Kada govorimo o nastanku fašizma, uglavnom ga povezujemo sa njegovom manifestacijom u Italiji, a kasnije i u Njemačkoj. Međutim, to predstavlja nekompletnu sliku razvoja ove ideologije. Zapravo je nemoguće je govoriti o fašizmu a ne pomenuti uticaj reakcionarske politike koja je artikulisana u periodu pred kraj vladavine Romanovih. 

Uprkos tome što je ruska ekonomija na prvi pogled bila zaostala i gotovo feudalna, te percepciji Rusije kao zemlje na margini Evrope, Rusija je imala ogroman uticaj na uspostavljanje širih ideoloških trendova još krajem 19. vijeka, prije dolaska boljševika na vlast. Upravo odjeci ove reakcionarne ideologije sada predvode invaziju na Ukrajinu, dok se njen otrov ponovo osjeća u Evropi.  

**CARSKA VJERA**

Ruska ideološka previranja odražavaju krizu identiteta koju zemlja proživljava još od vremena Petra Velikog, kada nastaje težnja da ta država postane dio Evrope i kada se sprovode reforme sa ciljem da se Rusija pretvori u *običnog* evropskog velikana. Ipak, uprkos svim naporima da se Rusija promijeni, bilo je očigledno da je Rusija, bez obzira na svu svoju moć i uticaj, jednostavno neadekvatna kao *potpuno evropska zemlja*. Iz tog osjećaja nepripadnosti rađa se kompleks niže vrijednosti, koji, poput egomanije koja prikriva nedostatak samopouzdanja, vodi ruske intelektualce ka pokušaju da artikulišu Rusiju kao zasebnu civilizacijsku jedinicu, koja je, ako ne superiornija, onda barem jednaka Zapadnoj Evropi.  

Potreba da se artikuliše zasebna vrijednosna vizija dodatno je pojačana pojavom modernizacije i prosvjetiteljstva u Evropi. Procesi modernizacije u Evropi, koji uključuju stvaranje kapitalizma, ideje da suverenitet pripada narodu, potrebu uvođenja opšteg obrazovanja, sekularizaciju i slično, percipirani su od strane ruske aristokratije i pravoslavnog klira kao egzistencijalna prijetnja koja će definitivno ugroziti njihovo postojanje. Takva modernizacija i evropeizacija Rusije značila bi nestanak postojećih privilegija i moći. Stoga ne iznenađuje što je početkom 19. vijeka formulisana i državna ideologija, sažeta u sloganu tadašnjeg ministra obrazovanja Sergeja Uvarova „Pravoslavlje, autokratija i nacionalnost“. Sadržaj ove ideologije djeluje samorazumljiv kad se uzme u obzir pomenuti slogan, međutim, pored toga treba primijetiti koliko je ovaj pokušaj uspostavljanja ruske posebnosti farsičan. 

Ruske vrijednosti su tako svedene na samu antitezu evropskog modernizma: kao odgovor na demokratiju javlja se vjera u ruskog cara i autokratiju, kao odgovor na racionalizam javlja se pravoslavni misticizam, individualizam je pobijen konceptom sobornosti, sekularizam je nekompatibilan sa pravoslavljem i tako dalje. Za svu priču o zasebnim vrijednostima, ovakva ideologija je prosto naličje modernizatorskih procesa koji se dešavaju u Evropi, a i šire se u Rusiji tokom 19. vijeka. 

**PRVI POGROMI**

Vjerovatno najstrašniji i najuticajniji aspekt ruske reakcionarne ideologije u ovom periodu je njen tvrdokorni antisemitizam. Iako bi bilo izuzetno glupo tvrditi da je antisemitizam prvi put formulisan u Rusiji u 19. i 20. vijeku, istina je da je u Rusiji prvi put korišćen kao sastavni dio reakcionarne ideologije i njenih teorija zavjere. Kao što je već rečeno, ruski nacionalni intelektualci su već smatrali da su tadašnji modernizatorski trendovi, koji uključuju razne kontradiktorne pojave, zapravo strani elementi neprimjereni za rusko društvo. 

Dalja proliferacija tih trendova u Rusiji i jačanje pokreta vezanih za te trendove, poput liberalnih i komunističkih partija, predstavljeni su kao pokušaji zluradih sila, koje iz sjenke upravljaju svim tim naizgled spontanim procesima, da unište Rusiju i pravoslavlje. Te zlurade sile koje manipulišu svjetskom politikom nijesu niko drugi do Jevreji, to jest Jevereji koji funkcionišu skoro kao agenti modernizacije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f2bb9a48-6c17-4c14-83c0-2039d4f7ac25)
Antisemitska razglednica, foto: Rare-parer{.caption}

Naravno, ova teorija je bila najpopularnija u krugovima koji su podržavali monarhiju i pravoslavlje, najvećim protivnicima liberalizma i komunizma. Zbog uticaja pravoslavnih mislilaca, antisemitizam je uvijek pratio apokaliptični biblijski jezik, pa se govorilo da svijetom vladaju podanici Satane koji svim snagama pokušavaju uništiti jedinog pravog zaštitnika hrišćanstva, pravoslavnu Rusiju. Sve to trebalo je da kulminira finalnim sukobom i definitivnom pobjedom strane dobra, tj. Rusije.

Tako dolazi do serije pogroma sa ciljem pokolja što većeg broja jevrejskog stanovništva, koje organizuju pobornici monarhije. Prvi organizovani pogromi na većem nivou dešavaju se neposredno nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II od strane krajnje lijevog pokreta, kada su mase okrivile Jevreje za carevu smrt i započele kampanju terora protiv jevrejskog stanovništva. Ovo je rezultiralo usvajanjem takozvanih Majskih zakona od strane Aleksandra III, kojima je diskriminacija ozakonjena, te je Jevrejima onemogućeno pravo na vlasništvo.

**CRNE STOTKE**

Drugi talas zločina desio se oko 1905. godine, kada je Rusija pretrpjela veliki vojni poraz od Japana. Nakon tog rata, širom zemlje su izbili veliki štrajkovi i protesti usmjereni protiv monarhije. Kako bi smirio protestante, ruski car Nikolaj II odlučio je prihvatiti prijedlog Sergeja Vitea i usvojio je Oktobarski manifest, dokument kojim se po prvi put u Rusiji garantuju građanska prava i kreira zakonodavno tijelo Duma. Za pobornike monarhije i konzervativne Rusije ovo je bila neprihvatljiva koncesija, te su odmah organizovane kampanje odmazde protiv jevrejskog stanovništva za koje se vjerovalo da stoji iza svih tih događaja.

U tom periodu pojavljuje se vjerovatno prva fašistička organizacija na svijetu, poznata kao [Crne stotke](https://www.jstor.org/stable/20174849?read-now=1&seq=1). Crne stotke su u suštini predstavljale antielitni i populistički pokret, koji se uglavnom sastojao od pripadnika nižih društvenih slojeva, a svoje ciljeve su sprovodili kroz kampanje uličnog nasilja, progoneći i ubijajući jevrejsko stanovništvo, studente, intelektualce i bilo koga ko se nalazio u obrazovnim institucijama, jer su ih smatrali izvorima državne subverzije. Crne stotke su bili očigledni konzervativci i podržavaoci cara, često organizujući pogrome pod simbolima Nikolaja II, ali su nastali spontano, bez direktne podrške države. Ipak, treba napomenuti da je Nikolaj II, koji je i sam bio antisemita, gajio simpatije prema pokretu i trudio se da svaki osuđeni nasilnik iz ove grupe dobije pomilovanje ili smanjenje zatvorske kazne.

U ovom periodu nastaje i najpoznatiji antisemitistički dokument u istoriji pod nazivom [Protokoli sionskih mudraca](https://academic.oup.com/nyu-press-scholarship-online/book/18120), poprilično banalan tekst koji govori o jevrejskom pokušaju da ovladaju svijetom. Tekst je prvi popularizovao pravoslavni mistik Sergej Nilus, ali veliki dio svoje popularnosti duguje činjenici da je Ohrana, ruska tajna policija, godinama nanovo štampala pamflet u propagandne svrhe.

**FRANCUSKI SALONI**

Zanimljivo je da se ruski antisemitizam iz 19. vijeka počeo širiti na ostatak Evrope i počeo je značajno uticati na formiranje desničarskih pokreta koji uveliko podsjećaju na fašističke. Nakon završetka Francusko-pruskog rata, francusko javno mnjenje bilo je obuzeto idejom osvete Njemačkoj zbog poniženja u ratu. Ideja o formiranju vojnog saveza s Rusijom, kako bi se Njemačka okružila, postaje popularna u Francuskoj. 

Dok se odvijao proces zbližavanja dviju država, francuski saloni, koji su bili mjesta okupljanja francuske elite i intelektualaca, stvaraju prostor za dolazak ruskih intelektualaca u Francusku. Među tim navodnim intelektualcima nalazili su se i agenti već spomenute Ohrane, koji su sa sobom donijeli ideje reakcionarnog antisemitizma. Pod uticajem tih intelektualnih trendova iz Rusije, dio francuske elite postaje razočaran republikom, smatrajući je previše dekadentnom i nesposobnom da se suprotstavi Njemačkoj. Jevreji su bili okrivljeni za degradaciju Francuske i korupciju moderniteta, te su ubrzo postali meta antiliberalnih, antikapitalističkih i antisocijalističkih govora. 

Treba ponovo podsjetiti da antisemitizam nije bio nova pojava u francuskoj istoriji, ali ideja da Jevreji zauzimaju centralno mjesto u svjetskoj politici i upravljaju procesom modernizacije predstavljala je novitet. Ova atmosfera naglašenog antisemitizma kasnije je rezultirala jednim od najvećih skandala u francuskoj istoriji – Drejfusovom aferom. Ta afera je dovela do definitivnog raskola u francuskoj politici, stvarajući prepoznatljivu francusku političku dinamiku. Na stranu Drejfusove odbrane stali su podržavaoci republike, liberali i socijalisti, dok je na anti-Drejfusovoj strani bila konzervativna, katolička desnica koja je mrzila republiku i žalila za starim, srednjovjekovnim Parizom koji je Napoleon III uništio svojom urbanizacijom.

