Tokom 2016. godine, legendarni anime reditelj Hajao Mijazaki posjetio je kompaniju specijalizovanu za AI CGI animaciju. Iako su Mijazaki i Studio Ghibli poznati po svom tradicionalnijem pristupu animaciji, oduvijek su bili otvoreni za eksperimentisanje s novim tehnologijama. Već više od dvadeset godina koriste digitalne boje u svojim filmovima, a Mijazaki je čak režirao i kratki CGI film pod nazivom Boro the Caterpillar.

Predstavnici AI studija prikazali su Mijazakiju rezultat svog rada,  kratak video na kojem se vidi groteskno stvorenje koje se migolji i puzi po zemlji. Jedan od članova tima objasnio je da se stvorenje „pomjera koristeći svoju glavu, ne osjeća bol i nema nikakav pojam o zaštiti sopstvene glave, koristi glavu kao nogu.“ 

Nakon što je u tišini odgledao snimak, Mijazaki je rekao da ga animacija podsjeća na njegovog prijatelja sa teškim invaliditetom: 

„Svako jutro, doduše ne ovih dana, viđam svog prijatelja koji ima invaliditet. Toliko mu je teško da čak i lupi pet; njegova ruka, zbog ukočenih mišića, ne može da dosegne moju. Kada pomislim na njega, ne mogu da gledam ovakve stvari i da ih smatram zanimljivim. Ko god da pravi ovakve stvari, ne zna šta je bol.“

Nakon kraće pauze, dodao je: „Duboko sam zgrožen. Ako stvarno želite da pravite jezive stvari, slobodno ih pravite. Ja nikada ne bih želio da ovu tehnologiju uključim u svoj rad. Iskreno osjećam da je ovo uvreda za sam život.“

To je tipičan Mijazaki, čovjek sposoban da stvori izuzetno nježne i humanističke filmove, ali svi koji imalo poznaju njegov privatni život znaju da se radi o osobi koja je brutalno iskrena, direktna i često mrzovoljna i prgava. Postoji još jedan poznati viralni snimak iz dokumentarca, u kojem Mijazaki prisustvuje premijeri filma svog sina, Gora Mijazakija. Tokom projekcije djeluje vidno razočarano, napušta salu prije kraja filma i sve rezimira kratko: „Još je uvijek dijete.“

Teško je ne prisjetiti se Mijazakijeve reakcije na AI animaciju dok posmatramo pojavu AI Ghibli crteža na internetu. Ako vam to nije poznato, riječ je o najnovijem viralnom trendu, uz nekoliko jednostavnih uputstava unesenih u ChatGPT, moguće je za svega pet sekundi dobiti relativno uvjerljivu repliku crteža u Ghibli stilu.

Upotrebe su raznovrsne: možete, recimo, ubaciti svoju fotografiju i zatražiti da budete ghiblifikovani, ili, na primjer, pretvoriti Aleksandra Vučića u Ghibli karkatera. Kao i kod većine stvari na internetu, glavni aduti ove tehnologije su brzina, niska cijena i dostupnost. Zbog toga je Ghibli AI estetika posljednjih mjeseci postala sveprisutna, čak i van viralnog trenda, korisnici su je jednostavno počeli masovno primjenjivati u svakom kontekstu.

Ne znam koja su tačno ograničenja ove tehnologije, niti kako će se dalje razvijati, ali vjerovatno najimpresivniji primjer njene trenutne primjene je fanovski trejler za Lord of the Rings, koji je u potpunosti napravljen u Ghibli stilu koristeći samo AI alate. Iako su pokreti i animacija u tom trejleru prilično neuvjerljivi i djeluju čudno, pretpostavljam da se tehnologija može znatno unaprijediti. Ne djeluje nevjerovatno da će za dvadesetak godina neko moći da kreira kompletno animirani kratki film koristeći isključivo ChatGPT promptove. 

AI u umjetnosti razotkriva duboku tenziju koja je prisutna u svakom umjetničkom djelu,  onu između rada i kreativnog procesa. Umjetnički objekat je istovremeno rezultat izrade i izraza lične vizije. Kada bi, recimo, AI doveo do rasta produktivnosti u oblastima poput računovodstva i u potpunosti automatizovao taj posao, jedini koji bi se žalili bili bi sami računovođe. Možda bi bila dusa pronaći im novu posao, ali niko ne bi tvrdio da je automatsko vođenje računa "neautentično" ili da je tim procesom izgubljeno nešto suštinsko. U umjetnosti su rad i kreativni proces neraskidivo povezani, jedno ne može postojati bez drugog. Ako umjetnost zaista predstavlja produžetak samog umjetnika, onda ona može biti ostvarena jedino kroz njegov lični angažman. Bez tog konkretnog rada, umjetničko djelo gubi svoju suštinu i postaje bezvrijedno.

Ovakva tendencija često se vulgarizuje i unutar samog animea, produkcije se nerijetko hvale time što je određena epizoda sadržala preko 10.000 crteža, u poređenju s prosjekom od oko 3.000 po epizodi. Iza toga stoji pretpostavka da je teži i mukotrpniji produkcioni proces automatski i bolji, odnosno da je kvalitet djela proporcionalan količini uloženog rada. Zanimljivo je kako je ta percepcija prisutna u animaciji gotovo oduvijek. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b97c631-2b1c-4f9e-9079-2304245fc3e8)
Animacija kao pohvala trudu{.caption}

Iako animacija već dugo omogućava gotovo automatsko generisanje pokreta kroz tehnike poput rotoskopa, gdje se crteži izrađuju direktno preko prethodno snimljenog video materijala, ova metoda nikada nije zauzela centralno mjesto u industriji. Razloga za to ima više, ali ostaje činjenica da je, mnogo prije pojave AI tehnologije, rotoskopska animacija uživala znatno manji ugled u odnosu na druge pristupe. Fanovi su godinama vodili rasprave o tome da li su određene scene nastale rotoskopiranjem ili klasičnom ručnom animacijom, pokušavajući da utvrde da li djelo ima pravi integritet ili ne.

Ipak, u animaciji postoji duboka tenzija između kreativnog zanosa i materijalnih uslova rada, što je posebno jasno u istoriji Studija Ghibli. Hajao Mijazaki i Isao Takahata, osnivači studija i dva izuzetna reditelja, u mladosti su bili predani komunisti i sindikalni aktivisti koji su organizovali proteste unutar kompanije Toei kako bi izborili bolje uslove za animatore. Međutim, njihova neumoljiva posvećenost stvaralačkom procesu i umjetnosti često je potiskivala te iste ideale za koje su se ranije borili.

U filmu *The Wind Rises*, Mijazaki povlači paralelu između sebe i Djira Horikošiija, japanskog inženjera koji je dizajnirao ratne avione korišćene tokom Drugog svjetskog rata. Zaključak filma sugeriše da, iako je žalosno što su Horikosijeve kreacije završile u ratnim razaranjima, sama ljepota onoga što je stvorio opravdava njegov rad. Mijazaki, prema vlastitim javnim izjavama, ne smatra svoja djela niti djelovanje moralnim, priznaje da je bio posvećen poslu do te mjere da je bio loš otac, ali djeluje da vjeruje da je ta krajnja predanost stvaranju možda i najviši cilj kojem čovjek može da teži.

Uprkos pokušajima da Ghibli stvori bolje radne uslove, studio je često gurao svoje zaposlene do krajnjih granica u potrazi za savršenstvom koje su Mijazaki i Takahata očekivali. Ovakav intenzitet rada imao je svoju cijenu, jedan od najtalentovanijih reditelja studija, Jošifumi Kondo, preminuo je rano u 47. godini, a producent Tošio Suzuki kasnije je priznao da je uzrok bila iscrpljenost i prekovremeni rad, otvoreno rekavši da ga je Ghibli ubio.

Ako AI donosi nešto pozitivno u svijet umjetnosti, to bi mogla biti pojava stigme prema djelima koja su previše slična onima generisanim vještačkom inteligencijom. Generička i šablonska umjetnost, bez izražene tehničke vještine ili emotivne dubine, bila je prisutna svuda i mnogo prije pojave vještačke inteligencije. No, ako se tvoje djelo ne razlikuje bitno od nečega što se može napraviti za par klikova, postavlja se legitimno pitanje, da li je uopšte vrijedno truda?

Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije. Naravno, animacija nije vrijedna samo kada precizno imitira stvarne pokrete, već onda kada nudi jedinstvenu interpretaciju kretanja. Od manirizama likova, izraza lica, upotrebe različitih brojeva frejmova, izražavanja težine, pa do stvaranja specifičnog ritma i tajminga – postoji ogroman broj varijabli koje animator bira i koristi pri stvaranju scene. Sve te odluke zajedno doprinose nastanku jedinstvenog izraza. Suština animacije leži u posmatranju i interpretaciji.

Jedan od zabavnijih primjera toga jeste stil animacije koji se često koristi u animeu, poznat kao Itano Cirkus, nazvan po svom tvorcu Ičiru Itanu. Ova tehnika se prepoznaje po kadrovima u kojima kamera dinamično prati projektil koji se kreće velikom brzinom i hvata haotične, nepredvidive putanje. Cijele sekvence djeluju izuzetno energično i trodimenzionalno, stvarajući osjećaj intenzivne akcije. Itano je originalno razvio ovu tehniku tako što je vozio bicikl s pričvršćenim vatrometima koji su se ispaljivali tokom vožnje, kako bi bolje razumio trajektorije, brzinu i dinamiku projektila u pokretu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/6x8q_IPwiOo?si=uTZ0-jxWAa4aUZG_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ovo nas dovodi do prvog Mijazakijevog citata: prava tragedija AI umjetnosti ne leži u sumnjivim praksama oko intelektualne svojine, niti u hiperprodukciji bezvrijednog sadržaja na internetu. Suštinski problem je što predstavlja još jedan korak u postepenoj dehumanizaciji svega što nas okružuje. 

Mijazaki vjeruje da je umjetnost ukorijenjena u pažljivom posmatranju drugog čovjeka, u empatiji i razumijevanju njegovih fizičkih ograničenja i potencijala. Ako je digitalizacija već stvorila jaz između nas i stvarnosti, tjerajući nas da sve češće učestvujemo u apstraktnim, nadrealnim procesima bez stvarnog kontakta, onda AI animacija djeluje kao završni čin te destrukcije. Čak i animacija, koja je nekada imala snažnu fizičku i emotivnu povezanost sa stvarnim svijetom, sada biva zamijenjena dekontekstualizovanom, lišenom realnosti, praznom imitacijom.










Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije

animacija

Kad tehnologija postane uvreda za život

Religija nikada nije bila popularnija u Crnoj Gori. Iako zvuči paradoksalno, s obzirom na to da je Crna Gora nekada bila de facto teokratija, tadašnje vladike su crpile legitimitet iz crkvenog ranga, ali nijesu vladale prema religijskim zakonima. Tadašnja Crna Gora, koja je više ličila na konfederaciju plemena sa pretežno nepismenim stanovništvom, nije uporediva sa današnjom situacijom. Danas određene religijske institucije imaju direktan politički uticaj, a stanovništvo masovno posjećuje vjerske ustanove, upoznaje se sa obredima, svetim knjigama i religijskim shvatanjima. Kako objasniti ovu religioznost? Kakva je budućnost ove zemlje? I, još fundamentalnije, ko su ti religiozni ljudi?

Članak objavljen u "Vijestima" pod naslovom "Kako smo spoznali Boga: Dramatične promjene po pitanju religije u Crnoj Gori u posljednjih 30-ak godina" pokušava da analizira promjene u religioznosti crnogorskog društva tokom proteklih decenija. Iako smatram da je tekst pun pretpostavki i netačnih zaključaka, vjerujem da njegovo kritičko sagledavanje može biti produktivno, jer se oslanja na ideje koje su široko prisutne u crnogorskom diskursu. Moj cilj je da problematizujem zaključke tog članka i istovremeno ponudim alternativno tumačenje koje smatram validnijim.

Da rezimiram glavne teze članka, koji se oslanja na istraživanje sprovedeno od strane organizacije pod nazivom World Values Survey (WVS). WVS je globalni istraživački projekat koji u talasima analizira kulturne, društvene i političke stavove građana širom svijeta, smještajući ih na mapu vrijednosnih orijentacija definisanih dvjema ključnim osama: tradicionalne naspram sekularno-racionalnih vrijednosti i vrijednosti preživljavanja naspram vrijednosti samoizražavanja. Kroz ovaj model, WVS ne bilježi samo pojedinačne stavove, već ih grupiše i shvata kao pokazatelje šireg kulturnog smjera i društvenih promjena. Na taj način, promjene u stavovima, na primjer, sve veći značaj koji građani pridaju religiji ili porodici, ne tumače se samo kao izolovani trendovi, već kao pomjeranje društva prema tradicionalnim vrijednostima, što se na mapi odražava udaljavanjem od sekularno-racionalne orijentacije.

