Skoro sam imala priliku da upoznam mladu i talentovanu vizuelnu umjetnicu iz Srbije sa kojom sam, igrom prilika, zajedno učestvovala na rezidenciji aktivističke umjetnosti u Tivtu. Dok sam ja kroz ekofeministički rad pokušavala da donesem sebi (i nadam se drugima) iscjeljenje, ona se na vrlo precizan način bavila gorućim pitanjem femicida, kako u Crnoj Gori tako i u Srbiji.
Tokom razmjene ideja i nacrta, primjetila sam da se u tekstu koji prati rad uopšte ne pominje riječ femicid. Na moje pitanje zašto, odgovorila je da joj je profesor na Akademiji (priznati srpski umjetnik bajdvej) rekao da batali te izraze jer je bespotrebno, izlišno, šta uopšte to znači i tome slično.
Kako bi GenZ koja nije morala da uči Gaudeamus igitur rekla: "kkdn"!
Isključivanje žena i ženskog iskustva iz diskursa, uvijek se kreće jednom specificnom linijom koja raspoređuje moć unutar opresivnih struktura; ta linija je demarkacija između predhominidne svijesti i onoga što zovemo civilizacijom, i ta linija je ono što nas suštinski čini nadmoćnom vrstom na ovoj planeti.
Kao označiteljski sistem, jezik služi da se kroz društveni dogovor definiše zajednička realnost koja bi u nekom predhegemonijskom smislu bila polje kolektivne i jednake participacije. Igrom slučaja ili nekog baš poganog programa, istina je da nam realnost nije u potpunosti participativna a bome ni jednaka za sve.
Suštinski, jezik sadrži posebnu transakcionu moć jer raspolaže razmjenom značenja a samim tim i značaja te su još gore najavljeni Latini slutili "ime je znak" - nagoveštavajući moć i izvijesnost utemeljenja u kolektivnoj svijesti posredstvom jezika. "Ono tamo" ne nosi mogućnost postojanja i (političke) validnosti; tek kada ‘ono tamo’ dobije ime, ono se formira u svijesti, otjelovljuje kao sredstvo razmjene i vrijednosti, i krajnje, materijalizuje u svojoj suštini.
Femicid je riječ koja označava ubistvo osobe ženskog pola i roda, i sve češća upotreba ovog termina poslednjih par godina (iako se prvi put pojavljuje u 19. vijeku u Velikoj Britaniji a zvanično ulazi u upotrebu od strane američkih feministkinja tokom ’70-ih), ukazuje na specifično buđenje (političke) svijesti na našim prostorima i, eto, neke vrste emancipacije od dosadašnjeg sistema koji se kalemio na ne tako davnoj istoriji kidanja noseva i ubijanja toljagom neimenovanih ženâ, čija se egzistencija potvrđivala samo kroz zajedničke imenice majka, sestra, ćerka i žena. Njihovi identiteti, kao i realizacija sopstva i jastva poništeni su oduzimanjem mogućnosti da se upišu u sistem simboličke razmjene onoga što one individualno jesu i/ili mogu biti; zbog toga se sada svi utrkuju sa monografijama i muralima posvećenim ženama i dopisuju ih u istoriju koja im je oduzeta.
Postati dio označiteljskog sistema znači ući u relacioni sistem moći, jer onog trenutka kada se pojmovi imenuju, oni se napajaju snagom potencijala za promjenu, makar to bilo sa mrtve tačke statusa quo.
Govoriti o nečemu, sa druge strane, znači insistirati na dobijanju mjesta u poretku koji aktivno upravlja smislom i širom političkom egzistencijom. Ne govoriti o tome da se ženama širom svijeta na milion različitih načina onemogućava da budu - dakle, najosnovnija kategorija postojanja izvan tjelesne izvijesnosti - značilo bi da žene i njihova iskustva jednostavno ne postoje. Ne dati naziv činu ubistva žena koje je specifično omogućeno društvenom prećutnom prejudicijom da su ženski životi manje vrijedni samo zato što su ženski je varvarstvo i svojevrsno nasilje, utoliko veće ukoliko dolazi od osoba koje se nalaze na pozicijama moći.
