Ako može, ne bih da sam dio političke imaginacije Aleksandra Vučića. Osnovano sumnjam da je riječ o čovjeku koji sanja reptile. Pasivna agresija koju je uveo u tradicionalni šovinizam, naročito me plaši. Budistička smirenost u znoju i perfektno ubijanje smisla tonom zlovolje. Vučić je shvatio da je politika medijska slika, a da je gluma njena srž. Uloga balkanskog psiha, nametnula se sama. Taj odavno nije huškač u graji, već smireni tehnolog suspregnutih emocija. Patnik i žertva u goloj vodi vlastitog prenemaganja. Njegova uloga je ljuštura iza koje se savršeno krije ukus za vino. Ukus je karakter, reče pjesnik. A karakter, sudbina. 

Sudbina je htjela da taj psihološki profil nađe svog parnjaka koji cupka i zaigrava kolo. Tako je Vučić sreo raskalašnog frajera i žovijalnu pojavu Dritana Abazovića. Sjetimo se kako su njih dvojica onomad kusali rujna vina. To se zove politika. A kažu da će se zvati i Otvoreni Balkan.

Otvoreni Balkan je očigledna američka spletka i politički recept koji ne razumijem. A ne razumijem ga jer ne postoji. Barem ga nema u analizi, u brojkama, u politički artikulisanim projekcijama. Ne postoji jer se o njemu govori na vinskim degustacijama. Uglavljuje se preko kanapea & kanabea. Možda će i Fashion TV promovisati inicijativu, to ne znam, ali plan je da se raji nametne politički sadržaj kojeg nema. 

Šta vas briga za detalje, Otvoreni Balkan znači da se države druže i to mora ispasti dobro. Tako nas uvjerava stari dobri Ujak Sem. Politički savez sa zemljom koju vodi Aleksandar Vučić, rekoh li, ne bi bio na mojoj listi prioriteta. Zar nije ljepše sačekati, pitam se, kad ionako već čekamo trideset godina. Ili da makar djelić tromosti EU integracija okrenemo ka temi Otvorenog Balkana. Možda da prvo otvorimo neka poglavlja, pa da onda otvaramo Balkan, ili da se postave neki kriterijumi, benčmarksi, kurci-palci, pa kad sve fino štrikiramo, da se rujna napojimo vina. 

Tako nešto mislim, u rijetkim trenucima kad o tome mislim.

Sa druge političke strane, da muka bude kompletna, vidim isto manipulaciju, stoga javno priznajem da nisam i nikad neću biti ekspert za geopolitiku kao DPS banda koja bi nazad na vlast. Oni bi, da podsjetim, da me spase od Putina i jopet zajašu pod vođstvom oca nacije. Moje je samo da prihvatim da budem uzjahan i u tome nađem spas od rata koji samo što nije. Regionalni eksperti se unajmljuju, kolumnisti narikače iz regiona, drugosrbijanski proroci, sve što je van Crne Gore bi da je prikaže kao jedan beslovesni kusur, statističku premisu koja se najbolje vidi spolja.  

Možda je to tako, ali meni se čini da Crna Gora ima unutrašnju dinamiku drugačiju od srpske, republikosrpske ili bosanske. Šećer mi naročito padne kad neko siluje tezu da je Otvoreni Balkan bukvalno smak svijeta. 

Šta onda čovjek da misli? Kako da zauzmem stav kao fizičko lice. Bez škole i diplome za sitna politička crevca, mislim da bih u grdnom slučaju odluke cinculirao na granici Otvorenog Balkana i zajebavao sve redom do granice dobrog ukusa. Naročito bih zajebavao Amerikance, jer su tako zaslužili. 

Ne bih zakoračio u taj savez zbog prve rečenice ovog laičkog razmatranja, dakle zato što ne želim da budem dio političke imaginacije Aleksandra Vučića. Ali to je samo moje. Možete vi da nađete neki bolji razlog. Recimo, nekakav princip. Ako je sve sporo, ako je sve nedostižno, ako je EU šargarepa, ako sam na to navikao, vala ne bih ni da mi je neko sjarda u usta preko noći, da me neko napuši šargarepe u ime balkanskog bratstva i jedinstva. 

Ne, vala, pa da se Tito digne, a ne nesretni Aca Vučić. 



Regionalni eksperti se unajmljuju, kolumnisti narikače iz regiona, drugosrbijanski proroci, sve što je van Crne Gore bi da je prikaže kao jedan beslovesni kusur, statističku premisu koja se najbolje vidi spolja 

otvoreno o otvorenom

Pušenje šargarepe na Balkanu

Incident koji se odigrao prošlog vikenda u Banjaluci je pokazatelj da upozoravanja pojedinaca da živimo u društvu koje se okreće fašizmu nisu izmišljotine, paranoja i preuveličavanja. Prije sto godina slična su dešavanja tresla ratom razorenu Njemačku. Ne samo da dešavanja podsjećaju nego možemo vidjeti identične elemente (ne)reagovanja mase, vlasti i opozicije na takozvanu „treću poziciju“ u politici.

Ovaj tekst ćemo bazirati na incidentu koji se odigrao u Banjaluci 18. marta i sve elemente koji su doveli do toga, istorijske poveznice i glavne glumce u cijeloj farsi. 
S punim pravom možemo iskoristiti riječ fašista da okarakterišemo većinu navijačke grupe „Lešinari“ koja je mnogo više kriminalna organizacija nego što je navijački klub. Krenuvši od „underground“ hijerarhije grupe koja neugodno mnogo podsjeća na opis organizacije italijanske mafije iz knjige „Kum“, pa do individualne pozadine članova. U toj organizaciji ne manjka dilera, bivših (i trenutnih) robijaša, kriminalaca svake vrste i tako dalje. 

<blockquote class="twitter-tweet"><p lang="en" dir="ltr">Anti-LGBT campaign in Banja Luka continues, DKC Incel facility was demolished <a href="https://t.co/AMT4dWldvN">https://t.co/AMT4dWldvN</a> <a href="https://twitter.com/hashtag/LGBTI?src=hash&amp;ref_src=twsrc%5Etfw">#LGBTI</a>, <a href="https://twitter.com/hashtag/Bosnia?src=hash&amp;ref_src=twsrc%5Etfw">#Bosnia</a>, <a href="https://twitter.com/hashtag/Banjaluka?src=hash&amp;ref_src=twsrc%5Etfw">#Banjaluka</a></p>&mdash; N1english (@N1info) <a href="https://twitter.com/N1info/status/1637768571467059202?ref_src=twsrc%5Etfw">March 20, 2023</a></blockquote> <script async src="https://platform.twitter.com/widgets.js" charset="utf-8"></script>

Dakle, ova grupa ne samo što otvoreno poziva na zabranjivanje slobode LGBTQ+ pokreta već pozivaju na otvoreno fizičko nasilje, pa čak i ubijanje. Ovome ću dodati još neke razloge zašto sam „Lešinare“ nazvao fašistima, uz neka istorijska objašnjenja.

Neposredno prije napada na aktiviste ista grupa huligana je vandalizirala prostor DKC „Incel“. Ono što vezuje domaće huligane i riječ *fašista* je istorijski momenat u Njemačkoj u kojem su Hitlerovi fašisti (nacisti) vršili iste napade i istu vrstu torture, zastrašivanja i progona nepoželjnih ljudi, grupa i organizacija. Ovaj akt vandalizma veoma podsjeća na eru kada su nacisti u Njemačkoj vršili napade na radnje i prodavnice čiji su vlasnici bili jevrejskog porijekla.  
A potom su se vidjevši da nisu našli nikoga u DKC-u vjerovatno pretvorili u Gestapo, pa su išli od kancelarije do kancelarije društvenih organizacija i udruženja građana traživši svoje žrtve. 