Što se tiče Crne Gore, WVS nam pruža jasnu sliku značajnog porasta religioznosti među građanima. Kako članak navodi: “U prvom talasu istraživanja WVS, sprovedenom od 1995. do 1999. godine, građanima Crne Gore religija “nije važna” u 32,5 odsto slučajeva, a “nije važna uopšte” u 13,3 procenta. “Djelimično važna” i “veoma važna” je u 27,5, odnosno 23,8 odsto slučajeva…Posljednji talas mjerenja, rađen od 2017. do 2022. godine, pokazuje “eksploziju” religioznosti - građanima Crne Gore religija postaje “veoma važna” u 63,1 odsto slučajeva, a “djelimično važna” u 22,8 odsto. S druge strane, “nije važna” za tek 7,7 odsto građana, odnosno za 5,5 procenata “nije važna uopšte”.  Po modelu koji je izgradio WVS, ovo jačanje religioznosti ne postoji u vakumu već je uvezano sa jačanjem konzervativnih vrijednosti ili kako sam sagovornik u tekstu, komunikolog Radoje Cerović kaže “Ovo kretanje predstavlja dramatičan pad sa nivoa sekularno-racionalnih vrijednosti, koji je bio približan skandinavskim zemljama, u pravcu vrijednosti karakterističnih za društva poput Zimbabvea, Turske, Irana i Libana”.

U prikazu modela Svjetskog istraživanja vrijednosti (WVS), gdje se porast religioznosti tumači kao istovremeno jačanje tradicionalizma i gubitak racionalnih vrijednosti, komunikolog Radoje Cerović nudi objašnjenje kroz narativ o društvenom propadanju. Povećana religioznost se, prema njegovom mišljenju, može povezati sa socijalnim raslojavanjem; veće društvene nejednakosti dovele su do pada povjerenja u institucije, što je navelo ljude da traže utjehu u tradicionalnim institucijama poput Srpske pravoslavne crkve (SPC). Takođe, smatra da je pad obrazovnog nivoa, mjerljiv kroz rezultate PISA testiranja, doprinio jačanju religioznosti jer utiče na opšti pad kritičkog mišljenja. Dodatni faktori uključuju propagandnu efikasnost SPC-a i političku polarizaciju, pri čemu su prva dva uzroka istaknuta kao ključna.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6bfd1304-d70d-4326-9679-a9e30eed946a)
Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC, foto: Gov.me{.caption}

WVS je nesumnjivo priznat kao ozbiljan istraživač, ali jedan pogled na njihovu mapu vrijednosti otkriva upadljivu eurocentričnost. Na jednoj strani, kao primjer savršenstva sekularno-racionalnih vrijednosti i samoizražavanja, nalazi se protestantska Evropa, okružena drugim evropskim kategorijama poput anglofone, katoličke i, na kraju, pravoslavne Evrope. S druge strane, kao savršen primjer tradicionalnih vrijednosti i preživljavanja, stoji izuzetno široka kategorija "Afričko-islamska", što sugeriše da su zemlje poput Zimbabvea i Iraka sličnije međusobno nego, recimo, Njemačka i Austrija.

Ova, komična kategorizacija zemalja otvara važno pitanje: dokle seže eurocentričnost cijelog WVS projekta? Kada govorimo o "sekularno-racionalnim" i "tradicionalnim" vrijednostima, postavlja se pitanje da li su te kategorije zaista univerzalno i objektivno definisane, ili su oblikovane prema unaprijed formiranim zapadnim idealima. Način na koji su zemlje raspoređene po osi vrijednosti očigledno prati stereotipe o Skandinaviji i Zapadnoj Evropi, što sugeriše da su rezultati modela konstruisani unazad, tako da odražavaju već postojeće predstave o "razvijenim" društvima. 

U suštini, čini se da je skandinavski društveni model uzet kao mjerilo, dok se ostale zemlje vrednuju prema stepenu njihove sličnosti tom modelu. Tako se implicira da su vrijednosti Sjeverne Evrope vrhunac civilizacijskog razvoja, a da su zapadne kategorije univerzalne. Međutim, ono što se u jednom društvu konstituiše "tradicionalno" vjerovanje ili ponašanje, ne mora imati isto značenje u drugom. U prilog ovoj kritici ide i istraživanje Hose Alemana i Dvajta Vuda, koji su empirijski analizirali WVS i zaključili da stavovi koji se povezuju sa određenim vrijednosnim orijentacijama često ne odgovaraju tim kategorijama niti dosljedno odražavaju takozvane latentne stavove. Na primjer, pretpostavka da je stav "religija je važna u životu" automatski pokazatelj tradicionalizma važi, kako oni pokazuju, samo za manji broj protestantskih zemalja u Evropi.

U okviru WVS modela i analize uzroka koje pruža Cerović, prisutna je pretpostavka zasnovana na teoriji modernizacije, koja sugeriše da, kako društvo postaje razvijenije, dolazi do opadanja religioznosti i slabljenja uloge religije u društvu. Ovakav pristup tretira religiju kao anomaliju ili grešku, sugerišući da je porast religioznosti znak društvenog nazadovanja. Shodno tome, savremeni porast religioznosti u Crnoj Gori se patologizuje, odnosno tumači kao pokušaj kompenzacije za socijalne ili mentalne poteškoće.

Smatram da je ova dijagnoza pogrešna iz nekoliko razloga. Što se tiče navodnog pada rezultata na PISA testovima, tačno je da je došlo do pogoršanja u periodu od 2018. do 2022. godine. Međutim, u poređenju sa 2006. godinom, kada je Crna Gora prvi put učestvovala u PISA testiranju, rezultati iz matematike su bolji. Dakle, u periodu kada je religioznost bila manje zastupljena, PISA rezultati su bili gori, što nam govori da obrazovanje nije faktor. Pad rezultata od 2018. do 2022. godine je globalni fenomen zabilježen u mnogim zemljama i povezan je sa pojavom pandemije COVID-19 i uticajem društvenih mreža.

Druga tvrdnja kaže da je Crna Gora nekada imala nivo sekularno-racionalnih vrijednosti sličan skandinavskim zemljama, dok je sada bliža društvima poput Zimbabvea i Libana. Ne mislim da u ovo bilo ko vjeruje. Čak i u tom zlatnom periodu sa manje religioznosti, crnogorsko društvo je bilo patrijarhalno, mizogino, homofobno i sklono autoritarnosti. Danas, sa povećanom religioznošću, situacija je ostala gotovo identična. Štaviše, one male promjene koje su se desile sugerišue da je Crna Gora postala tek neznatno socijalno liberalnija. Na primjer, prema posljednjem istraživanju Centra za demokratsku tranziciju, 64,6% ispitanika smatra da je homoseksualnost bolest, što je zabrinjavajuće. Međutim, ranija istraživanja od prije 15 godina pokazivala su da je taj postotak bio oko ili iznad 70%. Ovo nije nikakav značajan napredak, već pokazatelj da su društvene vrijednosti prilično stabilne i nepovezane sa religioznošću.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c0795fbb-ff2c-41ef-944c-f3bb94cc61a0)
Brano Mandić, Vesele ribe...., 2024, video rad, frame 2024.{.caption}

Šta zapravo znači porast religioznosti? Jedan mogući uvid nudi Istraživanje mladih u Jugoistočnoj Evropi 2024, koje su sproveli Fondacija Fridrih Ebert i Ipsos. Iako istraživanje obuhvata samo mlade, ono otkriva važne nijanse u religijskom pejzažu Crne Gore. Naime, ne radi se jednostavno o linearnom rastu religioznosti, već prije o obliku religiozne polarizacije.

Broj mladih koji redovno prisustvuju vjerskim službama porastao je, sa nešto više od četvrtine u 2018. na trećinu u 2024. godini. Istovremeno, i broj onih koji nikada ne idu u crkvu i ne identifikuju se s religijom porastao je s oko 14% na gotovo 19%. To znači da se srednji sloj, oni koji povremeno, ali ne redovno, učestvuju u vjerskom životu, smanjuje.

Zanimljivo je da su, uprkos porastu religiozne angažovanosti, stavovi mladih postali liberalniji u odnosu na 2018. godinu. Crna Gora je, prema rezultatima, jedna od zemalja u kojima je zabilježen porast prihvatanja homoseksualnosti i prava na abortus. To nam sugeriše da mladi ljudi ne vide nužnu kontradikciju između religiozne pripadnosti i društveno liberalnih stavova.

Veća religioznost među Crnogorcima, u poređenju sa stanovnicima Zapada, može se objasniti prenaglašenom predstavom o racionalnosti i sekularnosti Zapada. Na primjer, u Velikoj Britaniji, koja je prema modelu WVS-a jako bliska idealu sekularno-racionalnih vrijednosti, primijećeno je da je Generacija Z znatno manje sklona da se izjasni kao ateistička u poređenju sa prethodnim generacijama. To ne znači nužno da se mladi pridružuju religijskim institucijama, već da se češće identifikuju kao duhovne osobe, ali ne i religiozne. Slični trendovi su zabilježeni i u drugim zapadnim zemljama, gdje pad formalne religioznosti nije rezultirao porastom potpunog ateizma, već povećanjem broja osoba koje sebe opisuju kao spiritualne, ali koje ne učestvuju u tradicionalnim religijskim obredima. Ovi trendovi sugerišu da je duhovna potreba konstanta, dok način njenog praktikovanja zavisi od toga kako je pojedinci kanališu.

Moje mišljenje je da značajan dio porasta religioznosti u Crnoj Gori nije rezultat dubokih vrijednosnih promjena ili političkog pomjeranja, već prije svega činjenice da su glavne religijske institucije, posebno Srpska pravoslavna crkva, uspjele da zadrže svoj duhovni legitimitet u očima naroda. Ključnu ulogu u tome imale su litije, koje su SPC-u omogućile da se predstavi kao nezavisna i autentična institucija, otporna na političke uticaje i bliska narodu. Ako se uporedi sa situacijom u Srbiji, gdje je SPC pod kritikama zbog stavova prema ekološkim i studentskim protestima, interesantno je da upravo prema istom istraživanju Fondacije Fridrih Ebert u toj zemlji bilježimo jasan pad religioznosti na svim poljima. 

Naravno, svjestan sam da je ovo teoretisanje iz fotelje, nemam konkretne empirijske dokaze da potvrdim ovu pretpostavku, niti je ona zasnovana na sistematskom istraživanju. Ali mi se čini da se uklapa i u dostupne podatke i u ono što se može primijetiti iz ličnog iskustva. Ne tvrdim da je to cjelovito objašnjenje, već da je barem jedan važan dio porasta religioznosti motivisan duhovnim potrebama, a ne isključivo socijalnim nazadovanjem ili ideološkom transformacijom.

Ako postoji nesklad između moralnih vrijednosti koje Crkva propovijeda i ponašanja vjernika, to se može objasniti novim odnosom koji pojedinci imaju prema religiji. Pojedinci često usvajaju gotovo konzumeristički ili postmoderni odnos prema religiji, pri čemu dolazi do eklektičnog kombinovanja elemenata po principu "izaberi i uzmi", selektivno prihvatajući aspekte religije koji im odgovaraju, dok odbacuju one koji im nijesu bliski. To znači da religijske organizacije doživljavaju kao duhovno značajne, ali ne nužno i kao moralne ili političke autoritete. Prema mom mišljenju, ovaj oblik religioznosti nije rezultat pada obrazovnog nivoa, već je fenomen prisutan među pripadnicima srednje klase koji tragaju za smislom i ličnim ispunjenjem.

Iako moje viđenje nije konačno, predlažem da ovu pojavu sagledamo iz drugačije perspektive, udaljavajući se od uobičajenih stereotipa. Neophodno je uspostaviti direktniji dijalog s religioznim osobama, izbjegavajući pretpostavke o njihovoj sposobnosti da artikulišu sopstvene potrebe. Ključno je razumjeti kako oni doživljavaju religiju i crkvu, koju funkciju im pripisuju, koje poruke ih posebno pogađaju i šta za njih znači prisustvo na vjerskim obredima. Moguće je da će dalja normalizacija odnosa između Srpske pravoslavne crkve i države, kao i eventualno dalje uplitanje SPC u dnevnu politiku, dovesti do preokreta trenda i smanjenja religioznosti. S druge strane, kontinuirana izloženost crkvenim stavovima može rezultirati jačanjem konzervativizma. Bez direktne komunikacije s ljudima i dubljeg istraživanja njihovih stavova, ne možemo donositi čvrste zaključke.





 


Pojedinci često usvajaju gotovo konzumeristički ili postmoderni odnos prema religiji, pri čemu dolazi do eklektičnog kombinovanja elemenata po principu "izaberi i uzmi"

upper room

Šta zapravo znači porast religioznosti?

„Najmilosrdnija stvar na svetu, rekao bih, nesposobnost je ljudskog uma da uzajamno poveže sav svoj sadržaj. Mi živimo na blaženom ostrvu neznanja, usred mračnih mora beskonačnosti i nije nam namenjeno da putujemo predaleko. Nauke, svaka stremeći na svoju stranu, do sada nam nisu mnogo naudile, ali jednoga dana spajanje tog razuđenog znanja razotkriće nam tako užasavajuće horizonte stvarnosti, i strahotnost našeg položaja unutar nje, da ćemo ili poludeti od otkrovenja, ili od te svetlosti pobeći u mir i sigurnost novog mračnog doba„ 

Ovaj citat iz uvoda novele H.F. Lavkrafta „Zov Ktulua“ sažima glavne tematske preokupacije podžanra poznatog kao kosmički horor. Ovaj podžanr, koji je nastao u vremenu izuzetnog ekonomskog i naučnog napretka te u atmosferi tehnološkog optimizma, nalazi horor upravo u tim momentima. Nova otkrića o svemiru i dostignuća u nauci izazivaju jezu jer razotkrivaju ljudsku beznačajnost. Univerzum, sa svojom surovom ravnodušnošću, postaje naizgled sve poznatiji, ali paradoksalno, kako raste naše znanje o njemu, tako opada naša sposobnost da ga u potpunosti shvatimo. 

