Nedavno je objavljena vijest da Demokratska partija socijalista predlaže izmjene i dopune Zakona o radu, kojima je predviđeno produženje trajanja roditeljskog odsustva. Prema ovom predlogu, roditeljsko odsustvo za drugo dijete bilo bi povećano na 18 mjeseci, dok bi za treće i svako naredno dijete iznosilo 24 mjeseca.
Reakcija javnosti bila je uglavnom suzdržana, ali dio je izražavao negodovanje zbog jezika korišćenog tokom najave predloga, smatrajući da objektifikuje žene, predstavljajući ih isključivo kao "žive inkubatore" čija je jedina funkcija rađanje djece. Drugi su predlog ocijenili kao nerealan i preskup za državni budžet, optužujući DPS za demagogiju. Ipak, osnovna premisa predloga, a ujedno i ključna ideja crnogorskog diskursa o natalitetu, nije dovedena u pitanje. Riječ je o vjerovanju da država može značajno uticati na demografski rast kroz fiskalne mjere. Međutim, globalni rezultati sve više ukazuju na suprotno, za sada je potpuno nepoznato šta država može uraditi da pospješi natalitet.
Zablude u javnom diskursu o natalitetu postaju očigledne kada se analizira izjava poslanika Andrije Nikolića, kojom je predlog predstavljen javnosti. Prije nego što se posvetim konkretnim dijelovima njegove izjave, želim naglasiti dvije stvari. Prvo, ne smatram da su njegove izjave posebno loše ili pogrešne, već ih vidim kao dobar primjer uvriježenih pretpostavki u crnogorskom društvu. Činjenica da niko nije kritikovao specifične elemente njegove izjave dodatno potvrđuje tu opšteprihvaćenost. Drugo, u ostatku teksta često ću koristiti termin TFR, što je skraćenica za engleski izraz Total Fertility Rate, a u prevodu označava ukupnu stopu fertiliteta. TFR predstavlja prosječan broj djece koje bi žena rodila tokom svog života i koristi se za procjenu promjena u populacionom rastu, to jest da li populacija opada ili raste. Ključna vrijednost za TFR je 2,1, jer upravo sa tim prosječnim brojem djece po ženi populacija ostaje stabilna, bez opadanja.
Vratimo se Nikolićevoj izjavi. U svom saopštenju, istakao je potrebu za mjerama koje bi podstakle rast nataliteta i predložio produženje roditeljskog odsustva kao rješenje. Naglasio je da se ova mjera pokazala kao uspješna mjera u mnogim državama, posebno onima sa niskim natalitetom i problemom starenja stanovništva. Kao primjere naveo je Švedsku, Estoniju, Njemačku, Slovačku, Bugarsku, kao i Hrvatsku, gdje roditeljsko odsustvo za treće dijete traje do 30 mjeseci, i Srbiju, koja produžava odsustvo na 24 mjeseca za treće dijete.
Sve ovo djeluje kul, ali postoji očigledni problem sa ovom teorijom: Crna Gora ima bolju stopu nataliteta od svih pomenutih zemalja. Dovoljno je pogledati grafikon sa sajta Our World in Data, koji koristi UN-ove podatke kao izvor, da biste to jasno vidjeli.
Kao što grafikon pokazuje, Crna Gora je lider u TFR-u u poređenju sa ovim zemljama, sa 1,8 djece po ženi, što je bolje od Bugarske sa 1,7, dok Hrvatska i Srbija imaju TFR od 1,5. Možda bi Švedska trebala da uči nešto od nas, s obzirom na to da je njihov TFR samo 1,4. Ovo je činjenica koja se rijetko ističe , Crna Gora je jedna od najuspješnijih zemalja u Evropi po pitanju nataliteta. Prema tabeli preuzetoj sa sajta CIA World Factbook, ako izuzmemo male entitete poput Gibraltara, Crna Gora zauzima četvrto mjesto po TFR-u u cijeloj Evropi. Jedina zemlja u regionu koja ima bolji TFR od Crne Gore je Kosovo, ali ta razlika je minimalna, svega 0,7.
Zašto niko ne ističe da je Crna Gora među vodećim zemljama u Evropi po natalitetu? Zar ne bismo trebali da iskoristimo ovu priliku da se pohvalimo da smo natalitetski tigar ili nešto slično? Cifra od 1,8, iako nas stavlja ispred većine evropskih zemalja, i dalje je ispod 2,1, što znači da crnogorska populacija opada, samo sporijim tempom u odnosu na ostatak Evrope. Iako stojimo bolje od drugih, situacija je i dalje vrlo loša. Ovo nas dovodi do još ozbiljnijeg zaključka, a to je da se suočavamo sa problemom za koji nemamo nikakvo rješenje. Ako bogatije i moćnije zemlje imaju gore rezultate po ovom pitanju, kako možemo očekivati poboljšanje kod nas?
Malo ko želi da prihvati stvarnost. Predlozi poput povećanja roditeljskog odsustva i mjere direktne finansijske podrške porodicama, poput dječijeg dodatka, temelje se na pretpostavci da je pad nataliteta rezultat visokih životnih troškova i finansijskih poteškoća, te da bi državna intervencija kroz novčanu pomoć bila dovoljna za rješavanje tog problema. Ako je to tačno, kako onda objasniti da nordijske zemlje, koje su među najbogatijim na svijetu i sa izuzetnim socijalnim programima, i dalje imaju znatno gore rezultate od Crne Gore?
Postoje vrlo ograničeni dokazi da socijalne mjere bitno utiču na povećanje nataliteta. Američki demograf Lajman Stoun je to ilustrovao korisnim grafikom koji uporedo prikazuje švedski TFR sa rastom socijalnih davanja, jasno pokazujući nedostatak korelacije. Jednostavno rečeno, ako nordijske zemlje, uprkos svom bogatstvu, ne mogu podstaći natalitet, ne možemo ni mi.
