Sve je gotovo – Sirijski građanski rat, koji je od 2011. godine uzdrmao svijet i dugo bio smatran zamrznutim konfliktom, krajem novembra iznenada je ponovo eskalirao, da bi se za svega 11 dana završio potpunim porazom Bašara al Asada i njegovim bijegom u Moskvu. Iz ove perspektive, sirijski konflikt se čini kao najvažniji rat 21. vijeka: ogroman priliv izbjeglica iz Sirije doveo je do uspona radikalne desnice u Evropi i Americi, ISIS je nastao upravo u Siriji, a Rusija je odlučila da u Siriji liječi svoje komplekse kao navodna svjetska sila, najavljujući novi globalni poredak. Na kraju, teško je zamisliti Trampa kao političkog fenomena bez Sirije.
Nemoguće je gledati scene iz današnje Sirije, a ne pomisliti koliko je sve na kraju ispalo besmisleno. Obama je imao priliku da interveniše kada je 2012. godine postavio svoju čuvenu „crvenu liniju“ i izjavio da će Amerika reagovati ukoliko se upotrijebi hemijsko oružje. Ipak, kada je godinu dana kasnije Asad izveo napad na Gutu koristeći upravo hemijsko oružje, Obama je odlučio da ništa ne preduzme iz straha da ne pogorša situaciju. Ironično, u tom periodu mnogi su kao upozorenje protiv američkog i NATO miješanja u Siriji navodili primjer Libije, koja je postala anarhično društvo kao posljedica zapadnog intervencionizma i odbijanja da se pokori Gadafijevoj diktaturi. Paradoksalno, međutim, tokom čitavog konflikta broj civilnih žrtava u Siriji bio je neuporedivo veći, dok je životni standard u posljednjih godina toliko opao da Libija danas djeluje poput Dubaija.
Iako mi ovaj okvir analize nije omiljen, ovakav zaključak je moguć jedino ako se polazi od kolonijalnih ili orijentalnih pretpostavki da arapsko stanovništvo nije sposobno da samo sobom upravlja i da mu je neophodna čvrsta ruka koja će voditi procese. Dodajte tome percepciju da je sirijska opozicija samo islamistička rulja i Asadova vlast iznenada djeluje kao poželjna alternativa bilo kakvim prevratima. Naravno, i Asad, kao i njegov otac prije njega, bili su svjesni ovih predrasuda i vješto su ih koristili za legitimisanje svoje vladavine.
Zato je Asad, kada su 2011. godine počeli protesti protiv njegove vlasti i kada su hapsili nevine i mirne demonstrante, odlučio da pusti radikalne islamiste iz zatvora. Cilj je bio radikalizacija opozicije kako bi izazvao strah kod stranih sila zbog prisustva fanatika u opozicionim redovima. Mnogi od tih puštenih zatvorenika kasnije su postali članovi ISIS-a, što je i bio Asadov plan. Sličnu taktiku koristio je i 2003. godine, kada je svjesno slao i omogućavao prolazak džihadista u Irak sa ciljem destabilizacije američkog prisustva u toj zemlji.
To je bio njegov glavni modus operandi: neprestano korišćenje islamista za destabilizaciju kako bi on sam izgledao kao faktor stabilnosti. Namjerna radikalizacija društva istovremeno je Asadu omogućila da pridobije podršku sirijskih manjina, koje su, suočene sa izuzetno brutalnim i nasilnim odnosom džihadista prema njima, strahovale za sopstveni opstanak . Dakle, suprotno utvrđenoj ideji da je Asad bio faktor stabilnosti, on je zapravo bio njen glavni generator. Ovako negativna ocjena Asada ne znači da je opozicija lišena svojih problema. Jasno je da se među njima nalaze opasni pojedinci. Situacija sa Kurdima na sjeveru Sirije je posebno teška, gdje Turska koristi svoju bandu janjičara u pokušaju sprovođenja etničkog čišćenja. Dalji nastavak i intenzifikacija ratovanja su itekako mogući, ali dok se oko Damaska otkrivaju masovne grobnice sa hiljadama mrtvih, postaje očigledno da sa Asadom nije bilo nikakve nade. Njegovo svrgavanje je otvorilo prostor za nekakvu budućnost, ma koliko ona trenutno izgledala nejasno i potencijalno opasno.
Na kraju, Asad nije izgubio rat na bojnom polju; ono što se dogodilo jeste revolucija, njegovi podanici su na kraju krajeva jednostavno odustali od ratovanja. Kao što je ranije pomenuto, Sirija je postala mizerno mjesto za život. Damask je imao struju svega oko pet sati dnevno, dok je Alep imao jedva dva sata. Glavni izvor prihoda za zemlju postala je proizvodnja i krijumčarenje droge poznate kao kaptagon, koja je prodavana italijanskoj mafiji 'Ndrangeta. Sirija je tako postala narko država, obilježena autoritarnim režimom, teškom korupcijom i brutalnim siromaštvom. Jednostavno rečeno, to više nije bila država za koju je vrijedilo umirati.
