Američki izbori su konačno završeni, a rezultati su prilično brutalni – barem za sve koji cijene demokratiju i slične vrijednosti. Donald Tramp je ostvario najimpresivniju pobjedu za republikance još od 2004. godine, postavši prvi republikanac od tada koji je zaista osvojio više glasova od demokrata, bez oslanjanja na bizarne mahinacije američkog izbornog sistema. Za razliku od izbora 2016. godine, koji su djelovali kao nesrećna slučajnost, ovi rezultati nose znatno depresivniji ton. Američki glasači su sada u potpunosti svjesni šta Tramp predstavlja i ipak su odlučili da podrže njega, ujedno kaznivši Bajdena i Haris. U kontekstu Crne Gore, razlozi koji stoje iza ovog izbora mogu biti i zanimljivi i poučni.

Prvo, da odmah razjasnimo šta izbori nijesu. Berni Sanders se ubrzo nakon rezultata oglasio sa tvrdnjom da su demokrate izdale radničku klasu, što je, prema njemu, dovelo do toga da radnici izgube povjerenje u njih i odluče da pređu na suprotnu stranu. Ovo je dosta sporno; u okviru američkog političkog sistema, Bajden je sproveo Bernijevu agendu koliko je realno moguće. Demokrate su 2016. godine zaključile da su izbore izgubile zbog neoliberalnog nasljeđa Hilari Klinton, zbog čega je Bajden, od trenutka kad je postao predsjednik, počeo da sprovodi industrijsku politiku usmjerenu ka radničkoj klasi. Kao rezultat toga, u Americi su sprovedeni masivni fiskalni podsticaji, povratak manufakture, rast plata za nisko plaćene radnike, kao i prvo smanjenje prihodne nejednakosti nakon više decenija. A šta je dobio zauzvrat? Apsolutno ništa, štaviše, radnička klasa je pretežno odlučila da glasa za Trampa.

Ovaj paradoks najbolje oslikava Bajdenov odnos sa sindikatima. Uložio je oko 90 milijardi dolara kako bi spasio penzije jednog od najvećih sindikata u Americi, Međunarodnog bratstva vozača kamiona. Sindikat mu je zahvalio tako što je odbio da podrži Harisovu, predsjednik sindikata je zatim govorio na republikanskoj konferenciji, dok je ogromna većina članova glasala za Trampa. Bilo kakav pokušaj povratka Ruzveltovom liberalizmu vjerovatno je gotov; sljedeći demokratski predsjednički kandidat biće mnogo više desno.

Pravi razlog zbog kojeg su demokrate izgubile jeste trend koji je doveo do pada gotovo svih vladajućih partija u razvijenom svijetu – inflacija. Ovo je često primijećena opservacija koju su istakli i drugi, ali ipak uvijek vrijedi pomenuti da se inflacija pokazala kao najgori politički otrov. Gotovo svaka vladajuća struktura, bez obzira na ideologiju, koja je izašla na izbore u post-COVID periodu sa visokom inflacijom, doživjela je težak poraz. Makron u Francuskoj, torijevci u Britaniji, Austrijska narodna partija – svi su doživjeli katastrofalne rezultate; čak je i neumoljivi LDP u Japanu izgubio većinu. Ako LDP gubi, jasno je da je riječ o ozbiljnoj globalnoj krizi.

Kao što je ranije pomenuto, Bajden je sproveo fiskalni podsticaj kao odgovor na ekonomsku krizu izazvanu COVID-19 pandemijom. Ovaj podsticaj bio je najveći u svijetu, što je dovelo do izuzetno brzog ekonomskog oporavka, pune zaposlenosti i znatno većeg ekonomskog i produktivnog rasta Amerike u poređenju s ostalim članicama G7. Međutim, to nije pomoglo u obuzdavanju inflacije; štaviše, vjerovatno ju je dodatno podstaklo jer je ekonomija bila previše „zagrijana“. Iako je Bajdenova politika možda doprinijela rastu plata koje su nadmašile inflaciju, rasprostranjene analize ponašanja birača u inflatornom okruženju govore da birači rast svojih plata vide kao rezultat vlastitog rada i truda, dok za rast cijena krive politiku i mjere predsjednika. Politika ponavlja lekcije iz sedamdesetih godina – između nezaposlenosti i inflacije, glasači radije biraju nezaposlenost.

Drugi razlog je taj što jezik demokrata djeluje kao da alijenira i nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja. To uključuje vokabular koji su razvili akademici i NVO aktivisti, a koji se odnosi na koncepte poput „raznolikost, pravičnost i inkluzija“, kritičke rasne teorije, brige o transrodnim osobama i slično. Sve ove ideje izazvale su otpor, posebno među muškom populacijom, što je rezultiralo određenim smanjenjem rasne polarizacije. Prema izlaznim anketama NBC-a, 54% Latino muškaraca glasalo je za Trampa, što je rekordna brojka za republikanca (poređenja radi 2016. godine oko 71% Latino muškaraca glasalo je za Hilari Klinton). Takođe, smanjio se generacijski jaz među glasačima – nekadašnje pravilo da stariji uglavnom glasaju za konzervativne stranke, a mlađi za liberalne, nije se pokazalo na ovim izborima. Mladi muškarci od 18 do 29 godina većinski su glasali za Trampa, jer se njihova podrška preusmjerila za 30 procenata u korist desnice u odnosu na 2020. godinu. 

Ova reakcija muškaraca na ovim izborima vjerovatno je u velikoj mjeri povezana sa informacijskim okruženjem u kojem provode vrijeme. Čini se da se konačno može reći da su društveni mediji postali glavni izvor informacija i oblikovanja javnog mnjenja. Mladi ljudi ne prate tradicionalne medije, niti obično čitaju, već većinu vremena provode gledajući video snimke ili slušajući podkaste. U tom digitalnom prostoru desnica ima apsolutnu dominaciju – ličnosti poput Džoa Rogana, Takera Karlsona i Džordana Petersona izuzetno su popularne na društvenim medijima, sa najgledanijim emisijama i snimcima. Ovi influenseri uživaju veliko poštovanje među muškom publikom, kojima šalju poruku da su napadnuti i lično ugroženi politikom „woke“ ljevice te da je Tramp njihov spas. Mačizam postaje dominantna ideologija među mlađom muškom populacijom, i to je apsolutno globalni fenomen koji se proširio i na Crnu Goru. Na digitalnim platformama je teško naići na popularne ljevičare, a čak i oni koji su popularni često su kritični prema demokratama, što ne doprinosi podršci konkretnih političara. 

Kamala nije koristila "woke" jezik u svojoj kampanji; nije naglašavala da je žena ili crnkinja, nije pominjala proteste pokreta Black Lives Matter, a pitanja vezana za transrodne osobe je pokušavala izbjeći. Svoju kampanju je vodila centrističkim tonom, sa ciljem da privuče republikance koji se protive Trampu. Međutim, u tome nije uspjela – anketa New York Timesa iz septembra otkriva da 44% ispitanika smatra da je Kamala previše liberalna i progresivna, dok samo 32% vidi Trampa kao previše konzervativnog, što znači da je većini Tramp djelovao kao umjereniji kandidat.

U međuvremenu, na kongresnim izborima, najveći uspjeh u poređenju sa Kamalinim rezultatima ostvarile su konzervativne demokrate poput Mari Glusenkamp Perez, koja je pobijedila u ruralnoj oblasti gdje je Kamala pretrpjela težak poraz. Sve to sugeriše da je Kamalina odluka da vodi centrističku politiku bila vjerovatno ispravna, ali je ona jednostavno bila loš predstavnik za centrizam. Potiče iz ultraliberalne Kalifornije i bila je prisiljena da povuče mnoga svoja obećanja iz 2020. godine, što je rezultiralo očitim nedostatkom autentičnosti. Izbjegavanje popularnih podcast platformi za muškarce poput Džoa Rogana svakako joj nije pomoglo u tome.

Problem za demokrate u budućnosti ostaje kako komunicirati i privući birače bez univerzitetskog obrazovanja. Čini se da ubuduće neće biti dovoljno samo ignorisati nepopularne zahtjeve aktivističkog i progresivnog krila ljevice, već će biti potrebno jasno distanciranje od tih ideja. Međutim, to izaziva konflikt sa dijelom njihove baze, koji uključuje volontere i radnike demokrata. Sve veća povezanost ljevice s visoko obrazovanom i dobrostojećom elitom gotovo onemogućava da se oblikuje kandidat koji će biti privlačan radničkoj klasi.

Posljedice Trampovog drugog mandata na globalnom nivou teško je precizno predvidjeti. Tramp je politički bolid sa nejasnim planovima za vođenje države, tako da će mnogo zavisiti od ljudi koji ga okružuju i uticaja koji imaju na njega. Tramp se u međuvremenu oslobodio svih klasičnih konzervativaca u svojoj blizini a oko sebe je okupio tim pravih vjernika u kult Trampa, dok je teško očekivati povratak birokratskih prepreka koje su ometale njegov prvi mandat. Izdaja Ukrajine i aneksija Zapadne obale od strane Izraela izgledaju kao sasvim realni scenariji, dok su ideje poput slanja vojske i bombardovanja Meksika zbog sukoba sa kartelima takođe u domenu mogućnosti. To ne bi bilo toliko katastrofalno kad bi postojale jasne naznake da će se Evropa osamostaliti, ostvariti De Golovu viziju i samostalno podržavati liberalni projekt. Međutim, politička volja za takav iskorak očigledno nedostaje, EU djeluje previše ukočeno i preplašeno da bi krenula tim putem.


 Jezik demokrata djeluje kao da alijenira, nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja - i to će morati da mijenjaju

analiza

Zašto je radnička klasa glasala za Trampa?

Da li ste ikada vidjeli nešto zbog čega vam se oči izvrnu iz lobanje, nešto toliko nevjerovatno ludo da se zapitate da li je vrijedno živjeti život koji si do sada znao? Nešto zbog čega pomislite da ništa nema smisla i da će svijet zauvijek ostati beskonačno nepoznat i kosmički zastrašujuć? Nijesam vjerovao da je to iskustvo moguće dok nijesam slučajno na tviteru nabasao na klip iz „[video kolumne](https://x.com/tve_montenegro/status/1840818459367674160)“ crnogorske glumice Marte Ćeranić pod nazivom „(S)avetnica“. 

Nisam dovoljno elokventan da adekvatno opišem horor samog klipa, ali mogu makar pokušati da objasnim šta se tačno dešava. U njemu glumica, odnosno video kolumnistkinja Marta Ćeranić, glumi da je pijana dok obilazi štabove političkih partija nakon podgoričkih izbora. Tamo razgovara sa članovima partija koji su uglavnom zbunjeni i ne razumiju zašto je kamera prisutna i koja je fora sa ovom ženom. Dok gledate ove scene, vaš um bezuspješno pokušava da shvati šta se tačno dešava, koja je svrha ovog sadržaja i u čemu se sastoji humor. Pretpostavljam da je šala u tome što glumica djeluje pomalo blesavo? Odlično, strašna satira crnogorskog društva.

U psihologiji postoji pojam "sablasna dolina" koji opisuje nelagodu ili odbojnost prema objektima koji liče na ljude, ali su očigledno drugačiji. Zbog toga su, na primjer, lutke često korišćen motiv u horor filmovima – podsjećaju na ljude, ali je jasno da to nijesu, što ih čini jezivim. Ovaj pomenuti klip se najbolje može opisati kao sablasna dolina komedije; na prvi pogled, sve ima strukturu i ton komedije, ali potpuni nedostatak bilo čega što se može smatrati šalom izaziva osjećaj teške zbunjenosti i jeze. Gledanje ovog snimka je bilo teško, iako traje samo 2 minuta, trebalo mi je oko sat vremena da skupim dovoljno duhovne snage da ga pogledam u cjelosti. 

