Američki izbori su konačno završeni, a rezultati su prilično brutalni – barem za sve koji cijene demokratiju i slične vrijednosti. Donald Tramp je ostvario najimpresivniju pobjedu za republikance još od 2004. godine, postavši prvi republikanac od tada koji je zaista osvojio više glasova od demokrata, bez oslanjanja na bizarne mahinacije američkog izbornog sistema. Za razliku od izbora 2016. godine, koji su djelovali kao nesrećna slučajnost, ovi rezultati nose znatno depresivniji ton. Američki glasači su sada u potpunosti svjesni šta Tramp predstavlja i ipak su odlučili da podrže njega, ujedno kaznivši Bajdena i Haris. U kontekstu Crne Gore, razlozi koji stoje iza ovog izbora mogu biti i zanimljivi i poučni.
Prvo, da odmah razjasnimo šta izbori nijesu. Berni Sanders se ubrzo nakon rezultata oglasio sa tvrdnjom da su demokrate izdale radničku klasu, što je, prema njemu, dovelo do toga da radnici izgube povjerenje u njih i odluče da pređu na suprotnu stranu. Ovo je dosta sporno; u okviru američkog političkog sistema, Bajden je sproveo Bernijevu agendu koliko je realno moguće. Demokrate su 2016. godine zaključile da su izbore izgubile zbog neoliberalnog nasljeđa Hilari Klinton, zbog čega je Bajden, od trenutka kad je postao predsjednik, počeo da sprovodi industrijsku politiku usmjerenu ka radničkoj klasi. Kao rezultat toga, u Americi su sprovedeni masivni fiskalni podsticaji, povratak manufakture, rast plata za nisko plaćene radnike, kao i prvo smanjenje prihodne nejednakosti nakon više decenija. A šta je dobio zauzvrat? Apsolutno ništa, štaviše, radnička klasa je pretežno odlučila da glasa za Trampa.
Ovaj paradoks najbolje oslikava Bajdenov odnos sa sindikatima. Uložio je oko 90 milijardi dolara kako bi spasio penzije jednog od najvećih sindikata u Americi, Međunarodnog bratstva vozača kamiona. Sindikat mu je zahvalio tako što je odbio da podrži Harisovu, predsjednik sindikata je zatim govorio na republikanskoj konferenciji, dok je ogromna većina članova glasala za Trampa. Bilo kakav pokušaj povratka Ruzveltovom liberalizmu vjerovatno je gotov; sljedeći demokratski predsjednički kandidat biće mnogo više desno.
Pravi razlog zbog kojeg su demokrate izgubile jeste trend koji je doveo do pada gotovo svih vladajućih partija u razvijenom svijetu – inflacija. Ovo je često primijećena opservacija koju su istakli i drugi, ali ipak uvijek vrijedi pomenuti da se inflacija pokazala kao najgori politički otrov. Gotovo svaka vladajuća struktura, bez obzira na ideologiju, koja je izašla na izbore u post-COVID periodu sa visokom inflacijom, doživjela je težak poraz. Makron u Francuskoj, torijevci u Britaniji, Austrijska narodna partija – svi su doživjeli katastrofalne rezultate; čak je i neumoljivi LDP u Japanu izgubio većinu. Ako LDP gubi, jasno je da je riječ o ozbiljnoj globalnoj krizi.
Kao što je ranije pomenuto, Bajden je sproveo fiskalni podsticaj kao odgovor na ekonomsku krizu izazvanu COVID-19 pandemijom. Ovaj podsticaj bio je najveći u svijetu, što je dovelo do izuzetno brzog ekonomskog oporavka, pune zaposlenosti i znatno većeg ekonomskog i produktivnog rasta Amerike u poređenju s ostalim članicama G7. Međutim, to nije pomoglo u obuzdavanju inflacije; štaviše, vjerovatno ju je dodatno podstaklo jer je ekonomija bila previše „zagrijana“. Iako je Bajdenova politika možda doprinijela rastu plata koje su nadmašile inflaciju, rasprostranjene analize ponašanja birača u inflatornom okruženju govore da birači rast svojih plata vide kao rezultat vlastitog rada i truda, dok za rast cijena krive politiku i mjere predsjednika. Politika ponavlja lekcije iz sedamdesetih godina – između nezaposlenosti i inflacije, glasači radije biraju nezaposlenost.
