„Najmilosrdnija stvar na svetu, rekao bih, nesposobnost je ljudskog uma da uzajamno poveže sav svoj sadržaj. Mi živimo na blaženom ostrvu neznanja, usred mračnih mora beskonačnosti i nije nam namenjeno da putujemo predaleko. Nauke, svaka stremeći na svoju stranu, do sada nam nisu mnogo naudile, ali jednoga dana spajanje tog razuđenog znanja razotkriće nam tako užasavajuće horizonte stvarnosti, i strahotnost našeg položaja unutar nje, da ćemo ili poludeti od otkrovenja, ili od te svetlosti pobeći u mir i sigurnost novog mračnog doba„
Ovaj citat iz uvoda novele H.F. Lavkrafta „Zov Ktulua“ sažima glavne tematske preokupacije podžanra poznatog kao kosmički horor. Ovaj podžanr, koji je nastao u vremenu izuzetnog ekonomskog i naučnog napretka te u atmosferi tehnološkog optimizma, nalazi horor upravo u tim momentima. Nova otkrića o svemiru i dostignuća u nauci izazivaju jezu jer razotkrivaju ljudsku beznačajnost. Univerzum, sa svojom surovom ravnodušnošću, postaje naizgled sve poznatiji, ali paradoksalno, kako raste naše znanje o njemu, tako opada naša sposobnost da ga u potpunosti shvatimo.
U srcu stvarnosti leži neizreciva drugost – ne nužno zlo, već nešto toliko strano da ga ljudski jezik i koncepti ne mogu prenijeti. Stari rituali, drevne legende i mitovi, nekada su služili kao odraz čovjekovog pokušaja razumijevanja te stranosti, ali su se povukli pred naletom modernog svijeta. Ipak, prije ili kasnije, čovjek će se suočiti sa tim bizarnim silama i biti natjeran u ludilo samim njihovim prizorom.
Osobi kojoj je ovaj pristup poznat, vjerovatno su bliska i djela Hauarda F. Lavkrafta, najistaknutijeg predstavnika ovog žanra, čije se ime često koristi kao sinonim za ovaj žanr. Lavkraft je i dalje inspiracija mnogima, od Uelbeka do Dž. R. Martina, dok njegova popularnost, paradoksalno, izgleda kao da sa vremenom samo raste.
Ovaj paradoks postaje još čudniji kada uzmemo u obzir da je Lavkraft bio izraziti rasista. Njegovi stavovi nijesu tek usputna fusnota već temeljna komponenta njegovih djela. Priča "Užas u četvrti Red Huk" jeste jedna sumanuta rasistička tirada, dok čak i njegova najpoznatija novela "U planinama ludila" sugeriše da civilizacijski kolaps nastupa u trenutku kada se robovi pobune protiv svojih gospodara.
Jedino što ga možda donekle spašava jeste to što je Lavkraftov rasizam bio toliko ekstreman da danas često djeluje gotovo karikaturalno zastarjelo. Njegova priča "Pacovi u zidovima" je alegorija za ličnu spoznaju koja ga je duboko potresla – otkriće da mu je prababa bila Velšanka, što je on doživio kao strašnu tragediju.
Ne može se nužno reći da su Lavkraftove priče dobre uprkos njegovom rasizmu, možda su, bar djelimično, dobre upravo zbog njega. Njegovi rasistički strahovi, u kombinaciji sa ličnim mentalnim problemima, proželi su njegova djela stalnom anksioznošću i tjeskobom. Svaki horor u svojoj suštini nosi određenu konzervativnu crtu, baziran je na strahu od nepoznatog i stranog, a kod Lavkrafta je ta tendencija bila duboko ukorijenjena. Strah od drugih, strah od prostora, strah od samog sebe, to su demoni koji su ga zaista progonili i koji se neprestano pojavljuju u njegovim pričama.
H.P. lavkraft; Ilustracija: JaZaDesign/ Deviantart
Lavkraft najbolje funkcioniše kada su objekti njegovog straha nejasni, kada su sile sa kojima se suočavamo teško objašnjive. Kada se to kombinuje sa njegovim izmišljenim mitološkim referencama, poput drevne zle knjige "Nekronomikon", koju je navodno napisao i sastavio ludi Arab Abdul Alhazred, stvara se utisak da je čitalac zaista iniciran u skriveni kult, da mu se otkrivaju tajne svijeta koje su bile skrivene od običnih smrtnika.