Naravno, treba napomenuti da je ova video kolumna samo dio emisije „Na kraju dana“ koja se emituje na kanalu E TV, a može se primijetiti da je i sama ova emisija ništa manje čudna od ovog video klipa. Emisiju vodi tip koji pokušava da imitira Jelenu Obućinu, govoreći čudnim tempom i u snishodljivom tonu. Kada želi da pokaže da je rekao nešto duhovito, osmjehne se i uzdahne, čime daje do znanja svima koliko je pametan. Ipak, teško je pronaći trenutke kada kaže nešto dovitljivo ili smiješno. Poslije njegovih dugih monologa, voditelj pušta PowerPoint prezentaciju sa naslovima iz novina, uz dramatičnu muziku i bez komentara. Siguran sam da njemu samom djeluje da je sve ovo veoma smisleno ali štogod da pokušava, definitivno mu ne uspijeva.

Što nas dovodi do pitanja: zašto su sve političke emisije na ETV lavkraftovske abominacije? Naravno, vlasnik ETV je Bemax kompanija, a politički sadržaj na ovom kanalu je često samo DPS propaganda. Ipak, zašto je kvalitet toliko jedinstveno loš? Nijesu jedini propagandni kanal, ali su jedini koji posjeduju ovako bizarnu produkciju. Ne morate voljeti Bemax da priznate da su vješti u izgradnji stvari. Iako se ne razumijem u tehnologiju, rečeno mi je da njihov kanal koristi najbolju tehnologiju za TV prenos. Problem leži u njihovom sadržaju, što djeluje gotovo nevjerovatno. Bemax kompanija ima dovoljno novca, a Crna Gora dovoljno nezaposlenih kreativaca, pa djeluje da bi mogli naći svoju Leni Rifenštal za 50 centi.

Odgovor se može pronaći u analizi ljudi kojima se sviđa ovaj sadržaj, jer to je uostalom njihova ciljana publika. Samo jedan pogled na tviter profile osoba koje s oduševljenjem dijele ovakav materijal može izazvati ozbiljan mentalni zamor. Svakodnevne, pa čak i svakosatne objave o političkim dešavanjima, opsesija političkim ličnostima i histerija izazvana fantomskim prijetnjama su glavne karakteristike ovih profila. Čovjek se zapita da li ti ljudi ponekad izađu u šetnju, odu li do parka ili popiju kafu sa prijateljima, jer djeluje kao da troše nadljudsku energiju na politiku. U suštini, to su ljudi kojima politika nije više samo zanimacija, već dijagnoza.

U sociologiji postoji termin ontološka sigurnost, koji se definiše kao osjećaj stabilnosti i sigurnosti u identitetu i postojanju pojedinca. To znači da pojedinci imaju povjerenje u osnovne strukture i vrijednosti koje oblikuju njihov život, što im omogućava da se osjećaju sigurno u svom mjestu u svijetu. Smatram da je za mnoge 30. 08. 2020. označio gubitak ontološke sigurnosti; uslijed promjena, ljudi su se osjećali ogoljeno i uplašeno u svakodnevnom životu, sa idejom da je njihov identitet pod prijetnjom. Vremenom bi rane zacijelile, ali veliki broj ovih ljudi koristi društvene mreže na kojima su formirali zajednicu nesigurnih—jednu eho komoru u kojoj se međusobno bombarduju apokaliptičnim predviđanjima i katastrofalnim vijestima. Tokom vremena, ova zajednica razvija svoj jezik; ruganje na račun pojedinaca ili određivanje ko je izdajica postaju jasni svim članovima i uzimaju se zdravo za gotovo. Ako su ove emisije i sadržaj E TV nekome privlačni, to je vjerovatno zbog toga što su očigledno proizvod jedne zajednice, a ne toliko zbog samog sadržaja. Vjerovatno nikome nije smiješan ovaj video klip sa početka članka, ali to je manje važno za konzumente ovog sadržaja od napada na prikladne mete, korišćenja jezika zajednice i potpune podrške njenim narativima.

Ako vam je cilj da vaš TV kanal ili medij ima što veći uticaj u društvu, ovakav pristup je prilično loš. Ovakav način komunikacije može da napali vašu bazu, ali teško da može doprijeti do ljudi van te uske zajednice. Najuticajnije medijske operacije ostvaruju svoj uticaj jer postoji percepcija neutralnosti; ono što govorite ima veću težinu kada ljudi misle da iza toga ne stoji određeni partikularni interes. To je vjerovatno razlog zašto su "Vijesti" u Crnoj Gori najprodavanije novine; uprkos brojnim komplikacijama i problemima, oni se doživljavaju kao najneutralniji medij u odnosu na postojeće alternative. Dodatni problem E TV nije samo nedostatak neutralnosti, već i to što materijal koji proizvode izgleda bizarno svakom ko ne provodi sate na tviteru okružen raznim DPS spam porukama.

Naravno, ostvariti percepciju neutralnosti je mnogo teže kada je vlasnik kanala Bemax, ali uz dovoljno vremena, pametnog pristupa i suptilnosti, sve je moguće. Napravite nekoliko zabavnih emisija, obezbijedite prisustvo sagovornika sa druge strane, i kreirate suštinski sadržaj – to bi bilo dovoljno da kupite sebi legitimitet potreban za veći uticaj. Stvari djeluju jasne i proste, međutim, istina je vjerovatno da su vlasnici ETV već postali zavisnici od politike. Ne bi nikoga iznenadilo da su previše zaglibili u političku histeriju da bi shvatili koliko je loš i nenormalan sadržaj koji sami proizvode. Ljudi često precjenjuju instrumentalnu funkciju politike; teorija da elite koriste politiku kako bi zavadili obične ljude i tako ostvarili svoje ciljeve djeluje izuzetno pogrešno. Pogledajte samo sky prepiske– kriminalni klanovi, nekada najveći simbol nadnacionalne povezanosti, su se podijelili duž nacionalnih linija i politički se polarizovali. U intimnim porukama koje nijesu namijenje široj javnosti, izražavaju duboko interesovanje za politička dešavanja, i u zavisnosti od klana pružaju podršku ili suverenističkim snagama ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi i povezanim partijama.

Svakako, ako su rezultati nedavnih lokalnih izbora u Podgorici nešto pokazali, to je da ljudi u Crnoj Gori žele da njihovi političari izgledaju kao normalni ljudi. U budućnosti, političke partije trebaju da se fokusiraju na stvaranje političara koji prvenstveno djeluju normalno; možda nijesu sjajni oratori, ali izgledaju kao da imaju neku vrstu ličnog života i možda neki hobi; ne djeluju kao krvopije koje su previše vremena provele online. To je važna poruka za sve, uključujući naše medije: sklonite se od lule za krek, izađite napolje. Tek tada ćete možda moći da proizvedete sadržaj koji bi mogao da se dopadne normalnim ljudima. Možete vi mnogo bolje; potrudite se više sljedeći put.


Ako su rezultati nedavnih lokalnih izbora u Podgorici nešto pokazali, to je da ljudi u Crnoj Gori žele da njihovi političari izgledaju kao normalni ljudi. To je važna poruka za sve, uključujući naše medije

sablasna dolina

Dragi mediji, sklonite se od lule za krek

Kamil Ungureanu je profesor političke filozofije iz Rumunije sa bogatim profesionalnim iskustvom u predavanjima na prestižnim evropskim i američkim univerzitetima, uključujući Univerzitet Pompeu Fabra u Barseloni na kojem radi kao redovni predavač. Njegovo istraživanje obuhvata savremenu političku teoriju, religiju i pravo. Autor je brojnih članaka i knjiga, među kojima se ističu "Cinema and Sacrifice" i "Contemporary Democratic Theory and Religion".

U ovom razgovoru sa njim dotakli smo se njegovog istraživanja i stavova o porastu nacionalističkog populizma, koji predstavlja jedan od najvećih savremenih izazova za svjetske demokratije. Razgovarali smo o tome kako se organizovati na ljevici da bi se suprotstavili narativima desnice, te o ulozi religije i politike u oblikovanju evropske političke scene danas.

**Koji su ključni faktori koji danas pokreću ponovni uspon nacionalističkih pokreta širom Evrope?** 

Više je faktora koji podstiču ponovno oživljavanje nacionalističkih pokreta danas. Prvo, kao i ekonomska previranja koja su podstakla nacionalizam u međuratnom periodu, današnji ekonomski izazovi poput nezaposlenosti, mjera štednje i rastuće nejednakosti takođe igraju ključnu ulogu. Finansijska kriza iz 2008. i naknadna kriza eurozone pogoršale su ove probleme, dovodeći do razočaranja u glavne političke partije i institucije. Nezadovoljavajući odgovori na ovu krizu, kao i „blanko ček” bankama – na primjer, od strane Obamine administracije – predstavljaju propuštenu priliku da se izgradi suštinska demokratija. Trenutno je ovaj osjećaj stalne krize u punom zamahu zbog strukturnih tenzija između kapitalističkog profitiranja i demokratije. Suočeni sa osnovnim izazovima (nesposobnost da se kupi kuća; vrtoglavi rast troškova života) u kombinaciji sa rekordnim profitima banaka, ljudi se s pravom osjećaju otuđeno i nesposobno da autonomno utiču na svoju zajednicu. Autoritarni nacionalizam i harizmatični „spasioci“ artikulišu ovu strukturnu dilemu, pronalaze krivce i nude izlaz.

Drugi faktor je hiperpolitizacija imigracije i kulturnog identiteta: U Evropi, značajan priliv imigranata i izbjeglica, posebno sa Bliskog istoka i Afrike, izazvao je zabrinutost zbog kulturnog identiteta i društvene kohezije, što su ekskluzivističke nacionalističke snage brzo iskoristile. Ovaj strah od kulturne erozije je glavni katalizator za rast nacionalističkih osjećanja, isto kao što su strah od „kulturnog boljševizma“ i briga za rasnu čistoću bili ključni za nacistički nacionalizam. Međutim, nacionalizam nije nužno ekskluzivan. Iako nacionalizam zna da bude dvosmislen, istorijski gledano, nacionalizam je bio povezan sa demokratskim težnjama. Primjer za to može biti katalonski pokret za nezavisnost: uprkos svojoj složenosti i unutrašnjim ideološkim sukobima, ne može se poreći da je dijelom bio vođen i željom za demokratskim samoopredjeljenjem.

Treći faktor je globalizacija, koja je dovela do percipiranog gubitka nacionalnog suvereniteta i kontrole, pri čemu se institucije poput Evropske unije ponekad doživljavaju kao one koje potkopavaju nacionalne interese. I u međuratnom periodu postojala je reakcija protiv internacionalizma i kosmopolitizma, iako u drugačijem kontekstu, pa su tako i Versajski sporazum i Liga naroda bili viđeni kao uvreda njemačkom suverenitetu.

Na kraju, moderna tehnologija i platforme društvenih mreža omogućile su brzo širenje nacionalističkih ideja, omogućavajući pokretima da brzo dobiju na snazi. Nasuprot tome, nacistička propaganda se oslanjala na tradicionalnije medije, poput radijskih emisija, štampanih medija i filma.

**Kako danas doživljavate region bivše Jugoslavije? S obzirom na njegovu istoriju populizma i nacionalne histerije, da li spolja djeluje politički homogeno?**

Imao sam veliku sreću da putujem po Srbiji i upoznam Srbe – koji su igrali važnu ulogu u mom životu. Takođe sam imao priliku da upoznam ljude iz drugih bivših jugoslovenskih republika.

Jugoslavija je takođe imala koristi od radikalno decentralizovanih oblika samoupravljanja, koji i dalje mogu da inspirišu demokratske reforme. Danas, fascinantni region bivše Jugoslavije je daleko od političke homogenosti. Iako je raspad Jugoslavije doveo do stvaranja nekoliko nezavisnih država, svaka od tih zemalja ima svoje političke dinamike, a mnoge i dalje nose teret nacionalizma, populizma i etničkih podjela. Iako region dijeli zajedničku istoriju, politički pejzaži unutar zamalja su raznoliki. Spolja, region izgleda fragmentovano, a ne ujedinjeno.

Sve u svemu, ne bih govorio o „nacionalnoj histeriji“ koja je specifična za ovaj geografski prostor: nacionalizam je jedna od najuticajnijih i najprisutnijih ideja širom svijeta i može svuda poprimiti ekstremne oblike, ponekad sa tragičnim posljedicama.