Priča koja slijedi je detaljno objašnjena na sajtu [radiosarajevo.ba](https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/drama-u-banjoj-luci-huligani-napali-i-povrijedili-tri-osobe-ovo-su-detalji/488396), no ja bih sad da prokomentarišem par detalja unutar cijele priče koja je krajnje zastrašujuća. Krenuću od ponovo istorijskog detalja. Masa naroda koja je nijemo stajala sa strane, naši dragi sugrađani za koje se mnoge organizacije i pokreti bore, za njihovu sigurnost, slobodu i egzistenciju su tad pokazali svoje lice. Nadam se da su se predali fašizmu i torturi u strahu da će i oni proći isto, a ne iz svoje vlastite mržnje prema aktivistima i idejama koje oni zastupaju. 

Naime, u vijestima smo mogli pročitati da je narod dovikivao i upućivao grupu huligana na napadnute aktiviste koji su se pokušali sakriti između njih. Dakle, dragi naši sugrađani ne samo da su nijemo posmatrali teror pred svojim očima već su pristali na njega i pridružili mu se. Upravo ono sto je njemačka narodna masa uradili dolaskom Hitlera na vlast.

> "Sve što se dešava ukidanjem slobode, podsjeća na dane kad ljude odvode..."

Sad kad smo ukratko pokazali stanje svijesti nekih građana Banjaluke vratio bih se na detalj o novinskim agencijama i medijima. Portal [Radio Sarajevo](https://radiosarajevo.ba/tagovi/Banja%20Luka) je pisao o ovoj priči više puta nego RTRS, ATV i BN (kao najveće televizijske kuće u R. Srpskoj) zajedno. Ovo nam pokazuje zajedničku desničarsku politiku pozicije i opozicije u Republici Srpskoj što dokazuje jednak stav gradonačelnika Banjaluke Stanivukovića i Milorada Dodika u ovoj priči. Obojica su zasigurno svojim izjavama motivisali incidente koji su se odigrali.

Komentari Draška Stanivukovića i njegovih političkih kolega i „neprijatelja“ na društvenim mrežama otvoreno negiraju feminizam, prava žena i bilo kakav društveni progres, nasuprot njihovim željama da imaju „tradicionalnu i patrijahalnu“  Republiku Srpsku tj. autonomnu pokrajinu punu diskriminacije, mržnje nacionalne netrpeljivosti, nasilja, straha i paranoje.
Ako vladajuće i opozicione partije žele da vode tradicionalnu i patrijahalnu politiku zašto onda ne zatvore preko hiljadu kladionica i automat klubova u Republici Srpskoj?

Ako budemo kao narodna masa, svih vjera, boja, seksualnosti i nacija ignorantni na napade na one s margina društva, sledeći možemo biti baš mi.

Kako je zajednička desničarska politika pozicije i opozicije u Republici Srpskoj dovela do progona aktivista

fašizam u akciji

Nasilnike u Banjaluci su ohrabrili političari

Ajmo malo da se igramo pjesničkih slika, zamislite da je noćno nebo tamni pokrov i da su zvijezde rupice kroz koje probija jedna jedina svjetlost. Mjesec je u tom slučaju nešto veća rupa koja se svako malo zašiva i rašiva i mi je sa zemlje gledamo pjevajući himne. Ta velika svjetlost koja prolazi kroz rupice-zvijezde zapravo je istinski život koji tek treperi, tu i ovdje, nestaje i gubi se pod oblacima i umire u svjetlosnom zagađenju novih kvartova. Nebo više niko ne gleda, nebo su sad pametni telefoni, oni diktiraju svijest i savijaju vratove zarobljenih ljudi koji odavno ne broje zvijezde, a kamoli razmišljaju o jednom velikom svjetlu iza njih.

Ako smo pjesnički dio završili, sad da kažemo da se ljudi uglavnom dave u nacionalnim, vjerskim i političkim zapletima koji se vrte oko novca. Tupi i ukočeni, sasvim okrenuti izmišljenim problemima i lažnim prorocima, malo šta ih može pokrenuti. Sve rjeđe probija svjetlost, crni pokrov je nalegao na moždane vijuge, krpa je stisnuta taman da se može disati u mraku. Zato je svaki prolaz kroz taj zatvor kolektivne svijesti još važniji, zato je važno pričati o herojima. 

Vijest da su trojica komunalaca spasila bebu iz rijeke Morače, a da je švedski poslanik rodom iz Kosovske Mitrovice učinio da beba prodiše, jedan je od tih sistemskih udaraca i proboja svjetlosti u naš mračni šupački svijet. Herojstvo je dakle još moguće, ono udara u pleksus, odmah svima bude jasno, na takvu vijest se gotovo fizički reaguje, nešto čovjeku prostruji ganglijama, kao da se iznova rađa i sagledava svijet oko sebe. 

Beba je spašena, svi poslanici ovog svijeta nisu bijednici, komunalci su služba hrabrih sokolova, a foto reporter Pobjede Stevo Vasiljević bio je na licu mjesta da napravi neke od najpotresnijih i najboljih[ fotografija](https://www.pobjeda.me/clanak/dibran-za-pobjedu-plasio-sam-se-da-je-kasno-dok-nisam-cuo-bebin-plac) u ovoj dekadi. Na licima tih ljudi vidi se prava drama, a ne plaćeni politički sadržaj i lažna urgencija tviteraškog pakla:

“Samo sam se nadao da će beba početi da diše. A kada sam čuo njegov plač, to mi je dalo dodatnu energiju da uspijem u tome da ga spasim!” 

Sasvim obične riječi Adnana Dibranija, zar ne? Ništa ne pristaje velikom djelu kao sasvim obične riječi. 

Pobjegao je kao dječak od rata 1989. godine, učio visoke ekonomske škole, prošao kroz švedsku SDP i dostigao san svojih roditelja, da vodi politiku jedne napredne države. Poslalo ga da nadgleda izbore u Crnoj Gori, ali on je, eto, uspio da obilježi izborne dane svojim djelom. 

Postoje još u infomativnom paklu koji živimo ti mali procjepi svjetlosti koji nam daju pravo da emotivno učestvujemo. Kad se desi nešto tako moćno kao što je spasavanje bebe, stvarnost se nekako zgusne, progovori pravi život, oštar, tragičan, skvašen i zadihan život jednog oca troje djece, Adana Dibranija, koji je dok ovo pišem već u sjevernim krajevima i grli svoju porodicu. 

Shvatiš taj njegov zagrljaj kao što shvatiš i jadni zagrljaj odlazećeg ministra policije koji se slika sa Dibranijem na aerodromu, presreće čovjeka za fotku koju će potom rastakati na društvenim mrežama i u  medijima, kako bi lokalna politička ljuštura imala neku korist od herojskog čina. 

Uskoro će te naše poznate njuške opet zauzeti glavno mjesto u naslovima, zaboraviće se ovaj osjećaj jedinstva, ali čovjek makar može da pamti snop svjetla koji je poslala čudna ekipa junaka, sastavljena od komunalaca i jednog poslanika. 

Može Dibrani čitav život da drži govore, postane predsjednik Švedske dabogda, ali teško da će uspjeti da nadmaši ono što je uradio prije neki dan u Podgorici. Ujedinio je ljude u nadi, pomogao tamo gdje najviše boli, ukinuo osjećaj opšte nemoći, makar na tren.




