Religija nikada nije bila popularnija u Crnoj Gori. Iako zvuči paradoksalno, s obzirom na to da je Crna Gora nekada bila de facto teokratija, tadašnje vladike su crpile legitimitet iz crkvenog ranga, ali nijesu vladale prema religijskim zakonima. Tadašnja Crna Gora, koja je više ličila na konfederaciju plemena sa pretežno nepismenim stanovništvom, nije uporediva sa današnjom situacijom. Danas određene religijske institucije imaju direktan politički uticaj, a stanovništvo masovno posjećuje vjerske ustanove, upoznaje se sa obredima, svetim knjigama i religijskim shvatanjima. Kako objasniti ovu religioznost? Kakva je budućnost ove zemlje? I, još fundamentalnije, ko su ti religiozni ljudi?
Članak objavljen u "Vijestima" pod naslovom "Kako smo spoznali Boga: Dramatične promjene po pitanju religije u Crnoj Gori u posljednjih 30-ak godina" pokušava da analizira promjene u religioznosti crnogorskog društva tokom proteklih decenija. Iako smatram da je tekst pun pretpostavki i netačnih zaključaka, vjerujem da njegovo kritičko sagledavanje može biti produktivno, jer se oslanja na ideje koje su široko prisutne u crnogorskom diskursu. Moj cilj je da problematizujem zaključke tog članka i istovremeno ponudim alternativno tumačenje koje smatram validnijim.
Da rezimiram glavne teze članka, koji se oslanja na istraživanje sprovedeno od strane organizacije pod nazivom World Values Survey (WVS). WVS je globalni istraživački projekat koji u talasima analizira kulturne, društvene i političke stavove građana širom svijeta, smještajući ih na mapu vrijednosnih orijentacija definisanih dvjema ključnim osama: tradicionalne naspram sekularno-racionalnih vrijednosti i vrijednosti preživljavanja naspram vrijednosti samoizražavanja. Kroz ovaj model, WVS ne bilježi samo pojedinačne stavove, već ih grupiše i shvata kao pokazatelje šireg kulturnog smjera i društvenih promjena. Na taj način, promjene u stavovima, na primjer, sve veći značaj koji građani pridaju religiji ili porodici, ne tumače se samo kao izolovani trendovi, već kao pomjeranje društva prema tradicionalnim vrijednostima, što se na mapi odražava udaljavanjem od sekularno-racionalne orijentacije.
Što se tiče Crne Gore, WVS nam pruža jasnu sliku značajnog porasta religioznosti među građanima. Kako članak navodi: “U prvom talasu istraživanja WVS, sprovedenom od 1995. do 1999. godine, građanima Crne Gore religija “nije važna” u 32,5 odsto slučajeva, a “nije važna uopšte” u 13,3 procenta. “Djelimično važna” i “veoma važna” je u 27,5, odnosno 23,8 odsto slučajeva…Posljednji talas mjerenja, rađen od 2017. do 2022. godine, pokazuje “eksploziju” religioznosti - građanima Crne Gore religija postaje “veoma važna” u 63,1 odsto slučajeva, a “djelimično važna” u 22,8 odsto. S druge strane, “nije važna” za tek 7,7 odsto građana, odnosno za 5,5 procenata “nije važna uopšte”. Po modelu koji je izgradio WVS, ovo jačanje religioznosti ne postoji u vakumu već je uvezano sa jačanjem konzervativnih vrijednosti ili kako sam sagovornik u tekstu, komunikolog Radoje Cerović kaže “Ovo kretanje predstavlja dramatičan pad sa nivoa sekularno-racionalnih vrijednosti, koji je bio približan skandinavskim zemljama, u pravcu vrijednosti karakterističnih za društva poput Zimbabvea, Turske, Irana i Libana”.
U prikazu modela Svjetskog istraživanja vrijednosti (WVS), gdje se porast religioznosti tumači kao istovremeno jačanje tradicionalizma i gubitak racionalnih vrijednosti, komunikolog Radoje Cerović nudi objašnjenje kroz narativ o društvenom propadanju. Povećana religioznost se, prema njegovom mišljenju, može povezati sa socijalnim raslojavanjem; veće društvene nejednakosti dovele su do pada povjerenja u institucije, što je navelo ljude da traže utjehu u tradicionalnim institucijama poput Srpske pravoslavne crkve (SPC). Takođe, smatra da je pad obrazovnog nivoa, mjerljiv kroz rezultate PISA testiranja, doprinio jačanju religioznosti jer utiče na opšti pad kritičkog mišljenja. Dodatni faktori uključuju propagandnu efikasnost SPC-a i političku polarizaciju, pri čemu su prva dva uzroka istaknuta kao ključna.
Potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC, foto: Gov.me
WVS je nesumnjivo priznat kao ozbiljan istraživač, ali jedan pogled na njihovu mapu vrijednosti otkriva upadljivu eurocentričnost. Na jednoj strani, kao primjer savršenstva sekularno-racionalnih vrijednosti i samoizražavanja, nalazi se protestantska Evropa, okružena drugim evropskim kategorijama poput anglofone, katoličke i, na kraju, pravoslavne Evrope. S druge strane, kao savršen primjer tradicionalnih vrijednosti i preživljavanja, stoji izuzetno široka kategorija "Afričko-islamska", što sugeriše da su zemlje poput Zimbabvea i Iraka sličnije međusobno nego, recimo, Njemačka i Austrija.
Ova, komična kategorizacija zemalja otvara važno pitanje: dokle seže eurocentričnost cijelog WVS projekta? Kada govorimo o "sekularno-racionalnim" i "tradicionalnim" vrijednostima, postavlja se pitanje da li su te kategorije zaista univerzalno i objektivno definisane, ili su oblikovane prema unaprijed formiranim zapadnim idealima. Način na koji su zemlje raspoređene po osi vrijednosti očigledno prati stereotipe o Skandinaviji i Zapadnoj Evropi, što sugeriše da su rezultati modela konstruisani unazad, tako da odražavaju već postojeće predstave o "razvijenim" društvima.
U suštini, čini se da je skandinavski društveni model uzet kao mjerilo, dok se ostale zemlje vrednuju prema stepenu njihove sličnosti tom modelu. Tako se implicira da su vrijednosti Sjeverne Evrope vrhunac civilizacijskog razvoja, a da su zapadne kategorije univerzalne. Međutim, ono što se u jednom društvu konstituiše "tradicionalno" vjerovanje ili ponašanje, ne mora imati isto značenje u drugom. U prilog ovoj kritici ide i istraživanje Hose Alemana i Dvajta Vuda, koji su empirijski analizirali WVS i zaključili da stavovi koji se povezuju sa određenim vrijednosnim orijentacijama često ne odgovaraju tim kategorijama niti dosljedno odražavaju takozvane latentne stavove. Na primjer, pretpostavka da je stav "religija je važna u životu" automatski pokazatelj tradicionalizma važi, kako oni pokazuju, samo za manji broj protestantskih zemalja u Evropi.
U okviru WVS modela i analize uzroka koje pruža Cerović, prisutna je pretpostavka zasnovana na teoriji modernizacije, koja sugeriše da, kako društvo postaje razvijenije, dolazi do opadanja religioznosti i slabljenja uloge religije u društvu. Ovakav pristup tretira religiju kao anomaliju ili grešku, sugerišući da je porast religioznosti znak društvenog nazadovanja. Shodno tome, savremeni porast religioznosti u Crnoj Gori se patologizuje, odnosno tumači kao pokušaj kompenzacije za socijalne ili mentalne poteškoće.
Smatram da je ova dijagnoza pogrešna iz nekoliko razloga. Što se tiče navodnog pada rezultata na PISA testovima, tačno je da je došlo do pogoršanja u periodu od 2018. do 2022. godine. Međutim, u poređenju sa 2006. godinom, kada je Crna Gora prvi put učestvovala u PISA testiranju, rezultati iz matematike su bolji. Dakle, u periodu kada je religioznost bila manje zastupljena, PISA rezultati su bili gori, što nam govori da obrazovanje nije faktor. Pad rezultata od 2018. do 2022. godine je globalni fenomen zabilježen u mnogim zemljama i povezan je sa pojavom pandemije COVID-19 i uticajem društvenih mreža.
Druga tvrdnja kaže da je Crna Gora nekada imala nivo sekularno-racionalnih vrijednosti sličan skandinavskim zemljama, dok je sada bliža društvima poput Zimbabvea i Libana. Ne mislim da u ovo bilo ko vjeruje. Čak i u tom zlatnom periodu sa manje religioznosti, crnogorsko društvo je bilo patrijarhalno, mizogino, homofobno i sklono autoritarnosti. Danas, sa povećanom religioznošću, situacija je ostala gotovo identična. Štaviše, one male promjene koje su se desile sugerišue da je Crna Gora postala tek neznatno socijalno liberalnija. Na primjer, prema posljednjem istraživanju Centra za demokratsku tranziciju, 64,6% ispitanika smatra da je homoseksualnost bolest, što je zabrinjavajuće. Međutim, ranija istraživanja od prije 15 godina pokazivala su da je taj postotak bio oko ili iznad 70%. Ovo nije nikakav značajan napredak, već pokazatelj da su društvene vrijednosti prilično stabilne i nepovezane sa religioznošću.
Brano Mandić, Vesele ribe...., 2024, video rad, frame 2024.
Šta zapravo znači porast religioznosti? Jedan mogući uvid nudi Istraživanje mladih u Jugoistočnoj Evropi 2024, koje su sproveli Fondacija Fridrih Ebert i Ipsos. Iako istraživanje obuhvata samo mlade, ono otkriva važne nijanse u religijskom pejzažu Crne Gore. Naime, ne radi se jednostavno o linearnom rastu religioznosti, već prije o obliku religiozne polarizacije.