**VEZE SA NACIZMOM**

Treći značajniji talas antisemitizma nastao je tokom Ruskog građanskog rata, kada su monarhistički simpatizeri, Bijeli, nastavili sa masovnim zločinima. Zbog brutalnosti boljševika često zaboravljamo da su među Bijelima bili i mnogi krvoločni likovi poput Romana Ungerna fon Šternberga. Bijeli su često patili od vojne neefikasnosti protiv boljševika jer su previše pažnje posvećivali pokušajima istrebljenja Jevreja. Pobjeda boljševika dovela je do egzila Bijelih, koji su se tada naselili u raznim evropskim državama gdje su počeli širiti svoje političke ideje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f7ca9e6f-4718-4873-a293-ebc034cf81b9)
"Krvavi baron" Fon Šternberg{.caption}

Upravo su organizacije i mislioci Bijelih imali [presudan uticaj](https://www.sscnet.ucla.edu/soc/groups/scr/kellogg.pdf) na razvoj ranog nacizma. Alfred Rozenberg, glavni ideolog Nacističke partije, koji je kao baltički Njemac emigrirao iz tadašnjeg dijela Ruskog carstva (sadašnja Estonija), bio je član reakcionarne organizacije Aufbau Vereinigung, koja je imala za cilj povratak ruske monarhije. Kroz tijesnu saradnju sa članovima ove grupe, Hitler je postao upoznat sa "Protokolom sionskih mudraca" i tom vrstom antisemitističkih teorija zavjere. Hitler je sam imenovao Fjodora Vinberga, nekadašnjeg člana Bijelih i Crne stotke, kao osobu koja mu je otkrila tajnu o judeo-boljševičkoj zavjeri. Maks Šojbner-Rihter, još jedan ruski imigrant i član Aufbau Vereinigunga, koji je poginuo tokom Pivničkog puča, opisan je od strane Hitlera kao jedina osoba koju je nemoguće nadomjestiti.

Antisemitizam više nije značajno prisutan na političkoj sceni, barem ne u Evropi. Međutim, iako su objekti reakcionarskog djelovanja promijenjeni, ultra-desne partije više nijesu preokupirane Jevrejima, zavjerenički oblik njihovih argumenata ostaje sličan. I dalje je u centru pažnje proces modernizacije koji utiče na promjenu rodnih normi i navodno ugrožava našu muževnost. Desničari privrženi tradicionalnim vrijednostima smatraju da su norme modernizacije ponižavajuće, te da dovode do degradacije i zagađenja društva. 

Mete ovakvih napada na modernizaciju više nijesu Jevreji, iako je mržnja prema urbanim elitama i dalje jasno prisutna; objekti zavjera su postali apstraktniji. Međutim, dok gledamo rat u Ukrajini i čujemo izjave Putina i patrijarha Kirila, koji obojica tvrde da je rat u Ukrajini potreban kako bi se Rusija zaštitila od homoseksualizma i da su u Ukrajini našli ostatke WC-a za transrodne osobe kao dokaz njihove teze, postaje jasno da je lako pronaći zamjenu za Jevreje.


Kako su antisemitizam i reakcionarne politike putovale sa istoka na zapad

bijeli mrak

Korijeni fašizma sežu do Romanovih

Dana 15. marta 2019. godine, Brenton Tarrant odlučio je da izvrši teroristički napad na džamiju u gradu Christchurch, na Novom Zelandu. Tokom molitve, Tarrant je nasilno ušao u džamiju i počeo pucati na nenaoružane civile, od kojih je 51 izgubilo život, dok je 40 njih ranjeno. Prije napada, Tarrant je snimio svoje putovanje do mjesta zločina, a taj video je pratio muzički zapis povezan sa nedavnom balkanskom istorijom. U pozadini je išla  "Karadžiću, vodi Srbe svoje", ultranacionalistička srpska pjesmu koja je nastala tokom ratnih godina, kada su je neki vojnici Republike Srpske na brzinu stvorili. 

Ovo nije jedini način na koji je Tarrant povezan sa Balkanom. Godinama je bio opsjednut jugoslovenskim ratom i lično je posjetio Bosnu. Na njegovom oružju je takođe bilo ispisano ime Lazara Hrebeljanovića. Ipak, važno je razumjeti Tarrantovu opsesiju jugoslovenskim ratom, a posebno njegovo slušanje ove pjesme, ne kao ličnu opsesiju jednog poremećenog pojedinca, već kao izraz modernog internet fašizma i formirane subkulture.

Pomenuta pjesma "[Karadžiću, vodi Srbe svoje](https://www.youtube.com/watch?v=AMxioH8HaDY&t=3s)" je dio šireg internet mema poznatog kao „Remove kebab“, što u prevodu znači „ukloni kebab“. Ovaj fenomen obuhvata niz propagandnih prosrpskih pjesama nastalih tokom ratnog perioda, koje karakteriše izražen šovinizam, fašizam, islamofobija i svi ostalni negativni izmi. Tako je jedna od najpoznatijih pjesama u ovom kontekstu "Jadna Bosno Suverena" od izvjesnog Mira Semberca, sa refrenom „Došlo vrijeme da se Srbi svete, sve džamije u oblake lete“. 

Zanimljivo je da većina ljudi iz bivše Jugoslavije nije upoznata sa ovim pjesmama. Iako imaju milione pregleda na YouTube-u, komentari su uglavnom na engleskom jeziku, a snimci su skoro uvijek titlovani na engleskom. Ove pjesme su prvobitno bile namijenjene za domaću publiku, ali su stekle popularnost u inostranstvu.

Razlog zašto ove pjesme nijesu bile popularne tokom rata je njihov izuzetno loš kvalitet. Osim niskog budžeta i loše produkcije, tekstovi su toliko glupi da bi i najradikalnijim srpskim nacionalistima smetali. Zvukom i sadržajem podsjećaju na parodiju pijane četničke kafanske rasprave. Popularnost ovih pjesama porasla je zahvaljujući sajtu i anonimnom forumu 4chan. Ovaj sajt je prvobitno bio namijenjen za diskusiju o animeima, video igrama, muzici i sličnim temama, ali je postao ozloglašen zbog doprinosa rastu ideologije koja se danas naziva alt-right, što je zapravo fensi termin za fašizam. 

Korisnici 4chana su, uprkos jezičkoj barijeri, shvatili da su ove pjesme izuzetno loše. Upravo zbog bedastog sadržaja ovih pjesama, one postaju privlačne internet fašistima, iako se fundamentalno slažu sa političkim porukama koje nose. Ironično uživanje u ovom materijalu ključni je dio njihove kulture i taktike za povećacanje dometa njihove ideologije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/oFjKc1H2-fE?si=LpMC69vF_KZ7oQzm" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ironija i fašizam djeluju kao neobičan par bez očiglednih preklapajućih tačaka. Fašizam se često povezuje sa težnjom za monumentalnom i veličanstvenom estetikom, poput Šperove arhitekture ili brutalnosti italijanskog futurizma, koje su daleko od cinizma ironije. Međutim, upravo ironija omogućava fašističkom sadržaju da dopre do mainstream publike; on je istovremeno i blesav i opasan. Kada je problematičan sadržaj previše očigledan, to zapravo pruža savršeno skrovište za internet fašiste, jer izgleda kao da taj sadržaj ne shvataju ozbiljno. Ova strategija ima djelimičan uspjeh. 

Pregledom pomenutih jugoslovenskih pjesama, vidimo da imaju milionske preglede i odavno su prestale biti fokus samo opskurnih internet sajtova. Ovi klipovi su široko rasprostranjeni po internetu, omogućavajući korisnicima da prave praktično kulturno rasističke opservacije o Balkancima dok istovremeno uživaju u provokativnim šalama, bez rizika od "kenslovanja", kako se to modernim jezikom kaže.

Naravno, ne treba svesti ironičnu estetiku samo na želju za pridobijanjem popularnosti. Ironija je zaista postala glavni jezik internet fašista i savršeno izražava njihove ideološke preokupacije. Kao što je ranije pomenuto, najveća utočišta internet fašizma originalno su bila posvećena diskusiji animea; prosto rečeno, njih su činili štreberi i luzeri. Reakcionarska politika koju formulišu takvi štreberi razlikuje se od uobičajenog desničarenja jer gubi bilo koju afirmativnu notu, nije posvećena očuvanju tradicionalnih vrijednosti ili rodnih uloga, već je motivisana impotentnošću i poniženjem, očajnički tražeći snagu koju ne posjeduje. 

Na primjer, njihova kritika modernog feminizma manje se bavi idejom uzurpacije tradicionalnih ženskih uloga, a više idejom da su žene biološki programirane da jure muškarce određene građe. S obzirom na postojeću hegemoniju liberalnih normi u kulturnoj sferi, internet fašisti koriste ironiju kao oruđe u borbi protiv mainstream institucija. Oni su postali kontrakulturna skupina čiji je cilj da poremeti i provocira moralne norme. Dodatno, dobijaju ogromno zadovoljstvo ako uspiju da isprovociraju svoje oponente; poniženje ili, kako se kaže na internetu, „trigerovanje“ liberala je njihov primarni cilj.

Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan *modus operandi* internet fašista. Ako istaknete glupe dijelove, označiće vas kao smarače bez smisla za humor. Ako reagujete sa gađenjem, još bolje, postigli su svoj cilj.