Može Dibrani čitav život da drži govore, postane predsjednik Švedske dabogda, ali teško da će uspjeti da nadmaši ono što je uradio prije neki dan u Podgorici

heroji iz drugog svijeta

Beba je spašena, svi poslanici ovog svijeta nisu bijednici

Počećemo od Andrije Mandića koji liči na muškarca što je nakon dugih godina skrivanja konačno otkrio svoju animu, feminu, kako li se to zove, i krenuo štiklom kroz prašnjavu ulicu rodnog predgrađa. 

Staro i mlado se počelo okrećati za tim novim *androginim Androm*, čuo se i poneki zvižduk, ali on je svakim novim korakom gibao kukovima smjelije, čak u jednom trenu lišenom stege, zastao da u srcastom ogledalcu provjeri karmin i namigne svom novom izgledu. 

Pa šta, promijenio sam se, i sviđa mi se, kaže ovaj slatki zavodnik i nova nada regionalne jogi scene. Sad kad je vidio da ga braća četnici nisu cipelarila, već je i sa perikom osvojio svojih 20 odsto glasova, u ormar mu povratka nema, može da krene dublje u promišljanje svog novog identiteta. 

Može se očekivati da estetka nekog novog *Osho* četništva uzme maha, i da do parlamentarnih izbora vojvoda Mandić protoči mirom, stigmatizira se ili, neka mi svevišnji oprosti, raširenih butkica počne skvirtovati svoju novu suštinu. 

Znam da je ovo gadno, ali pornografski diskurs nužan je da bi se razumjela crnogorska politika, nemamo više vremena za fina pakovanja i celofane, a pošto ovo moje čita i poneki regionalni manijak, nemam drugog načina nego da vojvodu Mandaru predstavim kao zvijezdu u usponu, koja će spojiti duhovno i krvavo, eros i epos, svaki način i božansko jastvo, kako bi konačno ispustio svoju političku dušu i odjebao sa političke scene. 

Imam blagi osjećaj da ćemo na to ipak malo sačekati, jer svaki peti glasač ovih predsjedničkih izbora rekao je da mu se Mandina nova preobuka sviđa, ergo, da četnički vojvoda slobodno nastavi da istražuje holističke ponore & duhovne subverzije unutar radikalnog klerofašizma i morbidnog patrijarhalnog slavenoserpstva koje zastupa.

Počeo sam sa Mandićem, jer je toliko bezobrazno promijenio priču preko noći, da predstavlja pravu esenciju crnogorske politike. Tu je velika čar naše kasabe, smiješ očas da se preobućeš, promijeniš, rod, pol, strategiju, omiljeni pozu, ulogu, jezik, a oni ćete jednako glasati. 

Tako dolazimo do njegove drugosti, Mila Đukanovića, koji je na tužnom zalasku, sa zaludnom trećinom osvojenih glasova u prvom krugu. O njemu ne moram dubiti, previše je taj puta izlazio u kostimu poglavice, radodajke, lokalnog milicionera, šumara, boga i šeširdžije, za njega nije preostalo uloga, prosto mu je rečeno da se tornja, evo sad već treći put, i sve su prilike da će na kraju poslušati.

Vrlo mogući pobjednik ovih izbora Jakov Milatović pojavio se kao zamjena za glavnog kandidata, kao dvojka, kao nekakav utješni kandidat, ali pokazao da partija koju predstavlja postaje sve jača. Do glavnih izbora Evropa Sad može skočiti dodatno,  nabubriti kao DPS na vrhuncu slave. Veliko presvlačenje je počelo, DPS se raspipa, neko traži štiklu, neko vadi lisicu i babin šešir, neko je gologuz u čizmama i traži zaklon, ogromna mobilizacija malih tektonskih drhtaja predviđa čeoni udar koji crnogorsko društvo ima primiti ovog ljeta – dobićemo izgleda opet prejaku partiju na vlasti, ali šta da se radi, makar smo je promijenili.

Cijeli ovi predsjednički izbori  samo su uvertira za taj veliki okret, ali pokazali su nešto možda i važnije – nema više psovke, srče i kuknjave, izbori se voze kao putujuća predstava u koju niko do kraja ne vjeruje, i posljednja baba shvatila je da Kasandra nije prava, da su to samo glumci, te da ova španska serija počiva na mnogo prizemnijim pravilima od tragike i časti koju tako uzvišeno zaziva. 

Politika je kanda pročitana kao biznis, metod, porno zaplet, tržište tupih ideja i ražalovanih parola, nekakav poluishod i dembelija koju je jedna mala nacija sebi omogućila kad je glasala da ima državu, zastavu i nekakvu jadnu vlast. 



Politika je kanda pročitana kao biznis, metod, porno zaplet, tržište tupih ideja i ražalovanih parola, nekakav poluishod i dembelija koju je jedna mala nacija srećom sebi omogućila kad je glasala da ima državu, zastavu i nekakvu jadnu vlast


uputstvo za početnike

Osjetite čari crnogorskih izbora

Otac prosto voli da ponavlja te priče, iako ih svi oko njega znaju napamet. Kombinat aluminijuma, zlatno doba, kolege, fiat poljak kupljen od plate, dnevnice, norme, ko je izabran za najboljeg radnika, kako je umjesto na džudo prvenstvo pošao da radi kao električar u Irak... Za pojam sedmogodišnje djevojčice "Svetlost" iz Beograda postala je simbol djetinjstva jak poput baklje na olimpijskim igrama, podsjećanje da i snažnom divu može zasuziti oko. Na odlasku su mu rekli: „Ako ikad ostaneš bez leba, ovdje te čeka mjesto “. Ta je rečenica ostala najdublje ušteman kabal u radnoj biografiji mog oca, VKV elekričara.

Nije lako zaboraviti sve te priče o suzama i znoju, vremenu kad se cijenio radnik i kad je firma garantovala da možeš sagraditi kuću, izdržavati đecu i imati ljetovanje. O tome se vazda slušalo sa pažnjom, divljenjem i emocijom. Taman sam završavala srednju školu i upisivala fakultet kad mi je postalo jasno ne samo da nikad neću zaraditi kuću, nego da se neću ni zaposliti. Tako je i bilo. Nekoliko desetina oglasa, užih izbora i bijesnih psovki. Više puta sam učestovala u farsi, partijskoj zabavi za lojalne, u kojoj su se smjenjivali gluma i muka, a koja me natjerala da prezrem ne samo partiju i državu, već i traženje stalnog posla.

Počeo je Kovid i shvatili smo da se može raditi od kuće. Poslovi su prirodno ušetali u domove, radno vrijeme postalo je neograničeno, razvučeno kroz svaku poru porodičnog života, sve do rastakanja onog što učeni ljudi označavaju kao najvažniji dio kreativne potrebe čovjekove – slobodnog vremena.

