Prošli parlamentarni izbori u Crnoj Gori predstavljali su prekretnicu u njenom političkom razvoju. Naime, mnogi analitičari su primijetili da su to bili prvi izbori u kojima identitetske teme nijesu bile dominantne. Glavni fokus izbora, pored instruisanih skandala, je bio na ekonomskim programima partija. Popularnost Pokreta Evropa sad je izgleda inspirisala ostatak političke scene da se više posvete ekonomskim temama, dok je Spajić privukao najviše pažnje predstavljanjem svog novog programa. Na prvi pogled ovakva promjena politike djeluje kao zdrava pojava. Konačno smo uspjeli da prevaziđemo tričave identitetske teme i posvetimo se “realnim” problemima koji mogu dovesti do poboljšanja materijalnog položaja stanovnika Crne Gore. 

Međutim, takva promjena nije insipirisala crnogorske glasače, zadnji izbori obilježeni su najmanjom izlaznošću od 1990. godine. U periodu poslije izbora niko ni ne pominje ekonomske programe. Glavna sporenja između partija tiču se podjele plijena u budućoj vladi, nema nikakvih sporenja oko ekonomskih programa, a javnosti i političarima postaje jasno da je diskusija koja se tiče ekonomije drugograzredna. Predizborna posvećenost ekonomskim temama nije uzdigla politiku u Crnoj Gori, naprotiv ona je samo degradirala. Etnopolitika je zamijenjena prizemnim spletkarenjem lokalnih političara, što je odlika sistema u kojem je politika lišena svake supstance. 

Za Karla Šmita, njemačkog pravnog teoretičara, politika predstavlja jedinstveno polje djelovanja koje se može svesti na razlikovanje između neprijatelja i prijatelja. Šmit tako kaže: „Uzmimo da su na području moralnoga krajnja razlikovanja dobro i zlo; u estetskome lepo i ružno; u ekonomskome korisno i štetno ili, primerice, rentabilno i nerentabilno. Specifično političko razlikovanje na koje se mogu svesti političke radnje i motivi jeste razlikovanje na prijatelja i neprijatelja“. Šmit ukazuje da postoje različite vjerske, nacionalne ili ekonomske razlike, ali tek kad su te suprotstavljenosti reformulisane u smislu podjele na prijatelje i neprijatelje, one tek tada dobijaju na političkom značaju. 

Šmitova koncepcija politike je isuviše gruba i brutalna, ali ukazuje na na činjenicu da je politika zasebno polje koje iziskuje posebnu artikulaciju. Politika se ne može samo sastojati od anemičnih ekonomskih inicijativa, čiji detalji nijesu pristupačni i jasni široj javnosti. Politička vizija postavlja jasne ciljeve za sve ekonomske planove, dajući im vitalnost, dok ti planovi postaju privlačni i jasni glasačima.

Nemogućnost reartikulacije ekonomije u šmitovskim terminima nije samo kratkoročni problem koji je vezan za ovaj izborni ciklus, već je to razlog zašto autentična ljevičarska partija ne postoji u Crnoj Gori zadnjih trideset godina. Na prvi pogled ekonomsko stanje u Crnoj Gori djeluje kao da je plodno za razvoj šmitovske politike, Crna Gora ima najveći rast u nejednakosti od svih bivših jugoslovenskih država, dok GINI indeks pokazuje da je među zemljama s najizraženijom materijalnom nejednakošću u Evropi. Djeluje kao da postoje savršeni uslovi za opciju koja bi govorila o sukobu između bogatih i siromašnih, između radničke klase i buržoazije. Kako onda objasniti neuspjeh uspostavljanja prave ljevičarske opcije u Crnoj Gori ?

Osnovni uzrok je nestanak radničke klase kao koherentnog političkog pojma. U Crnoj Gori, radnička klasa se tretira s ravnodušnošću. U političkom diskursu ona se ne doživljava kao prijetnja ili kao neprijatelj, ali takođe ne dobija tretman potencijalnog partnera. Jednostavno pojam radnička klasa je prestao da bude politički bitan. Ova marginalizacija nije samo posljedica nedostatka političke inicijative ili ograničene vizije političkih lidera, već je odraz stvarnih ekonomskih promjena, pogotovo tranzicije iz industrijsko-manufakturne ekonomije prema ekonomiji usluga.

Kao što sociolozi Fabrizio Bernardi i Luis Garrido ističu, ova tranzicija je dovela do promjene identiteta radničke klase i onemogućila je formiranje svijesti o postojanju takve klase. Radnička klasa tokom perioda industrijsko-manufakturne ekonomije je bila demografski homogena grupa, radnici su se sastojali od domaćeg stanovništva dok su poslovi bili polno segregirani. Istovremno ovi poslovi su bili stabilni i trajni, ljudi nijesu često mijenjali svoja zanimanja niti lokaciju svog posla. 

Ti isti uslovi više ne važe u ekonomiji usluga, radna snaga daleko od toga da je homogena. Čak i u Crnoj Gori, koja nije atraktivna imigrantima, ogroman dio radne snage u turizmu čine strani radnici, dok je polna segregacija postala stvar prošlosti. Istovremeno, kod nekvalifikovane radne snage u uslužnom sektoru izražena je mobilnost između raznih poslova. Ljudi se rijetko dugotrajno vežu za svoje poslove, lako je oscilirati između posla recimo taksiste ili Glovo dostavljača. Ovakvi poslove se često vide kao privremeno rješenje dok se ne ukaže neka bolja prilika. Sve ove razlike onemogučavaju formiranje identiteta i svijesti ove radničke klase. Za razliku od stare industrijske radne snage koja se kolektivno borila za svoja prava, ova nova radička klasa je atomizovana i raščlanjena, njen fokus je na indivudualnoj borbi za opstanak. 

Istovremeno, podjela na obrazovanu/kvalifikovanu i neobrazovanu/nekvalifikovanu radnu snagu je dodatno pomutila i umanjila značaj pojam radničke klase. Iako bi po načinu porizvodnje programeri spali u radničku klasu, njihova primanja ih toliko razlikuju od nekvalifikovane radne snage da je teško zamisliti da imaju iste interese. 

Sve ovo upućuje na sljedeće, kako bismo prevazišli etnopolitiku moramo naći novi osnov političkog grupisanja i djelovanja. Samo bavljenje ekonomijom i predstavljanje inicijativa nije produktivno niti poželjno, ove ideje moraju biti predstavljene u okviru adekvatnih političkih okvira. Politika je na kraju krajeva okarakterisana sukobima, moramo imati jasnu sliku o tome interese koje grupacije predstavljamo i koje grupacije opstruiraju te interese. Stara distinkcija na radničku klasu i buržoaziju je bila politički funkcionalna, ali je teško reći isto u novom periodu pred nama. 

Trenutno najveći izazov crnogorske političke scene jeste u lociranju novog smisla politike koji prevazilazi prethodne kategorije. Nesposobnost pronalaženja nove politike samo znači da će se period etničkih i nacionalnih podjela vratiti, i da se vjerovatno nikad neće izbjeći. 

  


Etnopolitika je zamijenjena prizemnim spletkarenjem, što je odlika sistema u kojem je politika lišena svake supstance. Nesposobnost pronalaženja nove politike znači da će se period nacionalnih podjela vratiti

pad sistema

Crnogorska politika u potrazi za smislom

Nedavno je francuska vlada u svojoj težnji za promocijom visoke kulture, predstavila ambiciozan plan. U okviru njene inicijative, svakom osamnaestogodišnjaku je dodijeljen budžet od 300 eura s namjenom da ga potroše na kulturna dobra - idealno na književna remek-djela i muzičke klasike. Vlasti su, bez sumnje, već vidjele mlade Francuze kako trče ka knjižarama da bi se opskrbili djelima Molijera ili Prusta. Ovaj potez je tako kombinovao omiljene francuske aktivnosti - bespotrebnu potrošnju državnih resursa s kulturološkim elitizmom.

Međutim, realnost je bila znatno drugačija. Većina ovih mladih ljudi je svoje subvencionisane eure potrošila na mange, japanske stripove, umjesto da se okrenu francuskim klasicima. Dok su književna djela koja oslikavaju kompleksnost francuskog društva 19. vijeka ostala na policama knjižara, mladi su bili više zaokupljeni avanturama tinejdžera koji upravljaju gigantskim robotima.

Japanska animacija, poznata kao anime, i manga, japanski strip, uživaju izvanrednu popularnost u Francuskoj. Čak je i sam Makron, u pokušaju da pokaže svoju "mladalačku" stranu, simulirao čitanje popularne mange „One Piece“. No, ne smijemo misliti da je Francuska izuzetak; ovo je samo dio globalnog fenomena koji se širi poput požara. Prošlogodišnja tržišna vrijednost anime industrije bila je "samo" 20 milijardi dolara, ali očekuje se da će do 2030. godine narasti do nevjerovatnih 60 milijardi. Ni naš region nije imun na ovaj trend. Svako ko se rodio devedesetih i kasnije može da nabroji bar nekoliko anime naslova. Možda smo čak dostigli kulturni zenit u tom pravcu: izdavačka kuća Laguna prevodi i objavljuje kultnu i avangardnu mangu ["Laku noć, Punpune"](https://www.laguna.rs/n5713_knjiga_laku_noc_punpune_1_laguna.html) , dok Cineplexx u Podgorici prikazuje filmsku adaptaciju mange "Slam Dunk" za publiku koja definitivno nije upoznata s originalom.

Zašto su anime i manga postali globalni fenomen, pitate? Kao neko ko je ovu scenu pratio gotovo s religioznom predanošću posljednjih 15 godina, moram priznati da nikad nijesam zastao da analiziram tu opčinjenost - prihvatio sam je kao datost. Preptostavljam da je to kao da pitate zavisnika od kokaina zašto je kokain popularan. Kao pravi narkoman, radije bih vam uvalio neku dozu animea i probao od vas da napravim zavisnika ili makar rekreativnog korisnika. 

Kad bih morao da objasnim popularnost ovog fenomena rekao bih da su za to prisutna 3 razloga: 1) anime i mange nude zabavne, akcione i avanturističke narative koji drže pažnju publike 2) razvnovrsnost i kvalitet priča 3) anime i mange uspijevaju da stvore priče koje su posebno privlačne za fanatičnu publiku.

**UZBUDLJIVE PRIČE**

Najpopularniji anime naslovi su uglavnom uzbudljive akcione priče gdje mladi protagonisti prolaze kroz izazove, razvijaju se i jačaju, te se bore protiv moćnih antagonista u potrazi za postizanjem svojih snova. Ove priče, koje se često čine kao da su precizno kalibrirane za adolescentnu publiku, možda su razlog zašto vaš bratanić trenutno ima fascinaciju nekim kineskim crtanim filmovima - mada, u Japanu ove anime serije danas sve više privlače odraslu publiku. U Japanu postoje čitavi magazini koji su specijalizovani za publikaciju ovakvih mangi, najpoznatiji od njih je Shonen Jump koji se može pohvaliti s iznimno popularnim naslovima kao što su [„One Piece“](https://mangaplus.shueisha.co.jp/titles/100020), [„Naruto“](https://mangaplus.shueisha.co.jp/titles/100018) i [„Bleach“](https://mangaplus.shueisha.co.jp/titles/100004).

