ženskog pola i roda, i sve češća upotreba ovog termina poslednjih par godina (iako se prvi put pojavljuje u 19. vijeku u Velikoj Britaniji a zvanično ulazi u upotrebu od strane američkih feministkinja tokom ’70-ih), ukazuje na specifično buđenje (političke) svijesti na našim prostorima i, eto, neke vrste emancipacije od dosadašnjeg sistema koji se kalemio na ne tako davnoj istoriji kidanja noseva i ubijanja toljagom neimenovanih ženâ, čija se egzistencija potvrđivala samo kroz zajedničke imenice majka, sestra, ćerka i žena. Njihovi identiteti, kao i realizacija sopstva i jastva poništeni su oduzimanjem mogućnosti da se upišu u sistem simboličke razmjene onoga što one individualno jesu i/ili mogu biti; zbog toga se sada svi utrkuju sa monografijama i muralima posvećenim ženama i dopisuju ih u istoriju koja im je oduzeta.

Postati dio označiteljskog sistema znači ući u relacioni sistem moći, jer onog trenutka kada se pojmovi imenuju, oni se napajaju snagom potencijala za promjenu, makar to bilo sa mrtve tačke statusa quo. 

Govoriti o nečemu, sa druge strane, znači insistirati na dobijanju mjesta u poretku koji aktivno upravlja smislom i širom političkom egzistencijom. Ne govoriti o tome da se ženama širom svijeta na milion različitih načina onemogućava da budu - dakle, najosnovnija kategorija postojanja izvan tjelesne izvijesnosti - značilo bi da žene i njihova iskustva jednostavno ne postoje. Ne dati naziv činu ubistva žena koje je specifično omogućeno društvenom prećutnom prejudicijom da su ženski životi manje vrijedni samo zato što su ženski je varvarstvo i svojevrsno nasilje, utoliko veće ukoliko dolazi od osoba koje se nalaze na pozicijama moći. 

Talibani su u Avganistanu uveli drakonske mjere koje ženama zabranjuju da izlaze bez muške pratnje, ne smiju se obraćati muškoj osobi koja nije njihov muž ili otac, moraju biti u potpunosti pokrivene i ne smiju pjevati. U poslednjem nizu ovih iživljavanja koji se kriju iza fundamentalističkih tumačenja Kur'ana, Avganistankama je zabranjeno da govore jedna sa drugom. Dakle, specifično, jedna žena sa drugom ženom. Dolazim do trenutka gdje jezik osim označavanja društvene realnosti, predstavlja oruđe emancipacije duha, jednako kao i političkog oslobođenja - jer jedno bez drugog ne može. Oduzimanjem glasa, Avganistanke se de facto svode na predmet, i njihovo osnovno ljudsko pravo na egzistenciju biva oduzeto. 

Lično, ne mogu da zamislim nivo torture kroz koju ove žene prolaze, sve ostaje u polju užasne pretpostavke i nekog inherentnog znanja koje se manifestuje mojim skoro halapljivim disanjem već dva dana, jer me sama pomisao na njihovu situaciju doslovno guši; paralisana sam nemogućnošću da im pomognem, i kao dijete  zamišljam kako uspijevam da ih sve izbavim odatle. Onda pomislim kako sad u ovom trenutku postoje žene u Crnoj Gori, vjerovatno i u mom okruženju, kojima nije dozvoljeno da se čuju i koje nemaju izlaz iz svoje situacije, koje i ne znaju da postoji drugi način jer nemaju polaznu tačku sa koje mogu sebi priuštiti taj luksuz; koje vjerovatno imaju djecu, možda nemaju posao, ili je toliko malo plaćen da ne mogu ni da zamisle da će se odseliti. 

Sistemski, mnoge žene nemaju izlaz iz svoje prekarne situacije, već su zatočene u krugu koji se samoreprodukuje kroz prazne priče o progresu i ravnopravnosti; i ovdje ne govorim o mladim ženama koje sa totalnom ignorantnošću nose ceger *The future is female* ili o ženama koje misle da su završile svoju emancipaciju jer nose patike a ne štiklu, jer na nekom nivou, i pop feminizmi su važni, ako ni zbog čega drugog  onda makar zbog neposredne dostupnosti sadržaju, pa koliko god to suštinsku promjenu ne donosi.

Insistirati na političkoj emancipaciji, sa druge strane, znači upisati se u društvenu realnost posredstvom jezika, bilo da govorimo o značaju upotrebe riječi femicid ili o tome da smo psihološkinje, kvantne fizičarke ili političarke. Istrajati na emancipaciji duha znači boriti se za mogućnost postojanja i življenja u svijetu gdje nesmetano pjevamo, pišemo i govorimo naša iskustva, ideje, želje i snove. 

Biti svjesna svoje privilegije znači u svakom trenutku znati da milioni žena nemaju pristup sebi i svom životu, i da iako ženama u Avganistanu odavde ne možemo pomoći, možemo da budemo uključene u našu zajednicu, nezavisno od sistema, posebno institucionalnog a plašim se i onog kvazi nevladinog. 

Avganistankama guše glas zato što znaju moć jezika, moć govora i razmjene, ali i zato što su svjesni snage ženskog udruživanja; stoga je neopisivo važno, urgentno zapravo, da govorimo jedna sa drugom, da prenosimo svoja znanja i iskustva jedne se drugima, da rastemo snažnije u razmjeni, u različitosti i istosti, da vičemo svoju istinu, i bilježimo one čiji su glasovi ućutkani i oteti - u Avganistanu, Crnoj Gori ili bilo gdje na svijetu. 







Mnoge žene nemaju izlaz iz svoje prekarne situacije, već su zatočene u krugu koji se samoreprodukuje kroz prazne priče o progresu i ravnopravnosti

jezik i femicid

Odavde do Avganistana

Moja privilegovana malenkost posjetila je Veneciju na sedam dana zbog maratonske posjete 60. Bijenala koje je jedna od najprestižnijih smotri u svijetu umjetnosti. Koliko god da volim umjetnost, sumnjam da bih ikada pomislila da pođem u Veneciju samo zbog Bijenala, ne zvuči mi to kako treba, ali eto prilika mi se ukaz'la, i ja se brže bolje bacih na put ka geografskoj dužini i širini đe se kritičko promišljanje svijeta okuplja oko ideje da umjetnost može valove da valja u kanalima jednoumlja.  