**Primijetili ste "ekološki zaokret" unutar ekstremno desnih pokreta, posebno u Španiji. Možete li reći nešto o tome kako se ekološka pitanja integrišu u agende ovih pokreta i šta to znači i za krajnju desnicu i ekologizam u Evropi?**

„Ekološki zaokret“ unutar ekstremno desnih pokreta nije specifičan za Španiju, već karakteriše veliki dio autoritarnih populističkih pokreta od Njemačke i Francuske do Rumunije i Slovačke. U Španiji se odražava kroz strateško prisvajanje ekoloških pitanja kako bi se proširio njihov politički domet. Uopšteno govoreći, grupe krajnje desnice počele su uključivati teme kao što su očuvanje okoliša, protivljenje urbanizaciji i razvoj održive poljoprivrede u svoje programe,  predstavljajući ih kroz nacionalistički okvir. Ovaj pristup povezuje ekologizam sa zaštitom nacionalnih pejzaža i resursa od percipiranih spoljnjih prijetnji, poput imigracije ili globalizacije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44dba7b7-0916-4d50-add3-ad1833ac34de)
Rad Oreofe Morakinyo{.caption}

Za krajnju desnicu, ova integracija pomaže da privuku mlađe, ekološki svjesne birače i da rebrendiraju svoje pokrete kao modernije i progresivnije. Ipak, to takođe ukazuje na mogućnost kooptacije ekologizma u Evropi, gdje bi ekološka pitanja mogla biti sve više predstavljena kroz isključivu i ksenofobičnu perspektivu, udaljavajući se od inkluzivnog i globalnog pristupa koji je tradicionalno povezan sa ekološkim aktivizmom.

**U vašem članku o „obrnutoj kontaminaciji“ navodite da mnoge ideje koje se obično povezuju s krajnjom desnicom često zapravo potiču iz političkog centra, a ne obrnuto. Kako ova dinamika dovodi u pitanje naše tradicionalno razumijevanje odnosa između političkog centra i krajnje desnice? Šta ovo otkriva o odnosima između ova dva politička spektra?**

Koncept "obrnute kontaminacije", koji ukazuje na to da ideje obično povezane sa krajnjom desnicom često zapravo dolaze iz političkog centra, osporava tradicionalno shvatanje po kojem ekstremne ideologije uglavnom utiču na ili "kontaminiraju" glavnu politiku sa margina. Ova dinamika sugeriše da politički centar nije samo pasivni primalac radikalnih ideja, već može biti aktivan izvor retorike i politika koje kasnije postaju centralne za pokrete krajnje desnice.

Ova interakcija pokazuje složenu povratnu petlju između centra i krajnje desnice, gdje oba spektra međusobno utiču i pojačavaju jedan drugog. Takođe ističe ulogu političkog centra u legitimisanju i normalizaciji ideja koje bi inače ostale na marginama, zamagljujući granice između mainstream i ekstremističke politike u savremenom diskursu.

**Kako ljevica može odgovoriti na snažne narative i mitove koji podstiču nacionalni populizam i smanjiti privlačnost pokreta krajnje desnice? Srpski nacionalizam često koristi mitologizovani narativ o Kosovskoj bici. Da li je ovo uobičajena strategija nacionalističkih pokreta, gdje se selektivno oslanjaju na istorijske događaje kako bi oblikovali savremene političke agende?**

Ovo su dva različita pitanja. Kao prvo, da bi se suprotstavila snažnim narativima i mitovima koji podstiču nacionalni populizam, demokratska ljevica može primijeniti nekoliko strategija. Prvenstveno, ljevica treba kreirati alternativne narative koji će se povezati s identitetima i vrijednostima ljudi, naglašavajući inkluzivnost, socijalnu pravdu i prednosti različitosti. Ovi narativi bi trebali emocionalno doprijeti do građana, suprotstavljajući se retorici straha koju koristi krajnja desnica, te doprinijeti osjećaju građanskog pripadanja i zajedništva

Ipak, naglasak na narativima mora biti čvrsto zasnovan na politikama koje sistematski rješavaju ekonomske i socijalne izazove. Demokratija je socijalni projekat i način života. Imam osjećaj da, čak osam godina nakon Brexita i Trumpa, demokrate širom svijeta i dalje pretežno rade na „zakrpi“ problema. Pratio sam nedavni Demokratski kongres u Čikagu i bio sam duboko zabrinut zbog samodovoljnosti Demokrata, nedostatka kritike i suštinskih i hrabrih prijedloga: kako demokratija može da opstane ako demokrate ne rješavaju ključne i stvarne probleme koji tjeraju ljude na protestno glasanje i okretanje autoritarnim "zaštitnicima“? U društvu u kojem banke ostvaruju rekordne profite, bogatstvo se sve više koncentriše, a ljudi ne mogu priuštiti dom i suočavaju se sa previsokim životnim troškovima, demokratski projekat gubi kredibilitet i smisao.

Veliki dio privlačnosti pokreta krajnje desnice leži u njihovoj sposobnosti da iskoriste stvarne ekonomske probleme i društvene anksioznosti. Demokratska ljevica mora se pozabaviti ovim osnovnim uzrocima zagovarajući politike koje smanjuju nejednakost, stvaraju radna mjesta i osiguravaju socijalnu sigurnost, nudeći konkretna rješenja koja će poboljšati život ljudima

Što se tiče srpskog nacionalizma i mitologizovanog narativa o Kosovskoj bici, to je zaista uobičajena strategija među nacionalističkim pokretima. Nacionalisti često selektivno tumače istorijske događaje kako bi legitimisali savremene političke agende. Ovi događaji su često romantizovani ili iskrivljeni kako bi se stvorio osjećaj istorijske sudbine, žrtve ili herojstva, što može biti moćan alat za mobilizaciju podrške. Pozivanjem na ovakve narative, nacionalistički pokreti povezuju savremene političke ciljeve sa slavnom prošlošću, čineći njihove agende da izgledaju i neizbježne i pravedne. Ova strategija je efikasna u različitim kulturnim i nacionalnim kontekstima jer dotiče duboko ukorijenjene identitete i emocije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/bfae82dc-6e72-4262-8250-544d34973b50)
Obilić ubija Murata, igračke{.caption}

**Italijanski istoričar Enzo Traverso kaže da je istorijski fašizam bio futuristički orijentisan, dok današnji gleda ka prošlosti. Da li se prošlost trenutno mora braniti na Balkanu, kao i u Evropi, od propagande, mitomanije i klasičnih internet obmana?**

Opaska Enza Traversa je preuveličana. Kao što su stari fašizmi koristili tradiciju i idealizovanu prošlost, tako i današnji autoritarni populisti projektuju viziju mesijanske budućnosti. Ipak, bez obzira na to, odbrana prošlosti od propagande, mitomanije i internet obmana na Balkanu i širom Evrope je i dalje od ključne važnosti.
Današnji pokreti krajnje desnice često manipulišu istorijom kako bi stvorili mitologizovane verzije prošlosti koje podržavaju njihove savremene agende. Ovo uključuje iskrivljavanje činjenica ili veličanje određenih događaja kako bi se opravdale nacionalističke ili isključive ideologije. Na Balkanu, gdje je istorija blisko povezana sa politikom, takva manipulacija može biti posebno opasna, jer može oživjeti stare sukobe ili produbiti postojeće podjele.

Kako bi se ovi napadi na prošlost suzbili, potrebno je promovisati istorijsko razumijevanje i kritičko mišljenje putem obrazovnih sistema, projekata javne istorije i kampanja za medijsku pismenost. Odbrana prošlosti ne podrazumijeva njeno nepromišljeno očuvanje, već osiguravanje da se istorija sagleda u svojoj složenosti, oslobođena od iskrivljenja koja podržavaju ekstremizam i teorije zavjere. To je jednako važno na Balkanu kao i širom Evrope, gdje zloupotreba istorije ugrožava društvenu koheziju i demokratiju.

**Kakav je vaš stav o rezoluciji Savjeta Evrope koja izjednačava fašizam i komunizam? Kakvu poruku šalje takav politički signal?**

Kao neko ko dolazi iz Rumunije i ko je rođen za vrijeme totalitarnog komunističkog režima, posebno sam osjetljiv na ovo pitanje. Rezolucija Savjeta Evrope, koja izjednačava fašizam i komunizam, predstavlja veoma kontroverzan i složen politički signal. Ova rezolucija šalje nekoliko poruka, svaka sa značajnim implikacijama: prvo, izjednačavanjem fašizma i komunizma, rezolucija sugeriše moralnu ekvivalenciju između ove dvije ideologije, koje su obje odgovorne za značajne povrede ljudskih prava i totalitarne režime. Takvo poređenje ima za cilj da istakne totalitarnu prirodu oba sistema, naglašavajući da ekstremne ideologije, bez obzira na političku orijentaciju, mogu dovesti do ugnjetavanja i nasilja.

Kritičari tvrde da izjednačavanje fašizma i komunizma previše pojednostavljuje istorijske stvarnosti ovih pokreta. Iako su oba prouzrokovala ogromne patnje, pojavili su se u različitim kontekstima i imali različite ideološke ciljeve. Fašizam, ukorijenjen u nacionalizmu, rasizmu i anti-demokratskim principima, često se povezuje sa genocidnim praksama, poput Holokausta. Komunizam, iako je takođe doveo do represije i zločina pod režimima kao što je SSSR pod Staljinom, izvorno je bio vođen idealima jednakosti i klasne borbe. Izjednačavanje ova dva pokreta može zamagliti ove razlike i spriječiti dublje razumijevanje istorije.

U suštini, rezolucija šalje poruku da se ekstremne ideologije, bilo sa desnice ili sa ljevice, trebaju osuditi. Međutim, takođe otvara pitanja o istorijskoj tačnosti, riziku politizacije sjećanja i potencijalu za produbljivanje političkih podjela.
Efikasniji pristup bio bi onaj koji bi prepoznao specifičnosti i složenost ovih ideologija. 

Ovaj pristup bi izbjegao samodopadnost određenih ljevičara prema komunističkom totalitarizmu, kao i korišćenje anti-komunizma za delegitimizaciju ljevičarskih demokrata, što se, na primjer, dešava u Rumuniji, gdje je manihejski anti-komunizam imao štetan uticaj na intelektualnu i političku scenu.

**Kako vidite ulogu religije u narativima krajnje desnice? Da li primjećujete razlike u tome kako se religija koristi od strane ekstremno desnih pokreta u pravoslavnoj Rumuniji u poređenju sa katoličkom Španijom?**

Desničarski ekstremistički pokreti često koriste religiju da definišu isključiv nacionalni identitet koji ignoriše imigrante, vjerske manjine i sekularne grupe. Religija se tako prikazuje kao ključni dio nacionalnog nasljeđa koji treba zaštititi od percipiranih prijetnji. Takođe, pozivanjem na vjerske vrijednosti, krajnja desnica daje moralnu legitimnost svojim agendama, opravdavajući svoje stavove o porodici, rodnim ulogama i društvenom poretku kao božanski određenim.

U Rumuniji je Pravoslavna crkva duboko povezana sa nacionalnim identitetom, kao što su pokazali naučnici poput Lavinije Stan. Krajnja desnica u Rumuniji se često predstavlja kao zaštitnik pravoslavnog hrišćanstva, naglašavajući istorijsku ulogu crkve u otporu stranim uticajima, bilo da je riječ o Osmanskom carstvu, Austro-Ugarskoj ili komunizmu. Ovo rezultira narativom koji je snažno fokusiran na očuvanje „tradicionalnih“ rumunskih vrijednosti, pri čemu se Pravoslavna crkva vidi kao bedem protiv zapadnog sekularizma i liberalizma.

Nasuprot tome, u Španiji, odnos krajnje desnice sa katoličanstvom je složeniji. Istorija Frankovog režima, koji je blisko povezao Katoličku crkvu sa državom, ostavila je nasljeđe povezivanja katoličanstva sa autoritarnim nacionalizmom. Moderni pokreti krajnje desnice u Španiji, poput stranke Vox, pozivaju se na ovu istoriju braneći katoličanstvo kako bi zaštitili tradicionalnu špansku kulturu, suprotstavili se sekularizmu i oduprli se regionalnim separatizmima. Međutim, naglasak je često više na zaštiti kulturnih aspekata katoličanstva nego striktno na vjerskoj doktrini, što odražava više sekularizovano špansko društvo u poređenju sa Rumunijom.

