Sokrat je još prije 2500 godina tvrdio da se nikakvo znanje ne može dobiti od drveta već samo od ljudi unutar polisa. Vjekovima kasnije, proklamovana racionalnost uzdiže um kao nezavisni aparat, dok tijelo zajedno sa svim izvan njega ostaje trošno i nedostojno; ovako uspostavljena hijerarhija, potvrdila je mehanizam antropocentrizma u kom je sve izvan čovjeka svedeno na resurs. Iako je kroz istoriju ideja postojao otpor ovom sistemu, svijet se uglavnom razvijao u skladu sa njim, čime nam je onemogućeno da u potpunosti doživimo ne samo sebe, već i ostatak ekosistema kao cjelinu.
Zapadni svijet koji znamo i unutar kog postojimo kao ljudi konstruisan je na osnovu toga kako su pojedini umovi (uglavnom neka vrsta vladajuće klase i uvijek muškarci) kroz vjekove procesuirali misli, tumačili događaje, davali im nazive i definicije koje su vremenom postajale stubovi društvene realnosti.
Zidovi i krov mogli su se mijenjati shodno periodu “vladajuće misli”, ali konstukcija je uglavnom ostajala ista — mir se gradio ratom, kultura uništavanjem prirode, duhovnost insistiranjem na hijerarhiji, a tehnologija eksploatacijom resursa — prirodnih i ljudskih. Svijet koji je građen na ovakav način, usput je definisao šta je istina, dobro i loše, zdravo i bolesno, šta je vrijedno a šta nije, i to objedinio kao znanje na osnovu kog svi mi gradimo naše živote, i na osnovu kog zavrijeđujemo mjesto u normatizovanom svijetu.
Ono o čemu rijetko govorimo jeste da su postojeće nametnuto ljudsko znanje, način saznavanja i realnost jedan okvir sa granicama, i da se naša sloboda manifestuje samo u odnosu na taj okvir.
Čak i oni koji su cio život mislili da žive “drugačije”, i ovdje uključujem sebe, često nisu do kraja svjesni da grade sopstveni sistem isključivo u odnosu na postojeće (ponovo, nametnuto) znanje; potpuno je nebitno kojoj strani mislimo da pripadamo — okvir uglavnom ostaje isti.
Sve ovo me tjera da se zapitam šta je znanje, u kojoj mjeri ono može da postoji izvan nas, koje su karakteristike tog znanja, da li je moj um sposoban da koncipira meta-znanje, šta uopšte znači primijeniti ga, i da li možemo uspostaviti novo znanje, a samim tim i novu realnost.
Poslednjih par godina, odgovori mi se ne pojavljuju samo kroz ustaljene kognitivne rolerkostere, već ih pronalazim na naizgled neočekivanim, ali zapravo najočiglednijim mjestima.
Kada sam u prirodnom okruženju, primjećujem da učim o novoj vrsti znanja — ono koje ne nastaje analizom već odnosom. To je mjesto gdje dozvoljavam sebi nove načine saznavanja, i gdje posmatram organizaciju jedne posve drugačije realnosti koja radi bez greške i po nekom meni nevidjivom šablonu, vođena inherentnom mudrošću samog života. Kada, na primjer, u šumi utišam misli, posmatram pečurke, drveće, biljke, zemlju, razumijem da se tu dešava kooperacija i međuzavisnost: naučila sam da neke pečurke preživljavaju razlaganjem mrtve materije, druge napreduju kroz simbiozu sa korijenjem živog drveća, dok sa svojim podzemnim sistemom micelijuma šalju neophodne nutrijente drveću i biljkama, i služe kao magistrala uz pomoć koje se drveće povezuje sa ostalim drvećem. Ono što u tim momentima razumijem, i svakog puta sa oduševljenjem posmatram, je da ta scena pulsira životom iako je meni sam proces nevidljiv, te da i smrt koju mi ljudi doživljavamo kao konačno stanje zapravo ne postoji već se transformiše u nove oblike života.
U tim momentima učim da sam u svemu tome jedan vrlo mali dio i ta spoznaja budi u meni skromnost, skoro duhovnu, i otvara mi srce za zahvalnost bez koje teško da čovjek može preživjeti u ovakvom svijetu. Tu i tada mi postaje jasno da se krupne stvari odigravaju u tišini i zajednici, i u mom biću se koncept uspjeha transformiše iz individualnog u kolektivno. Hildegard von Bingen govorila je o ovome kroz pojam koji je nazvala viriditas — energija koja teče kroz zemlju, tijelo i duh, i koja svemu na ovom svijetu omogućava da raste, iscjeljuje se i obnavlja. Ova izuzetna žena, osim što je bila jedinstvena kompozitorka i iscjeliteljka, posjedovala je duboku ekološku duhovnost i intuitivno znanje koje kvantna fizika danas dokazuje - da je sve dio cjeline, i da je samim tim taj rukavac Mareze jednako važan kao i srce koje mi kuca u grudima.
