Tokom 2016. godine, legendarni anime reditelj Hajao Mijazaki posjetio je kompaniju specijalizovanu za AI CGI animaciju. Iako su Mijazaki i Studio Ghibli poznati po svom tradicionalnijem pristupu animaciji, oduvijek su bili otvoreni za eksperimentisanje s novim tehnologijama. Već više od dvadeset godina koriste digitalne boje u svojim filmovima, a Mijazaki je čak režirao i kratki CGI film pod nazivom Boro the Caterpillar.
Predstavnici AI studija prikazali su Mijazakiju rezultat svog rada, kratak video na kojem se vidi groteskno stvorenje koje se migolji i puzi po zemlji. Jedan od članova tima objasnio je da se stvorenje „pomjera koristeći svoju glavu, ne osjeća bol i nema nikakav pojam o zaštiti sopstvene glave, koristi glavu kao nogu.“
Nakon što je u tišini odgledao snimak, Mijazaki je rekao da ga animacija podsjeća na njegovog prijatelja sa teškim invaliditetom:
„Svako jutro, doduše ne ovih dana, viđam svog prijatelja koji ima invaliditet. Toliko mu je teško da čak i lupi pet; njegova ruka, zbog ukočenih mišića, ne može da dosegne moju. Kada pomislim na njega, ne mogu da gledam ovakve stvari i da ih smatram zanimljivim. Ko god da pravi ovakve stvari, ne zna šta je bol.“
Nakon kraće pauze, dodao je: „Duboko sam zgrožen. Ako stvarno želite da pravite jezive stvari, slobodno ih pravite. Ja nikada ne bih želio da ovu tehnologiju uključim u svoj rad. Iskreno osjećam da je ovo uvreda za sam život.“
To je tipičan Mijazaki, čovjek sposoban da stvori izuzetno nježne i humanističke filmove, ali svi koji imalo poznaju njegov privatni život znaju da se radi o osobi koja je brutalno iskrena, direktna i često mrzovoljna i prgava. Postoji još jedan poznati viralni snimak iz dokumentarca, u kojem Mijazaki prisustvuje premijeri filma svog sina, Gora Mijazakija. Tokom projekcije djeluje vidno razočarano, napušta salu prije kraja filma i sve rezimira kratko: „Još je uvijek dijete.“
Teško je ne prisjetiti se Mijazakijeve reakcije na AI animaciju dok posmatramo pojavu AI Ghibli crteža na internetu. Ako vam to nije poznato, riječ je o najnovijem viralnom trendu, uz nekoliko jednostavnih uputstava unesenih u ChatGPT, moguće je za svega pet sekundi dobiti relativno uvjerljivu repliku crteža u Ghibli stilu.
Upotrebe su raznovrsne: možete, recimo, ubaciti svoju fotografiju i zatražiti da budete ghiblifikovani, ili, na primjer, pretvoriti Aleksandra Vučića u Ghibli karkatera. Kao i kod većine stvari na internetu, glavni aduti ove tehnologije su brzina, niska cijena i dostupnost. Zbog toga je Ghibli AI estetika posljednjih mjeseci postala sveprisutna, čak i van viralnog trenda, korisnici su je jednostavno počeli masovno primjenjivati u svakom kontekstu.
Ne znam koja su tačno ograničenja ove tehnologije, niti kako će se dalje razvijati, ali vjerovatno najimpresivniji primjer njene trenutne primjene je fanovski trejler za Lord of the Rings, koji je u potpunosti napravljen u Ghibli stilu koristeći samo AI alate. Iako su pokreti i animacija u tom trejleru prilično neuvjerljivi i djeluju čudno, pretpostavljam da se tehnologija može znatno unaprijediti. Ne djeluje nevjerovatno da će za dvadesetak godina neko moći da kreira kompletno animirani kratki film koristeći isključivo ChatGPT promptove.
AI u umjetnosti razotkriva duboku tenziju koja je prisutna u svakom umjetničkom djelu, onu između rada i kreativnog procesa. Umjetnički objekat je istovremeno rezultat izrade i izraza lične vizije. Kada bi, recimo, AI doveo do rasta produktivnosti u oblastima poput računovodstva i u potpunosti automatizovao taj posao, jedini koji bi se žalili bili bi sami računovođe. Možda bi bila dusa pronaći im novu posao, ali niko ne bi tvrdio da je automatsko vođenje računa "neautentično" ili da je tim procesom izgubljeno nešto suštinsko. U umjetnosti su rad i kreativni proces neraskidivo povezani, jedno ne može postojati bez drugog. Ako umjetnost zaista predstavlja produžetak samog umjetnika, onda ona može biti ostvarena jedino kroz njegov lični angažman. Bez tog konkretnog rada, umjetničko djelo gubi svoju suštinu i postaje bezvrijedno.
Ovakva tendencija često se vulgarizuje i unutar samog animea, produkcije se nerijetko hvale time što je određena epizoda sadržala preko 10.000 crteža, u poređenju s prosjekom od oko 3.000 po epizodi. Iza toga stoji pretpostavka da je teži i mukotrpniji produkcioni proces automatski i bolji, odnosno da je kvalitet djela proporcionalan količini uloženog rada. Zanimljivo je kako je ta percepcija prisutna u animaciji gotovo oduvijek.