Na stranu što se pjevajući pristalo na taj blagosloveni rad od kuće i što se prvobitni osjećaj slobode za mnoge brzo pretvorio u suprotnost. Dogodilo se da je nevidljiva ruka tržišta rada sve tako lijepo udesila pa se izgubila jasna granica između posla i privatnog života. Radno vrijeme je postalo relativna kategorija, a radna prava neprimjenjiva u uslovima za koje se nije znalo da mogu postojati. I jeste, izuzetno je teško bilo pretpostaviti da bi neko pohrlio da od trpezarije načini kancelariju, da je neko spreman ključeve privatnog prostora tako lako predati poslodavcu i njegovim shemama. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d5d077e8-7ed8-46ac-b954-2f299f0547e2)
Sidsel Meineche Hansen, Javna skulptura, foto: Andy Keate{.caption} 

Naravno da je posao važan element čovjekove cjeline, ali mi se čini da svjedočim svojevrsnom preokretu -  nekad se smatralo nekulturnim kad ljudi o poslu pričaju kod kuće, za ručkom, dok danas ljudi ručaju za računarom, obavljaju posao dok žvaću vlastito slobodno vrijeme. E baš to izvjednačavanje posla sa životom i esencijom ljudskog postojanja postaje nehumano i opasno.
Sasvim je u redu što rijetke firme u Crnoj Gori imaju rekreativne programe u toku radnog vremena i psihološku podršku za zaposlene. To znači ohrabriti čovjeka i motivisati ga da bolje i više radi (na stranu što tu iskrene brige o  čovjeku nema, nego se vodi računa da bude produktivan i tržišno konkurentan).  Dovoljno je podvesti čovjeka pod potonju riječ i shvatiti da tu subjekta više nema, gorko zaplakati nad sjećanjem o nekoj fabrici u kojoj su se radnici takmičili međusobno, a ne sa nekakvom apstraktnom konkurencijom, koja je postala superego današnjeg poslovnog uspjeha. Pa ipak, motivisati zaposlenog u firmi tokom radnog vremena ima smisla, dok se bavi zaposlenim u okviru firme i radnog vremena. 

I taman pomislim da u gubljenju razlike *pos’o-kuća* više gubimo slobodnog čovjeka, da su kapitalistički okovi postali nevidljivi do nivoa neplaćenog kućnog rada, sretnem druga i on mi kaže da se sprema za workation (vorkejšn). Za šta se spremaš, pitam. Drug rječit, pa mi objasni kako su divni poslodavci novijeg doba, izaberu privlačnu destinaciju za svoje zaposlene i premjeste radni prostor na nekoliko sedmica i to onda izgleda npr. ovako: petnaest zaposlenih iz Evrope u nekoj solidnoj vili u Meksiku, izmješteni iz svojih matičnih kancelarija zajedno rade, ali stvarno rade, nije to turistička priča! Puni elana, umjesto u dosadnoj kancelariji, rade sa neke atraktivne destinacije, a sve u cilju da se stvori efikasniji radnik sa razlednice.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a75ef82e-00b1-4051-a4c6-28224bc7ddc3)
Rad Adrijane Gvozdenović, foto: Stevo Vasiljević{.caption}

Hvala guglu, ukopčala sam da je workejšn posljedni modni šik kapitalizma, da postoje uputstva i objašnjenja u vezi sa tim, pravila ponašanja i sve potrebne smjernice. Novi radni trend, kako ga nazivaju, povećava radni učinak, smanjuje stres i pazi da ne pregorite od posla (burn out).  Čitajući o najnovijem trendu shvatam da postoji jedan koji se trenutno u toj trendovskoj igri očito smjenjuje, a koji sve više upražnjavaju Amerikanci, a to je bleisure (*bussines* AND *pleasure*). Putuješ zbog posla, ali isprosiš koji dan više da vidiš muzeje i ludo se provedeš. No, workejšn mi se čini jače ludilo, jer je direktno spajanje odmora i rada, udobnosti i motivacije. Iz toga će valjda mladi željni poslovnih izazova i putovanja izlaziti kao pobjednici, kao ljudi koji su se izborili da spoje uživanje i korisno. 

Je li to stvarno tako i da li su dati trendovi eksploatatorski alati za dodatno otuđenje? Ko to ima pravo da ti posao pakuje u privlačnu turističku destinaciju koja postaje radni ambijent i kolonizuje prostor odmora, lingvistički, a onda i u praksi potencirajući da posao i odmor mogu biti spojeni.

Reklamiranjem druženja i relaksacije čiji je glavni cilj završiti posao izgleda u najmanju ruku sumnjivo. Za razliku od nekadašnje glorifikacije posla koja se završavala mjesečnom platom koju je radnik slobodno raspoređivao u slobodnom vremenu kojim je suvereno vladao, sada se slobodno vrijeme potrošački pretvara u unaprijed određeno vrijeme, koje uz privlačan gornji sloj tzv. prilika za putovanje nudi gorku istinu i suštinu da je rad postao najvažniji element života, kapitalistička prazna vreća, argatovanje koje nam se prodaje kao briga za nas same, kao poslodavčev korak naprijed u spoznanju šta nam to *za sriću triba*.

Računajući da će mlađe generacije šiznuti za ovim inovativnim trendom, ne može se ne postaviti pitanje, da li je stalno mijenjanje mjesta rada, često putovanje da bi se radilo, stvarno tako relaksirajuće i humano. Da li se to računa da će mlađe generacije biti gomila posao-mašina koje će u novoj kategoriji otuđenosti što se zove posao izgubiti odnos spram svijeta van poslovnog?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3c1a6235-f2f1-48c9-bfff-3836c8a7cf0e)
Foto: Br. M.{.caption}

Ne čini mi se da je problem samo u tome što je ova stvar u svom temelju kapitaistički brend koji ima za cilj maksimizirati profit nudeći iluziju da nešto daje zauzvrat. Nije problem ni u tome što istraživanja pokazuju da 85% Amerikanaca podržava vorkejš i misli da je to dobar put da se smanji napetost i lagodnije radi. Problem je paradoks da istraživanja pokazuju da je već rad od kuće izazvao nagli porast depresija i mentalnih bolesti koje se između ostalog objašnjavaju time da se izgubila granica između posla i privatog života. Što će tek izazvati vorkejšn? Na kakve zombi radnike željne lažnog odmora i turizma računa ovaj trend i zašto nam se umjesto jasnog zahtjeva za granicom između života i posla, ovaj drugi prodaje kao zamjena za život. Izgledalo je nemoguće da će neko uživati u poslu i plakati za zatvorenim fabrikama, koje su  ti nakon što obaviš posao omogućavale da živiš kako umiješ i hoćeš. Da li današnji vorkejšn radnici znaju što hoće i hoće li njihova sloboda umjeti da pjeva ?

Pitam se za čim će oni plakati? Za sobom možda, ako budu umjeli da plaču van radnog vremena.




Petnaest zaposlenih iz Evrope u nekoj solidnoj vili u Meksiku, izmješteni iz svojih matičnih kancelarija zajedno rade, ali stvarno rade, nije to turistička priča. To se zove workation...

arbajt, arbajt

Bolje Goli otok, nego radni odmor



Generacija koja je osnovnu školu upisala sredinom devedesetih, generacija kojoj pripadam, nagledala se nasilja u najosjetljivijem dobu, upila je nasilje, popila ga uz majčino mlijeko kroz odbljeske televizora čiju smo katodnu cijev sisali i zauvijek zapamtili milozvučne (i momirozvučne) likove i glasiće, od Emila Labudovića do razdraganog Perice Đakovića, čiji brkovi i loknice mi se miješaju u suzavcu ranog sjećanja, pa ne znam vidim li ga kako novinarski isljeđuje „ustaše“ bockajući ih glavom mikrofona kao bajonetom, ili ga vidim među bajonetima mažoretkinja, nekoliko godina kasnije, okićenog mimozom, dok se uključuje u rano televizijsko jutro koje je tada počinjalo bolnim, gitarskim patriotizmom Bola Boškovića. 