Ove osobine posebno dolaze do izražaja u Lavkraftovoj najboljoj kratkoj priči, "Muzika Eriha Zana", u kojoj student postaje opsjednut čudnom muzikom koju čuje. Tačna priroda te muzike, kao i njenog kompozitora, ostaje neodređena, zbog čega čitalačko iskustvo djeluje kao čudan, uznemirujući košmar.
Ovo je u kontrastu sa njegovim kasnijim djelima, poput "U planinama ludila", gdje Lavkraft, u pokušaju da svoja djela približi nauci koja ga je fascinirala, počinje da detaljnije opisuje sile i bića sa kojima se suočava. Međutim, ta egzaktnost ograničava maštu čitaoca, zbog čega su kasnija djela, uključujući pomenutu novelu, značajno slabija od njegovog ranijeg opusa.
Uz to, Lavkraftov stil pisanja često ostavlja dosta toga za poželjeti, makar funkcionisao savršeno unutar žanrovske postavke. Njegov rječnik je kitnjasto opširan, dok istovremeno koristi određene riječi i fraze gotovo opsesivno. Tako ne postoji opis arhitekture koji ne uključuje riječ "kiklopski", niti pejzaž koji nije upoređen sa slikama Nikolaja Reriha. U kombinaciji sa kasnijim previše definisanim silama zla, to dovodi do toga da tekst može djelovati istovremeno i pompezno i monotono.
Zbog toga je pomalo nepravedno što se ovaj žanr često sužava isključivo na Lavkrafta, pogotovo kada uzmemo u obzir da su njegova dva prethodnika, Artur Maken i Aldžernon Blekvud, koji su pisali u istom žanru, možda bili i bolji pisci od njega. Sam Lavkraft je smatrao da su priče ovih autora, uključujući Makenovu "Bijele ljude" i Blekvudovu "Vrbe", najbolje horor priče ikada napisane. Tu je bio u pravu, jer su ove dvije priče i danas izuzetno privlačne za čitanje. Iako je njihov horor efekat sa vremenom možda oslabio, one i dalje odišu jezivom, uznemirujućom atmosferom i ostaju fascinantno štivo.
Prva pomenuta priča, "Bijeli ljudi", prati dnevnik djevojke koja počinje da otkriva drevne i nepoznate sile u prirodi oko svog sela. Ono što u početku djeluje kao dječja radoznalost, ubrzo prerasta u opsesiju paganskim ritualima, a postaje jasno da je djevojka postala žrtva mračnih sila koje je koriste za svoje ciljeve.
Prva stvar koja upada u oči kod ove priče jeste stilistička jedinstvenost ove priče, cijela je napisana u jednom paragrafu, bez pauza. Maken je ovim postigao efekat toka svijesti, gotovo ekstatičnog izlivanja djevojčinih misli, čime se naglašava njeno stanje uma prilikom uranjanja u nepoznato.
Posebno je zanimljivo kako je Maken uspješno inkorporirao elemente horora, lokalnih legendi, okulta i psihoseksualne napetosti u priču. Djevojčino povezivanje sa okultnim i nepoznatim silama duboko je povezano sa njenim ulaskom u pubertet, seksualnim traumama iz djetinjstva i težnjom ka seksualnoj transgresiji. Najbliže poređenje može se povući sa filmom Roberta Egersa "Vještica", koji na sličan način spaja zastrašujuće folklorne elemente i horor sa seksualnim iskustvima mlade djevojke u 17. vijeku.
Priča je djelimično autobiografska,sam Maken je bio Velšanin, a tokom odrastanja u Monmutširu imao je lična mistična iskustva koja nije mogao racionalno objasniti. Ova unutrašnja tenzija pratila ga je kroz čitav život. Bio je nedvosmislen reakcionar, prezirao je modernitet i sve njegove manifestacije, te je dosljedno zastupao romantičarske ideale. Istovremeno, iako iskreni hrišćanin, bio je duboko fasciniran mističnim silama.