U srcu stvarnosti leži neizreciva drugost – ne nužno zlo, već nešto toliko strano da ga ljudski jezik i koncepti ne mogu prenijeti. Stari rituali, drevne legende i mitovi, nekada su služili kao odraz čovjekovog pokušaja razumijevanja te stranosti, ali su se povukli pred naletom modernog svijeta. Ipak, prije ili kasnije, čovjek će se suočiti sa tim bizarnim silama i biti natjeran u ludilo samim njihovim prizorom.

Osobi kojoj je ovaj pristup poznat, vjerovatno su bliska i djela Hauarda F. Lavkrafta, najistaknutijeg predstavnika ovog žanra, čije se ime često koristi kao sinonim za ovaj žanr. Lavkraft je i dalje inspiracija mnogima, od Uelbeka do Dž. R. Martina, dok njegova popularnost, paradoksalno, izgleda kao da sa vremenom samo raste.  

Ovaj paradoks postaje još čudniji kada uzmemo u obzir da je Lavkraft bio izraziti rasista. Njegovi stavovi nijesu tek usputna fusnota već temeljna komponenta njegovih djela. Priča "Užas u četvrti Red Huk" jeste jedna sumanuta rasistička tirada, dok čak i njegova najpoznatija novela "U planinama ludila" sugeriše da civilizacijski kolaps nastupa u trenutku kada se robovi pobune protiv svojih gospodara.  

Jedino što ga možda donekle spašava jeste to što je Lavkraftov rasizam bio toliko ekstreman da danas često djeluje gotovo karikaturalno zastarjelo. Njegova priča "Pacovi u zidovima" je alegorija za ličnu spoznaju koja ga je duboko potresla – otkriće da mu je prababa bila Velšanka, što je on doživio kao strašnu tragediju.

Ne može se nužno reći da su Lavkraftove priče dobre uprkos njegovom rasizmu, možda su, bar djelimično, dobre upravo zbog njega. Njegovi rasistički strahovi, u kombinaciji sa ličnim mentalnim problemima, proželi su njegova djela stalnom anksioznošću i tjeskobom. Svaki horor u svojoj suštini nosi određenu konzervativnu crtu, baziran je na strahu od nepoznatog i stranog, a kod Lavkrafta je ta tendencija bila duboko ukorijenjena. Strah od drugih, strah od prostora, strah od samog sebe, to su demoni koji su ga zaista progonili i koji se neprestano pojavljuju u njegovim pričama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8e488720-43bd-4f9b-af5c-8438897596d9)
H.P. lavkraft; Ilustracija: JaZaDesign/ Deviantart{.caption}

Lavkraft najbolje funkcioniše kada su objekti njegovog straha nejasni, kada su sile sa kojima se suočavamo teško objašnjive. Kada se to kombinuje sa njegovim izmišljenim mitološkim referencama, poput drevne zle knjige "Nekronomikon", koju je navodno napisao i sastavio ludi Arab Abdul Alhazred, stvara se utisak da je čitalac zaista iniciran u skriveni kult, da mu se otkrivaju tajne svijeta koje su bile skrivene od običnih smrtnika.  

Ove osobine posebno dolaze do izražaja u Lavkraftovoj najboljoj kratkoj priči, "Muzika Eriha Zana", u kojoj student postaje opsjednut čudnom muzikom koju čuje. Tačna priroda te muzike, kao i njenog kompozitora, ostaje neodređena, zbog čega čitalačko iskustvo djeluje kao čudan, uznemirujući košmar.  

Ovo je u kontrastu sa njegovim kasnijim djelima, poput "U planinama ludila", gdje Lavkraft, u pokušaju da svoja djela približi nauci koja ga je fascinirala, počinje da detaljnije opisuje sile i bića sa kojima se suočava. Međutim, ta egzaktnost ograničava maštu čitaoca, zbog čega su kasnija djela, uključujući pomenutu novelu, značajno slabija od njegovog ranijeg opusa.  

Uz to, Lavkraftov stil pisanja često ostavlja dosta toga za poželjeti, makar funkcionisao savršeno unutar žanrovske postavke. Njegov rječnik je kitnjasto opširan, dok istovremeno koristi određene riječi i fraze gotovo opsesivno. Tako ne postoji opis arhitekture koji ne uključuje riječ "kiklopski", niti pejzaž koji nije upoređen sa slikama Nikolaja Reriha. U kombinaciji sa kasnijim previše definisanim silama zla, to dovodi do toga da tekst može djelovati istovremeno i pompezno i monotono.

Zbog toga je pomalo nepravedno što se ovaj žanr često sužava isključivo na Lavkrafta, pogotovo kada uzmemo u obzir da su njegova dva prethodnika, Artur Maken i Aldžernon Blekvud, koji su pisali u istom žanru, možda bili i bolji pisci od njega. Sam Lavkraft je smatrao da su priče ovih autora, uključujući Makenovu "Bijele ljude" i Blekvudovu "Vrbe", najbolje horor priče ikada napisane.  Tu je bio u pravu, jer su ove dvije priče i danas izuzetno privlačne za čitanje. Iako je njihov horor efekat sa vremenom možda oslabio, one i dalje odišu jezivom, uznemirujućom atmosferom i ostaju fascinantno štivo.

Prva pomenuta priča, "Bijeli ljudi", prati dnevnik djevojke koja počinje da otkriva drevne i nepoznate sile u prirodi oko svog sela. Ono što u početku djeluje kao dječja radoznalost, ubrzo prerasta u opsesiju paganskim ritualima, a postaje jasno da je djevojka postala žrtva mračnih sila koje je koriste za svoje ciljeve.  

Prva stvar koja upada u oči kod ove priče jeste stilistička jedinstvenost ove priče, cijela je napisana u jednom paragrafu, bez pauza. Maken je ovim postigao efekat toka svijesti, gotovo ekstatičnog izlivanja djevojčinih misli, čime se naglašava njeno stanje uma prilikom uranjanja u nepoznato.  

Posebno je zanimljivo kako je Maken uspješno inkorporirao elemente horora, lokalnih legendi, okulta i psihoseksualne napetosti u priču. Djevojčino povezivanje sa okultnim i nepoznatim silama duboko je povezano sa njenim ulaskom u pubertet, seksualnim traumama iz djetinjstva i težnjom ka seksualnoj transgresiji. Najbliže poređenje može se povući sa filmom Roberta Egersa "Vještica", koji na sličan način spaja zastrašujuće folklorne elemente i horor sa seksualnim iskustvima mlade djevojke u 17. vijeku.

Priča je djelimično autobiografska,sam Maken je bio Velšanin, a tokom odrastanja u Monmutširu imao je lična mistična iskustva koja nije mogao racionalno objasniti. Ova unutrašnja tenzija pratila ga je kroz čitav život. Bio je nedvosmislen reakcionar, prezirao je modernitet i sve njegove manifestacije, te je dosljedno zastupao romantičarske ideale. Istovremeno, iako iskreni hrišćanin, bio je duboko fasciniran mističnim silama.  

Ovo iskreno vjerovanje u okultno, ali i unutrašnja borba sa tim vjerovanjem, oblikovalo je njegov pristup u ovoj priči. Maken namjerno ostavlja priču djelimično nejasnom, sa rupama i nedorečenostima, čineći je zagonetkom koja se ne može u potpunosti razriješiti. Ovakav pristup odražava njegov lični doživljaj natprirodnog, vjerovanje da jezik nije adekvatan alat za opisivanje nečeg toliko stranog i iracionalnog, nečeg što dolazi "s one strane" ljudskog iskustva. U Makenovoj viziji, zlo se može samo osjetiti, ali ne i u potpunosti shvatiti.  

Njegovi politički stavovi takođe su jasno prisutni u ovoj priči. Dok Robert Egers u filmu "Vještica" nastoji ozbiljno tretirati predmoderne stavove, njegov film istovremeno stoji u kontekstu savremene feminističke kritike patrijarhata. Odluka glavne junakinje u "Vještici" prikazana je kao rezultat očajne situacije i istorijski ugnjetavajućih stavova prema ženama. Kod Makena, međutim, glavna junakinja jeste žrtva nepovoljne situacije i seksualne traume iz djetinjstva, ali je istovremeno i žrtva sopstvenog libida, ličnog unutrašnjeg poriva koji je vodi u propast.

Kratka priča "Vrbe" Aldžernona Blekvuda jedno je od remek-djela horor književnosti i definitivno Blekvudova najpoznatija i najuticajnija priča. Radnja se odvija na rijeci Dunav, gdje dvojica prijatelja putuju kajakom. Nakon što ih zadesi nevrijeme, sklanjaju se na malo ostrvo, ali budući da su unaprijed pripremili dovoljno hrane, naizgled nema razloga za brigu. Međutim, dok borave na ostrvu, počinju da primjećuju neobične pojave među vrbama koje ih okružuju, osjećaj nelagode i straha postepeno ih obuzima, razarajući njihovu psihološku stabilnost.  

Postepeno shvataju da su dosegli granicu svoje realnosti, da su zastrašujuće blizu nečega nepoznatog i neshvatljivog, dimenzije iz koje dopiru jezivi zvuci i čudne pojave, naseljavajući vrbe oko njih. No, šta je tačno priroda te stvarnosti u koju su zakoračili? U početku pokušavaju da je objasne kroz poznate koncepte, povezivanjem sa drevnim paganskim bogovima ili elementarnim silama prirode. Međutim, ubrzo shvataju da su to samo očajnički pokušaji racionalizacije. Ono što ih okružuje ne uklapa se ni u jednu ljudsku kategoriju – njegova suština prevazilazi tradicionalne podjele na dobro i zlo.  

Pravi užas ne leži u prisustvu neke zlonamjerne sile, već u spoznaji da postoje bića izvan bilo kakvih ljudskih poimanja. To najbolje oslikava ključni citat iz priče:  

„Ti misliš, rekao je, da je to duh prirodnih elemenata, a ja sam mislio da su to možda drevni bogovi. Ali sada ti kažem da nije ni jedno ni drugo. To bi bila bića koja je moguće pojmiti, koja su već u nekom odnosu sa ljudima, koja zavise od njih, od ljudskog obožavanja ili žrtvi, dok ova bića nemaju apsolutno ništa s čovečanstvom i sasvim slučajno se upravo na ovom mestu njihov svet dodiruje s našim.“

Ovaj žanr i dalje živi i evoluira, a njegova posljednja značajna manifestacija može se vidjeti u izvanrednom filmu Aleksa Garlanda "Uništenje", adaptaciji istoimene knjige Džefa Vandemera, kao i u filmu "Dolazak" Denija Vilneva. Žanrovi nikada nijesu stroge klasifikacije, a to posebno važi za kosmički horor, koji je više određeni senzibilitet nego striktno definisan podžanr. Njegove karakteristike danas su isprepletene s elementima iracionalne fantastike, nadrealizma i ekološkog horora.  

Zapravo, izgleda da je relevantnost ovih autora sa vremenom samo porasla, ono što je nekada bilo smatrano običnom petparačkom literaturom sada se prepoznaje kao klasik, dio onoga što bismo mogli nazvati "uzvišenim hororom". Možda će upravo ova era postistine i razočaranja u kraj istorije dodatno doprinijeti njegovoj popularnosti. Jer, autori su odavno shvatili ono što se čovječanstvu neprestano iznova potvrđuje, ljudski razum je ograničen, a strah od nepoznatog i neprestana paranoja je naša neizbježna sudbina.


Ono što je nekada bilo smatrano običnom petparačkom literaturom sada se prepoznaje kao klasik, dio onoga što bismo mogli nazvati "uzvišenim hororom"...

kosmički horor

Zlo se može osjetiti, ali ne i shvatiti

Sve je gotovo – Sirijski građanski rat, koji je od 2011. godine uzdrmao svijet i dugo bio smatran zamrznutim konfliktom, krajem novembra iznenada je ponovo eskalirao, da bi se za svega 11 dana završio potpunim porazom Bašara al Asada i njegovim bijegom u Moskvu. Iz ove perspektive, sirijski konflikt se čini kao najvažniji rat 21. vijeka: ogroman priliv izbjeglica iz Sirije doveo je do uspona radikalne desnice u Evropi i Americi, ISIS je nastao upravo u Siriji, a Rusija je odlučila da u Siriji liječi svoje komplekse kao navodna svjetska sila, najavljujući novi globalni poredak. Na kraju, teško je zamisliti Trampa kao političkog fenomena bez Sirije.

Nemoguće je gledati scene iz današnje Sirije, a ne pomisliti koliko je sve na kraju ispalo besmisleno. Obama je imao priliku da interveniše kada je 2012. godine postavio svoju čuvenu „crvenu liniju“ i izjavio da će Amerika reagovati ukoliko se upotrijebi hemijsko oružje. Ipak, kada je godinu dana kasnije Asad izveo napad na Gutu koristeći upravo hemijsko oružje, Obama je odlučio da ništa ne preduzme iz straha da ne pogorša situaciju. Ironično, u tom periodu mnogi su kao upozorenje protiv američkog i NATO miješanja u Siriji navodili primjer Libije, koja je postala anarhično društvo kao posljedica zapadnog intervencionizma i odbijanja da se pokori Gadafijevoj diktaturi. Paradoksalno, međutim, tokom čitavog konflikta broj civilnih žrtava u Siriji bio je neuporedivo veći, dok je životni standard u posljednjih godina toliko opao da Libija danas djeluje poput Dubaija.

