Filmovi holivudske produkcije originalno nijesu bili smatrani umjetnošću, čak i kad su scenarije pisali umjetnici poput Vilijama Folknera. Film je više bio percipiran kao oblik trivijalne zabave, sličniji vodvilju nego drami. Reditelji su često bili viđeni kao zanatlije ili samo kao dio tehničkog osoblja uključenog u proces filmske produkcije kojim su dominirali veliki studiji.

Promjena u shvatanju uloge režisera u filmskom svijetu počela je sa osnivanjem francuskog filmskog časopisa *Cahiers du Cinéma* i razvojem takozvane autorske teorije. Ova teorija je zagovarala ideju da je režiser ključna osoba u filmskoj produkciji, sposobna da u procesu stvaranja filma izrazi svoju jedinstvenu viziju. Prema toj teoriji, režiser više nije bio shvaćen samo kao zanatlija, već je priznat kao pravi umjetnik. Uz prihvatanje autorske teorije došlo je i do reevaluacije filmskih djela. Vesterni Džona Forda ili trileri Alfreda Hičkoka, nekada smatrani tek površnom zabavom, sada su u novom svijetlu interpretirani kao remek-djela koja odražavaju osobne fascinacije i stavove samih reditelja. Autorska teorija je sljedećih godina postala preovladavajuća paradigma u filmskoj kritici, stvarajući očekivanje, koje je sada općeprihvaćeno, da je reditelj umjetnik odgovoran za ukupan kvalitet filma.

Početkom dvadesetog vijeka online filmski štreberi preuzeli su autorsku logiku i uzdigli je na još veći nivo stvaranjem teorije vulgarnog autorstva. Ideja je da titula autora više ne bude rezervisana samo za prestižne režisere, nego se sad širi i na one reditelje koji su radili na žanrovskim ostvarenjima bez pretjeranog upjeha kod kritike. Dakle, režiseri poput Majkl Beja, Žaumea Koleta Sere ili Toni Skota počinju da se identifikuju kao individue sa značajnim stilskim posebnostima koje ih izdvajaju kao istinske stvaraoce. Ideje o razlici između visoke i niske umjetnosti su odbačene kao relikvije davne prošlosti. Gotovo da je svako filmsko ostvarenje, bez obzira na žanr, postalo validno u određenom kontekstu. 

U tom pravcu je vrlo interesantno razmotriti nasljeđe partizanskih filmova nedavno preminulog crnogorskog režisera Veljka Bulajića. Iako su njegovi filmovi bili popularni, rijetko se preispituje njihova umjetnička vrijednost; umjesto toga, često se ocjenjuju kao jednostavni propagandni uradci ispunjeni hiperboličnim akcionim scenama. Stoga bi bilo korisno ponovo analizirati partizanske filmove Bulajića kako bi se realno ocijenio njihov umjetnički status.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fae6da31-a44f-41a7-9a2b-f31a7722dfda)
Veljko Bulajić (1928-2024); foto: RTCG{.caption}

Glavna preokupacija autorske teorije nije postavljanje kriterijuma za razlikovanje dobrih od loših filmova, već se koncentriše na specifičnu dekontekstualizaciju određenih scena iz filma i njihovu rekontekstualizaciju unutar režiserovog cjelokupnog opusa. Fokus je na trenucima genijalnosti, osobnim stilskim izrazima i preovladavajućim tematskim interesima, na scenama koje mogu biti sporadične unutar pojedinačnog filma, ali koje djeluju kao karakteristične kada se posmatraju u kontekstu drugih djela istog režisera.



Takav okvir pruža mogućnost da pravilnije procijenimo umjetničke sposobnosti Bulajića. Ono što odmah upada u oči je kolektivni duh, gotovo rifenštalovski, u njegovim filmovima. Likovi spontano započinju grupne pjesme i plesove, kamera je konstantno usmjerena na prikazivanje masovnosti i jedinstva u ratnoj sceni, dok su karakterizacije likova obično tipovske, bez ozbiljnijih pokušaja stvaranja suptilnijih i individualnijih portreta likova. Istovremeno, Bulajićevi filmovi bi se mogli opisati kao prethodnici današnjih Netflixovih kastinga, jer je kod oba pristupa važno da nacionalni sastav likova bude uravnotežen. Etniciteti Srba, Hrvata, Muslimana i Crnogoraca su uvijek istaknuti, a partizanski pokret je eksplicitno prikazan kao multinacionalan. Filmove Veljka Bulajića često karakteriše slaba narativna struktura, gdje priča služi uglavnom kao veza između spektakularnih akcionih scena. Te scene su često majstorski snimljene širokim uglovima kako bi se što bolje dočarala veličina situacije i razmjera rata. 

Na primjer, u filmu "Kozara", koji možda nije imao budžet poput drugih filmova, postoji impresivna montažna sekvenca koja traje gotovo minut i koja prikazuje sve neprijateljske snage, što gledaocu gotovo instinktivno prenosi težinu situacije u kojoj se partizani nalaze. U istom filmu, "Kozara", nalazi se izvanredna akciona scena gdje je bojište osvijetljeno ratnim dejstvima i bakljama. U jednom trenutku, baklja se na nebu transformiše u zvijezdu, pružajući rijetki lirski trenutak usred frenetične i haotične scene.

Međutim, u Bulajićevom najpoznatijem djelu, "Bitka na Neretvi", kao da u toj mjeri nijesu prisutne vizuelno inovativne scene. Propagandistički elementi filma svakako ograničavaju njegovu kreativnost, ali propaganda u ovom slučaju nije usmjerena na didaktičku funkciju koja bi nas poučila kako su partizani bili dobri, a četnici loši. Umjesto toga, propaganda se odnosi na to da je sam film demonstracija državne moći – od nevjerovatnog budžeta do prisustva svjetskih filmskih zvijezda, ovaj film je izlog finansijske snage i meke moći Jugoslavije. 

Akcione scene u ovom epskom djelu uglavnom su dizajnirane da pokažu razmetljivost ulaganja, ostavljajući malo prostora za neizvjesnost ili eksperiment. Scene destrukcije i eksplozije su izuzetno česte, a režiser konstantno prikazuje snimke uništavanja cijelih sela iz različitih perspektiva, često direktno iz helikoptera, kako bi situacija bila savršeno jasna. Ovo je dovelo do zanimljivog paradoksa. Iako je stvarni most na Jablanici dva puta miniran za potrebe filma, snimci njegove destrukcije nisu korišćeni jer je prašina nakon detonacija onemogućila jasan prikaz konstrukcije. Stoga je scena miniranja u filmu zapravo prikaz makete koja je snimljena u čehoslovačkom studiju. Ironično, pravi fizički most se u filmu pokazao manje realnim od njegove makete.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/NMkM-VTrYz8?si=kY3xIfn9swR0CzVE" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Film "Bitka na Neretvi" Veljka Bulajića na neki način najviše podsjeća na Bondarčukov "Rat i mir", što može biti pomalo smiješno s obzirom na to da je sam Bondarčuk glumio u "Bici na Neretvi". Sličnost između ova dva filma nije samo u njihovim ambicijama, stilu ili generalnoj pretencioznosti, već i u tome kako ih je, čini se, progutala vlastita veličina. Tako "Bitka na Neretvi" uključuje mnoge likove koji ne doprinose narativu, čija je svrha jednostavno pružiti ulogu nekoj internacionalnoj zvijezdi, kao što je Velsov lik četnika. Takođe, cijela sekcija sa tifusarima može djelovati nepotrebna ili neumjesna.

Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike. U tom kontekstu, moglo bi se reći da Bulajić ima prednost jer su njegovi filmovi služili progresivnoj ideologiji i ovjekovječili  borbu protiv fašizma. Nasuprot tome, Fordovi filmovi mogu biti percipirani kao racionalizacija brutalnog postupanja prema domorodačkom stanovništvu Amerike i ekspanzije državne teritorije. 

Iako se partizanski filmovi u ovoj podjeli ukazuju kao moralno superiorni zbog svoje antifašističke tematike, upravo ta "očigledna" moralna superiornost može ih učiniti manje zanimljivim u poređenju sa djelima Džona Forda. Ford, iako reprodukuje američku mitologiju, istovremeno je kontemplira i dekonstruiše. Na primjer, njegov film "Čovjek koji je ubio Libertija Valansa" djeluje skoro kao metatekstualni komentar o potrebi za prikrivanjem stvarnosti američke istorije. U filmu "Tragači", Ford ističe nužnost nasilja, ali ga isto tako shvata kao antisocijalnu pošast koja onemogućava povratak u društvo i normalan život. Zbog svoje moralno problematične pozicije, Fordovi filmovi su zanimljivi jer razmatraju gubitak vrijednosti u samoj pobjedi.

Sa druge strane, odsustvo bilo kakve kritičke ili makar refleksivne note u Bulajićevim filmovima ne umanjuje umijeće prikazano u njima. Međutim, nedostatak takvih kvaliteta čini razliku između nečeg jednostavno dobrog i genijalnog. Bulajićeva djela, iako tehnički impresivna, mogu biti percipirana kao manje kompleksna u svojoj narativnoj i moralnoj strukturi. 

Iako su Bulajićevi filmovi bili odraz jake partizanske mitologije u bivšoj Jugoslaviji, njihov uticaj nije ostao zapažen u post-komunističkom periodu. Nove države nastale raspadom Jugoslavije nijesu bile voljne da se previše identifikuju sa partizanskim pokretom. U kontekstu recentnih događaja, kao što je upotreba motiva iz ruskih ratnih filmova u konfliktu u Ukrajini, odsustvo snažnog uticaja Bulajićevih filmova može se čak smatrati srećnom okolnošću. To je paradoksalno i najveći testament njihovoj snazi, oni nijesu bili prikladni da budu alati za dalje ratovanje.