Uprkos hordama ljudi sa svih strana svijeta, čudnovato mirnu energiju Venecije pripisujem elementu vode koja sigurnim i neumoljivim postojanjem diktira svoju dominaciju i izvijesnost da će nadživjeti sve – umjetnost i ljude jednako.

Tema ovog Bijenala je *Stranci svuda* a ključne riječi su usko vezane za politike identiteta, migraciju, kvir i nativne (prve) ljude. Bijenale, kao i manje više cijeli zapad već neko vrijeme pokušava da opere svoju patrijarhalnu bijelu kolonijalnu i heteronormativnu hegemonijsku podsvijest (ključne riječi za EU fondove *btw*), te tako kustos ovog Bijenala, Adriano Pedrosa, po prvi put dolazi sa prostora globalnog juga (Brazil) koji se, pritom, izjašnjava kao kvir muškarac (dvije muve – pljas! – jednim udarcem).

Ključne riječi se mijenjaju iz godine u godinu, pružajući nam neki kvazi osjećaj da se promjena dešava, da smo bliže jednakosti, da patnje i borbe nisu uzalud, naivno ispuštajući iz vida da načini na koje se borimo vrlo jasno ukazuju na to da nam je borba uglavnom dozvoljena od onih koji su i kreirali potrebu za istom, ali polako. Pitanje inkluzije je prljav, pohaban i socijalno perverzan termin koji se u svom stremljenju puni naizgled benevolentnim značenjem koje mu pripisujemo, i ne sluteći da nam je, još jednom, podmetnut sopstveni rep koji u ogromnoj nevolji jurimo i proždiremo, ne prepoznajući da je dio nas. 

Inkluzija u svojoj semantici i društveno-filozofskoj pretpostavci insistira na tome da se nama, ženama, kvir, gej, muslimanima, braon, crnim itomeslično – ustupa pravo na prostor koji nam inherentno pripada. Halo? Čujemo li se? 

Možda još zanimljivije - prostor koji nije stvoren ni stvaran zbog nas, nama se sada ustupa, prostor koji mi kao nekakvim tokenom možemo da si kupimo na neko vrijeme i posubjektimo se. Sistemski, institucionalno i klasno, margini se omogućava da bude, i to isključivo tobože dobrom voljom onih koji su na pozicijama moći. 

Ono što je ovdje problem, i to možda posebne i vrlo zamršene vrste, je što se margina bori za osvajanje onih prostora koji su nas i izbacili iz kruga validnosti, reprodukujući tako (kolektivno podsvjesno ili nesvjesno) jedan te isti sistem perpetualne borbe, jer sva borba margine je, u biti, borba za rađanje – od objekta želimo dostići nivo subjekta, uglavnom ili makar prvenstveno postizanjem političkog jastva.  

Na Bijenalu se očigledno vidi razlika između globalnog juga i sjevera, i to ne samo u jasno reprezentovanim temama koje zaokupljaju pomenute ljude već i materijale koje koriste. Čitav kontinent južne Amerike, par zemalja Afrike, ali i zemlje centralne Azije poput Uzbekistana, ne zaobilaze tekstil kao svoju metodu izražavanja. Bilo da govorimo o detaljno izvezenim svakodnevnim pričama i borbama žena Čilea u formi jorgana, ili kreiranje platna koje je cijelo zapravo stvoreno od različitih tekstila da bi se stvorila slika, naizgled "konvencionalna" ploha u zapadnom smislu, kao u slučaju Lesoto paviljona, ono što je zanimljivo je da otpor vladajućim strukturama pronalazimo upravo u metodama izrade rada, materijalima koje je visoka zapadna misao uvijek gurala u inferiorne i manje "uzvišene".

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cb0acd19-0e41-4356-b068-5e8110f5463b)
Rad Mounire Al Solh, Libanski paviljon{.caption}

Odluka kustosa da u prostor "visoke" umjetnosti uključi i one radove koji su po klasnoj logici uvijek smatrani "nižim" je otpor unutar same institucije koja, paradoskalno, omogućava da umjetnost i dalje bude sfera rezervisana za buržujsko ufuravanje da eto baš oni omogućavaju promjenu paradigme svojim širokim demokratskim zapadnim svjetonazorima. 

Kada je u pitanju globalni sjever, istakla bih sjajan rad Doruntine Kastrati  za paviljon Kosova, kao i grupe *Open group* za paviljon Poljske, ali  najveći i najsnažniji utisak ostavio je rad meni nepoznate umjetnice Gabrielle Goliath, u sklopu Interncionalne izložbe koja je na nekih deset displej panela prikazala marginu društva (kvir, crne, prve ljude Amerike, žene imigranatkinje). Ulazeći u prostoriju duboko plave boje čije osvetljenje dolazi isključivo sa panela, susrećete se sa zvukom i slikom koji isprva zvuče i izgledaju kao neki glič na traci – istrgnuti samoglasnik nesigurnosti, uzdah borbe koji se iskrade iz duše, prekid misli u još nezapočetoj rečenici, kršenje šaka, gutanje pljuvačke dok se bol gura nazad u grudi, treptaj – sekunda mraka koji vječnost traje. Riječ jedna nije izgovorena, nikakva slika nasilja ni diskriminacije, samo oni koji u kameru očigledno govore o svojim bolnim iskustvima, ali umjetnica bira da predstavi samo pauze između dvije riječi koje su apsolutno identične za sve ljude na svijetu.

Ne vjerujem da sam se ikada ranije susrela sa radom koji kroz potpuno paralingvističku metodu izoštrava i fokusira šta znači biti ljudsko biće koje se bori; nemoguće je opisati koncentraciju bola i tuge, ali i ponosa i otpora koji se u tim sekundama vide i osjećaju. Pored sve umjetnosti koju sam vidjela u životu, čitala, učila, upijala, konstruisala i dekonstruisala, odrastala i shvatala, odustajala od tog zapadnog pozerskog i neoliberalnog tripa pa se, eto, vraćala – sve da bih u jednom potpuno naizgled nevažnom radu u tamo nekoj sporednoj sobi na Bijenalu bila vraćena u primordijalnu tačku gdje ključa ideja o nečemu što će da pokreće ljudski duh i dušu, što nam ubrzava dah, izoštrava misli, luči serotonin, i vozi na rolerkosteru emocija. Na našem jeziku to zovemo umjetnost, ali ako hoćete onako pozerski, vi kažite *art*. 