Pitanje pada nataliteta sve češće instrumentalizuje desnica, predstavljajući ga kao posljedicu nestajanja tradicionalnih vrijednosti i rastuće autonomije žena. Savremena žena više nije ograničena tradicionalnim normama, poput nužnosti braka, već se navodno sve više fokusira na neko samoostvarenje. U tom kontekstu, porodica i djeca se često percipiraju kao teret te žene odbijaju da rađaju. Sa tim je povezana i ideja da želja savremenih žena da se posvete karijeri negativno utiče na natalitet, jer moderni prioriteti stavljaju karijeru na prvo mjesto, a porođaj se smatra preprekom profesionalnom napretku. Izgleda da je jedino rješenje izbaciti žene iz obrazovanja, prisiliti ih da budu domaćice i tako spasiti zemlju.
Problem s ovom tezom je što zanemaruje širinu fenomena pada nataliteta, koji nije ograničen samo na razvijene zemlje već se proširio i na Južnu Ameriku, sjevernu Afriku i Bliski istok. Čak i Afrika, regija sa prosječnim TFR-om znatno iznad 2,1, bilježi značajan pad nataliteta. Teško je tvrditi da su višak feminizma i prevelika autonomija žena glavni uzroci demografskih promjena i drastičnog pada nataliteta u Iranu, gdje je situacija još gora nego u Crnoj Gori. Saudijska Arabija, sa natalitetom tek dovoljnim za održavanje populacije, takođe bilježi pad, da li je i kod njih uzrok višak ženskih prava? Istovremeno, zemlje s niskom stopom zaposlenosti žena, poput Turske, suočavaju se s istim demografskim izazovima kao Crna Gora, iako je turski TFR od 1,9 samo neznatno bolji od našeg. Dakle, čak i ako bi Crna Gora u potpunosti usvojila društveni model iz „Sluškinjine priče“, nema razloga vjerovati da bi konzervativna revolucija riješila problem nataliteta.
Sve ideološke paradigme suočavaju se s problemom pada nataliteta i nijedna ne uspijeva da objasni ovu misteriju. Kako bi se pronašlo rješenje, prvo je potrebno utvrditi uzrok ove promjene. Trenutno ne postoji opšti konsenzus o ovom pitanju, a čini se da će proći dugo vremena dok se utvrdi pravi uzrok. Ipak, teorija koja se odnosi na obrazovne strukture djeluje najubjedljivije.
Savremene ekonomije su se promijenile, a današnji model zahtijeva kvalitetno obrazovanje i diplomu za vođenje udobnog života. To je dovelo do situacije u kojoj roditelji ulažu ogromne napore, novac i vrijeme kako bi osigurali obrazovni uspjeh svoje djece. Uz to, obrazovanje je postalo i statusni simbol, kao i pokazatelj dobrog roditeljstva.
Novinar i statističar Financial Times-a, Džon Burn Murdok, napominje da su 1965. godine majke djece u razvijenim zemljama provodile u prosjeku nešto više od jednog sata dnevno u aktivnostima sa svojom djecom. Taj broj se povećao na tri sata 2018. godine, dok je u Koreji dostigao skoro četiri sata. Istovremeno, stopa fertiliteta u Koreji drastično je pala na 0,72, dok je u Francuskoj, gdje je roditeljstvo mnogo manje intenzivno, stopa nataliteta ostala stabilna i sada iznosi 1,8. Jednostavno, roditeljstvo nikada nije bilo složenije i zahtjevnije, jer danas zahtijeva znatno više ličnog angažmana nego u prošlosti, što na kraju dovodi do pada nataliteta.
Drugi način na koji obrazovne strukture negativno utiču na natalitet ogleda se u tome što često nijesu usklađene sa biološkim ograničenjima žena. Tu moramo uzeti u obzir da sve više ljudi smatra da je roditeljstvo moguće samo uz potpunu finansijsku sigurnost. Djeca se često doživljavaju kao opcija tek kada su obezbijeđeni stabilni prihodi, kupljen stan i slični uslovi. Na primjer, ako ste mlada žena koja želi da postane advokat, za to je obično potrebno 7 do 8 godina obrazovanja i prakse. To ne zvuči mnogo kada imate 20 godina, ali onda shvatite da ozbiljne novce počinjete ostvarivati tek oko 30. godine. Kupovina stana dolazi još kasnije, sve se to ne poklapa sa reproduktivnom biologijom žene. Mladi ljudi prolaze kroz dugotrajan obrazovni proces prije nego što dosegnu idealizovanu stabilnost, što je u suprotnosti sa biološkim ograničenjima.
Pronalaženje rješenja za ove kompleksne probleme nije lako. Jedan od pristupa mogao bi biti usmjeren na borbu protiv kredencijalizma na primjer. Takođe, potrebno je promijeniti način na koji govorimo o mjerama podrške roditeljima. Iako rješenja poput produženja roditeljskog odsustva vjerovatno neće značajno povećati natalitet, pitanje je da li je to jedini cilj. Sloboda se ne ogleda samo u mogućnosti da neko odluči da ne stvara porodicu, već i u tome da ima stvaran izbor.
U tom kontekstu, umjesto forsiranja nataliteta, fokus treba staviti na povećanje slobode, omogućiti ljudima da postanu roditelji na što lakši i sigurniji način, pružajući im priliku da ostvare svoje želje i aspiracije. Na kraju krajeva, ljudi ne postoje samo da bi se reprodukovali i održavali državni aparat; država postoji kako bi omogućila građanima bolji život i veću slobodu.