Ono što čini Bulajićeve filmove posebnima je njihova uloga u kreiranju partizanske mitologije u Jugoslaviji. Zanimljiva je paralela s vestern filmovima Džona Forda koji su takođe kreirali mitologiju Divljeg Zapada i same Amerike

duh kolektiva

Partizanski film: Epski svijet Veljka Bulajića

Prije nekoliko godina nekim čudnim spletom okolnosti krenuo sam da čitam o Suli Radovom. Pročitao sam dvije knjige: "Sula Radov u svom vremenu" autora Vukote Radulovića i "Sula Radov (Evropski racionalizam i crnogorsko običajno pravo)" Čedomira Bogićevića. Ove dvije knjige predstavljaju oko polovinu svih objavljenih djela o Suli Radovom, što me, uz činjenicu da sam razmišljao o ovoj temi duže od 15 minuta, automatski čini stručnjakom za ovu oblast. 

Zamislite onda moje oduševljenje kada sam saznao da je nedavno osnovana Fondacija Sula Radov s ciljem “da sačuva zaostavštinu crnogorskog, katunskog i komanskog kapetana, gvardijana, narodnog sudije, koji je za života zavrijedio oreol “narodnog mudraca” i nedugo zatim postao prepoznat kao crnogorski Sokrat”. Dodatno, u planu je i predstava "Sula Radov i četiri gospodara (Petrovića)" koju pripremaju Sonja Tomović-Šundić i Slobodan Marunović, stvarno divne novosti!

Navedeni ciljevi fondacije kao da su prepisani iz ove dvije prethodno pomenute knjige, a sve kao pokušaj da se Sula Radov i njegove izreke situiraju u okviru nekakve crnogorske intelektualne tradicije. Ne samo da je Sula Radov postao nahijski Sokrat sa jasnom pravno-filozofskom doktrinom, već je istaknut kao utemeljivač "umne orijentacije crnogorske škole prirodnog prava". Za autora Bogićevića Sula je neka forma preteče Kanta, jer je svojim izrekama anticipirao evropsku racionalističku misao. 

Oduvijek sam vjerovao da naša intelektualna baština ne može baš da parira evropskoj, međutim, zahvaljujući Suli i njegovim doskočicama, shvatam da nema potrebe za takvim kompleksašenjem. Isti zaključak ima i Branislav Radulović, jedan od osnivača fondacije, koji ističe da izostanak Sulinih učenja i anegdota iz predmeta nacionalne istorije države i prava, kao i njihova odsutnost u programima retorike i etike, ne upućuje samo na manjak odgovarajuće kulture sjećanja na ovog iznimnog pojedinca, već i na zanemarivanje obimnog nasljeđa crnogorske nacionalne istorije.

Ovakvo bavljenje tradicijom nije raritet za balaknoidnu istoriografiju. Moglo bi vas iznenaditi saznanje da su gotovo sve nacionalne kulture u regiji navodno predvidjele velike evropske filozofske tokove. Obično se to dokazuje tako što se izvuče dio iz nasumične narodne pjesme, na primjer neki dio gdje guslar kaže “loše je činiti zlo bez obzira na posljedice”, što je dovoljno materijala lokalnom filozofu da zaključi kako je ta pjesma predvidjela deontološku etiku. 

Ono što Sulin slučaj čini još zabavnijim od ove klasike je osnov na kojem formiramo mišljenje o njemu. Sula, naime, nije zapisao svoje mudrosti, jer je bio nepismen, niti je imao svog ličnog pisara. Tako Branislav Radulović ističe da Sula nije imao učenika poput Sokrata, koji je imao Platona da dokumentuje njegove umotvorine, već su se Suline misli širile putem usmenog predanja. Što je zanimljivo zapažanje jer ni Platon nije direktno zapisivao Sokratove misli; Sokrat u njegovim dijalozima služi kao lik kroz kojeg Platon izlaže vlastite filozofske ideje. 

Svakako, ova ideja rekonstrukcije nečije filozofije iz usmenog predanja, čije vrijeme i mjesto nastanka nijesu nikom poznati, djeluje kao totalno besmislen čin. To je kao da pokušate rekonstruisati istorijski lik i životnu priču Perice na osnovu skupljenih viceva o njemu. Štaviše, kada se pročitaju neki od Sulinih citata koji navodno dokazuju njegovu genijalnost, jasno je koliko su te priče izmišljene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fa07720d-d401-4189-94e2-04367247b9c0) Portret Sule Radova, Slavenko Rakočević - Rakoč {.caption}

Tako je i sa mojom omiljenom anegdotom o Sulinom razumijevanju zakona, prava i pravde. Sve počinje kada knjaz Nikola organizuje debatu o suzbijanju kriminala kao što su pljačka i ubistva (ako je vjerovati pričama o Suli Radovom crnogorski vladari su stalno organizovali ovakve i slične rasprave). Kada je Nikola uputio pitanje Suli Radovom što on misli o bezakonju, Sula je dao svoje viđenje: "Ako se ne može bez zakona – vrijeme ga je donijelo, ne može se, odista, ni bez dobrih običaja. Vlas čuva zakon, vrijeme običaje – zato oni dulje traju. Prava se ne uspostavljaju, ka što neki misle – ona postoje! Zakon ih može, samo, urediti i čuvati." 

Na Nikolino dodatno pitanje o kojim tačno pravima govori, Sula je odgovario sa: "Na svakojaka, bez kojih čojek ne može, a najviše na jedno – slobodu! Mi se dičimo da je ima na pretek, a ja mnim da nema! Ograničena je osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom. Ako bi uveli zakon, koji bi ubijao poganu riječ, onda bi ubili slobodu riječi. A to ne bi valjalo, gospodare!"

Nekome ko posmatra sa strane može se učiniti pomalo neobičnim da Sula Radov, nepismena osoba iz 19. vijeka, izražava ideje koje precizno odražavaju principe liberalne i teorije prirodnog prava, ali to nije slučaj za sve. Neki crnogorski akademici drže da je ova priča krunski dokaz Suline genijalnosti. Ono što je dodatno interesantno jeste što Sula ne samo da izražava ove relativno kompleksne misli, nego ih iznosi koristeći prikladnu pravnu terminologiju, pa tako razlikuje zakone države od običaja a zatim ih subordinira konceptu ljudskih prava. Istovremeno, smatra da je sloboda jedno od glavnih ljudskih prava koje je „ograničeno  osvetom, ubijanjem, otimačinom i mučnim životom“, i kako bi se očuvala ta sloboda zakon mora da garantuje slobodu govora. Ovo je klasični anahronizam, ideje moderne pravne teorije i današnji ideali su stavljeni u Sulina usta kako bi se izmislila crnogorska pravna tradicija. 

Ono što mi smeta u ovakvom pristupu istoriji Crne Gore, osim što je potpuno neistinit, jest osjećaj samoprezira koji se implicitno provlači. Naša tradicija postaje vrijedna samo ako se uklapa u moderne agende, ako se od nje može iznjedriti neki grandiozni intelektualni pokret. Prava vrijednost crnogorske kulture je time zanemarena, a istorija postaje poligon za stvaranje nacionalnih mitova, ništa više. Autentična crnogorska tradicija sadrži mnogo vrijednih i zanimljivih elemenata, ali samo kada je promatramo kroz njen vlastiti kontekst. Ovaj pokušaj njenog preoblikovanja izgleda kao izraz srama prema njoj.


Oduvijek sam vjerovao da naša intelektualna baština ne može baš da parira evropskoj, međutim, zahvaljujući Suli i njegovim doskočicama, shvatam da nema potrebe za takvim kompleksašenjem

kant prije kanta

Sula Radov i čuvari naših kompleksa

Nastavak teksta [Stara Crna Gora je bila društvo bez nacionalizma](https://normalizuj.me/praxis/stara-crna-gora-bila-je-drustvo-bez-nacionalizma).{.caption}

Kad govorimo o nacionalizmu, kad se već predstavlja kao istorijski, ne možemo da zanemarimo i da se njegov sadržaj mijenja. Kosovski mit prvo je bio metafora pada srpskog carstva, dok ideja o novom osvajanju tog područja nije postojala. 

Kao ilustracija mogu poslužiti planovi Petra I o uspostavi Slaveno-serbskog carstva koje je predložio ruskom caru. Ovaj plan je bio idealistički, nije uzimao u obzir stvarne mogućnosti, slično kao da u Football Manageru preuzmete Brighton i u napad dodate Mesija i Nejmara. Baš zato je zanimljivo primijetiti da Kosovo, kao ni teritorija Raške, nijesu bili sastavni dio tog plana. Ideje o teritorijalnoj ekspanziji prema Kosovu počinju se pojavljivati tek nakon aneksione krize, kada postaje jasno da je dalje širenje uticaja na teritoriji Bosne i Hercegovine postalo neizvodljivo.

Na sve ovo XX vijek je donio ideju jugoslovenstva i novu zbunjenost. Srpski nacionalisti su se našli pred izazovom da definišu odnos srpstva prema jugoslovenstvu - da li ono postoji sa njim, da li je prosto riječ o lokalnom identitetu, ili je srpstvo isuviše važno i postoji nezavisno od jugoslovenskog koncepta. Ova pitanja su postala dio žive rasprave koja se činila daleko od brzog zaključenja. 

U isto vrijeme, nakon završetka Prvog svjetskog rata, počela je da se oblikuje i ideja zasebnog crnogorskog nacionalizma, koja se može shvatiti kao napor da se legitimizuje crnogorska državnost unutar novog koncepta samoodređenja koji je formulisao američki predsjednik Vilson.

U tom periodu državni kapaciteti na teritoriji Crne Gore jesu rasli, ali nedovoljno, pa je 1931. godine skoro 56% populacije još nepismeno. Iako je država preuzela određenu moć od plemena, crnogorski politički život je i dalje bio pod snažnim plemenskim uticajem, a izbor političke stranke često se svodio na slijepo praćenje volje glavešina. Politikolog Vujo Ilić čak piše da je zauzimanje strane u Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori u velikoj mjeri bilo određeno plemenskom dinamikom, koja je bila jača od ideološkog i vjerskog opredjeljenja. 

U takvom društvu, sa većinski nepismenim stanovništvom, agrarnom ekonomijom, nezrelom političkom scenom, izraženom plemenskom strukturom i više politizovanih nacionalnih osjećaja, bilo je nemoguće očekivati da prosječni stanovnik ima duboko ukorijenjene, koherentne i jasno izražene ideje o nacionalnom identitetu. Ostalo je zapisano da je stari crnogorski političar Andrija Radović jednom rekao da mu je đed je bio Bjelopavlić, otac Crnogorac, on je Srbin, a njegov sin će biti Jugosloven.

Govoriti o opštenarodnoj svijesti i nacionalnom identitetu nije moguće do završetka modernizacijskih procesa, odnosno u kontekstu Crne Gore, do kraja Drugog svjetskog rata kada je uspostavljen obrazovni sistem koji je iskorijenio nepismenost. U socijalističkom periodu, identitetska formulacija koja se često navodi jeste Đilasova ideja da su Crnogorci bili Srbi, ali su na kraju postali zasebna nacija. 

Ova tvrdnja, iako naizgled može izgledati kao pokušaj kompromisa između dvije ranije spomenute struje, pri bližem razmatranju pokazuje se kao ambivalentna i neodređena, sa elementima nacionalnog primordijalizma. Ona pretpostavlja postojanje urođenog ili bar jasno definisanog srpstva koje se zatim transformiše, dok naivno previdi mogućnost nepostojanja jasne nacionalne pripadnosti. 

Budući da je formiranje nacionalne svijesti relativno novi fenomen, i s obzirom na to da su postojali različiti nacionalni identiteti koji nijesu bili konačno ili strogo oblikovani, dolazimo do sadašnje situacije u kojoj ljudi često bez problema mijenjaju svoje nacionalne identitete i kape, u skladu sa trenutnim stanjem duha. Sadašnje političke podjele po nacionalnim linijama više svjedoče o slabosti i nedovoljnoj ukorijenjenosti nacionalizma nego o njegovoj snazi.

Veliki dio javnog rasprave u Crnoj Gori troši se na debate o simbolima i zastavama iz 19. vijeka, za koje se tvrdi da potvrđuju valjanost jedne ili druge strane. Ova praksa postaje apsurdna kada se prihvati vrlo vjerodostojna pretpostavka da prosječni Crnogorac iz tog vremena vjerovatno nije imao značajno znanje o svojoj nacionalnoj istoriji, njenim simbolima i ostalim nacionalističkim zvečkama. U stvari, ovakvo "nacionaliziranje" istorije proizvodi neočekivani učinak - stvara iluziju da je nacionalizam prirodan, neizbježan i da je oduvijek bio prisutan. 

Češko-francuski velikan Milan Kundera to ističe na početku eseja *Književnost malih naroda*: 

"Mada nijedna nacija ne živi na planeti zemlji od vajkada, a i sam pojam nacije je relativno moderan, većina njih osjećaju svoje postojanje kao neku očiglednost, dar od Boga ili od Prirode, prisutnu oduvijek. Narodi mogu da svoju kulturu, svoj politički sistem, sve do svojih granica definišu kao sopstvenu tvorevinu, dakle kao izvor preispitivanja ili problema, ali svoje postojanje kao naroda smatraju za neupitnu datost“.

Koliko god bila duboka ta osjećanja, nacionalizam je površan fenomen koji u našem kontekstu često nema dublji smisao. To ga ipak ne oslobađa "odgovornosti", jer baš je takav pogodno oruđe u rukama pragmatičnih političkih igrača. Istorijska nauka koja bi rasvijetlila nacionalni fenomen tako da  ga hladne glave možemo sagledati kao pojavni derivat jednog suštinskijeg identiteta Crne Gore, bila bi značajan doprinos razumijevanju etničkog i nacionalnog apsurda podjela unutar tako male i istorijski siromašne zajednice. 



Ostalo je zapisano da je stari crnogorski političar Andrija Radović jednom rekao da mu je đed je bio Bjelopavlić, otac Crnogorac, on je Srbin, a njegov sin će biti Jugosloven

boljka nacije

Zašto tako lako mijenjamo kape?

Žalosno je, ali istinito, da glavni raskol na političkoj sceni Crne Gore još izaziva indentitetska podjela na Crnogorce i Srbe.  Neki predlažu da bi valjalo  kreirati nov identitet, tako da obje nacionalne grupe budu zadovoljne. Drugi bi naprosto sproveli asimilaciju, čim njihova strana stekne dovoljno političke moći. Ali bez obzira na stranu i ugao gledanja, gotovo svi se oslanjaju na daleku prošlost, a podjele vide kao posljedicu dugog istorijskog razvoja jednog nacionalnog problema. 

Čak i dobronamjerni analitičari koji razumiju procese nacionalizma, ponekad zvuče kao Putin u intervjuu s Tuckerom Carlsonom, koji razloge za invaziju na Ukrajinu nalazi u pismima iz 15. vijeka Jaroslava Mudrog Svetlani Elegantnoj, gdje se spominju ukrajinska i ruska teritorija. Moja teza je da proučavanje nastanka nacionalizma u Crnoj Gori pokazuje njegovu površnost, prije nego istorijsko utemeljenje. Ko misli da to nije tačno, saslušaću ga, ali bih zamolio da mi odgovori na prosto pitanje - ako su istorijski temelji nacionalnog osjećaja baš tako duboki, otkud onda tolika fleksibilnost identiteta koji se svako malo smjenjuju po ćudima političke pragme.

Ali, dobro, krenimo malo kroz istoriju, kad se već mora. [Glavna ideja](https://www.researchgate.net/publication/337831581_Crnogorska_istoriografija_i_nacionalzam) koju su Petrovići njegovali o identitetu Crnogoraca bila je da Crna Gora predstavlja autentičnog nasljednika srpskog srednjovjekovnog carstva. Period prije integracije Crne Gore u to carstvo Petroviće nije mnogo zanimao, važnije je bilo uspostaviti vezu između dinastija Balšića, Crnojevića i Nemanjića. Crna Gora je, prema tome, oslikana kao teritorija koja čuva nasljeđe drevnog doba i simbol otpora Osmanlijama. Uveden je mit o Kosovu kroz različite romantičarske narative, poput onog koji govori o herojima s Kosova koji su našli utočište u Crnoj Gori. 

Tek kad čovjek prizna da je ova istoriografija u velikoj mjeri plod mašte, postaje očigledan cinizam cijele konstrukcije. Ispada kako Crna Gora nije samo direktni nasljednik Dušanovog carstva, već je sastavljena od *übermensch* elite srpskog naroda, nekakve ratničke kaste višeg ranga. Eto razloga da se Petrovićima koji su priču izmislili prizna kako mogu vladati područjima koje je Dušan nekad osvojio. Zgodno za Petroviće, ali nastanak srpskog nacionalizma u Crnoj Gori treba shvatiti upravo kao napor te dinastije da utvrdi svoju vlast i  buduće ambicije.

I pored svega toga, nema dokaza da je ma koji nacionalizam u Crnoj Gori bio istorijski široko rasprostranjen, osim kao elitni fenomen i dinastički ukras. Češki politički teoretičar Miroslav Hroh opisao je tri faze u razvoju nacije. U prvoj fazi elite se zanimaju za vlastiti identitet, a intelektualci rade na normiranju vlastitog jezika, istorije, kulture i granica svoje nacije. Druga faza je period patriotskog agitovanja elita, kako bi ostatak zajednice priznao nacionalnu istinu kao prirodnu i prvu. Treća faza je razvoj masovnog pokreta, kada se nacionalizam već razgranava na konzervativne i liberalne struje. 

Upravo je ova druga faza kreiranja nacionalne svijesti ostala nedovršena u Crnoj Gori. Nacionalizam je usko povezan sa razvojem obrazovanja, pismenosti, urbanizacije i ostalih aspekata moderniteta, kojeg u Crnoj Gori zadugo nije bilo na značajnom nivou. Nacionalni identitet nije nešto s čim se ljudi rađaju; to je koncept koji se mora usvojiti kroz učenje. Stoga, masovno obrazovanje, povećanje stepena pismenosti i uvođenje centralizovanih obrazovnih programa postaju ključni za uspostavljanje zajedničkih identitetskih shvatanja među geografski rasprostranjenom populacijom. Ponovno je važno naglasiti ne samo značaj stvaranja pismene populacije, što omogućava efikasniji prenos ideja, već i potrebu za centralizovanim obrazovnim programima koji promovišu [homogene ideološke poruke](https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/13537113.2013.847602).

Tokom vladavine Petrovića, državni kapaciteti bili su veoma ograničeni, pismenost je bila rijetkost, a osoba upućena u širu evropsku kulturu  bila je praktično vanzemaljac. Stoga, šira nacionalna svijest nije mogla biti očekivana. Plemena su predstavljala primarni nivo društvene organizacije, lojalnost se prvenstveno iskazivala prema plemenu, dok je koncept nacionalne solidarnosti bio nepoznat. Ni religijska ni etnička pripadnost nijesu igrale važnu ulogu; svako izvan plemena smatran je autsajderom. Ovi obrasci mišljenja su zadržani u crnogorskoj usmenoj tradiciji, o kojoj su profesori književnosti Ljubomir Zuković i Svetozar Mati rekli: 

„Pevači iz Crne Gore, uglavnom, nisu negovali nekakvu zajedničku crnogorsku epsku tradiciju, niti, pak, svest o zajedničkoj prošlosti i sudbini. Ta je tradicija bila, pre svega, plemenska. Hrabrost pojedinca ili plemena gotovo jednako se slavila bez obzira na to da li je ispoljena protiv Turaka ili protiv susednog plemena, pa čak i bratstva”.

Još jedan konkretniji primjer - u zbirci pjesama "Pjevanija Crnogorska i Hercegovačka" Sime Milutinovića Sarajlije koja je rezultat njegovog rada na početku 19. vijeka na prostoru Crne Gore i Hercegovine, među 170 pjesama prikupljenih od sela do sela nema jedne koja bi se mogla pridati Kosovskom ciklusu, a spominjanja same bitke su [rijetka i sporedna](https://www.elektrobeton.net/mikser/mit-o-kosovskom-mitu/). 

Ovakvo odsustvo nacionalne ili istorijske svijesti, poglavito srpske, predstavljalo je izazov za nacional-romantičare tog doba. U romantičarskoj mašti, Crna Gora je bila viđena od strane srpskih intelektualaca, koji su često živjeli unutar Austrijskog carstva, kao bastion neokaljanog srpskog folklora, netaknut modernizacijskim procesima. Međutim, crnogorska tradicija nije nudila materijal za stvaranje koherentnog istorijskog ili nacionalnog narativa. Crnogorske pjesme su češće govorile o masakrima između Banjana i Crnogoraca zbog nekog pašnjaka, nego o nekim drevnim istorijskim događajima. U takvim situacijama, često se pribjegavalo selektivnom sjećanju u cilju izgradnje jedinstvene mitologije, ili bi se, u slučajevima poput istrage poturice, događaji jednostavno izmišljali.

**Kraj prvog dijela**


Tokom vladavine Petrovića, državni kapaciteti bili su veoma ograničeni, pismenost je bila rijetkost, a osoba upućena u širu evropsku kulturu bila je praktično vanzemaljac. Stoga, šira nacionalna svijest nije mogla biti očekivana

zona plemena

Stara Crna Gora bila je društvo bez nacionalizma

Politička uvjerenja nijesu proizvod racionalnog promišljanja koliko su oblikovana estetikom, osjećajem prikladnosti i zadovoljstva. Mi se osjećamo dobro u ideologiji koju podržavamo i to ne smijemo smesti s uma. Otud izbor politike nije tek zbirni rezultat racionalnog promišljanja, koliko dejstvo estetskih i emotivnih okidača organizovanih u cjelovit etički niz. 

Proces formiranja političkih uvjerenja dobrim je dijelom intuitivan. Ideologije dopuštaju i hrane nepotpunosti, prazan hod i kontradikcije, sve dok postoji ostvarena estetska cjelovitost jedne političke naracije. To važi za sve ideološke pokrete, ali savremena zelena politika je posebno zanimljiv primjer. 

Apokaliptične slike smaka svijeta prožimaju jezik ekološkog aktivizma. Ideja o svemoćnoj desktrukciji posađena je u centar ekološke ideje. Švedska aktivistkinja Greta Thunberg stekla je svjetsku slavu govorom na Samitu Ujedinjenih nacija 2019. godine: “Dolazite ovdje i govorite da se uradili sve što je potrebno. Ako stvarno shvatate ozbiljnost situacije, a i dalje ne preduzimate potrebne mjere, to pokazuje da ste demoni, ali ne želim vjerovati u to. Razočaravate nas, ali mladi ljudi su shvatili vašu izdaju. Oči budućih generacija biće uprte u vas. Ne bih ni trebala biti ovdje, već u školi na drugoj strani okeana, ali svi vi dolazite nama mladima i u nama tražite nadu. Kako se usuđujete? Ukrali ste mi snove i djetinjstvo vašim ispraznim riječima.“ 

Thunberg je iste godine rekla da  je nuklearna energija nepotrebna, opasna i skupa za borbu protiv klimatskih promjena, što se mnogima učinilo nelogično. Uprkos nedostacima, nuklearna energija je izvor koji ne emituje ugljične čestice i može biti ključan u procesu dekarbonizacije. Opasnost stalne upotrebe fosilnih goriva znatno nadmašuje rizike povezane s nuklearnom energijom, dok fosilna goriva uzrokuju smrtne slučajeve miliona. Prema studiji profesora Pushker Kharecha sa Univerziteta Kolumbija, hiljade su umrle od zagađenja vazduha, jer je politika odbacila nuklearnu energiju i zadržala naftu.

Ali opet, podsjetimo se, riječ je o slikama preko kojih politički mislimo. Ne bi bilo pravedno okomiti se na Gretu Thunberg, naročito nakon što je nedavno osudila odluku Njemačke da zatvori svoje nuklearne elektrane. Thunberg zapravo predstavlja širi trend u ekološkoj politici koja je od samog početka protiv upotrebe nuklearne energije. Na primjer, Zelena partija u Njemačkoj je od svog osnivanja imala anti-nuklearni stav i dala prednost obustavi proizvodnje nuklearne energije nad smanjenjem upotrebe uglja. 

Izgleda kao paradoks: sa jedne strane vidimo dramatičnu, eshatološku viziju koju zagovaraju ekološki aktivisti, a sa druge strane njihovu odbojnost prema nuklearnoj energiji. Ovaj kontrast postaje razumljiv kada ga analiziramo kroz prizmu estetike. Govor Grete Thunberg nije bio laž; njen dramatičan način izražavanja odgovarao je strahu od nuklearne energije. Takav politički govor dio je formirane vizije i ideološke mašte. Dakle, riječ o vizuelnoj i narativnoj konstrukciju politike koja se oslanja na precizne kalkulacije i procjene samo kada se one uklapaju u već postojeći imidž. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ec1927b4-b17f-4127-8fe4-cfc8701edb95)
Thunberg, foto: Reuters{.caption}

Nuklearna energija, upravo zbog svoje hladnoratovske povijesti i vizuelne veze s katastrofama poput Černobila ili Fukušime, ne zadovoljava estetske kriterije da bude smatrana čistim izvorom energije, uprkos tome što su takvi incidenti izuzetno rijetki. Još konkretnije, otpor prema nuklearnoj energiji od strane Zelenih u Njemačkoj velikim je dijelom došao nakon knjige "Oblak" Gudrun Pausewang, koja zamišlja posljedice nuklearne katastrofe u zemji. Opet su tu vizije i slike ključni u oblikovanju politike, knjiški narativ bolje interpretira našu realnost nego mi sami. Slikovitost u političkom angažmanu pokreće naše emocije i uspješno prenosi težinu situacije, ali nas isto tako dovodi do shvatanja da je politička realnost određena estetski, gotovo memetički.


Nedavno se u okviru ekološkog aktivizma pojavio neobičan fenomen koji je istovremeno i  ideologija i društveni pokret, poznat kao *degrowth*. Osnovna ideja je da neograničeni ekonomski rast nije održiv na planeti sa ograničenim resursima i da stalni rast dovodi do iscrpljivanja prirodnih resursa, povećanja emisija štetnih gasova, i drugih negativnih ekoloških posljedica. Cilj zagovornika *degrowtha* je ukloniti fokus s ekonomskog rasta i zamijeniti trenutni ekonomski model onim koji bi bio "održiv". 

Iako je pokret *degrowth* stekao značajnu popularnost, nisu rijekte ni oštre kritike. Postavlja se veliko pitanje koliko je realno očekivati da države implementiraju programe koji bi smanjili životni standard radi ispunjavanja ekoloških ciljeva. Kritičari napominjju da je ekonomski rast primarno koncentriran u zemljama u razvoju, pa bi ograničavanje rasta navodno štetilo upravo tim zemljama i uvelo ih u stagnaciju. Osim toga, centralna ideja pokreta *degrowth*, koja glasi da je ekonomski razvoj nemoguće razdvojiti od ekološkog uništenja i neodgovorne potrošnje resursa, može se činiti lako osporiva kad se zn a da je značajan broj zemalja uspio postići ekonomski rast dok su istovremeno smanjivali emisije ugljendioksida. Sam ekonomski rast podrazumijeva veću produktivnost, to jest efikasnije korišćenje resursa, veća produktivnost znači da za istu količinu uloženih resursa možete proizvesti više dobara i usluga. 

Međutim, sve ove kritike i činjenice gube na značaju kada se uzmu u obzir percepcije o ograničenosti resursa. Baš te intuicije o prekomjernoj populaciji Zemlje i iscrpljenosti resursa bile su osnova za tragične mjere u 20. vijeku, kao što je kineska politika jednog djeteta. *Degrowth* je najbolje shvatiti kao novu verziju Malthusove teorije prilagođenu potrebama ekološkog aktivizma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8295998c-4054-44be-bb35-3545bd8b6fc4)
Ilustracija: Lisa Larson-Walker{.caption}

Privlačnost pokreta *degrowth* može se pripisati vizuelnim elementima koji odgovaraju već postojećim uvjerenjima. S obzirom na to da su ljudi, posebno u razvijenim zemljama, kroz prekomjernu eksploataciju prirodnih resursa doprinijeli globalnim klimatskim promjenama, čini se nepravednim očekivati budućnost obilježenu prosperitetom. Razumljivo je zašto bi ideja kao što je *degrowth* našla plodno tlo među ljudima koji su duboko posvećeni rješavanju ekoloških problema. *Degrowth* uvodi gotovo karmičku perspektivu na naše razumijevanje ekologije i politike, stičući popularnost time što daje politički okvir osjećaju žrtvovanja, solidarnosti, tako važan za društvenu korist i tako čest među predanim ekološkim aktivistima.

Mi volimo da mislimo da smo slobodni mislioci, ali većina naših razmišljanja kreće od osjećaja šta je prikladno. Neke ideje su nam bliže jer ugađaju našem identitetu, našoj intuiciji. Ovo nije kritika neke političke osnove već pokušaj da se realno sagleda ljudsko učešće u njoj. Saznanje da su naše ideje oblikovane više osjećajem prikladnosti nego suvom logikom može se činiti kao prepreka za vođenje produktivnih rasprava. Međutim, prihvatanje ove stvarnosti zapravo omogućava da svaka debata, uključujući i onu o ekologiji, postane otvorenija i djelotvornija. Uspješan dijalog kreće od razumijevanja korijena naših uvjerenja, što nam omogućava da pristupimo raspravama s većom sviješću o vlastitim pretpostavkama i otvorimo vrata različitim perspektivama.


Mi volimo da mislimo da smo slobodni mislioci, ali neke ideje su nam bliže jer ugađaju našem identitetu, našoj intuiciji

zelena dilema

Bojite li se više atomske bombe ili planete bez resursa?

Možde je poneko zaboravio opijen sadašnjim trenutkom, ali devedesete godine prošlog vijeka zaista su bile prekretnica u svjetskoj istoriji. Raspad Sovjetskog Saveza označio je krah ideološke alternative kapitalizmu i liberalnoj demokratiji. Iako još postoje ideje o stvaranju post-kapitalističkog društva, rijetko se susrećemo sa istorijskim razdobljem u kojem je ekonomski sistem poput kapitalizma bio toliko sveprisutan. Čak i nominalno komunističke države poput Vijetnama i Kine, koje su preživjele pad globalnog komunističkog pokreta, nijesu izuzete od kapitalističkog sistema. 

Tokom osamdesetih godina, obje zemlje su pokrenule seriju tržišnih reformi koje su uspostavile regularnu tržišnu ekonomiju, smanjile državni uticaj u ekonomiji, ojačale institucije privatnog vlasništva... Drugim riječima, obje države su liberalizovale svoje ekonomije i ostvarile značajne uspjehe, pri čemu je Kina sada druga najbogatija zemlja na svijetu. Ekonomska transformacija Kine dovela je do toga da mnogi analitičari odbacuju mogućnost bilo kakvog uticaja komunističke ideologije. Međutim, izjave samih kineskih političara pružaju drugačiju sliku. Kineski lideri ne samo da ne poriču komunizam svoje zemlje, već se aktivno bore protiv percepcije da Kina više ne slijedi komunističke principe. Zvaničnici pokazuju gotovo paranoičan strah od negiranja komunizma, iako praktikuju sistem koji se teško može klasifikovati kao takav. Ova nespremnost i nedostatak želje političke elite da se odrekne komunističkog naziva proizilazi iz njihovog originalnog tumačenja ove ideologije i njenog istorijskog razvoja.

**PROIZVODNJA IZDAJNIKA**

Kada je komunizam prvi put došao u Kinu, ta zemlja nije bila tipičan kandidat za revoluciju prema Marksovom shvatanju. Marks je vjerovao da je komunizam ostvariv samo u kapitalističkim društvima koja su prošla kroz industrijsku revoluciju, gdje komunizam predstavlja naredni stadijum društvenog razvoja nakon kapitalizma. U vrijeme kada je Mao Zedong preuzeo vlast, Kina je bila pretežno agrarna država sa malim industrijskim enklavama, karakterisana nedovoljno razvijenom ekonomijom koja je više ličila na feudalizam nego na kapitalizam. Drugim riječima, Mao se nije mogao osloniti na prirodnu tranziciju ka komunističkom sistemu koja bi bila rezultat postojećih materijalnih uslova kako je Marks predviđao. U takvim ekonomskim okolnostima, komunizam se mogao ostvariti samo putem političke diktature i borbe. Budući da radnička klasa praktično nije postojala, neophodna je bila potpuna kontrola nad ideološkom sferom kako bi se oblikovale ostale društvene klase u komuniste.

Istovremeno, Mao nije imao duboko znanje o komunizmu, niti je bio posebno privržen različitim teorijskim formulacijama. Kako navodi novinar John Garnaut, Mao je svoje razumijevanje komunizma u velikoj mjeri temeljio na Staljinovoj knjizi "Istorija Komunističke partije Sovjetskog Saveza (boljševika)". U toj knjizi, Staljin se uglavnom fokusira na metode održavanja vlasti nakon revolucije, knjiga pokušava da pruži objašnjenje zašto Sovjeti nisu uspjeli stvoriti utopijsko društvo kakvo je bilo originalno zamišljeno. Staljin je kao opravdanje za neuspjeh naveo postojanje izdajnika komunizma. Borba protiv ovih izdajnika, prema Staljinu, ne prestaje nakon ostvarenja revolucije; naprotiv, izdajnici su stalno prisutni kao prijetnja komunizmu i moraju biti iskorijenjeni. Izdajnici ne predstavljaju opasnost samo kroz konkretne vojne akcije, već i putem ideja o reformisanju komunizma. Ideologija, u ovom kontekstu, nije samo politička strategija upravljanja državom, već i sredstvo za borbu protiv neprijatelja.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a546dc2f-b6e7-47ac-a132-b0ac2715cefc)
Zeng Fanzhi, MAO, 2022 {.caption}

Mao je dijelio ovakvo shvatanje, on je ideologiju vidio kao sredstvo za stvaranje centralizovane političke moći. Ideologija je tako svedena na alat za identifikaciju i suprotstavljanje neprijateljima. Kada je američki državni sekretar John Foster Dulles rekao da se komunističke sile mogu pobijediti mirnim putem, samo preko kulturne transformacije, to je dodatno pojačalo paranoju među kineskim političkim liderima da su okruženi subverzivnim snagama. Nakon što se Sovjetski Savez odrekao Staljinove zaostavštine nakon njegove smrti, Mao je taj potez tumačio kao dokaz svoje teze da unutrašnje izdajničke kapitalističke sile postoje i da su spremne brzo djelovati kako bi razgradile sistem. Od tog trenutka, Mao je smatrao Kinu vodećom komunističkom državom i, u cilju očuvanja dominacije i ideološkog konformiteta, započeo je proces izolacije svoje zemlje. U toj izolaciji, Kina je bila zaštićena od stranih ideja i uticaja, povećana je mogućnost centralne kontrole, a prostor za stranu ideologiju koja bi mogla uništiti Kinu bio je eliminisan.

**RIZIK OTVARANJA**

Kada je Deng Xiaoping došao na vlast nakon smrti Mao Zedonga, suočio se sa ključnim izazovom. Ukoliko Kina želi da ostane sigurna od stranih uplitanja, postaje neophodno da se razvije u prosperitetnu naciju gdje nauka i tehnologija imaju centralnu ulogu. Međutim, za pristup najnovijim dostignućima u nauci i tehnologiji, neophodno je da Kina postane aktivni učesnik u procesu globalizacije, otvarajući se prema Zapadu u većoj mjeri nego ranije. To znači uspostavljanje veza s vodećim svjetskim naučnim i tehnološkim institucijama, koje su primarno smještene na Zapadu. Ovaj proces otvaranja nije bez svojih rizika, otvorenost za naučne ideje stvara prostor za ideološku kontaminaciju i dovodi do mogućnosti da se državna stabilnost uruši. 

Deng Xiaoping je procijenio da je napredak Kine najvažniji cilj, čak i ako to znači veću otvorenost i izloženost rizicima, vjerujući da je povećana društvena dinamika ključni pokretač razvoja. Naglasio je važnost razvijanja proizvodnih snaga, poput nauke i tehnologije, kao temeljnog cilja socijalizma. Ovo je predstavljalo značajan otklon od ideologije maoizma, u okviru kojeg se smatralo da razvoj proizvodnih snaga nije poželjan ukoliko se ne mijenja društvena struktura kojoj ta produkcija služi. Drugim riječima, Deng je vjerovao da je razvoj sam po sebi pozitivan i da ne mora nužno biti podređen ideološkim imperativima. 

To ne znači da Deng Xiaoping nije pridavao značaj bezbjednosnim pitanjima. Mora se reći da je Deng radio na tome preoblikuje metode represivnog aparata kako bi ih prilagodio novom kontekstu, koji se znatno razlikovao od Maove ere grube primjene sile. Cilj novih metoda je bio uspostaviti pristupe koji su bili efikasni, i bolje prilagođeni promijenjenim društvenim i političkim okolnostima. 

Tokom perioda Dengovog otvaranja prema svijetu, vlasti su bile zabrinute zbog povećanja kriminalnih aktivnosti i uticaja stranih elemenata, što su neki zvaničnici nazivali "društvenim zagađenjem". Kao odgovor na ovu zabrinutost, vlasti su se fokusirale na suzbijanje onoga što su smatrali "huliganizmom". Osoba označena kao huligan nije nužno bila tipičan kriminalac; često su to bile osobe koje su se smatrale moralno upitnima zbog ponašanja poput organizovanja zabava, konzumiranja pornografije, ili homoseksualnih aktivnosti, ili zbog političkih aktivnosti, kao što je kritikovanje vladajućeg režima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e97238be-a1dc-4a60-974e-04b447f09851)
Zeng Fanzhi, Andy Warhol fotografiše, 2004.{.caption} 

U istom periodu, došlo je do značajnih inovacija u sektoru bezbjednosti, posebno u integraciji novonastale nauke kibernetike sa policijskim procedurama. To je bio pokušaj uspostavljanja moćnog informacionog sistema, koji bi poput jedinstvene mreže koja upravlja svijetom podataka, mogao skupljati razne podatke i čuvati ih u masivnoj bazi, kako bi se stvorila efikasna represivna mašina sposobna za brzo identifikovanje i eliminisanje svih elemenata koji se protive sistemu. Ovaj sistem je trebao omogućiti kontrolu populacije prilagođenu novim izazovima.

**ISTORIJSKI NIHILIZAM**

Pad Sovjetskog Saveza, kao i protesti na Tjenanmen trgu, imali su dodatni uticaj na razmišljanje o ideološkom aspektu bezbjednosti. Kineski analitičari nijesu mislili da su ključni faktori raspada SSSR-a bili loša ekonomija ili rat u Avganistanu. Umjesto toga, došli su do zaključka da je pravi razlog raspada ležao u gubitku ideološke bitke sa Zapadom; Sovjeti su prestali vjerovati u komunističke ideale i odbacili su nasljeđe komunizma. U kineskom strateškom razmišljanju, početak raspada Sovjetskog Saveza se ne vezuje za Gorbačova, već se smatra da je započeo sa Hruščovom i njegovom denuncijacijom Staljinove politike. 

Prema toj percepciji, Hruščovljeva kritika prošlosti nije samo obična istorijska analiza, već se smatra opasnim djelovanjem jer je zapravo ta kritika dovela u pitanje temelje na kojima počiva komunistička partija. Preispitivanje odluka i politika partije, prema ovom viđenju, može ozbiljno ugroziti njen legitimitet. Stoga, u kineskoj političkoj terminologiji, razvijen je koncept "istorijskog nihilizma". Ovaj termin se odnosi na bilo koji pristup istoriji koji odstupa od zvanične partijske linije i preispituje ulogu Kineske komunističke partije. Smatra se da je kritična istoriografija samo nihilizam koji devalvira državni duh Kine i umanjuje njenu stabilnost, ona dovodi u pitanje jedinstvenu i zvaničnu naraciju o prošlosti koja je ključna za očuvanje autoriteta partije.

Donedavno, kineski lideri su smatrali da mogu upravljati nestabilnostima uzrokovanim takozvanim silama nihilizma, vjerujući da imaju određeni stepen kontrole nad njima. Međutim, situacija je počela da se mijenja tokom vladavine Hu Jintaoa, kada je kineska vlast zaključila da je društvo postalo previše otvoreno i da postoji hitna potreba za jačanjem državnih represivnih mehanizama. U tom periodu, pojačani su strahovi od "ideološke infiltracije", odnosno od rizika da strani ideološki koncepti poput demokratije ili univerzalnih ljudskih prava prodru u ideološku sferu Kine, i potkopaju dominantnu kinesku ideologiju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/178ae9e3-1f5b-4021-b9cd-6f1142564252)
Zeng Fanzhi, Tjenanmen, 2006.{.caption} 

Na unutrašnjem planu, to je često značila represija manjina za koje se vjeruje da ne gaje lojalnost prema kineskom režimu. Model koji se razvio osamdesetih godina pršlog vijeka u okviru kojeg se koristila kibernetika u bezbjedonosne svrhe je usavršen pomoću novih tehnologija interneta i vještačke inteligencije i pretvoren je u digitalni panoptikon koji je testiran u regionu Sinđan radi prosekucije Ujgura. Na primjer, u gradskim oblastima regiona Sinđan, ulice su preplavljene kamerama i kontrolnim punktovima. Policija koristi ove snimke i napredne algoritme za identifikaciju lica, uparujući ih sa podacima dobijenim na zdravstvenim pregledima, kao što su uzorci krvi i snimci glasova. Ovaj sistem detaljno prati Ujgure u svim aspektima svakodnevnog života, bilo da su u bankama, parkovima, školama ili čak na benzinskim stanicama, gdje sistem može odrediti da li je vozilo koje koriste u njihovom vlasništvu. Ovo je samo jedan od brojnih primjera aplikacije sofisticiranog sistema digitalnog nadzora koji se primjenjuje u Sinđanu.

**DIGITALNA SUVERENOST**

Na spoljašnjem planu, Kina sebe vidi kao učesnika u intenzivnom ideološkom nadmetanju sa zapadnim zemljama. Globalni liberalni poredak percipira se kao oružje usmjereno protiv komunističkog režima. Suočena sa takvim neprijateljskim okruženjem, Kina je često bila primorana na suzdržan pristup i tiho povlačenje pred silama globalizacije. Međutim, s obzirom na svoje nedavno jačanje na međunarodnoj sceni, Kina sada ima sposobnost da aktivno utiče i mijenja međunarodni poredak. Drugim riječima, Kina sada usmjerava svoje napore na transformaciju okruženja u kojem djeluje, teži da oslabi normativne aspekte prisutne u međunarodnim odnosima. 

Takva Kina ne samo da odbacuje kritike vezane za svoj pristup ljudskim pravima, već se trudi da delegitmiše svaku kritiku koja se temelji na tim osnovima. U tom smislu zanimljivi su napori Kine da sebe uspostavi kao lidera u globalnim digitalnim normama gdje pokuša da uvrsti koncept "digitalne suverenosti" kao globalnu normu. Ovaj koncept znači jačanje državne kontrole nad internetom i brisanje principa slobode izražavanja i slobodnog protoka informacija iz globalnih normi koje urpavljaju  mrežom.

Kada je Joseph Nye, politički teoretičar, razvio koncept meke moći, koji ističe kulturni uticaj i privlačnost države kao ključne aspekte njene moći, on je to vidio kao esencijalno pacifistički pristup. Ideja je bila da je svijet, u kojem se države nadmeću kroz ideologiju i kulturu, preferabilniji od onog gdje se takmiče u vojnom naoružanju. Međutim, kineski pristup nas uči da stvari nijesu tako jednostavne. Činjenica da Kina svoju sigurnost shvata u nematerijalnim terminima čini postizanje osjećaja ideološke sigurnosti kod Kine izuzetno teškim. Ako kineske vlasti svaku formu liberalno-demokratskog diskursa vide kao prijetnju, tada se čini da je jedini način da Kina postigne sigurnost jeste u radikalnoj redefiniciji samog Zapada.


Od zatvorene ideologije, preko otvorene ekonomije, Kina sad pokušava da utiče na globalne promjene, naročito na polju međunarodnog prava vezanog za Internet

kineski sindrom

Nepodnošljiva lakoća totalne kontrole

Imigracija mladih sa facebooka dovela je do stvaranja neobičnog stanja na ovoj društvenoj mreži. Prošli su dani kada je facebook bio mjesto za kreiranje novih memova, objavljivanje blamantnih statusa o noćnom izlasku ili za uspostavljanje komunikacije. Jednostavno rečeno, facebook više nije centralni dio života mladih. Većina sadašnjih korisnika kao da su neke starije generacije, pa je facebook postao mjesto za izražavanje nostalgije. Naši vremešni korisnici društvenih mreža uglavnom vole da provode vrijeme u grupama sa imenima kao što je "Podgorica u sjećanju", gde se prisjećaju lokalnih žestokih momaka, pokazuju gotovo nadljudske sposobnosti u pamćenju svih komšija, i oplakuju Podgoricu svoje mladosti. Iako ova bumerska pisanija starijih generacija može ponekad djelovati slatko i smiješno, ispod površine tih trivijalnih objava krije se formiranje određene vrste političkog diskursa.

Nedavno zatvaranje čuvene poslastičarnice “Korzo” u Podgorici, koja je poslovala od 1953. godine, plasiralo je nostalgični sentiment u javnost. Ovaj je događaj poslužio kao povod za mnogobrojne novinske članke, kolumne i blogove koji lamentiraju nad izgubljenim duhu "stare" Podgorice, žaleći zbog širenja grada i promjena u urbanom okruženju. Ovo je pomalo neobična situacija za Podgoričane, s obzirom na to da je, kako je opšte poznato, Podgorica bila razorena tokom Drugog svjetskog rata, te je njena predratna arhitektura i istorija očuvana samo u fragmentima, te da je modernističko širenje zapravo jedini identitet ovog instatnog centra koji je to postao voljom poslijeratne politike. Ovo otvara pitanja na kojim temeljima počiva podgorička nostalgija, koje su njene posljedice i kakva je njena politička dimenzija.

Prije nego što se detaljnije osvrnemo na specifičnost situacije, važno je istaći da želja za očuvanjem kulturnih objekata može biti i kontraproduktivna ili, što bi rekli, reakcionarna. Gradovi nikada nijesu bili zamišljeni kao muzeji, već da odgovaraju stvarnim potrebama svojih stanovnika. U tom kontekstu, grad koji se neprestano mijenja i prilagođava zahtjevima svojih građana znak je zdravog razvoja, a žalopojke za starim dobrim vremenima simptom su ili stagnacije ili retrogradnog duha koji vlada jednom sredinom.

Proučavajući slične teme, ekonomisti Hans Koster i Gerard Derick analizirali su efekte bombardovanja Londona tokom Drugog svjetskog rata i njihovi zaključci mogu izgledati kontraintuitivno, jer su utvrdili da je bombardovanje imalo pozitivne dugoročne efekte na ekonomiju grada. Priznajem da zvuči jezivo, ali srušene istorijske četvrti obnovljene su zgradama većih dimenzija, što je rezultiralo većim brojem stanovnika u gradskom jezgru, pa i do aglomeracijskog efekta, odnosno do povećane produktivnosti firmi koje su se nalazile u obnovljenim četvrtima. Usudimo se ovdje reći da destrukcijane ne mora biti nužno tragična, budimo pjesnici pa će nam možda biti I oprošteno – destrukcija se nekad javlja skoro kao pročišćenje, otvara put inovacijama i adaptacijama koje odgovaraju izmijenjenim potrebama i ambicijama savremenog društva.

U isto vrijeme, dok kod nekih gradova žaljenje zbog promjena u gradu i težnja ka zaštiti od značajnijih izmjena može imati smisla s obzirom na istorijsku i kulturnu vrijednost arhitekture, u slučaju Podgorice to nije toliko opravdano, jer moramo priznati da UNESCO baš i nije bacio oko na glavni grad Crne Gore. U suštini, nostalgija u Podgorici može se shvatiti kao oblik provincijalizma. Njen fokus nije toliko na očuvanju fizičkih objekata, koliko na želji za povratkom na jednostavniji život. Postoji težnja za stvaranjem zajednice gdje bi se svi međusobno poznavali, gdje bi se privatnost smanjila u korist bliskosti i međusobnog prepoznavanja. U ovakvom kontekstu, dolazak ljudi izvana doživljava se kao kontaminacija zajednice, a želja za očuvanjem statusa quo jeste način za održavanje osjećaja sigurnosti i stabilnosti u društvu. To jest, nostalgija je dio duboko ukorijenjenog otpora prema bilo kojoj promjeni u društvenoj dinamici, iz snažne potrebe za očuvanjem homogenosti i izolacije zajednice od spoljnih uticaja.

U osnovi svake nostalgije leži politička dimenzija koja posmatra sadašnjost kao iskvarenu, zagovarajući povratak u prošlost kao jedini put ka oporavku. Nostalgija uspijeva da razdvoji ljude na one koji se poistovjećuju s njenom melanholičnom vizijom i na one koji se osjećaju isključenim iz te ideje, zbog različitog pristupa istoriji. U ovoj vrsti nostalgije nalazi se sjeme ksenofobije, gdje se autohtoni stanovnici mogu osjećati kao da su im životi “ugroženi” od strane "stranaca" koji donose promjene i korumpiraju karakter grada. 

Naš lokalni diskurs je prepun ovakvih karakteristika nostalgijske politike. Na primjer, reakcije na vijest o zatvaranju poznate poslastičarnice često uključuju komentare koji krive pridošlice za njeno zatvaranje, pretpostavljajući da su zanemarivali ovo kultno mjesto u Podgorici. Iako se ovi negativni sentimenti možda trenutno manifestuju kroz šale Podgoričana na račun ljudi sa sjevera Crne Gore, sa povećanjem broja stranaca i rastom cijena stanovanja, postoji realna mogućnost da se ksenofobični elementi intenziviraju.

Nakon što je Podgorica bila uništena u Drugom svjetskom ratu, jugoslovenske vlasti su odlučile da ne obnavljaju grad kako je ranije izgledao, već da stvore potpuno novi gradski identitet. Dok mnogi smatraju ovu odvojenost od prošlosti kao tragediju, vjerujući da je grad time izgubio važne istorijsko-kulturne objekte, ovaj prekid sa istorijom može se zapravo smatrati kao blagoslov. Pruža nam slobodu da oblikujemo naše okruženje bez tereta prošlosti, usmjeravajući fokus samo na budućnost. Činjenica da mi Podgoričani ne posjedujemo epohalne kulturne objekte ne bi trebala biti prepreka; umjesto toga, trebali bismo biti motivisani da stvaramo nove. Ako se ti novi objekti ne pokažu kao vrijedni, mogu se zamijeniti novim. Stoga mi dozvolite optimističan zaključak: smrt, destrukcija i promjena su normalni djelovi života od kojih ne treba bježati.



Nostalgija u Podgorici može se shvatiti kao oblik provincijalizma. Njen fokus nije toliko na očuvanju fizičkih objekata, koliko na želji za povratkom na jednostavniji život

gradska hronika

Sjećanje sa šlagom

Fundamentalna pretpostavka liberalne demokratije jeste da su pismenost i obrazovanje presudni uslovi za ostvarivanje lične slobode, jer samo informisan čovjek može biti slobodan. Znanje se tako posmatra kao neophodan uslov za iskorišćavanje ličnih kapaciteta, a samo informisana osoba je sposobna da donosi prave odluke, s obzirom na to da je upućena u posljedice svojih izbora. 

Međutim, u okvirima liberalne demokratije, ljudsko znanje i pismenost manje služe ostvarivanju ljudske slobode, a više opravdavanju samog poretka. Istinski cilj procesa obrazovanja i opismenjevanja leži u kreiranju ličnosti koja je socijalizovana tako da poštuje centralizovani poredak i birokratsku hijerarhiju. Mediji i univerziteti se posmatraju kao svetionici znanja, ali u njihovim temeljima krije se politička moć, državni monopol nad nasiljem.

Dualizam znanja u političkom poretku, gdje znanje nije samo odraz objektivne stvarnosti već i produkt političke moći, odavno je prepoznat. U tom kontekstu, rani zagovornici interneta, koji su često bili libertarijanci, vidjeli su internet kao potencijalni odgovor na preplitanje znanja i političkog autoriteta. Internet je u svojoj suštini osmišljen da demontira informativni monopol koji su imale tradicionalne institucije, omogućavajući da se glasovi šire nezavisno od veza sa centrima moći i  postanu dostupni široj javnosti. Umjesto nekadašnjeg elitizma, uspostavlja se princip egalitarizma, gdje ni ekspertiza ni nepotizam nijesu neophodni za širenje ideja. Period kada je učešće u procesima širenja vijesti bila privilegija sa ograničenom ponudom, zamijenjen je novom erom egalitarne diseminacije informacija. 

Ova varijanta internet libertarijanizma temelji se na ideji da pojedinci imaju dovoljno sposobnosti da samostalno, bez posredovanja medija, procijene validnost vijesti. Drugim riječima, manje je bitno brinuti o sadržaju informacija koje se šire, a više o tome da različite vrste vijesti budu prisutne. Pretpostavka je da će ljudi sami biti u stanju da razlikuju važne od nevažnih vijesti, te razaznaju istinite od lažnih. U ovom pristupu, kvantitet informacija postaje sinonim za kvalitet, a glavni neprijatelj u internet okruženju postaje cenzura. Smatra se da će se na tržištu ideja neistinite informacije izgubiti u debati sa tačnim informacijama.

Kako se ispostavilo, ove pretpostavke su neutemeljene. Rušenje tradicionalnih medija nije dovelo do oslobađanja od politizovanih informacija, već je rezultiralo samo dodatnom deformacijom. Iako su stare medijske institucije imale svoje probleme sa političkom moći, one su barem bile prepoznatljive i podložne određenom obliku javne kontrole. Takođe, ove institucije su imale privilegovan pristup ekspertima i stručnim mišljenjima. Preobražaj tradicionalnih medijskih institucija u samo jednu od mnogih perspektiva u eri interneta dovelo je do potkopavanja autoriteta; ekspertiza i institucije su počele biti shvaćane kao isključivo korumpirani fenomeni. Sa druge strane, ohrabrivanje ljudi da sami procjenjuju validnost vijesti dovelo je do toga da traže informacije koje potvrđuju njihove predrasude, dok su algoritmi nastavili da hrane najgore aspekte ovih predrasuda, doprinoseći neinformisanosti do nivoa apsurda.

U ovoj eri informacijske neizvjesnosti desila se  zanimljiva pojava sekularnih gurua. Za razliku od tradicionalnih duhovnih savjetnika, gurui u doba interneta se bave pretežno sekularnim temama, ali slično tradicionalnim guruima, fokusiraju se na pružanje smjernica za postizanje dobrog života. Oni ne ograničavaju svoje savjete na jednu oblast, već daju mišljenja o širokom spektru tema, od politike do kulture, i to sa izrazitim samopouzdanjem. Gurui su ubijeđeni da su njihova mišljenja ispravna u raznolikim, često nepovezanim sferama, te pokazuju znatnu narcisoidnost. Ovakav stav često rezultira stvaranjem kulta ličnosti oko njih samih. Nudi se svjetonazor koji nije zastupljen u tradicionalnim medijima ili institucijama, što gurue čini antiestablišment personama. Upravo takvo pozicioniranje dovelo je internetske gurue do toga da su prepoznati kao uticajne političke figure. 

Oni se suprotstavljaju tradicionalnim institucijama, smatrajući da establišment aktivno zavodi javnost i da jedino oni posjeduju pravu istinu. Većinom konzervativno orijentisani, moderni sekularni gurui se često fokusiraju na sukob sa "woke" ideologijom, koja se definiše kao svijest o društvenim nepravdama vezanim za rasu, rod i seksualnu orijentaciju, i koja je postala vladajuća ideologija zapadnog establišmenta. Primjer takvog učitelja sa mnogo sljedbenika je kanadski psiholog Jordan Peterson, koji je stekao slavu protestujući protiv zakonskih odredbi o korišćenju zamjenica koje transrodne osobe preferiraju. Peterson je brzo postao istaknuti borac, po njegovim riječima, za zaštitu hrišćanske civilizacije u sukobu sa neo-marksističkom kulturom.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/30fe7cb3-d0ba-4955-950a-788faf518dff)
Peterson,  foto: Reproducao/Flickr{.caption}

Jordan Peterson, inače autor bestselera  "12 pravila za život", smatra da je postmodernizam, koji nastoji relativizovati objektivnu istinu i moralne standarde Zapada, glavni neprijatelj savremenog doba. Zanimljiv aspekt Petersonove argumentacije leži u tome što, iako se protivi postmodernizmu, koristi skoro metaforički pristup u tumačenju nauke. Na primjer, on interpretira strukturu DNK, koja ima oblik dvostrukog uvijenog heliksa, kao simbol koji je već prikazan u grčkoj mitologiji kroz kaducej - štap boga Hermesa, oko kojeg su obmotane dvije zmije. 

Kada Jordan Peterson upozorava na rizike postmodernizma u pogledu relativizacije istine, njegova primarna zabrinutost nije distorzija naučnih činjenica od strane postmodernizma. Umjesto toga, on izražava bojazan da postmodernizam može podrivati tradicionalne, konzervativne vrijednosti, koje on smatra dijelom objektivne stvarnosti. U svojoj knjizi "12 pravila za život",  konzervativna filozofija Jordana Petersena je pretočena u seriju trivijalnih, self-help savjeta, kao što su "stoj uspravno s ispravljenim ramenima" i "počisti svoju sobu". Takvi savjeti su dodatno učvrstili njegovu popularnost među mladim muškarcima, koji su glavni konzumenti njegovog sadržaja i za koje Peterson često služi kao svojevrsna zamjena za očinsku figuru.

Moderna anti-woke ideologija dobija svoju ekstremniju, vulgarizovanu formu u liku Andrewa Tatea, bivšeg kikboksera i sadašnjeg influensera. Tateova ideologija i retorika se razlikuju od Petersonove. Iako je Tate nominalno islamski konvertit, on ne iskazuje poseban interes za religijske misli ili aktivnosti. Za razliku od Petersona, čiji konzervativizam uključuje određene seksističke stereotipe ali i naglašava muške dužnosti prema ženama i podržava tradicionalni seksualni moral, Tateova perspektiva je drastično drugačija. Tate ne vjeruje u ograničavanje muškaraca društvenim normama; po njemu, žene su isključivo objekti za seksualno zadovoljenje muškaraca, namijenjene za rad u domaćinstvu, smatra ih nesposobnima za vožnju i vidi ih kao vlasništvo muškarca.

Tate, koji je zaradio milione od svojih aktivnosti na društvenim mrežama i trenutno se suočava sa optužbama za trgovinu ljudima od strane rumunskog tužilaštva, takođe prodaje poslovne savjete mladima i, slično Petersonu, služi kao uzor muškarcima.

Nije iznenađujuće što raznorodni gurui poput Petersona i Tatea promovišu seksističku ideologiju, jer oni teže da se prikažu kao nosioci tajnog znanja. Kritike koje doživljavaju od mainstream medija u njihovim očima samo potvrđuju vjerodostojnost njihovih teza, jer stvaraju utisak da zvanične institucije nešto stvarno skrivaju. Kada se mladi muškarci suočavaju s nezadovoljstvom u svojim životima, cilj ovih gurua nije da to nezadovoljstvo preoblikuju u kritiku sistema, već da, usmjeravajući pažnju na određene mete, pruže muškarcima osjećaj destruktivnog, vandalističkog djelovanja, dok istovremeno temelji ekonomskog  sistema ostaju nepromijenjeni.


Ti moderni proroci su ubijeđeni da su njihova mišljenja ispravna u raznolikim, često nepovezanim sferama, te pokazuju znatnu narcisoidnost. Ovakav stav često rezultira stvaranjem kulta ličnosti. 

moć interneta

A koji je tvoj guru?

Ako ćemo da tražimo pozitivnu stranu demografske krize u Crnoj Gori, onda to može biti
činjenica da manje mladih znači i manje mladih u politici. Ovdje mislimo na omladince koji se
bave politikom na način od kojeg se čovjeku smuči svaka dalja mladost. I zaista, malo je
konsenzusa u Crnoj Gori, poput onog mučnog osjećaja kad se pogleda na novu generaciju
partijskog kadra koji sa sobom ne nosi očekivanu svježinu i nove oblike ponašanja. 

Neko će reći da su mnogi od mladih vedeta politike prepotentni i nezanimljivi, sa jednom vrstom prazne arogancije koja proizlazi iz njihove stranačke pripadnosti, ali mi ćemo kazati samo da izgledaju lišeni autentičnog generacijskog izraza. A bez novog političkog jezika i autovanog obračuna sa  starim narativima, nema Crnoj Gori nade u podmladak.

Preletom glavnih aktera na sceni, teško da ćemo naći mladog tribuna koji uživa opštu
popularnost. Premijer Spajić, na primjer, privlači pažnju pristojnog broja ljudi, ali njegov uspjeh
se temelji upravo na tome što je politički autsajder. Njegov imidž se vrti oko ideje da "nije kao
ostali političari, on je umješni trgovac kriptovalutama". Ovo nam može reći da je pripadnost
stranačkim strukturama postala sinonim za zastarjeli diskurs, što je dobro. Ipak, ostaje pitanje
zbog čega su naši mladi političari uglavnom partijski moljci. Da li je to posljedica kulture unutar
stranaka, njihovih ličnih horoskopa, ili nečeg trećeg?

Skromnog sam mišljenja da je gorepomenuto rezultat proste autoselekcije. Ljudi koje prirodno privlači direktni politički angažman su osobe sa manijakalnim sklonostima, jer je politika osuđena da može privući takve tipove. Svugdje u svijetu, pa još pet puta više na Balkanu. Da bi neko bio uspješan političar, potrebno je ne samo da vjeruje kako ima bolje ideje od ostalih, već i sposobnost da preuzme odgovornost za te ideje koje mogu značajno uticati na čitavu naciju. Štoviše, naš političar obično nije specijalizovan za samo za jednu oblast, već mora donositi odluke o raznim temama, uključujući poljoprivredu, finansije, vanjsku politiku, i slično. Ko bi drugi želio i mogao preuzeti takvu ulogu osim totalnog egomanijaka? Vjerovati da je baš tvoje mišljenje ispravno i biti spreman uložiti sve na tu kartu zahtijeva nivo samopouzdanja o kojoj većina može samo sanjati.

Osim toga, zanimljivo je razmotriti kako izgleda profil idealnog političara i kako se on percipira.
Idealni političar se doživljava kao harizmatična ličnost, neko čije ime odjekuje među masama, on je sposoban da svojim argumentima deklasira protivnike u parlamentu i da na međunarodnoj
sceni odiše dostojanstvom. Razmislite o vrsti osobe koju privlači ovakav imidž - ko zapravo želi
biti ovaj lik?

Naša idealizovana slika političara nije obični birokrata koji se bavi tehničkim, ali važnim
zakonskim predlozima. Mi zapravo zamišljamo atraktivnu, dominantnu ličnost. Osobe koje teže
ovakvom imidžu bave se politikom kako bi zadovoljili svoje potrebe za osobnom validacijom i
kako bi postigli grandioznu sliku o sebi koju njihov ego zahtijeva.

Postoji cijeli proces oblikovanja pitomaca kroz partijski rad, ili slavnu botovsku
dnevnicu. Počinje već tokom studentskih dana, kada su budući lideri primjetni u debatnim klubovima, školama retorike ili kao studenti predstavnici. Tu se nauče prihvatljivim oblicima
ponašanja, koji mogu izgledati pretjerano formalni i robotični u komunikaciji, ako se shvate
doslovno. Najsmješnije su situacije kada se usvajanje ovih formalnih obrazaca ponašanja upari
sa grandomanijom mladog političkog uma, pa počinju vjerovati u svoje poslanje zbog načina na
koji slijede izanđale retoričke forme.

Partijski sistem nadalje guši svaku individualnost. Aktivnosti takozvanih mladih svode se na
pisanje i podržavanje dosadnih agit-prop izjava o lokalnim komunalnim projektima, te na
eliminaciju neprijatelja na društvenim mrežama. Mladi članovi stranaka posebno su poniženi
tokom izbornih kampanja kada su prisiljeni ponavljati stranačke slogane i mantre. Demokrate
Alekse Bečića napravile su dodatan korak, pa su tako njeni članovi bili primorani da nose samo
crvene kravate, stvarajući time svojevrsni Kainov znak za svakoga ko je smatrao da Aleksa
Bečić ima nešto pametno da kaže. 

Svrha svih ovih sumornih rituala je stvoriti poslušnog partijskog vojnika, naučiti političke junkere poštovanju hijerarhije i poslušnosti. Jednom kada se mladić ili djevojka pojavi na jutarnjem programu braneći svaku odluku stranke, nema povratka, postali su partijski ljudi. Postaješ javno prepoznatljiv kao drug Član, s profilnom slikom na društvenim mrežama u odijelu, gdje je logo stranke diskretno zamagljen u pozadini.

Od političkih promjena 2020. godine, koncept tradicionalnih političkih stranaka počinje gubiti na
snazi. Postoji stvarna mogućnost da ćemo se suočiti sa scenarijem u kojem politički autsajderi
svake tri do četiri godine preuzimaju vlast, jer su birači umorni od ustaljenih političkih struktura.
Da bi postojeće partije održale svoju relevantnost, moraće ozbiljno uložiti u svoj ljudski kapital.
To znači da moraju proširiti redove i u politiku uvesti ljude s interesom i strašću prema
problemima koji nijesu eksplicitno politički.

Važno je da partije shvate da je individualni izraz ključan i da harizma ne proizlazi samo iz
ofucanih pošalica iz skupštinskog restorana. Partije bi morale prigrliti nove ideje i pristupe,
otvoriti prostor za raznovrsnije glasove i iskustva. Samo na taj način mogu revitalizovati svoj
uticaj i privući nove generacije birača. Ali to bi onda značilo dvije stvari, da su partijski lideri
svjesni ovog problema (što nekako sumnjam kad ih pogledam onako samozadovoljne) i da zaista
rade na korist otvorenog društva, umjesto zbijanja redova na koje tako često pozivaju.

Zašto se partijske aktivnosti mladih svode na ponavljanje dosadnih izjava i eliminaciju neprijatelja na društvenim mrežama