Rad *Personal accounts* vratio mi je malo osjećaja da stvari ipak možda mogu biti bolje, makar malo, jer sva lica političkih identiteta raspršila su se i ujedinila u predkulturnon tragu sirovog iskustva biti čovjekom, i upravo to je polazna tačka za umjetnost koja nam treba i koja nas približava jedne drugima. Iris Murdoch je za ljubav napisala da je to "bolna spoznaja da nešto drugo osim nas postoji"; lično, to nedvosmisleno osjećam za umjetnost, te možda famozno pitanje *Šta je umjetnost?* sve vrijeme traži odgovor na to *Šta je čovjek?*

Smatram da više nemamo društveni luksuz ni etičko zaleđe da se bavimo umjetnošću kao formom i estetikom, i da je istina da je taj vid oduvjek i bio rezervisan samo za buržuje koji nisu znali šta da rade sa viškom egzistencije. 

Moja nedoumica je sljedeća – da li je umjetnost postala borba za političku relevantnost koja je u sadašnjem duhu tehnokratske kvazi postkolonijalne svijesti kratkovida i kratkoročna, ili zaista svjedočimo suštinskoj promjeni paradigme koja redefiniše (ili konačno definiše) pojam umjetnosti izvan uskih krugova povlaštenih klonova koji zapravo ne žele ništa drugo do da budu reproduktivni krak neoliberalne hobotnice, ostaje da vidimo.

Sudeći po komentarima mahom bijelih ljudi na Bijenalu, sve je to njima zabavno, ali vratite visoku (zapadnu, bijelu, heteronormativnu i posve kolonijalnu) umjetnost u njihov (sic!) prostor. 

Konačno, želim izaći iz pesimističke frekvencije, makar zbog suštinski ogromnog respekta prema svim ljudima sa margine, zbog njihovog neumornog otpora i neodustajanja od sebe, i zbog njihovih glasova koji napokon dopiru do globalne svijesti, te insistiram da je važno ne ispuštati umjetnost, da nam je to možda jedino polje gdje zaista možemo prevazići sistemsko konstruisanje i manipulisanje znanjem u šaci pojedinaca; štaviše, mislim da je sada više nego ikada važno ne odustajati, pronalaziti nove načine akcije i reakcije, ali ne da bismo dobili svoju stranicu već da ispišemo novu knjigu iṣpºĉętƙª. 



Smatram da više nemamo društveni luksuz ni etičko zaleđe da se bavimo umjetnošću kao formom i estetikom, i da je istina da je taj vid oduvjek i bio rezervisan samo za buržuje koji nisu znali šta da rade sa viškom egzistencije

venecijansko bijenale

Šta je umjetnost ako nije čovjek

Iva Čukić -  žena sa misijom i vizijom čije je polje borbe usmjereno ka kreiranju pravednih, dostupnih i zelenih gradova za sve,  arhitektkinja i urbanistkinja koja prostore vidi kao mjesto okupljanja i njegovanja zajednice, borkinja koja kroz primjere dobre prakse dekonstruiše i preusmjerava odnose moći, optimistkinja koja svojim djelom inspiriše na akciju. 

Kao jednu od 100 žena prepoznatu od strane Kraljevskog instituta britanskih arhitekata u publikaciji „100 women: architects in practice“ pitali smo Ivu Čukić o njenom radu i miṣ̌ljenju, o tome zašto su zajednice važne, na koji način doprinose boljitku druṣ̌tva. 

**Završila si arhitektonski fakuktet u Beogradu, projektantski smjer, ali si doktorirala na urbanizmu. Šta je doprinjelo toj odluci?**

Nakon završetka Arhitektonskog fakulteta i početka rada u struci, ubrzo sam shvatila da me pitanja koja nadilaze granice pojedinačnih objekata sve više intrigiraju. Tada sam otkrila i Lefevra, Harvija i druge autore koji su se bavili pravom na grad, što mi je otvorilo potpuno novu perspektivu. Počela sam da razmišljam o tome kako gradovi funkcionišu u širem kontekstu, ne samo kao fizički prostori, već i kao mesta gde se prepliću moć, politika i društvene nepravde. 

Iako projektovanje nosi svoju draž i nikada ga nisam u potpunosti napustila, urbanizam mi je pružio širu perspektivu – omogućio mi je da sagledam prostor kao dinamičan sistem koji uključuje ekonomske, socijalne i političke odnose. Grad nije samo prostor, već polje borbe za resurse i uticaj, gde oni na pozicijama moći oblikuju pravila igre. Tu sam uvidela moć urbanističkog planiranja, jer ono direktno utiče na naše živote.

**Da li se sjećaš u kom trenutku si odlučila (ili shvatila) da tvoj rad ne može i ne treba biti odvojen od društva kao cjeline?**

Već vrlo rano tokom svoje projektantske prakse počela sam da uviđam oblike nepravde koji nastaju kao posledica urbanog razvoja, gde privatni interesi dominiraju nad javnim interesom i dugoročnim planiranjem. Primećivala sam kako uništavanje životne sredine, privatizacija javnih prostora i socijalne nepravde, uključujući iseljavanje ljudi, postaju direktne posledice tog pristupa. O tome vas gotovo uopšte ne uče na fakultetu, nego vas posle stvaran život opali po glavi. Meni očigledno (porodično usađena) borba za pravdu i dostojanstvo ljudi, nije dala mira. Zbog toga sam sa prijateljima osnovala Ministarstvo prostora, s ciljem da doprinesemo pravednijem i demokratskom razvoju gradova. 

**Šta, po tebi, čini osnovu društva? A zajednice? Mogu li se ova dva pojma koristiti naizmjenično ili je suština zdravog društva prvenstveno kreiranje zajednice i osjećaja za istu?**

Zajednicu odlikuje snažniji osećaj pripadnosti, solidarnosti i podrške među članovima, dok je društvo šire, heterogenije i manje povezano zajedničkim vrednostima i interesima. Iako su pojmovi blisko povezani, ne znače isto. Zajednice postoje unutar društva, i često su nosioci promena i izvor kolektivne snage jer pružaju ljudima osećaj pripadnosti i direktnog učešća u oblikovanju svoje svakodnevice. Suština zdravog društva leži u kreiranju jakih zajednica koje između ostalog omogućavaju aktivno učešće građana u donošenju odluka koje ih se tiču. 