Hoću da kažem, bile su to poštene, srednjeklasne porodice, poštene do ivice siromaštva, kuće u kojima se peglao milje i poštovala baba, na policama je bilo Jesenjina, Krleže, Puškina, ali svuda okolo, ispred zgrade, u školi, u mesu i srcu ljudi oko nas, titralo je nasilje, i to ne nekakvo pranasilje, atavističko i prađedovsko, nego vrlo opipljivo, postratno i tranziciono, izazvano nepravdom koja je smrđela na svakom koraku. A nepravda, zna se, može da izazove bijes. A bijes da kulminira nasiljem. I tako dalje.

**MENTALITET I LAŽ**

Na sve to pomišljam dok ovih dana čitam izvještaje o vršnjačkom nasilju u Crnoj Gori, i pokušavam da uspostavim kontinuitet sa vršnjačkim nasiljem u kojem sam i sâm učestvovao. Naravno da je to isto nasilje (razlika je samo u tehnologiji, pa kretene ovog vremena mnogo brže ulove od kretena prošlog vremena), i naravno da je svaki pokušaj mentalitetskog objašnjenja problema najlakši i najgluplji način, pa zato, za svoju postnasilnu dušu, pokušavam da pratim liniju maloljetničke agresije izvan granica Crne Gore. 

A ta linija ovih dana nužno vodi do bogate njemačke pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije u kojoj su dvije djevojčice (12 i 13 godina) usmrtile djevojčicu Luizu (12), tako što su je izbole nožem trideset i dva puta po tijelu. Njemački tabloidi tvrde da je sukob započet na TikToku, a da je motiv ubistva osveta. Medijske statistike vode i do glavnog grada Njemačke, u kojem je u 2022. godini zabilježeno 3317 slučajeva napada nožem, hiljadu više od prosjeka prethodnih godina, a sve više počinilaca su maloljetnici. 

**DIGITALNI PUBERTET**

Nasilje među maloljetnicima uvijek pokrene famozno pitanje: šta se dešava sa našom dječicom? A odgovor je kao i uvijek uznemirujući: niko ne zna. Vjerovatno je uvijek bilo teško dokučiti kakve se misli roje u umu zbunjenog pubertetlije, a taj rebus još teže se rješava od kad se čitav paralelni univerzum razvija na internetu nad kojim uplašeni svijet odraslih ne samo da nema kontrolu, nego ne može više ni elementarno da ga razumije.  

Tu je zaista moguće zamisliti malu apokalipsu koja tek predstoji. Na toliko strana svijet je nategnut do granice pucanja, pa više nije teško zamisliti budućnost, ili sadašnjost, u kojoj su maloljetnici, mladi, djeca, konačno shvatili i na primjerima vidjeli da čitava iluzija svijeta odraslih, njihovog reda, pravila i nekakvog poštenog rada za budućnost nema nikakvog smisla, pa tako pada i posljednja linija odbrane nepostojeće „normalnosti“, a maloljetnici počinju da nas šamaraju po ulici, dok nas snimaju za TikTok.

Moram priznati da me taj jezivi scenario gubljenja koraka s vremenom i „starom“ realnošću pomalo i zabavlja, jer ako se već naš kapitalistički, ogavni svijet raspada, onda ima smisla da se zaista raspadne do kraja i da svi u njega izgube vjeru. U takvim uslovima omladina se mora, kako joj i priliči, zajebavati najbolje i nije naše da im određujemo koliko je to njihovo „najbolje“ sjebano.

**SVE JE TO IZ KUĆE...**

Među objašnjenjima problema vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori (objašnjenjima koja daju „stručnjaci“, uglavnom psiholozi), često se čuje ono pametno „sve dolazi iz kuće“, „djeci svojim ponašanjem dajemo primjer“, i tako dalje po istoj, mudroj žici.

I sve te „društvene dijagnoze“ padaju tek tako, niotkuda, kao da smo u lijepu Crnu Goru pali s Marsa, ili kao da se svaka linija agresije može povući do brkatog prađeda, kao da ne živimo u ogavnom društvu obilježenom najprljavijom politikom, u kojem toliko dugo „kvalitet života“ direktno zavisi od blizine izvorima moći. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b9c4e388-05eb-47b6-832d-665fd15a929b)
Grafika Jova Petričevića{.caption}

A takva politika i takav svijet, kao i svaki svijet, curi preko pragova kuća, ne zaobilazeći ni funkcionalne, ni disfunkcionalne porodice, provaljujući u sve „ćelije društva“ u kojima onda polako ludimo, mučimo se ili osjećamo kao moćnici koji treba da odgaje uspješne, nasilja dostojne nasljednike.

Da situacija bude još jadnija, prvi policajac iz sektora za maloljetnička sranja samouvjereno je najavio kako će škole čuvati policajci i inspektori. Građani mogu da budu mirni, njihova djeca će biti sigurna, kaže policjoto. 

A onda, par dana kasnije, dobijemo i zvaničnu potvrdu onoga što se odavno pretpostavlja, u policiji „po dubini“, od sitne do krupne značke, imamo pripadnike klana koji diluje kokain po Evropi i ubija po regionu. I sve nam to razotkriva premijer čiji bivši („zadugo-te-neće“) državni sekretar za kontrolu rada policije takođe sjedi u zatvoru, jer je za neki drugi klan navodno švercovao cigarete. Uz sve to, ipak, građani treba da vjeruju policiji i nadaju se da će zaštiti, ako ne odrasle, onda makar njihovu đecu.

**KONIK VS CENTAR**

Jedan od anti-heroja mog odrastanja u Podgorici, na prelazu u 21. vijek, bio je i Riśo sa Konika. On i njegova konička ekipa povremeno bi došli do centra grada. Pričalo se da svi nose noževe. Nekoliko puta u osinjaku centra dobili su batine, ali nikome nije bilo svejedno kad se pročuje kako se mostom iz pravca Konika približava Riśo i njegova banda maloljetnih pirana. 
U sukobima Centraša i Koničana krv, ipak, nije pala, ili makar ne od noža. Ali mogla je da padne, a mi, na aktivnoj i pasivnoj agresiji ulice podignuta đeca, čekali smo to i nadali se da ćemo svjedočiti ozbiljnijem sranju. Jer tuče su bile uobičajene, za adrenalinski kick trebalo nam je nešto jače. 

Recimo, neki „srećnici“ među nama zatekli su se na raskrsnici ulice Slobode i Hercegovačke kad je neko na punom korzu, s leđa pucao u glavu Samiru Usenagiću. Ili se neko našom s majkom i ocem u trgovini kad je ispred tadašnjeg Mex-a, u centru grada, ubijen Beli Raspopović. To su bile priče koje je bilo važno čuti na velikom odmoru, bio slušalac iz fine kuće ili ne. 

**ŠTOLJPI U ŠERPI**

A  jedna od priča koju sam ja tih dana mogao da ponudim na toj crnoj berzi školskog dvorišta ticala se pretresa našeg stana nekoliko dana nakon ubistva Raspopovića. Policija je obišla sve stanove u ulici Moše Pijade, u kojoj sam živio, a posebno su detaljno pregledali stan naše prve komšinice S, jer su primijetili kako S. konspirativno viri kroz prozor dok je policija prilazila i provjeravala kontejnere, u potrazi za odbačenim oružjem. Nisu znali da S. na isti način viri i kad se ne sumnja da nam se u kvartu skriva ubica. 

Navodno, ako je vjerovati S, u njenom stanu su zagledali čak i u šerpu u kojoj se krčkao ručak, valjda pretpostavljajući da nije mala šansa da je ubica, bježeći iz grada ulicom Moše Pijade, pištolj odbacio baš u šerpu naše komšinice. 