Iako mi ovaj okvir analize nije omiljen, ovakav zaključak je moguć jedino ako se polazi od kolonijalnih ili orijentalnih pretpostavki da arapsko stanovništvo nije sposobno da samo sobom upravlja i da mu je neophodna čvrsta ruka koja će voditi procese. Dodajte tome percepciju da je sirijska opozicija samo islamistička rulja i Asadova vlast iznenada djeluje kao poželjna alternativa bilo kakvim prevratima. Naravno, i Asad, kao i njegov otac prije njega, bili su svjesni ovih predrasuda i vješto su ih koristili za legitimisanje svoje vladavine.

Zato je Asad, kada su 2011. godine počeli protesti protiv njegove vlasti i kada su hapsili nevine i mirne demonstrante, odlučio da pusti radikalne islamiste iz zatvora. Cilj je bio radikalizacija opozicije kako bi izazvao strah kod stranih sila zbog prisustva fanatika u opozicionim redovima. Mnogi od tih puštenih zatvorenika kasnije su postali članovi ISIS-a, što je i bio Asadov plan. Sličnu taktiku koristio je i 2003. godine, kada je svjesno slao i omogućavao prolazak džihadista u Irak sa ciljem destabilizacije američkog prisustva u toj zemlji.

To je bio njegov glavni modus operandi: neprestano korišćenje islamista za destabilizaciju kako bi on sam izgledao kao faktor stabilnosti. Namjerna radikalizacija društva istovremeno je Asadu omogućila da pridobije podršku sirijskih manjina, koje su, suočene sa izuzetno brutalnim i nasilnim odnosom džihadista prema njima, strahovale za sopstveni opstanak . Dakle, suprotno utvrđenoj ideji da je Asad bio faktor stabilnosti, on je zapravo bio njen glavni generator.
Ovako negativna ocjena Asada ne znači da je opozicija lišena svojih problema. Jasno je da se među njima nalaze opasni pojedinci. Situacija sa Kurdima na sjeveru Sirije je posebno teška, gdje Turska koristi svoju bandu janjičara u pokušaju sprovođenja etničkog čišćenja. Dalji nastavak i intenzifikacija ratovanja su itekako mogući, ali dok se oko Damaska otkrivaju masovne grobnice sa hiljadama mrtvih, postaje očigledno da sa Asadom nije bilo nikakve nade. Njegovo svrgavanje je otvorilo prostor za nekakvu budućnost, ma koliko ona trenutno izgledala nejasno i potencijalno opasno.

Na kraju, Asad nije izgubio rat na bojnom polju; ono što se dogodilo jeste revolucija, njegovi podanici su na kraju krajeva jednostavno odustali od ratovanja. Kao što je ranije pomenuto, Sirija je postala mizerno mjesto za život. Damask je imao struju svega oko pet sati dnevno, dok je Alep imao jedva dva sata. Glavni izvor prihoda za zemlju postala je proizvodnja i krijumčarenje droge poznate kao kaptagon, koja je prodavana italijanskoj mafiji 'Ndrangeta. Sirija je tako postala narko država, obilježena autoritarnim režimom, teškom korupcijom i brutalnim siromaštvom. Jednostavno rečeno, to više nije bila država za koju je vrijedilo umirati.

Istovremeno, dok se sirijska država urušavala, opozicija je bila svedena na upravljanje zabačenom ruralnom oblašću poznatom kao Idlib. Upravo tu su uspjeli da započnu projekat izgradnje alternativne državne administracije. Vođa ove grupacije, bez formalne titule, Abu Muhamed el Džulani, u posljednje vrijeme privlači značajnu pažnju. Njegov životni put donekle objašnjava zašto je opozicija na kraju bila uspješna.

Džulani je bio jedan od džihadista koji su napustili Siriju 2003. godine kako bi se pridružili al-Kaidi u Iraku i zagorčali život Amerikancima. Kada se vratio u Siriju 2011. godine, došao je kao izaslanik Ebu Bekra el Bagdadija, nekadašnjeg kalifa ISIS-a, koji je imao plan za džihadističko preuzimanje Sirije. Međutim, Džulani je ubrzo krenuo svojim putem. Prvo je otkazao lojalnost Bagdadiju i zakleo se na vjernost al-Kaidi, da bi kasnije, kada mu to više nije bilo korisno, raskinuo odnose i sa njima i započeo progon njenih članova.

Kada njegova grupacija preuzima upravljanje Idlibom, dolazi do transformacije imidža kako samog Džulanija, tako i čitave organizacije. Džulani prestaje da se predstavlja kao islamista, oblači se isključivo u ratnu odjeću, a njegovi govori sve više naglašavaju jačanje državnih institucija umjesto širenja džihada. Promjene su primjetne i u širem kontekstu – njegova organizacija mijenja retoriku, zamjenjujući ideje globalnog džihada sirijskim nacionalizmom koji se oslanja na salafističku sunitsku osnovu. Iako ovaj identitet ostaje izuzetno ekskluzivan, znatno je manje brutalan od prethodnog i prihvatljiviji je za strane države.

Unutar opozicionog Idliba postoji jasna segregacija polova u kafićima i restoranima, a ženama je obavezno nošenje hidžaba. Ipak, ženama je omogućeno obrazovanje u institucijama poput univerziteta i rad u državnoj administraciji. Sloboda manjina u Idlibu je ograničena i podsjeća na milletski sistem iz doba Osmanskog carstva, ali hrišćanske i druške manjine ipak imaju mogućnost da funkcionišu kao samostalne zajednice.

Pored toga, Idlib je postao bolje mjesto za život u poređenju sa ostatkom Sirije. Veliki dio toga rezultat je činjenice da se Idlib priključio na tursku električnu mrežu, što je omogućilo stanovnicima značajno bolji pristup struji nego u drugim dijelovima Sirije. Pored toga, valuta u Idlibu je turska lira, koja, uprkos svim turbulencijama, pruža veću ekonomsku stabilnost od sirijske valute.

Džulani je uspio da uspostavi relativno kompetentan državni aparat, makar u sirijskom kontekstu, koji je znatno efikasniji od Asadovog. Na primjer, u Idlibu su državne usluge digitalizovane, pa je moguće dobiti ličnu kartu za jedan dan, dok u Damasku taj proces traje nekoliko mjeseci i obično zahtijeva plaćanje mita. Ukratko, Džulani je uspostavio funkcionalne državne institucije u Idlibu, dok je njegova umjerena verzija autoritarnog islamizma uspjela da uvjeri manjine da njegova vladavina, barem, ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju za njih.
Naravno, ostaje pitanje koliko je ova transformacija iskrena, a koliko prividna. U kojoj mjeri je ona rezultat taktičkih poteza Džulanija, koji se trudi da legitimiše svoju vlast, i kako bi postupao kada bi uspostavio apsolutnu kontrolu. Za sada, Džulani djeluje kao pragmatična figura spremna na kompromise sa različitim akterima, uključujući Kurde i Alevite – nešto što je prije samo nekoliko godina bilo nezamislivo.

Ipak, možda čak i više od islamizma, stvarna opasnost za Siriju leži u Džulanijevoj rastućoj ambiciji, njegovoj želji za moći i autoritarnim tendencijama. U tom kontekstu, vrijedi spomenuti citat iz izvještaja Abu al-Anbarija, nekadašnjeg Bagdadijevog glavnog pomoćnika, koji je poslat da istraži Džulanijevo ponašanje u Siriji. O njemu je napisao sljedeće: "On je lukava osoba; dvoličan; obožava samog sebe; ne mari za vjeru svojih vojnika; spreman je žrtvovati njihovu krv kako bi stekao ime u medijima; sija kada čuje svoje ime spomenuto na satelitskim kanalima."
Sudbina Sirije tako ostaje neizvjesna. Ostaje samo nada da krv prolivena u ime oslobođenja od Asada nije bila uzaludna.


Nemoguće je gledati scene iz današnje Sirije, a ne pomisliti koliko je sve na kraju ispalo besmisleno

kraj ili početak

Krvava prošlost i neizvjesna budućnost Sirije

Nedavno je objavljena vijest da Demokratska partija socijalista predlaže izmjene i dopune Zakona o radu, kojima je predviđeno produženje trajanja roditeljskog odsustva. Prema ovom predlogu, roditeljsko odsustvo za drugo dijete bilo bi povećano na 18 mjeseci, dok bi za treće i svako naredno dijete iznosilo 24 mjeseca. 

Reakcija javnosti bila je uglavnom suzdržana, ali dio je izražavao negodovanje zbog jezika korišćenog tokom najave predloga, smatrajući da objektifikuje žene, predstavljajući ih isključivo kao "žive inkubatore" čija je jedina funkcija rađanje djece. Drugi su predlog ocijenili kao nerealan i preskup za državni budžet, optužujući DPS za demagogiju. Ipak, osnovna premisa predloga, a ujedno i ključna ideja crnogorskog diskursa o natalitetu, nije dovedena u pitanje. Riječ je  o vjerovanju da država može značajno uticati na demografski rast kroz fiskalne mjere. Međutim, globalni rezultati sve više ukazuju na suprotno, za sada je potpuno nepoznato šta država može uraditi da pospješi natalitet.

Zablude u javnom diskursu o natalitetu postaju očigledne kada se analizira izjava poslanika Andrije Nikolića, kojom je predlog predstavljen javnosti. Prije nego što se posvetim konkretnim dijelovima njegove izjave, želim naglasiti dvije stvari. Prvo, ne smatram da su njegove izjave posebno loše ili pogrešne, već ih vidim kao dobar primjer uvriježenih pretpostavki u crnogorskom društvu. Činjenica da niko nije kritikovao specifične elemente njegove izjave dodatno potvrđuje tu opšteprihvaćenost. Drugo, u ostatku teksta često ću koristiti termin TFR, što je skraćenica za engleski izraz *Total Fertility Rate*, a u prevodu označava ukupnu stopu fertiliteta. TFR predstavlja prosječan broj djece koje bi žena rodila tokom svog života i koristi se za procjenu promjena u populacionom rastu, to jest da li populacija opada ili raste. Ključna vrijednost za TFR je 2,1, jer upravo sa tim prosječnim brojem djece po ženi populacija ostaje stabilna, bez opadanja.

Vratimo se Nikolićevoj izjavi. U svom saopštenju, istakao je potrebu za mjerama koje bi podstakle rast nataliteta i predložio produženje roditeljskog odsustva kao rješenje. Naglasio je da se ova mjera pokazala kao uspješna mjera u mnogim državama, posebno onima sa niskim natalitetom i problemom starenja stanovništva. Kao primjere naveo je Švedsku, Estoniju, Njemačku, Slovačku, Bugarsku, kao i Hrvatsku, gdje roditeljsko odsustvo za treće dijete traje do 30 mjeseci, i Srbiju, koja produžava odsustvo na 24 mjeseca za treće dijete. 

Sve ovo djeluje kul, ali postoji očigledni problem sa ovom teorijom: Crna Gora ima bolju stopu nataliteta od svih pomenutih zemalja. Dovoljno je pogledati grafikon sa sajta *Our World in Data*, koji koristi UN-ove podatke kao izvor, da biste to jasno vidjeli. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6caa1ebd-9792-4f84-bd14-33ee6c6ec84b)

Kao što grafikon pokazuje, Crna Gora je lider u TFR-u u poređenju sa ovim zemljama, sa 1,8 djece po ženi, što je bolje od Bugarske sa 1,7, dok Hrvatska i Srbija imaju TFR od 1,5. Možda bi Švedska trebala da uči nešto od nas, s obzirom na to da je njihov TFR samo 1,4. Ovo je činjenica koja se rijetko ističe , Crna Gora je jedna od najuspješnijih zemalja u Evropi po pitanju nataliteta. 
Prema tabeli preuzetoj sa sajta *CIA World Factbook*, ako izuzmemo male entitete poput Gibraltara, Crna Gora zauzima četvrto mjesto po TFR-u u cijeloj Evropi. Jedina zemlja u regionu koja ima bolji TFR od Crne Gore je Kosovo, ali ta razlika je minimalna, svega 0,7.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/41d3f9ea-45e7-4696-9bb6-3fcebb8800bb)

Zašto niko ne ističe da je Crna Gora među vodećim zemljama u Evropi po natalitetu? Zar ne bismo trebali da iskoristimo ovu priliku da se pohvalimo da smo natalitetski tigar ili nešto slično? Cifra od 1,8, iako nas stavlja ispred većine evropskih zemalja, i dalje je ispod 2,1, što znači da crnogorska populacija opada, samo sporijim tempom u odnosu na ostatak Evrope. Iako stojimo bolje od drugih, situacija je i dalje vrlo loša. Ovo nas dovodi do još ozbiljnijeg zaključka, a to je da se suočavamo sa problemom za koji nemamo nikakvo rješenje. Ako bogatije i moćnije zemlje imaju gore rezultate po ovom pitanju, kako možemo očekivati poboljšanje kod nas?

Malo ko želi da prihvati stvarnost. Predlozi poput povećanja roditeljskog odsustva i mjere direktne finansijske podrške porodicama, poput dječijeg dodatka, temelje se na pretpostavci da je pad nataliteta rezultat visokih životnih troškova i finansijskih poteškoća, te da bi državna intervencija kroz novčanu pomoć bila dovoljna za rješavanje tog problema. Ako je to tačno, kako onda objasniti da nordijske zemlje, koje su među najbogatijim na svijetu i sa izuzetnim socijalnim programima, i dalje imaju znatno gore rezultate od Crne Gore? 

