Tokom pohađanja Studija roda naučila sam da feminizam ima četiri talasa, da se u svakom može naći više različitih struja, i da je Simon de Bovoar anticipirala rasutost unutar feminizma mnogo prije nego što je opresija žena postala tema akademskih istraživanja i studija.
Potreba da se definišemo unutar svijeta (i samim tim pozicioniramo naspram Drugog) problem je ljudske vrste, dodala bih i suštinska prepreka za istinski razvoj, ali situacija nije (bila) drugačija čak ni unutar feminizma. Liberalni, marksistički, socijalni, kulturni, crni, intersekcionalni, radikalni, ekofeministički, sajber, spiritualni: feministički švedski sto – svako neka bira po svom ukusu.
Sa stola sam odmah zgrabila radikalnost jer mi se apsolutno ništa ne dopada u ovom svijetu i želim da mijenjam sve iz korijena; intersekcionalnost kao prilog se podrazumijevala jer govorimo o 2018. godini i sve mimo toga bi jednostavno bilo neukusno.
Ekofeminizam je došao naknadno - ne kroz školu, već kroz lično i kritičko posmatranje svog okruženja i s(a)vjesnog življenja; počela sam da obraćam pažnju na vladajući diskurs, u svijetu i lokalno, posebno budući da je feminizam odjednom svuda ili kako bi Lana Bastašić rekla “Feminizam je u modi” a da se promjena nigdje istinski nije nazirala već, nasuprot, izgleda kao da stvari idu unazad.
Biću slikovita i reći da sam konačno pomislila da cilj možda nije istraživanje ženske opresije nužno kroz jednu ili drugu struju, da je vrijeme da prestanemo sa talasanjem, i da je možda trenutno najvažnije da se usmjerimo na ispitivanje kvaliteta samog mora.
Suprotno mejnstrim feminizmu koji smatra da je cilj borbe onaj koji omogućava ženama da imaju “mjesto za stolom” ili da probiju “stakleni plafon”, suština ekofeminizma je borba za ravnopravan, pravedan i zdrav svijet i planetu, te uključuje cjelokupni ekosistem čiji su svi ljudi dio.
Pomenuti mejnstrim feminizam (zvanično poznat kao liberalni) koji Angela Davis zove buržujskim, svojevremeno je u Americi donio pravo glasa, predstavlja rudimentarnu i klasno definisanu formu borbe (privilegovanih) žena koje žele da budu dio vladajućeg (muškog) sistema i koji smatra da se upisivanjem žena u bilten dostiže uspjeh. U suštini, ženu bi da ugura u postojeći svijet koji je diskurzivno i ideološko otjelovljenje nekritičnosti i sistemske opresije, iako bi neko rekao da samo pragmatično bira svoje polje borbe.
U savremenom neoliberalnom diskursu, posebno u kontekstu zemalja tranzicione kulture poput Crne Gore, ovu vrstu feminizma često nazivamo “projektnim” budući da se ciljevi ženske borbe pokušavaju dostići unutar jasno vremenski definisanog i finansiranog perioda. Međutim, voditi borbu za ravnopravnost, ali ne uviđajući da je to samo početak i da je emancipacija nešto sasvim drugačije i mnogo važnije, kreira zamku reprodukovanja sistema protiv kog se borimo.
Dosadašnje borbe pokazuju da svijest koja je ograničena na usko polje akcije ostavlja ogroman prostor za mnogostruke opresivne mutacije Kapitalocena, kao što stanje ekosistema i ljudi u svijetu nedvosmisleno dokazuje, i da je jedini način borbe onaj koji ujedinjuje više frontova - ne “ženskog” već prije onog koji je predvođen ženama a tiče se opšteg dobra. Važno je znati da pomijeranje svoje kategorije unutar iste dijalektike koja nas je postavila u poziciju Drugog nije emancipacija već zamjena teza, i to vrlo opasna budući da ne donosi promjenu paradigme već ponavlja obrasce i sheme patrijarhata kao opresivnog sistema koji je u naprednom kapitalizmu postao slijep za rod.
Lis Irigarej je oštro i vrlo emancipovano pitala “ravnopravna sa kim?” Koja je to ljestvica koju treba da dosegnem da bih mogla da imam vrijednost? Ko je, kako i zbog čega postavio? Zašto težiti da se dosegne mjera koja je kreirana tretitajući ženu kao inherento manje vrijednu? U ove tri riječi pronalazimo početak i kraj feminizma kao polje rasutosti, i naslućujemo početak nečeg u potpunosti novog i uzbudljivog, van binarnog, i posve post-dijalektičkog.