Ovo ponašanje nije novo za fašizam. U svom eseju iz 1946. godine pod nazivom „Razmišljanja o jevrejskom pitanju“, francuski filozof Žan-Pol Sartr savršeno opisuje ovakvo ponašanje kod antisemita. On kaže: 

„Nikad ne vjerujte da antisemiti nisu svjesni apsurdnosti svojih odgovora. Oni znaju da su njihove izjave neozbiljne i otvorene za izazov. Ali, oni se zabavljaju, jer je njihovim protivnicima dužnost koristiti riječi odgovorno, budući da vjeruju u riječi. Antisemiti imaju pravo na igru. Oni čak vole igrati se sa diskursom jer, dajući smiješne razloge za svoje stavove, diskredituju ozbiljnost svojih sagovornika. Uživaju u zloj namjeri, jer ne žele uvjeriti valjanim argumentom, već zastrašiti i zbuniti. Ako ih previše pritisnete, naglo će utihnuti, uzvišeno ukazujući nekim izrazom da je vrijeme za argumentaciju prošlo.“ 

Drugim riječima, oni smatraju da su diskusije za naivne i glupe, te im je cilj narušiti ideju racionalnog razgovora. Činjenica da je nemoguće odrediti gdje završava šala i počinje iskrenost im savršeno odgovara,  jedino je važno da druga strana bude poražena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9690aa49-7560-48b0-8311-b7d951a452ea)

Ovo ostaje značajno jer, iako njihove ideološke pozicije možda nisu postale mainstream, forma ironičnog komuniciranja koju praktikuje 4chan je postala dominantna na internetu. Većina memova koji se koriste na internetu, poput *Pepe the Frog* ili *Wojak*, potiču upravo sa 4chana. Jedna od najpopularnijih teorija zavjere u posljednjih nekoliko godina, poznata kao Qanon, koja tvrdi da svijetom upravlja kabala pedofilskih satanista, je takođe nastala na 4chanu, prvobitno kao degenerična šala koja je postala apsolutni kult kada je napustila taj internet kutak. 

Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja. Generalno, iako je destruktivna sila ironije ponekad potrebna, internet okruženje je postalo previše okrutno. Iskrene i emotivne izjave odmah postaju predmet podrugivanja, dok sistem lajkova na internetu nagrađuje najviše one trenutke kada neko uspije poniziti drugog. Tlo interneta je postalo previše zatrovano cinizmom i ironijom, i nijedna ozbiljna ideologija ili pokret ne može biti izgrađena na tim temeljima.


Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan modus operandi internet fašista. Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja...

kontrarevolucija mema

Blesave maske novog fašizma

Bog je mrtav. Tačnije, Bog je suštinski mrtav što se tiče naših pravnih i političkih sistema, ali prva rečenica zvuči bolje. Uticaj religijskih institucija je marginalizovan, dok na Zapadu trenutno imamo procentualno najveći broj nevjernika u ljudskoj istoriji. Mnoge teorije su formulisane kako bi se objasnila rastuća tendencija da su ljudi nevjernici, kao i činjenica da oni koji se deklarišu kao vjernici suštinski ne vrše bilo kakve religiozne aktivnosti, od ekonomskih, kulturnih ili drugih teorija. Međutim, mislim da je jedan uzrok suštinski ključan, Bog jednostavno ne postoji a religija je izmišljena. Ono što je nekada bilo tabu, sada je ogromnom broju ljudi očigledno. Ipak, i danas postoje lažni idoli koji sa svojim sujeverjem imaju poguban uticaj na naše institucije i kvare međuljudske odnose. Taj lažni idol je moral.

Kada je diskusija o održavanju gej parade bila aktuelna prije nekoliko godina, Srpska pravoslavna crkva  je osudila organizaciju parade kao totalnu moralnu degradaciju društva. Tada je pokojni patrijarh Irinej govorio kako se moralna osjećanja ogromne većine građana ponižavaju i gaze organizovanjem ovog čina, dok je Amfilohije u gej paradi vidio ozakonjenje sodomitskog grijeha koji se protivi zdravom razumu i vodi do samodestrukcije civilizacije. Ovo nije ništa neuobičajeno, klasično religiozno podmetanje. Međutim, mi istovremeno dopuštamo svim akterima da se pozivaju na moral i na te razne moralne dužnosti ili intuicije. Ali ovdje se postavlja ključno pitanje: šta je zapravo taj moral? Kakvi su to njegovi kvaliteti? Ako moral zaista postoji, kako je moguće da ne postoji neki univerzalni oblik ponašanja koji bi bio priznat i poštovan širom svijeta?

Kada malo bolje sagledamo realnost, odgovor postaje jasan. Moral je jednako lažan kao i religiozna uvjerenja. Zato se tako dobro uklapa u crkvenu retoriku poput one pomenute, jer su sazdani od iste materije - fikcije. Moralna osuđivanja poput onih koje su iznosili patrijarh Irinej i mitropolit Amfilohije temelje se na fikciji objektivnog morala, koji ne postoji izvan ljudskih konstrukcija i subjektivnih vjerovanja. Ono što crkveni lideri nazivaju moralnim osjećanjima i zdravim razumom zapravo su socijalno i kulturno uslovljeni stavovi koji variraju od jedne zajednice do druge. Dok SPC vidi gej paradu kao moralnu degradaciju, drugi je vide kao izraz ljudskih prava i slobode. Čitava diskusija oko moralnih vrijednosti djeluje umobolna. 

Moral je društveni konstrukt koji se koristi za regulaciju ponašanja unutar zajednice. Objektivizacija moralne fikcije je nastala iz potrebe da se svi članovi društva drže pravila. Međutim, ako nam se danas čini smiješnom ideja da je strah od Boga i pakla koristan za ohrabrivanje određenog ponašanja, onda možemo tvrditi da je i naše društvo dostiglo dovoljno zrelosti da funkcioniše bez iluzije o univerzalnim moralnim vrijednostima. Stoga, u budućnosti možda treba razmisliti o ukidanju ili barem ograničavanju moralnog diskursa. Konkretno, postoje dvije jasne prednosti abolicije morala.

Uvođenje moralnog aspekta u bilo koju raspravu često znači kraj bilo kakve šanse za dogovorom i otežava diskusiju. Razlog tome je urođena sklonost moralnog jezika dualističkoj, manihejskoj perspektivi, gdje su koncepti "dobra" i "zla" apsolutni i neizbježni u svakom izrazu. Ovakvo uokvirivanje debate kroz moralnu prizmu zapravo nas čini manje tolerantnim, otvorenijim i racionalnim. Naše razumijevanje realnosti je iskrivljeno i ograničeno moralnom perspektivom. Oni koji ne dijele naš stav automatski se etiketiraju kao zli, pogrešni ili primitivni. 

Unutar okvira moralnog diskursa, kompromis se često vidi kao popuštanje zlu, što je neprihvatljivo za većinu ljudi. Posljedično, tretiranje svake rasprave ili konflikta kao običnog sukoba interesa, umjesto moralnog imperativa, omogućilo bi lakše pronalaženje rješenja.
Pored toga, svođenje našeg ponašanja na jednostavne kategorije "dobrog" i "lošeg" zanemaruje kompleksne psihološke, biološke, društvene i kulturne faktore koji takvo ponašanje uslovljavaju. Moralističko etiketiranje često predstavlja površno opisivanje akcija, njeno redukovanje u prosti epitet, a ne pruža nikakvo konstruktivno rješenje. 

Uzmimo na primjer problem zloupotrebe droga. Tradicionalni pravni sistemi, poput našeg, često pristupaju problemu zavisnosti kroz moralnu prizmu. Ovo podrazumijeva viđenje zavisnosti kao lične slabosti ili moralnog prestupa koji zaslužuje kaznu. Kazna zatvorom se tada nameće kao sredstvo za kažnjavanje i moralno ispravljanje osobe koja je zavisna. Međutim, sistemi poput portugalskog pokušavaju da uklone moralnu dimenziju iz debate o drogama. U ovom novijem pristupu, korisnici droga se ne vide kao moralni prekršitelji, već kao osobe koje su žrtve bolesti koja zahtijeva psihijatrijski tretman, a ne zatvor. 

Istraživanja pokazuju da je portugalski model efikasniji u smanjenju broja zavisnika od tradicionalnog pristupa.  No, dok se ova rasprava vodi u okvirima moralnog diskursa, takvi dokazi ostaju nevažni.  Logika moralnog diskursa diktira da oni koji počine moralni prekršaj zaslužuju kaznu, bez obzira na njenu učinkovitost. Tek kad eliminišemo moralnu dimenziju iz ove debate, možemo jasnije uočiti najbolja rješenja za takve probleme.

Da li bi ukidanje moralnog diskursa rezultiralo potpunim haosom? Moj odgovor je - ne. Ako prihvatimo da moralne zabrane nemaju smisla u društvu koje se lišilo moralnog diskursa, to istovremeno znači da ništa nije ni moralno dozvoljeno. U društvu bez apsolutnih moralnih principa, ubistvo i dalje ne bi bilo prihvatljivo ponašanje, samo ne iz moralnih razloga. Društvo bi, umjesto toga, odredilo šta je dopušteno na osnovu praktičnih potreba i okolnosti. Lični ideali i vrijednosti i dalje bi ostali važni, ali bi se njihova važnost temeljila na ličnom uvjerenju, a ne na univerzalnom moralnom autoritetu. Ako logički pratimo ovaj argument, uloga države u moralnim pitanjima bi se trebala smanjiti. Država bi se primarno fokusirala na ekonomsko blagostanje, dok bi moralna pitanja i odluke, u što većoj mjeri, trebala biti prepuštena pojedincima i zajednicama.

Popularna sentenca koja vuče korijen iz "Braće Karamazova" glasi *Ako nema Boga - sve je dozvoljeno*. Ova ideja podrazumijeva da bez Boga ulazimo u svijet gdje nema ograničenja na naše ponašanje i gdje vlada zlo. Međutim, zanimljivo je da se često dešava suprotno. Upravo čvrsto vjerovanje u apsolutnu ispravnost vlastitih moralnih principa navodi ljude na nasilne sukobe sa onima koji ne dijele naše mišljenje. Vjera u nekakav objektivni moralni autoritet nam često dozvoljava da se ponašamo kao da nam je sve dozvoljeno.

Odricanje od takvih moralnih apsoluta omogućilo bi nam da izgradimo društvo zasnovano na zdravom razumu i logici, koje je bi bilo samo odgovorno za definisanje svojih principa. To ne bi bio jednostavan zadatak, ali bi nam pružilo priliku da stvorimo bolji, pravedniji i humaniji svijet


Uvođenje moralnog aspekta u bilo koju raspravu često znači kraj bilo kakve šanse za dogovorom

dobro i zlo

Ne pitam te šta je moralno, nego šta je korisno

Djelovanje Srpske pravoslavne crkve na javnoj i političkoj sceni Crne Gore izaziva negativne reakcije koje variraju u intezitetu, ali se uglavnom svode na jednu formulu – ugrožen je sekularni karakter države. Ako je ta istina presudna, opet ostaje pitanje šta s njom da radimo. Ili još preciznije, ako sačuvamo sekularni karakter države, jesmo li se spasili od političkog rovarenja i ideološke blokade koju pravoslavna teologija nudi u svom svjetovnom obliku.

Da je sekularizam na Balkanu ugrožen nije teško dokazati. Politički uticaj koji Rusija širi preko države Srbije i SPC je toliko notoran da je već dijelom zvaničnih dokumenata Evropskog parlamenta. Je li se u takvoj situaciji dovoljno pozvati na nekakav apstraktni sekularizam kao spasonosni okvir i štit? Možda jeste za početak, ali politički sukob i dalje će ostati netaknut u svojoj opasnoj složenosti.

Uprkos osobenostima pravoslavlja, mnogi problemi povezani sa miješanjem SPC u državne poslove, zapravo se mogu čitati kao dio opštih tenzija između religije i države svuda u svijetu. Sekularizam ugrubo podrazumijeva slobodu vjere, ali isto tako nalaže državi da se suzdrži od favorizovanja jedne religijske perspektive na štetu drugih. Temeljna ideja takvog društva jeste da zakonska rješenja stiču legitimitet ako su rezultat racionalne debate. Kad kažem racionalna debata, mislim na oblik diskusije gdje iznosimo svoje želje i koristimo jezik i dokaze prihvatljive svima, zbog čega je religijska argumentacija nepoželjna u javnom diskursu. 

Kao što je američki filozof Ričard Rorti istakao, religija zapravo prekida svaki razgovor; religijska perspektiva i njen autoritet su potpuno nekorisni osobi koja ne dijeli ta vjerska uvjerenja. Religijska uvjerenja onemogućavaju demokratsko promišljanje, jer religijski jezik prosto nije prihvatljiv osobama koja ne dijele ista uvjerenja.

Njemački filozof Jirgen Habermas pokušao je pronaći kompromisno rješenje između državne neutralnosti i potrebe da svi građani, uključujući religiozne, učestvuju u procesu demokratije kao autori svojih zakona. Habermas tako razlikuje dvije vrste javnih sfera: neformalnu i formalnu. U neformalnoj sferi, religijski argumenti u podršci određenim politikama su prihvatljivi. Međutim, u formalnoj javnoj sferi, religijski pogledi moraju biti "prevedeni" kako bi postali valjani i prihvatljivi za sve.  To jest, religiozni pojedinci treba sebe da sagledaju objektivno i svoje dokaze prevedu u striktno sekularni jezik. Ovo znači da moraju prilagoditi svoje razloge tako da budu razumljivi i prihvatljivi svim članovima društva, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5e0690c4-4318-4adc-9d65-436d21423bb3)
Habermas, foto: Alexandra Espana{.caption}

Iako je Habermasov pristup često kritikovan i nije bez problema, on nam omogućava da obratimo pažnju na način na koji religijske organizacije komuniciraju, koji jezik koriste i koliko se trude da se integrišu u sekularni kontekst.

SPC je aktivna na javno-političkoj sceni u dva glavna područja: prvo se odnosi na kultivisanje srpskog nacionalizma, o čemu se naširoko piše, a drugo je regulacija seksualnog morala. Ovaj drugi aspekt djelovanja me više zanima u povodu gore rečenog. Kad pogledamo raspravu i saopštenja oko Nacrta Zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja primjećuje se da su crkveni argumenti u ovom slučaju većinski - sekularni. 

Mitropolija crnogorsko-primorska u svom [saopštenju](https://svetigora.com/o-nacrtu-zakona-o-pravnom-prepoznavanju-rodnog-identiteta-na-osnovu-samoodredjenja/) protiv predloženog zakona iznosi dva ključna argumenta. Prvo, da novi Zakon kontrira važećem Porodičnom zakonu i da neopravdano zadire u privatnu sferu, narušavajući prava roditelja. Drugo, da djeca mlađa od 18 godina nijesu sposobna donositi tako važne odluke. Jasno je da su oba argumenta izražena u sekularnom kontekstu i da su u skladu sa Habermasovom formulacijom koja ističe da religijski pogledi moraju biti "prevedeni" za širu javnost.

Zanimljivo je da drugi argument, koji tvrdi da je osamnaesta godina apsolutna starosna granica za davanje pristanka prema viđenju crkve, i da ne treba uzimati u obzir želje djece, zapravo proizlazi iz liberalno-pravne teorije. Ova teorija stavlja pristanak pojedinca u središte moralnog poretka, naglašavajući potrebu za jasnim određenjem perioda kada je osoba sposobna dati pristanak. Ovaj argument, pored toga što je sekularan, može se takođe shvatiti kao prihvatanje osnovnih načela liberalnog morala.

Crkva spominje Boga tri puta u spomenutom tekstu, pri čemu se ta referenca koristi kao sintaktička zamjena za biologiju, tvrdeći da zakon „relativizuje Bogom dane odrednice ljudske prirode“. Jedini nesekularan i potencijalno problematičan dio saopštenja pojavljuje se na kraju teksta, gdje se navodi: „Pozivamo sve one ministre i poslanike u parlamentu, koji su pravoslavni hrišćani, a sigurni smo da će nas razumjeti i podržati i oni među njima koji su vjernici drugih monoteističkih vjera i njihove vjerske institucije, da ovaj Nacrt stave na mjerilo svojih vjerskih ubjeđenja i moralnih principa.“ Ovaj dio već stvara vrlo sporno očekivanje da pravoslavni političari treba da odluče isključivo na temelju svojih vjerskih identiteta, čime se zanemaruje značaj prethodno iznesene argumentacije.

Ono što je posebno zanimljivo u vezi sa saopštenjem, kao i opštim djelovanjem crkve, jeste njena "protestantizacija" ili "amerikanizacija". Ako su pravoslavne crkve na početku 20. vijeka razvijale doktrine koje su naglašavale misticizam, spiritualizam i povlačenje u sebe kao odgovor na talas opšte modernizacije, danas se njihovo djelovanje može porediti sa tvrdokornim evangelističkim protestantskim pokretom. Izbor tema, kao što su seksualni moral i kulturni ratovi oko gej brakova i transrodnih osoba, kao i argumentacija koja često uključuje odbranu porodičnih vrijednosti od uplitanja vlasti, fokus na eroziju tradicionalnih vrijednosti i biološki determinizam kod transrodnih osoba, ukazuju na to. 

Ne bih rekao da je ovo slučajnost. Izgleda da su pravoslavne crkve u nastojanju da ostanu relevantne u sve sekularnijem svijetu, svoje djelovanje bazirale na religijskom pokretu koji je sam rezultat sekularizacije, odnosno protestantizmu. Ako je antimodernizam pravoslavlja na početku 20. vijeka bio usmjeren na svesrdno odbacivanje modernizma, današnji antimodernizam se može shvatiti kao naličje samog modernizma. To je njegova negacija, koja ujedno od njega i zavisi.

Suština bi bila sljedeća - iako sekularizam, odnosno odvajanje države i religije, predstavlja ključni princip svakog demokratskog društva, nerealno je očekivati da će samo pozivanje na njega i njegovo „pojačavanje“ biti dovoljno za rješavanje svih problema. Taj koncept je prvobitno formulisan u zapadnoevropskom, protestantskom kontekstu, a još uvijek postoje brojni izazovi u njegovoj primjeni u pravoslavnom kontekstu, gdje je crkva često podređena državnim vlastima. 

Čak i uz idealnu primjenu sekularnih principa, to ne znači da će se time automatski ograničiti uticaj crkve, jer on je političan, dakle prilagodljiv i živ u svojim jezičkim i ideološkim valerima. Crkve su sposobne formulisati svoju retrogradnu, ultrakonzervativnu politiku na način koji je kompatibilan sa sekularizmom. Štaviše, može se čak tvrditi da je upravo sekularni kontekst dodatno podstakao crkve da se fokusiraju na teme poput prava LGBT populacije. To opet znači da osjećaju duh vremena i ne daju se lako istisnuti. Sekularni model jeste poželjno područje političke borbe, ali on ne garantuje pobjedu nijednoj strani.


Iako je sekularizam ključni princip demokratskog društva, nerealno je očekivati da će puko pozivanje na njega biti dovoljno

ogled o sekularizmu

Crkva mijenja taktiku da bi politički jačala

Filmovi holivudske produkcije originalno nijesu bili smatrani umjetnošću, čak i kad su scenarije pisali umjetnici poput Vilijama Folknera. Film je više bio percipiran kao oblik trivijalne zabave, sličniji vodvilju nego drami. Reditelji su često bili viđeni kao zanatlije ili samo kao dio tehničkog osoblja uključenog u proces filmske produkcije kojim su dominirali veliki studiji.