Ipak, uprkos detaljnom obilasku svih stanova u našoj ulici, ubicu Belog Raspopovića, kao ni ubicu Samira Usenagića i ostalih žrtava tadašnjeg uličnog, krimi-udbaškog rata, crnogorska policija nije našla.

**PSIHO-FENOMENI**

Naravno da smo na školskim ekskurzijama redovno pazarili noževe i bejzbol palice. Naravno da smo se krvnički tukli sa „neprijateljskim“ školama. Ali – gle psihološkog fenomena! – skoro svi smo kod kuće imali normalne roditelje, nenasilne, „poštene radnike“ koji su redom dolazili iz ruinirane srednje klase. Među nama je bilo i djece tranzicionih pobjednika, ali oni su i dalje bili manjina.

Jer nasilje i želja za nasiljem komplikovaniji su od jednostavnog zaključka da je neko, nažalost, kod kuće vidio nešto gadno, pa mu ne preostaje ništa osim da „ponavlja obrazac ponašanja“, ili kako se već to pametno kaže kad se gostuje na jutarnjem.

Pojednostavljivanjem i atomizovanjem problema čini se višestruka šteta, jer se eliminiše 
zajednica kao nešto na šta smo osuđeni i čemu smo dužni, a čitav jedan političko-socijalno-klasni problem svodi se na psihologizaciju i tamo neku, izdvojenu, „lošu porodicu“ koja stvara malog nasilnika, a taj nasilnik onda nasiljem zarazi finu đecu, i onda sve to stigne do TikTok-a i MUP-a. 

**NASILJE PREŽIVLJAVANJA**

Siguran sam da nije nužno vidjeti nasilje u kući, da bi se u nekom začela agresija. Ponekad je dovoljno vidjeti nepravdu. Ako se dovoljno dugo gleda običan svijet kako pošteno radi i muči se da preživi, dok privilegovani uživaju luksuz i moć, može se lako dogoditi da se poželi nasilje, pa i da se nekom, bez objašnjenja, čak i bez razloga polomi nos. Jer iz kuće se može ponijeti lijepo vaspitanje u paketu sa bijesom, pogotovo ako iz primjera cinično zaključimo da sva ta finoća i vaspitanje ne donose ništa osim muku i borbu za goli život. 

A ta famozna kuća iz koje se navodno „sve ponese“, mnogo je širi prostor od zidova porodičnog stana. „Kuća“ je čitava ulica, škola, zajednica, grad i država, a kad u toj širokoj kući nešto ozbiljno nije u redu, onda treba biti spreman i na iznenađenja: na finu đecu s noževima, na sjebanu đecu s noževima, na zbunjenu đecu koja moraju da se prihvate nasilja da bi opstala u takvom svijetu.

**HAPPY END**

Da je bilo načina, vjerovatno bismo i mi tadašnja cipelanja između Koničana i Centraša snimali i prenosili live, a Riśo bi bio glavna zvijezda koničkog instagrama. Ali nije bilo načina, pa su to sad samo sentimentalna sjećanja na maloljetničku agresiju i debilizam prije smartfona. 

I da, zaboravio sam da kažem, nedavno sam od nekog čuo da je Riśo, prije svoje trideset pete godine, završio u invalidskim kolicima. Na njega je, valjda, neko pucao i pogodio kičmu. Ili ga je stiglo „hladno oružje“, oštro kao njegov nadimak. A možda je sve to samo izmišljotina Centraša koji bivšem neprijatelju žele sve najgore, zauvijek. 

Ali ako je istina, žao mi je Riśa. Žao mi je i djece koja u ovom sjebanom svijetu trpe svakodnevno nasilje. Žao mi je i onih koji su nasilni. Nije mi žao samo onih koji su stvarali društvo iz kojeg se nasilje rađa i reprodukuje, ne samo jer je viđeno u kući, nego jer je toliko dugo svuda oko nas. 

Jer borba za preživljavanje je takođe nasilje koje, ako se trpi predugo, može da rodi opasnim plodovima. 

A baš to nasilje trpljenja uspješno će se obnavljati dok god politikom i sudbinom ljudi upravlja krimi-kapitalistička stoka željna novca, govna koja se neće osvrnuti ni na šta osim na interes sopstvene nezajažljive guzice. Vjerovatno se neće osvrnuti čak ni kad jednog dana neko mlad, maloljetan, nedužan ili dužan strada od noža ili patike svog vršnjaka. 
Ili možda završi u kolicima.



Nasilje među maloljetnicima uvijek pokrene famozno pitanje: šta se dešava sa našom dječicom? A odgovor je kao i uvijek uznemirujući: niko ne zna

Sjećanje na srećno nasilje

Prije deseterca bile su narodne pjesme bugarštice. Te su pjesme bile sa dužim stihom i refrenom, a jedna od poznatih je „Marko Kraljević i brat mu Andrijaš“. Kako i đe se taj brat Andrija kasnije izgubio, ne bih znao reći, ali deseterac uglavnom prati Marka, čiji je burazer ostao tek u hvarskom dijalektu, kao „brajan Andrijaš“, zapisan slavnom rukom Petra Hektorovića.

Milo Đukanović i brat mu Andrijaš, tako bismo naslovili današnju epsku situaciju. Stari su to politički takmaci i krvnici, a njihovo vrijeme zaista jeste jedna sasvim umobolna politička epopeja. Taman kad se pojavila mlađa ekipa političara koja bi ih možda mogla istisnuti, ova dva stara igrača okrenuli su se jedan drugom i krenuli da guslaju u tandemu. 

Naoko zavađeni i bez pomirenja, otvorili su se jedan prema drugom, zasjeli u kontra-fotelje, pojavili se u društvu svojih novinarskih sekundanata i obavili predizborno sučeljavanje u hotelu Hilton.

Đukanović ima 61 godinu, Mandić je par godina mlađi, dakle, ono što bode oči je da se radi o generacijskoj formaciji odbrane davno stečene simboličke moći. Većina ostalih kandidata i političkih lidera odrasli su u epohi Đukanovićeve vlade, sa Mandićem kao simbolom stare opozicije. Junoše Bečić, Milatović, ex premijer Abazović, istisnuti Spajić, cijela jedna navala novih lica što se međusobno glože i udaraju, ali se ipak drže zajedno. Ujedinjuje ih isto što i Mandića i Đukanovića - generacijska bliskost.

Jedna od najvećih zajeba crnogorske politike bilo je mitologizovanje mladosti i smjene generacija. Mladi, lijepi i pametni prije trideset godina došli su na krilima gnusnog populizma i sluganskog konformizma unutar ratne mašine. Đukanović i Mandić sada pokušavaju da homogenizuju svoja glasačka tijela, da svoj dugi rat predstave kao političku osovinu države, unutar generacijskog klišea o iskusnim, savjesnim političarima koji su konačno našli formulu dijaloga. 

Gledajući njihovo sučeljavanje i količinu referenci na minule decenije, na iskustvo, na ono što su prošli u dobru i u zlu, čovjek samo što ne zaplače. Utisak o bliskosti dva kandidata nametnuo se jače od svih međusobnih uvreda i podbadanja. Karajući jedan drugog, Milo i brat mu Andrija zapravo su jedan drugome dali legitimitet – Mandić je sada poželjan partner, što je Đukanović vrlo naglasio, dok Đukanović jeste crni đavo, ali legalista Mandić prosto ne umije da mrzi i nikoga unaprijed ne osuđuje. 

Riječ po riječ, dva barda se oglasiše gospodskim mudrovanjem sa visina hotela Hilton u kome su iznad političke konkurencije zabanili u udobnu kožu novog dijaloga. Stižu parlamentarni izbori i sad je već mnogo lakše zamisliti da se stari svatovi jednom dogovore, jer obojica znaju da jedan bez drugoga sigurno gube. Ne kaže ovaj guslar da će do saveza sigurno doći, ali da se vide obrisi nekakve zajedničke volje, moramo konstatovati. 

Pomirenje, pa ko to ne bi želio? Ovog puta ne samo da ga nude mladi, lijepi i pametni, već i stari, gadni, prevejani. Crna Gora je još jednom pred divnim izborom. 



Pomirenje, pa ko to ne bi želio? Ovog puta ne samo da ga nude mladi, lijepi i pametni, već i stari, gadni, prevejani

predizborne vragolije

Milo Đukanović i brat mu Andrija

Dosta je toga rečeno o Rambu Amadeusu ovih dana. Njegovo hvatanje TV producentkinje za stražnjicu izazvalo je lagodni vihor moralnog arbitriranja. Umjesto tog popularnog sporta, mene više interesuje kako i kad se desila tako jadna promjena i klizajući ponor jednog izuzetnog društvenog mislioca. Kako i zašto je krenuo ka samoizolaciji iz koje kao da ne vidi kontekst u kojem se našao. 

Svojim Fejsbuk [pravdanjem](https://www.facebook.com/ramboamadeus) rab božiji Antonije Pušić pokazao je koliko je van društvenog konteksta, što je paradoks, jer njegova umjetnost uvijek je izvirala iz vještog baratanja diskursom i raznim slojevima naše kon-tekstualne realnosti. Kako je došlo do toga da se tako moćan generator sadržaja pregrije i zagubi svoj ključ, pa krene kalauzom, putem uvrede, gordosti i palamudne proizvoljnosti, ko to zna… 

Neko će reći da je glumac na kraju postao žrtva svoje uloge. Možda i jeste tako, svaki istinski kritičar identifikuje se sa onim što kritikuje, ili što bi rekao Krišnamurti – na kraju postaneš dio onog što analiziraš. Tegobni maskulinum balkanskog plemena Rambo je godinama iznosio kao svoju glavnu tačku. Stilski precizno, sa pametnim otklonom, ali i uživanjem u samoj ulozi, Rambo je vješto prikazivao svog barbarogenija taman uvjerljivo da u njega povjerujemo, a da pomislimo da taj lik nije Antonije Pušić. U podjeli identiteta, počev od svog grotesknog scenskog imena, RASMC, Rajko Amortizer, ili kako se već sve nazivao, uvijek je bio medijum neke više poruke, pa je i njegova neotesanost postala pitanje stila i parabole. 

Ipak, kad se muška agresija ukazala u svom privatnom, trapavom obliku nesnađenog na mrežama, kad se ucviljeni genije pokazao kao ranjiva kategorija na terenu osrednjosti koji mu ne pripada i kojim ne vlada, bilo je jasno da je jedan mit konačno pao, i da Rambo više nikad neće biti kul kao što je nekad bio.

Šta se zapravo desilo, odakle toliko gorčine u jednom istinski važnom i naoko ostvarenom čovjeku, otkud toliko mrzovolje da ne uspije izgovoriti, a zatim i napisati jedno nasušno ljudsko pardon. Koja vrsta manije je uhvatila punokrvnog idola da mora istrajati u svojoj grubosti, do mjere da otkrije tako raskošnu manu? 

Nepravda svakako nije zaobišla Ramba Amadeusa, ali ni mnoge druge koji zbog toga ne kmeče. 
Nije Antonije Pušić jedini koji vidi pakosnu stranu *Woke* komesarske svijesti, ali to ne znači da treba da nasrće na dupeta kako bi dohakao tehnokratskoj zavjeri. 

Meni se čini kako se problem Rambove perspektive upravo može objasniti medijski i tehnološki, i da je tu možda potajni izvor njegove safre. Treba naglasiti da je Rambo jedan od zadnjih proroka starog svijeta, prije društvenih mreža, prije *smartphonea* i decentralizovane svijesti koja pulsira zadružnim supermozgom Interneta. Rambo Amadeus je bio i ostao medijski umjetnik televizije, protagonista višeg reda, neko ko nije navikao da bude horska pojava. Njegov se ego napasa na nedemokratskim visinama vlastite posebnosti koja je ekranizovana i posredovana kao historijski fakat u vremenu rata i poraća. Ništa od toga međutim nije ostalo u vrlom novom svijetu, zalud ekologija i dječja prava -  kao što se raspao kakav stari EI NIŠ televizor, XX vijek, a Rambo krenuo ka sedmoj deceniji života, tako su i njegove mirnodopske reference počele da se rastaču, a tikovi postali sami sebi svrha. 

Onaj koji je umio napraviti hit o tome kako ne želi da napravi hit, postao je internetski guru zatvorenog kruga,  jedan od mnogih, isti među jednakima, omeđeni komunikator, dakle, sve ono što Svjetski Mega Car po svojoj zajebanoj definiciji ne bi smio biti. Moguće da otud dolazi nesnalaženje i začudna agresija, da se kod Ramba jednostavno pregrijala informatička kartica. Herojski [nastup](https://www.facebook.com/watch/?v=1792943430758290) na „Beogradskom proleću“ 1992. godine, kad je u mačoiziranom stavu napušio kurca ratnu mašinu i sklonio Bebi Dol sa scene bio je mužjački, ali je u svom pretjerivanju pomogao mnogima da zaista vide emociju i shvate agresiju koja se u to vrijeme dešavala na ratištu. 

I danas je Rambo agresivan, čujem da opet psuje, isti biološki kapacitet jednog prčevitog vožda je prisutan, ali uprazno, bez ideje vodilje, deregulisano, privatno i neprecizno, bez svijesti da može povrijediti druge, a na koncu i samog sebe.

Na kraju, biću sasvim ličan. Dobar dio mladosti iskreno sam se divio Rambu Amadeusu i njegovo djelo smatram lektirom. Zato neka mi se ne uzme za zlo što sam slobodan ovoliko glodati o živom aliasu, Antoniju Pušiću. Idealizovao sam njegovu snagu dovoljno dugo da se osjećam članom ekipe koja je Rambu danas očigledno potrebna da pronađe svoj put. Jer da je imao samo jednog iskrenog prijatelja pored sebe, ne bi izlazio sa onim otrovnim glupostima, tužakanjima i lamentima za koje ljude apsolutno zabolje patka. 

Danas nam trebaju samouvjereni muževi koji blago dodiruju žene na obostranu radost i koji su toliko moćni da u svakom trenutku za sebe mogu reći da su načisto pukli. Heroj današnjeg vremena ne može biti bez grijeha, stoga on i ne pokušava da se pravda. Heroj današnjeg vremena duboko je svjestan svoje krivice, jer krivica je medijum koji živimo u ovom nakaradnom svijetu. 

Zato Rambo ne izgleda kao heroj, već kao sužanj zlog horoskopa, jedan od onih dosadnih likova koji tvrde da su uvijek u pravu. 


Koja vrsta manije je uhvatila punokrvnog idola da mora istrajati u svojoj grubosti, do mjere da otkrije tako raskošnu manu? 

MUČENIK ANTONIJE

Malo o Rambu, za promjenu

Znam da mi dobri običaji, ustanovljeni još „Zakonikom o kolumni i odbjeglim volovima“ Đurađa Balšića iz godine 1382. nalažu da počnem s kraja tanjega – te kako je nastala riječ, te zašto je evoluirala i što danas ona treba da znači. Ali, ja sam matori bundžija a ovo je lijevi veleumni medij – isto bundžijski, dakle, i zato radosno klikćem:  idite dođavola svi što ikad pomenuste ili samo prihvatiste kao normalnu tu gnusnu riječ „investitor“. 