Ekološki feminizam ili ekofeminizam je struja koja se rađa ’70-ih i u suštini ispituje povezanost eksploatacije žena i prirode, smatrajući da su u kapitalističkom svijetu povezane istom ekstraktivnom logikom. Svojevremena kritika na koju je ovaj pokret naišao unutar feminizma kao šireg polja ženske borbe bila je usmjerena na esencijalističko poistovjećivanje žene sa prirodom, nasuprot kulture kao muškog domena vladavine i kreacije. Problem ove kritike, međutim, je u tome što je bila pozicionirana unutar zapadne logike koja je izvor binarnosti a samim tim i opresije protiv koje se proklamovala borba neprestana.
Istini za volju, postoji struja (eko)feminizma koja se razvija u spiritualnom new age ključu gdje se arheološki pronalasci i istorijske činjenice (poput slavljenja kulta boginje u predhrišćanskim kulturama) koriste zarad proklamovanja nekadašnjeg postojanja matrijarhata koji je tokom istorije “zbačen” sa trona. Istina je da patrijarhat kao sistem opresije i izrabljivanja nikada nije postojao u ženskom obliku već su se društva organizovala oko žene kao centra porodice te tako govorimo o matrilinearnim, matrilokalnim i matrifokalnim društvima; problem sa insistiranjem na i maštanjem o matrijarhatu je sama potreba za postojanjem vladajućeg sistema, te je ovdje zadatak imati političku zrelost i smjelost da se zamisli drugačiji svijet, prevashodno onaj koji nije izgrađen na hijerarhiji, bilo patrijarhalnoj ili matrijarhalnoj.
Sa druge strane, u filozofiji kritičkog ekofeminizma, osa moći koja dominira svijetom se ne promatra isključivo kroz muško-žensku binarnost već kroz dualističku logiku, i ovo ispituje vrlo efektivno kroz (iako sada uveliko izlizanu) dijalektiku gospodara i roba. Naime, iako je gospodar uvijek istorijski i kulturološki maskulinistički, baziran uglavnom na principima pripisivanim biološkim bijelim muškarcima više klase, gospodar je više model ponašanja koji u sebi podrazumijeva, između ostalog, načine na koje se formiraju mišljenja i relacije naspram Drugog, uglavnom negirajući inherentnu vrijednost (na primjer radnice ili radnika u kapitalističkom sistemu ili prirode u poretku života), potom poziciju koju zauzima na društvenoj ljestvici, ali i privilegije koje uživa ne samo u polju roda, već i u polju rase, klase, vrste, seksualnosti, pa čak i vjere. Ovaj gospodarski model, kako ga je nazvala Val Plamvud, mogu otjeloviti i žene, i to je nešto što se može okarakterisati kao internalizovani patrijarhat – (pod)svjesna shema uslovljena odrastanjem u kulturi koja valorizuje atribute istorijski povezivane isključivo sa muškarcima, i koja usvaja vjerovanje da se samo kroz participaciju unutar postojećeg mehanizma može otjeloviti kao (uspješno) biće.
Kritički ekološki feminizam ne teži esencijalističkom poistovjećivanju žene sa prirodom već eksplicitnom poništavanju dualizama poput priroda/kultura ili racionalnost/emocije, i rušenju postojećih internalizovanih shema. Plamvud piše: “Nisu naši materijalni uslovi ti koji nas drže u potlačenoj poziciji već naše kulturološko ropstvo gospodarskoj logici”.
Teorijski otklon od krutog marksističkog feminizma, ali i svjesno udaljavanje od kolonijalnih filozofskih premisa koje su oblikovale zapadnu kulturu i svijest, čini(o) je ekološki feminizam radikalnim na širem polju – ono je integrativni projekat koji povezuje oslobođenje žena sa drugim oslobodilačkim borbama, i koji u svojoj teoriji osim ekologije, uključuje socijalistički, intersekcionalni i, možda najvažnje, dekolonijalni feminizam. Ovaj pristup prevazilazi tradicionalne podjele i de Bovoarsku “rasutost” i teži redefinisanju ljudskog identiteta izvan zapadnog racionalizma koji podržava strukture dominacije i ugnjetavanja. Umjesto pukog uklapanja žena u postojeće muške modele kulture, cilj je kretanje ka transformaciji, i aktivnom i promišljenom ujedinjenju socio-ekosistema.
bell hooks je vrlo pronicljivo napisala da “Patrijarhat nema rod” jer ne možemo očekivati sistemsku promjenu ako je sistem isti, bez obzira na to koliko žena se nalazi na vrhu piramide - samo postojanje piramide je problem.
Kritički ekofeminizam zahtijeva preobražaj iz korijena - kosmologije, principa, premisa, i preispitivanje validnosti kategorija prema kojima se kao vrsta ophodimo aksiomatski, kao u slučaju antropocentrizma.