**S obzirom na trenutni porast nacionalizma i razne krize s kojima se suočava Evropska unija, mislite li da evropski projekat gubi svoju svrhu? Da li EU još uvijek ima ključnu ulogu u rješavanju ovih izazova ili je izvorna vizija ujedinjene Evrope u opasnosti da postane zastarjela?**

Evropska unija suočava se sa značajnim izazovima, uključujući rastući nacionalizam i razne krize (npr. ekološka kriza; kapitalističko iscrpljivanje demokratske zajednice i njenih ekoloških temelja), ali njena svrha sigurno nije izgubljena. Naprotiv, potrebna nam je hrabrija Evropska unija.

EU igra važnu ulogu u rješavanju pitanja kao što su ekonomska stabilnost, sigurnost i prekogranična saradnja. Iako je prvobitna vizija potpuno ujedinjene Evrope na ispitu, uloga EU u promovisanju stabilnosti, olakšavanju saradnje i upravljanju zajedničkim problemima je od suštinskog značaja.

Međutim, projekat hitno mora da se prilagodi i evoluira. Duboko me brine erozija shvatanja značaja EU među mladom generacijom. EU su potrebne hrabre reforme, a njene politike i države članice moraju raditi na obnovi demokratije kao socijalnog projekta i načina života. To bi trebalo biti zasnovano na uspostavljanju novih oblika odnosa između društva i prirode, kao i ekonomske saradnje i razmjene, koje nisu vođene onim što je Hegel nazivao "negativnom beskonačnošću", odnosno beskrajnom eksploatacijom i neograničenim rastom.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}




Veliki dio privlačnosti pokreta krajnje desnice leži u njihovoj sposobnosti da iskoriste stvarne ekonomske probleme i društvene anksioznosti. Demokratska ljevica mora se pozabaviti ovim osnovnim uzrocima zagovarajući politike koje smanjuju nejednakost

nacionalizam i demokratija

Kad ljudi ne mogu priuštiti dom, demokratija gubi smisao

Bajdenovo povlačenje iz predsjedničke trke desilo se prije skoro tri sedmice, ali se čini kao da su prošle tri decenije. Ovi posljednji američki izbori su najveći online izbori svih vremena, što znači da se novinski ciklusi mjere minutama. Sjećate li se pokušaja atentata na Trampa kada smo svi mislili da su izbori suštinski riješeni? Ne, ni ja takođe, neko je sve to valjda na brzinu izmislio. 

Bez obzira na ludilo izbornog spektakla, Bajdenova ostavka ostaje značajan događaj, bez presedana u američkoj istoriji. U Evropi bi isti proces prošao bez veće pompe, maknite nepopularnog političara i stavite nekog drugog na njegovo mjesto. Ali američki politički sistem je od predsjednika napravio počasnog kralja, otjelotvorenje političke nacije. Zbog toga je Bajdenovo povlačenje ispraćeno kao izraz velikodušnosti i odricanja od moći koja mu slijedi. Zanimljivo je analizirati razloge njegovog povlačenja i nemogućnosti da se suprotstavi Trampu u drugom mandatu.

Prvo, gubitak Hilari Klinton od strane Trampa 2016. godine je uglavnom analiziran kroz materijalnu perspektivu. Suštinski, razlog zašto je ona izgubila jeste navodno zbog politike neoliberalizma koja je dovela do deindustrijalizacije američkog Srednjeg zapada i destrukcije radničke klase. Bajden je tokom Obaminog mandata viđen kao ekonomska desnica i primarno je doveden zbog iskustva u spoljnoj politici. Upravo zbog konteksta 2016. godine, Bajden je vodio najljevičarskiju politiku u zadnjih 40 godina u Americi. Prvo, njegov fiskalni podsticajni paket tokom pandemije COVID-19 bio je ogroman, veći od bilo čega u Evropi ili od Obaminog iz 2009, i doveo je do brzog prevazilaženja ekonomske krize. Amerika se mnogo brže oporavila od ekonomske krize izazvane pandemijom nego Evropa. 

Značajna je i Bajdenova industrijska politika. Kroz zakone poput CHIPS Act i Inflation Reduction Act, njegova administracija je odlučila da raskrsti sa ostacima neoliberalizma i da država više učestvuje u kreiranju ekonomske politike. Ova politika je takođe bila prilično uspješna; investicije u manufakturi su eksplodirale i udvostručile se, stvoreno je na hiljade novih radnih mjesta, pri čemu je većina tih poslova vezana za proizvodnju električnih baterija i vozila. Čak su se i problemi sa inflacijom pokazali prolaznim. Povećane kamatne stope su uspjele potpuno suzbiti inflaciju i svesti je na željenu stopu od 2%, a Amerika je zadržala punu zaposlenost, sa stopom nezaposlenosti od oko 4%. 

Koje su bile političke posljedice takve ekonomske politike? Pa dobro, nikog nije bilo briga. Indeks potrošačkog povjerenja, koji mjeri nivo optimizma ili pesimizma među potrošačima u vezi sa ekonomskom situacijom, ostao je stalno nizak tokom Bajdenovih godina uprkos naizgled povoljnoj situaciji.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/13d1ee35-0602-481b-bc6b-721e1c07bed1)

Odakle dolazi ovaj nivo pesimizma vezan za ekonomiju i Bajdena? Pa, mislim da je stvarna lekcija iz 2016. godine bila ta što je pravi razlog zašto je Hilari izgubila taj što je ljudi jednostavno nijesu voljeli; praktično svaki drugi Demokrata bi pobijedio Trampa. Slično tome, i pored toga što je Bajden imao odlične rezultate na unutrašnjem političkom planu, jednostavno je star i ljudima se to ne sviđa. Naravno, ljudi koji nijesu oduševljeni Bajdenovim godinama imaju pravo na to i nijesu neracionalni ako im to smeta. Ali je zanimljivo vidjeti kako je Bajdenovo ponašanje preneseno kroz društvene medije uticalo na cjelokupnu percepciju njegovog predsjedništva.

Bajden je prilično star, ali nije dementan; svako ko sluša njegove govore i razgovore može primijetiti da, pored čestih gafova, ima savršeno normalno razumijevanje politike i može da razlikuje razne frakcije na Bliskom istoku. Dakle, nije stvarno dementan, već je usporen, pravi greške i slično, što ima smisla za nekoga njegovih godina. Međutim, niko ne sluša Bajdenove govore osim okorjelih zavisnika od političkih novosti. Kada gledate klipove na društvenim mrežama bez daljeg konteksta, Bajden izgleda kao bespomoćni đed kojem ne ide najbolje snalaženje u prostoru. Ova percepcija utiče na shvatanje cjelokupne situacije, sve djeluje gore nego što jeste.

Tako ekonomija počinje da se razumije jedino kao dio raspoloženja, kao nešto što ne može da se razumije na papiru. Da, znam da su stvarne plate rasle više od inflacije i da suštinski ne postoji nezaposlenost, ali jesi li išao u prodavnicu, jesi li vidio cijene? 
To postaju glavni argumenti. Ovo je sve praćeno raznoraznim TikTok snimcima koji šire takav pesimizam. Ekonomija tako postaje nešto što se osjeća, neuhvatljivo za brojke. Hoću reći, fundamentalno. 

Bajden je imao pogrešnu "auru" za svijet društvenih mreža. Zanimljivo je da je upravo poslije Bajdenovog odstupanja indeks potrošačkog raspoloženja zabilježio nagli oporavak. Sadašnji pretendenti, Tramp i Haris, su se očigledno fokusirali na to; obje kampanje su proizvod određenog raspoloženja kultivisanog na internetu.

Trampova kampanja, za razliku od prethodne dvije, postala je internetski deformitet. Ovo se posebno vidi u njegovom izboru potpredsjednika. Tokom 2016. godine to je bio Majk Pens, dosadni ultra-religiozni konzervativac, koji je trebao uvjeriti umjerene Republikance da je sve pod kontrolom. Pošto je odnos sa Pensom završio time što je Tramp poslao grupu demonstranata da ga likvidiraju, sada se odlučio za lojalistu Džej-Di Vensa. Cijeli put koji je Vens prošao da bi postao dio Trampovog kruga pokazuje koliko je ta ekipa oko Trampa prožeta internetom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/61937d51-124a-4edc-9102-8ffc92434ef4)

Vens, senator iz Ohaja, je nepopularan u svojoj državi i ne donosi nikakvu izbornu prednost, ali je veoma aktivan u određenom dijelu internet sfere gdje se diskutuju ekstremno desne, fašisoidne ideje. Na internetu je lako pronaći dokaze da je Vens veliki fan fašiste Kurtisa Jarvina, postoje snimljeni razgovori Vensa s otvorenim rasistima i negatorima Holokausta, gdje se on muči da opravda kako nije pod kontrolom Jevreja. Takođe je imao govore u kojima je implicitno podržavao ukidanje demokratije i slično. On je pravi otrov za izbore, ali jedan od najvećih donatora Trampa, Piter Til, milijarder i veliki prijatelj Ilona Maska, insistirao je da Vens bude potpredsjednik. Razlog zašto je Til to htio je jednostavan: Til dijeli isti internet prostor kao i Vens. Til takođe misli da je demokratija bila greška jer je dozvolila ženama da glasaju.

Demokratska kampanja takođe je imala sličan fokus na internet. Nakon debate i pokušaja atentata na Trampa, uslijedio je period trijumfalnog raspoloženja među Republikancima. Ljudi su tada počeli govoriti o promjenama "vibracija", što suštinski znači da je raspoloženje na tviteru bilo na Trampovoj strani. Postavljanje Kamale kao kandidata dovelo je do ponovne promjene raspoloženja, ali Demokrate su htjele zadržati momentum, što je dovelo do izbora Tima Volsa za mjesto potpredsjednika. 

Vols je relativno nepoznat guverner Minnesote, ali je uspio da u periodu od jedne sedmice stvori ozbiljnu bazu podržavalaca na internetu jer je pokrenuo novu liniju napada na Trampa i Vensa, nazivajući ih "čudnim". Istovremeno, Vols je projektovao imidž normalnosti srednje klase, što je paradoksalno imalo ogroman uspjeh među mlađom populacijom. Postoje bezbrojni TikTok snimci u kojima oduševljeni tinejdžeri pričaju kako ih Vols podsjeća na njihovog oca. 

Vols je prilično dobar, direktan govornik, jednostavan i lišen pretencioznosti, ali je jasno da je i sentiment sa interneta uticao na njega. Tokom mitinga na kojem je Vols predstavljen kao kandidat za potpredsjednika, napravio je šalu na račun Vensa, koja se ticala popularnog internet mema da je Vens imao seks sa svojim kaučem. Riječju, nevjerovatne stvari se dešavaju gotovo svakodnevno.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ff4edd12-99a0-47e3-b1ed-659b6eee3ba9)

Svi posljednji američki izbori su referendum na jedno pitanje: da li je internet zaista stvaran? Je li internetska realnost politički prvi razred, a raspoloženja koja se tamo pojavljuju reflektuju stvarne stavove? Bajdena 2020. godine nije zanimao internet; njegovo prisustvo je tamo bilo jedva primijećeno i nije uopšte pratio trendove. 

Taj njegov pristup je sada nestao, a budućnost je neizvjesna. Cijeli izborni ciklus izgleda kao halucinacija zavisnika od interneta. To je nova dinamika: nematerijalni prostor interneta stvara karaktere i vrijednosti, ali ih takođe vrlo brzo obezvređuje, iako na njemu sve traje vječno. Kako će se politika prilagoditi ovom novom procesu, niko ne zna, jer logika više nije vladar ovog domena.