Postoje vrlo ograničeni dokazi da socijalne mjere bitno utiču na povećanje nataliteta. Američki demograf Lajman Stoun je to ilustrovao korisnim grafikom koji uporedo prikazuje švedski TFR sa rastom socijalnih davanja, jasno pokazujući nedostatak korelacije. Jednostavno rečeno, ako nordijske zemlje, uprkos svom bogatstvu, ne mogu podstaći natalitet, ne možemo ni mi.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/02d9bc44-8c2a-49d2-a77f-56c1d5676d79)

Pitanje pada nataliteta sve češće instrumentalizuje desnica, predstavljajući ga kao posljedicu nestajanja tradicionalnih vrijednosti i rastuće autonomije žena. Savremena žena više nije ograničena tradicionalnim normama, poput nužnosti braka, već se navodno sve više fokusira na neko samoostvarenje. U tom kontekstu, porodica i djeca se često percipiraju kao teret te žene odbijaju da rađaju. Sa tim je povezana i ideja da želja savremenih žena da se posvete karijeri negativno utiče na natalitet, jer moderni prioriteti stavljaju karijeru na prvo mjesto, a porođaj se smatra preprekom profesionalnom napretku. Izgleda da je jedino rješenje izbaciti žene iz obrazovanja, prisiliti ih da budu domaćice i tako spasiti zemlju.

Problem s ovom tezom je što zanemaruje širinu fenomena pada nataliteta, koji nije ograničen samo na razvijene zemlje već se proširio i na Južnu Ameriku, sjevernu Afriku i Bliski istok. Čak i Afrika, regija sa prosječnim TFR-om znatno iznad 2,1, bilježi značajan pad nataliteta. Teško je tvrditi da su višak feminizma i prevelika autonomija žena glavni uzroci demografskih promjena i drastičnog pada nataliteta u Iranu, gdje je situacija još gora nego u Crnoj Gori. Saudijska Arabija, sa natalitetom tek dovoljnim za održavanje populacije, takođe bilježi pad, da li je i kod njih uzrok višak ženskih prava? Istovremeno, zemlje s niskom stopom zaposlenosti žena, poput Turske, suočavaju se s istim demografskim izazovima kao Crna Gora, iako je turski TFR od 1,9 samo neznatno bolji od našeg. Dakle, čak i ako bi Crna Gora u potpunosti usvojila društveni model iz „Sluškinjine priče“, nema razloga vjerovati da bi konzervativna revolucija riješila problem nataliteta.

Sve ideološke paradigme suočavaju se s problemom pada nataliteta i nijedna ne uspijeva da objasni ovu misteriju. Kako bi se pronašlo rješenje, prvo je potrebno utvrditi uzrok ove promjene. Trenutno ne postoji opšti konsenzus o ovom pitanju, a čini se da će proći dugo vremena dok se utvrdi pravi uzrok. Ipak, teorija koja se odnosi na obrazovne strukture djeluje najubjedljivije. 

Savremene ekonomije su se promijenile, a današnji model zahtijeva kvalitetno obrazovanje i diplomu za vođenje udobnog života. To je dovelo do situacije u kojoj roditelji ulažu ogromne napore, novac i vrijeme kako bi osigurali obrazovni uspjeh svoje djece. Uz to, obrazovanje je postalo i statusni simbol, kao i pokazatelj dobrog roditeljstva.

Novinar i statističar *Financial Times-a*, Džon Burn Murdok, napominje da su 1965. godine majke djece u razvijenim zemljama provodile u prosjeku nešto više od jednog sata dnevno u aktivnostima sa svojom djecom. Taj broj se povećao na tri sata 2018. godine, dok je u Koreji dostigao skoro četiri sata. Istovremeno, stopa fertiliteta u Koreji drastično je pala na 0,72, dok je u Francuskoj, gdje je roditeljstvo mnogo manje intenzivno, stopa nataliteta ostala stabilna i sada iznosi 1,8. Jednostavno, roditeljstvo nikada nije bilo složenije i zahtjevnije, jer danas zahtijeva znatno više ličnog angažmana nego u prošlosti, što na kraju dovodi do pada nataliteta.

Drugi način na koji obrazovne strukture negativno utiču na natalitet ogleda se u tome što često nijesu usklađene sa biološkim ograničenjima žena.  Tu moramo uzeti u obzir da sve više ljudi smatra da je roditeljstvo moguće samo uz potpunu finansijsku sigurnost. Djeca se često doživljavaju kao opcija tek kada su obezbijeđeni stabilni prihodi, kupljen stan i slični uslovi. Na primjer, ako ste mlada žena koja želi da postane advokat, za to je obično potrebno 7 do 8 godina obrazovanja i prakse. To ne zvuči mnogo kada imate 20 godina, ali onda shvatite da ozbiljne novce počinjete ostvarivati tek oko 30. godine. Kupovina stana dolazi još kasnije, sve se to ne poklapa sa reproduktivnom biologijom žene. Mladi ljudi prolaze kroz dugotrajan obrazovni proces prije nego što dosegnu idealizovanu stabilnost, što je u suprotnosti sa biološkim ograničenjima.

Pronalaženje rješenja za ove kompleksne probleme nije lako. Jedan od pristupa mogao bi biti usmjeren na borbu protiv kredencijalizma na primjer. Takođe, potrebno je promijeniti način na koji govorimo o mjerama podrške roditeljima. Iako rješenja poput produženja roditeljskog odsustva vjerovatno neće značajno povećati natalitet, pitanje je da li je to jedini cilj. Sloboda se ne ogleda samo u mogućnosti da neko odluči da ne stvara porodicu, već i u tome da ima stvaran izbor. 

U tom kontekstu, umjesto forsiranja nataliteta, fokus treba staviti na povećanje slobode, omogućiti ljudima da postanu roditelji na što lakši i sigurniji način, pružajući im priliku da ostvare svoje želje i aspiracije. Na kraju krajeva, ljudi ne postoje samo da bi se reprodukovali i održavali državni aparat; država postoji kako bi omogućila građanima bolji život i veću slobodu.



Umjesto forsiranja nataliteta, fokus treba staviti na povećanje slobode. Postoje vrlo ograničeni dokazi da socijalne mjere bitno utiču na povećanje nataliteta

bebe i politika

Može li dječji dodatak povećati natalitet?

Američki izbori su konačno završeni, a rezultati su prilično brutalni – barem za sve koji cijene demokratiju i slične vrijednosti. Donald Tramp je ostvario najimpresivniju pobjedu za republikance još od 2004. godine, postavši prvi republikanac od tada koji je zaista osvojio više glasova od demokrata, bez oslanjanja na bizarne mahinacije američkog izbornog sistema. Za razliku od izbora 2016. godine, koji su djelovali kao nesrećna slučajnost, ovi rezultati nose znatno depresivniji ton. Američki glasači su sada u potpunosti svjesni šta Tramp predstavlja i ipak su odlučili da podrže njega, ujedno kaznivši Bajdena i Haris. U kontekstu Crne Gore, razlozi koji stoje iza ovog izbora mogu biti i zanimljivi i poučni.

Prvo, da odmah razjasnimo šta izbori nijesu. Berni Sanders se ubrzo nakon rezultata oglasio sa tvrdnjom da su demokrate izdale radničku klasu, što je, prema njemu, dovelo do toga da radnici izgube povjerenje u njih i odluče da pređu na suprotnu stranu. Ovo je dosta sporno; u okviru američkog političkog sistema, Bajden je sproveo Bernijevu agendu koliko je realno moguće. Demokrate su 2016. godine zaključile da su izbore izgubile zbog neoliberalnog nasljeđa Hilari Klinton, zbog čega je Bajden, od trenutka kad je postao predsjednik, počeo da sprovodi industrijsku politiku usmjerenu ka radničkoj klasi. Kao rezultat toga, u Americi su sprovedeni masivni fiskalni podsticaji, povratak manufakture, rast plata za nisko plaćene radnike, kao i prvo smanjenje prihodne nejednakosti nakon više decenija. A šta je dobio zauzvrat? Apsolutno ništa, štaviše, radnička klasa je pretežno odlučila da glasa za Trampa.

Ovaj paradoks najbolje oslikava Bajdenov odnos sa sindikatima. Uložio je oko 90 milijardi dolara kako bi spasio penzije jednog od najvećih sindikata u Americi, Međunarodnog bratstva vozača kamiona. Sindikat mu je zahvalio tako što je odbio da podrži Harisovu, predsjednik sindikata je zatim govorio na republikanskoj konferenciji, dok je ogromna većina članova glasala za Trampa. Bilo kakav pokušaj povratka Ruzveltovom liberalizmu vjerovatno je gotov; sljedeći demokratski predsjednički kandidat biće mnogo više desno.

Pravi razlog zbog kojeg su demokrate izgubile jeste trend koji je doveo do pada gotovo svih vladajućih partija u razvijenom svijetu – inflacija. Ovo je često primijećena opservacija koju su istakli i drugi, ali ipak uvijek vrijedi pomenuti da se inflacija pokazala kao najgori politički otrov. Gotovo svaka vladajuća struktura, bez obzira na ideologiju, koja je izašla na izbore u post-COVID periodu sa visokom inflacijom, doživjela je težak poraz. Makron u Francuskoj, torijevci u Britaniji, Austrijska narodna partija – svi su doživjeli katastrofalne rezultate; čak je i neumoljivi LDP u Japanu izgubio većinu. Ako LDP gubi, jasno je da je riječ o ozbiljnoj globalnoj krizi.

Kao što je ranije pomenuto, Bajden je sproveo fiskalni podsticaj kao odgovor na ekonomsku krizu izazvanu COVID-19 pandemijom. Ovaj podsticaj bio je najveći u svijetu, što je dovelo do izuzetno brzog ekonomskog oporavka, pune zaposlenosti i znatno većeg ekonomskog i produktivnog rasta Amerike u poređenju s ostalim članicama G7. Međutim, to nije pomoglo u obuzdavanju inflacije; štaviše, vjerovatno ju je dodatno podstaklo jer je ekonomija bila previše „zagrijana“. Iako je Bajdenova politika možda doprinijela rastu plata koje su nadmašile inflaciju, rasprostranjene analize ponašanja birača u inflatornom okruženju govore da birači rast svojih plata vide kao rezultat vlastitog rada i truda, dok za rast cijena krive politiku i mjere predsjednika. Politika ponavlja lekcije iz sedamdesetih godina – između nezaposlenosti i inflacije, glasači radije biraju nezaposlenost.

Drugi razlog je taj što jezik demokrata djeluje kao da alijenira i nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja. To uključuje vokabular koji su razvili akademici i NVO aktivisti, a koji se odnosi na koncepte poput „raznolikost, pravičnost i inkluzija“, kritičke rasne teorije, brige o transrodnim osobama i slično. Sve ove ideje izazvale su otpor, posebno među muškom populacijom, što je rezultiralo određenim smanjenjem rasne polarizacije. Prema izlaznim anketama NBC-a, 54% Latino muškaraca glasalo je za Trampa, što je rekordna brojka za republikanca (poređenja radi 2016. godine oko 71% Latino muškaraca glasalo je za Hilari Klinton). Takođe, smanjio se generacijski jaz među glasačima – nekadašnje pravilo da stariji uglavnom glasaju za konzervativne stranke, a mlađi za liberalne, nije se pokazalo na ovim izborima. Mladi muškarci od 18 do 29 godina većinski su glasali za Trampa, jer se njihova podrška preusmjerila za 30 procenata u korist desnice u odnosu na 2020. godinu. 

Ova reakcija muškaraca na ovim izborima vjerovatno je u velikoj mjeri povezana sa informacijskim okruženjem u kojem provode vrijeme. Čini se da se konačno može reći da su društveni mediji postali glavni izvor informacija i oblikovanja javnog mnjenja. Mladi ljudi ne prate tradicionalne medije, niti obično čitaju, već većinu vremena provode gledajući video snimke ili slušajući podkaste. U tom digitalnom prostoru desnica ima apsolutnu dominaciju – ličnosti poput Džoa Rogana, Takera Karlsona i Džordana Petersona izuzetno su popularne na društvenim medijima, sa najgledanijim emisijama i snimcima. Ovi influenseri uživaju veliko poštovanje među muškom publikom, kojima šalju poruku da su napadnuti i lično ugroženi politikom „woke“ ljevice te da je Tramp njihov spas. Mačizam postaje dominantna ideologija među mlađom muškom populacijom, i to je apsolutno globalni fenomen koji se proširio i na Crnu Goru. Na digitalnim platformama je teško naići na popularne ljevičare, a čak i oni koji su popularni često su kritični prema demokratama, što ne doprinosi podršci konkretnih političara. 

Kamala nije koristila "woke" jezik u svojoj kampanji; nije naglašavala da je žena ili crnkinja, nije pominjala proteste pokreta Black Lives Matter, a pitanja vezana za transrodne osobe je pokušavala izbjeći. Svoju kampanju je vodila centrističkim tonom, sa ciljem da privuče republikance koji se protive Trampu. Međutim, u tome nije uspjela – anketa New York Timesa iz septembra otkriva da 44% ispitanika smatra da je Kamala previše liberalna i progresivna, dok samo 32% vidi Trampa kao previše konzervativnog, što znači da je većini Tramp djelovao kao umjereniji kandidat.

U međuvremenu, na kongresnim izborima, najveći uspjeh u poređenju sa Kamalinim rezultatima ostvarile su konzervativne demokrate poput Mari Glusenkamp Perez, koja je pobijedila u ruralnoj oblasti gdje je Kamala pretrpjela težak poraz. Sve to sugeriše da je Kamalina odluka da vodi centrističku politiku bila vjerovatno ispravna, ali je ona jednostavno bila loš predstavnik za centrizam. Potiče iz ultraliberalne Kalifornije i bila je prisiljena da povuče mnoga svoja obećanja iz 2020. godine, što je rezultiralo očitim nedostatkom autentičnosti. Izbjegavanje popularnih podcast platformi za muškarce poput Džoa Rogana svakako joj nije pomoglo u tome.