Animacija kao pohvala trudu
Iako animacija već dugo omogućava gotovo automatsko generisanje pokreta kroz tehnike poput rotoskopa, gdje se crteži izrađuju direktno preko prethodno snimljenog video materijala, ova metoda nikada nije zauzela centralno mjesto u industriji. Razloga za to ima više, ali ostaje činjenica da je, mnogo prije pojave AI tehnologije, rotoskopska animacija uživala znatno manji ugled u odnosu na druge pristupe. Fanovi su godinama vodili rasprave o tome da li su određene scene nastale rotoskopiranjem ili klasičnom ručnom animacijom, pokušavajući da utvrde da li djelo ima pravi integritet ili ne.
Ipak, u animaciji postoji duboka tenzija između kreativnog zanosa i materijalnih uslova rada, što je posebno jasno u istoriji Studija Ghibli. Hajao Mijazaki i Isao Takahata, osnivači studija i dva izuzetna reditelja, u mladosti su bili predani komunisti i sindikalni aktivisti koji su organizovali proteste unutar kompanije Toei kako bi izborili bolje uslove za animatore. Međutim, njihova neumoljiva posvećenost stvaralačkom procesu i umjetnosti često je potiskivala te iste ideale za koje su se ranije borili.
U filmu The Wind Rises, Mijazaki povlači paralelu između sebe i Djira Horikošiija, japanskog inženjera koji je dizajnirao ratne avione korišćene tokom Drugog svjetskog rata. Zaključak filma sugeriše da, iako je žalosno što su Horikosijeve kreacije završile u ratnim razaranjima, sama ljepota onoga što je stvorio opravdava njegov rad. Mijazaki, prema vlastitim javnim izjavama, ne smatra svoja djela niti djelovanje moralnim, priznaje da je bio posvećen poslu do te mjere da je bio loš otac, ali djeluje da vjeruje da je ta krajnja predanost stvaranju možda i najviši cilj kojem čovjek može da teži.
Uprkos pokušajima da Ghibli stvori bolje radne uslove, studio je često gurao svoje zaposlene do krajnjih granica u potrazi za savršenstvom koje su Mijazaki i Takahata očekivali. Ovakav intenzitet rada imao je svoju cijenu, jedan od najtalentovanijih reditelja studija, Jošifumi Kondo, preminuo je rano u 47. godini, a producent Tošio Suzuki kasnije je priznao da je uzrok bila iscrpljenost i prekovremeni rad, otvoreno rekavši da ga je Ghibli ubio.
Ako AI donosi nešto pozitivno u svijet umjetnosti, to bi mogla biti pojava stigme prema djelima koja su previše slična onima generisanim vještačkom inteligencijom. Generička i šablonska umjetnost, bez izražene tehničke vještine ili emotivne dubine, bila je prisutna svuda i mnogo prije pojave vještačke inteligencije. No, ako se tvoje djelo ne razlikuje bitno od nečega što se može napraviti za par klikova, postavlja se legitimno pitanje, da li je uopšte vrijedno truda?
Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije. Naravno, animacija nije vrijedna samo kada precizno imitira stvarne pokrete, već onda kada nudi jedinstvenu interpretaciju kretanja. Od manirizama likova, izraza lica, upotrebe različitih brojeva frejmova, izražavanja težine, pa do stvaranja specifičnog ritma i tajminga – postoji ogroman broj varijabli koje animator bira i koristi pri stvaranju scene. Sve te odluke zajedno doprinose nastanku jedinstvenog izraza. Suština animacije leži u posmatranju i interpretaciji.
Jedan od zabavnijih primjera toga jeste stil animacije koji se često koristi u animeu, poznat kao Itano Cirkus, nazvan po svom tvorcu Ičiru Itanu. Ova tehnika se prepoznaje po kadrovima u kojima kamera dinamično prati projektil koji se kreće velikom brzinom i hvata haotične, nepredvidive putanje. Cijele sekvence djeluju izuzetno energično i trodimenzionalno, stvarajući osjećaj intenzivne akcije. Itano je originalno razvio ovu tehniku tako što je vozio bicikl s pričvršćenim vatrometima koji su se ispaljivali tokom vožnje, kako bi bolje razumio trajektorije, brzinu i dinamiku projektila u pokretu.
Ovo nas dovodi do prvog Mijazakijevog citata: prava tragedija AI umjetnosti ne leži u sumnjivim praksama oko intelektualne svojine, niti u hiperprodukciji bezvrijednog sadržaja na internetu. Suštinski problem je što predstavlja još jedan korak u postepenoj dehumanizaciji svega što nas okružuje.
Mijazaki vjeruje da je umjetnost ukorijenjena u pažljivom posmatranju drugog čovjeka, u empatiji i razumijevanju njegovih fizičkih ograničenja i potencijala. Ako je digitalizacija već stvorila jaz između nas i stvarnosti, tjerajući nas da sve češće učestvujemo u apstraktnim, nadrealnim procesima bez stvarnog kontakta, onda AI animacija djeluje kao završni čin te destrukcije. Čak i animacija, koja je nekada imala snažnu fizičku i emotivnu povezanost sa stvarnim svijetom, sada biva zamijenjena dekontekstualizovanom, lišenom realnosti, praznom imitacijom.