Promjena u shvatanju uloge režisera u filmskom svijetu počela je sa osnivanjem francuskog filmskog časopisa *Cahiers du Cinéma* i razvojem takozvane autorske teorije. Ova teorija je zagovarala ideju da je režiser ključna osoba u filmskoj produkciji, sposobna da u procesu stvaranja filma izrazi svoju jedinstvenu viziju. Prema toj teoriji, režiser više nije bio shvaćen samo kao zanatlija, već je priznat kao pravi umjetnik. Uz prihvatanje autorske teorije došlo je i do reevaluacije filmskih djela. Vesterni Džona Forda ili trileri Alfreda Hičkoka, nekada smatrani tek površnom zabavom, sada su u novom svijetlu interpretirani kao remek-djela koja odražavaju osobne fascinacije i stavove samih reditelja. Autorska teorija je sljedećih godina postala preovladavajuća paradigma u filmskoj kritici, stvarajući očekivanje, koje je sada općeprihvaćeno, da je reditelj umjetnik odgovoran za ukupan kvalitet filma.

Početkom dvadesetog vijeka online filmski štreberi preuzeli su autorsku logiku i uzdigli je na još veći nivo stvaranjem teorije vulgarnog autorstva. Ideja je da titula autora više ne bude rezervisana samo za prestižne režisere, nego se sad širi i na one reditelje koji su radili na žanrovskim ostvarenjima bez pretjeranog upjeha kod kritike. Dakle, režiseri poput Majkl Beja, Žaumea Koleta Sere ili Toni Skota počinju da se identifikuju kao individue sa značajnim stilskim posebnostima koje ih izdvajaju kao istinske stvaraoce. Ideje o razlici između visoke i niske umjetnosti su odbačene kao relikvije davne prošlosti. Gotovo da je svako filmsko ostvarenje, bez obzira na žanr, postalo validno u određenom kontekstu. 

U tom pravcu je vrlo interesantno razmotriti nasljeđe partizanskih filmova nedavno preminulog crnogorskog režisera Veljka Bulajića. Iako su njegovi filmovi bili popularni, rijetko se preispituje njihova umjetnička vrijednost; umjesto toga, često se ocjenjuju kao jednostavni propagandni uradci ispunjeni hiperboličnim akcionim scenama. Stoga bi bilo korisno ponovo analizirati partizanske filmove Bulajića kako bi se realno ocijenio njihov umjetnički status.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fae6da31-a44f-41a7-9a2b-f31a7722dfda)
Veljko Bulajić (1928-2024); foto: RTCG{.caption}

Glavna preokupacija autorske teorije nije postavljanje kriterijuma za razlikovanje dobrih od loših filmova, već se koncentriše na specifičnu dekontekstualizaciju određenih scena iz filma i njihovu rekontekstualizaciju unutar režiserovog cjelokupnog opusa. Fokus je na trenucima genijalnosti, osobnim stilskim izrazima i preovladavajućim tematskim interesima, na scenama koje mogu biti sporadične unutar pojedinačnog filma, ali koje djeluju kao karakteristične kada se posmatraju u kontekstu drugih djela istog režisera.



Takav okvir pruža mogućnost da pravilnije procijenimo umjetničke sposobnosti Bulajića. Ono što odmah upada u oči je kolektivni duh, gotovo rifenštalovski, u njegovim filmovima. Likovi spontano započinju grupne pjesme i plesove, kamera je konstantno usmjerena na prikazivanje masovnosti i jedinstva u ratnoj sceni, dok su karakterizacije likova obično tipovske, bez ozbiljnijih pokušaja stvaranja suptilnijih i individualnijih portreta likova. Istovremeno, Bulajićevi filmovi bi se mogli opisati kao prethodnici današnjih Netflixovih kastinga, jer je kod oba pristupa važno da nacionalni sastav likova bude uravnotežen. Etniciteti Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca su uvijek istaknuti, a partizanski pokret je eksplicitno prikazan kao multinacionalan. Filmove Veljka Bulajića često karakteriše slaba narativna struktura, gdje priča služi uglavnom kao veza između spektakularnih akcionih scena. Te scene su često majstorski snimljene širokim uglovima kako bi se što bolje dočarala veličina situacije i razmjera rata. 

Na primjer, u filmu "Kozara", koji možda nije imao budžet poput drugih filmova, postoji impresivna montažna sekvenca koja traje gotovo minut i koja prikazuje sve neprijateljske snage, što gledaocu gotovo instinktivno prenosi težinu situacije u kojoj se partizani nalaze. U istom filmu, "Kozara", nalazi se izvanredna akciona scena gdje je bojište osvijetljeno ratnim dejstvima i bakljama. U jednom trenutku, baklja se na nebu transformiše u zvijezdu, pružajući rijetki lirski trenutak usred frenetične i haotične scene.

Međutim, u Bulajićevom najpoznatijem djelu, "Bitka na Neretvi", kao da u toj mjeri nijesu prisutne vizuelno inovativne scene. Propagandistički elementi filma svakako ograničavaju njegovu kreativnost, ali propaganda u ovom slučaju nije usmjerena na didaktičku funkciju koja bi nas poučila kako su partizani bili dobri, a četnici loši. Umjesto toga, propaganda se odnosi na to da je sam film demonstracija državne moći – od nevjerovatnog budžeta do prisustva svjetskih filmskih zvijezda, ovaj film je izlog finansijske snage i meke moći Jugoslavije. 

Akcione scene u ovom epskom djelu uglavnom su dizajnirane da pokažu razmetljivost ulaganja, ostavljajući malo prostora za neizvjesnost ili eksperiment. Scene destrukcije i eksplozije su izuzetno česte, a režiser konstantno prikazuje snimke uništavanja cijelih sela iz različitih perspektiva, često direktno iz helikoptera, kako bi situacija bila savršeno jasna. Ovo je dovelo do zanimljivog paradoksa. Iako je stvarni most na Jablanici dva puta miniran za potrebe filma, snimci njegove destrukcije nisu korišćeni jer je prašina nakon detonacija onemogućila jasan prikaz konstrukcije. Stoga je scena miniranja u filmu zapravo prikaz makete koja je snimljena u čehoslovačkom studiju. Ironično, pravi fizički most se u filmu pokazao manje realnim od njegove makete.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NMkM-VTrYz8?si=kY3xIfn9swR0CzVE" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Film "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića na neki način najviše podsjeća na Bondarčukov "Rat i mir", što može biti pomalo smiješno s obzirom na to da je sam Bondarčuk glumio u "Bici na Neretvi". Sličnost između ova dva filma nije samo u njihovim ambicijama, stilu ili generalnoj pretencioznosti, već i u tome kako ih je, čini se, progutala vlastita veličina. Tako "Bitka na Neretvi" uključuje mnoge likove koji ne doprinose narativu, čija je svrha jednostavno pružiti ulogu nekoj internacionalnoj zvijezdi, kao što je Velsov lik četnika. Takođe, cijela sekcija sa tifusarima može djelovati nepotrebna ili neumjesna.

Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike. U tom kontekstu, moglo bi se reći da Bulajić ima prednost jer su njegovi filmovi služili progresivnoj ideologiji i ovjekovječili  borbu protiv fašizma. Nasuprot tome, Fordovi filmovi mogu biti percipirani kao racionalizacija brutalnog postupanja prema domorodačkom stanovništvu Amerike i ekspanzije državne teritorije. 

Iako se partizanski filmovi u ovoj podjeli ukazuju kao moralno superiorni zbog svoje antifašističke tematike, upravo ta "očigledna" moralna superiornost može ih učiniti manje zanimljivim u poređenju sa djelima Džona Forda. Ford, iako reprodukuje američku mitologiju, istovremeno je kontemplira i dekonstruiše. Na primjer, njegov film "Čovjek koji je ubio Libertija Valansa" djeluje skoro kao metatekstualni komentar o potrebi za prikrivanjem stvarnosti američke istorije. U filmu "Tragači", Ford ističe nužnost nasilja, ali ga isto tako shvata kao antisocijalnu pošast koja onemogućava povratak u društvo i normalan život. Zbog svoje moralno problematične pozicije, Fordovi filmovi su zanimljivi jer razmatraju gubitak vrijednosti u samoj pobjedi.

Sa druge strane, odsustvo bilo kakve kritičke ili makar refleksivne note u Bulajićevim filmovima ne umanjuje umijeće prikazano u njima. Međutim, nedostatak takvih kvaliteta čini razliku između nečeg jednostavno dobrog i genijalnog. Bulajićeva djela, iako tehnički impresivna, mogu biti percipirana kao manje kompleksna u svojoj narativnoj i moralnoj strukturi. 

Iako su Bulajićevi filmovi bili odraz jake partizanske mitologije u bivšoj Jugoslaviji, njihov uticaj nije ostao zapažen u post-komunističkom periodu. Nove države nastale raspadom Jugoslavije nijesu bile voljne da se previše identifikuju sa partizanskim pokretom. U kontekstu recentnih događaja, kao što je upotreba motiva iz ruskih ratnih filmova u konfliktu u Ukrajini, odsustvo snažnog uticaja Bulajićevih filmova može se čak smatrati srećnom okolnošću. To je paradoksalno i najveći testament njihovoj snazi, oni nijesu bili prikladni da budu alati za dalje ratovanje.




Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike

duh kolektiva

Partizanski film: Epski svijet Veljka Bulajića

Prije nekoliko godina nekim čudnim spletom okolnosti krenuo sam da čitam o Suli Radovom. Pročitao sam dvije knjige: "Sula Radov u svom vremenu" autora Vukote Radulovića i "Sula Radov (Evropski racionalizam i crnogorsko običajno pravo)" Čedomira Bogićevića. Ove dvije knjige predstavljaju oko polovinu svih objavljenih djela o Suli Radovom, što me, uz činjenicu da sam razmišljao o ovoj temi duže od 15 minuta, automatski čini stručnjakom za ovu oblast. 