Bajden je imao pogrešnu "auru" za svijet društvenih mreža. A cijeli izborni ciklus izgleda kao halucinacija web zavisnika 

superklik

Američki izbori su referendum na pitanje da li je internet stvaran

Kada govorimo o nastanku fašizma, uglavnom ga povezujemo sa njegovom manifestacijom u Italiji, a kasnije i u Njemačkoj. Međutim, to predstavlja nekompletnu sliku razvoja ove ideologije. Zapravo je nemoguće je govoriti o fašizmu a ne pomenuti uticaj reakcionarske politike koja je artikulisana u periodu pred kraj vladavine Romanovih. 

Uprkos tome što je ruska ekonomija na prvi pogled bila zaostala i gotovo feudalna, te percepciji Rusije kao zemlje na margini Evrope, Rusija je imala ogroman uticaj na uspostavljanje širih ideoloških trendova još krajem 19. vijeka, prije dolaska boljševika na vlast. Upravo odjeci ove reakcionarne ideologije sada predvode invaziju na Ukrajinu, dok se njen otrov ponovo osjeća u Evropi.  

**CARSKA VJERA**

Ruska ideološka previranja odražavaju krizu identiteta koju zemlja proživljava još od vremena Petra Velikog, kada nastaje težnja da ta država postane dio Evrope i kada se sprovode reforme sa ciljem da se Rusija pretvori u *običnog* evropskog velikana. Ipak, uprkos svim naporima da se Rusija promijeni, bilo je očigledno da je Rusija, bez obzira na svu svoju moć i uticaj, jednostavno neadekvatna kao *potpuno evropska zemlja*. Iz tog osjećaja nepripadnosti rađa se kompleks niže vrijednosti, koji, poput egomanije koja prikriva nedostatak samopouzdanja, vodi ruske intelektualce ka pokušaju da artikulišu Rusiju kao zasebnu civilizacijsku jedinicu, koja je, ako ne superiornija, onda barem jednaka Zapadnoj Evropi.  

Potreba da se artikuliše zasebna vrijednosna vizija dodatno je pojačana pojavom modernizacije i prosvjetiteljstva u Evropi. Procesi modernizacije u Evropi, koji uključuju stvaranje kapitalizma, ideje da suverenitet pripada narodu, potrebu uvođenja opšteg obrazovanja, sekularizaciju i slično, percipirani su od strane ruske aristokratije i pravoslavnog klira kao egzistencijalna prijetnja koja će definitivno ugroziti njihovo postojanje. Takva modernizacija i evropeizacija Rusije značila bi nestanak postojećih privilegija i moći. Stoga ne iznenađuje što je početkom 19. vijeka formulisana i državna ideologija, sažeta u sloganu tadašnjeg ministra obrazovanja Sergeja Uvarova „Pravoslavlje, autokratija i nacionalnost“. Sadržaj ove ideologije djeluje samorazumljiv kad se uzme u obzir pomenuti slogan, međutim, pored toga treba primijetiti koliko je ovaj pokušaj uspostavljanja ruske posebnosti farsičan. 

Ruske vrijednosti su tako svedene na samu antitezu evropskog modernizma: kao odgovor na demokratiju javlja se vjera u ruskog cara i autokratiju, kao odgovor na racionalizam javlja se pravoslavni misticizam, individualizam je pobijen konceptom sobornosti, sekularizam je nekompatibilan sa pravoslavljem i tako dalje. Za svu priču o zasebnim vrijednostima, ovakva ideologija je prosto naličje modernizatorskih procesa koji se dešavaju u Evropi, a i šire se u Rusiji tokom 19. vijeka. 

**PRVI POGROMI**

Vjerovatno najstrašniji i najuticajniji aspekt ruske reakcionarne ideologije u ovom periodu je njen tvrdokorni antisemitizam. Iako bi bilo izuzetno glupo tvrditi da je antisemitizam prvi put formulisan u Rusiji u 19. i 20. vijeku, istina je da je u Rusiji prvi put korišćen kao sastavni dio reakcionarne ideologije i njenih teorija zavjere. Kao što je već rečeno, ruski nacionalni intelektualci su već smatrali da su tadašnji modernizatorski trendovi, koji uključuju razne kontradiktorne pojave, zapravo strani elementi neprimjereni za rusko društvo. 

Dalja proliferacija tih trendova u Rusiji i jačanje pokreta vezanih za te trendove, poput liberalnih i komunističkih partija, predstavljeni su kao pokušaji zluradih sila, koje iz sjenke upravljaju svim tim naizgled spontanim procesima, da unište Rusiju i pravoslavlje. Te zlurade sile koje manipulišu svjetskom politikom nijesu niko drugi do Jevreji, to jest Jevereji koji funkcionišu skoro kao agenti modernizacije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f2bb9a48-6c17-4c14-83c0-2039d4f7ac25)
Antisemitska razglednica, foto: Rare-parer{.caption}

Naravno, ova teorija je bila najpopularnija u krugovima koji su podržavali monarhiju i pravoslavlje, najvećim protivnicima liberalizma i komunizma. Zbog uticaja pravoslavnih mislilaca, antisemitizam je uvijek pratio apokaliptični biblijski jezik, pa se govorilo da svijetom vladaju podanici Satane koji svim snagama pokušavaju uništiti jedinog pravog zaštitnika hrišćanstva, pravoslavnu Rusiju. Sve to trebalo je da kulminira finalnim sukobom i definitivnom pobjedom strane dobra, tj. Rusije.

Tako dolazi do serije pogroma sa ciljem pokolja što većeg broja jevrejskog stanovništva, koje organizuju pobornici monarhije. Prvi organizovani pogromi na većem nivou dešavaju se neposredno nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II od strane krajnje lijevog pokreta, kada su mase okrivile Jevreje za carevu smrt i započele kampanju terora protiv jevrejskog stanovništva. Ovo je rezultiralo usvajanjem takozvanih Majskih zakona od strane Aleksandra III, kojima je diskriminacija ozakonjena, te je Jevrejima onemogućeno pravo na vlasništvo.

**CRNE STOTKE**

Drugi talas zločina desio se oko 1905. godine, kada je Rusija pretrpjela veliki vojni poraz od Japana. Nakon tog rata, širom zemlje su izbili veliki štrajkovi i protesti usmjereni protiv monarhije. Kako bi smirio protestante, ruski car Nikolaj II odlučio je prihvatiti prijedlog Sergeja Vitea i usvojio je Oktobarski manifest, dokument kojim se po prvi put u Rusiji garantuju građanska prava i kreira zakonodavno tijelo Duma. Za pobornike monarhije i konzervativne Rusije ovo je bila neprihvatljiva koncesija, te su odmah organizovane kampanje odmazde protiv jevrejskog stanovništva za koje se vjerovalo da stoji iza svih tih događaja.

U tom periodu pojavljuje se vjerovatno prva fašistička organizacija na svijetu, poznata kao [Crne stotke](https://www.jstor.org/stable/20174849?read-now=1&seq=1). Crne stotke su u suštini predstavljale antielitni i populistički pokret, koji se uglavnom sastojao od pripadnika nižih društvenih slojeva, a svoje ciljeve su sprovodili kroz kampanje uličnog nasilja, progoneći i ubijajući jevrejsko stanovništvo, studente, intelektualce i bilo koga ko se nalazio u obrazovnim institucijama, jer su ih smatrali izvorima državne subverzije. Crne stotke su bili očigledni konzervativci i podržavaoci cara, često organizujući pogrome pod simbolima Nikolaja II, ali su nastali spontano, bez direktne podrške države. Ipak, treba napomenuti da je Nikolaj II, koji je i sam bio antisemita, gajio simpatije prema pokretu i trudio se da svaki osuđeni nasilnik iz ove grupe dobije pomilovanje ili smanjenje zatvorske kazne.

U ovom periodu nastaje i najpoznatiji antisemitistički dokument u istoriji pod nazivom [Protokoli sionskih mudraca](https://academic.oup.com/nyu-press-scholarship-online/book/18120), poprilično banalan tekst koji govori o jevrejskom pokušaju da ovladaju svijetom. Tekst je prvi popularizovao pravoslavni mistik Sergej Nilus, ali veliki dio svoje popularnosti duguje činjenici da je Ohrana, ruska tajna policija, godinama nanovo štampala pamflet u propagandne svrhe.

**FRANCUSKI SALONI**

Zanimljivo je da se ruski antisemitizam iz 19. vijeka počeo širiti na ostatak Evrope i počeo je značajno uticati na formiranje desničarskih pokreta koji uveliko podsjećaju na fašističke. Nakon završetka Francusko-pruskog rata, francusko javno mnjenje bilo je obuzeto idejom osvete Njemačkoj zbog poniženja u ratu. Ideja o formiranju vojnog saveza s Rusijom, kako bi se Njemačka okružila, postaje popularna u Francuskoj. 

Dok se odvijao proces zbližavanja dviju država, francuski saloni, koji su bili mjesta okupljanja francuske elite i intelektualaca, stvaraju prostor za dolazak ruskih intelektualaca u Francusku. Među tim navodnim intelektualcima nalazili su se i agenti već spomenute Ohrane, koji su sa sobom donijeli ideje reakcionarnog antisemitizma. Pod uticajem tih intelektualnih trendova iz Rusije, dio francuske elite postaje razočaran republikom, smatrajući je previše dekadentnom i nesposobnom da se suprotstavi Njemačkoj. Jevreji su bili okrivljeni za degradaciju Francuske i korupciju moderniteta, te su ubrzo postali meta antiliberalnih, antikapitalističkih i antisocijalističkih govora. 

Treba ponovo podsjetiti da antisemitizam nije bio nova pojava u francuskoj istoriji, ali ideja da Jevreji zauzimaju centralno mjesto u svjetskoj politici i upravljaju procesom modernizacije predstavljala je novitet. Ova atmosfera naglašenog antisemitizma kasnije je rezultirala jednim od najvećih skandala u francuskoj istoriji – Drejfusovom aferom. Ta afera je dovela do definitivnog raskola u francuskoj politici, stvarajući prepoznatljivu francusku političku dinamiku. Na stranu Drejfusove odbrane stali su podržavaoci republike, liberali i socijalisti, dok je na anti-Drejfusovoj strani bila konzervativna, katolička desnica koja je mrzila republiku i žalila za starim, srednjovjekovnim Parizom koji je Napoleon III uništio svojom urbanizacijom.

**VEZE SA NACIZMOM**

Treći značajniji talas antisemitizma nastao je tokom Ruskog građanskog rata, kada su monarhistički simpatizeri, Bijeli, nastavili sa masovnim zločinima. Zbog brutalnosti boljševika često zaboravljamo da su među Bijelima bili i mnogi krvoločni likovi poput Romana Ungerna fon Šternberga. Bijeli su često patili od vojne neefikasnosti protiv boljševika jer su previše pažnje posvećivali pokušajima istrebljenja Jevreja. Pobjeda boljševika dovela je do egzila Bijelih, koji su se tada naselili u raznim evropskim državama gdje su počeli širiti svoje političke ideje. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f7ca9e6f-4718-4873-a293-ebc034cf81b9)
"Krvavi baron" Fon Šternberg{.caption}

Upravo su organizacije i mislioci Bijelih imali [presudan uticaj](https://www.sscnet.ucla.edu/soc/groups/scr/kellogg.pdf) na razvoj ranog nacizma. Alfred Rozenberg, glavni ideolog Nacističke partije, koji je kao baltički Njemac emigrirao iz tadašnjeg dijela Ruskog carstva (sadašnja Estonija), bio je član reakcionarne organizacije Aufbau Vereinigung, koja je imala za cilj povratak ruske monarhije. Kroz tijesnu saradnju sa članovima ove grupe, Hitler je postao upoznat sa "Protokolom sionskih mudraca" i tom vrstom antisemitističkih teorija zavjere. Hitler je sam imenovao Fjodora Vinberga, nekadašnjeg člana Bijelih i Crne stotke, kao osobu koja mu je otkrila tajnu o judeo-boljševičkoj zavjeri. Maks Šojbner-Rihter, još jedan ruski imigrant i član Aufbau Vereinigunga, koji je poginuo tokom Pivničkog puča, opisan je od strane Hitlera kao jedina osoba koju je nemoguće nadomjestiti.