Talibani su u Avganistanu uveli drakonske mjere koje ženama zabranjuju da izlaze bez muške pratnje, ne smiju se obraćati muškoj osobi koja nije njihov muž ili otac, moraju biti u potpunosti pokrivene i ne smiju pjevati. U poslednjem nizu ovih iživljavanja koji se kriju iza fundamentalističkih tumačenja Kur'ana, Avganistankama je zabranjeno da govore jedna sa drugom. Dakle, specifično, jedna žena sa drugom ženom. Dolazim do trenutka gdje jezik osim označavanja društvene realnosti, predstavlja oruđe emancipacije duha, jednako kao i političkog oslobođenja - jer jedno bez drugog ne može. Oduzimanjem glasa, Avganistanke se de facto svode na predmet, i njihovo osnovno ljudsko pravo na egzistenciju biva oduzeto.
Lično, ne mogu da zamislim nivo torture kroz koju ove žene prolaze, sve ostaje u polju užasne pretpostavke i nekog inherentnog znanja koje se manifestuje mojim skoro halapljivim disanjem već dva dana, jer me sama pomisao na njihovu situaciju doslovno guši; paralisana sam nemogućnošću da im pomognem, i kao dijete zamišljam kako uspijevam da ih sve izbavim odatle. Onda pomislim kako sad u ovom trenutku postoje žene u Crnoj Gori, vjerovatno i u mom okruženju, kojima nije dozvoljeno da se čuju i koje nemaju izlaz iz svoje situacije, koje i ne znaju da postoji drugi način jer nemaju polaznu tačku sa koje mogu sebi priuštiti taj luksuz; koje vjerovatno imaju djecu, možda nemaju posao, ili je toliko malo plaćen da ne mogu ni da zamisle da će se odseliti.
Sistemski, mnoge žene nemaju izlaz iz svoje prekarne situacije, već su zatočene u krugu koji se samoreprodukuje kroz prazne priče o progresu i ravnopravnosti; i ovdje ne govorim o mladim ženama koje sa totalnom ignorantnošću nose ceger The future is female ili o ženama koje misle da su završile svoju emancipaciju jer nose patike a ne štiklu, jer na nekom nivou, i pop feminizmi su važni, ako ni zbog čega drugog onda makar zbog neposredne dostupnosti sadržaju, pa koliko god to suštinsku promjenu ne donosi.
Insistirati na političkoj emancipaciji, sa druge strane, znači upisati se u društvenu realnost posredstvom jezika, bilo da govorimo o značaju upotrebe riječi femicid ili o tome da smo psihološkinje, kvantne fizičarke ili političarke. Istrajati na emancipaciji duha znači boriti se za mogućnost postojanja i življenja u svijetu gdje nesmetano pjevamo, pišemo i govorimo naša iskustva, ideje, želje i snove.
Biti svjesna svoje privilegije znači u svakom trenutku znati da milioni žena nemaju pristup sebi i svom životu, i da iako ženama u Avganistanu odavde ne možemo pomoći, možemo da budemo uključene u našu zajednicu, nezavisno od sistema, posebno institucionalnog a plašim se i onog kvazi nevladinog.
Avganistankama guše glas zato što znaju moć jezika, moć govora i razmjene, ali i zato što su svjesni snage ženskog udruživanja; stoga je neopisivo važno, urgentno zapravo, da govorimo jedna sa drugom, da prenosimo svoja znanja i iskustva jedne se drugima, da rastemo snažnije u razmjeni, u različitosti i istosti, da vičemo svoju istinu, i bilježimo one čiji su glasovi ućutkani i oteti - u Avganistanu, Crnoj Gori ili bilo gdje na svijetu.