Zamislite onda moje oduševljenje kada sam saznao da je nedavno osnovana Fondacija Sula Radov s ciljem “da sačuva zaostavštinu crnogorskog, katunskog i komanskog kapetana, gvardijana, narodnog sudije, koji je za života zavrijedio oreol “narodnog mudraca” i nedugo zatim postao prepoznat kao crnogorski Sokrat”. Dodatno, u planu je i predstava "Sula Radov i četiri gospodara (Petrovića)" koju pripremaju Sonja Tomović-Šundić i Slobodan Marunović, stvarno divne novosti!

Navedeni ciljevi fondacije kao da su prepisani iz ove dvije prethodno pomenute knjige, a sve kao pokušaj da se Sula Radov i njegove izreke situiraju u okviru nekakve crnogorske intelektualne tradicije. Ne samo da je Sula Radov postao nahijski Sokrat sa jasnom pravno-filozofskom doktrinom, već je istaknut kao utemeljivač "umne orijentacije crnogorske škole prirodnog prava". Za autora Bogićevića Sula je neka forma preteče Kanta, jer je svojim izrekama anticipirao evropsku racionalističku misao. 

Oduvijek sam vjerovao da naša intelektualna baština ne može baš da parira evropskoj, međutim, zahvaljujući Suli i njegovim doskočicama, shvatam da nema potrebe za takvim kompleksašenjem. Isti zaključak ima i Branislav Radulović, jedan od osnivača fondacije, koji ističe da izostanak Sulinih učenja i anegdota iz predmeta nacionalne istorije države i prava, kao i njihova odsutnost u programima retorike i etike, ne upućuje samo na manjak odgovarajuće kulture sjećanja na ovog iznimnog pojedinca, već i na zanemarivanje obimnog nasljeđa crnogorske nacionalne istorije.

Ovakvo bavljenje tradicijom nije raritet za balaknoidnu istoriografiju. Moglo bi vas iznenaditi saznanje da su gotovo sve nacionalne kulture u regiji navodno predvidjele velike evropske filozofske tokove. Obično se to dokazuje tako što se izvuče dio iz nasumične narodne pjesme, na primjer neki dio gdje guslar kaže “loše je činiti zlo bez obzira na posljedice”, što je dovoljno materijala lokalnom filozofu da zaključi kako je ta pjesma predvidjela deontološku etiku. 

Ono što Sulin slučaj čini još zabavnijim od ove klasike je osnov na kojem formiramo mišljenje o njemu. Sula, naime, nije zapisao svoje mudrosti, jer je bio nepismen, niti je imao svog ličnog pisara. Tako Branislav Radulović ističe da Sula nije imao učenika poput Sokrata, koji je imao Platona da dokumentuje njegove umotvorine, već su se Suline misli širile putem usmenog predanja. Što je zanimljivo zapažanje jer ni Platon nije direktno zapisivao Sokratove misli; Sokrat u njegovim dijalozima služi kao lik kroz kojeg Platon izlaže vlastite filozofske ideje. 

Svakako, ova ideja rekonstrukcije nečije filozofije iz usmenog predanja, čije vrijeme i mjesto nastanka nijesu nikom poznati, djeluje kao totalno besmislen čin. To je kao da pokušate rekonstruisati istorijski lik i životnu priču Perice na osnovu skupljenih viceva o njemu. Štaviše, kada se pročitaju neki od Sulinih citata koji navodno dokazuju njegovu genijalnost, jasno je koliko su te priče izmišljene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fa07720d-d401-4189-94e2-04367247b9c0) Portret Sule Radova, Slavenko Rakočević - Rakoč {.caption}

Tako je i sa mojom omiljenom anegdotom o Sulinom razumijevanju zakona, prava i pravde. Sve počinje kada knjaz Nikola organizuje debatu o suzbijanju kriminala kao što su pljačka i ubistva (ako je vjerovati pričama o Suli Radovom crnogorski vladari su stalno organizovali ovakve i slične rasprave). Kada je Nikola uputio pitanje Suli Radovom što on misli o bezakonju, Sula je dao svoje viđenje: "Ako se ne može bez zakona – vrijeme ga je donijelo, ne može se, odista, ni bez dobrih običaja. Vlas čuva zakon, vrijeme običaje – zato oni dulje traju. Prava se ne uspostavljaju, ka što neki misle – ona postoje! Zakon ih može, samo, urediti i čuvati." 

Na Nikolino dodatno pitanje o kojim tačno pravima govori, Sula je odgovario sa: "Na svakojaka, bez kojih čojek ne može, a najviše na jedno – slobodu! Mi se dičimo da je ima na pretek, a ja mnim da nema! Ograničena je osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom. Ako bi uveli zakon, koji bi ubijao poganu riječ, onda bi ubili slobodu riječi. A to ne bi valjalo, gospodare!"

Nekome ko posmatra sa strane može se učiniti pomalo neobičnim da Sula Radov, nepismena osoba iz 19. vijeka, izražava ideje koje precizno odražavaju principe liberalne i teorije prirodnog prava, ali to nije slučaj za sve. Neki crnogorski akademici drže da je ova priča krunski dokaz Suline genijalnosti. Ono što je dodatno interesantno jeste što Sula ne samo da izražava ove relativno kompleksne misli, nego ih iznosi koristeći prikladnu pravnu terminologiju, pa tako razlikuje zakone države od običaja a zatim ih subordinira konceptu ljudskih prava. Istovremeno, smatra da je sloboda jedno od glavnih ljudskih prava koje je „ograničeno  osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom“, i kako bi se očuvala ta sloboda zakon mora da garantuje slobodu govora. Ovo je klasični anahronizam, ideje moderne pravne teorije i današnji ideali su stavljeni u Sulina usta kako bi se izmislila crnogorska pravna tradicija. 

Ono što mi smeta u ovakvom pristupu istoriji Crne Gore, osim što je potpuno neistinit, jest osjećaj samoprezira koji se implicitno provlači. Naša tradicija postaje vrijedna samo ako se uklapa u moderne agende, ako se od nje može iznjedriti neki grandiozni intelektualni pokret. Prava vrijednost crnogorske kulture je time zanemarena, a istorija postaje poligon za stvaranje nacionalnih mitova, ništa više. Autentična crnogorska tradicija sadrži mnogo vrijednih i zanimljivih elemenata, ali samo kada je promatramo kroz njen vlastiti kontekst. Ovaj pokušaj njenog preoblikovanja izgleda kao izraz srama prema njoj.


Oduvijek sam vjerovao da naša intelektualna baština ne može baš da parira evropskoj, međutim, zahvaljujući Suli i njegovim doskočicama, shvatam da nema potrebe za takvim kompleksašenjem

kant prije kanta

Sula Radov i čuvari naših kompleksa

Nastavak teksta [Stara Crna Gora je bila društvo bez nacionalizma](https://normalizuj.me/praxis/stara-crna-gora-bila-je-drustvo-bez-nacionalizma).{.caption}

Kad govorimo o nacionalizmu, kad se već predstavlja kao istorijski, ne možemo da zanemarimo i da se njegov sadržaj mijenja. Kosovski mit prvo je bio metafora pada srpskog carstva, dok ideja o novom osvajanju tog područja nije postojala. 

Kao ilustracija mogu poslužiti planovi Petra I o uspostavi Slaveno-serbskog carstva koje je predložio ruskom caru. Ovaj plan je bio idealistički, nije uzimao u obzir stvarne mogućnosti, slično kao da u Football Manageru preuzmete Brighton i u napad dodate Mesija i Nejmara. Baš zato je zanimljivo primijetiti da Kosovo, kao ni teritorija Raške, nijesu bili sastavni dio tog plana. Ideje o teritorijalnoj ekspanziji prema Kosovu počinju se pojavljivati tek nakon aneksione krize, kada postaje jasno da je dalje širenje uticaja na teritoriji Bosne i Hercegovine postalo neizvodljivo.

Na sve ovo XX vijek je donio ideju jugoslovenstva i novu zbunjenost. Srpski nacionalisti su se našli pred izazovom da definišu odnos srpstva prema jugoslovenstvu - da li ono postoji sa njim, da li je prosto riječ o lokalnom identitetu, ili je srpstvo isuviše važno i postoji nezavisno od jugoslovenskog koncepta. Ova pitanja su postala dio žive rasprave koja se činila daleko od brzog zaključenja. 

U isto vrijeme, nakon završetka Prvog svjetskog rata, počela je da se oblikuje i ideja zasebnog crnogorskog nacionalizma, koja se može shvatiti kao napor da se legitimizuje crnogorska državnost unutar novog koncepta samoodređenja koji je formulisao američki predsjednik Vilson.

U tom periodu državni kapaciteti na teritoriji Crne Gore jesu rasli, ali nedovoljno, pa je 1931. godine skoro 56% populacije još nepismeno. Iako je država preuzela određenu moć od plemena, crnogorski politički život je i dalje bio pod snažnim plemenskim uticajem, a izbor političke stranke često se svodio na slijepo praćenje volje glavešina. Politikolog Vujo Ilić čak piše da je zauzimanje strane u Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori u velikoj mjeri bilo određeno plemenskom dinamikom, koja je bila jača od ideološkog i vjerskog opredjeljenja. 

U takvom društvu, sa većinski nepismenim stanovništvom, agrarnom ekonomijom, nezrelom političkom scenom, izraženom plemenskom strukturom i više politizovanih nacionalnih osjećaja, bilo je nemoguće očekivati da prosječni stanovnik ima duboko ukorijenjene, koherentne i jasno izražene ideje o nacionalnom identitetu. Ostalo je zapisano da je stari crnogorski političar Andrija Radović jednom rekao da mu je đed je bio Bjelopavlić, otac Crnogorac, on je Srbin, a njegov sin će biti Jugosloven.