Antisemitizam više nije značajno prisutan na političkoj sceni, barem ne u Evropi. Međutim, iako su objekti reakcionarskog djelovanja promijenjeni, ultra-desne partije više nijesu preokupirane Jevrejima, zavjerenički oblik njihovih argumenata ostaje sličan. I dalje je u centru pažnje proces modernizacije koji utiče na promjenu rodnih normi i navodno ugrožava našu muževnost. Desničari privrženi tradicionalnim vrijednostima smatraju da su norme modernizacije ponižavajuće, te da dovode do degradacije i zagađenja društva. 

Mete ovakvih napada na modernizaciju više nijesu Jevreji, iako je mržnja prema urbanim elitama i dalje jasno prisutna; objekti zavjera su postali apstraktniji. Međutim, dok gledamo rat u Ukrajini i čujemo izjave Putina i patrijarha Kirila, koji obojica tvrde da je rat u Ukrajini potreban kako bi se Rusija zaštitila od homoseksualizma i da su u Ukrajini našli ostatke WC-a za transrodne osobe kao dokaz njihove teze, postaje jasno da je lako pronaći zamjenu za Jevreje.


Kako su antisemitizam i reakcionarne politike putovale sa istoka na zapad

bijeli mrak

Korijeni fašizma sežu do Romanovih

Dana 15. marta 2019. godine, Brenton Tarrant odlučio je da izvrši teroristički napad na džamiju u gradu Christchurch, na Novom Zelandu. Tokom molitve, Tarrant je nasilno ušao u džamiju i počeo pucati na nenaoružane civile, od kojih je 51 izgubilo život, dok je 40 njih ranjeno. Prije napada, Tarrant je snimio svoje putovanje do mjesta zločina, a taj video je pratio muzički zapis povezan sa nedavnom balkanskom istorijom. U pozadini je išla  "Karadžiću, vodi Srbe svoje", ultranacionalistička srpska pjesmu koja je nastala tokom ratnih godina, kada su je neki vojnici Republike Srpske na brzinu stvorili. 

Ovo nije jedini način na koji je Tarrant povezan sa Balkanom. Godinama je bio opsjednut jugoslovenskim ratom i lično je posjetio Bosnu. Na njegovom oružju je takođe bilo ispisano ime Lazara Hrebeljanovića. Ipak, važno je razumjeti Tarrantovu opsesiju jugoslovenskim ratom, a posebno njegovo slušanje ove pjesme, ne kao ličnu opsesiju jednog poremećenog pojedinca, već kao izraz modernog internet fašizma i formirane subkulture.

Pomenuta pjesma "[Karadžiću, vodi Srbe svoje](https://www.youtube.com/watch?v=AMxioH8HaDY&t=3s)" je dio šireg internet mema poznatog kao „Remove kebab“, što u prevodu znači „ukloni kebab“. Ovaj fenomen obuhvata niz propagandnih prosrpskih pjesama nastalih tokom ratnog perioda, koje karakteriše izražen šovinizam, fašizam, islamofobija i svi ostalni negativni izmi. Tako je jedna od najpoznatijih pjesama u ovom kontekstu "Jadna Bosno Suverena" od izvjesnog Mira Semberca, sa refrenom „Došlo vrijeme da se Srbi svete, sve džamije u oblake lete“. 

Zanimljivo je da većina ljudi iz bivše Jugoslavije nije upoznata sa ovim pjesmama. Iako imaju milione pregleda na YouTube-u, komentari su uglavnom na engleskom jeziku, a snimci su skoro uvijek titlovani na engleskom. Ove pjesme su prvobitno bile namijenjene za domaću publiku, ali su stekle popularnost u inostranstvu.

Razlog zašto ove pjesme nijesu bile popularne tokom rata je njihov izuzetno loš kvalitet. Osim niskog budžeta i loše produkcije, tekstovi su toliko glupi da bi i najradikalnijim srpskim nacionalistima smetali. Zvukom i sadržajem podsjećaju na parodiju pijane četničke kafanske rasprave. Popularnost ovih pjesama porasla je zahvaljujući sajtu i anonimnom forumu 4chan. Ovaj sajt je prvobitno bio namijenjen za diskusiju o animeima, video igrama, muzici i sličnim temama, ali je postao ozloglašen zbog doprinosa rastu ideologije koja se danas naziva alt-right, što je zapravo fensi termin za fašizam. 

Korisnici 4chana su, uprkos jezičkoj barijeri, shvatili da su ove pjesme izuzetno loše. Upravo zbog bedastog sadržaja ovih pjesama, one postaju privlačne internet fašistima, iako se fundamentalno slažu sa političkim porukama koje nose. Ironično uživanje u ovom materijalu ključni je dio njihove kulture i taktike za povećacanje dometa njihove ideologije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/oFjKc1H2-fE?si=LpMC69vF_KZ7oQzm" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ironija i fašizam djeluju kao neobičan par bez očiglednih preklapajućih tačaka. Fašizam se često povezuje sa težnjom za monumentalnom i veličanstvenom estetikom, poput Šperove arhitekture ili brutalnosti italijanskog futurizma, koje su daleko od cinizma ironije. Međutim, upravo ironija omogućava fašističkom sadržaju da dopre do mainstream publike; on je istovremeno i blesav i opasan. Kada je problematičan sadržaj previše očigledan, to zapravo pruža savršeno skrovište za internet fašiste, jer izgleda kao da taj sadržaj ne shvataju ozbiljno. Ova strategija ima djelimičan uspjeh. 

Pregledom pomenutih jugoslovenskih pjesama, vidimo da imaju milionske preglede i odavno su prestale biti fokus samo opskurnih internet sajtova. Ovi klipovi su široko rasprostranjeni po internetu, omogućavajući korisnicima da prave praktično kulturno rasističke opservacije o Balkancima dok istovremeno uživaju u provokativnim šalama, bez rizika od "kenslovanja", kako se to modernim jezikom kaže.

Naravno, ne treba svesti ironičnu estetiku samo na želju za pridobijanjem popularnosti. Ironija je zaista postala glavni jezik internet fašista i savršeno izražava njihove ideološke preokupacije. Kao što je ranije pomenuto, najveća utočišta internet fašizma originalno su bila posvećena diskusiji animea; prosto rečeno, njih su činili štreberi i luzeri. Reakcionarska politika koju formulišu takvi štreberi razlikuje se od uobičajenog desničarenja jer gubi bilo koju afirmativnu notu, nije posvećena očuvanju tradicionalnih vrijednosti ili rodnih uloga, već je motivisana impotentnošću i poniženjem, očajnički tražeći snagu koju ne posjeduje. 

Na primjer, njihova kritika modernog feminizma manje se bavi idejom uzurpacije tradicionalnih ženskih uloga, a više idejom da su žene biološki programirane da jure muškarce određene građe. S obzirom na postojeću hegemoniju liberalnih normi u kulturnoj sferi, internet fašisti koriste ironiju kao oruđe u borbi protiv mainstream institucija. Oni su postali kontrakulturna skupina čiji je cilj da poremeti i provocira moralne norme. Dodatno, dobijaju ogromno zadovoljstvo ako uspiju da isprovociraju svoje oponente; poniženje ili, kako se kaže na internetu, „trigerovanje“ liberala je njihov primarni cilj.

Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan *modus operandi* internet fašista. Ako istaknete glupe dijelove, označiće vas kao smarače bez smisla za humor. Ako reagujete sa gađenjem, još bolje, postigli su svoj cilj.

Ovo ponašanje nije novo za fašizam. U svom eseju iz 1946. godine pod nazivom „Razmišljanja o jevrejskom pitanju“, francuski filozof Žan-Pol Sartr savršeno opisuje ovakvo ponašanje kod antisemita. On kaže: 

„Nikad ne vjerujte da antisemiti nisu svjesni apsurdnosti svojih odgovora. Oni znaju da su njihove izjave neozbiljne i otvorene za izazov. Ali, oni se zabavljaju, jer je njihovim protivnicima dužnost koristiti riječi odgovorno, budući da vjeruju u riječi. Antisemiti imaju pravo na igru. Oni čak vole igrati se sa diskursom jer, dajući smiješne razloge za svoje stavove, diskredituju ozbiljnost svojih sagovornika. Uživaju u zloj namjeri, jer ne žele uvjeriti valjanim argumentom, već zastrašiti i zbuniti. Ako ih previše pritisnete, naglo će utihnuti, uzvišeno ukazujući nekim izrazom da je vrijeme za argumentaciju prošlo.“ 

Drugim riječima, oni smatraju da su diskusije za naivne i glupe, te im je cilj narušiti ideju racionalnog razgovora. Činjenica da je nemoguće odrediti gdje završava šala i počinje iskrenost im savršeno odgovara,  jedino je važno da druga strana bude poražena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9690aa49-7560-48b0-8311-b7d951a452ea)

Ovo ostaje značajno jer, iako njihove ideološke pozicije možda nisu postale mainstream, forma ironičnog komuniciranja koju praktikuje 4chan je postala dominantna na internetu. Većina memova koji se koriste na internetu, poput *Pepe the Frog* ili *Wojak*, potiču upravo sa 4chana. Jedna od najpopularnijih teorija zavjere u posljednjih nekoliko godina, poznata kao Qanon, koja tvrdi da svijetom upravlja kabala pedofilskih satanista, je takođe nastala na 4chanu, prvobitno kao degenerična šala koja je postala apsolutni kult kada je napustila taj internet kutak. 

Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja. Generalno, iako je destruktivna sila ironije ponekad potrebna, internet okruženje je postalo previše okrutno. Iskrene i emotivne izjave odmah postaju predmet podrugivanja, dok sistem lajkova na internetu nagrađuje najviše one trenutke kada neko uspije poniziti drugog. Tlo interneta je postalo previše zatrovano cinizmom i ironijom, i nijedna ozbiljna ideologija ili pokret ne može biti izgrađena na tim temeljima.


Ironično uživanje u postjugoslovenskim ratnim pjesmama je tipičan modus operandi internet fašista. Kombinacija gluposti i ironije je savršen medijum za širenje opasnih ideja...

kontrarevolucija mema

Blesave maske novog fašizma

Bog je mrtav. Tačnije, Bog je suštinski mrtav što se tiče naših pravnih i političkih sistema, ali prva rečenica zvuči bolje. Uticaj religijskih institucija je marginalizovan, dok na Zapadu trenutno imamo procentualno najveći broj nevjernika u ljudskoj istoriji. Mnoge teorije su formulisane kako bi se objasnila rastuća tendencija da su ljudi nevjernici, kao i činjenica da oni koji se deklarišu kao vjernici suštinski ne vrše bilo kakve religiozne aktivnosti, od ekonomskih, kulturnih ili drugih teorija. Međutim, mislim da je jedan uzrok suštinski ključan, Bog jednostavno ne postoji a religija je izmišljena. Ono što je nekada bilo tabu, sada je ogromnom broju ljudi očigledno. Ipak, i danas postoje lažni idoli koji sa svojim sujeverjem imaju poguban uticaj na naše institucije i kvare međuljudske odnose. Taj lažni idol je moral.

Kada je diskusija o održavanju gej parade bila aktuelna prije nekoliko godina, Srpska pravoslavna crkva  je osudila organizaciju parade kao totalnu moralnu degradaciju društva. Tada je pokojni patrijarh Irinej govorio kako se moralna osjećanja ogromne većine građana ponižavaju i gaze organizovanjem ovog čina, dok je Amfilohije u gej paradi vidio ozakonjenje sodomitskog grijeha koji se protivi zdravom razumu i vodi do samodestrukcije civilizacije. Ovo nije ništa neuobičajeno, klasično religiozno podmetanje. Međutim, mi istovremeno dopuštamo svim akterima da se pozivaju na moral i na te razne moralne dužnosti ili intuicije. Ali ovdje se postavlja ključno pitanje: šta je zapravo taj moral? Kakvi su to njegovi kvaliteti? Ako moral zaista postoji, kako je moguće da ne postoji neki univerzalni oblik ponašanja koji bi bio priznat i poštovan širom svijeta?