Umiješao sam se nepozvan prije par dana u raspravu fejsbuk prijatelja o nekakvim investitorima iz Kolašina (ili u Kolašin, valjda), i onda mi spontano pade na pamet da i sebe i prisutne upitam: zašto, kog vraga, prihvatamo jezičku dogmu proizašlu iz kapitalističke ideološke podlosti, i propuštamo da stvari nazovemo pravim imenom.

**NAJVEĆA UVREDA**

O pravom imenu ćemo nešto kasnije, a sada da razjasnimo zašto je „investitor“ pogrešno. Riječ „investitor“ je leksema proizašla iz „investicije“, a na latinskom, đe joj je korijen, potiče iz riječi „investire“. Ovo „investire“ je kovanica nastala od „in“ i „vestire“ što opet znači haljina ili odora. U bukvalnom smislu, dakle, investirati bi značilo turiti nekoga ili nešto u haljinu, ili obući nekoga. Internet izvori tvrde kako se riječ u ovakvom, bukvalnom smislu, upotrebljavala čak i u 16. i 17. vijeku, te se kao takva može naći i kod Šekspira. Onda se, gle čuda, u novije doba, baš sa pojavom kapitalizma i potrebe (sasvim prirodne u to doba, da se razumijemo) da čovjek od svakog novčića napravi još dva, i riječ transformisala. Više ne znači „obući nekoga“, onako bez zadnje namjere, nego uložiti u nekoga ili nešto novac, ali obavezno da bi se dobilo više.

I, ko je onda danas investitor?

Investitor je zapravo - ultimativna kapitalistička uvreda. Vrhunski izraz otuđenja čovjeka od njegove prirode i od drugog čovjeka.

Kad ste, recimo, zubar, vi činite nešto korisno za druge ljude i ljudsku zajednicu uopšteno. Popravljate zube, spašavate brata i komšinicu od nesnosnog bola, uljepšavate ih a bogami im možda posredno i živote spašavate. Isto i ako ste stolar, dobrim krevetom ili kredencom podižete, što bi se danas reklo, kvalitet života ljudima. I za to, sasvim prirodno, dobijate novac od koga zadovoljavate svoje potrebe. Radite ono što najbolje umijete, a društvo vam vrati tako što vas nagradi korom hljeba.

Što tačno činite ako ste investitor? Hm...ništa, zapravo. Vaša vrijednost je u tome što imate pare. Pa onda, ako ste, recimo, što je u Montenegru najčešće, građevinski investitor, vi kao gradite zgradu i prodajete stanove drugima. Osim što vi tu ništa ne gradite. Jer, najčešće, niste ni arhitekta ni stručnjak za statički proračun ni tesar ni vodoinstalater, ne znate čak ni da prosipate svježi beton iz mješalice u kariolicu. Čak i ako znate nešto od toga da radite, smatrate da ne treba da prljate ruke.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/caed1434-87d6-40f6-b231-b2045631e1e5)
Saad Farooq, digitalni crtež {.caption} 

Vi samo, kao što konstatovasmo, imate novac. I onda drugi rade a vi „investirate“. 
Posrednik ste između potreba ljudi i njihovog zadovoljenja, koji ništa ne radi i ničemu ne služi, osim što se, činjenicom da ima šolde, uklapa u suludi kapitalistički model tobožnje tržišne inicijative, indukovane ponude i potražnje. 

Jer se, kao, ovaj projektant i zidar nikad ne bi sjetili da mladom bračnom paru sa djecom, tu iz susjedstva, treba krov nad glavom, da im vi to niste rekli. I nikad se ne bi dogovorili da oni dobiju dom, i tu uslugu plate, da ih vi niste „izorganizovali“. Vi, koji ste u tom odnosu takoreći lice bez svojstava, jer niti imate neku realnu potrebu niti nešto umijete da napravite/uradite. Otuđeni i od sebe i od drugih.

U svakom prirodnom poretku stvari, „investitor“ je, dakle, čist višak. Samo je u liberal-kapitalizmu savremenog doba centar zbivanja.  Jer se bolest svake ideologije ogleda upravo u tome - da svoje fetiše, u ovom slučaju novac, postavlja iznad čovjeka i njegove prirode.

**ŠTA DRUGO?**

Ali, da se vratimo sada jeziku, jer pravi lijek za podivljali kapitalizam će očigledno tražiti neki novi klinci. Kako ovakve gnusobe od riječi dopru do mozgova i duša ljudskih?  Pa posredstvom zakona i medija, uglavnom. 

Konvencionalni mediji su danas, svuda a nekmoli u Montenegru, konformistički meki trbuh društva, preko koga se svaka naopaka namjera najlakše predstavi kao normalna i prirodna. Mediji uglavnom slijede društvenu inerciju i rijetko mućnu glavom. Svojevremeno sam, radeći kao redaktor u takvoj jednoj novinskoj kući, potrošio živce da pojedinim novinarima objasnim da, kad Marko ubije Janka da bi mu uzeo zlatni sat sa ruke, u lidu teksta ne može da stoji da je Marko „izvršio teško ubistvo“. Jer je „teško ubistvo“ zakonodavac tako definisao iz svojih razloga, koji su nomotehničke prirode, a prosječan čitalac ima pravo da vijest dobije onako kako je razumije: da je, dakle, Marko ubio Janka i pritom ga opljačkao.

Zamislite onda koliko je bilo lako takvim medijima podvaliti da svaku šušu s parama, koja nešto gradi ili  kupuje državnu firmu, zovu „investitorom“, ili rjeđe „ulagačem“. Dovoljno je bilo investitora uvesti u nekoliko propisa (a znamo ko nam piše propise) koji se tiču berze, trgovine i izgradnje...i hop, svršen posao.

I niko se ne sjeti, makar ni sporadično, da osobu (lice, stručno rečeno) koja nešto gradi zove lijepim starinskim izrazom: graditelj. Ili onoga ko, recimo, kupi od države neko poljoprivredno dobro sa 200 grla stoke, da nazove – stočarom. Tu bi se, kod toga stočara, otkrila suština stvari: ako bi ovaj zaista htio da se bavi poslom u koji „investira“, bio bi ponosan na svoju titulu. Ako bi se uvrijedio, bilo bi jasno, *urbi et orbi*, da mu tu nije mjesto i da je, da prostite, društveni parazit.

Ili, ako je toliko teško koristiti stare dobre izraze, a živimo u postmoderno doba raspada jezika, i čitali smo možda Kolakovskog ili Deridu, da budemo slobodni i da izmislimo neki novi izraz za „investitore“, koji bi manje sakrivao suštinu ovog fenomena. 

Laik sam u pitanjima lingvističkim, ali se sjećam jedne vježbe u Institutu za medije, u kojoj su polaznici novinarske škole, među njima i moja malenkost, imali zadatak da pronađu nove nazive za predmete koji stoje pred njima. Nekakva stvarčica koja je služila da se briše trag flomastera sa table postala je tako „briflonta“. Brisač-flomastera-na-tabli. 

Stoga ću se drznuti da, po istom obrascu, predložim novi izraz za našeg vrlog investitora.  Neka bude da ga, od sada, zovemo „praspar“. Prazno-s-parama, ali u muškom rodu. 


U svakom prirodnom poretku stvari "investitor" je čist višak. Samo je u liberal-kapitalizmu savremenog doba centar zbivanja...