Broj mladih koji redovno prisustvuju vjerskim službama porastao je, sa nešto više od četvrtine u 2018. na trećinu u 2024. godini. Istovremeno, i broj onih koji nikada ne idu u crkvu i ne identifikuju se s religijom porastao je s oko 14% na gotovo 19%. To znači da se srednji sloj, oni koji povremeno, ali ne redovno, učestvuju u vjerskom životu, smanjuje.
Zanimljivo je da su, uprkos porastu religiozne angažovanosti, stavovi mladih postali liberalniji u odnosu na 2018. godinu. Crna Gora je, prema rezultatima, jedna od zemalja u kojima je zabilježen porast prihvatanja homoseksualnosti i prava na abortus. To nam sugeriše da mladi ljudi ne vide nužnu kontradikciju između religiozne pripadnosti i društveno liberalnih stavova.
Veća religioznost među Crnogorcima, u poređenju sa stanovnicima Zapada, može se objasniti prenaglašenom predstavom o racionalnosti i sekularnosti Zapada. Na primjer, u Velikoj Britaniji, koja je prema modelu WVS-a jako bliska idealu sekularno-racionalnih vrijednosti, primijećeno je da je Generacija Z znatno manje sklona da se izjasni kao ateistička u poređenju sa prethodnim generacijama. To ne znači nužno da se mladi pridružuju religijskim institucijama, već da se češće identifikuju kao duhovne osobe, ali ne i religiozne. Slični trendovi su zabilježeni i u drugim zapadnim zemljama, gdje pad formalne religioznosti nije rezultirao porastom potpunog ateizma, već povećanjem broja osoba koje sebe opisuju kao spiritualne, ali koje ne učestvuju u tradicionalnim religijskim obredima. Ovi trendovi sugerišu da je duhovna potreba konstanta, dok način njenog praktikovanja zavisi od toga kako je pojedinci kanališu.
Moje mišljenje je da značajan dio porasta religioznosti u Crnoj Gori nije rezultat dubokih vrijednosnih promjena ili političkog pomjeranja, već prije svega činjenice da su glavne religijske institucije, posebno Srpska pravoslavna crkva, uspjele da zadrže svoj duhovni legitimitet u očima naroda. Ključnu ulogu u tome imale su litije, koje su SPC-u omogućile da se predstavi kao nezavisna i autentična institucija, otporna na političke uticaje i bliska narodu. Ako se uporedi sa situacijom u Srbiji, gdje je SPC pod kritikama zbog stavova prema ekološkim i studentskim protestima, interesantno je da upravo prema istom istraživanju Fondacije Fridrih Ebert u toj zemlji bilježimo jasan pad religioznosti na svim poljima.
Naravno, svjestan sam da je ovo teoretisanje iz fotelje, nemam konkretne empirijske dokaze da potvrdim ovu pretpostavku, niti je ona zasnovana na sistematskom istraživanju. Ali mi se čini da se uklapa i u dostupne podatke i u ono što se može primijetiti iz ličnog iskustva. Ne tvrdim da je to cjelovito objašnjenje, već da je barem jedan važan dio porasta religioznosti motivisan duhovnim potrebama, a ne isključivo socijalnim nazadovanjem ili ideološkom transformacijom.
Ako postoji nesklad između moralnih vrijednosti koje Crkva propovijeda i ponašanja vjernika, to se može objasniti novim odnosom koji pojedinci imaju prema religiji. Pojedinci često usvajaju gotovo konzumeristički ili postmoderni odnos prema religiji, pri čemu dolazi do eklektičnog kombinovanja elemenata po principu "izaberi i uzmi", selektivno prihvatajući aspekte religije koji im odgovaraju, dok odbacuju one koji im nijesu bliski. To znači da religijske organizacije doživljavaju kao duhovno značajne, ali ne nužno i kao moralne ili političke autoritete. Prema mom mišljenju, ovaj oblik religioznosti nije rezultat pada obrazovnog nivoa, već je fenomen prisutan među pripadnicima srednje klase koji tragaju za smislom i ličnim ispunjenjem.
Iako moje viđenje nije konačno, predlažem da ovu pojavu sagledamo iz drugačije perspektive, udaljavajući se od uobičajenih stereotipa. Neophodno je uspostaviti direktniji dijalog s religioznim osobama, izbjegavajući pretpostavke o njihovoj sposobnosti da artikulišu sopstvene potrebe. Ključno je razumjeti kako oni doživljavaju religiju i crkvu, koju funkciju im pripisuju, koje poruke ih posebno pogađaju i šta za njih znači prisustvo na vjerskim obredima. Moguće je da će dalja normalizacija odnosa između Srpske pravoslavne crkve i države, kao i eventualno dalje uplitanje SPC u dnevnu politiku, dovesti do preokreta trenda i smanjenja religioznosti. S druge strane, kontinuirana izloženost crkvenim stavovima može rezultirati jačanjem konzervativizma. Bez direktne komunikacije s ljudima i dubljeg istraživanja njihovih stavova, ne možemo donositi čvrste zaključke.