Snaga zajednica je u solidarnosti i bliskim ljudskim odnosima, koji stvaraju otpornije i pravednije društvene strukture. Bez toga, izloženi smo usamljenosti, okrutnosti, okorelosti, a to vodi raspadu. Zato je neophodno negovati zajedništvo i boriti se protiv svega što nas dehumanizuje.

**Da li sebe nazivaš društvenom ili urbanom aktivistkinjom, i koje su razlike?**

U principu ne volim da se nazivam aktivistkinjom, jer verujem da su empatija, solidarnost i briga za druge, kao i za naše okruženje, osnovne ljudske vrednosti koje bi svi trebalo da imamo. Zato što smatram da aktivizam ne bi trebalo da bude posebna etiketa ili nešto što izdvaja pojedince, već prirodna odgovornost svih nas. Vidiš smeće – pokupiš ga; vidiš da neko nekog maltretira – reaguješ; vidiš da neko hoće da kopa i uništi sve zarad ličnog profita, a na uštrb tuđeg zdravlja – staneš na put tome. Svi mi, kao članovi zajednice, imamo obavezu da doprinesemo boljem životu za sve oko nas. 

**Poznata si po reaktivaciji i aktivaciji različitih prostora (Inex film, Zvezda, Ulična galerija, Magacin) koji za cilj imaju zajedništvo i oplemenjivanje ljudskog duha kroz kreativnost, ali čini se da se u svakom tom procesu provlačio i svojevrsni otpor vladajućoj paradigmi. U kojoj je mjeri otpor nezaobilazna komponenta pri izgradnji zajednice?**

Kao što je rekao Fredi Perlman „otpor je prirodan ljudski odgovor na dehumanizaciju, i tu nema šta da se pravda i objašnjava“. Prostori koje pominješ nastali su upravo kao odgovor na dominatnu razvojnu paradigmu koja forsira privatizaciju javnih resursa, ne obazirući se na stvarne potrebe ljudi. Mi smo želeli da pokažemo da alternative postoje, i u tome smo uspeli. Suprotstavljanjem strukturama moći i neoliberalnim politikama, otvaramo prostor za drugačije oblike zajedništva , gde ljudi mogu preispituju postojeće norme i aktivno učestvuju u stvaranju pravednijeg društva.

Još važnije, kroz kreativnost i zajedničke akcije, ljudi ne samo da redefinišu prostor u kojem žive, već i sami sebe kao aktivne učesnike u društvenim promenama. 

**Za naše čitateljke i čitaoce, možda da približimo koncept Ulične galerije i Magacina?**

Ulična galerija i Magacin su prostori koji funkcionišu kao platforme za umetničko stvaralaštvo, društveni angažman i zajedničke akcije – da pokušam u jednoj rečenici da ih objedinim. Ulična galerija, smeštena u javnom prostoru u centru grada, nastala je 2012. kao reakcija na propadanje jednog dela Beograda. To je bila mala uličica pored nekadašnjeg bioskopa Kozara, koja je postala neuređen parking i deponija, nakon što je bioskop privatizovan. Pokrenuli smo inicijativu da joj damo novi život i drugačiju namenu – kao otvorena galerija, ona je postala mesto za izlaganje umetničkih radova, sa fokusom na mlade i neafirmisane umetnike. U proteklih 12 godina, organizovano je nekoliko stotina izložbi i javnih programa, a galerija je inspirisala slične inicijative u gradovima širom Srbije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f0e1a0ef-29dc-4949-8303-b3d3d100e8d0) 
Ulična galerija, foto: oblakodermagazin.rs{.caption}

Magacin je drugačiji, ali jednako značajan prostor, jer funkcioniše kao samoodrživi društveno-kulturni centar. Osnovan je kroz zajedničku inicijativu desetina organizacija i pojedinaca, uključujući Ministarstvo prostora. Magacin nudi besplatne prostore i druge resurse za razne kulturne i društvene aktivnosti, a svi koji dele vrednosti solidarnosti, tolerancije, društvene raznolikosti i slobode mogu da ga koriste ili da postanu deo zajednice. Sistem rada je horizontalan, gde zajednica donosi sve odluke putem Skupštine, što omogućava inkluzivno i transparentno upravljanje prostorom. Danas Magacin generiše hiljade programa godišnje – svi su besplatni i bave se različitim temama, od umetnosti i kulture do obrazovanja, mladih, medija, ljudskih prava i održivog urbanog razvoja. To je dokaz da zajedničko upravljanje može stvoriti održive i pravedne prostore, u kojima se vrednosti zajedništva stalno razvijaju i afirmišu. Za mene je to jedno malo čudo, moram da priznam, jer je sjajan primer zajedništva i kolektivnog rada na očuvanju javnog dobra. 

**Magacin je kao samoodrživi kulturni centar možda opstao upravo zbog zajednice koju potenciram, ali i zbog toga što funkcioniše po principu horizontale. Koji bi bili tvoji savjeti za one koji imaju želju i potrebu za sličnim inicijativama?**

Ne postoji univerzalan recept, sve zavisi od konteksta, ljudi i situacije. Međutim, najvažniji savet je da od samog početka uključite zajednicu u proces kreiranja prostora/inicijative i donošenja odluka. Kada svi članovi imaju jednak glas u horizontalnoj strukturi, to ne samo da doprinosi osećaju pripadnosti i odgovornosti, već i dugoročno osigurava održivost i uspeh inicijative.

Pored toga, važno je biti fleksibilan i otvoren za promene, jer su ovakvi prostori dinamični i zahtevaju konstantno učenje i prilagođavanje. Takođe, povezivanje sa sličnim inicijativama i mrežama može biti izuzetno korisno. Razmena iskustava i znanja, kao i zajednički rad na rešavanju problema, može obogatiti vašu inicijativu i pružiti dodatnu podršku u borbi protiv zajedničkih izazova. Na kraju, istrajnost i strast su zapravo pokretačka snaga koja vam pomaže da prevaziđete prepreke i ostvarite cilj.

**Ministarstvo prostora, čija si suosnivačica, bavi se upravo pitanjima od izuzetnog značaja za društvo kao zajednicu; da li možeš nešto više da kažeš o inspiraciji za pokretanje Ministarstva, da li i koliko su se stvari promijenile od pokretanja, i na kraju već nezaobilazno ali samoobjašnjivo – zašto Ministartsvo?**

[Ministarstvo prostora](https://ministarstvoprostora.org/) je osnovano kao reakcija na sve izraženiju komodifikaciju i privatizaciju urbanog prostora, kao i na činjenicu da građani bivaju isključeni iz procesa donošenja odluka koje direktno utiču na njih i njihov životni prostor. Inspiracija je došla iz nas samih, hteli smo da živimo u drugačijem gradu. Hteli smo da javni prostori budu mesta društvenosti, hteli smo da napuštene prostore oživimo, da uključimo zajednicu u oblikovanje našeg okruženja.

Vremenom, Ministarstvo je proširilo svoju oblast delovanja, ali osnovna ideja je ostala ista: borba za pravedan i inkluzivan grad. Naš rad se najvećim delom bazira na saradnji sa lokalnim zajednicama i podršci komšijskim grupama da izbore svoje pravo na grad. Do sada smo podržali više od stotinu takvih grupa, svedočili tome da se međusobno udružuju i deluju proaktivno, a sve u cilju opšteg interesa. Rekla bih da smo upravo na to najponosniji, što smo uspeli da politizujemo pitanje razvoja grada - ljudi razumeju da ih se to tiče i da imaju pravo da se pitaju i odlučuju. Naziv "Ministarstvo" izabrali smo namerno… Dosta je zanimljivo kako oni koji prvi put čuju za naziv na njega reaguju, to nikada ne prestaje da nas zabavlja!

**Kako doživljavaš Crnu Goru, posebno našu kulturu. Vidiš li u tom smislu obrise nečega što je cjelovito, ili se sve svodi na izdvojene napore pojedinaca?**

Ako pričamo o poduhvatima u domenu kulture, posebno savremene, tu ima još posla. Međutim, čini mi se da postoje odlične inicijative, a i mladi ljudi sa svežim idejama, istovremeno i vrlo uporni! Imala sam priliku da upoznam ljude iz DKC Pomorandža, Škart-a, Engaged space 201 koji su sjajni, zatim za scenu vrlo važan Institut za savremenu umjetnost. Takođe, obe smo imale iskustvo rada sa NGVU - Novom galerijom vizuelnih umetnosti koje je bilo neverovatno inspirativno i ispunjavajuće! Mislim da ova galerija svojim konceptom donosi jednu novu energiju i svežinu, a da je dodatna vrednost insistiranje na regionalnoj saradnji i umrežavanju, kao i na ženskom stvaralaštvu. Mislim da je ovo poslednje izuzetno važno jer otvara pitanja o pravima, slobodi izražavanja, jednakosti i socijalnoj pravdi, čime doprinosi širem društvenom dijalogu o promenama koje su potrebne u patrijarhalnim društvima.

**Kako bi arhitektonski i urbanistički opisala, na primjer, Budvu? Čega je Budva simbol?**

Budva, gledano arhitektonski i urbanistički, predstavlja primer neplanskog razvoja i prekomerne izgradnje koji su drastično i nepovratno promenili njen nekadašnji karakter. Grad je postao simbol nekontrolisanog urbanizma, gde je fokus na kratkoročnom profitu nadmašio potrebu za očuvanjem kulturne i prirodne baštine. Masovna gradnja stambenih i turističkih kompleksa narušila je identitet grada, čineći ga manje prepoznatljivim i vrednim kao autentično mesto, i više kao generički turistički centar. Ovaj primer upozorava na potrebu za promišljenijim i održivijim pristupom razvoju gradova, posebno u prirodno i kulturno bogatim područjima.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4a6b36f7-c2b6-4892-bdba-71e31995c0d9)
Budva, foto: Pobjeda{.caption}

**Ima li popravke, jesu li takvi prostori zauvijek uništeni?**

Volela bih da postoji to „jedno dugme“, pa da ove i slične stvari samo nestanu, ali ga nema. Vrlo je važno razumeti da su greške u urbanizmu ili večne ili sumanuto skupe, dakle tu nema „undo“ , to ostaje tu za buduće generacije. I sada je pitanje – da li želimo da generacije koje dolaze ne znaju šta je drvo, šta je reka, da dišu zagađen vazduh zbog neodgovornog razvoja, da ne vide sunce, jer smo došli nebu pod oblake, da vreme provode u kladionicama, jer je javni prostor otet? Pa to bi stvarno bio potpuni čin varvarsta, koji nije pošao za rukom ni mnogima koji su nas vekovima opsedali. 

Ipak, postoji prostor za poboljšanje, ali je ključna promena pristupa urbanističkom planiranju i arhitekturi. Potrebno je više pažnje posvetiti održivom razvoju, očuvanju kulturne baštine i uključivanju lokalnih zajednica u proces donošenja odluka.

**U kom pravcu bi se male, prirodom bogate države poput Crne Gore morale razvijati?**

Održiv turizam, koji se oslanja na ekološki odgovorne prakse i aktivno uključivanje lokalnih zajednica, može imati ključnu ulogu u razvoju koji štiti prirodnu sredinu, integrišući je u turističku ponudu na način koji neguje autentičnost, a ne komercijalizaciju i devastaciju životne sredine. 

Pored toga, razvoj održive poljoprivrede i korišćenje obnovljivih izvora energije mogu značajno smanjiti zavisnost od fosilnih goriva i ojačati lokalnu ekonomiju. U urbanističkom planiranju i arhitekturi, važno je opredeliti se za principe zelene gradnje i integraciju zelenih prostora i infrastrukture. Takođe, bitno je očuvati kulturne i prirodne resurse kroz participativne procese koji uključuju lokalne zajednice u donošenju odluka, promovišući socijalnu jednakost, ravnomeran regionalni razvoj i smanjenje migracija iz ruralnih u urbane oblasti. Ima dosta posla, ali i mnogo prostora za stvaranje nečega zaista posebnog. 