U suštini, mnogi od ovih naslova mogu se posmatrati kao savremeni potomci herojskog epa. Uzmite „Ilijadu“ na primjer i ne razmišljajte o njoj kao o smaračkoj srednjoškolskoj literaturi. „Ilijada“ se zapravo najadekvatnije može opisati kao vrhunska lovačka priča koja sa lakoćom oscilira između tonova, prelazeći od komedije do potresnih scena nasilja."Ilijada" i anime sadrže priče o sukobima, bitkama ili o ratu, sa eksplicitnim opisima nasilja i pokolja. Akcioni anime i „Ilijada“ ističu protagoniste u svijetlu ratničkog herojstva, težeći vrhuncima borilačke vještine. Najbolji anime i mange iz ovog žanra, poput [„Hunter x Hunter“](https://mangaplus.shueisha.co.jp/titles/100015) ili [„Rurouni Kenshin: Trust & Betrayal“](https://youtu.be/MhKyFMKVtBk?si=A08zxuYwBIcY2_10), ispitiju moralne granice herojskog kodeksa na sličan način na koji je „Ilijada“ uradila. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4cec8ba8-0a4a-40f9-a739-dbe9c773c34a)

Ne želim implicirati da je pravac razvoja išao direktno od „Ilijade“ do anime serija. Arhetipski likovi i narativi koji obilježavaju anime često crpe inspiraciju i arhetipe iz djela poput kineskog istorijskog romana iz 14. vijeka, „Romansa o tri kraljevstva“. Ono što želim naglasiti je da postoji univerzalna želja, posebno među mlađom muškom populacijom, za pričama o herojstvu, konfliktu i superiornosti postignutoj kroz fizičke sukobe. Nekada su ove želje zadovoljavali vestern filmovi ili možda superherojski stripovi, ali period vesterna je završen, dok današnji superherojski stripovi zahtijevaju skoro akademski nivo upućenosti u zaplete koji potiču još iz 1958. Možda su, u stvari, najbolji savremeni pandan animeu pustolovni romani Aleksandra Dime, koji su često izlazili kao nedjeljni dodaci u novinama. Svakako, anime i manga možda jesu najbolji moderni primjer ovog drevnog i svreprisutnog žanrovskog formata.  

Zanimljivo je da anime uživa izuzetnu popularnost među Afroamerikancima u SAD-u, slično kako su kung fu filmovi bili omiljeni među istom populacijom tokom 70-ih godina prošlog vijeka. Neki teoretičari sugerišu da se Afroamerikanci možda poistovjećuju sa karakterima koji dolaze iz teških životnih situacija i prevazilaze represivne sisteme. Ne mislim da je ovo istina, meni djeluje da anime ima sličan ethos ili estetitku kao hvalisav gangsterski rep. U oba žanra, na kraju krajeva se uvijek naglašava ideja o direktnom fizičkom obračunu s protivnikom, postizanju pobjede i kasnijem uživanju u zasluženoj nagradi.

**BOGATSTVO SADRŽAJA**

Iako se može činiti da popularni akcioni naslovi dominiraju svijetom animea i mange, ne smijemo se zavaravati i misliti da takva forma čini čitav spektar ovog umjetničkog izraza. Zbog jeftine proizvodnje mange, izdavačke kuće i manga magazini su u prilici da objave razne žanrove i priče bez značajnog finansijskog rizika po njih. Od autobiografskih zapisa iz perioda Drugog svjetskog rata do avangardnih nadrealnih komedija, izazov je pronaći naslov koji ne bi odgovarao nečijem ukusu.

Anime industrija je takođe impresivna u svojoj produktivnosti, sa proizvodnjom oko 100 televizijskih serija godišnje, čime se izdvaja od drugih animacionih industrija. Raznovrsnost animea i kvalitet priča kontinuirano privlače gledaoce, to osigurava njihovo dugotrajno interesovanje. Pogledajmo, na primjer, nedavne naslove kao što su [„Vinland saga“](https://youtu.be/VHGotYh6hPM?si=VUDn9hyEqEUy6cFL) i [„Tengoku Daimakyo“](https://youtu.be/-pgcwiNPiQE?si=9vtc0rJ7ItQWNjRe). Dok prva prikazuje osvetoljubivog islandskog roba koji se transformiše u pobožnog hrišćanina, druga nas vodi u svijet postapokaliptičnog Japana kroz oči tinejdžera, koristeći zanimljivu akronološku naraciju. Obje serije odlikuju se pažljivom izradom i visokim produkcijskim vrijednostima. A to su samo dva od mnogih novijih naslova. Kada se osvrnemo na anime klasike poput „Evangeliona“, „Revolutionary Girl Utena“ ili „Ghost in the Shell“, jasno je da su to istinska remek-djela koja se mogu smatrati vrhunskim dostignućima u televizijskom i filmskom stvaralaštvu. Za sve filmofile i ljubitelje televizije, anime nudi širok spektar sadržaja koji ne prestaje biti zanimljiv.

Kada govorimo o vizuelnom aspektu animea, postaje jasno da je to nezaobilazan izbor za sve ljubitelje animacije. U tom kontekstu, [Kyoto Animation](https://youtu.be/BE8xq-uJr7E?si=hG0upcw4je6fnHBK) može se smatrati vodećim animacijskim studiom 21. vijeka, čak prevazilazeći velikane poput Pixara. TV serija „Hyouka“ je vjerovatno najbolje animirana serija svih vremena, volumen, konzistentnost i kvalitet animacije je prakitčno bez presedana a sve je upakovano u nevjerovatnoj režiji tragično preminulog Yasuhira Takemota. Nedavno je slavni Shinya Ohira, koji je animatorski ekvivalent Egonu Šileu i čiji kratki film ["Wanwa The Doggy"](https://youtu.be/696W1EFohmE?si=DkvlooZuDnM__Pqh) je vjerovatno najbolji primjer animiranog ekspresionizma, učestvovao u kreiranju fantastične sekvence na popularnom animeu [„One Piece“](https://youtu.be/gDxDFBQ4ctU?si=n3yHmBSmwicxTNO-). Prakitčno istovremeno je izašao kratki film Hiromatsu Shuua [„Fate Grand Order Memorial Movie“](https://youtu.be/tlj5Z3wWE_U?si=ushsJGo_MiGLrVRI) koji briljantno spaja animaciju efekata i karatktera, uz upotrebu inovativne postprodukcije za kreiranje zapanjujućih digitalnih boja.

**MAGNET ZA FANATIKE** 

Anime je od početka privlačio štrebersku publiku, on je uspio da očara te društveno nespretne osobe koje su opsjednute stvaranjem minijaturnih tenkovskih modela iz Drugog svjetskog rata. Anime je relativno mlad medijum, kako film ["Daicon IV"](https://youtu.be/-840keiiFDE?si=kVKrVX3e3mUrW-Hm) koji je režirao talentovani Hideaki Anno ilustruje, prve generacije anime entuzijasta potekle su iz zajednice ljubitelja naučne fantastike. Osim toga, ti entuzijasti su bili veliki konzumenti američkih stripova, uživali su u čitanju knjiga kao što su "Konan" i "Gospodar prstenova", te su bili obožavaoci filmova i serija poput "Star Wars" i "Thunderbirds". Naravno, anime naslovi poput „Gundama“ i „Space Battleship Yamata“ su bili ogromni hitovi među ovom zajednicom, ali anime je tada bio samo jedan segment u mnoštvu interesovanja i služio je više kao idealna platforma za realizovanje ličnih maštarija. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/aa6b7737-5c91-4216-8ddf-981fca9df262)

U periodu nakon sedamdesetih godina prošlog vijeka, socio-političke prilike u Japanu doživjele su značajne transformacije koje su uticale na promjene u odnosu između anime industrije i njenih ljubitelja. Krajem osamdesetih, Japan je suočen sa ozbiljnom ekonomskom krizom, što je dovelo do perioda ekonomske stagnacije tokom 90-ih, često nazivanom "izgubljenom decenijom". Za razliku od promjenljivih i nestabilnih stvarnih okolnosti, anime je pružao stabilan, idelizovan svijet. Animirani likovi, nepodložni vremenskim i fizičkim promjenama, postali su stalni izvor utjehe i podrške.

Sa ovim razvojem došla je i druga značajna promjena koja se ticala samog animea. U svojim ranim fazama, anime nije imao jasno definisan estetski identitet i često je crpio inspiraciju iz drugih medija poput igranih filmova. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, anime je postajao sve izolovaniji i počeo se oslanjati pretežno na vlastite estetske norme. Takva incestuozna scena rađa jedinstven vizuelni jezik koji nije lako dokučiv široj publici. Ova tendencija je posebno evidentna u slučaju animea [„Bakemonogatari“](https://youtu.be/XJOtnXRpgEs?si=CLoVf5R6NPonPBP4) iz 2009. godine. Premda je ovaj naslov bio izuzetno popularan među anime fanovima, serija je, možda i nesvjesno, usvojila brehtovske tehnike, što su kasnije drugi animatori inkorporirali u svoje radove. Kažem nesvjesno jer je izgled animea bio predodređen njegovim anime uticajima, a ne subverzivnom namjerom režisera Oishija. 

**PUT DO UTJEHE**

Upravo je ova sinergija stilističke izolovanosti i sve veće potražnje za eskapizmom izrodila aspekte anime kulture koji autsajderima izgledaju čudno, upitno ili odvratno. Poznato je da anime fanovi često praktikuju parasocijalni odnos sa animiranim karakterima, tretirajući ih kao predmet ljubavi sa kojim ostvaruju vezu. Poslednji u nizu ovakvih trendova unutar animea je "isekai" - žanr koji se fokusira na likove koji su transportovani u alternativne svjetove, često inspirisane video igrama, gdje moraju da se snađu i prežive. Ono što ovaj žanr čini posebno intrigantnim je njegov inherentni nihilizam. U mnogim isekai pričama, glavni junak ne pokazuje želju da se vrati svom prvobitnom svijetu, bez trunke nostalgije ili potrebe da vidi osobe koje su mu prethodno bile bliske. Protagonisti su suštinski živjeli bezvrijedan život dok u ovom novom svijetu, inspirisanom video igricama koje su igrali, pronalaze svoj pravu svrhu. 

Japan nema monopol nad luzerima, biti razočaranje u očima svojih roditelja je univerzalno iskustvo, dok je evropska ekonomija poslije 2008. možda i gora od japanske 90-ih. Postoji ogromna globalna publika koja žudi za idealizovanim svijetom animea. Kroz anime, mnogi pronalaze utjehu, identifikaciju a ponekad čak i svrhu. Dok neki kritikuju eskapističke tendencije animea, drugi ga vide kao sredstvo za prepoznavanje i razumijevanje sopstvenih osjećanja. Ova karakteristika može pružiti uvid u razloge popularnosti ovog žanra u savremenom trenutku.