Kada malo bolje sagledamo realnost, odgovor postaje jasan. Moral je jednako lažan kao i religiozna uvjerenja. Zato se tako dobro uklapa u crkvenu retoriku poput one pomenute, jer su sazdani od iste materije - fikcije. Moralna osuđivanja poput onih koje su iznosili patrijarh Irinej i mitropolit Amfilohije temelje se na fikciji objektivnog morala, koji ne postoji izvan ljudskih konstrukcija i subjektivnih vjerovanja. Ono što crkveni lideri nazivaju moralnim osjećanjima i zdravim razumom zapravo su socijalno i kulturno uslovljeni stavovi koji variraju od jedne zajednice do druge. Dok SPC vidi gej paradu kao moralnu degradaciju, drugi je vide kao izraz ljudskih prava i slobode. Čitava diskusija oko moralnih vrijednosti djeluje umobolna. 

Moral je društveni konstrukt koji se koristi za regulaciju ponašanja unutar zajednice. Objektivizacija moralne fikcije je nastala iz potrebe da se svi članovi društva drže pravila. Međutim, ako nam se danas čini smiješnom ideja da je strah od Boga i pakla koristan za ohrabrivanje određenog ponašanja, onda možemo tvrditi da je i naše društvo dostiglo dovoljno zrelosti da funkcioniše bez iluzije o univerzalnim moralnim vrijednostima. Stoga, u budućnosti možda treba razmisliti o ukidanju ili barem ograničavanju moralnog diskursa. Konkretno, postoje dvije jasne prednosti abolicije morala.

Uvođenje moralnog aspekta u bilo koju raspravu često znači kraj bilo kakve šanse za dogovorom i otežava diskusiju. Razlog tome je urođena sklonost moralnog jezika dualističkoj, manihejskoj perspektivi, gdje su koncepti "dobra" i "zla" apsolutni i neizbježni u svakom izrazu. Ovakvo uokvirivanje debate kroz moralnu prizmu zapravo nas čini manje tolerantnim, otvorenijim i racionalnim. Naše razumijevanje realnosti je iskrivljeno i ograničeno moralnom perspektivom. Oni koji ne dijele naš stav automatski se etiketiraju kao zli, pogrešni ili primitivni. 

Unutar okvira moralnog diskursa, kompromis se često vidi kao popuštanje zlu, što je neprihvatljivo za većinu ljudi. Posljedično, tretiranje svake rasprave ili konflikta kao običnog sukoba interesa, umjesto moralnog imperativa, omogućilo bi lakše pronalaženje rješenja.
Pored toga, svođenje našeg ponašanja na jednostavne kategorije "dobrog" i "lošeg" zanemaruje kompleksne psihološke, biološke, društvene i kulturne faktore koji takvo ponašanje uslovljavaju. Moralističko etiketiranje često predstavlja površno opisivanje akcija, njeno redukovanje u prosti epitet, a ne pruža nikakvo konstruktivno rješenje. 

Uzmimo na primjer problem zloupotrebe droga. Tradicionalni pravni sistemi, poput našeg, često pristupaju problemu zavisnosti kroz moralnu prizmu. Ovo podrazumijeva viđenje zavisnosti kao lične slabosti ili moralnog prestupa koji zaslužuje kaznu. Kazna zatvorom se tada nameće kao sredstvo za kažnjavanje i moralno ispravljanje osobe koja je zavisna. Međutim, sistemi poput portugalskog pokušavaju da uklone moralnu dimenziju iz debate o drogama. U ovom novijem pristupu, korisnici droga se ne vide kao moralni prekršitelji, već kao osobe koje su žrtve bolesti koja zahtijeva psihijatrijski tretman, a ne zatvor. 

Istraživanja pokazuju da je portugalski model efikasniji u smanjenju broja zavisnika od tradicionalnog pristupa.  No, dok se ova rasprava vodi u okvirima moralnog diskursa, takvi dokazi ostaju nevažni.  Logika moralnog diskursa diktira da oni koji počine moralni prekršaj zaslužuju kaznu, bez obzira na njenu učinkovitost. Tek kad eliminišemo moralnu dimenziju iz ove debate, možemo jasnije uočiti najbolja rješenja za takve probleme.

Da li bi ukidanje moralnog diskursa rezultiralo potpunim haosom? Moj odgovor je - ne. Ako prihvatimo da moralne zabrane nemaju smisla u društvu koje se lišilo moralnog diskursa, to istovremeno znači da ništa nije ni moralno dozvoljeno. U društvu bez apsolutnih moralnih principa, ubistvo i dalje ne bi bilo prihvatljivo ponašanje, samo ne iz moralnih razloga. Društvo bi, umjesto toga, odredilo šta je dopušteno na osnovu praktičnih potreba i okolnosti. Lični ideali i vrijednosti i dalje bi ostali važni, ali bi se njihova važnost temeljila na ličnom uvjerenju, a ne na univerzalnom moralnom autoritetu. Ako logički pratimo ovaj argument, uloga države u moralnim pitanjima bi se trebala smanjiti. Država bi se primarno fokusirala na ekonomsko blagostanje, dok bi moralna pitanja i odluke, u što većoj mjeri, trebala biti prepuštena pojedincima i zajednicama.

Popularna sentenca koja vuče korijen iz "Braće Karamazova" glasi *Ako nema Boga - sve je dozvoljeno*. Ova ideja podrazumijeva da bez Boga ulazimo u svijet gdje nema ograničenja na naše ponašanje i gdje vlada zlo. Međutim, zanimljivo je da se često dešava suprotno. Upravo čvrsto vjerovanje u apsolutnu ispravnost vlastitih moralnih principa navodi ljude na nasilne sukobe sa onima koji ne dijele naše mišljenje. Vjera u nekakav objektivni moralni autoritet nam često dozvoljava da se ponašamo kao da nam je sve dozvoljeno.

Odricanje od takvih moralnih apsoluta omogućilo bi nam da izgradimo društvo zasnovano na zdravom razumu i logici, koje je bi bilo samo odgovorno za definisanje svojih principa. To ne bi bio jednostavan zadatak, ali bi nam pružilo priliku da stvorimo bolji, pravedniji i humaniji svijet


Uvođenje moralnog aspekta u bilo koju raspravu često znači kraj bilo kakve šanse za dogovorom

dobro i zlo

Ne pitam te šta je moralno, nego šta je korisno

Djelovanje Srpske pravoslavne crkve na javnoj i političkoj sceni Crne Gore izaziva negativne reakcije koje variraju u intezitetu, ali se uglavnom svode na jednu formulu – ugrožen je sekularni karakter države. Ako je ta istina presudna, opet ostaje pitanje šta s njom da radimo. Ili još preciznije, ako sačuvamo sekularni karakter države, jesmo li se spasili od političkog rovarenja i ideološke blokade koju pravoslavna teologija nudi u svom svjetovnom obliku.

Da je sekularizam na Balkanu ugrožen nije teško dokazati. Politički uticaj koji Rusija širi preko države Srbije i SPC je toliko notoran da je već dijelom zvaničnih dokumenata Evropskog parlamenta. Je li se u takvoj situaciji dovoljno pozvati na nekakav apstraktni sekularizam kao spasonosni okvir i štit? Možda jeste za početak, ali politički sukob i dalje će ostati netaknut u svojoj opasnoj složenosti.

Uprkos osobenostima pravoslavlja, mnogi problemi povezani sa miješanjem SPC u državne poslove, zapravo se mogu čitati kao dio opštih tenzija između religije i države svuda u svijetu. Sekularizam ugrubo podrazumijeva slobodu vjere, ali isto tako nalaže državi da se suzdrži od favorizovanja jedne religijske perspektive na štetu drugih. Temeljna ideja takvog društva jeste da zakonska rješenja stiču legitimitet ako su rezultat racionalne debate. Kad kažem racionalna debata, mislim na oblik diskusije gdje iznosimo svoje želje i koristimo jezik i dokaze prihvatljive svima, zbog čega je religijska argumentacija nepoželjna u javnom diskursu. 

Kao što je američki filozof Ričard Rorti istakao, religija zapravo prekida svaki razgovor; religijska perspektiva i njen autoritet su potpuno nekorisni osobi koja ne dijeli ta vjerska uvjerenja. Religijska uvjerenja onemogućavaju demokratsko promišljanje, jer religijski jezik prosto nije prihvatljiv osobama koja ne dijele ista uvjerenja.

Njemački filozof Jirgen Habermas pokušao je pronaći kompromisno rješenje između državne neutralnosti i potrebe da svi građani, uključujući religiozne, učestvuju u procesu demokratije kao autori svojih zakona. Habermas tako razlikuje dvije vrste javnih sfera: neformalnu i formalnu. U neformalnoj sferi, religijski argumenti u podršci određenim politikama su prihvatljivi. Međutim, u formalnoj javnoj sferi, religijski pogledi moraju biti "prevedeni" kako bi postali valjani i prihvatljivi za sve.  To jest, religiozni pojedinci treba sebe da sagledaju objektivno i svoje dokaze prevedu u striktno sekularni jezik. Ovo znači da moraju prilagoditi svoje razloge tako da budu razumljivi i prihvatljivi svim članovima društva, bez obzira na njihova vjerska uvjerenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5e0690c4-4318-4adc-9d65-436d21423bb3)
Habermas, foto: Alexandra Espana{.caption}

Iako je Habermasov pristup često kritikovan i nije bez problema, on nam omogućava da obratimo pažnju na način na koji religijske organizacije komuniciraju, koji jezik koriste i koliko se trude da se integrišu u sekularni kontekst.

SPC je aktivna na javno-političkoj sceni u dva glavna područja: prvo se odnosi na kultivisanje srpskog nacionalizma, o čemu se naširoko piše, a drugo je regulacija seksualnog morala. Ovaj drugi aspekt djelovanja me više zanima u povodu gore rečenog. Kad pogledamo raspravu i saopštenja oko Nacrta Zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja primjećuje se da su crkveni argumenti u ovom slučaju većinski - sekularni. 

Mitropolija crnogorsko-primorska u svom [saopštenju](https://svetigora.com/o-nacrtu-zakona-o-pravnom-prepoznavanju-rodnog-identiteta-na-osnovu-samoodredjenja/) protiv predloženog zakona iznosi dva ključna argumenta. Prvo, da novi Zakon kontrira važećem Porodičnom zakonu i da neopravdano zadire u privatnu sferu, narušavajući prava roditelja. Drugo, da djeca mlađa od 18 godina nijesu sposobna donositi tako važne odluke. Jasno je da su oba argumenta izražena u sekularnom kontekstu i da su u skladu sa Habermasovom formulacijom koja ističe da religijski pogledi moraju biti "prevedeni" za širu javnost.

Zanimljivo je da drugi argument, koji tvrdi da je osamnaesta godina apsolutna starosna granica za davanje pristanka prema viđenju crkve, i da ne treba uzimati u obzir želje djece, zapravo proizlazi iz liberalno-pravne teorije. Ova teorija stavlja pristanak pojedinca u središte moralnog poretka, naglašavajući potrebu za jasnim određenjem perioda kada je osoba sposobna dati pristanak. Ovaj argument, pored toga što je sekularan, može se takođe shvatiti kao prihvatanje osnovnih načela liberalnog morala.

Crkva spominje Boga tri puta u spomenutom tekstu, pri čemu se ta referenca koristi kao sintaktička zamjena za biologiju, tvrdeći da zakon „relativizuje Bogom dane odrednice ljudske prirode“. Jedini nesekularan i potencijalno problematičan dio saopštenja pojavljuje se na kraju teksta, gdje se navodi: „Pozivamo sve one ministre i poslanike u parlamentu, koji su pravoslavni hrišćani, a sigurni smo da će nas razumjeti i podržati i oni među njima koji su vjernici drugih monoteističkih vjera i njihove vjerske institucije, da ovaj Nacrt stave na mjerilo svojih vjerskih ubjeđenja i moralnih principa.“ Ovaj dio već stvara vrlo sporno očekivanje da pravoslavni političari treba da odluče isključivo na temelju svojih vjerskih identiteta, čime se zanemaruje značaj prethodno iznesene argumentacije.