**Postoji li dovoljno razvijena regionalna svijest, mreža, povezanost ljudi iz arhitektonske zajednice i kulture uopšte?**

Izuzetno je važna povezanost na regionalnom nivou, s obzirom na naše zajedničko nasleđe, jezik i političko-ekonomski kontekst. Ne mogu a da ne spomenem koleginice iz Expeditio-a, s kojima smo mnogo sarađivali. Još važnije, mnogima od nas su one još u toku školovanja bile uzori. Njihov uticaj je bio neprocenjiv, ne samo kroz praktične projekte, već i kroz širenje svesti o značaju očuvanja kulturnih vrednosti.

Drugo, što se tiče kulture, njena progresivna i emancipatorska uloga je izuzetno važna zbog narativa koji prave otpor nacionalizmu, ksenofobiji, šovinizmu, autokratiji, mitovima, i nude prostor za promišljanje novih odnosa i načina života vrednih življenja. Ali je isto tako ključno i da jačamo odnose i ne dozvolimo da nam se ikada više ponove strašne stvari kroz koje smo prošli. Samo kroz zajedništvo i povezivanje možemo izgraditi solidarna i pravedna društva za sve nas.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Vrlo je važno razumeti da su greške u urbanizmu ili večne ili sumanuto skupe, dakle tu nema „undo“ , to ostaje tu za buduće generacije...

od društva do zajednice

Iva Čukić: Grad nije samo prostor, već polje borbe

Prvo, Robert Muzil kaže da dihotomija dobro-zlo ne postoji, već da je suština ove moralne bifurkacije u tome šta je vrijedno protivljenja a šta podržavanja. Lično, smatram da je ovo genijalna ali vrlo opasna teza, jer pojedincu otvara prostor da upiše mnoga značenja u situacije koje isključuju premisu postojanja drugog ljudskog bića.       

Kazna za lopova, nastavlja Muzil, ne treba metafizičke razloge, već samo trenutne. Bilo da je Muzil u pravu, ili se o dobru i zlu ipak može govoriti kao o posebnim kategorijama, pitanje je 
kako sve to skupa utiče na naš život? 

Da li je moral jedna verzija čovjeka ili njegova cjelokupnost, da ne kažem svrsishodnost? Da li je to osjećaj koji se može upaliti i ugasiti po sopstvenom nahođenju? Da li je moral nošenje brojanice ili upravo njeno odsustvo?  Šta je moral, to može da pita i ubica i žrtva. Da li je moral akcija, a poznavanje razlike između dobra i zla polje slobodnih interpretacija?     

Kada, recimo, osoba počini ubistvo, da li je odmah prepoznata kao ubica? Čini se da *onaj koji ubija* još uvijek nije ubica, jer ubicom se postaje kroz društveni dogovor (i odgovor) da je neko počinio transgresiju koji mi kao društvo ne trpimo i ne dozvoljavamo. Tek kad se to utvrdi, tu osobu kroz par etičkih i pravnih manevara istiskujemo iz nabijenog (meta)fizičkog prostora koji vrlo naivno nazivamo zajednicom. Tako društvo normira i kažnjava, propisuje zakone i zastupa nekakav zacrtani poredak. 

Sve do tada, dok ne bude prepoznat kao ubica *unutar društvenog odgovora i akcije*, taj čovjek je onaj koji ubija, bez titule, u međuprostoru i produženom trajanju koje suštinskinije kodifikovano. Dakle, *onaj koji ubija* lebdi u mezaninu između našeg ličnog osjećaja za moralno i primjene zakona, dok se žrtva egzistencijalno poništava i prije nego joj se oduzme život. 

Društveni odgovor na ubistvo, dalje, određuje koga ćemo ili nećemo nazvati ubicom. Onaj koji ubija, u slučaju femicida, [pa i ovog ](https://www.slobodnaevropa.org/a/policija-ubistvo-nasilje-porodica-crna-gora/33088519.html)posljednjeg u Crnoj Gori, nije više samo muškarac koji nožem oduzima život svojoj nekadašnjoj supruzi Biljani, ili trudnu Zimritu krvnički tuče dok joj duša ne napusti tijelo. Onaj koji ubija je i drugi muškarac, koji sa istaknutim ličnim osjećajem za moralno (uzgred, vrlo indikativno, uvijek usmjereno iz digitalnog prostora) u svojem blavorskom postojanju pronalazi opravdanje za ubistvo i ubicu. 

Ubistvo tako postaje društvena orkestracija u kojoj svoje mjesto zauzimaju razni tviteraši kao patrljci javnog mnjenja. Vjerovatno isti oni koji svoj mlitavi mačizam treniraju na skrivenim telegram grupama, bez kapaciteta da postoje izvan algoritma koji im omogućava da se ne osjećaju kao ispljuvak.

Posebno, i ne manje važno, predstavnici zakona (policija, tužilaštvo) koji umjesto da etičko dokažu u praksi to uporno odbijaju, takođe postaju oni koji ubijaju, jer su odlučili da njihov lični osjećaj za dobro i loše tj. vrijedno podržavanja ili protivljenja, presudi Biljani, Zimriti, Šejli i mnogim drugim ženama koje su umrle od ruke svojih partnera, nezaštićene od sistema koji opstaje na grbači svojih građanki i građana podjednako.

Ono što sve pobrojane junačine dijeli od titule ubice je što ne učestvuju direktno u činu ubistva. Ali bi se reklo da saslužuju, oživljavaju polje relativiziranja, u ovom slučaju vrijednosti života druge osobe, specifično žene. Žrtva nasilja za njih nije jedna osoba i jedan život već par treperavih osobina koje ne samo da mogu već i moraju biti skrutinizirane i evaluirane od strane samoproklamovane visokomoralne patrijarhalne usko muške porote, tokom života, pa i posthumno.

Ujedinjeni smo pred pitanjem, ko odlučuje čiji život je vrijedan i otkud sistemu pravo da relativizuje iskustva žena koje su žrtve nasilja? Da li je naša društvena realnost postala perverzno pasivno svjedočenje postajanja ubicom?  

Isti onaj Muzil pominjao je da služenje istini uglavnom ne znači služenje njenoj svrsi, već tumačenju ličnih osjećaja u odnosu na nju; ukoliko se u ovoj izjavi kriju odgovori koje tražim, možda i nismo toliko daleko od zaista nam potrebne anarhije – sada kada je izvjesno da su svi drugi sistemi zakazali. 


Otkud sistemu pravo da relativizuje iskustva žena koje su žrtve nasilja?

društvo bez odgovora

Hronika femicida: Ko je ubica?

Umjetnost doživljavam kao krik. Savremena umjetnost u Crnoj Gori ili, bolje, njena oskudnost, takođe predstavlja svojevrsni krik, ali ovog puta on je nečujan, munkovski, i upravo ta tišina odzvanja totalnom apatijom šire kulture. 

Ukoliko posmatramo umjetnost u čisto produkcijskom smislu, pronalazimo da su danas njeno značenje i značaj mogući uglavnom samo kao još jedan program reprodukcije neoliberalnih kapitalističkih shema, ali ako pokušamo da je mislimo u kontekstu inherentne ljudske potrebe za stvaralaštvom i potencijala da ispituje (često i transcendira) stanje svijeta i svijesti, postavlja se pitanje – gdje se nalazimo, kao umjetnice/i, institucije i publika? 

U ovom kontekstu, želim da govorimo o umjetnosti kao o sociološkom fenomenu i na koji način ona može da (re)definiše društvene kategorije postojanja (individualne i kolektivne u smislu političkih identiteta, ali i kulture kao krovnog označitelja). Ima li svijet uopšte više potrebu za umjetnošću i da li možemo da govorimo o horizontalnoj distribuciji umjetnosti (u produkcijskom, ali i semiološkom smislu).

U kom trenutku istorije Istorije umjetnosti je ona bila otvorena za cjelokupno društvo? Poslijeratna zapadna umjetnost je svakako otvorila taj prozor; Dišan je postulirao još ranije, ali koliko je taj poslijeratni prozor zaista bio trodimenzionalan a ne samo reprodukcija tzv. plohe rane moderne? Čini se da je inherentna želja čovjeka za tom nekom humanističkom premisom umjetnosti ostala samo na površini, da socio-ekonomska ustrojstva nikada nisu dozvolila da se zaista realizuje san o egalitarnosti koji bi umjetnost mogla da (iz)rodi.

Šta je onda savremena umjetnost u specificnom konktestu crnogorske scene? Da li su za njeno postuliranje neophodne, prije svega, institucije koje otjelovljuju demokratičnost, ali i novi prostori koji operiraju na nivou nezavisnosti? Ako se složimo da jesu (vođeni idejom horizontale), gdje onda pronalazimo prepreke? Ukoliko pogledamo kulturne institucije, muzeje i galerije, uviđamo da se konstantno reprodukuju isti suvi narativi koji ne uspijevaju da se otrgnu od nekih minulih vremena i da povremeni “izbačaji” bivaju tako i doživljeni od strane publike – kao isturena odeljenja koja našoj podsvijesti ušuškanoj u tradiciji prijete raskidom sa onim što nam je poznato i, stoga, sigurno i bezbjedno. Savremenost, tako, biva protumačena kao direktna prijetnja ustaljenih odnosa moći koji se kriju iza floskule  nacionalnog  identiteta. 

Problem institucija lako možemo promišljati u konktestu fenomena kulture koja se čita kao specifični društveni konsenzus oko osnovnih vrijednosti, koje se kreću od usko moralnih kapisli i ritualno obrednih shema, sve do spoznajnih kapaciteta estetskih vrijednosti i njihovih već ustaljenih, akademsko elitističkih spektralnih valera. Sa druge strane, broj nezavisnih prostora i njihova (ne)mogućnost opstajanja direktna su projekcija institucionalnih i uopste društvenih kapaciteta izlaska iz kapitalističkog matriksa, ali i poteškoće pri napuštanju sistema moći (prvenstveno konstruisanja i distribucije znanja). 

U ovom svijetlu, osnovno pitanje bi možda bilo – šta je crnogorska kultura? Koje su to vrijednosti, obredi i estetske kategorije koje su suštinski “naše”? Da li je, na kraju, kultura nešto statično a samim tim i mrtvo, ili je ona ipak nešto vječno promjenljivo, fluidno i otvoreno? 
Čini se da sami strah od nemanja specifičnog identiteta omogućava reprodukciju ništavila koje, dabome, biva razumljivo u kontekstu teške ratne istorije naše zemlje, ali ne može više biti ni opravdano time, te se problem izostanka kulture utoliko više komplikuje samom činjenicom da sve što imamo od inicijalnog potencijala krika jeste viševjekovna vibracija vazduha koju svi osjećamo u formi “nedokučive nelagode”.  

Agamben piše: “Savremen je onaj ko ima pogled uprt u svoje vrijeme, ne da bi percipirao njegova svjetla, nego njegov mrak...  Zato su savremenici rijetki i zato je biti savremen prije svega pitanje hrabrosti, jer ne znači samo sposobnost za uprt pogled u mrak epohe, nego i opažanje svjetlosti u tom mraku.” 

Shodno ovome, nameće se pitanje – gdje je hrabrost naših kulturnih radnica/ka da otvore prostor za preispitivanje onoga što jeste, sada? Gdje je hrabrost da se zaista omoguće prostori (mentalni i fizički) za glas onih koji žive ovo vrijeme (sic!) i koji, na koncu, čine glavne aktere u kreiranju kulturnog identiteta? 


Gdje je hrabrost naših kulturnih radnica/ka da otvore prostor za preispitivanje onoga što jeste, sada? Gdje je hrabrost da se zaista omoguće prostori (mentalni i fizički) za glas onih koji žive ovo vrijeme

nedokučiva nelagoda

Nijemi krik crnogorske kulture

Pomislila sam jedne noći, ima tome dosta godina, kako bi valjalo napraviti vizuelni prikaz svojevrsne mreže koja će povezivati sve tačke gdje su se nasilja nad ženama u Crnoj Gori desila i gdje se, nažalost, u većini slučajeva i dalje dešavaju. To bi bio prikaz od kojeg bi nam svima bilo u najmanju ruku neprijatno, makar ga gledali iz perspektive tamo neke ptice o čijoj slobodi maštamo.

**TRI NEDJELJE U MAJU**

Ne zadugo nakon mog maštanja, kako to obično biva, saznala sam za rad američke umjetnice koja se bavila temom nasilja nad ženama ni manje ni više nego kroz prikaz mape/mreže i to prije više od 40 godina. 

Suzan Lejsi je ime autorke, a rad o kom govorim je Tri sedmice u maju (Three weeks in May), nastao 1977. godine.

Rad je ispitivao seksualno nasilje i pokušao da privede kraju društveno ćutanje povodom silovanja. Tokom tri sedmice, Lejsi je prikupljala podatke iz policije i na različitim lokacijama na mapi grada Los Anđeles velikim crvenim slovima štampala riječ RAPE (silovanje) kako bi ukazala na sva mjesta gdje su se napadi dogodili. 

Potom je blijedom bojom ponavljala ovaj proces kako bi ukazala na lokacije gdje su se silovanja dogodila, ali nisu prijavljena. Druga mapa je prikazivala mjesta gdje žene mogu da se obrate za pomoć. Lejsi je takođe posjećivala fizičke lokacije i ispisivala crvenim slovima npr. "Dvije žene silovane u blizini od 9. i 21. maja."

Mape su bile zamišljene da se izlože u galerijskom prostoru, ali Lejsi je ubrzo shvatila da je javni prostor mnogo bolje rješenje, jer je cilj bio osvješćivanje javnosti. ‘Tri nedelje u maju’ uspješan je primjer prvenstveno ljudske pa tek onda umjetničke angažovanosti koji je doveo do značajnih promjena; primjera radi, tek nakon ovog performansa, policija Los Anđelesa pokrenula je SOS liniju za žrtve seksualnog nasilja, što jasno ukazuje ne samo na moć re-akcije (u ovom slučaju umjetničke), već i na činjenicu da promjena kreće od nas.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0266e72-1418-4e71-acec-07d7d3504c02)
Foto: Suzan Lejsi{.caption} 

Čemu pisanje o ovoj temi? 

Prvenstveno, želim ukazati na činjenicu da je umjetnost polje ekspresije koja se detaljnom analizom (konkretno kroz disciplinu istorije umjetnosti) može okarakterisati kao muška, bijela i heteronormativna, što se može lako provjeriti kroz klasično i danas već skoro svima dostupno guglanje.

Sva umjetnost koja nije nastala iz makar jedne od ove tri kategorije (muško, bijelo i heteronormativno) možemo nazvati angažovanom umjetnošću. Ovo, vrlo jednostavno, ukazuje na paradigmu da je umjetnost rezervisana samo za jedan dio društva (u kontekstu produkcije, ali i uživanja u umjetnosti, pitanje klase će se ovdje samo nametnuti).

**NIJE SAMO BUNT**

Angažovana umjetnost, dakle, predstavlja polje borbe i to na dva fronta – prvi je za upis u istoriju istorije umjetnosti, gdje su uključene sve umjetnice i umjetnici bez obzira na rod, rasu, klasu, seksualnu orijentaciju, vjeru, i ostale identitete koji se mogu definisati nasuprot bijelom-muškom-hetero profilu. 

Drugi front se posmatra u kontekstu kreiranje nove paradigme koja sa svoje strane uključuje društvo svjesno značaja (raz)govora i djelanja na teme od društvene važnosti, u slučaju Suzan Lejsi, feminizma. 

Angažovana umjetnost se pojavljuje u momentima kad društvene institucije zakažu u zaštiti svojih građanki i građana, kad se NVO sektor osladi dijelom kolača zbog kojeg su institucije zakazale *in the first place*,  pa odjednom zaborave zašto su se formirale. Angažovana umjetnost se javlja kad mlade generacije krenu putem onih koji su ih prije toga intelektualno i emocionalno paralisali, pa im još objasnili kako je to što nasljeđuju uspješan model.

Angažovani vid umjetničkog djelanja nije samo bunt, već postavlja temelj za revoluciju, koristeći se jezikom koji je razumljiv i dostupan svima bez razlike, tako otvarajući polje inkluzije, refleksije i re-akcije, koje vode do konkretnih promjena. Između ostalog, ovaj model je i održiv jer je dostupan, kako za naše čitanje, tako i za naš doprinos, a u svojoj osnovnoj premisi je demokratski (to je ono što nas je šaka moćnika ubijedila da već živimo).

**ZVJERSKA ZARADA**

Umjetnici Suzan Lejsi svaka čast, nego, gdje je angažovana umjetnost u Crnoj Gori i famoznom regionu? 

Kultura jednog podneblja jasno se može očitati kroz upise u javni diskurs, bilo da je u pitanju umjetnička produkcija ili medijski sadržaji. Moć medija, posebno na Balkanu, osim toga što je u biti vašarskog karaktera, takođe je i invazivna, snishodljiva, te oblikuje svijest javnog mnjenja, svodeći nas na Deborovo "društvo spektakla" To je društvo koje sa apetitom proždire sve bez pitanja, jer je odavno izgubilo ukus i smisao za vrijednost. 

Biti dio vremena gdje se silovatelj intervjuiše, kao nedavno u Srbiji, bez ikakve svijesti izdavača o tome kakvu poruku šalje, osim što je udar na brojne žrtave seksualnog nasilja,  poražavajuće je za cjelokupno naše postojanje. Upravo takvi zvjerski *izbačaji* vođeni ničim drugim do zaradom, dakle kapitalom, dovode do akcija i reakcija koje mijenjaju jedno vrijeme. Naše vrijeme je zrelo za mijenjanje. I mi smo spremne.

Kakav vid istupa je neophodan da bi se stalo na put perverznim i kapitalom vođenim medijskim kućama koje besramno daju glas silovatelju? Na koji način da kreiramo prostor koji je siguran za današnje žene i sve djevojčice koje nam dolaze u susret? Koje su to akcije koje su nas dovele do toga da kao društvo ne zaboravimo npr. ubijenu Šejlu Bakiju i da osiguramo da se takav zločin više nikada ne ponovi? Ili nas se to ne tiče, jer je Šejla bila Romkinja u predominantno bijeloj kvazihrišćanskoj Crnoj Gori? 

Slobodno odgovorite na ova pitanja i učinite to naglas. Nalazite se u polju borbe.


Biti dio vremena gdje se silovatelj intervjuiše, kao nedavno u Srbiji, bez ikakve svijesti izdavača o tome kakvu poruku šalje, osim što je udar na brojne žrtave seksualnog nasilja,  poražavajuće je za cjelokupno naše postojanje