Govoriti o opštenarodnoj svijesti i nacionalnom identitetu nije moguće do završetka modernizacijskih procesa, odnosno u kontekstu Crne Gore, do kraja Drugog svjetskog rata kada je uspostavljen obrazovni sistem koji je iskorijenio nepismenost. U socijalističkom periodu, identitetska formulacija koja se često navodi jeste Đilasova ideja da su Crnogorci bili Srbi, ali su na kraju postali zasebna nacija. 

Ova tvrdnja, iako naizgled može izgledati kao pokušaj kompromisa između dvije ranije spomenute struje, pri bližem razmatranju pokazuje se kao ambivalentna i neodređena, sa elementima nacionalnog primordijalizma. Ona pretpostavlja postojanje urođenog ili bar jasno definisanog srpstva koje se zatim transformiše, dok naivno previdi mogućnost nepostojanja jasne nacionalne pripadnosti. 

Budući da je formiranje nacionalne svijesti relativno novi fenomen, i s obzirom na to da su postojali različiti nacionalni identiteti koji nijesu bili konačno ili strogo oblikovani, dolazimo do sadašnje situacije u kojoj ljudi često bez problema mijenjaju svoje nacionalne identitete i kape, u skladu sa trenutnim stanjem duha. Sadašnje političke podjele po nacionalnim linijama više svjedoče o slabosti i nedovoljnoj ukorijenjenosti nacionalizma nego o njegovoj snazi.

Veliki dio javnog rasprave u Crnoj Gori troši se na debate o simbolima i zastavama iz 19. vijeka, za koje se tvrdi da potvrđuju valjanost jedne ili druge strane. Ova praksa postaje apsurdna kada se prihvati vrlo vjerodostojna pretpostavka da prosječni Crnogorac iz tog vremena vjerovatno nije imao značajno znanje o svojoj nacionalnoj istoriji, njenim simbolima i ostalim nacionalističkim zvečkama. U stvari, ovakvo "nacionaliziranje" istorije proizvodi neočekivani učinak - stvara iluziju da je nacionalizam prirodan, neizbježan i da je oduvijek bio prisutan. 

Češko-francuski velikan Milan Kundera to ističe na početku eseja *Književnost malih naroda*: 

"Mada nijedna nacija ne živi na planeti zemlji od vajkada, a i sam pojam nacije je relativno moderan, većina njih osjećaju svoje postojanje kao neku očiglednost, dar od Boga ili od Prirode, prisutnu oduvijek. Narodi mogu da svoju kulturu, svoj politički sistem, sve do svojih granica definišu kao sopstvenu tvorevinu, dakle kao izvor preispitivanja ili problema, ali svoje postojanje kao naroda smatraju za neupitnu datost“.

Koliko god bila duboka ta osjećanja, nacionalizam je površan fenomen koji u našem kontekstu često nema dublji smisao. To ga ipak ne oslobađa "odgovornosti", jer baš je takav pogodno oruđe u rukama pragmatičnih političkih igrača. Istorijska nauka koja bi rasvijetlila nacionalni fenomen tako da  ga hladne glave možemo sagledati kao pojavni derivat jednog suštinskijeg identiteta Crne Gore, bila bi značajan doprinos razumijevanju etničkog i nacionalnog apsurda podjela unutar tako male i istorijski siromašne zajednice. 



Ostalo je zapisano da je stari crnogorski političar Andrija Radović jednom rekao da mu je đed je bio Bjelopavlić, otac Crnogorac, on je Srbin, a njegov sin će biti Jugosloven

boljka nacije

Zašto tako lako mijenjamo kape?

Žalosno je, ali istinito, da glavni raskol na političkoj sceni Crne Gore još izaziva indentitetska podjela na Crnogorce i Srbe.  Neki predlažu da bi valjalo  kreirati nov identitet, tako da obje nacionalne grupe budu zadovoljne. Drugi bi naprosto sproveli asimilaciju, čim njihova strana stekne dovoljno političke moći. Ali bez obzira na stranu i ugao gledanja, gotovo svi se oslanjaju na daleku prošlost, a podjele vide kao posljedicu dugog istorijskog razvoja jednog nacionalnog problema. 

Čak i dobronamjerni analitičari koji razumiju procese nacionalizma, ponekad zvuče kao Putin u intervjuu s Tuckerom Carlsonom, koji razloge za invaziju na Ukrajinu nalazi u pismima iz 15. vijeka Jaroslava Mudrog Svetlani Elegantnoj, gdje se spominju ukrajinska i ruska teritorija. Moja teza je da proučavanje nastanka nacionalizma u Crnoj Gori pokazuje njegovu površnost, prije nego istorijsko utemeljenje. Ko misli da to nije tačno, saslušaću ga, ali bih zamolio da mi odgovori na prosto pitanje - ako su istorijski temelji nacionalnog osjećaja baš tako duboki, otkud onda tolika fleksibilnost identiteta koji se svako malo smjenjuju po ćudima političke pragme.

Ali, dobro, krenimo malo kroz istoriju, kad se već mora. [Glavna ideja](https://www.researchgate.net/publication/337831581_Crnogorska_istoriografija_i_nacionalzam) koju su Petrovići njegovali o identitetu Crnogoraca bila je da Crna Gora predstavlja autentičnog nasljednika srpskog srednjovjekovnog carstva. Period prije integracije Crne Gore u to carstvo Petroviće nije mnogo zanimao, važnije je bilo uspostaviti vezu između dinastija Balšića, Crnojevića i Nemanjića. Crna Gora je, prema tome, oslikana kao teritorija koja čuva nasljeđe drevnog doba i simbol otpora Osmanlijama. Uveden je mit o Kosovu kroz različite romantičarske narative, poput onog koji govori o herojima s Kosova koji su našli utočište u Crnoj Gori. 

Tek kad čovjek prizna da je ova istoriografija u velikoj mjeri plod mašte, postaje očigledan cinizam cijele konstrukcije. Ispada kako Crna Gora nije samo direktni nasljednik Dušanovog carstva, već je sastavljena od *übermensch* elite srpskog naroda, nekakve ratničke kaste višeg ranga. Eto razloga da se Petrovićima koji su priču izmislili prizna kako mogu vladati područjima koje je Dušan nekad osvojio. Zgodno za Petroviće, ali nastanak srpskog nacionalizma u Crnoj Gori treba shvatiti upravo kao napor te dinastije da utvrdi svoju vlast i  buduće ambicije.

I pored svega toga, nema dokaza da je ma koji nacionalizam u Crnoj Gori bio istorijski široko rasprostranjen, osim kao elitni fenomen i dinastički ukras. Češki politički teoretičar Miroslav Hroh opisao je tri faze u razvoju nacije. U prvoj fazi elite se zanimaju za vlastiti identitet, a intelektualci rade na normiranju vlastitog jezika, istorije, kulture i granica svoje nacije. Druga faza je period patriotskog agitovanja elita, kako bi ostatak zajednice priznao nacionalnu istinu kao prirodnu i prvu. Treća faza je razvoj masovnog pokreta, kada se nacionalizam već razgranava na konzervativne i liberalne struje. 

Upravo je ova druga faza kreiranja nacionalne svijesti ostala nedovršena u Crnoj Gori. Nacionalizam je usko povezan sa razvojem obrazovanja, pismenosti, urbanizacije i ostalih aspekata moderniteta, kojeg u Crnoj Gori zadugo nije bilo na značajnom nivou. Nacionalni identitet nije nešto s čim se ljudi rađaju; to je koncept koji se mora usvojiti kroz učenje. Stoga, masovno obrazovanje, povećanje stepena pismenosti i uvođenje centralizovanih obrazovnih programa postaju ključni za uspostavljanje zajedničkih identitetskih shvatanja među geografski rasprostranjenom populacijom. Ponovno je važno naglasiti ne samo značaj stvaranja pismene populacije, što omogućava efikasniji prenos ideja, već i potrebu za centralizovanim obrazovnim programima koji promovišu [homogene ideološke poruke](https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/13537113.2013.847602).

Tokom vladavine Petrovića, državni kapaciteti bili su veoma ograničeni, pismenost je bila rijetkost, a osoba upućena u širu evropsku kulturu  bila je praktično vanzemaljac. Stoga, šira nacionalna svijest nije mogla biti očekivana. Plemena su predstavljala primarni nivo društvene organizacije, lojalnost se prvenstveno iskazivala prema plemenu, dok je koncept nacionalne solidarnosti bio nepoznat. Ni religijska ni etnička pripadnost nijesu igrale važnu ulogu; svako izvan plemena smatran je autsajderom. Ovi obrasci mišljenja su zadržani u crnogorskoj usmenoj tradiciji, o kojoj su profesori književnosti Ljubomir Zuković i Svetozar Mati rekli: 

„Pevači iz Crne Gore, uglavnom, nisu negovali nekakvu zajedničku crnogorsku epsku tradiciju, niti, pak, svest o zajedničkoj prošlosti i sudbini. Ta je tradicija bila, pre svega, plemenska. Hrabrost pojedinca ili plemena gotovo jednako se slavila bez obzira na to da li je ispoljena protiv Turaka ili protiv susednog plemena, pa čak i bratstva”.

Još jedan konkretniji primjer - u zbirci pjesama "Pjevanija Crnogorska i Hercegovačka" Sime Milutinovića Sarajlije koja je rezultat njegovog rada na početku 19. vijeka na prostoru Crne Gore i Hercegovine, među 170 pjesama prikupljenih od sela do sela nema jedne koja bi se mogla pridati Kosovskom ciklusu, a spominjanja same bitke su [rijetka i sporedna](https://www.elektrobeton.net/mikser/mit-o-kosovskom-mitu/). 

