Nina Krajnik je pionirka lakanovske psihoanalize na prostoru Zapadnog Balkana i doktorka filozofije. Osnivačica je međunarodnog pokreta Lakan Balkan i predsednica Slovenačkog društva za lakanovsku psihoanalizu (SDLP). Usavršavala se na Univerzitetu Pariz VIII, ličnu psihoanalizu je obavljala sa Žakom-Alenom Milerom, a klinički staž u bolnici Sainte Anne, na odeljenju za dečiju i adolescentsku psihijatriju bolnice Aubervillers i u Centru za lečenje zavisnosti BASIDA u Španiji. Članica je Svetskog psihoanalitičkog saveza (AMP).

**Osnivačica ste međunarodnog pokreta Lakan Balkan. Šta biste na osnovu Vašeg dosadašnjeg rada i prakse mogli da izdvojite kao balkanski specifikum simptoma ili svojevrsnu „balkansku istinu“?**

Ljudi osećaju da su zlostavljani, bez obzira na to da li se nalaze na vrhu politike, u biznisu, akademiji, nauci, kulturi, javnoj upravi, ili su radnici, studenti, influenseri... Postoji snažno uverenje da nešto spolja sputava njihovu želju. Psihoanalitički bismo rekli da je u jednom trenutku došlo do prekida mogućnosti subjektivacije. S bolom i nezadovoljstvom plaćuju cenu razlike između onoga što jeste i onoga što bi želeli da bude, bojeći se da bi promenom mogli da izgube sigurnost. Samo traženje te sigurnosti već predstavlja simptom. Ono je novi oblik melanholije i posledično osećanja frustracija, autocenzure i napetog odnosa prema drugome. 

Drugi čovek je, s jedne strane, uzrok besa, straha i nepoverenja, ali s druge je konstantno potencijalni objekt eksploatacije, jer je u suštini doživljavan kao ništavilo i agresor. Bez imalo osećaja da je ovo paradoks, istovremeno se od drugog očekuje apsolutno sve, od potpune dostupnosti za ispunjenje želja do paternalističkog vođenja.

Naravno, celokupnu savremenu kliniku novih simptoma možemo razumeti u vezi sa padom društvenih orijentira ili, kako bismo mogli reći, padom Imena Oca. Direktna posledica ovog pada je prekid veze između želje i zakona, odnosno između vlastite slobode i odgovornosti prema drugome. Međutim, s obzirom na brojne promene kroz koje je prostor Balkana prošao u relativno kratkom vremenskom periodu, i koje bismo mogli nazvati perverznim, po mom iskustvu ovo je ovde još izraženije nego u drugim kulturnim sredinama. 

**Da li je Balkan deo „globalnog juga“ ili tzv. „strano telo“ Evrope?**

Balkan je budućnost Evrope i sveta. On pokazuje šta će se desiti ukoliko propadne projekat poznat kao EU. Tom projektu ne ide najbolje, a rizik od eskalacije rata svakim danom je veći. Ali ovakve okolnosti takođe pružaju priliku za neophodne promene i mišljenje, koja na Balkanu, za razliku od EU i većine aseptičkog i birokratizovanog sveta, srećom još uvek postoji. 

**Neki od negativnih stereotipa o Balkanu tiču se nasilja, divljaštva, primitivizma, ugnjetavanja žena i slabijih, dok afirmativni stereotipi najčešće završavaju u mistifikaciji, egzotizaciji i mitologizaciji. Koliko može biti opasno kada u pokušaju da objasnimo neke društvene pojave i probleme posežemo za pitanjem mentaliteta kao nepromeljivog i datog totaliteta i šta za psihoanalitički pristup znače ovi arhetipski obrasci?**

Problem etiketiranja je da se neko na kraju identifikuje s tim. Stereotip, koliko god bio apsurdan, na taj način postaje istina. Na primer, ugnjetavanje žena ili slabijih je znak poremećene muškosti. Međutim, muškost remeti samo društvo – s jedne strane, putem totalitarnih zakona, a s druge kroz stanje potpune bezakonitosti. Tako dolazi do gubljenja orijentira o tome šta je zapravo muškost, što se na kraju završava odgovorom koji je pri ruci. 

Dakle, opasnost svakog etiketiranja leži u tome što etikete postaju očekivane, pa čak i poželjne na subjektivnom nivou. Etiketiranje ne samo da pokušava da definiše identitet onih koji su označeni, nego pre svega odražava nesigurnosti društva koje ih etiketira. U tom smislu, stereotipi postaju mehanizmi odbrane, omogućavajući društvu da se distancira od sopstvenih slabosti. Ali subjekt, identifikujući se sa stereotipom, gubi sposobnost da prepozna svoj potencijal, što vodi ka perpetuiranju nepravde kako za njega, tako i za društvo. U tome, na kraju krajeva, leži uspeh svake ideologije: ona uspeva kada je ljudi više ne doživljavaju kao nešto strano, već kao nešto najintimnije. To je trenutak kada kroz njih progovara jezik gospodara, oblikujući njihove sudbine i jačajući strah od promene. 

**Možemo li reći da je Zapadni Balkan, kao poluperiferija, u poziciji histerika budući da mu je potrebno tutorstvo i intervencija „spolja“, kao i da je stalno u potrazi za gospodarom ne bi li ga iznova svrgao? Kako da prestanemo sami na sebe da gledamo očima gospodara ili kolonizatora?**

Gospodar i kolonizator su zapravo simboli unutrašnjih konflikata i trauma na Balkanu, koji potiču iz iskustava rata i političkih pritisaka. Da bi se ta prizma urušila, za početak ne bi bilo loše da ljudi malo manje vole gospodare i kolonizatore. Jer, kao što kažete, slično je u histeriji: želja histerika jeste da gospodari gospodarom, da ga drži u svojoj šaci. Ne zato što ga mrzi, već zato što ga voli. U kontekstu Balkana, to znači da bi već smanjenje ove simpatije omogućilo neku vrstu suvereniteta. Umesto sagledavanja sebe kroz prizmu gospodara, potrebno je preuzeti odgovornost za sopstveni život, jer samo tako je moguće postati subjekt svoje istorije, a ne objekt tuđe moći.