Istovremeno, dok se sirijska država urušavala, opozicija je bila svedena na upravljanje zabačenom ruralnom oblašću poznatom kao Idlib. Upravo tu su uspjeli da započnu projekat izgradnje alternativne državne administracije. Vođa ove grupacije, bez formalne titule, Abu Muhamed el Džulani, u posljednje vrijeme privlači značajnu pažnju. Njegov životni put donekle objašnjava zašto je opozicija na kraju bila uspješna.
Džulani je bio jedan od džihadista koji su napustili Siriju 2003. godine kako bi se pridružili al-Kaidi u Iraku i zagorčali život Amerikancima. Kada se vratio u Siriju 2011. godine, došao je kao izaslanik Ebu Bekra el Bagdadija, nekadašnjeg kalifa ISIS-a, koji je imao plan za džihadističko preuzimanje Sirije. Međutim, Džulani je ubrzo krenuo svojim putem. Prvo je otkazao lojalnost Bagdadiju i zakleo se na vjernost al-Kaidi, da bi kasnije, kada mu to više nije bilo korisno, raskinuo odnose i sa njima i započeo progon njenih članova.
Kada njegova grupacija preuzima upravljanje Idlibom, dolazi do transformacije imidža kako samog Džulanija, tako i čitave organizacije. Džulani prestaje da se predstavlja kao islamista, oblači se isključivo u ratnu odjeću, a njegovi govori sve više naglašavaju jačanje državnih institucija umjesto širenja džihada. Promjene su primjetne i u širem kontekstu – njegova organizacija mijenja retoriku, zamjenjujući ideje globalnog džihada sirijskim nacionalizmom koji se oslanja na salafističku sunitsku osnovu. Iako ovaj identitet ostaje izuzetno ekskluzivan, znatno je manje brutalan od prethodnog i prihvatljiviji je za strane države.
Unutar opozicionog Idliba postoji jasna segregacija polova u kafićima i restoranima, a ženama je obavezno nošenje hidžaba. Ipak, ženama je omogućeno obrazovanje u institucijama poput univerziteta i rad u državnoj administraciji. Sloboda manjina u Idlibu je ograničena i podsjeća na milletski sistem iz doba Osmanskog carstva, ali hrišćanske i druške manjine ipak imaju mogućnost da funkcionišu kao samostalne zajednice.
Pored toga, Idlib je postao bolje mjesto za život u poređenju sa ostatkom Sirije. Veliki dio toga rezultat je činjenice da se Idlib priključio na tursku električnu mrežu, što je omogućilo stanovnicima značajno bolji pristup struji nego u drugim dijelovima Sirije. Pored toga, valuta u Idlibu je turska lira, koja, uprkos svim turbulencijama, pruža veću ekonomsku stabilnost od sirijske valute.
Džulani je uspio da uspostavi relativno kompetentan državni aparat, makar u sirijskom kontekstu, koji je znatno efikasniji od Asadovog. Na primjer, u Idlibu su državne usluge digitalizovane, pa je moguće dobiti ličnu kartu za jedan dan, dok u Damasku taj proces traje nekoliko mjeseci i obično zahtijeva plaćanje mita. Ukratko, Džulani je uspostavio funkcionalne državne institucije u Idlibu, dok je njegova umjerena verzija autoritarnog islamizma uspjela da uvjeri manjine da njegova vladavina, barem, ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju za njih. Naravno, ostaje pitanje koliko je ova transformacija iskrena, a koliko prividna. U kojoj mjeri je ona rezultat taktičkih poteza Džulanija, koji se trudi da legitimiše svoju vlast, i kako bi postupao kada bi uspostavio apsolutnu kontrolu. Za sada, Džulani djeluje kao pragmatična figura spremna na kompromise sa različitim akterima, uključujući Kurde i Alevite – nešto što je prije samo nekoliko godina bilo nezamislivo.
Ipak, možda čak i više od islamizma, stvarna opasnost za Siriju leži u Džulanijevoj rastućoj ambiciji, njegovoj želji za moći i autoritarnim tendencijama. U tom kontekstu, vrijedi spomenuti citat iz izvještaja Abu al-Anbarija, nekadašnjeg Bagdadijevog glavnog pomoćnika, koji je poslat da istraži Džulanijevo ponašanje u Siriji. O njemu je napisao sljedeće: "On je lukava osoba; dvoličan; obožava samog sebe; ne mari za vjeru svojih vojnika; spreman je žrtvovati njihovu krv kako bi stekao ime u medijima; sija kada čuje svoje ime spomenuto na satelitskim kanalima." Sudbina Sirije tako ostaje neizvjesna. Ostaje samo nada da krv prolivena u ime oslobođenja od Asada nije bila uzaludna.