Ovakvo odsustvo nacionalne ili istorijske svijesti, poglavito srpske, predstavljalo je izazov za nacional-romantičare tog doba. U romantičarskoj mašti, Crna Gora je bila viđena od strane srpskih intelektualaca, koji su često živjeli unutar Austrijskog carstva, kao bastion neokaljanog srpskog folklora, netaknut modernizacijskim procesima. Međutim, crnogorska tradicija nije nudila materijal za stvaranje koherentnog istorijskog ili nacionalnog narativa. Crnogorske pjesme su češće govorile o masakrima između Banjana i Crnogoraca zbog nekog pašnjaka, nego o nekim drevnim istorijskim događajima. U takvim situacijama, često se pribjegavalo selektivnom sjećanju u cilju izgradnje jedinstvene mitologije, ili bi se, u slučajevima poput istrage poturice, događaji jednostavno izmišljali.

**Kraj prvog dijela**


Tokom vladavine Petrovića, državni kapaciteti bili su veoma ograničeni, pismenost je bila rijetkost, a osoba upućena u širu evropsku kulturu bila je praktično vanzemaljac. Stoga, šira nacionalna svijest nije mogla biti očekivana

zona plemena

Stara Crna Gora bila je društvo bez nacionalizma

Politička uvjerenja nijesu proizvod racionalnog promišljanja koliko su oblikovana estetikom, osjećajem prikladnosti i zadovoljstva. Mi se osjećamo dobro u ideologiji koju podržavamo i to ne smijemo smesti s uma. Otud izbor politike nije tek zbirni rezultat racionalnog promišljanja, koliko dejstvo estetskih i emotivnih okidača organizovanih u cjelovit etički niz. 

Proces formiranja političkih uvjerenja dobrim je dijelom intuitivan. Ideologije dopuštaju i hrane nepotpunosti, prazan hod i kontradikcije, sve dok postoji ostvarena estetska cjelovitost jedne političke naracije. To važi za sve ideološke pokrete, ali savremena zelena politika je posebno zanimljiv primjer. 

Apokaliptične slike smaka svijeta prožimaju jezik ekološkog aktivizma. Ideja o svemoćnoj desktrukciji posađena je u centar ekološke ideje. Švedska aktivistkinja Greta Thunberg stekla je svjetsku slavu govorom na Samitu Ujedinjenih nacija 2019. godine: “Dolazite ovdje i govorite da se uradili sve što je potrebno. Ako stvarno shvatate ozbiljnost situacije, a i dalje ne preduzimate potrebne mjere, to pokazuje da ste demoni, ali ne želim vjerovati u to. Razočaravate nas, ali mladi ljudi su shvatili vašu izdaju. Oči budućih generacija biće uprte u vas. Ne bih ni trebala biti ovdje, već u školi na drugoj strani okeana, ali svi vi dolazite nama mladima i u nama tražite nadu. Kako se usuđujete? Ukrali ste mi snove i djetinjstvo vašim ispraznim riječima.“ 

Thunberg je iste godine rekla da  je nuklearna energija nepotrebna, opasna i skupa za borbu protiv klimatskih promjena, što se mnogima učinilo nelogično. Uprkos nedostacima, nuklearna energija je izvor koji ne emituje ugljične čestice i može biti ključan u procesu dekarbonizacije. Opasnost stalne upotrebe fosilnih goriva znatno nadmašuje rizike povezane s nuklearnom energijom, dok fosilna goriva uzrokuju smrtne slučajeve miliona. Prema studiji profesora Pushker Kharecha sa Univerziteta Kolumbija, hiljade su umrle od zagađenja vazduha, jer je politika odbacila nuklearnu energiju i zadržala naftu.

Ali opet, podsjetimo se, riječ je o slikama preko kojih politički mislimo. Ne bi bilo pravedno okomiti se na Gretu Thunberg, naročito nakon što je nedavno osudila odluku Njemačke da zatvori svoje nuklearne elektrane. Thunberg zapravo predstavlja širi trend u ekološkoj politici koja je od samog početka protiv upotrebe nuklearne energije. Na primjer, Zelena partija u Njemačkoj je od svog osnivanja imala anti-nuklearni stav i dala prednost obustavi proizvodnje nuklearne energije nad smanjenjem upotrebe uglja. 

Izgleda kao paradoks: sa jedne strane vidimo dramatičnu, eshatološku viziju koju zagovaraju ekološki aktivisti, a sa druge strane njihovu odbojnost prema nuklearnoj energiji. Ovaj kontrast postaje razumljiv kada ga analiziramo kroz prizmu estetike. Govor Grete Thunberg nije bio laž; njen dramatičan način izražavanja odgovarao je strahu od nuklearne energije. Takav politički govor dio je formirane vizije i ideološke mašte. Dakle, riječ o vizuelnoj i narativnoj konstrukciju politike koja se oslanja na precizne kalkulacije i procjene samo kada se one uklapaju u već postojeći imidž. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ec1927b4-b17f-4127-8fe4-cfc8701edb95)
Thunberg, foto: Reuters{.caption}

Nuklearna energija, upravo zbog svoje hladnoratovske povijesti i vizuelne veze s katastrofama poput Černobila ili Fukušime, ne zadovoljava estetske kriterije da bude smatrana čistim izvorom energije, uprkos tome što su takvi incidenti izuzetno rijetki. Još konkretnije, otpor prema nuklearnoj energiji od strane Zelenih u Njemačkoj velikim je dijelom došao nakon knjige "Oblak" Gudrun Pausewang, koja zamišlja posljedice nuklearne katastrofe u zemji. Opet su tu vizije i slike ključni u oblikovanju politike, knjiški narativ bolje interpretira našu realnost nego mi sami. Slikovitost u političkom angažmanu pokreće naše emocije i uspješno prenosi težinu situacije, ali nas isto tako dovodi do shvatanja da je politička realnost određena estetski, gotovo memetički.


Nedavno se u okviru ekološkog aktivizma pojavio neobičan fenomen koji je istovremeno i  ideologija i društveni pokret, poznat kao *degrowth*. Osnovna ideja je da neograničeni ekonomski rast nije održiv na planeti sa ograničenim resursima i da stalni rast dovodi do iscrpljivanja prirodnih resursa, povećanja emisija štetnih gasova, i drugih negativnih ekoloških posljedica. Cilj zagovornika *degrowtha* je ukloniti fokus s ekonomskog rasta i zamijeniti trenutni ekonomski model onim koji bi bio "održiv". 

Iako je pokret *degrowth* stekao značajnu popularnost, nisu rijekte ni oštre kritike. Postavlja se veliko pitanje koliko je realno očekivati da države implementiraju programe koji bi smanjili životni standard radi ispunjavanja ekoloških ciljeva. Kritičari napominjju da je ekonomski rast primarno koncentriran u zemljama u razvoju, pa bi ograničavanje rasta navodno štetilo upravo tim zemljama i uvelo ih u stagnaciju. Osim toga, centralna ideja pokreta *degrowth*, koja glasi da je ekonomski razvoj nemoguće razdvojiti od ekološkog uništenja i neodgovorne potrošnje resursa, može se činiti lako osporiva kad se zn a da je značajan broj zemalja uspio postići ekonomski rast dok su istovremeno smanjivali emisije ugljendioksida. Sam ekonomski rast podrazumijeva veću produktivnost, to jest efikasnije korišćenje resursa, veća produktivnost znači da za istu količinu uloženih resursa možete proizvesti više dobara i usluga. 

Međutim, sve ove kritike i činjenice gube na značaju kada se uzmu u obzir percepcije o ograničenosti resursa. Baš te intuicije o prekomjernoj populaciji Zemlje i iscrpljenosti resursa bile su osnova za tragične mjere u 20. vijeku, kao što je kineska politika jednog djeteta. *Degrowth* je najbolje shvatiti kao novu verziju Malthusove teorije prilagođenu potrebama ekološkog aktivizma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8295998c-4054-44be-bb35-3545bd8b6fc4)
Ilustracija: Lisa Larson-Walker{.caption}

Privlačnost pokreta *degrowth* može se pripisati vizuelnim elementima koji odgovaraju već postojećim uvjerenjima. S obzirom na to da su ljudi, posebno u razvijenim zemljama, kroz prekomjernu eksploataciju prirodnih resursa doprinijeli globalnim klimatskim promjenama, čini se nepravednim očekivati budućnost obilježenu prosperitetom. Razumljivo je zašto bi ideja kao što je *degrowth* našla plodno tlo među ljudima koji su duboko posvećeni rješavanju ekoloških problema. *Degrowth* uvodi gotovo karmičku perspektivu na naše razumijevanje ekologije i politike, stičući popularnost time što daje politički okvir osjećaju žrtvovanja, solidarnosti, tako važan za društvenu korist i tako čest među predanim ekološkim aktivistima.

Mi volimo da mislimo da smo slobodni mislioci, ali većina naših razmišljanja kreće od osjećaja šta je prikladno. Neke ideje su nam bliže jer ugađaju našem identitetu, našoj intuiciji. Ovo nije kritika neke političke osnove već pokušaj da se realno sagleda ljudsko učešće u njoj. Saznanje da su naše ideje oblikovane više osjećajem prikladnosti nego suvom logikom može se činiti kao prepreka za vođenje produktivnih rasprava. Međutim, prihvatanje ove stvarnosti zapravo omogućava da svaka debata, uključujući i onu o ekologiji, postane otvorenija i djelotvornija. Uspješan dijalog kreće od razumijevanja korijena naših uvjerenja, što nam omogućava da pristupimo raspravama s većom sviješću o vlastitim pretpostavkama i otvorimo vrata različitim perspektivama.


Mi volimo da mislimo da smo slobodni mislioci, ali neke ideje su nam bliže jer ugađaju našem identitetu, našoj intuiciji