Drugi razlog je taj što jezik demokrata djeluje kao da alijenira i nije privlačan za ljude bez univerzitetskog obrazovanja. To uključuje vokabular koji su razvili akademici i NVO aktivisti, a koji se odnosi na koncepte poput „raznolikost, pravičnost i inkluzija“, kritičke rasne teorije, brige o transrodnim osobama i slično. Sve ove ideje izazvale su otpor, posebno među muškom populacijom, što je rezultiralo određenim smanjenjem rasne polarizacije. Prema izlaznim anketama NBC-a, 54% Latino muškaraca glasalo je za Trampa, što je rekordna brojka za republikanca (poređenja radi 2016. godine oko 71% Latino muškaraca glasalo je za Hilari Klinton). Takođe, smanjio se generacijski jaz među glasačima – nekadašnje pravilo da stariji uglavnom glasaju za konzervativne stranke, a mlađi za liberalne, nije se pokazalo na ovim izborima. Mladi muškarci od 18 do 29 godina većinski su glasali za Trampa, jer se njihova podrška preusmjerila za 30 procenata u korist desnice u odnosu na 2020. godinu.
Ova reakcija muškaraca na ovim izborima vjerovatno je u velikoj mjeri povezana sa informacijskim okruženjem u kojem provode vrijeme. Čini se da se konačno može reći da su društveni mediji postali glavni izvor informacija i oblikovanja javnog mnjenja. Mladi ljudi ne prate tradicionalne medije, niti obično čitaju, već većinu vremena provode gledajući video snimke ili slušajući podkaste. U tom digitalnom prostoru desnica ima apsolutnu dominaciju – ličnosti poput Džoa Rogana, Takera Karlsona i Džordana Petersona izuzetno su popularne na društvenim medijima, sa najgledanijim emisijama i snimcima. Ovi influenseri uživaju veliko poštovanje među muškom publikom, kojima šalju poruku da su napadnuti i lično ugroženi politikom „woke“ ljevice te da je Tramp njihov spas. Mačizam postaje dominantna ideologija među mlađom muškom populacijom, i to je apsolutno globalni fenomen koji se proširio i na Crnu Goru. Na digitalnim platformama je teško naići na popularne ljevičare, a čak i oni koji su popularni često su kritični prema demokratama, što ne doprinosi podršci konkretnih političara.
Kamala nije koristila "woke" jezik u svojoj kampanji; nije naglašavala da je žena ili crnkinja, nije pominjala proteste pokreta Black Lives Matter, a pitanja vezana za transrodne osobe je pokušavala izbjeći. Svoju kampanju je vodila centrističkim tonom, sa ciljem da privuče republikance koji se protive Trampu. Međutim, u tome nije uspjela – anketa New York Timesa iz septembra otkriva da 44% ispitanika smatra da je Kamala previše liberalna i progresivna, dok samo 32% vidi Trampa kao previše konzervativnog, što znači da je većini Tramp djelovao kao umjereniji kandidat.
U međuvremenu, na kongresnim izborima, najveći uspjeh u poređenju sa Kamalinim rezultatima ostvarile su konzervativne demokrate poput Mari Glusenkamp Perez, koja je pobijedila u ruralnoj oblasti gdje je Kamala pretrpjela težak poraz. Sve to sugeriše da je Kamalina odluka da vodi centrističku politiku bila vjerovatno ispravna, ali je ona jednostavno bila loš predstavnik za centrizam. Potiče iz ultraliberalne Kalifornije i bila je prisiljena da povuče mnoga svoja obećanja iz 2020. godine, što je rezultiralo očitim nedostatkom autentičnosti. Izbjegavanje popularnih podcast platformi za muškarce poput Džoa Rogana svakako joj nije pomoglo u tome.
Problem za demokrate u budućnosti ostaje kako komunicirati i privući birače bez univerzitetskog obrazovanja. Čini se da ubuduće neće biti dovoljno samo ignorisati nepopularne zahtjeve aktivističkog i progresivnog krila ljevice, već će biti potrebno jasno distanciranje od tih ideja. Međutim, to izaziva konflikt sa dijelom njihove baze, koji uključuje volontere i radnike demokrata. Sve veća povezanost ljevice s visoko obrazovanom i dobrostojećom elitom gotovo onemogućava da se oblikuje kandidat koji će biti privlačan radničkoj klasi.
Posljedice Trampovog drugog mandata na globalnom nivou teško je precizno predvidjeti. Tramp je politički bolid sa nejasnim planovima za vođenje države, tako da će mnogo zavisiti od ljudi koji ga okružuju i uticaja koji imaju na njega. Tramp se u međuvremenu oslobodio svih klasičnih konzervativaca u svojoj blizini a oko sebe je okupio tim pravih vjernika u kult Trampa, dok je teško očekivati povratak birokratskih prepreka koje su ometale njegov prvi mandat. Izdaja Ukrajine i aneksija Zapadne obale od strane Izraela izgledaju kao sasvim realni scenariji, dok su ideje poput slanja vojske i bombardovanja Meksika zbog sukoba sa kartelima takođe u domenu mogućnosti. To ne bi bilo toliko katastrofalno kad bi postojale jasne naznake da će se Evropa osamostaliti, ostvariti De Golovu viziju i samostalno podržavati liberalni projekt. Međutim, politička volja za takav iskorak očigledno nedostaje, EU djeluje previše ukočeno i preplašeno da bi krenula tim putem.