Problem za demokrate u budućnosti ostaje kako komunicirati i privući birače bez univerzitetskog obrazovanja. Čini se da ubuduće neće biti dovoljno samo ignorisati nepopularne zahtjeve aktivističkog i progresivnog krila ljevice, već će biti potrebno jasno distanciranje od tih ideja. Međutim, to izaziva konflikt sa dijelom njihove baze, koji uključuje volontere i radnike demokrata. Sve veća povezanost ljevice s visoko obrazovanom i dobrostojećom elitom gotovo onemogućava da se oblikuje kandidat koji će biti privlačan radničkoj klasi.

Posljedice Trampovog drugog mandata na globalnom nivou teško je precizno predvidjeti. Tramp je politički bolid sa nejasnim planovima za vođenje države, tako da će mnogo zavisiti od ljudi koji ga okružuju i uticaja koji imaju na njega. Tramp se u međuvremenu oslobodio svih klasičnih konzervativaca u svojoj blizini a oko sebe je okupio tim pravih vjernika u kult Trampa, dok je teško očekivati povratak birokratskih prepreka koje su ometale njegov prvi mandat. Izdaja Ukrajine i aneksija Zapadne obale od strane Izraela izgledaju kao sasvim realni scenariji, dok su ideje poput slanja vojske i bombardovanja Meksika zbog sukoba sa kartelima takođe u domenu mogućnosti. To ne bi bilo toliko katastrofalno kad bi postojale jasne naznake da će se Evropa osamostaliti, ostvariti De Golovu viziju i samostalno podržavati liberalni projekt. Međutim, politička volja za takav iskorak očigledno nedostaje, EU djeluje previše ukočeno i preplašeno da bi krenula tim putem.


 Jezik demokrata djeluje kao da alijenira, nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja - i to će morati da mijenjaju

analiza

Zašto je radnička klasa glasala za Trampa?

Da li ste ikada vidjeli nešto zbog čega vam se oči izvrnu iz lobanje, nešto toliko nevjerovatno ludo da se zapitate da li je vrijedno živjeti život koji si do sada znao? Nešto zbog čega pomislite da ništa nema smisla i da će svijet zauvijek ostati beskonačno nepoznat i kosmički zastrašujuć? Nijesam vjerovao da je to iskustvo moguće dok nijesam slučajno na tviteru nabasao na klip iz „[video kolumne](https://x.com/tve_montenegro/status/1840818459367674160)“ crnogorske glumice Marte Ćeranić pod nazivom „(S)avetnica“. 

Nisam dovoljno elokventan da adekvatno opišem horor samog klipa, ali mogu makar pokušati da objasnim šta se tačno dešava. U njemu glumica, odnosno video kolumnistkinja Marta Ćeranić, glumi da je pijana dok obilazi štabove političkih partija nakon podgoričkih izbora. Tamo razgovara sa članovima partija koji su uglavnom zbunjeni i ne razumiju zašto je kamera prisutna i koja je fora sa ovom ženom. Dok gledate ove scene, vaš um bezuspješno pokušava da shvati šta se tačno dešava, koja je svrha ovog sadržaja i u čemu se sastoji humor. Pretpostavljam da je šala u tome što glumica djeluje pomalo blesavo? Odlično, strašna satira crnogorskog društva.

U psihologiji postoji pojam "sablasna dolina" koji opisuje nelagodu ili odbojnost prema objektima koji liče na ljude, ali su očigledno drugačiji. Zbog toga su, na primjer, lutke često korišćen motiv u horor filmovima – podsjećaju na ljude, ali je jasno da to nijesu, što ih čini jezivim. Ovaj pomenuti klip se najbolje može opisati kao sablasna dolina komedije; na prvi pogled, sve ima strukturu i ton komedije, ali potpuni nedostatak bilo čega što se može smatrati šalom izaziva osjećaj teške zbunjenosti i jeze. Gledanje ovog snimka je bilo teško, iako traje samo 2 minuta, trebalo mi je oko sat vremena da skupim dovoljno duhovne snage da ga pogledam u cjelosti. 

Naravno, treba napomenuti da je ova video kolumna samo dio emisije „Na kraju dana“ koja se emituje na kanalu E TV, a može se primijetiti da je i sama ova emisija ništa manje čudna od ovog video klipa. Emisiju vodi tip koji pokušava da imitira Jelenu Obućinu, govoreći čudnim tempom i u snishodljivom tonu. Kada želi da pokaže da je rekao nešto duhovito, osmjehne se i uzdahne, čime daje do znanja svima koliko je pametan. Ipak, teško je pronaći trenutke kada kaže nešto dovitljivo ili smiješno. Poslije njegovih dugih monologa, voditelj pušta PowerPoint prezentaciju sa naslovima iz novina, uz dramatičnu muziku i bez komentara. Siguran sam da njemu samom djeluje da je sve ovo veoma smisleno ali štogod da pokušava, definitivno mu ne uspijeva.

Što nas dovodi do pitanja: zašto su sve političke emisije na ETV lavkraftovske abominacije? Naravno, vlasnik ETV je Bemax kompanija, a politički sadržaj na ovom kanalu je često samo DPS propaganda. Ipak, zašto je kvalitet toliko jedinstveno loš? Nijesu jedini propagandni kanal, ali su jedini koji posjeduju ovako bizarnu produkciju. Ne morate voljeti Bemax da priznate da su vješti u izgradnji stvari. Iako se ne razumijem u tehnologiju, rečeno mi je da njihov kanal koristi najbolju tehnologiju za TV prenos. Problem leži u njihovom sadržaju, što djeluje gotovo nevjerovatno. Bemax kompanija ima dovoljno novca, a Crna Gora dovoljno nezaposlenih kreativaca, pa djeluje da bi mogli naći svoju Leni Rifenštal za 50 centi.

Odgovor se može pronaći u analizi ljudi kojima se sviđa ovaj sadržaj, jer to je uostalom njihova ciljana publika. Samo jedan pogled na tviter profile osoba koje s oduševljenjem dijele ovakav materijal može izazvati ozbiljan mentalni zamor. Svakodnevne, pa čak i svakosatne objave o političkim dešavanjima, opsesija političkim ličnostima i histerija izazvana fantomskim prijetnjama su glavne karakteristike ovih profila. Čovjek se zapita da li ti ljudi ponekad izađu u šetnju, odu li do parka ili popiju kafu sa prijateljima, jer djeluje kao da troše nadljudsku energiju na politiku. U suštini, to su ljudi kojima politika nije više samo zanimacija, već dijagnoza.

U sociologiji postoji termin ontološka sigurnost, koji se definiše kao osjećaj stabilnosti i sigurnosti u identitetu i postojanju pojedinca. To znači da pojedinci imaju povjerenje u osnovne strukture i vrijednosti koje oblikuju njihov život, što im omogućava da se osjećaju sigurno u svom mjestu u svijetu. Smatram da je za mnoge 30. 08. 2020. označio gubitak ontološke sigurnosti; uslijed promjena, ljudi su se osjećali ogoljeno i uplašeno u svakodnevnom životu, sa idejom da je njihov identitet pod prijetnjom. Vremenom bi rane zacijelile, ali veliki broj ovih ljudi koristi društvene mreže na kojima su formirali zajednicu nesigurnih—jednu eho komoru u kojoj se međusobno bombarduju apokaliptičnim predviđanjima i katastrofalnim vijestima. Tokom vremena, ova zajednica razvija svoj jezik; ruganje na račun pojedinaca ili određivanje ko je izdajica postaju jasni svim članovima i uzimaju se zdravo za gotovo. Ako su ove emisije i sadržaj E TV nekome privlačni, to je vjerovatno zbog toga što su očigledno proizvod jedne zajednice, a ne toliko zbog samog sadržaja. Vjerovatno nikome nije smiješan ovaj video klip sa početka članka, ali to je manje važno za konzumente ovog sadržaja od napada na prikladne mete, korišćenja jezika zajednice i potpune podrške njenim narativima.

Ako vam je cilj da vaš TV kanal ili medij ima što veći uticaj u društvu, ovakav pristup je prilično loš. Ovakav način komunikacije može da napali vašu bazu, ali teško da može doprijeti do ljudi van te uske zajednice. Najuticajnije medijske operacije ostvaruju svoj uticaj jer postoji percepcija neutralnosti; ono što govorite ima veću težinu kada ljudi misle da iza toga ne stoji određeni partikularni interes. To je vjerovatno razlog zašto su "Vijesti" u Crnoj Gori najprodavanije novine; uprkos brojnim komplikacijama i problemima, oni se doživljavaju kao najneutralniji medij u odnosu na postojeće alternative. Dodatni problem E TV nije samo nedostatak neutralnosti, već i to što materijal koji proizvode izgleda bizarno svakom ko ne provodi sate na tviteru okružen raznim DPS spam porukama.

Naravno, ostvariti percepciju neutralnosti je mnogo teže kada je vlasnik kanala Bemax, ali uz dovoljno vremena, pametnog pristupa i suptilnosti, sve je moguće. Napravite nekoliko zabavnih emisija, obezbijedite prisustvo sagovornika sa druge strane, i kreirate suštinski sadržaj – to bi bilo dovoljno da kupite sebi legitimitet potreban za veći uticaj. Stvari djeluju jasne i proste, međutim, istina je vjerovatno da su vlasnici ETV već postali zavisnici od politike. Ne bi nikoga iznenadilo da su previše zaglibili u političku histeriju da bi shvatili koliko je loš i nenormalan sadržaj koji sami proizvode. Ljudi često precjenjuju instrumentalnu funkciju politike; teorija da elite koriste politiku kako bi zavadili obične ljude i tako ostvarili svoje ciljeve djeluje izuzetno pogrešno. Pogledajte samo sky prepiske– kriminalni klanovi, nekada najveći simbol nadnacionalne povezanosti, su se podijelili duž nacionalnih linija i politički se polarizovali. U intimnim porukama koje nijesu namijenje široj javnosti, izražavaju duboko interesovanje za politička dešavanja, i u zavisnosti od klana pružaju podršku ili suverenističkim snagama ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi i povezanim partijama.

Svakako, ako su rezultati nedavnih lokalnih izbora u Podgorici nešto pokazali, to je da ljudi u Crnoj Gori žele da njihovi političari izgledaju kao normalni ljudi. U budućnosti, političke partije trebaju da se fokusiraju na stvaranje političara koji prvenstveno djeluju normalno; možda nijesu sjajni oratori, ali izgledaju kao da imaju neku vrstu ličnog života i možda neki hobi; ne djeluju kao krvopije koje su previše vremena provele online. To je važna poruka za sve, uključujući naše medije: sklonite se od lule za krek, izađite napolje. Tek tada ćete možda moći da proizvedete sadržaj koji bi mogao da se dopadne normalnim ljudima. Možete vi mnogo bolje; potrudite se više sljedeći put.


Ako su rezultati nedavnih lokalnih izbora u Podgorici nešto pokazali, to je da ljudi u Crnoj Gori žele da njihovi političari izgledaju kao normalni ljudi. To je važna poruka za sve, uključujući naše medije

sablasna dolina

Dragi mediji, sklonite se od lule za krek

Kamil Ungureanu je profesor političke filozofije iz Rumunije sa bogatim profesionalnim iskustvom u predavanjima na prestižnim evropskim i američkim univerzitetima, uključujući Univerzitet Pompeu Fabra u Barseloni na kojem radi kao redovni predavač. Njegovo istraživanje obuhvata savremenu političku teoriju, religiju i pravo. Autor je brojnih članaka i knjiga, među kojima se ističu "Cinema and Sacrifice" i "Contemporary Democratic Theory and Religion".

U ovom razgovoru sa njim dotakli smo se njegovog istraživanja i stavova o porastu nacionalističkog populizma, koji predstavlja jedan od najvećih savremenih izazova za svjetske demokratije. Razgovarali smo o tome kako se organizovati na ljevici da bi se suprotstavili narativima desnice, te o ulozi religije i politike u oblikovanju evropske političke scene danas.

**Koji su ključni faktori koji danas pokreću ponovni uspon nacionalističkih pokreta širom Evrope?** 

Više je faktora koji podstiču ponovno oživljavanje nacionalističkih pokreta danas. Prvo, kao i ekonomska previranja koja su podstakla nacionalizam u međuratnom periodu, današnji ekonomski izazovi poput nezaposlenosti, mjera štednje i rastuće nejednakosti takođe igraju ključnu ulogu. Finansijska kriza iz 2008. i naknadna kriza eurozone pogoršale su ove probleme, dovodeći do razočaranja u glavne političke partije i institucije. Nezadovoljavajući odgovori na ovu krizu, kao i „blanko ček” bankama – na primjer, od strane Obamine administracije – predstavljaju propuštenu priliku da se izgradi suštinska demokratija. Trenutno je ovaj osjećaj stalne krize u punom zamahu zbog strukturnih tenzija između kapitalističkog profitiranja i demokratije. Suočeni sa osnovnim izazovima (nesposobnost da se kupi kuća; vrtoglavi rast troškova života) u kombinaciji sa rekordnim profitima banaka, ljudi se s pravom osjećaju otuđeno i nesposobno da autonomno utiču na svoju zajednicu. Autoritarni nacionalizam i harizmatični „spasioci“ artikulišu ovu strukturnu dilemu, pronalaze krivce i nude izlaz.