Posmatram razne ptice na obali Atlantskog okeana kako lebde u prostoru prepuštajući se vjetru i termalnim stubovima, čime štede svoju energiju. U tom meditativnom prizoru, osjećam kako mi duša i duh usvajaju znanje koje se pohranjuje van uma i jezika, možda u neku izvandimenzionalnu arhivu koja će budućim generacijama da služi kao matriks unutar kog se rađaju — da je cijelo postojanje savršeno i da sve radi jedno za drugo, zajedno. Ta scena uči me o značaju povjerenja u naše okruženje, i tjera me da se zapitam na koje načine doprinosimo da drugi osjećaju povjerenje kada su u našoj blizini i kakav je osjećaj imati potpuno povjerenje u naše okruženje? Taj osjećaj, sigurna sam, ne poznaje mnogo nas, i eto ta ptica me tjera da redefinišem koncept slobode kao stanje bez straha, i cijenim tu lekciju koja je nenametljiva, ali jasna — kao miris majčine dušice koji me podsjeća na radost djetinjstva dok najavljuje ljetnji raspust.
Pomislim na vezu crnogorske žalfije i krša — krš koji njenom korijenju pruža stabilan oslonac i drenažu, dok žalfija uzvraća tako što kršu pruža hlad i štiti njegovu površinu od pucanja a korijenjem spriječava eroziju. Često idem u brda i posmatram to čudo, nekome možda besmisleno, i osjećam kako mi se ćelije pune mudrošću koja je nadljudska - dva različita sistema, biljni i mineralni, u savršenoj sinergiji omogućavaju jedno drugom izvijesnost postojanja, i komuniciraju jezikom ujedinjenja. Uče me o neophodnosti kreiranja prostora koji može da drži različitosti, prostor unutar kog te različitosti kreiraju nove načine funkcionalnosti, i dopada mi se ta lekcija više od svih masnih slova u udžbeniku ratne istorije oko kojih se nadovikujemo.
Priroda nas uči da je ova čudnovatost koju životom zovemo nešto što je izvan tvog i mog otkucaja srca i identitetskih fraza; ono je beskrajni sistem u kom sve funkcioniše i postoji u relaciji sa ostatkom kao plod sinergije, izvan dijalektičkog kaveza.
Pogledam u noćno nebo iznad Ki Larga i mogu da osjetim svoju babu koju nikada nisam upoznala kako u Zagaraču prije 60 godina gleda u ista sazvježđa, i jedno sam sa njom. U tim momentima čiste emocije, vremenske i prostorne barijere ne postoje; ma, ne postoje nikakve barijere, najmanje one koje zaokupljaju jednu atosekundu vječnosti kao što je etno-nacionalistička, kapitalistička, patrijarhalna, klerofašistička hegemonija, i sve ostale baš grdne riječi i fraze koje nam definišu svakodnevicu.
Um se tada zaista dezintegriše i ostaje samo ljubav kao stanje života.
Uvijek se sjetim kako je Dostojevski maestralno predstavio Isusov odgovor na siktanje Velikog inkvizitora da su odavno pošli sa đavolom — poljupcem. Ljubavlju.
Čini mi se da je vrijeme da rasčistimo sa viševjekovnom tiranijom koja u svom centru postavlja oholu samostalnost čovjeka i kvadratno znanje, i koja opstaje na eksploataciji prirode, podjelama i izrabljivanju ljudi, raznim hijerarhijama i lažnim duhovnostima; vrijeme je da kreiramo realnost koja napokon uspijeva da probije zid kolektivnog solipsizma, i koja otvara beskrajni prostor čiji je početak u našim grudima. Vjerujem u mogućnost izgradnje nove paradigme koja u svojoj srži nosi predznak cjeline, održivosti i zajedništva, unutar koje ljudi žive dostojanstveno i u sinergiji sa ostatkom ekosistema. Vjerujem u politiku koja je ekocentrična jer smo svi dio jednog doma, džaba im što kolonizuju druge planete.
Ovo nije neki apstraktni manifest, već etički iskorak iz vladajuće društvene realnosti koja svijetu i planeti ne donosi ništa osim patnje. Ovo su razgovori koji treba da se odvijaju na nivou zajednice sa jasnom sviješću i odgovornošću prema cjelokupnom ekosistemu, svim ljudima koji su tu i svima koji dolaze. Ako zaista sagledamo kako stvari stoje, uviđamo da nam Sokratovo odbijanje drveta kao izvora znanja i prosvetiteljsko posađivanje čovjeka u centar univerzuma nisu ništa dobro donijeli. Uviđamo da živimo u svijetu koji počiva na principima izrabljivanja i uništavanja zarad dobiti nekolicine, i da je sve između samo buka onih koji bi da se priključe karavanu.
Ne znam za vas, ali borba za opstanak unutar sistema koji je suštinski protiv naše dobrobiti, ne zvuči kao nešto vrijedno borbe. Lično, ne želim da se dopišem u ovaj sistem, želim da ne postoji — u mom umu, tijelu, duši, a ponajmanje duhu.
San o boljoj budućnosti je besmislen dok god je sadašnjost ista kao prošlost, i upravo u ovom liminalnom prostoru se nalazi kapacitet za rađanje nove i zdravije kolektivne realnosti. Uostalom, možda je vrijeme da preformulišemo stvari: priroda a ne istorija je učiteljica života - ne dominacija, patnja i moć, već aktivno polje međuodnosa i cirkularnosti koje pulsira energijom, zajedništvom i potencijalom.
Džidu Krišnamurti je to možda najbolje postavio kada je rekao da je zanimljivo koliko se žustro borimo protiv sistema koji nas je porobio a nikada protiv psihičkih šema unutar nas samih koje dozvoljavaju postojanje tih sistema. Drugim riječima, ne možemo očekivati istinsku promjenu ukoliko se radikalno ne promijenimo mi sami, i eto — možda je vrijeme pokušati živjeti drugačije, otrgnuti se iz hladnog podzemlja, i napokon proklijati u novi dan.