Bez obzira na kritike, jedno je sigurno: anime je prešao granice svog porijekla i postao globalna sila koja ne pokazuje znakove usporavanja. Dok buduće generacije nastavljaju da traže priče koje odjekuju njihovim iskustvima, anime će, bez sumnje, nastaviti da igra ključnu ulogu u kreiranju tih priča.


Bez obzira na kritike, jedno je sigurno: anime je prešao granice svog porijekla i postao globalna sila koja ne pokazuje znakove usporavanja

NOVI KLASICI

Anime Invazija: Zašto Svako Gleda Ovu Stvar?

Lijeva web platforma Progressive International u svom prošlonedjeljnem editorijalu napominje kako BRIKS nije antiemperijalistički blok, niti je socijalistički, već "neka vrsta prevoznog sredstva za države koje ne prihvataju hegemoniju globalnog sjevera". 

„BRIKS nije moralna sila. Ali njegov razvoj je dio istorijskog procesa koji vidi slabljenje i raspadanje sjeverne hegemonije. Taj proces pruža mogućnosti progresivnim snagama širom svijeta da se angažuju s kritičkim stavom. Taj potencijalni prostor za djelovanje mogao bi se otvoriti ne samo za progresivne snage sa juga, već i za one na sjeveru. Hegemonija Globalnog Sjevera nije hegemonija svih naroda Globalnog Sjevera, već vladajuće klase Globalnog Sjevera. S tim podrhtavanjem, većina na Globalnom Sjeveru mogla bi se združiti sa većinom na Globalnom Jugu kako bi izgradili novi svijet na ravnoteži za sve“.

Utopijska vizija i nadahnut diskurs koji u čitaocu budi pravdoljubive osjećaje. Zaista, današnji svijet nije pravedan i lako mu je prepoznati manu u dominiciji evrocentričnog-anglo-zapadnog, dakle globalno-sjevernog pola. 

Progressive International, kojeg su osnovali Varufakisov DIEM25 i Sanders Institut, u britkom uvodniku nastavlja:

„Ova hegemonija je toliko moćna da je često neprimjetna. Studenti na univerzitetima na Globalnom Sjeveru koji proučavaju druge dijelove svijeta obično zapravo proučavaju američke i EU strateške interese u tim drugim dijelovima svijeta, koji se predstavljaju kao opšte mjerilo. Mediji sa najvećim globalnim dosegom oblikuju svoje izvještavanje o svijetu kroz prizmu interesa Globalnog Sjevera. Ali naš svijet se mijenja i ta hegemonija se suočava sa izazovima“.

Na koji način se svijet mijenja, ipak je pitanje koje zahtijeva nešto detaljiniji uvid od moćnog editorijala. Američki ekonomista i bloger Noa Smit tako je kritikovao cijeli medijski diskurs Zapada koji u BRIKS organizaciji vidi prijetnju. Ukratko rečeno, Smit, smatra da ne postoji realna ekonomska i politička logika koja bi u dogledno vrijeme mogla od BRIKS učiniti nešto operativno i moćno što bi uzdrmalo svijet. 

Na tragu mejnstrim medija kakav je Fajnanšl Tajms, Smit u BRIKS inicijativi vidi pokušaj Kine da obezbijedi prolaz svojoj robi i investicijama kao i da pojača većinu glasova u UN-u i sličnim forumima.

BRIKS je "pomalo čudna organizacija", piše ovaj uticajni bloger, nastala prije 22 godine kao investiciona strategija koju je kreirao analitičar Goldman Saksa, Džim O'Nil. U osnovi, to je grupa velikih zemalja u razvoju za koje je O'Nil mislio da će ostvariti brz ekonomski rast. BRIK je bio akronim za tu listu zemalja - Brazil, Rusija, Indija, Kina. Kasnije su se ove četiri zemlje zapravo okupile i odlučile pretvoriti akronim Goldman Saksa u stvarni ekonomski forum, u okviru kojeg bi se periodično sastajali i razgovarali o razvoju i uticaju u svijetu. Južna Afrika se pridružila  2010. godine, pa je BRIK postao BRIKS.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1b8db6c6-53ac-494c-912e-7b504f762169)
Sa samita u Johanesburgu{.caption}  

Smith napominje da do sada nije bilo konkretnih rezultata.

"Godine 2009. BRIKS je počeo razmišljati o tome kako da stvori svoje ekonomske institucije - Novu razvojnu banku koja bi konkurisala Svjetskoj banci, Aranžman o kontingentnim rezervama za međusobno posuđivanje novca u vremenima valutne krize (što obično čini MMF), sistem podmorskih optičkih kablova i slično. I skoro ništa od ovoga se nije uspješno ostvarilo. Nova razvojna banka gotovo da nije odobrila nikakve kredite... Kada je Rusija napala Ukrajinu 2022. godine, Nova razvojna banka je prekinula veze s njom". 

Na terenu, ipak postoji globalno očekivanje da bi BRIKS mogao odigrati značajniju ulogu u svijetskoj politici. Na nedavnom samitu u Južnoj Africi, grupacija je prihvatila šest novih članova: Saudijsku Arabiju, Iran, UAE, Argentinu, Egipat i Etiopiju. Više od 40 zemalja je izrazilo želju da mu se pridruži dok je 23 podnijelo formalni zahtev. 

Kao važan medijski narativ rodila se teorema stvaranja novog geopolitičkog ili čak vojnog bloka koji bi parirao NATO. Ili, što bi ekonomista Branko Milanović rekao: "Način na koji je Putin pomogao širenju NATO-a, globalizacija NATO-a stvorila je nove članove BRIKS-a."

Analitičari poput Smitha smatraju da je gore rečeno potpuna besmislica.

„Kina i Rusija su zaista u kvazi-savezu protiv razvijenih demokratija, a Indija još uvijek održava donekle prijateljske odnose s Rusijom koji datiraju iz vremena Hladnog rata. Međutim, Indija i Kina su strateški rivali, a ne saveznici. Imaju česte krvave sukobe na granici, a njihovi sporadični sastanci o "deeskalaciji" su bezuspješni. Indija zabranjuje mnoge kineske aplikacije i kreće se ka ograničavanju uvoza kineske robe, dok istovremeno produbljuje ekonomsko i strateško partnerstvo sa SAD-om. Tenzije između Indije i Kine vrlo su vidljive u javnom mnjenju Indije, koje se, kao i u mnogim azijskim i drugim zemljama, posljednjih godina snažno okreće protiv Kine. Zapravo, i Brazil je zadnjih godina postao manje naklonjen prema Kini“. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7765cf34-a994-45f5-8afd-649fe98bbc45)

Po Smithu, ovo je najjasniji razlog zašto BRIKS neće postati nekakav „anti-NATO“. Pored toga, postoje i drugi razlozi — Saudijska Arabija je još uvijek saveznik SAD-a, a zemlje poput Brazila, Južne Afrike, Etiopije, Egipta i Argentine nemaju želju da se upuštaju u sukobe velikih sila. Rusija i Iran možda žele da uđu u savez sa Kinom protiv razvijenih demokratija, ali ostali jednostavno nijesu zainteresovani za to. Uz to postoje i ogromne razlike u poimanju demokratije i političkih sloboda između zemalja koje bi potencijalno trebalo da nastupe zajednički.


„A šta je sa zamjenom finansijske dominacije SAD-a...? Mislim da su  česte zablude o tome kako međunarodni finansijski sistem zapravo funkcioniše. Istina je da multilateralne organizacije poput MMF-a i Svjetske banke pozajmljuju novac siromašnim zemljama, a da u njima vodeću ulogu drže zapadne zemlje. Međutim, one ne drže monopol nad davanjem kredita siromašnim zemljama; Kina već uveliko to radi na svoju ruku“, podsjeća Smit.

"Čak i da BRIKS zaista pokrene svoj Aranžman o kontingentnim rezervama i pretvori ga u alternativu MMF-u/Svjetskoj banci, to ne bi mnogo promijenilo globalni finansijski sistem u odnosu na ono što već postoji. A u praksi, krediti koje bi takva ustanova odobravala bili bi politički određeni u Pekingu, i bili bi otprilike uspješni kao i i postojeće kineske pozajmice, to jest ne baš previše“. 

Iz Progressive International-a poručuju drugačije: Nova razvojna banka pod vođstvom brazilskog predsjednika Roussefa postala je ozbiljan igrač sa odobrenim kapitalom od 100 milijardi dolara i namjerom da trećinu pozajmica odobrava u lokalnim valutama kako bi korisnici izbjegli rizik od valutne razmjene.

Globalna politička moć je neravnomjerno raspoređena i to je jedini što se sa sigurnošću može reći. Medijska pažnja koju je izazvao avgustovski samit zamalja u Johanesburgu ukazuje da se priča o BRIKS-u nastavlja, kroz svoje oprečne elemente i nejasne ishode koji se još ne naslućuju. 

Može li se očekivati jačanje zajedničkog bloka u kome glavnu riječ vode rivali, a ne saveznici

globlano pregrijavanje

Kuda ide BRIKS?

Neke stvari prosto valja ponoviti, kao dobar refren u narodnoj pjesmi. Pa da ponovimo.

Turbofolk, koji je stekao popularnost krajem 1980-ih, nastao je u vrijeme značajnih društvenih transformacija obilježenih raspadom Jugoslavije i tranzicijom prema kapitalizmu. Ovaj žanr i njegova popularnost, prema tumačenju znalaca nije samo posljedica muzičkog ukusa, već odraz širih društvenih promjena. 

**RATNA SREĆA**

Kulturološkinja Ivana Kronja sugeriše da turbofolk posjeduje poseban senzibilitet koji je ratoboran, tolerantan prema kriminalnim aktivnostima, vulgarno materijalistički u okviru kojeg se žene postmatraju kao seksualni objekt i statusni trofej. Muzika, kao i prateći video spotovi, koji su proizvedeni u takvom senzibilitetu su imali za cilj da legitmišu novonastalu Miloševićevu politiku. To jest, turbofolk je služio kao opravdanje za nezakonito i nasilno bogaćenje mafiokratske kaste u Srbiji, predstavljajući kriminalni svijet kao “patriotski” dok su za jad naroda krivi “domaći izdajnici”. Paradigmatičan primjer ovakve kulturološke sinergije mogao bi biti medijski prenos vjenčanja između poznate pjevačice Cece i kontroverznog Arkana, događaj koji simbolizuje spajanje turbofolk estrade i ratno-kriminalnog miljea.