Drugi faktor je hiperpolitizacija imigracije i kulturnog identiteta: U Evropi, značajan priliv imigranata i izbjeglica, posebno sa Bliskog istoka i Afrike, izazvao je zabrinutost zbog kulturnog identiteta i društvene kohezije, što su ekskluzivističke nacionalističke snage brzo iskoristile. Ovaj strah od kulturne erozije je glavni katalizator za rast nacionalističkih osjećanja, isto kao što su strah od „kulturnog boljševizma“ i briga za rasnu čistoću bili ključni za nacistički nacionalizam. Međutim, nacionalizam nije nužno ekskluzivan. Iako nacionalizam zna da bude dvosmislen, istorijski gledano, nacionalizam je bio povezan sa demokratskim težnjama. Primjer za to može biti katalonski pokret za nezavisnost: uprkos svojoj složenosti i unutrašnjim ideološkim sukobima, ne može se poreći da je dijelom bio vođen i željom za demokratskim samoopredjeljenjem.

Treći faktor je globalizacija, koja je dovela do percipiranog gubitka nacionalnog suvereniteta i kontrole, pri čemu se institucije poput Evropske unije ponekad doživljavaju kao one koje potkopavaju nacionalne interese. I u međuratnom periodu postojala je reakcija protiv internacionalizma i kosmopolitizma, iako u drugačijem kontekstu, pa su tako i Versajski sporazum i Liga naroda bili viđeni kao uvreda njemačkom suverenitetu.

Na kraju, moderna tehnologija i platforme društvenih mreža omogućile su brzo širenje nacionalističkih ideja, omogućavajući pokretima da brzo dobiju na snazi. Nasuprot tome, nacistička propaganda se oslanjala na tradicionalnije medije, poput radijskih emisija, štampanih medija i filma.

**Kako danas doživljavate region bivše Jugoslavije? S obzirom na njegovu istoriju populizma i nacionalne histerije, da li spolja djeluje politički homogeno?**

Imao sam veliku sreću da putujem po Srbiji i upoznam Srbe – koji su igrali važnu ulogu u mom životu. Takođe sam imao priliku da upoznam ljude iz drugih bivših jugoslovenskih republika.

Jugoslavija je takođe imala koristi od radikalno decentralizovanih oblika samoupravljanja, koji i dalje mogu da inspirišu demokratske reforme. Danas, fascinantni region bivše Jugoslavije je daleko od političke homogenosti. Iako je raspad Jugoslavije doveo do stvaranja nekoliko nezavisnih država, svaka od tih zemalja ima svoje političke dinamike, a mnoge i dalje nose teret nacionalizma, populizma i etničkih podjela. Iako region dijeli zajedničku istoriju, politički pejzaži unutar zamalja su raznoliki. Spolja, region izgleda fragmentovano, a ne ujedinjeno.

Sve u svemu, ne bih govorio o „nacionalnoj histeriji“ koja je specifična za ovaj geografski prostor: nacionalizam je jedna od najuticajnijih i najprisutnijih ideja širom svijeta i može svuda poprimiti ekstremne oblike, ponekad sa tragičnim posljedicama.

**Primijetili ste "ekološki zaokret" unutar ekstremno desnih pokreta, posebno u Španiji. Možete li reći nešto o tome kako se ekološka pitanja integrišu u agende ovih pokreta i šta to znači i za krajnju desnicu i ekologizam u Evropi?**

„Ekološki zaokret“ unutar ekstremno desnih pokreta nije specifičan za Španiju, već karakteriše veliki dio autoritarnih populističkih pokreta od Njemačke i Francuske do Rumunije i Slovačke. U Španiji se odražava kroz strateško prisvajanje ekoloških pitanja kako bi se proširio njihov politički domet. Uopšteno govoreći, grupe krajnje desnice počele su uključivati teme kao što su očuvanje okoliša, protivljenje urbanizaciji i razvoj održive poljoprivrede u svoje programe,  predstavljajući ih kroz nacionalistički okvir. Ovaj pristup povezuje ekologizam sa zaštitom nacionalnih pejzaža i resursa od percipiranih spoljnjih prijetnji, poput imigracije ili globalizacije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/44dba7b7-0916-4d50-add3-ad1833ac34de)
Rad Oreofe Morakinyo{.caption}

Za krajnju desnicu, ova integracija pomaže da privuku mlađe, ekološki svjesne birače i da rebrendiraju svoje pokrete kao modernije i progresivnije. Ipak, to takođe ukazuje na mogućnost kooptacije ekologizma u Evropi, gdje bi ekološka pitanja mogla biti sve više predstavljena kroz isključivu i ksenofobičnu perspektivu, udaljavajući se od inkluzivnog i globalnog pristupa koji je tradicionalno povezan sa ekološkim aktivizmom.

**U vašem članku o „obrnutoj kontaminaciji“ navodite da mnoge ideje koje se obično povezuju s krajnjom desnicom često zapravo potiču iz političkog centra, a ne obrnuto. Kako ova dinamika dovodi u pitanje naše tradicionalno razumijevanje odnosa između političkog centra i krajnje desnice? Šta ovo otkriva o odnosima između ova dva politička spektra?**

Koncept "obrnute kontaminacije", koji ukazuje na to da ideje obično povezane sa krajnjom desnicom često zapravo dolaze iz političkog centra, osporava tradicionalno shvatanje po kojem ekstremne ideologije uglavnom utiču na ili "kontaminiraju" glavnu politiku sa margina. Ova dinamika sugeriše da politički centar nije samo pasivni primalac radikalnih ideja, već može biti aktivan izvor retorike i politika koje kasnije postaju centralne za pokrete krajnje desnice.

Ova interakcija pokazuje složenu povratnu petlju između centra i krajnje desnice, gdje oba spektra međusobno utiču i pojačavaju jedan drugog. Takođe ističe ulogu političkog centra u legitimisanju i normalizaciji ideja koje bi inače ostale na marginama, zamagljujući granice između mainstream i ekstremističke politike u savremenom diskursu.

**Kako ljevica može odgovoriti na snažne narative i mitove koji podstiču nacionalni populizam i smanjiti privlačnost pokreta krajnje desnice? Srpski nacionalizam često koristi mitologizovani narativ o Kosovskoj bici. Da li je ovo uobičajena strategija nacionalističkih pokreta, gdje se selektivno oslanjaju na istorijske događaje kako bi oblikovali savremene političke agende?**

Ovo su dva različita pitanja. Kao prvo, da bi se suprotstavila snažnim narativima i mitovima koji podstiču nacionalni populizam, demokratska ljevica može primijeniti nekoliko strategija. Prvenstveno, ljevica treba kreirati alternativne narative koji će se povezati s identitetima i vrijednostima ljudi, naglašavajući inkluzivnost, socijalnu pravdu i prednosti različitosti. Ovi narativi bi trebali emocionalno doprijeti do građana, suprotstavljajući se retorici straha koju koristi krajnja desnica, te doprinijeti osjećaju građanskog pripadanja i zajedništva

Ipak, naglasak na narativima mora biti čvrsto zasnovan na politikama koje sistematski rješavaju ekonomske i socijalne izazove. Demokratija je socijalni projekat i način života. Imam osjećaj da, čak osam godina nakon Brexita i Trumpa, demokrate širom svijeta i dalje pretežno rade na „zakrpi“ problema. Pratio sam nedavni Demokratski kongres u Čikagu i bio sam duboko zabrinut zbog samodovoljnosti Demokrata, nedostatka kritike i suštinskih i hrabrih prijedloga: kako demokratija može da opstane ako demokrate ne rješavaju ključne i stvarne probleme koji tjeraju ljude na protestno glasanje i okretanje autoritarnim "zaštitnicima“? U društvu u kojem banke ostvaruju rekordne profite, bogatstvo se sve više koncentriše, a ljudi ne mogu priuštiti dom i suočavaju se sa previsokim životnim troškovima, demokratski projekat gubi kredibilitet i smisao.

Veliki dio privlačnosti pokreta krajnje desnice leži u njihovoj sposobnosti da iskoriste stvarne ekonomske probleme i društvene anksioznosti. Demokratska ljevica mora se pozabaviti ovim osnovnim uzrocima zagovarajući politike koje smanjuju nejednakost, stvaraju radna mjesta i osiguravaju socijalnu sigurnost, nudeći konkretna rješenja koja će poboljšati život ljudima

Što se tiče srpskog nacionalizma i mitologizovanog narativa o Kosovskoj bici, to je zaista uobičajena strategija među nacionalističkim pokretima. Nacionalisti često selektivno tumače istorijske događaje kako bi legitimisali savremene političke agende. Ovi događaji su često romantizovani ili iskrivljeni kako bi se stvorio osjećaj istorijske sudbine, žrtve ili herojstva, što može biti moćan alat za mobilizaciju podrške. Pozivanjem na ovakve narative, nacionalistički pokreti povezuju savremene političke ciljeve sa slavnom prošlošću, čineći njihove agende da izgledaju i neizbježne i pravedne. Ova strategija je efikasna u različitim kulturnim i nacionalnim kontekstima jer dotiče duboko ukorijenjene identitete i emocije.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/bfae82dc-6e72-4262-8250-544d34973b50)
Obilić ubija Murata, igračke{.caption}

**Italijanski istoričar Enzo Traverso kaže da je istorijski fašizam bio futuristički orijentisan, dok današnji gleda ka prošlosti. Da li se prošlost trenutno mora braniti na Balkanu, kao i u Evropi, od propagande, mitomanije i klasičnih internet obmana?**

Opaska Enza Traversa je preuveličana. Kao što su stari fašizmi koristili tradiciju i idealizovanu prošlost, tako i današnji autoritarni populisti projektuju viziju mesijanske budućnosti. Ipak, bez obzira na to, odbrana prošlosti od propagande, mitomanije i internet obmana na Balkanu i širom Evrope je i dalje od ključne važnosti.
Današnji pokreti krajnje desnice često manipulišu istorijom kako bi stvorili mitologizovane verzije prošlosti koje podržavaju njihove savremene agende. Ovo uključuje iskrivljavanje činjenica ili veličanje određenih događaja kako bi se opravdale nacionalističke ili isključive ideologije. Na Balkanu, gdje je istorija blisko povezana sa politikom, takva manipulacija može biti posebno opasna, jer može oživjeti stare sukobe ili produbiti postojeće podjele.

Kako bi se ovi napadi na prošlost suzbili, potrebno je promovisati istorijsko razumijevanje i kritičko mišljenje putem obrazovnih sistema, projekata javne istorije i kampanja za medijsku pismenost. Odbrana prošlosti ne podrazumijeva njeno nepromišljeno očuvanje, već osiguravanje da se istorija sagleda u svojoj složenosti, oslobođena od iskrivljenja koja podržavaju ekstremizam i teorije zavjere. To je jednako važno na Balkanu kao i širom Evrope, gdje zloupotreba istorije ugrožava društvenu koheziju i demokratiju.

**Kakav je vaš stav o rezoluciji Savjeta Evrope koja izjednačava fašizam i komunizam? Kakvu poruku šalje takav politički signal?**

Kao neko ko dolazi iz Rumunije i ko je rođen za vrijeme totalitarnog komunističkog režima, posebno sam osjetljiv na ovo pitanje. Rezolucija Savjeta Evrope, koja izjednačava fašizam i komunizam, predstavlja veoma kontroverzan i složen politički signal. Ova rezolucija šalje nekoliko poruka, svaka sa značajnim implikacijama: prvo, izjednačavanjem fašizma i komunizma, rezolucija sugeriše moralnu ekvivalenciju između ove dvije ideologije, koje su obje odgovorne za značajne povrede ljudskih prava i totalitarne režime. Takvo poređenje ima za cilj da istakne totalitarnu prirodu oba sistema, naglašavajući da ekstremne ideologije, bez obzira na političku orijentaciju, mogu dovesti do ugnjetavanja i nasilja.

Kritičari tvrde da izjednačavanje fašizma i komunizma previše pojednostavljuje istorijske stvarnosti ovih pokreta. Iako su oba prouzrokovala ogromne patnje, pojavili su se u različitim kontekstima i imali različite ideološke ciljeve. Fašizam, ukorijenjen u nacionalizmu, rasizmu i anti-demokratskim principima, često se povezuje sa genocidnim praksama, poput Holokausta. Komunizam, iako je takođe doveo do represije i zločina pod režimima kao što je SSSR pod Staljinom, izvorno je bio vođen idealima jednakosti i klasne borbe. Izjednačavanje ova dva pokreta može zamagliti ove razlike i spriječiti dublje razumijevanje istorije.

U suštini, rezolucija šalje poruku da se ekstremne ideologije, bilo sa desnice ili sa ljevice, trebaju osuditi. Međutim, takođe otvara pitanja o istorijskoj tačnosti, riziku politizacije sjećanja i potencijalu za produbljivanje političkih podjela.
Efikasniji pristup bio bi onaj koji bi prepoznao specifičnosti i složenost ovih ideologija. 

Ovaj pristup bi izbjegao samodopadnost određenih ljevičara prema komunističkom totalitarizmu, kao i korišćenje anti-komunizma za delegitimizaciju ljevičarskih demokrata, što se, na primjer, dešava u Rumuniji, gdje je manihejski anti-komunizam imao štetan uticaj na intelektualnu i političku scenu.