Ovo iskreno vjerovanje u okultno, ali i unutrašnja borba sa tim vjerovanjem, oblikovalo je njegov pristup u ovoj priči. Maken namjerno ostavlja priču djelimično nejasnom, sa rupama i nedorečenostima, čineći je zagonetkom koja se ne može u potpunosti razriješiti. Ovakav pristup odražava njegov lični doživljaj natprirodnog, vjerovanje da jezik nije adekvatan alat za opisivanje nečeg toliko stranog i iracionalnog, nečeg što dolazi "s one strane" ljudskog iskustva. U Makenovoj viziji, zlo se može samo osjetiti, ali ne i u potpunosti shvatiti.
Njegovi politički stavovi takođe su jasno prisutni u ovoj priči. Dok Robert Egers u filmu "Vještica" nastoji ozbiljno tretirati predmoderne stavove, njegov film istovremeno stoji u kontekstu savremene feminističke kritike patrijarhata. Odluka glavne junakinje u "Vještici" prikazana je kao rezultat očajne situacije i istorijski ugnjetavajućih stavova prema ženama. Kod Makena, međutim, glavna junakinja jeste žrtva nepovoljne situacije i seksualne traume iz djetinjstva, ali je istovremeno i žrtva sopstvenog libida, ličnog unutrašnjeg poriva koji je vodi u propast.
Kratka priča "Vrbe" Aldžernona Blekvuda jedno je od remek-djela horor književnosti i definitivno Blekvudova najpoznatija i najuticajnija priča. Radnja se odvija na rijeci Dunav, gdje dvojica prijatelja putuju kajakom. Nakon što ih zadesi nevrijeme, sklanjaju se na malo ostrvo, ali budući da su unaprijed pripremili dovoljno hrane, naizgled nema razloga za brigu. Međutim, dok borave na ostrvu, počinju da primjećuju neobične pojave među vrbama koje ih okružuju, osjećaj nelagode i straha postepeno ih obuzima, razarajući njihovu psihološku stabilnost.
Postepeno shvataju da su dosegli granicu svoje realnosti, da su zastrašujuće blizu nečega nepoznatog i neshvatljivog, dimenzije iz koje dopiru jezivi zvuci i čudne pojave, naseljavajući vrbe oko njih. No, šta je tačno priroda te stvarnosti u koju su zakoračili? U početku pokušavaju da je objasne kroz poznate koncepte, povezivanjem sa drevnim paganskim bogovima ili elementarnim silama prirode. Međutim, ubrzo shvataju da su to samo očajnički pokušaji racionalizacije. Ono što ih okružuje ne uklapa se ni u jednu ljudsku kategoriju – njegova suština prevazilazi tradicionalne podjele na dobro i zlo.
Pravi užas ne leži u prisustvu neke zlonamjerne sile, već u spoznaji da postoje bića izvan bilo kakvih ljudskih poimanja. To najbolje oslikava ključni citat iz priče:
„Ti misliš, rekao je, da je to duh prirodnih elemenata, a ja sam mislio da su to možda drevni bogovi. Ali sada ti kažem da nije ni jedno ni drugo. To bi bila bića koja je moguće pojmiti, koja su već u nekom odnosu sa ljudima, koja zavise od njih, od ljudskog obožavanja ili žrtvi, dok ova bića nemaju apsolutno ništa s čovečanstvom i sasvim slučajno se upravo na ovom mestu njihov svet dodiruje s našim.“
Ovaj žanr i dalje živi i evoluira, a njegova posljednja značajna manifestacija može se vidjeti u izvanrednom filmu Aleksa Garlanda "Uništenje", adaptaciji istoimene knjige Džefa Vandemera, kao i u filmu "Dolazak" Denija Vilneva. Žanrovi nikada nijesu stroge klasifikacije, a to posebno važi za kosmički horor, koji je više određeni senzibilitet nego striktno definisan podžanr. Njegove karakteristike danas su isprepletene s elementima iracionalne fantastike, nadrealizma i ekološkog horora.
Zapravo, izgleda da je relevantnost ovih autora sa vremenom samo porasla, ono što je nekada bilo smatrano običnom petparačkom literaturom sada se prepoznaje kao klasik, dio onoga što bismo mogli nazvati "uzvišenim hororom". Možda će upravo ova era postistine i razočaranja u kraj istorije dodatno doprinijeti njegovoj popularnosti. Jer, autori su odavno shvatili ono što se čovječanstvu neprestano iznova potvrđuje, ljudski razum je ograničen, a strah od nepoznatog i neprestana paranoja je naša neizbježna sudbina.