**Nedavno je završen međunarodni studijski program „Novi simptomi u vreme političkih kriza“, a obeležena je i desetogodišnjica lakanovske psihoanalize. Ovogodišnji studijski program koji organizujete u okviru Slovenačkog društva za lakanovsku psihoanalizu naslovljen je „Rat i simptomi“. Kakvi su Vaši utisci i uvidi sa prethodnog programa, a šta polaznici mogu očekivati tokom ove i naredne godine?**

Seminari „Novi simptomi u vremenu političkih kriza“ i čitav pokret otvaranja psihoanalitičkog diskursa na Balkanu su jedno od najlepših iskustava mog života. Od Slovenije do Srbije, tokom svih ovih godina, ovaj pokret je dobio međunarodni značaj, a Beograd je postao moj drugi dom. Prošle godine, studijski program je dodatno proširio svoj obim, jer su se posetiocima iz Srbije, BiH, Hrvatske i Slovenije pridružili učesnici iz Indije, Švedske i Ukrajine. Gostujući predavači su bili svetski priznati psihoanalitičari i osnivači škola, a program je završen seminarom glavnog prevodioca Lakana na engleski jezik, američkog psihoanalitičara Brusa Finka, koji se održao u divnoj atmosferi letnje bašte na Dorćolu. Svake godine, učesnici koji dolaze iz različitih profesija – istorije umetnosti, lingvistike, sociologije, matematike, teologije, filma, prava, psihologije, psihijatrije, psihoterapije... – oblikuju program svojim znanjima.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b4de20d-745b-4eb5-bfe4-057911473a93)
Lakan i psihoanaliza, foto: thecollector.com{.caption}

Ove godine, predavački tim je još brojniji. Gosti će nam biti osnivač Tokijske lakanovske škole, japanski psihijatar dr Šinja Ogasavara; indijski politički analitičar i sin političkog aktiviste Haragopala, dr Adžaj Gudavarti; direktor jedne od najprestižnijih francuskih škola, EHESS (Škola za visoke studije društvenih nauka), dr Rišar Rehtman; začetnik psihoanalize u Hong Kongu, dr Dijego Busiol; direktorka Kijevske akademije za psihoanalizu, dr Yana Korobko; ukrajinska psihološkinja iz ratne zone Harkiva, Ina Bilijajeva; psihijatar koji je takođe bio analizant Žaka Lakana, dr Žerar Hadad; francuska psihoanalitičarka srpskog porekla, Karine Henriket; i najpoznatiji italijanski psihoanalitičar, dr Masimo Rekalkati.

Crvena nit ovogodišnjeg studijskog programa je psihoanaliza u različitim kulturnim kontekstima i njezino suočavanje sa ratovima, te njihovim posledicama – uključujući one u Vijetnamu, Kambodži, Angoli i Japanu u 20. veku, kao i savremene sukobe poput onog između arapskog i jevrejskog sveta, rat u Ukrajini... Obrađivaćemo psihoanalizu kolonijalizma i rasizma, narative nasleđenih ratnih trauma i analizu diktatora. Takođe, razmatraćemo traume očeva koji su ili ubijali ili ginuli u ratovima, poreklo nasilja među sličnima, kao i perverzni narcizam, gde želja za destrukcijom drugog vodi u autodestrukciju, kao što je slučaj s pretnjom upotrebe nuklearnog oružja.

**Zašto je u današnjoj politici tako malo politike, a tako mnogo afekata?**

Malo politike znači mnogo privatizacije. Na mestu gde bi trebala da stoji politika, zasnovana na jedinom aksiomu koji bi trebalo da politici služi kao svrha, a to je ravnopravnost, nalaze se mehanizmi koji tu svrhu ometaju, guše, poništavaju i manipulišu, time stvarajući neravnopravnost. Resursi društvenog vlasništva su uzurpirani. A da bi moglo dalje da ih se u miru crpi i iskorišćava, potrebno je eliminisati svaku realnu tendenciju ka ravnopravnosti, odnosno politiku samu. 

Ovi načini su raznovrsni, ali im je na najširoj razini zajedničko to što u prvi plan nameću politiku u polju imaginarnog, stvarajući tako dva lica kapitalo-parlamentarizma: „levicu“ i „desnicu“. Ovo ne služi samo kao skretanje pažnje od pravog problema, već ljudima nudi imaginaran identitetni, odnosno emotivni oslonac, koji produbljuje neravnopravnost ne samo na ekonomskoj, nego na međuljudskoj i subjektivnoj ravni. Time se fantazam političke borbe aktivira na razini afekta, odnosno na nivou prošlosti, istorijskih političkih podela, njihovog romantizovanja ili demonizovanja, žute politike i osmišljavanja vlastitog „ja“ putem beskonačnih debata. Identitet je konfliktan jer je imaginaran. On se uspostavlja u ogledalu sličnosti i razlike, stvarajući sukob između „mi“ i „oni“. „Mi“ dobri, „oni“ loši. „Levica“ i „desnica“ pri tom govore istim jezikom; one su dva dijalekta istog jezika gospodara. Međutim, privatizacija društvenog vlasništva mirno nastavlja dalje, bez da je bilo šta realno ugrožava. *Divide et impera* je jednako aktuelan kao što je bio hiljadama godina pre.

**Anksioznost, depresija i krivica obeležavaju naše doba. Život u stalnoj brizi i strahu za posledicu ima imobilizaciju i ne tako naivnu psihosomatiku. Ukoliko već znamo da smo permanentno zastrašeni da bi se nama lakše manipulisalo i vladalo, zašto se i dalje bojimo?**

Znanje ne menja verovanje. Čovek može dobro da zna da je manipulisan i savladan, ali istovremeno veruje da bi bilo šta drugo bilo gore. Radije se povlači u sklonište depresije, fobija i osećanja krivice, sve do tačke kada psihičko napadne fizičko, kao što je slučaj sa autoimunim bolestima. U tome je u stvari čitav zaplet: u svrhu zaštite, on počinje da se uništava. U tome, da je savladan i manipulisan, ne vidi opasnost, već zaštitu, i to kroz čitavu ljudsku istoriju. O tome je već prelepo govorio Dostojevski kroz lik Velikog inkvizitora i ljudi koji više vole svog agresora nego onoga ko bi im dao slobodu, jer nema ničega strašnijeg od slobode.

Međutim, ovde dolazimo do ključne tačke, a to je pitanje straha. Strah nije samo klinička kategorija; nego i moralna. Lakan je jednom rekao da je depresija moralni kukavičluk. Ona dolazi iz nevernosti. To je nevernost prema svojoj želji, što je jedino za šta možemo da budemo krivi. Strah vodi do niza neetičkih postupaka, kako prema sebi, tako i prema drugima. Zbog toga je toliko važno biti hrabar, jer samo ako smo hrabri možemo biti i etični.

**Bežanje od tuge može se shvatiti kao opsesivni beg od suočavanja, ali i rasta. Vidovi bega su mnogobrojni – razne distrakcije i zavisnosti – toksikomanija, pornografija, nasilje. Zašto savremeni čovek ima toliki problem da integriše tugu i druge neprijatne emocije? Ima li to veze sa prinudom da se stalno bude pozitivan i produktivan, kao i sa imperativom da se uživa?**

Svakako. Današnji društveni sistem temelji se na ponudi objekata užitka, koji lukavo obećavaju da će voditi do potpunog ispunjenja. Međutim, to se ne dešava da bi se toj želji zaista udovoljilo, već da bi se otvorila pohlepa za objektom kojem čovek postaje rob. Ovaj sistem promoviše ideju da se sve može postići uz odgovarajuću aktivnost i produktivnost, skrivajući pritom da je potpuno zadovoljstvo strukturno nemoguće. Čovek danas ovo teško prihvata jer mu deluje u kontradikciji sa „realnošću“ i kao napad na njegov narcizam. Posledično teže prihvata tugu ili razočaranje. Svoj bol radije odbacuje. Ali to ga ne dovodi do sreće kojoj teži, već do maničnosti – toksikomanije, kleptomanije, zavisnosti od rada, interneta, kupovine, opsednutosti nekom osobom... 