**Kako vidite ulogu religije u narativima krajnje desnice? Da li primjećujete razlike u tome kako se religija koristi od strane ekstremno desnih pokreta u pravoslavnoj Rumuniji u poređenju sa katoličkom Španijom?**

Desničarski ekstremistički pokreti često koriste religiju da definišu isključiv nacionalni identitet koji ignoriše imigrante, vjerske manjine i sekularne grupe. Religija se tako prikazuje kao ključni dio nacionalnog nasljeđa koji treba zaštititi od percipiranih prijetnji. Takođe, pozivanjem na vjerske vrijednosti, krajnja desnica daje moralnu legitimnost svojim agendama, opravdavajući svoje stavove o porodici, rodnim ulogama i društvenom poretku kao božanski određenim.

U Rumuniji je Pravoslavna crkva duboko povezana sa nacionalnim identitetom, kao što su pokazali naučnici poput Lavinije Stan. Krajnja desnica u Rumuniji se često predstavlja kao zaštitnik pravoslavnog hrišćanstva, naglašavajući istorijsku ulogu crkve u otporu stranim uticajima, bilo da je riječ o Osmanskom carstvu, Austro-Ugarskoj ili komunizmu. Ovo rezultira narativom koji je snažno fokusiran na očuvanje „tradicionalnih“ rumunskih vrijednosti, pri čemu se Pravoslavna crkva vidi kao bedem protiv zapadnog sekularizma i liberalizma.

Nasuprot tome, u Španiji, odnos krajnje desnice sa katoličanstvom je složeniji. Istorija Frankovog režima, koji je blisko povezao Katoličku crkvu sa državom, ostavila je nasljeđe povezivanja katoličanstva sa autoritarnim nacionalizmom. Moderni pokreti krajnje desnice u Španiji, poput stranke Vox, pozivaju se na ovu istoriju braneći katoličanstvo kako bi zaštitili tradicionalnu špansku kulturu, suprotstavili se sekularizmu i oduprli se regionalnim separatizmima. Međutim, naglasak je često više na zaštiti kulturnih aspekata katoličanstva nego striktno na vjerskoj doktrini, što odražava više sekularizovano špansko društvo u poređenju sa Rumunijom.

**S obzirom na trenutni porast nacionalizma i razne krize s kojima se suočava Evropska unija, mislite li da evropski projekat gubi svoju svrhu? Da li EU još uvijek ima ključnu ulogu u rješavanju ovih izazova ili je izvorna vizija ujedinjene Evrope u opasnosti da postane zastarjela?**

Evropska unija suočava se sa značajnim izazovima, uključujući rastući nacionalizam i razne krize (npr. ekološka kriza; kapitalističko iscrpljivanje demokratske zajednice i njenih ekoloških temelja), ali njena svrha sigurno nije izgubljena. Naprotiv, potrebna nam je hrabrija Evropska unija.

EU igra važnu ulogu u rješavanju pitanja kao što su ekonomska stabilnost, sigurnost i prekogranična saradnja. Iako je prvobitna vizija potpuno ujedinjene Evrope na ispitu, uloga EU u promovisanju stabilnosti, olakšavanju saradnje i upravljanju zajedničkim problemima je od suštinskog značaja.

Međutim, projekat hitno mora da se prilagodi i evoluira. Duboko me brine erozija shvatanja značaja EU među mladom generacijom. EU su potrebne hrabre reforme, a njene politike i države članice moraju raditi na obnovi demokratije kao socijalnog projekta i načina života. To bi trebalo biti zasnovano na uspostavljanju novih oblika odnosa između društva i prirode, kao i ekonomske saradnje i razmjene, koje nisu vođene onim što je Hegel nazivao "negativnom beskonačnošću", odnosno beskrajnom eksploatacijom i neograničenim rastom.

Produkciju intervjua podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}




Veliki dio privlačnosti pokreta krajnje desnice leži u njihovoj sposobnosti da iskoriste stvarne ekonomske probleme i društvene anksioznosti. Demokratska ljevica mora se pozabaviti ovim osnovnim uzrocima zagovarajući politike koje smanjuju nejednakost

nacionalizam i demokratija

Kad ljudi ne mogu priuštiti dom, demokratija gubi smisao

Bajdenovo povlačenje iz predsjedničke trke desilo se prije skoro tri sedmice, ali se čini kao da su prošle tri decenije. Ovi posljednji američki izbori su najveći online izbori svih vremena, što znači da se novinski ciklusi mjere minutama. Sjećate li se pokušaja atentata na Trampa kada smo svi mislili da su izbori suštinski riješeni? Ne, ni ja takođe, neko je sve to valjda na brzinu izmislio. 

Bez obzira na ludilo izbornog spektakla, Bajdenova ostavka ostaje značajan događaj, bez presedana u američkoj istoriji. U Evropi bi isti proces prošao bez veće pompe, maknite nepopularnog političara i stavite nekog drugog na njegovo mjesto. Ali američki politički sistem je od predsjednika napravio počasnog kralja, otjelotvorenje političke nacije. Zbog toga je Bajdenovo povlačenje ispraćeno kao izraz velikodušnosti i odricanja od moći koja mu slijedi. Zanimljivo je analizirati razloge njegovog povlačenja i nemogućnosti da se suprotstavi Trampu u drugom mandatu.

Prvo, gubitak Hilari Klinton od strane Trampa 2016. godine je uglavnom analiziran kroz materijalnu perspektivu. Suštinski, razlog zašto je ona izgubila jeste navodno zbog politike neoliberalizma koja je dovela do deindustrijalizacije američkog Srednjeg zapada i destrukcije radničke klase. Bajden je tokom Obaminog mandata viđen kao ekonomska desnica i primarno je doveden zbog iskustva u spoljnoj politici. Upravo zbog konteksta 2016. godine, Bajden je vodio najljevičarskiju politiku u zadnjih 40 godina u Americi. Prvo, njegov fiskalni podsticajni paket tokom pandemije COVID-19 bio je ogroman, veći od bilo čega u Evropi ili od Obaminog iz 2009, i doveo je do brzog prevazilaženja ekonomske krize. Amerika se mnogo brže oporavila od ekonomske krize izazvane pandemijom nego Evropa. 

Značajna je i Bajdenova industrijska politika. Kroz zakone poput CHIPS Act i Inflation Reduction Act, njegova administracija je odlučila da raskrsti sa ostacima neoliberalizma i da država više učestvuje u kreiranju ekonomske politike. Ova politika je takođe bila prilično uspješna; investicije u manufakturi su eksplodirale i udvostručile se, stvoreno je na hiljade novih radnih mjesta, pri čemu je većina tih poslova vezana za proizvodnju električnih baterija i vozila. Čak su se i problemi sa inflacijom pokazali prolaznim. Povećane kamatne stope su uspjele potpuno suzbiti inflaciju i svesti je na željenu stopu od 2%, a Amerika je zadržala punu zaposlenost, sa stopom nezaposlenosti od oko 4%. 

Koje su bile političke posljedice takve ekonomske politike? Pa dobro, nikog nije bilo briga. Indeks potrošačkog povjerenja, koji mjeri nivo optimizma ili pesimizma među potrošačima u vezi sa ekonomskom situacijom, ostao je stalno nizak tokom Bajdenovih godina uprkos naizgled povoljnoj situaciji.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/13d1ee35-0602-481b-bc6b-721e1c07bed1)

Odakle dolazi ovaj nivo pesimizma vezan za ekonomiju i Bajdena? Pa, mislim da je stvarna lekcija iz 2016. godine bila ta što je pravi razlog zašto je Hilari izgubila taj što je ljudi jednostavno nijesu voljeli; praktično svaki drugi Demokrata bi pobijedio Trampa. Slično tome, i pored toga što je Bajden imao odlične rezultate na unutrašnjem političkom planu, jednostavno je star i ljudima se to ne sviđa. Naravno, ljudi koji nijesu oduševljeni Bajdenovim godinama imaju pravo na to i nijesu neracionalni ako im to smeta. Ali je zanimljivo vidjeti kako je Bajdenovo ponašanje preneseno kroz društvene medije uticalo na cjelokupnu percepciju njegovog predsjedništva.

Bajden je prilično star, ali nije dementan; svako ko sluša njegove govore i razgovore može primijetiti da, pored čestih gafova, ima savršeno normalno razumijevanje politike i može da razlikuje razne frakcije na Bliskom istoku. Dakle, nije stvarno dementan, već je usporen, pravi greške i slično, što ima smisla za nekoga njegovih godina. Međutim, niko ne sluša Bajdenove govore osim okorjelih zavisnika od političkih novosti. Kada gledate klipove na društvenim mrežama bez daljeg konteksta, Bajden izgleda kao bespomoćni đed kojem ne ide najbolje snalaženje u prostoru. Ova percepcija utiče na shvatanje cjelokupne situacije, sve djeluje gore nego što jeste.

Tako ekonomija počinje da se razumije jedino kao dio raspoloženja, kao nešto što ne može da se razumije na papiru. Da, znam da su stvarne plate rasle više od inflacije i da suštinski ne postoji nezaposlenost, ali jesi li išao u prodavnicu, jesi li vidio cijene? 
To postaju glavni argumenti. Ovo je sve praćeno raznoraznim TikTok snimcima koji šire takav pesimizam. Ekonomija tako postaje nešto što se osjeća, neuhvatljivo za brojke. Hoću reći, fundamentalno. 

Bajden je imao pogrešnu "auru" za svijet društvenih mreža. Zanimljivo je da je upravo poslije Bajdenovog odstupanja indeks potrošačkog raspoloženja zabilježio nagli oporavak. Sadašnji pretendenti, Tramp i Haris, su se očigledno fokusirali na to; obje kampanje su proizvod određenog raspoloženja kultivisanog na internetu.

Trampova kampanja, za razliku od prethodne dvije, postala je internetski deformitet. Ovo se posebno vidi u njegovom izboru potpredsjednika. Tokom 2016. godine to je bio Majk Pens, dosadni ultra-religiozni konzervativac, koji je trebao uvjeriti umjerene Republikance da je sve pod kontrolom. Pošto je odnos sa Pensom završio time što je Tramp poslao grupu demonstranata da ga likvidiraju, sada se odlučio za lojalistu Džej-Di Vensa. Cijeli put koji je Vens prošao da bi postao dio Trampovog kruga pokazuje koliko je ta ekipa oko Trampa prožeta internetom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/61937d51-124a-4edc-9102-8ffc92434ef4)

Vens, senator iz Ohaja, je nepopularan u svojoj državi i ne donosi nikakvu izbornu prednost, ali je veoma aktivan u određenom dijelu internet sfere gdje se diskutuju ekstremno desne, fašisoidne ideje. Na internetu je lako pronaći dokaze da je Vens veliki fan fašiste Kurtisa Jarvina, postoje snimljeni razgovori Vensa s otvorenim rasistima i negatorima Holokausta, gdje se on muči da opravda kako nije pod kontrolom Jevreja. Takođe je imao govore u kojima je implicitno podržavao ukidanje demokratije i slično. On je pravi otrov za izbore, ali jedan od najvećih donatora Trampa, Piter Til, milijarder i veliki prijatelj Ilona Maska, insistirao je da Vens bude potpredsjednik. Razlog zašto je Til to htio je jednostavan: Til dijeli isti internet prostor kao i Vens. Til takođe misli da je demokratija bila greška jer je dozvolila ženama da glasaju.

Demokratska kampanja takođe je imala sličan fokus na internet. Nakon debate i pokušaja atentata na Trampa, uslijedio je period trijumfalnog raspoloženja među Republikancima. Ljudi su tada počeli govoriti o promjenama "vibracija", što suštinski znači da je raspoloženje na tviteru bilo na Trampovoj strani. Postavljanje Kamale kao kandidata dovelo je do ponovne promjene raspoloženja, ali Demokrate su htjele zadržati momentum, što je dovelo do izbora Tima Volsa za mjesto potpredsjednika. 

Vols je relativno nepoznat guverner Minnesote, ali je uspio da u periodu od jedne sedmice stvori ozbiljnu bazu podržavalaca na internetu jer je pokrenuo novu liniju napada na Trampa i Vensa, nazivajući ih "čudnim". Istovremeno, Vols je projektovao imidž normalnosti srednje klase, što je paradoksalno imalo ogroman uspjeh među mlađom populacijom. Postoje bezbrojni TikTok snimci u kojima oduševljeni tinejdžeri pričaju kako ih Vols podsjeća na njihovog oca. 

Vols je prilično dobar, direktan govornik, jednostavan i lišen pretencioznosti, ali je jasno da je i sentiment sa interneta uticao na njega. Tokom mitinga na kojem je Vols predstavljen kao kandidat za potpredsjednika, napravio je šalu na račun Vensa, koja se ticala popularnog internet mema da je Vens imao seks sa svojim kaučem. Riječju, nevjerovatne stvari se dešavaju gotovo svakodnevno.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ff4edd12-99a0-47e3-b1ed-659b6eee3ba9)

Svi posljednji američki izbori su referendum na jedno pitanje: da li je internet zaista stvaran? Je li internetska realnost politički prvi razred, a raspoloženja koja se tamo pojavljuju reflektuju stvarne stavove? Bajdena 2020. godine nije zanimao internet; njegovo prisustvo je tamo bilo jedva primijećeno i nije uopšte pratio trendove. 

Taj njegov pristup je sada nestao, a budućnost je neizvjesna. Cijeli izborni ciklus izgleda kao halucinacija zavisnika od interneta. To je nova dinamika: nematerijalni prostor interneta stvara karaktere i vrijednosti, ali ih takođe vrlo brzo obezvređuje, iako na njemu sve traje vječno. Kako će se politika prilagoditi ovom novom procesu, niko ne zna, jer logika više nije vladar ovog domena.



Bajden je imao pogrešnu "auru" za svijet društvenih mreža. A cijeli izborni ciklus izgleda kao halucinacija web zavisnika 