Veza između turbofolka i novih političkih lidera u Srbiji nije bila samo ideološka ili vrijednosna, turbofolk je takođe dobio značajnu materijalnu potporu. Na primjer, osnivanje televizijske stanice Pink kao i početak karijere njenog osnivača Željka Mitrovića često se dovodi u vezu sa njegovom bliskošću sa Mirom Marković, ženom tada aktuelnog predsjednika Miloševića. Ne samo da je Mitrović bio član političke partije JUL Mire Marković, već je imao i centralnu ulogu u vođenju izborne kampanje dotične stranke.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/1709afe5-4dbc-4ff0-a367-be23a2e00ff7)

Nakon pada Miloševića, fenomen turbofolka nije samo opstao, već je postao sveprisutan. Medijski entiteti koji su bili osnovani kako bi kreirali i širili turbofolk lako su se prilagođavali svakoj novoj vlasti. Postalo je jasno da između političkih lidera i ključnih figura ove medijske sfere postoji uzajamna korist. Financijska potpora od strane vlasti osiguravala je nepokolebljivu podršku turbofolk industrije. Paralelno s tim, estetika turbofolka je evoluirala i proširila se izvan muzičke sfere. Snažno vulgarizovana dimenzija, obogaćena nacionalističkom retorikom, prožimala je razne aspekte popularne kulture. Od televizijskih reality emisija do društvenih mreža, turbofolk estetika je postala ne samo dominantna struja, već i nezaobilazna kulturna sila, čineći izbjegavanje njegovog uticaja gotovo nemogućim.

**OSNOVNA SUPSTANCA**

U okviru savremenih političkih i kulturalnih analiza, odnos između vlasti predvođene Aleksandrom Vučićem i turbofolk medija je postao predmet česte diskusije. Mnogi analitičari ukazuju na simbiotski odnos između Vučićeve administracije i glavnih promotera turbofolk kulture, poput televizijskih stanica Pink i Happy. Ove medijske kuće kreiraju gotovo sjevernokorejsku propagandu u cilju promocije Vučića. Zauzvrat, ovim medijskim institucijama se pruža sveobuhvatna podrška, od materijalne pomoći do odsustva stroge regulative i nadzora.

Ništa od opisanog ne djeluje kao neistinito, ali ovo objašnjenje veze između Vučićeve autoritarne politike i turbofolk spektakla djeluje neadekvatno i nepotupuno. Za vrijeme Miloševićeve vlasti, turbofolk se može tumačiti kao instrument koji je doprinio legitimizaciji njegovog režima. Međutim, pod Vučićem, ovaj fenomen ne samo da je zadržao svoj značaj, već je postao ključni element političke kulture. Turbofolk više nije prateći fenomen nego je postao cilj sam po sebi, on se transformisao u osnovnu supstancu političkog izraza i angažmana. 

**BALKAN- BOLIVUD**

Vučićeva medijska prisutnost, iako obuhvata široki spektar medijskih kanala, uglavnom je koncentrisana na medije koji promovišu turbofolk kulturu, kao što je Happy televizija. U ovim nastupima Vučićeve političke izjave odišu kič estetikom, politika je predstavljena u patetičnim i izuzetno sentimentalnim terminima. Vučić se često prikazuje u herojskom svijetlu, gotovo paralelno sa likom vaskrslog Lazara Hrebeljanovića, kao neumorni patriota koji je spreman žrtvovati se za Srbiju usred pritisaka od strane zapadnih sila i domaćih izdajnika. Njegovi PR podvizi, koji uključuju spašavanje djece iz snježnog smeta,  prikazuju Vučića u izrazito dramatičnom kontekstu, bez trunke ironije ili lažne skromnosti. Ako je turbofolk muzika često pozajmljivala melodiju od indijske ili turske muzičke produkcije, onda se može reći da se inspiracija za Vučićev turbofolk spektakl nalazi u bolivudskim filmovima i turskim sapunicama.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c70c2772-0c34-4b98-94d3-386301365f33)

Najbizarniji aspekt turbofolk spektakla možda jesu političke emisije na gore spomenutim televizijskim kanalima. Naizgled je njihova svrha propagandistička, usmjerena ka promociji figure Vučića. Međutim, pristup koji primjenjuju često je morbidan i graniči se sa mjerom dobrog ukusa. Kad su se u javnosti pojavile optužbe na račun Dragana Markovića Palme o prosituciji maloljetnih djevojčica, on je doveden u jutarnji program Happy televizije da sačuva svoj obraz. Umjesto da ga predstave u povoljnijem svijetlu, možda kao jednu respektabilnu figuru, Happy televizija je izabrala nekonvencionalan pristup,  pa je organizovala praktično vašarsko veselje u cilju njegove rehabilitacije. Opet djeluje da je glavni princip Vučićeve politike turbofolk spektakl, u spektaklu se nalaze rješenja za sve postojeće probleme. Ako je jedini alat koji imate čekić, svaki problem vam se čini kao ekser.

**PROTIV POZORIŠTA**

Žan Žak Ruso je upravo govorio o antidemokratskom impulsu spektakla u svom eseju “Pismo d'Alembertu”. U okviru ovog eseja Ruso je izrazio protivljenje izgradnji pozorišta u Ženevi jer je smatrao da pozorišni spektakl podriva osnovne demokratske principe, kao što su dijalog i intersubjektivnost. Za Rusoa, ključna svrha demokratske interakcije je susret sa drugima, priznavanje njihove ravnopravnosti i stvaranje debate iz koje proizilaze rješenja. Međutim, Ruso je smatrao da pozorišni spektakl ometa ovu intersubjektivnost, uspostavljajući odnos baziran na relaciji subjekat-objekat. Dakle gledaoci u pozorištu se ne susrijeću sa drugima kao sa jednakima, već ih gledaju kao izvore zabave. Na ovaj način, ljudska iskustva i tragedije postaju objekti našeg zadovoljstva, što može smanjiti našu sposobnost za empatiju. Ovakav odnos prema drugima može se proširiti i izvan pozorišnih zidina, stvarajući društvo u kojem drugi postaju sredstva za postizanje vlastitih ciljeva, a ne suštinski ravnopravni entiteti.

[Politička teoretičarka Margaret Kon](https://journals.sagepub.com/doi/abs/10.1177/0191453708089194), koja je i sama objasnila Rusoovo viđenje spektakla, je zatim aplicirala Rusoovo viđenje spektakla na Habermasovo shvatanje racionalne deliberacije. Habermas pridaje veliki značaj privatnoj sferi u stvaranju demokratskog društva. U toj sferi, pojedinac je slobodan oblikovati svoje stavove i mišljenja kroz literaturu, teorije ili novinske izvore. Međutim, Rusoovo viđenje spektakla narušava takvu privatnu sferu. Spektakl podstiče dinamiku subjekat-objekat, zbog čega pojedinac ne razvija svoje ideje već postaje pasivni konzument informacija. To jest politika prestaje biti polje koje iziskuje aktivno djelovanje već postaje dio pasivnog uživanja ili konzumiranja. 

**IZVAN RACIONALNOG**

To je valjda  razlog zašto je Vučić od srpske političke scene napravio jedan festival nakaza. Kada je politika sastavljena po istim pricinipima kao i *reality show*, naš način interakcije sa politikom ne može nikako biti zdrav. Javno mnjenje koje je izloženo ovakvoj formi turbofolk spektakla ne formira kritičko mišljenje o političkim pojavama, već postaje konzument *trash* TV programa. Politika je tako svedena na formu frivolne zabave. 

Dodatno, turbofolk spektakl omogućava Vučiću otklon od bilo kakve forme konvencionalnog logičkog promišljanja. Spektakl nadilazi granice racionalnosti, stvarnosti i zdravog razuma, promovišući svoju agendu kroz mitove i fantastične narative. Lažne vijesti koje plasiraju Vučićevi mediji nijesu nužno pokušaji uspostavljanja alternativne stvarnosti. Ciljna publika ovih dezinformacija ne mora nužno percipirati te vijesti kao istinite, bilo bi suludo pretpostaviti da će bezrezervno prihvatiti naslove koji su očigledno apsurdni, to se od njih ni ne očekuje. Stvarni cilj je da objektivna [stvarnost prestane biti bitna za politiku](https://normalizuj.me/kultivator/spektakl-je-glavni-proizvod-danasnjeg-drustva), ono što diktira politički razvoj i diskurs jeste turbofolk spektakl, a ne realne okolnosti. 

Politika turbofolk spektkla je duboko ukorijenjena u Srbiji, zbog toga su vjerni eksponentni Vučićeve politike u Crnoj Gori, poput Vladislava Dajkovića, maskote festivala nakaza koji je uspostavljen u Srbiji. Možda bi za Vučića ponekad bilo najbolje kad bi smanjio intenzitet spektakla ili ga u trenucima izbjegao, ali to je nemoguće ostvariti, spektakl je postao vladajuća paradigma njegovog režima. 

Indikativno je da je u trenutku nacionalne krize uslijed širenja Kovida-19, Vučić odlučio da u svoj Krizni štab za suzbijanje zarazne bolesti COVID-19 dovede Branimira Nestorovića, antivaksera i promotera “narodnih” lijekova, jer je ovaj bio doktor na televiziji. Kovidu taj spektakl nije bio bitan i nastavio je svoj nasilni prodor u stvarnost. To je bio dobar podsjetnik da se politika može degradirati i svesti na površnu igru imidža i percepcije, ali realnost će uvijek naći procjep. 


Kada je politika sastavljena po istim pricinipima kao i reality show, naš način interakcije sa politikom nikako ne može biti zdrav...

VAŠAR BAŠTINE

Politika je spektakl, turbofolk je vlast

Hollywood se trenutno nalazi u teškoj krizi, s obzirom na to da je 2023. godine veliki broj blockbuster filmova doživio finansijski neuspjeh na bioskopskim blagajnama. Filmska adaptacija popularnog stripa "Flash" je naišla na tako loš prijem da je ugrozila dalje planove Warner Brothers studija za produkciju budućih filmova baziranih na DC stripovima.

Novo poglavlje avanturističke franšize "Indiana Jones" takođe predstavlja jedan od najvećih finansijskih promašaja u istoriji filmske industrije, sa izuzetno malim prihodima na blagajnama.

Čak ni najnoviji film iz "Mission Impossible" serijala, pored svih spektakularnih pokušaja Toma Cruisea da se ubije na zabavan način, nije uspio da zadovolji očekivanja publike. 

Paralelno s ovim trenutnim poteškoćama, postoji niz drugih promjena u Hollywoodu koje ozbiljno dovode u pitanje njegovu budućnost. Sve više i više filmova dobija vrlo kratak vremenski period u bioskopskoj distribuciji prije nego što postanu dostupni na jednoj od mnogih streaming platformi, gdje su dio ogromnog i praktično anonimnog "sadržaja".

Ove streaming platforme su radikalno izmijenile samu prirodu filmskog iskustva. Filmovi sve manje postaju jedinstveni događaji koji zaslužuju posebnu pažnju, a sve je teže zamisliti svijet u kojem je film kulturni fenomen. Filmski sadržaj se sada proizvodi u masivnim količinama, a njegova pojava postaje gotovo nezapažena.

U ovom novom ekosistemu, postalo je skoro nevažno gledati film u bioskopu kada se njegov sadržaj može konzumirati u udobnosti sopstvenog doma - na televizoru, laptopu ili mobilnom telefonu. Film je redukovan na prosti proizvod, kupljen na brzinu, iskorišćen, a potom zaboravljen.