Kritički ekofeminizam, danas kao baza šire posthumanističke kritike čovjeka kao centra univerzuma, ističe da puka asimilacija žena u postojeći model moći nije moguć, i da na koncu ne treba da mu se teži, već se zahtijeva radikalna demontaža dualističke svijesti i hijerarhije koja počiva na eksploataciji vječnog Drugog - prirode, ljudi sa sela, crnih ljudi, siromašnih ljudi, braon ljudi, gej muškaraca, lezbejki, muslimana, imigranata, ljudi sa invaliditetom, itd. Istinska emancipacija nije u proširenju privilegovane i dominirajuće klase, već u potpunom napuštanju dualističke logike koja dijeli svijet na superiorne i inferiorne kategorije, na prirodu i kulturu, na muško i žensko, na mene i drugu tebe.
Crna Gora operira uglavnom na polju mejnstrim feminizma, i da – prijeko su nam potrebni zakoni i žene na odlučujućim pozicijama – ali se takođe projektno pokušava (samo)aktualizovati u okvirima zadatih koraka eurocentrične emancipacije, bez neke imaginacije i šire ideje o kolektivnoj mobilizaciji, i bez volje da kreira prostor za osmišljavanje sadašnjeg identiteta kroz prizmu naše specifične kulturne i istorijske lokacije. Nedostatak pomenute imaginacije i sistemska učaurenost je problem naše (tranzicione) kulture, ali i programske užurbanosti da se napokon pređe Žižekov tragi-komičan ideološki most, slabo razumijevajući razliku između ravnopravnosti i emancipacije, i nekako uvijek težeći (političkoj) aktualizaciji u odnosu na mjeru bijele kolonijalne svijesti koju Zapad u svojoj srži predstavlja.
Borba za političku ravnopravnost pred zakonom i društvom je nezaobilazna, ali istinska emancipacija zahtijeva dublju transformaciju – kako društvenih normi tako i svijesti, i ne tiče se samo žena. Uostalom, emancipacija nije samo političko pitanje - ono je kulturni, simbolički i egzistencijalni projekat, i u tom smislu mora biti shvaćena ne samo kao kontinuirano oslobađanje od spoljašnjih ograničenja, već i kao proces svojevrsne transgresije unutrašnjih percepcija i normi. Ženski subjekt ne treba i suštinski ne može da postoji samo kao rezultat procesa oslobođenja od opresije, već kao samoostvarena sila koja kreira novu paradigmu pravde i jednakosti za svijet i planetu jednako.
Prije neki dan sam naišla na kružni tok koji je zapravo trougao (!) bez ikakve upotrebne vrijednosti, koji je suprotno volji ljudi koji tu žive besmisleno i nasilnički nametnut u Staru Varoš, i ugledala par žena kako nešto kopaju i sade. Brže-bolje sam otišla kod njih i pitala da li im treba pomoć. Dvije žene, Azra i Mika, ozarile su me svojim osmjehom rekavši da su već završile i da pokušavaju da od nesrećne i vizuelno ružne situacije naprave nešto lijepo. Posadile su lipu, zumbule i narcise, i smišljaju kako da obezbijede dvije klupe na kojima bi moglo da se sjedi u hladu iste lipe. Ponavljam, kružni trougao nema upotebnu saobraćajnu vrijednost. Elem, dva dječaka, Nemanja i Ognjen, vrijedno doprinose bidone sa vodom i kemenčićima prave okvir oko posađenog cvijeća. Iako možda Azra i Mika to tako ne zovu već jednostavno otjelovljuju, ta slika je srž ekološkog feminizma: svakodnevni mikro otpori, i borba predvođena ženama koja uključuje ljude, zemlju, biljke, brigu za oprašivače, vodu, i koja nas svojim radom i neuništivim optimizmom uči da u ružnom vidimo potencijal - ne za drugo već za drugačije.
To je rad koji nas povezuje i okuplja oko jedne lipe, koji je fokusiran na bolji život za sve nas, rad koji donosi male radosti i velike zajedničke uspjehe.
Svima nam je poznato kako stvari funkcionišu u Crnoj Gori, i za ovaj nemili trougao neko je uzeo novac a ljudima koji tu žive ostavio manjak parkinga i bespotrebnu strukturu, ali ovaj mali komšijski kolektiv pokazuje snagu i značaj otpora kroz zajedničke eko akcije koje mirišu na ljepotu promjene, i za koje se vrijedi boriti - kolektivno.
Često se sjetim Roze Luksemburg koja je tokom svog vremena provedenog u zatvoru zbog anti-ratnog aktivizma pravila herbarijume.
Nema revolucije bez duše.