Maničan čovek pokušava da popuni prazninu koju oseća time što uporno nešto grabi ili trpa u svoje telo. A drugi odgovor na to je radikalno odbijanje vladavine objekta, što možemo primetiti u anoreksiji, nemogućnosti partnerstva, izolaciji ili osećaju da je svega previše, da je svet suviše naporan, otrovan i da se treba skloniti. U ovom slučaju, život nije u višku toksičnog užitka, već postaje sterilan. To su dve savremene reakcije na imperativ „Uživaj!“ koji vlada današnjim društvom i pri tome isključuje najbitnije: mogućnost singularnosti subjekta i ljubav prema drugome. Ono što zapravo jedino daje život životu i mogućnost zajedništva, danas je meta cinizma i vulgarnog materijalizma.

**Smatrate da je svaki (politički) identitet imaginaran, rigidan i konformistički. Kako izbeći identifikacije i svrstavanja i ostati istinski političan?**

Ponude političkih identiteta su poput konfekcijskе odećе koje se nude kako bi se ljudi osećali dobro sami sa sobom. Kada ih čovek obuče, oseća moralnu superiornost, dok svako ko se ne uklapa u taj stil postaje problem. Ipak, time postaje brojka na političkom tržištu, čiji glas i telo služe za profit različitih struja. Suprotno od toga, ostati istinski političan znači uspostaviti singularno svedočanstvo. Budućnost politike zahteva oslobađanje od tog štetnog para kolektivizam-individualizam, jer su upravo kroz te režime stvorena rigidna identitetska svrstavanja koja proizvode patološke situacije. 

U kolektivizmu, tuđi režim želje dominira nad vlastitim, dok individualizam forsira narcističku autonomiju. Rezultat je da u kolektivizmu čovek ostaje zatomljen u senci drugog, dok individualizam vodi u prazninu jer odbacuje odgovornost prema drugome. Ni jedno ni drugo ne omogućava slobodu niti odgovornost prema drugome. Da bismo ostali istinski politični, potrebno je ići u drugom pravcu od tih iskrivljenih predstava i formirati singularno svedočanstvo.

**Živimo u doba kulta individualizma i potrebe da se bude „autentičan i svoj“. Da li su sveopšta uniformisanost, bezličnost, praznina i usamljenost paradoks ili prirodna posledica tih prinuda?**

Današnje društvene strukture zahtevaju konformizam pod maskom „biti svoj“. To postaje nova ideološka obaveza, nametnuta kroz kulturne norme i marketing. Kao što sam već spomenula, „biti svoj“ instrumentalizuje se, ne kao izraz želje, već u svrhu društvenog konformizma. Ljudi se zapliću u iluziju slobode, što samo dodatno produbljuje otuđenje. Individualizam stvara prazninu, jer forsira narcističku autonomiju. Ta praznina se manifestuje kao nemogućnost povezivanja s drugim, što na kraju jeste autentično. Čovek je usmeren isključivo na zadovoljenje sopstvenih narcističkih potreba, a to neminovno vodi u usamljenost. 

**Sylvain Lazarus definiše politiku kao oblik mišljenja čija je glavna odlika singularnost. Afirmišete singularnost koja je izvan usko shvaćenih političkih identiteta i izvan dominacije drugog. Kako biste objasnili suštinsku razliku između individualizma i singularnosti?**

Hvala vam na ovom važnom pitanju i na spominjanju Lazarusa, koji je jedan od mojih omiljenih mislilaca. Singularnost se često pogrešno izjednačava s individualizmom. Singularnost, međutim, nema veze s individualizmom. Ona pre svega znači jedinstvenu političku situaciju koja zahteva mišljenje izvan ustaljenih okvira. Ona je događaj koji menja politiku. Ali da bi se takav događaj ne samo desio, već i da bi se postigla vernost zbog koje bi mogao da traje, neophodno je prevazići kategorije koje konfekcijski određuju šta pojedinac jeste ili treba da bude, i uspostaviti singularno svedočanstvo. 

U vremenu kada nije moguće poveriti odgovornost institucijama poput države ili političkih stranaka, a kada divlji kapitalizam bez granica takođe ne može biti rešenje, izuzetno je važno ujediniti odgovornost sa slobodom na subjektivnom nivou. To znači umeti povezati zakon i želju, a ne suprotstavljati ih. Ovo singularno svedočanstvo je zapravo jedina mogućnost uspostavljanja nepatološke veze s drugim. Individualizam se oslanja na narcističku autonomiju, koja u biti narušava društvene veze. Ali nasuprot tome, singularnost otvara put ka stvaranju kolektivnih akcija koje su istinski politične.

**Izjavili ste da je problem sa pozicijom žrtve u tome što se ona identifikuje sa pogledom agresora i pristaje da bude „brojka u diskursu gospodara“. Kako pomoći žrtvi, ne birokratizovati njeno iskustvo traume, a ne podlegnuti danas veoma rasprostranjenim paternalizirajućim diskursima?**

Kao što smo često razgovarali sa mojim pokojnim kolegom, psihoanalitičarom Branimirom Stojanovićem, važno je otvoriti mogućnost života kakav je bio ranije. To, pre svega, znači razumeti da neko nije bio žrtva na način na koji to vidi agresor – bilo zbog svog nacionalnog identiteta, religijskih uverenja, pola... Potrebno je odbaciti identifikaciju sa namerama agresora, njegovim rečima i tumačenjem. Jer ukoliko se to ne dogodi, trauma živi kroz birokratski sistem, zasnovana na verovanju da se problemi mogu rešiti – ili potisnuti – putem statistika o tome koliko žena, muškaraca, dece, pripadnika raznih nacionalnosti ili religija je stradalo, što postane osnova za merenje ideološke i pravne moći, a ne za smanjenje bola i vraćanje dostojanstva. 

Trauma se upetljava u upravljačke aparate koji je održavaju aktivnom, pretvarajući je u opravdanje i legitimizaciju za dalju stigmatizaciju. Umesto da se otvori prostor za budućnost, iz generacije na generaciju prenosi se isključivo ideološka indoktrinacija. Ljudi se nikad ne postave u aktuelnost svog života, nego govoreći jezikom agresora sami postanu agresor.

Danas vrlo rasprostranjeni paternalizujući diskursi za pomoć žrtvama su zapravo tačno jedan od tih upravljačkih aparata. Oni koriste isti rečnik kao agresor  i „ciljaju“ svoje „grupe“ na osnovu toga što nije i nikad ne sme ni da bude razlog za krivicu – po polu, socijalnoj sredini... Da bismo prekinuli taj začarani krug, ključno je osloboditi se identifikacije koja od trenutka traume oblikuje odgovor na pitanje „ko sam ja“. Tek tada je moguće ponovno živeti život nalik onome kakav je bio pre, i kako bi rekao Derida, oprostiti ono što je neoprostivo.

**Koji fantazam ima onaj koji želi da spasi ili emancipuje Drugoga i zašto je ta pozicija problematična?**

Želeti empancipovati drugog ne znači ukidati gospodara, zbog kojeg je drugi zarobljen, nego lišiti ga prošlog agresora i na ovo mesto postaviti sebe. U igri je želja za moći. U tome je sva lažnost takozvanih progresivnih diskursa emancipacije. U suštini ne vode u progres, ali vrlo često vode u propast, postajući čak i gori od prethodnog agresora.

**Kraj prvog dijela**


Gospodar i kolonizator su simboli unutrašnjih konflikata i trauma na Balkanu. Za početak ne bi bilo loše da ljudi malo manje vole gospodare i kolonizatore

psihoanaliza

Krajnik: Balkan je budućnost Evrope i svijeta

Priča počinje kao vic. Sreli se u nekoj birtiji ginekolog, harmonikaš i profesor književnosti. Vidjeli majicu na kojoj je pisalo AX. Šta je bilo ispod majice nisu mogli da iskažu, toliko im se svidjelo. I ne samo da im se svidjelo, nego su pomislili, valja to javno reći. Harmonikaš je dodirnuo ginekologa, ginekolog je pipnuo profesora. 

–  To ispod majice je naša briga –  rekli su uglas – a to što je naša briga zove se dostojanstvo žene u Crnoj Gori. Amin!

Nakon ove zakletve, majicu su njušili uz poneki uzdah za koji se nije znalo potiče li od užitka ili patnje. Birtija je bila trošni savardak u selu zapeklih neženja, a majicu je skupa sa rancem i termosom zaboravila planinarka iz Švedske. Nije? Nemojte mi reći da nije - jer ako nije trošni savardak, ako nema termosa i Šveđanke, onda je to nešto drugo, možda nešto sasvim peto, recimo Univerzitet Crne Gore, koji po izvrsnosti nije peti, ali jeste 2076. na svijetu. 

E to je brojka koja nas vraća u relnost.

Dakle, nismo u birtiji, nema suve kaštradine ni prismoka, ni kiselih čarapa ni osmerca, nego zasijeda Etički odbor UCG koji se izjašnjava po prijavi protiv profesora Aleksandra Stamatovića. Dotični povjesničar je u emisiji “Neki to vole vruće” na Adria TV Montenegro dana 16. 05. 2024. urednici programa Ireni Tatar uputio riječi za koje postoji osnovanja sumnja da su nedoličan, pa čak i zabranjeni oblik komunikacije po Kodeksu Univerziteta Crne Gore. 

Novinarka Tatar je privodila program kraju i zahvalila gostima na učešču, kad je iz Stamatovića izašlo – Ja sam sve vrijeme bio koncentrisan na to AX. 

– Je li ova majica na meni. Armani. Što? Sviđa li vam se – odgovorila je novinarka.

– Pa sviđa mi se ono što je ispod nje i iznad nje – rekao je profesor uz pogled tako 
krotak da njime možeš dobiti mjesto na Univerzitetu Crne Gore, što se ovom sretniku ostvarilo kad se na krilima novovalnog srpstva konačno vratio sa Pala u domovinu, te svijetloj kruni svog naučnog rada dodao najsjajniji dragulj – mjesto predavača na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. 

Priča tu ne završava, ili ne svršava, da se izrazimo filozofski, jer sve stvari idu ka svom svršetku i snošenju računa, dakle opet nekom snošaju, da se opet malo kafanski našalimo i relaksiramo ovaj tekst. Upravo to je u podnesku Etičkom odboru pod brojem 01/12-3033/2/1 Stamatović rekao – da su njegove izjave bile “šala sa ciljem rasterećenja tenzija”. I još je naglasio da je “Srbin i srpski istoričar”, te da je bio diskriminisan zbog svojih  “nacionalnih, vjerskih, političkih i istorijsko-naučnih stavova” (tim redom).

I taman pomisliš da je proganjani Srbin osjetio tenziju i morao nekako da se olakša, taman si spreman da mu oprostiš prisilne misli i neslavno držanje, kad na scenu stupa Etički odbor u tročlanom sastavu: dr Saša Raičević, profesor i ginekolog, magistar harmonike Predrag Janković, te dr Goran Radonjić, profesor srpskog jezika i teorije književnosti. To što su oni sročili nije samo rješenje u korist Stamatovića, nego je filozofski krik, poezija i veleumno sprdanje na sitno tiskanoj ćirilici koju guglov pretraživač ne bi pronašao sve i da je Odluka objavljena na sajtu UCG. A nije objavljena, valjda zato što se negdje duboko u sebi stide svog lupetanja, ili sam ja samo naivan.

Da skratim, u Odluci oni polaze od slobode govora, od evropskih povelja, preko Ustava i kodeksa koji dozvoljavaju ljudima čak i da se vrijeđaju, a kamoli jedni drugima hvale sise. Kaže se i da akademska zajednica ima uzvišene norme ponašanja koje svaki član ne može uvijek da dosegne. A onda slijedi zlatni vez dostojan citata:

– Sama rečenica: „Ja sam cijelo vrijeme bio koncentrisan na to A IКS.", u svom prenesenom smislu bi mogla da se posmatra kao omalovažavanje, ukoliko se novinarka Tatar ne bi uvažila kao cilj, već ako bi bila posmatrana kao seksualni objekat. Ipak, Stamatović je drugom rečenicom, u prenesenom smislu, iskazao afinitet prema duhu novinarke Tatar.”

Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki *telos*, a ne po srpski *telo*, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.

Sve je počelo kao vic, ali završava kao tragedija jedne mjesne zajednice studenata, profesora i akademskih građana koji šutke dopuštaju harmonikašu, ginekologu i profesoru srpskog da propišu golu pišu kao vrhovni sofizam i etičku normu. 

Nema te birtije ni savardaka u kojoj bi se niskost branila sa toliko perverzne slasti, pa se može slobodno reći da Stamatovićev krimen nije strašan, nego je strašna ova "filozofska" odbrana i  bestidna komanda svakoj ženi koja bi se usudila da podigne glavu iznad svojih seksualnih karatkeristika, u ovom slučaju sekundarnih.  



Ili: Kako je Etički odbor Univerziteta Crne Gore otkrio čari kafanskog humora 

etički obrt

O čemu govorimo kada govorimo o sisama

Moja privilegovana malenkost posjetila je Veneciju na sedam dana zbog maratonske posjete 60. Bijenala koje je jedna od najprestižnijih smotri u svijetu umjetnosti. Koliko god da volim umjetnost, sumnjam da bih ikada pomislila da pođem u Veneciju samo zbog Bijenala, ne zvuči mi to kako treba, ali eto prilika mi se ukaz'la, i ja se brže bolje bacih na put ka geografskoj dužini i širini đe se kritičko promišljanje svijeta okuplja oko ideje da umjetnost može valove da valja u kanalima jednoumlja.  

Uprkos hordama ljudi sa svih strana svijeta, čudnovato mirnu energiju Venecije pripisujem elementu vode koja sigurnim i neumoljivim postojanjem diktira svoju dominaciju i izvijesnost da će nadživjeti sve – umjetnost i ljude jednako.

Tema ovog Bijenala je *Stranci svuda* a ključne riječi su usko vezane za politike identiteta, migraciju, kvir i nativne (prve) ljude. Bijenale, kao i manje više cijeli zapad već neko vrijeme pokušava da opere svoju patrijarhalnu bijelu kolonijalnu i heteronormativnu hegemonijsku podsvijest (ključne riječi za EU fondove *btw*), te tako kustos ovog Bijenala, Adriano Pedrosa, po prvi put dolazi sa prostora globalnog juga (Brazil) koji se, pritom, izjašnjava kao kvir muškarac (dvije muve – pljas! – jednim udarcem).

Ključne riječi se mijenjaju iz godine u godinu, pružajući nam neki kvazi osjećaj da se promjena dešava, da smo bliže jednakosti, da patnje i borbe nisu uzalud, naivno ispuštajući iz vida da načini na koje se borimo vrlo jasno ukazuju na to da nam je borba uglavnom dozvoljena od onih koji su i kreirali potrebu za istom, ali polako. Pitanje inkluzije je prljav, pohaban i socijalno perverzan termin koji se u svom stremljenju puni naizgled benevolentnim značenjem koje mu pripisujemo, i ne sluteći da nam je, još jednom, podmetnut sopstveni rep koji u ogromnoj nevolji jurimo i proždiremo, ne prepoznajući da je dio nas. 

Inkluzija u svojoj semantici i društveno-filozofskoj pretpostavci insistira na tome da se nama, ženama, kvir, gej, muslimanima, braon, crnim itomeslično – ustupa pravo na prostor koji nam inherentno pripada. Halo? Čujemo li se? 

Možda još zanimljivije - prostor koji nije stvoren ni stvaran zbog nas, nama se sada ustupa, prostor koji mi kao nekakvim tokenom možemo da si kupimo na neko vrijeme i posubjektimo se. Sistemski, institucionalno i klasno, margini se omogućava da bude, i to isključivo tobože dobrom voljom onih koji su na pozicijama moći. 

Ono što je ovdje problem, i to možda posebne i vrlo zamršene vrste, je što se margina bori za osvajanje onih prostora koji su nas i izbacili iz kruga validnosti, reprodukujući tako (kolektivno podsvjesno ili nesvjesno) jedan te isti sistem perpetualne borbe, jer sva borba margine je, u biti, borba za rađanje – od objekta želimo dostići nivo subjekta, uglavnom ili makar prvenstveno postizanjem političkog jastva.  

Na Bijenalu se očigledno vidi razlika između globalnog juga i sjevera, i to ne samo u jasno reprezentovanim temama koje zaokupljaju pomenute ljude već i materijale koje koriste. Čitav kontinent južne Amerike, par zemalja Afrike, ali i zemlje centralne Azije poput Uzbekistana, ne zaobilaze tekstil kao svoju metodu izražavanja. Bilo da govorimo o detaljno izvezenim svakodnevnim pričama i borbama žena Čilea u formi jorgana, ili kreiranje platna koje je cijelo zapravo stvoreno od različitih tekstila da bi se stvorila slika, naizgled "konvencionalna" ploha u zapadnom smislu, kao u slučaju Lesoto paviljona, ono što je zanimljivo je da otpor vladajućim strukturama pronalazimo upravo u metodama izrade rada, materijalima koje je visoka zapadna misao uvijek gurala u inferiorne i manje "uzvišene".

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cb0acd19-0e41-4356-b068-5e8110f5463b)
Rad Mounire Al Solh, Libanski paviljon{.caption}

Odluka kustosa da u prostor "visoke" umjetnosti uključi i one radove koji su po klasnoj logici uvijek smatrani "nižim" je otpor unutar same institucije koja, paradoskalno, omogućava da umjetnost i dalje bude sfera rezervisana za buržujsko ufuravanje da eto baš oni omogućavaju promjenu paradigme svojim širokim demokratskim zapadnim svjetonazorima. 

Kada je u pitanju globalni sjever, istakla bih sjajan rad Doruntine Kastrati  za paviljon Kosova, kao i grupe *Open group* za paviljon Poljske, ali  najveći i najsnažniji utisak ostavio je rad meni nepoznate umjetnice Gabrielle Goliath, u sklopu Interncionalne izložbe koja je na nekih deset displej panela prikazala marginu društva (kvir, crne, prve ljude Amerike, žene imigranatkinje). Ulazeći u prostoriju duboko plave boje čije osvetljenje dolazi isključivo sa panela, susrećete se sa zvukom i slikom koji isprva zvuče i izgledaju kao neki glič na traci – istrgnuti samoglasnik nesigurnosti, uzdah borbe koji se iskrade iz duše, prekid misli u još nezapočetoj rečenici, kršenje šaka, gutanje pljuvačke dok se bol gura nazad u grudi, treptaj – sekunda mraka koji vječnost traje. Riječ jedna nije izgovorena, nikakva slika nasilja ni diskriminacije, samo oni koji u kameru očigledno govore o svojim bolnim iskustvima, ali umjetnica bira da predstavi samo pauze između dvije riječi koje su apsolutno identične za sve ljude na svijetu.

Ne vjerujem da sam se ikada ranije susrela sa radom koji kroz potpuno paralingvističku metodu izoštrava i fokusira šta znači biti ljudsko biće koje se bori; nemoguće je opisati koncentraciju bola i tuge, ali i ponosa i otpora koji se u tim sekundama vide i osjećaju. Pored sve umjetnosti koju sam vidjela u životu, čitala, učila, upijala, konstruisala i dekonstruisala, odrastala i shvatala, odustajala od tog zapadnog pozerskog i neoliberalnog tripa pa se, eto, vraćala – sve da bih u jednom potpuno naizgled nevažnom radu u tamo nekoj sporednoj sobi na Bijenalu bila vraćena u primordijalnu tačku gdje ključa ideja o nečemu što će da pokreće ljudski duh i dušu, što nam ubrzava dah, izoštrava misli, luči serotonin, i vozi na rolerkosteru emocija. Na našem jeziku to zovemo umjetnost, ali ako hoćete onako pozerski, vi kažite *art*. 

Rad *Personal accounts* vratio mi je malo osjećaja da stvari ipak možda mogu biti bolje, makar malo, jer sva lica političkih identiteta raspršila su se i ujedinila u predkulturnon tragu sirovog iskustva biti čovjekom, i upravo to je polazna tačka za umjetnost koja nam treba i koja nas približava jedne drugima. Iris Murdoch je za ljubav napisala da je to "bolna spoznaja da nešto drugo osim nas postoji"; lično, to nedvosmisleno osjećam za umjetnost, te možda famozno pitanje *Šta je umjetnost?* sve vrijeme traži odgovor na to *Šta je čovjek?*

Smatram da više nemamo društveni luksuz ni etičko zaleđe da se bavimo umjetnošću kao formom i estetikom, i da je istina da je taj vid oduvjek i bio rezervisan samo za buržuje koji nisu znali šta da rade sa viškom egzistencije. 

Moja nedoumica je sljedeća – da li je umjetnost postala borba za političku relevantnost koja je u sadašnjem duhu tehnokratske kvazi postkolonijalne svijesti kratkovida i kratkoročna, ili zaista svjedočimo suštinskoj promjeni paradigme koja redefiniše (ili konačno definiše) pojam umjetnosti izvan uskih krugova povlaštenih klonova koji zapravo ne žele ništa drugo do da budu reproduktivni krak neoliberalne hobotnice, ostaje da vidimo.

Sudeći po komentarima mahom bijelih ljudi na Bijenalu, sve je to njima zabavno, ali vratite visoku (zapadnu, bijelu, heteronormativnu i posve kolonijalnu) umjetnost u njihov (sic!) prostor. 

Konačno, želim izaći iz pesimističke frekvencije, makar zbog suštinski ogromnog respekta prema svim ljudima sa margine, zbog njihovog neumornog otpora i neodustajanja od sebe, i zbog njihovih glasova koji napokon dopiru do globalne svijesti, te insistiram da je važno ne ispuštati umjetnost, da nam je to možda jedino polje gdje zaista možemo prevazići sistemsko konstruisanje i manipulisanje znanjem u šaci pojedinaca; štaviše, mislim da je sada više nego ikada važno ne odustajati, pronalaziti nove načine akcije i reakcije, ali ne da bismo dobili svoju stranicu već da ispišemo novu knjigu iṣpºĉętƙª. 



Smatram da više nemamo društveni luksuz ni etičko zaleđe da se bavimo umjetnošću kao formom i estetikom, i da je istina da je taj vid oduvjek i bio rezervisan samo za buržuje koji nisu znali šta da rade sa viškom egzistencije

venecijansko bijenale

Šta je umjetnost ako nije čovjek

Radnici na terminalu rasutog tereta zaposleni u preduzeću Port of Adria otrovani su olovom i moraće da se liječe u inostranstvu. Nakon što je vijest saopštena, a priča o oblacima arsena i olova iznad Luke Bar krenula da budi javnost, desilo se nešto malo otrovnije. Stigli su rezultati popisa stanovništva u Crnoj Gori. 

Tako je 58 otrovanih radnika stavljeno po strani u zemlji nacionalne histerije koja  politički život zameće daleko od radničkih prava. Toliko daleko da je čak i zdravlje ljudi nevidljivo, usred političke fikcije koju proizvode etno plaćenici na funkcijama. 

Da je Crna Gora normalno društvo, pitanje otrovanih lučkih radnika bilo bi glavna tema, kao i opasnost po zdravlje porodica koje žive u zgradama najbližim barskoj luci. Da je Crna Gora normalno društvo udesetostručena količina arsena u vazduhu bila bi važnija vijest od vjerskih i nacionalnih previranja unutar populacije koja ionako demografski kopni i odumire. Ali Crna Gora nije normalna država, daleko od toga, ona je jedva država, kidnapovana od strane političkih protuva od kojih mnogi zapravo ne predstavljaju nikog. Nijedna politička partija zasigurno ne predstvlja radnike, niti razvija socijalne planove, pa nema što ni reći porodicama otrovanih. 

Radnici imaju peh da su testirani na olovo u vrijeme objave popisnih rezultata, pa je njihovo zdravstveno stanje manje važno, minorno, rekao bih, u poređenju sa velikom etničkom slagalicom kojom se partijska ološ bavi. Kao ni radnike, niko politički ne predstavlja ni penzionere, ni seljake, ni studente, već se sva politička mašta usmjerila u gusle i bajonete, kopljanike i srednjovjekovni šund kojim se dokazuje nacionalna budnost kolektiva i podiže vreli keš. 

Taj ideološki raspad, to kurvanje koje zovu politikom taman je poput olova prosvrdlalo duboko u politički sistem da izgleda nepovratno. Baš kao i olovo koje kod radnika preko kože ulazi u krvotok i stiže do kostiju, etnička samodisciplina preko paramedija i društvenih mreža prodire u svijest ionako davno odučenu od čovječnosti. 

Čak i u socijalizmu koji je radnika držao kao fetiš revolucije, zapamtio sam da moram marljivo učiti ako ne želim da jednog dana nosim vreće u Luci Bar. Još u tom praiskonu osamdesetih kad je društvo kako-tako obavljalo svoju kohezivnu funkciju, lučki radnici bili su strašila za školsku djecu. I tada je bilo jasno kolika je propast raditi naporno na utovaru i istovaru, a da je spas biti što dalje od tog prokazanog društvenog sloja čija je istorijska funkcija odavno prestala da bude od značaja. I gle, sa balkona sam gledao lučke radnike sa transparentima („Uhapsite Kučana i Ivicu Račana“) koji su te davne '89 godine krenuli po svoju nacionalnu pravicu. 

Milošević je bio meštar, on je društvenom dnu udahnuo novi smisao a njihove socijalne probleme i klasni grč zamijenio kosovskim mitom i nebeskim ćudima jednog naroda spremnog za rat. Radnici su tako prestali biti radnici i postali su Srbi, u Hrvatskoj Hrvati, itd, u procesu koji je devastirao svijet građen pet decenija. Na etničkim blokadama se gradila nova politika, ulagalo se u krvno jedinstvo koje dovodi do ekstaze. Tako se radnik izgubio, zajedno sa propalom industrijom i njenim polupanim ostacima kakav je i Luka Bar koja već decenijama rđa u brdu i sjeća se slavnih dana. Otrovno je to sjećanje jer se ne poštuju pravila zaštite, a toksične materije lebde i truju u neznanom radijusu.

Umjesto da smisao narednih dana bude otkriti pravo lice jednog društvenog raspada i ljudske patnje porodica otrovanih, karte su se promiješale, a popisna kurčenja dosegla svoj vrhunac. Sad je ostalo da gledamo kako će privatnik, nekakava turska kompanija koja upravlja lukom kao nogom pokušati da se izvuče. Lokalni političari su se prvi oglasili, nije to još za premijera ili predsjednika, kao da ova naša mikrojebina ima trista gubernija u pet časovnih zona, i kao da u zemlji sa freško izbrojanih 620 hiljada 
stanovnika političar može biti ikakav drugo nego lokalni. 

Radnik se, sa druge strane može osjećati svjetski, makar kao dio globalnog juga, dok ga truju za platu i ne vide da postoji. 


Oni imaju peh da su testirani na olovo u vrijeme objave popisnih rezultata, pa je njihovo zdravstveno stanje manje važno

olovni dani

Koje su nacionalnosti otrovani radnici Luke Bar?

**Nedavno ste na svom Fejsbuk profilu postavili vrlo znakovit status „Borba je duga, ali zato uzaludna“. Je li ta uzaludnost borbe nešto s čim moramo računati, ali uprkos tome nastavljati? I šta za Vas predstavlja borba danas u vreme histerične kompetitivnosti, kulta individualizma i potpune društvene atomizacije? Na koje vidove kolektivne borbe još možemo računati?**

To sam vjerovatno napisao tokom jedne od brojnih kriza kada se pitam da li je ikakav angažman smislen. Takva kriza se javlja obavezno tokom predizbornih kampanja, kada na plakatima iznova vidimo ljude koji već decenijama parazitiraju na slabostima društva i očigledno ne misle odustati. Pisao sam nedavno i tekst o jednom takvom primjerku. Gledao sam njegov predizborni plakat i suočio se sa saznanjem da decenijama uzaludno pišem o njegovom kriminalu. Nimalo mu nisam naudio, čak je i napredovao u političkoj karijeri. To je prilično poražavajuće saznanje.

Ali, istovremeno, nemoguće je odustati, to mi je protuprirodno. Svako nepristajanje je borba, najmanji otpor je nekakav vid borbe... Sve je bolje od mirenja sa sudbinom, na ovim prostorima to je slično dehumanizaciji. Kolektivna borba, na sreću, još uvijek postoji, najbolji primjer su grupe građana koje štite rijeke. Oni to rade vrlo efikasno, spremni su da tijelima brane rijeke, konsultuju pravnike, planiraju naredne poteze, pozivaju građane i javne ličnosti da im se pridruže... 

**Zenica ima posebno mesto u Vašim romanima. Reprezent je mnogih nekadašnjih jugoslovenskih gradića koji su od kasabe postali industrijski i infrastrukturno razvijeni gradovi i multikulturalni centri. Danas svedočimo getoizaciji i potpunom urušavanju ne samo radničkog nasleđa u njima, već i samog urbaniteta. Šta biste odgovorili na cinične konstatacije da radnička klasa više ne postoji i kako se snalazite u današnjim postjugoslovenskim „gradovima“ koji više nisu po meri čoveka?**

Rekao bih im da ne budu cinični i da se ne prave mutavi. To što i dalje uživamo u civilizacijskim pogodnostima najbolji je dokaz da radnička klasa postoji, te pogodnosti ne bi mogla održavati samo menadžerska elita. Činjenica da postoje takve cinične konstatacije također je dobar dokaz u kakvom stanju se trenutno nalazi radnička klasa na ovim prostorima. Potpuno je dezorjentisana, sluđena, izmanipulisana, ispražnjena od bilo kakve ideologije, sindikati su pod kontrolom vlasti, radnici su svedeni na ljudske resurse... Ali, ovakvo stanje ne može još dugo da traje. Naši radnici odlaze tamo gdje će biti vidljivi, njihov izostanak se osjeća do te mjere da u Bosni i Hercegovini trenutno imamo više ministara, kantonalnih i entitetskih, nego vodoinstalatera.  

Što se tiče drugog dijela pitanja, svaki grad svodim na svoju mjeru. Biram s kim se družim i gdje pijem kafu, posebno pelinkovac. Imam sreće, svuda pronalazim sagovornike i dobre ljude.  

**Vidite li mogućnost za nova internacionalna povezivanja u regionu koja neće biti samo izolovani pokušaji malobrojnih organizacija i inicijativa, već jedan širi pokret solidarnosti koji bi u nekom trenutku mogao imati i svojevrsnu političku artikulaciju? Da li su podele i zidovi među ljudima na ovim prostorima stvar prošlosti ili je to, na čemu ratnohuškački mediji i politikanti neumorno rade, permanentno stanje limba koje nas i dalje parališe i truje?**

Ljudi se umaraju, odlaze, umiru, odustaju... jer, potrebno je mnogo energije da bi čovjek istrajao, a rezultati su minimalni. S druge strane, neprijatelj je brojniji, neprestano uvodi svježe snage i ima brojne mogućnosti da ih motiviše. Mogućnost šireg pokreta solidarnosti uvijek postoji, ali mislim da mu je u nekoj fazi neophodna politička artikulacija ukoliko želi da bude održiv. Vratiću se na primjer zaštitnika rijeka, njima je jasan cilj i način kako da dođu do njega. Mnogi protesti kod nas su zamrli zato što nisu jasno definisali jedno od to dvoje, ili nisu imali precizan cilj, ili nisu znali način kako da ga ostvare. Samo su rasipali energiju. 

Sjećam se velikih protesta u Bosni i Hercegovini, kada su protestanti ušli u kabinet jednog ministra i zatražili njegovu ostavku. On je uzeo papir i olovku, napisao ostavku i predao im je. Oni nisu znali šta da rade s tim papirom, nisu imali ideju koga da smjeste u njegovu fotelju. Kada su se protesti smirili, on se vratio u kabinet. Niko nije znao kod koga je završila ona ostavka.

Mislim da je u posljednjih nekoliko godina stanje nešto gore nego ranije, više se insistira na podjelama i razlikama. Zapaljive izjave koje slušamo bile su nepojmljive prije samo desetak godina. Danas na javnim emiterima svakodnevno slušamo najave novih prekrajanja granica pa čak i mogućnost izbijanja oružanih sukoba. Ali, bez obzira što se mnogo novca u posljednje vrijeme troši na oružje i vojne parade, ne mislim da može doći do neke eskalacije na ovim prostorima. Mislim da se sve to čini samo zbog daljeg raspirivanja straha koji nas parališe i koji održava stanje limba koje ste pomenuli. 

Mada, mojim procjenama ne treba vjerovati, ja ni devedesetih nisam vjerovao da će doći do rata. Kao ni tada, ni sada nemam nekakve povjerljive obavještajne podatke, sudim po zdravom razumu a to nije pouzdan metod za naše prostore.

**Vaši romani su prepoznatljivi i po galeriji krajnje živopisnih i pomalo grotesknih likova. Iako su neretko u pitanju tzv. „gubitnici tranzicije“, ljudi sa PTSD-jem, depresivni, manični, sujeverni i preplašeni, postoji neko jezgro ljudskosti u njima koje im ne dozvoljava da budu samo stereotipni, karikaturalni skup simptoma. Koliko je teško u današnjoj opštoj društvenoj simptomatologiji i psihopatologiji videti i čuti običnog, i od svih napuštenog čoveka, njegove potencijale, snove i nadanja?**

Nije teško, treba samo gledati i slušati. Takozvani obični ljudi su bolji od naših takozvanih elita. To se ponovo najbolje vidjelo tokom posljednjih poplava. Poznajem veliki broj ljudi koji su se direktno angažovali da pomognu unesrećene. Ništa nisu tražili za to, najmanje medijsku pažnju. S druge strane, poltičari su vidjeli zgodnu priliku da prekrše dan predizborne šutnje tako što će se fotografisati na mjestima stradanja. 

Tokom prošle predizborne kampanje svjedočio sam primjeru karikaturalne političke manipulacije. U glavnoj ulici bili su smješteni predizborni štandovi, bio je kraj kampanje i svi su bili već umorni od tog cirkusa u kojem se govorilo o svemu samo ne o konkretnim problemima. Aktivisti su bukvalno vukli prolaznike za rukav ne bi li im utrpali propagandne letke. Ispred samoposluge stajao je mladić s harmonikom i svirao. Imao je dobru poziciju, mušterije koje su izlazile iz prodavnice ubacivale su kusur u njegov kofer. Ali, onda je harmonikašu prišao jedan politički aktivista, rekao mu da to nije dobro mjesto, da poznaje bolje, pored kojeg prolazi više ljudi. Odveo ga je do svog štanda. Mladić je svirao, aktivista mu namigivao, za pola sata tokom kojih sam ih posmatrao iz bašte kafane, niti jedan novčić nije pao u kofer.

**Vaš junak u romanu Sedam strahova pravi popis strahova – od smrti, bolesti, siromaštva, gmizavaca, velike vode, visine, i najveći strah – da ne bude živ zakopan. Miran, protagonista romana Kap veselja, ima sudbinu preživelog za koga svi veruju da je u nekoj od masovnih grobnica. Među retkim ste piscima koji o teškim temama pišu bez gorčine, gneva i resantimana. Kako Vam to polazi za rukom i koji su Vaši najveći strahovi?**

Ne znam kako mi to polazi za rukom, znam samo da sam, kao i svi, često gorak, bijesan i razočaran. I uplašen. Moji strahovi su, vjerovatno, slični vašima, spisak odstupa tamo gdje se razlikujemo. Pripovjedač u romanu kaže da ako imamo manje od sedam strahova da smo manje ljudi. Ne znam kako sam došao do tog broja, ali i danas mislim da je tačan. 