U tom smislu, novi "Barbie" film predstavlja pravo iznenađenje. Film je ogroman hit na bioskopskim blagajnama u godini fatalnih neuspjeha, čime je "Barbie" postala komercijalno  najuspješniji film koji je režirala žena u cjelokupnoj istoriji filmske industrije. Istovremeno, "Barbie" je postala kulturna senzacija kakva nije viđena već dugo vremena. Od slika sa Barbie kutijom, odlaska u bioskope sa pink odjećom pa sve do raznoraznih internet analiza, teško je sjetiti se filma koji je u posljednje vrijeme ovako privlačio pažnju. 

Popularnost filma "Barbie" prenijela se i u Crnu Goru. Iako je posjeta bioskopima postala usamljeničko iskustvo, film "Barbie" uspijeva da privuče veliki broj ljudi. Redovi za film su ogromni, a bioskopske sale ispunjene do posljednjeg mjesta. Više od same popularnosti filma, značajnu ulogu igra i specifična publika koju ovaj film privlači. Teško je prisjetiti se filma kojem čak 90 odsto publike čine žene. Prilikom projekcije koju sam posjetio, bilo je pomalo neprikladno gledati ovaj film kao muškarac, odjeven u polo majicu, okružen morem žena - skoro kao da ste Ken zarobljen u Barbielandu. Većinu muške publike činili su momci koje su njihove djevojke povele na film. Izgledali su kao da su preplavljeni sramom, sličnom onom koji bi osjetio sedmogodišnji dječak povezan sa Barbie lutkom, stvarajući utisak  da su dovedeni na izdržavanje kazne.

Teško je bilo predvidjeti popularnost filma koji, na prvi pogled, izgleda kao još jedan u nizu novih Hollywoodskih produkcija koje su u posljednje vrijeme izgubile publiku. Film je baziran na već postojećoj intelektualnoj svojini, štaviše u pitanju su igračke. Izbor Grete Gerwig za režiserku filma, poznate po režiji malih i intimnih filmova kao što su Lady Bird i Little Women, podsjeća na modernu praksu povjeravanja velikih filmskih projekata mladim indie režiserima, s ciljem lakše umjetničke kontrole nad njima od strane produkcijskih kuća.

Nakon gledanja filma, razlozi za njegovu popularnost postaju jasni: ovo je zabavno, dobro ostvarenje koje djeluje kao autentičan film. Kako je filmski kritičar Richard Brody sugerisao, "Barbie" predstavlja potvrdu postojanja jedinstvene estetike filmova, nešto što streamovan sadržaj može da imitira, ali nikada u potpunosti ne može da postigne. Od početka do kraja filma vidljiva je lična vizija Gerwig, što se ogleda kroz izrađenu stilizaciju filma, inteligentno postavljenu strukturu, kao i kroz filmski jezik koji crpi elemente iz klasičnih filmova kako bi preoblikovao njihovo značenje u novom kontekstu. 

Uzmimo za ilustraciju, duhoviti i kreativni uvod filma, koji parodira čuvenu grandioznu scenu iz "2001: Odiseja u svemiru" kako bi ukazao da su se prije dolaska Barbie lutke djevojčice jedino igrale sa lutkama beba kako bi simulirale majčinstvo. Međutim, poslije nekog vremena, to majčinstvo dosadi. Film nastavlja dalje i prezentuje viziju Barbieland-a koja djeluje kao da je plastificirana verzija raznobojnog svijeta iz "Les Demoiselles de Rochefort". Kasnije u filmu, Gerwig predstavlja korporativnu kulturu koristeći tatijevsku arhitekturu i njegov apsurdni smisao za humor. Film zaista sadrži mnoge scene koje odišu imaginativnošću i koje su izuzetno dovitljive.  

U glumačkoj postavi posebno se izdvaja Ryan Gosling, čija uloga Kena ponovno osvjetljava njegov talenat za fizičku komediju, što smo već mogli vidjeti u filmu Shanea Blacka "Nice Guys". Njegova muzička sekvenca “I’m Just Ken” predstavlja vjerovatno vrhunac filma, mada je možda i bio previše uspješan u svojoj ulozi, njegov Ken je već prihvaćen kao uzor kod nekih desničarskih krugova na internetu. 

Ono što je obilježilo ovaj film jeste dodatno njegova polemična priroda koja je izazvala mnoge diskusije. "Barbie" film odlikuje njegova paradoksalna priroda, film zauzima feministički i kritički stav prema samom proizvodu koji promoviše (reklama za Barbie lutke je prikazna tačno prije početka filma). Šta je motivisalo producente filma, uključujući Mattel, kompaniju vlasnika Barbie proizvoda, da kreiraju film koji kritički sagledava Barbie lutke?

Paradoksalna priroda "Barbie" filma nije jedinstvena za to djelo, već predstavlja novi senzibilitet u umjetnosti i komunikaciji, poznatog kao metamodernizam. Metamodernizam jeste odgovor na postmodernizam, koji je gajio kulturu ironije, relativizma i nihilizma naspram idealističkih tendencija modernizma. Metamodernizam se ponovno okreće idealizmu i emocionalnosti, ali je ujedno svjestan moralnog relativizma postmodernizma. Metamodernizam je opisan kao "struktura osjećanja" koja se kreće između modernizma i postmodernizma, poput["klatna koje oscilira između brojnih polova"](https://medium.com/@ScooterDMiller/informed-na%C3%AFvet%C3%A9-f788063f8116).

U isto vrijeme kad su se formulisale prve ideje o metamodernizmu, postojao je veliki broj članaka i analiza koje su se bavile trendom komodifikacije kritičkih i pobunjeničkih stavova prema kapitalizmu. Thomas Frank, novinar, u svom esejističkom radu "Why Johnny Can't Dissent" primjećuje tendenciju kapitalizma da uključi kritiku svojih proizvoda u sam proces konzumiranja tih proizvoda. Kada konzument razvije stavove koji se protive samom konzumiranju, brendovi ne samo da ne izbjegavaju kritiku svojih proizvoda, već je zapravo prihvataju. Spremnost za inkorporaciju kritike zapravo je karakteristika kapitalizma. Frank daje primjer provokativnog pisca i autsajdera William S. Burroughsa koji je učestvovao u reklami za Nike. Na prvi pogled, čini se neobično da bi kompanija poput Nike željela da sarađuje sa autorom "Golog ručka", ali uključivanjem Burroughsa u promotivnu kampanju, Nike od procesa kupovine svojih patika pravi subverzivan akt, koji se predstavlja kao sličan Burroughsovom djelu.

Feminizam koji "Barbie" film donosi, kao i jezik metamodernizma, trebalo bi shvatiti kao tendenciju ka daljoj komodifikaciji kritičkih stavova. Film je itekako svjestan problematičnih aspekata vezanih za svoje proizvode, te ne propušta priliku da se ironično odnosi prema korporacijama i Barbie proizvodima. Ali, sa druge strane, film nastoji da konstruiše argument koji Barbie lutkama pripisuje važnu ulogu u emotivnom razvoju djevojčica, ističući kako Barbie lutke mogu biti spojnica među različitim generacijama. Ova dvojnost - istovremeno afirmativna i kritička - nije kontradiktorna, već služi kako bi olakšala etičku dilemu kod potrošača. Na taj način, konzument se ubjeđuje da su njegove sumnje prepoznate i tako mu se omogućava da se bez griže savjesti prepusti uživanju u proizvodu. Ako proizvod, zahvaljujući inkorporiranim kritičkim stavovima, dobije reputaciju kao "progresivan" ili "subverzivan", tada sam izbor konzumacije postaje vrhunski vid etičkog djelovanja.

Iako je "Barbie", bez sumnje, zabavan film, moramo razmisliti da li je njegov primarni cilj promocija feminizma, ili povećanje tržišnog potencijala povezanog proizvoda. S uspjehom "Barbie" filma, pojavljuju se glasine da firma Mattel planira da stvori filmski univerzum sa svim svojim igračkama. Ova vijest može izgledati zastrašujuće, možda čak i gore od apokaliptične vizije "Oppenheimera" o nuklearnoj katastrofi.

Možemo se diviti vještini i kreativnosti koja stoji iza "Barbie" filma, ali ne smijemo zaboraviti da je njegova svrha i da od gledatelja stvori potrošača.


Iako je "Barbie", bez sumnje, zabavan film, moramo razmisliti da li je njegov primarni cilj promocija feminizma, ili povećanje tržišnog potencijala povezanog proizvoda

Zabavna Manipulacija

Barbie: Feminizam kao šminka za promotivni sadržaj

Nakon što je video snimak brutalnog incidenta u Nanteru postao viralan, francuske ulice su zahvaćene nasilnim protestima. Ovaj incident se dogodio kada je policajac primijenio silu sa fatalnim ishodom protiv nenaoružanog tinejdžera tokom rutinske saobraćajne kontrole. Svjedočenja ukazuju da je žrtva navodno dva puta udarena u glavu kundacima puške prije nego što je upucana.

[Policajac](https://www.telegraph.co.uk/world-news/2023/07/04/france-teen-nahel-merzouk-police-shooting-paris-riots/) koji je pucao branio se tvrdnjom da je namjeravao da cilja u nogu žrtve, a da je smrtonosni hitac u gornji dio tijela bio rezultat toga što je automobil naglo krenuo naprijed. Međutim, svjedok koji se nalazio na prednjem sjedištu tvrdi da automobil nije krenuo naprijed zato što je vozač pritisnuo papučicu za gas, već zato što je vozač bio omamljen od dva udarca u glavu, što je uzrokovalo da mu noga sklizne sa kočnice.

Incident je poslužio kao okidač za nerede širom čitave Francuske, pored ogromne matarijalne štete koja je nastala tokom nemira, oni su rezultirali i povredama nekoliko stotinama policajaca i nepoznatim brojem povrijeđenih demonstranata. U cilju suzbijanja nasilnih protesta država je mobilisala ozbiljne resurse, [uključujući i 45.000 policajaca i oklopna vozila](https://www.euronews.com/2023/07/01/youths-clash-with-french-police-and-loot-in-4th-night-of-riots-triggered-by-fatal-police-s), međutim ova intervencija je ostvarila skromne rezultate. Protesti su dobili svoju logiku i neće prestati dok se vremenom ne potroši sva akumulirana energija.

Ovo su najveći nemiri u Francuskoj od 2005. godine, i tada je inicijalna kapisla za proteste bio incident koji je vezan za policijsko djelovanje. [Tinejdžeri](https://www.nytimes.com/2005/11/05/world/europe/immigrant-rioting-flares-in-france-for-ninth-night.html) uzrasta između 15 i 17 godina krenuli su kući nakon što su odigrali fudbalsku utakmicu sa prijateljima, kada ih je neočekivano počela progoniti policija. Zbog straha od policije, ovi maloljetnici su odlučili da se sakriju u trafostanicu. Tragično, dvojica od njih su izgubila život uslijed strujnog udara, dok je treći pretrpio ozbiljne opekotine koje su značajno uticale na njegov dalji život.

Od te 2005. godine pa do danas, praktično ništa nije urađeno da se reformiše postupanje policije. Štaviše, ovaj period je pratilo dodatno naoružavanje i militarizacija policijskih snaga u Francuskoj. [Upravo poslije 2005.](https://foreignpolicy.com/2023/04/25/france-pension-protests-police-violence-macron-europe/) propisi koji se tiču korišćenja gumenih metaka su relaksirani, pa je francuskoj policiji omogućeno da dosta liberalno, naravno bez upozorenja, odrede u kojim trenucima je prikladno koristiti gumene metke. Ovo je imalo snažan efekat na broj policijskih hitaca gumenim mecima, koji je [2012. godine dostigao 2.573 jedinica](https://foreignpolicy.com/2023/04/25/france-pension-protests-police-violence-macron-europe/) što je daleko ispred evropskih zemalja poput Njemačke ili Ujedinjenog Kraljevstva. Francuska policija je dobila reputaciju po brutalnim taktikama tokom demonstracija jer su i mirni demonstranti često fizički napadani i privođeni od strane policije. 

Najradikalnija promjena u policijskim ovlašćenjima je uslijedila nakon terorističkih napada 2015. godine u dvorani Batalkan u Parizu. Tako je 2017. godine usvojen [novi zakon](https://www.bbc.com/news/world-europe-66066438) kojim su policiji data šira ovlašćenja za upotrebu oružja ukoliko se policajac osjeća "ugroženo", bilo od strane teroriste, vozača, demonstranta ili anarhiste. Pravila za upotrebu nijesu bila strogo definisana, samo je bilo jasno da striktna samoodbrana više nije jedini valjani kriterijum za korišćenje oružja. Kako se moglo predvidjeti, ovaj novi zakon je rezultirao [šestostrukim povećanjem](https://www.nytimes.com/2023/06/30/world/europe/france-police-traffic-stop-shooting-law.html) broja smrtonosnih pucnjava na vozila u pokretu.

Istovremeno sa rastućom militarizacijom, malo toga je urađeno na polju preispitivanja odnosa francuske policije i etničkih manjina. Etnički i rasni odnosi su upravo ključni za shvatanje nedavnih protesta kao i onih iz 2005. U oba slučaja protesti su nastali jer su percipirane žrtve policijskog nasilja bile manjine. Razni aktivisti za ljudska prava kao i nevladine organizacije godinama upozoravaju na problematično i rasističko ophođenje francuskih policajaca prema manjinama. Nedavno je [Komitet Ujedinjenih nacija za ukidanje rasne diskriminacije](https://www.lemonde.fr/societe/article/2022/12/02/une-instance-de-l-onu-s-inquiete-de-la-haine-raciale-et-des-interpellations-discriminatoires-par-la-police-en-france_6152704_3224.html) osudio praksu policijskih provjera koje nesrazmjerno targetiraju određene manjine. 

Da aktivistički narativ ima pokrića u empiriji ukazuju detaljne kriminološke studije koje proučavaju ponašanje francuske policije. U svojoj studiji iz 2022. godine, [autori Dietrich Oberwittler i Sebastian Roché](https://www.tandfonline.com/doi/full/10.1080/10439463.2022.2037553), proučavaju komparativnu praksu francuske i njemačke policije u njihovim odnosima sa adolescentima koji su pripadnici manjinskih naroda. Zaključci njihovog istraživanja su ukazali na oštre razlike između francuskog i nemačkog policijskog djelovanja.

U Francuskoj, policijsko postupanje prema manjinama, posebno prema adolescentima iz Magreba, pokazalo se kao diskriminatorno u poređenju sa tretmanom većinskog stanovništva. Uočeno je da su muški adolescenti iz Magreba ili Bliskog Istoka, u tri puta većem broju ili čak više, bili izloženi čestim proaktivnim zaustavljanjima u poređenju sa mladićima koji su predstavljali autohtono stanovništvo Francuske. Istovremeno se susreti manjina sa policajcima tokom zaustavljanja prijavljuju kao agresivniji, prinudniji i značajno pristrasniji. 

Za razliku od toga, u okviru istraživanja njemačke prakse, bilo je manje znakova etničke diskriminacije u praksi proaktivnog zaustavljanja. Interakcije sa adolescentima su bile manje agresivne i prinudne, sa manje slučajeva neprijateljstva i nasilja u poređenju sa njihovim francuskim kolegama. Dakle, njemačka policija se smatra manje diskriminatornom i prinudnom u odnosu na francusku policiju.

Ovakav diskriminatoran odnos prema manjinama rađa nepovjerenje te zajednice prema policiji i ostalim državnim institucijama. Ranija istraživanja ukazuju na značajnu razliku u nivou povjerenja prema nacionalnoj policiji između etničkih manjina i francuske etničke većine. Nivo nepoverenja je primjetno veći među etničkim manjinama, [sa 41%, u poređenju sa 27% kod etničke većine](https://publikationen.uni-tuebingen.de/xmlui/bitstream/handle/10900/82945/HEUNI_report_70.pdf?sequence=1&isAllowed=y). Dodatno, nije samo nepovjerenje prema policijskim organima u igri. Diskriminatorni stavovi delegitimišu osnove postojanja države, imigranti zbog njih mogu da razviju mržnju prema većinskom stanovništvu ili da odbiju da se asimiluju u zajednicu.  

Nasilni protesti stvaraju povoljnu atmosferu za desničarske snage u Francuskoj koje upozoravaju na mogućnost [društvenog prevrata ili etničkih sukoba](https://www.europe1.fr/politique/mort-de-nahel-nous-sommes-dans-les-prodromes-dune-guerre-civile-declare-eric-zemmour-apres-de-nouvelles-emeutes-4191721). Njihove predložene mjere obuhvataju dalje proširenje ovlašćenja policije, održavanje reda i zakona, kao i zabranu imigracije. Međutim, ove mjere samo produbljuju animozitet u društvu sve dok se to ponovno ne izrazi kroz nasilje na ulicama.  


Etnički i rasni odnosi su upravo ključni za shvatanje nedavnih protesta kao i onih iz 2005. U oba slučaja protesti su nastali jer su percipirane žrtve policijskog nasilja bile manjine.

ERUPCIJA NASILJA

Francuska: Vrtlog policijske sile i etničkih nemira

Posljednjih nekoliko mjeseci Srpska pravoslavna crkva, predvođena patrijarhom Porfirijem, usredsredila se na kritikovanje upotrebe rodno osjetljivog jezika. Patrijarh Porfirije je rekao da se ovim jezičkim pristupom podriva brak i porodica, optužujući one koji podržavaju uvođenje rodno osjetljivog jezika u zakonsku formu da ne vode računa o ženama i da su stvarni izvor opasnosti.

Takav Porfirijev stav je izazvao polemiku u društvu i pokrenuo pitanje šta to formira osnovu moralnog djelovanja savremene pravoslavne crkve. Da li protivljenje jezičkoj ravnopravnosti predstavlja princip koji je izveden iz Biblije, odnosno blizak istinskom hrišćanstvu, ili je riječ o novonastalom fenomenu koji nije suštinski povezan za religijom. 

Kako bi odgovorili na ovo pitanje za početak je najbolje da razumijemo kako se moral shvata u samoj Bibliji, koji su njegovi postulati i kakvo djelovanje zahtijeva biblijski Isus.

U tom pravcu pomenimo autora Toma Hollanda, koji u svojoj knjizi “Dominion: Stvaranje Zapadnog Uma”, tvrdi da su moderne zapadne vrijednosti (ljudska prava, liberalizam, feminizam pa čak i sekularizam) proizvod hrišćanske moralne revolucije. U moralnom diskursu Grka i Rimljana altruizam je bio relativna nepoznanica - iako su antičke etičke norme nalagale dobro djelovanje prema porodici, prijateljima i poznanicima, ovakavo činjenje je bilo motivisano reciprocitetom, dobročinitelj je uvijek očekivao zahvalnost ili viši socijalni status. Moralno je djelovanje uvijek bilo usko povezano sa ostvarivanjem sreće, eudaimonie, sreća je predstavljala glavni cilj svake akcije. Istovremeno, antički autori uvijek su glorifikovali moć i snagu, nikad nijesu iskazali bilo kakvu brigu za niže slojeve društva. Naprotiv, čest fokus antičkih autora bilo je legitimisanje elitističke politike i institucija. 

Hrišćanstvo je predstavljalo radikalni zaokret u odnosu na grčko-rimsku tradiciju. Ono širi moralnu perspektivu gdje oni na najnižoj društvenoj skali, siromašni i obespravljeni, preuzimaju primat i postaju centar svake moralne misli. Hrišćanstvo djeluje skoro kao potpuno altruistični pokret: potraga sreće nije moguća na ovom svijetu nego je odložena za onaj drugi, pa tako moralne radnje dobijaju vrijednost same po sebi, one nijesu povezane sa našom satisfakcijom ili reciprocitetom. Hollandova knjiga predstavlja pozitivni ničeovski spin na hrišćanske vrijednosti, u kojem je savremena briga za one zapostavljene direktno povezana sa legatom hrišćanstva. 

Međutim ova teza je problematična ako počnemo proučavati originalni religiozni kontekst u okviru kojeg je Isus propovijedao, kao i same njegove poruke. Sada praktično postoji konsenzus među biblijskim učenjacima da je Isus bio jevrersjki apokaliptičar, onaj koji je vjerovao da je istorija dosegla svoj kraj i da će Bog uskoro intervenisati kako bi uništio sile zla i uspostavio dobro kraljevstvo ovdje na zemlji. 

Isusova apokaliptična poruka postaje očigledna poslije pažljivog čitanja Biblije. Prva rečenica koja je pripisana Isusu u najranijem jevanđelju glasi: "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božije! Pokajte se i vjerujte jevanđelje!". Jevanđelje u prevodu znači dobra vijest, Isus ovdje sugeriše da je predstojeći kraj svijeta dobra vijest koja označava oslobođenje od potlačenosti, kako ljudske tako i demonske.

 U svom propovijedanju Isus jasno ističe hitnost kao ključni element apokalipse. Nije to neki događaj koji će se desiti u dalekoj budućnosti, apokalipsa je blizu i ona je neminovna, samo je pitanje trenutka kad će se ostvariti. Isus govori: "Zaista, kažem vam, neki od ovdje prisutnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božije došlo u sili". Pisac jevanđelja po Marku dodatno stavlja akcenat na prisutnost apokalipse, pa njegov Isus još dodaje : "Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovijedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uveče ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!"
 
Jevreji tog vremena su vjerovali da svijetom vladaju demonske i zle sile, oni su jedino tako mogli objasniti svoj potlačen položaj. Apokalipsa o kojoj je Isus pričao donijela bi obrt takve situacije, svijet bi bio okrenut naglavačke, poniženi bi bili uzdignuti, a tlačitelji bi bili kažnjeni. Tako u jevađenđelju po Luki Isus daje blagoslove i prijeti : "Blago vama koji ste siromašni; jer je vaše kraljevstvo Božije. Blago vama koji ste gladni sad; jer ćete se nasititi. Blago vama koji plačete sad; jer ćete se nasmijati…... Ali teško vama bogati; jer ste već primili utjehu svoju. Teško vama siti sad; jer ćete ogladniti. Teško vama koji se smijete sad; jer ćete zaplakati i zaridati.”

Isusove moralne poruke dobijaju smisao i značaj samo unutar ovog religijskog konteksta. Predviđeno uništenje pogodiće sve one koji se suprotstavljaju Bogu, jedini preživjeli biće oni koji izvršavaju Božiju volju i poštuju Njegove zakone. Dok je Isus smatrao da je centralna Božija naredba "zapovijest ljubavi", koja podrazumijeva da se Gospod voli cijelim bićem i da voliš svog bližnjeg kao sebe.

Te radikalne moralne poruke idu još korak dalje, pa se tako u jevanđelju po Marku javlja lik bogatog čovjeka koji pita Isusa kako da ostvari vječni život. Kada mu Isus kaže da se pridržava zakona, bogataš mu odgovara da se on već uspješno pridržava zakona. Zatim mu Isus kaže: “Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom”. Po Isusu vječni život dolazi jedino kroz potpuno odricanje i davanja svega siromašnima. Samo vjerovanje, poštovanje Tore, ili ograničena velikodušnost, nijesu dovoljni za ulazak u Božije kraljevstvo. Kao što Isus kasnije kaže “Lakše je kamili kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božije”. 

Ovo nijesu bila pravila za uspostavljanje društva koje bi funkcionisalo na duge staze, ovaj set normi djeluje smisleno jedino u okolnostima očekivanja kraja svijeta. Tako je i sa drugim Isusovim porukama poput “ako te ko udari po tvom desnom obrazu, okreni mu i drugi”, dok Pavle u Prvoj poslanici Korinćanima preporučuje celibat. 

Mnoge vrijednosti koje možda asocijativno vežemo za hrišćanstvo, recimo porodične vrijednosti, nijesu rezultat “autentičnog” hrišćanstva već proističu iz perioda adaptacije hrišćanstva kad je postalo jasno da se dugo očekivana apokalipsa neće ostvariti, te da je nužno učestvovati u kreaciji društva i prilagoditi svoja učenja ovom svijetu. 

Ako se vratimo na temu SPC, možemo reći da je njeno savremeno moralno načelo rezultat adaptacije na sekularizam. Zarad sticanja uticaja u periodu kada je religiozno djelovanje marginalizovano, SPC je prihvatila ulogu u kojoj njeguje srpski nacionalni identitet dok istovremeno promoviše konzervativne vrijednosti. Tako istoričarka Marina Falina ističe da je ideologija Svetosavlja, formulisana između dva svjetska rata i ponovno oživljena nakon pada komunizma, odgovor na izazove sa kojima se Crkva suočavala u međuratnom periodu. Unutar ove ideološke paradigme, glavni ideolozi Svetosavlja promovisali su shvatanje da su srpska nacija i pravoslavlje neraskidivo povezani, te da budućnost nacije zavisi od djelovanja Srpske pravoslavne crkve.

Istovremeno, ti ideolozi su interpretirali sekularizam kao prijetnju suštini pravoslavlja. S obzirom na to da je sekularizam percipiran kao liberalna vrijednost uvezena sa Zapada, Crkva je počela da gaji antizapadne i antiliberalne stavove. Ova razvijena ideologija poslužila je kao odgovor Srpske Pravoslavne Crkve na promijenjene uslove unutar Kraljevine Jugoslavije. Novim ustavom, crkva je izgubila status državne religije koji je imala u nezavisnoj Srbiji, a pravoslavlje je prestalo biti religija većine. Srbi su predstavljali 40% ukupnog stanovništva, dok su pravoslavni vjernici činili ukupno 45% populacije Kraljevine Jugoslavije. Sve ovo je bio njen pokušaj da očuva autoritet u tim novonastalim okolnostima. Ova geneza ukazuje na to da trenutna ideološka pozicija Srpske pravoslavne crkve nije rezultat istorijske neizbježnosti, već je više posljedica okolnosti i konkretnih političkih odluka. U okviru same Crkve su vođene debate o njenoj političkoj ulozi u društvu. SPC je dakle, da su glavni intelektualni arhitekti tako odlučili, teoretski mogla da bude apolitična organizacija koja se ne bi uključivala u projekat nacionalne mitomanije.

Sociolozi koriste termin "kulturizacija religije" da označe pojavu kada religija postaje pretežno kulturni simbol s kojim se identifikujemo, dok su same religijske doktrine nevažne. Sadašnje stanje pravoslavlja može se opisati kao "kulturizovana religija", dok Crkva uživa veliko poštovanje među Srbima, samo 6 odsto redovno posjećuje crkvene službe.

SPC je sebe uspješno uspostavila kao jednog od ključnih faktora nacionalnog identiteta, ali je imala manje uspjeha u implementaciji svojih konzervativnih političkih ideala, a naročito u uspostavljanju dubokog religioznog osjećaja među stanovništvom. Njena uloga u "kulturnim ratovima" oko jezičke ravnopravnosti ukazuje na pokušaje SPC da ostvari bilo koji oblik uticaja. Moderna suština SPC je u potpunosti politizovana i odvojena od autentične hrišćanske forme. Međutim, problem je u tome što autentično "pravo" hrišćanstvo zapravo ne postoji, niti je primenjivo u praksi, što može da gurne postojeću religiju ka daljoj kulturizaciji, gdje služi kao ukras konzervativizmu i nacionalizmu.

Kao što je Niče rekao, postojao je samo jedan hrišćanin, a taj je umro na krstu. 




Učešće Srpske Pravoslavne Crkve u "kulturnim ratovima" oko jezičke ravnopravnosti pokazuje njena nastojanja da ostvari uticaj na bilo koji način. Moderna suština SPC je u potpunosti politizovana i odvojena od autentične hrišćanske forme. 


Rodni jezik i muke Isusove

Kako je SPC odustala od izvornog učenja hrišćanske crkve, pod uslovom da tako nešto uopšte postoji

Kviz [Antifašizam svaki dan](https://www.cdtmn.org/antifasizam-svaki-dan/) sastoji se od 29 pitanja, koja pokušavaju da lociraju fašističke ekscese u svakodnevici. Na kraju kviza, ukoliko nijeste briljirali, dobijate opomenu da imate “problematična” uvjerenja, ali da ako radite na sebi možete postati valjan “drug”. 

Riječ *drug* je tu ključna, čitav projekat Centra za demokratsku tranziciju *Prošlost za budućnost - Kontra mraku, kontra sili* ispunjen je komunističkom ikonografijom i frazeologijom. S obzirom na to da je u opisu projekta rečeno da je pokrenut u cilju obilježavanja 80 godina od bitaka na Neretvi i Sutjesci, kao i da će pokušati da “okupi građane koji ne pristaju na reviziju istorijskih činjenica”, djeluje da se autori idejno poistovjećuju sa akterima komunističkog antifašističkog pokreta.  

Upravo nas to dovodi do osnovnog problema, a to je da bi mnogi partizani vjerovatno loše prošli u ovom kvizu. To nije baš poželjna situacija, ako znamo da je komunizam dio generalne antifašističke borbe, a u kontekstu Crne Gore i Jugoslavije jedina nedvojbeno antifašistička istorijska sila. Kad govorimo o odgovorima na kojima bi heroji rata loše prošli, ovdje se ne misli na pitanja koja se tiču nacionalizma ili prenaseljenosti, jer ta pitanja nisu glavni tok komunističke misli. Ipak, pitanja koja se tiču jačanja državne moći (*Više političkih partija znači i usitnjavanje moći, što škodi interesima države*), pravne prirode (*Treba poštovati zakone, ali država ponekad mora biti spremna da ih zaobiđe zbog višeg cilja*), svrhe (*Država treba da ima svoju etiku: šta ide protiv države, neetično je i ne treba ga prihvatiti*), državnog djelovanja (*Svaka država i društvo imaju izdajnike koje treba prokazati i izopštiti*), otvorenosti društva (*Država i društvo su bašta koja je okružena džunglom. Baštu treba pažljivo njegovati, čupati korov i čistiti je od parazita kako ne bi postala dio džungle*) su u potpunosti saglasna sa komunističkom praksom, a ponegdje čak i temelj istorijskog djelovanja pokreta.

Fakat je da su upravo komunisti *od krvi i mesa* osnovali represivna, autokratska društva koja nijesu tolerisala ideološki pluralizam i koja su bila opsjednuta eliminacijom izdajnika. Centralna misija komunističkih država jeste bila da državna moć jača, da partijska kontrola države ne bude uzurpirana i da se toksični uticaj ideologije kapitalizma maksimalno zaustavi. Ove su teze dovele do ekstremno radikalnih tendencija kod nekoliko državnih sistema - Kina, Albanija i Sjeverna Koreja su u jednom trenutku bile potpuno izolovane u cilju eliminisanja stranog ideološkog uticaja. Dok je Jugoslavija predstavljala vjerovatno najslobodniji sistem u polju djelovanja komunističkih partija, ove crte se manje-više odnose i na nju. 

Na koncu, ovako shvaćen moderni antifašizam nema mnogo veze sa istorijskim, proživljenim antifašističkim djelovanjem u Crnoj Gori. Antifašizam koji je ovako koncipiran je suštinski sveden na moderni liberalizam i na njegove vrijednosti (što i nije toliko loše, jer potpisnik ovih redova dijeli iste vrijednosti). Ali ako je riječ o liberalnim vrijednostima, u čemu je onda potreba da se one vezuju za komunistički pokret? 

Riječ je o tome da ovaj projekat i njemu slični po mom mišljenju nemaju za cilj da vrše kritičko preispitivanje modernog fašizma ili istorijskog revizionizma, već izgleda da im je pravi cilj uspostavljanje političke mitologije koja bi bila otjelotvorenje liberalnih vrijednosti putem selektivne memorije. Još preciznije - vrijednosti originalnog komunističkog pokreta koje se preklapaju sa modernim liberalizmom (položaj žena ili manjina u društvu) ovdje su istaknute, dok se vrijednosti koje se ne preklapaju tiho isključuju (želja za uspotavljanjem autoritarnog društva koje isključuje tržišne ekonomske principe, itd). 

Antifašizam koji je na ovaj način shvaćen stoji u dijalogu i sa drugim shvatanjima antifašizma. Kao što su autori kviza naveli u njegovom predgovoru “antifašizam kod nas sve manje znači progresivnu ideologiju i sistem vrijednosti čiji sadržaj ljudi zaista razumiju”. 

Ova vrsta antifašizma koji “djeluje sve manje progresivno” vjerovatno se odnosi na aproprijaciju antifašističkog legata od strane crnogorskih nacionalista. Crnogorski nacionalisti sve češće koriste rječnik antifašizma u dnevno-političke svrhe sa ciljem oponiranja velikosrpskim političkim simpatizerima. Takvo korišćenje antifašizma, koje nije nužno progresivno, je upakovano sa veneracijom kolaboracionističkih persona poput Krsta Zrnova Popovića. Isti odnos prema zelenaškim snagama je i ranije kritikovan zbog istorijske selektivnosti. Na primjer, istoričar Adnan Prekić kaže: “U dijelu javnosti, istorijski kontekst djelovanja Krsta Popovića pokušava se oročiti na 1922. godinu, zaboravljajući sve ono što se dešavalo kasnije. U selektivnom poimanju prošlosti, od Popovića se stvara jedna vrsta simbola, koji bi u vidu arhetipske istorijske naracije postao uzor nekim budućim generacijama.” 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d8b2e701-73e0-474b-9965-05f4b239d847)
Krsto Popović,  foto: Analitika{.caption}

Ne govori li nam ovo da konflikt oko antifašizma nije vezan za istoriju samih događaju u Drugom svjetskom ratu. Moderna slika Krsta Zrnova Popovića koja je zadnjih godina kultivisana nema veze sa njegovom pravom istorijskom verzijom, već služi samo da ojača savremene političke tvrdnje.  Istorija kao takva je beznačajna, ona je ono što mi odredimo da jeste, samo joj mi dajemo značaj. Istorijske tvrdnje dakle služe kao fasada za prikrivanje vrijednosnih debata koje su u stvari *ovdje i sada* centralne. Usuđujem se primijetiti da i autori projekta *Prošlost za budućnost: Kontra mraku kontra sili!* slično aludiraju kad kažu da projekat okuplja sve one kojima je “dosta nacionalnih prebrojavanja, netolerancije prema različitostima, alternativa građanskom društvu i državi”. 

Međutim, beznačaj objektivne istorije znači da su obje interpretacije antifašizma jednako (ne)legitimne. Inkorporiranje Krsta Zrnova i komunističkih partizana jednako je politički koherentno kao i aproprijacija jugoslovenskog komunizma sa ciljem odbrane demokratskog društva liberalnih vrijedosti. Sve to liči na nekakav postmoderni miks koji ne obavezuje, ali i djeluje upitno, jer se oslanja na trenutnu ideološku inspiraciju i priručno tumačenje istorije. 

Ovdje je riječ o širem principu, o duhu vremena, više nego o konkretnom crnogorskom slučaju koji je nadahnuo moj osvrt. Ležerno čitanje prošlosti i budućnosti na kraju može da vodi ka mnogo gorim scenarijima od benignih tranzicionih kvizova, kad konstruisani antifašistički identiteti više ne predstavljaju čak ni progresivnu tendenciju. Treba se sjetiti da današnja Rusija sprovodi teror u Ukrajini upravo zbog navodne borbe protiv nacizma, i zaključiti da mnoge istorijske paralele koje povlačimo ne stoje van političke pragme kojoj su oruđe. 


Inkorporiranje Krsta Zrnova i komunističkih partizana jednako je politički koherentno kao i aproprijacija jugoslovenskog komunizma sa ciljem odbrane demokratskog društva liberalnih vrijedosti

nova čitanja prošlosti

Kviz & komunizam

Nedavne političke i ekonomske promjene dovele su do radikalne izmjene generalnog kritičkog odnosa prema umjetnosti. Prvo, deindsutrijalizacija, prelazak ekonomije na uslužni sektor i globalizacija su doveli do propasti radničke klase kao koherentnog političkog subjekta. Jednostavno, u novoj ekonomskoj situaciji nemoguće je ostvariti status srednje klase i biti materijalno obezbijeđen samo sa diplomom srednje škole. To je dovelo do proliferacije univerzitetskog obrazovanja, koja se javlja kao egzistencijalna potreba, tako da je sadašanja generacija milenijalaca najobrazovanija demografska grupa u istoriji. 

Takva značajna klasna promjena se odrazila i na savremeni politički sistem. Kao što francuski ekonomista Toma Piketi demonstrira u svojoj knjizi „Kapital i ideologija“, savremena politička struktura i podjele na ljevicu i desnicu su u potpunosti razvedene od tradicionalne klasne podjele, a glavni politički faktor postaje stepen obrazovanja. Opredjeljenje za političku stranu u velikom broju slučajeva zavisi od obrazovnog statusa, podrška ljevičarskoj politici je vezana za visoko školovane elite, dok je podršku desnici uglavnom vezana za osobe niskog obrazovnog statusa. 

Činjenica da ljevicu trenutno čine visoko obrazovane osobe je donijela ozbiljne promjene u smislu ideološke orijentacije same ljevice. Socio-ekonomske teme donekle su zapostavljene, dok na značaju dobijaju kulturno-identitetske i ekološke teme, kao važne preokupacije obrazovanih elita. Istovremeno, organizacije u okviru kojih ove obrazovane elite funkcionišu postaju nosioci ovakve nove ljevičarske politike. NVO sektor, univerziteti, mediji, kulturne institucije pa čak i korporacije postaju realizatori takve ljevičarske ideologije, koja uživa gotovo hegemonistički položaj u okviru kulturne sfere. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/8e4a0816-5c28-4a27-9422-17c394a06116)
Studentski protest u Americi, foto: PBS{.caption}

Sama supstanca kulturno-identitetske politike nove ljevice nije određena u okviru legitimnih insitutcija poput univerziteta, već je kreirana od strane opskurnih internet sajtova poput Tumblr-a koji su se bavili konzumacijom pop-kulture. U okviru ovakvih sajtova formira se jedan novi diskurs koji je koristio terminologiju i izraze koji su pozajmljeni od Kritičke teorije, a zatim je tu terminologiju pojednostavio i prilagodio internet kontekstu. To prilagođavanje je značilo da se data terminologija, koja je prvenstveno služila da ispita skrivene ideološke strukture prisutne u svakodnevici, koristi za olako moralno i političko osuđivanje. Internet je specifična sfera koja ohrabruje i ojačava one najbučnije i najradikalnije glasove, pa se u okviru takvog okruženja formirao odnos prema kulturi koji ima za cilj da lako podijeli umjetnost na onu moralno štetnu i moralno dobru, uz osudu bilo kakve kompromitacije umjetnosti. To je dovelo do diskreditovanja velikog broja kanonskih umjetničkih djela jer se smatra da su problematična sa aspekta rasne, feminističke ili pak kolonijalne perspektive. 

Takva sprega visoko obrazovanih osoba, elitnih kulturnih institucija i grubog moralizatorskog diskursa, novinar Vesli Jang naziva buržoaska moralna revolucija. Jedan od najboljih primjera ove revolucije je novonastala izložba u Bruklin muzeju pod nazivom "It's Pablo-matic: Pikaso 
prema Hani Gadsbi". Izložba, koja je upriličena povodom 50. godišnjice smrti španskog umjetnika 1973. godine, ima za cilj da dekonstruiše status Pikasa kao velikog umjetnika, vezujući Pikasovu umjetnost isključivo za njegovu famoznu mizoginiju. Pikasov stav prema ženama jeste bio za osudu, ostaće upamćena njegova izjava: „Za mene postoje samo dvije vrste žena , boginje i otirači". 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/455f2b86-15c4-449a-bd20-a01a81c0514e)
Pikaso, 1932. godine, foto: Sesil Biton {.caption} 

Hana Gadsbi, australijska komičarka koja je glavna kreativna snaga ove izložbe, pokušava da istakne mizoginiju kao glavni element Pikasovog stvaralaštva i da istovremeno „uzdigne ženske glasove“ koji su zapostavljeni u narativu Pikasa umjetnika. 

Gadsbi je prethodno u svom Netflix stand up specijalu iz 2016. godine "Nanette", žestoko kritikovala Pikasa. Tako je ona tvrdila da Pikaso, a time i svi stari majstori, pate od "[mentalne bolesti mizoginije](https://www.nytimes.com/2023/06/01/arts/design/hannah-gadsby-brooklyn-museum-picasso.html)". Štaviše čitav pravac kubizma, a i avangardno slikarstvo, je osuđen kao prevara zlih ljudi, koja je u suštini bez prave umjetničke vrijednosti. Gadsbi je tako izjavila "Svi su oni isti, Donald Tramp, Pablo Pikaso, Harvi Vajnstin". 

Ono što nije prisutno u izložbi jeste bilo koji fokus na [Pikasovu politiku](https://jacobin.com/2023/06/pablo-picasso-brooklyn-museum-gadsby-communism), koja je umnogome oblikovala njegov umjetnički život. Pikaso je bio komunista i atnifašista, te je njegova umjetnost često bila u službi promovisanja njegove ideologije. Pikasova serija satiričnih ilustracija “San i laž Franka”, su se prodavale kao razglednice na Svjetskoj izložbi 1937. kako bi se prikupio novac za španske republikance. Dok druga Pikasova djela poput “Gernike” i “Masakra u Koreji” prikazuju strahote ratovanja i pružaju kritiku prvo fašizma pa američkog imperijalizma. 

Pikasovo stvaralaštvo pruža jednu kompleksnu sliku, veličina Pikasovog djela kao i njegov politički angažman stvaraju tenziju kad se upare sa njegovom ličnom mizoginijom. U tom smislu Gadsbijina kritika Pikasa, djeluje manje kao suštinsko sagledavanje Pikasa, a više kao forma oslobađanja stresa. Gadsbijina kritika nam omogućava da se riješimo tenzije ili nelagodnosti koja je inherentna svakom dobrom umjetničkom djelu, tako što ćemo odbaciti Pikasovu umjetnost kao nemoralnu,  a umjesto njega prihvatiti formu umjetnosti koja nam pruža komfor, koja se savršeno uklapa u kalup prihvatljivih ideoloških ubjeđenja i koja nas kao takva ne izaziva. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Uy2nkt48PG4" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" allowfullscreen></iframe>

Moderni digitalni diskurs, koji je sveprisutan u Gadsbijinoj izložbi, nastoji da pojednostavi umjetnost. Čitava aktivistička energija, koja je uglavnom rezervisana za političko agitovanje, je preusmjerena na kulturnu sferu u nadi održavanja moralnog poretka u umjetnosti. Međutim, taj diskurs djeluje skoro kao antiintelektualni ili antiumjetnički poriv, jer ne uspijeva da se nosi sa teškim činjenicama o samim izvorima dobre umjetnosti. Slične su implikacije sadržane u recenziji biografije švedskog pisca Avgusta Strindberga iz 1985. godine koju je napisao pozorišni kritičar Njujork tajmsa Erik Bentli. Govoreći o vezi između Strindbergovih djela i njegovog seksizma, Bentli kaže sljedeće: “Seksizam je bio moralno pogrešan, ali moć zapažanja je bila nešto što moralno ispravni ljudi, čak ni genijalci među njima, nijesu imali. Da li su je uopšte i mogli imati?”



Veličina Pikasovog djela kao i njegov politički angažman stvaraju tenziju kad se upare sa njegovom ličnom mizoginijom. U tom smislu Gadsbijina kritika Pikasa, djeluje manje kao suštinsko sagledavanje Pikasa, a više kao forma oslobađanja stresa