Ono što je posebno zanimljivo u vezi sa saopštenjem, kao i opštim djelovanjem crkve, jeste njena "protestantizacija" ili "amerikanizacija". Ako su pravoslavne crkve na početku 20. vijeka razvijale doktrine koje su naglašavale misticizam, spiritualizam i povlačenje u sebe kao odgovor na talas opšte modernizacije, danas se njihovo djelovanje može porediti sa tvrdokornim evangelističkim protestantskim pokretom. Izbor tema, kao što su seksualni moral i kulturni ratovi oko gej brakova i transrodnih osoba, kao i argumentacija koja često uključuje odbranu porodičnih vrijednosti od uplitanja vlasti, fokus na eroziju tradicionalnih vrijednosti i biološki determinizam kod transrodnih osoba, ukazuju na to. 

Ne bih rekao da je ovo slučajnost. Izgleda da su pravoslavne crkve u nastojanju da ostanu relevantne u sve sekularnijem svijetu, svoje djelovanje bazirale na religijskom pokretu koji je sam rezultat sekularizacije, odnosno protestantizmu. Ako je antimodernizam pravoslavlja na početku 20. vijeka bio usmjeren na svesrdno odbacivanje modernizma, današnji antimodernizam se može shvatiti kao naličje samog modernizma. To je njegova negacija, koja ujedno od njega i zavisi.

Suština bi bila sljedeća - iako sekularizam, odnosno odvajanje države i religije, predstavlja ključni princip svakog demokratskog društva, nerealno je očekivati da će samo pozivanje na njega i njegovo „pojačavanje“ biti dovoljno za rješavanje svih problema. Taj koncept je prvobitno formulisan u zapadnoevropskom, protestantskom kontekstu, a još uvijek postoje brojni izazovi u njegovoj primjeni u pravoslavnom kontekstu, gdje je crkva često podređena državnim vlastima. 

Čak i uz idealnu primjenu sekularnih principa, to ne znači da će se time automatski ograničiti uticaj crkve, jer on je političan, dakle prilagodljiv i živ u svojim jezičkim i ideološkim valerima. Crkve su sposobne formulisati svoju retrogradnu, ultrakonzervativnu politiku na način koji je kompatibilan sa sekularizmom. Štaviše, može se čak tvrditi da je upravo sekularni kontekst dodatno podstakao crkve da se fokusiraju na teme poput prava LGBT populacije. To opet znači da osjećaju duh vremena i ne daju se lako istisnuti. Sekularni model jeste poželjno područje političke borbe, ali on ne garantuje pobjedu nijednoj strani.


Iako je sekularizam ključni princip demokratskog društva, nerealno je očekivati da će puko pozivanje na njega biti dovoljno

ogled o sekularizmu

Crkva mijenja taktiku da bi politički jačala

Filmovi holivudske produkcije originalno nijesu bili smatrani umjetnošću, čak i kad su scenarije pisali umjetnici poput Vilijama Folknera. Film je više bio percipiran kao oblik trivijalne zabave, sličniji vodvilju nego drami. Reditelji su često bili viđeni kao zanatlije ili samo kao dio tehničkog osoblja uključenog u proces filmske produkcije kojim su dominirali veliki studiji.

Promjena u shvatanju uloge režisera u filmskom svijetu počela je sa osnivanjem francuskog filmskog časopisa *Cahiers du Cinéma* i razvojem takozvane autorske teorije. Ova teorija je zagovarala ideju da je režiser ključna osoba u filmskoj produkciji, sposobna da u procesu stvaranja filma izrazi svoju jedinstvenu viziju. Prema toj teoriji, režiser više nije bio shvaćen samo kao zanatlija, već je priznat kao pravi umjetnik. Uz prihvatanje autorske teorije došlo je i do reevaluacije filmskih djela. Vesterni Džona Forda ili trileri Alfreda Hičkoka, nekada smatrani tek površnom zabavom, sada su u novom svijetlu interpretirani kao remek-djela koja odražavaju osobne fascinacije i stavove samih reditelja. Autorska teorija je sljedećih godina postala preovladavajuća paradigma u filmskoj kritici, stvarajući očekivanje, koje je sada općeprihvaćeno, da je reditelj umjetnik odgovoran za ukupan kvalitet filma.

Početkom dvadesetog vijeka online filmski štreberi preuzeli su autorsku logiku i uzdigli je na još veći nivo stvaranjem teorije vulgarnog autorstva. Ideja je da titula autora više ne bude rezervisana samo za prestižne režisere, nego se sad širi i na one reditelje koji su radili na žanrovskim ostvarenjima bez pretjeranog upjeha kod kritike. Dakle, režiseri poput Majkl Beja, Žaumea Koleta Sere ili Toni Skota počinju da se identifikuju kao individue sa značajnim stilskim posebnostima koje ih izdvajaju kao istinske stvaraoce. Ideje o razlici između visoke i niske umjetnosti su odbačene kao relikvije davne prošlosti. Gotovo da je svako filmsko ostvarenje, bez obzira na žanr, postalo validno u određenom kontekstu. 

U tom pravcu je vrlo interesantno razmotriti nasljeđe partizanskih filmova nedavno preminulog crnogorskog režisera Veljka Bulajića. Iako su njegovi filmovi bili popularni, rijetko se preispituje njihova umjetnička vrijednost; umjesto toga, često se ocjenjuju kao jednostavni propagandni uradci ispunjeni hiperboličnim akcionim scenama. Stoga bi bilo korisno ponovo analizirati partizanske filmove Bulajića kako bi se realno ocijenio njihov umjetnički status.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fae6da31-a44f-41a7-9a2b-f31a7722dfda)
Veljko Bulajić (1928-2024); foto: RTCG{.caption}

Glavna preokupacija autorske teorije nije postavljanje kriterijuma za razlikovanje dobrih od loših filmova, već se koncentriše na specifičnu dekontekstualizaciju određenih scena iz filma i njihovu rekontekstualizaciju unutar režiserovog cjelokupnog opusa. Fokus je na trenucima genijalnosti, osobnim stilskim izrazima i preovladavajućim tematskim interesima, na scenama koje mogu biti sporadične unutar pojedinačnog filma, ali koje djeluju kao karakteristične kada se posmatraju u kontekstu drugih djela istog režisera.



Takav okvir pruža mogućnost da pravilnije procijenimo umjetničke sposobnosti Bulajića. Ono što odmah upada u oči je kolektivni duh, gotovo rifenštalovski, u njegovim filmovima. Likovi spontano započinju grupne pjesme i plesove, kamera je konstantno usmjerena na prikazivanje masovnosti i jedinstva u ratnoj sceni, dok su karakterizacije likova obično tipovske, bez ozbiljnijih pokušaja stvaranja suptilnijih i individualnijih portreta likova. Istovremeno, Bulajićevi filmovi bi se mogli opisati kao prethodnici današnjih Netflixovih kastinga, jer je kod oba pristupa važno da nacionalni sastav likova bude uravnotežen. Etniciteti Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca su uvijek istaknuti, a partizanski pokret je eksplicitno prikazan kao multinacionalan. Filmove Veljka Bulajića često karakteriše slaba narativna struktura, gdje priča služi uglavnom kao veza između spektakularnih akcionih scena. Te scene su često majstorski snimljene širokim uglovima kako bi se što bolje dočarala veličina situacije i razmjera rata. 

Na primjer, u filmu "Kozara", koji možda nije imao budžet poput drugih filmova, postoji impresivna montažna sekvenca koja traje gotovo minut i koja prikazuje sve neprijateljske snage, što gledaocu gotovo instinktivno prenosi težinu situacije u kojoj se partizani nalaze. U istom filmu, "Kozara", nalazi se izvanredna akciona scena gdje je bojište osvijetljeno ratnim dejstvima i bakljama. U jednom trenutku, baklja se na nebu transformiše u zvijezdu, pružajući rijetki lirski trenutak usred frenetične i haotične scene.

Međutim, u Bulajićevom najpoznatijem djelu, "Bitka na Neretvi", kao da u toj mjeri nijesu prisutne vizuelno inovativne scene. Propagandistički elementi filma svakako ograničavaju njegovu kreativnost, ali propaganda u ovom slučaju nije usmjerena na didaktičku funkciju koja bi nas poučila kako su partizani bili dobri, a četnici loši. Umjesto toga, propaganda se odnosi na to da je sam film demonstracija državne moći – od nevjerovatnog budžeta do prisustva svjetskih filmskih zvijezda, ovaj film je izlog finansijske snage i meke moći Jugoslavije. 

Akcione scene u ovom epskom djelu uglavnom su dizajnirane da pokažu razmetljivost ulaganja, ostavljajući malo prostora za neizvjesnost ili eksperiment. Scene destrukcije i eksplozije su izuzetno česte, a režiser konstantno prikazuje snimke uništavanja cijelih sela iz različitih perspektiva, često direktno iz helikoptera, kako bi situacija bila savršeno jasna. Ovo je dovelo do zanimljivog paradoksa. Iako je stvarni most na Jablanici dva puta miniran za potrebe filma, snimci njegove destrukcije nisu korišćeni jer je prašina nakon detonacija onemogućila jasan prikaz konstrukcije. Stoga je scena miniranja u filmu zapravo prikaz makete koja je snimljena u čehoslovačkom studiju. Ironično, pravi fizički most se u filmu pokazao manje realnim od njegove makete.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NMkM-VTrYz8?si=kY3xIfn9swR0CzVE" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Film "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića na neki način najviše podsjeća na Bondarčukov "Rat i mir", što može biti pomalo smiješno s obzirom na to da je sam Bondarčuk glumio u "Bici na Neretvi". Sličnost između ova dva filma nije samo u njihovim ambicijama, stilu ili generalnoj pretencioznosti, već i u tome kako ih je, čini se, progutala vlastita veličina. Tako "Bitka na Neretvi" uključuje mnoge likove koji ne doprinose narativu, čija je svrha jednostavno pružiti ulogu nekoj internacionalnoj zvijezdi, kao što je Velsov lik četnika. Takođe, cijela sekcija sa tifusarima može djelovati nepotrebna ili neumjesna.

Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike. U tom kontekstu, moglo bi se reći da Bulajić ima prednost jer su njegovi filmovi služili progresivnoj ideologiji i ovjekovječili  borbu protiv fašizma. Nasuprot tome, Fordovi filmovi mogu biti percipirani kao racionalizacija brutalnog postupanja prema domorodačkom stanovništvu Amerike i ekspanzije državne teritorije. 

Iako se partizanski filmovi u ovoj podjeli ukazuju kao moralno superiorni zbog svoje antifašističke tematike, upravo ta "očigledna" moralna superiornost može ih učiniti manje zanimljivim u poređenju sa djelima Džona Forda. Ford, iako reprodukuje američku mitologiju, istovremeno je kontemplira i dekonstruiše. Na primjer, njegov film "Čovjek koji je ubio Libertija Valansa" djeluje skoro kao metatekstualni komentar o potrebi za prikrivanjem stvarnosti američke istorije. U filmu "Tragači", Ford ističe nužnost nasilja, ali ga isto tako shvata kao antisocijalnu pošast koja onemogućava povratak u društvo i normalan život. Zbog svoje moralno problematične pozicije, Fordovi filmovi su zanimljivi jer razmatraju gubitak vrijednosti u samoj pobjedi.

Sa druge strane, odsustvo bilo kakve kritičke ili makar refleksivne note u Bulajićevim filmovima ne umanjuje umijeće prikazano u njima. Međutim, nedostatak takvih kvaliteta čini razliku između nečeg jednostavno dobrog i genijalnog. Bulajićeva djela, iako tehnički impresivna, mogu biti percipirana kao manje kompleksna u svojoj narativnoj i moralnoj strukturi. 

Iako su Bulajićevi filmovi bili odraz jake partizanske mitologije u bivšoj Jugoslaviji, njihov uticaj nije ostao zapažen u post-komunističkom periodu. Nove države nastale raspadom Jugoslavije nijesu bile voljne da se previše identifikuju sa partizanskim pokretom. U kontekstu recentnih događaja, kao što je upotreba motiva iz ruskih ratnih filmova u konfliktu u Ukrajini, odsustvo snažnog uticaja Bulajićevih filmova može se čak smatrati srećnom okolnošću. To je paradoksalno i najveći testament njihovoj snazi, oni nijesu bili prikladni da budu alati za dalje ratovanje.




Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike