Dok sam čekala let ka gnijezdu kapitalizma, u toaletu na aerodromu me dočekala scena gdje jedna starija žena čuva stražu nekoj osobi u toaletu; dok smo bile djevojčice za to bi se vrlo tautološki i jednostavno reklo ''drži mi vrata''.
Iznenađena sam bila tom scenom – tako jednostavna radnja izazvala je u meni neke reminiscencije i emotivnost koja je kao vortex iz podsvijesti počela da crpi sve momente koji me vraćaju u djetinjstvo.
Pomislila sam da je tamo iza tih vrata sigurno unuka te žene, vjerovatno joj tim gestom baka obećava sigurnost – sigurnost za koju starija žena zna da joj ne može garantovati a unuka naslućuje, negdje duboko u stomaku, da nije moguća. Otvaraju se vrata i pojavljuje se odrasla žena, te govori starijoj dotadašnjoj čuvarki da će ona sada njoj držati vrata; vjerovatno je izraz na mom licu pokazao zbunjenost te je kroz osmjeh rekla ''Vrata ne mogu da se zatvore pa čuvamo jedna drugu''. Nasmijala sam se, i dalje nekako zbunjena jer njih dvije se očigledno ne poznaju, ali sam joj na to samo rekla ''Mnogo ste lijepi''.
Ima već deceniju kako nepoznatim ženama, mlađim i starijim, volim, obožavam zapravo, da udijelim kompliment. To može da bude komentar na fizičku ljepotu, njihove oči, osmjeh, neki odjevni komad ili nakit na njoj, mogu da pokrenem priču sa penzionerkom koja na početku mjeseca ide u trgovinu, par riječi razmijenimo i njeno lice se ozari, a to može i da bude kompliment vezan za neku sitnicu kao što su lijepi nokti, upućen ženi koja umire radeći u kvadratnom metru trafike.
Žena u toaletu na aerodromu se iskreno, ali i nekako zatečeno, široko nasmijala – obasjala je tu skučenu prostoriju. Usput sam poluglasno prokomentarisala da moramo jedne drugima da govorimo pozitivne stvari, na šta ona kaže ''Da! I zar nije tužno i vrlo čudno kako rijetko čujemo riječi podrške među ljudima. A i roditelje ćete rijetko čuti da kažu svojoj djeci kako su lijepa, da su ponosni na njih... U našoj zemlji prosto nemamo taj mentalni sklop''.
''Uvijek smo u nekoj nevolji'' odgovorila sam kroz neki kiseli osmjeh. Starija gospođa je utoliko izašla, ponudile su da mi drže stražu, rekla sam da nema potrebe jer je žena iza mene upućena u situaciju i vjerujem da ne treba ničega da se plašim, čak i ako vrata nisu zaključana. Ne čujemo to često, mi žene. Higijeničarka se u međuvremenu pojavila te upoznata sa situacijom nudi svoju pomoć, nastaje naizgled bizarna situacija unutar jedne dosta privatne rabote, ali nas pet ponovo djevojčica smo u tih par kvadrata napravile čvorište podrške, topline i razumijevanja. Osmjeha, iskrenog osmjeha isto. Taj trenutak je za nas pet bilo jezgro iz koga i oko kog su zujale naše egzistencije neoivičene nametnutim i naučenim pozadinama; tu smo bile samo mi – efemerne i vječne u isto vrijeme. Razišle smo se kao što smo se i (pro)našle – u stotinki vječnosti, istrgnute kao iz nekog sna gdje su nas nama još nerazumljive struje spojile, kao da smo se morale naći u tom tretnuku da bismo se podsjetile da ako ne čuvamo jedna drugu, sve ide dođavola.
Držim ti vrata – jedna naizgled besmislena sintagma, ali ipak ukazuje na nesputan um djeteta koji predskazuje potencijal neustrašivog drugarstva – ona će ih čuvati za tebe, zbog tebe, držaće ih i pridržati kada ti treba, a ti ćeš njoj kada joj bude zatrebalo. Držanje vrata sadrži sanjalački potencijal metafore koji je za djetetov um pandan supermoći, ona otkriva još uvijek nezamućen i ispunjen život kakav istinski i jeste ispod svog ovog mulja koji zovemo život odraslih.
Istina je da su ljudi postali opsjednuti sobom, da su nas hiperprodukcija i tehnokratska svijest sveli na površinu, da razmišljamo kako će nas neko drugi vidjeti, kako će nam zavidjeti na onome što imamo ili radimo, kako ćemo biti kul i hip – život je postao performans; ne razmišljamo kako da budemo drugima inspiracija i pokretačka snaga.. žena će ženu prvo odmjeriti, rijetko prvo pogledati u oči, i mislim da je to zato što često nemamo žuči da pogledamo sebe u oči - treba prevazići, ne, treba prvo priznati sebi sve a to je pakleno.
Treba prevashodno imati mogućnosti da se osvijesti kultura u kojoj smo rasle, i da se hrabro prizna svoje silom nametnuto mjesto u tom programu, treba imati hrabrosti priznati sebi da možda nismo živjele život koji je naš već da smo se trudile da ispunimo ulogu dobre ćerke, sestre, prijateljice, partnerke, šta god! Treba imati čeljust da se sažvaće sva krtina ustajalih snova koji su jednog dana postali naše 'pretjerano fantaziranje', treba imati stomak za svariti svu slobodu koju su samljeli plan, red i normativnost. Treba preživjeti nametnutu uniformnost a nadasve, treba biti bijesna. Bijesna jer se program kreirao mimo nas. Bijesna jer se svijet razvijao mimo nas. Bijesna jer poredak nije stvoren po našem liku. Bijesna jer smo sabijene u tačku singularnosti pa se čude što imamo potencijal crne rupe. Žena kada osvijesti sebe, pronalaziće se u očima i osmjehu svake žene, njene ruke će biti tvoje ruke, njen korak tvoj, pogled – jedno.
Na tom istom aerodromu sam posle skoro 20 godina srela jedinog muškarca koji me fizički zlostavljao, koji mi je nasilnički gurao život iz pluća dok me držao na podu svojim šakama oko vrata. U trenutku kada sam počela da osjećam svirepu laganost svoje fizičke egzistencije, prijateljica je ušla kroz vrata, skočila mu za vrat i omogućila mi da se oslobodim i dođem do vazduha. Bila sam isuviše mlada da bih znala da uradim bilo šta drugo osim da ga otjeram; oženio se nakon par godina i dobio ćerku Stašu. Pomislim nekada na nju i nadam se da će znati i moći da drži sebi i drugima vrata, i da će imati nekog ko će za nju to isto uraditi.