**U poslednje dve knjige  – Autobusne bilješke i Mali smakovi –  opredelili ste se za žanr fragmenata, crtica, dnevničkih zapisa. Iako dokumentaristički, mnogi zapisi potvrđuju tezu da je stvarnost koju živimo nadrealnija od fikcije. Šta ste novo otkrili o našoj zbilji u pokušaju da od nje jednim delom načinite hroniku?** 

Autobusne bilješke su dugo pisane, godinama, bez prave namjere šta želim s njima. Imao sam folder u računaru u koji sam ih slagao i ponekad objavljivao na Žurnalu. Na sugestiju Semezdina Mehmedinovića sam objavio izbor iz tog foldera. On je majstor kratke forme, smatrao sam da se mogu pouzdati u njegov sud da su vrijedne objavljivanja. Pokušavao sam da izbjegnem aroganciju hroničara, da sudjelujem. Bilježio sam u telefon, kako ne bih skretao pažnju na sebe. Ljudi su danas podozrivi prema onima koji pišu u sveske, odmah pomisle da se radi o poreskim inspektorima ili nekim sličnim aždajama. S druge strane, možete satima kuckati u telefon i da to nikome nije neobično. U početku sam želio da fotografišem detalje koje sam uočavao na autobuskim stanicama, bifeima, peronima, ali nisam naročito vješt, ono što bih snimio nije ličilo na ono što vidim. Onda sam počeo da zapisujem. Najbolje bilješke su one u kojima sam uspijevao postići nekakvu „prozirnost stvari“, što kamera na mom telefonu nije uspijevala. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d4a5a036-bbf0-467a-9e74-3cdcd5dad1cc)
Foto: Vanja Ćeimagić{.caption}

Nakon objavljivanja Autobusnih bilješki uslijedili su Mali smakovi. Pisani su tokom jedne godine, od marta do marta, kako sam dogovorio sa Mehmedinovićem, urednikom te dnevničke edicije koju objavljuje Buybook. Smakovi su, prije svega, terapeutski djelovali na mene, pisao sam ih tokom jednog teškog životnog perioda. Imao sam obavezu da svaki dan nešto zabilježim, što mi je donosilo predah, mogućnost da nešto od onoga što prolazi pored mene tokom grozničavih šetnji bar nakratko smirim i smjestim u podnošljiv okvir.

**Humanistika je globalno u krizi. Verujete li i dalje u transformativno iskustvo književnosti, kao pisac i kao čitalac, i koliko često tome svedočite, uprkos agresivnim pokušajima da se knjige i celokupna umetnost svedu na tržišnu komponentu?** 

Vjerujem, naravno. Već sam pomenuo terapeutski proces pisanja Malih smakova. Knjige su mi oduvijek mnogo značile, vrlo često kao predah, ali i kao podsticaj. Nema u knjigama rješenja, ne vrijedi ih listati zbog toga, najviše što one mogu dati jeste zdrava sumnja, ali i to je mnogo,  

**U Vašim zapisima pohranjena su imena ljudi koje želite da sačuvate od zaborava, ali i da isticanjem njihovog nasleđa ponudite jednu vizuru drugačijeg, manjinskog, ali hrabrog, neretko i herojskog, mišljenja i delovanja. Trijalektika Seada Imamovića, zagovornika teze da se „zlo krije u našoj inerciji, u samom odustajanju da proizvodimo dobro“, trebalo je da doprinese širenju dobra na celom svetu. Zašto ljudi poput njega najčešće tragično završe i da li, s obzirom na opšteprisutnu apatiju i inerciju, možemo zaključiti da smo odustali od toga da sami svakodnevno proizvodimo dobro? Koje su to iskre dobrote koje su našim društvima preko potrebne?**

Vrijeme je monologa, pojednostavljivanja, opšte histerije, ali to je samo medijska površina. Još uvijek ima mnogo, mnogo dobrih ljudi. Možda tako mislim zbog toga što na ova pitanje odgovaram dok se ljudi još uvijek bore sa posljedicama poplava. Svaki dan čitam o primjerima velike ljudske solidarnosti, čak i čistog herojstva, žrtvovanja vlastitog života da bi se spasio tuđi. 

Često u knjigama pominjem ljude za koje se plašim da ih zaboravljamo. Recimo, Sabahu Čolaković koja je tokom Drugog svjetskog rata vodila ilegalni pokret u Zenici, kada je to bilo najopasnije, kada su u gradu djelovale tri obavještajne službe. Ili, pisca Muhameda Kondžića koji je u socijalizmu zbog verbalnog delikta bio lišen građanskih prava, ali nije najbolje prošao ni u ova nazovi demokratska vremena. Imao je vrlo tragičan život koji je nazvao „uvježbavanjem bola“. Sead Imamović je jedno malo čudo. Nakon što je u samizdatu objavio knjigu To, tako i toliko u kojoj je insistirao na širenju dobra, čak postavio osnove i vlastite religije koja bi trebala pomoći tome, završio je u duševnoj bolnici. Moj prijatelj, filozof Željko Škuljević, koji također nažalost više nije među nama, prije tridesetak godina pripremio je novo izdanje Imamovićeve knjige. 
Tiraž je bio skroman, pa je i te primjerke danas jako teško nabaviti. 

Po Sabahi Čolaković, Kondžiću i Imamoviću, da pomenem samo njih troje, ništa se ne zove u Bosni i Hercegovini, nema ničega što bi nas sjećalo na njih. Ne pripadaju ovakvome svijetu, što je nekako prirodno.

**Na [Žurnalu](https://www.zurnal.info/clanak/rana-prozdire-gazu/26336) ste prošle godine objavili sledeći zapis:** 

**"Treba konačno priznati: Izgubili smo rat/ Najbolji borci su poginuli, komesari izdali, kuriri zalutali./ Nismo uživali u borbi. Jurišali smo u tišini, bezvoljno marširali. Spavali do podne. / Zato smo izgubili rat. Ne možemo ga pronaći. Ni on nas. Toliko je gusta ova šuma./ I hladno je. Nijedna vatra ne grije. Studen se polako penje do srca./
Dole u gradovima neko slavi pobjedu. Vjetar do nas nosi reklamne balone./
Povečerje. Idemo na spavanje. Moramo sutra ponovo izgubiti rat.**  

**Vaša reakcija na lokalnu i globalnu geopolitičku krajnje sumornu situaciju nosi veoma efektan brehtovski prizvuk. Ali nas vraća i na početnu tačku o pitanju uzaludnosti borbe. Odabir reči „moramo“ ne ostavlja nam dilemu o nužnosti borbe, čak i kad je neprijatelj, gotovo izvesno, već pobedio. Od koga to i od čega zapravo najčešće gubimo rat?**

Gubimo od jačih, naravno, i to konačno treba priznati. Sjećam se, početkom devedesetih, kada su se pojavili prvi nacionalisti, bili su nam jako komični. Sve je bilo smiješno na njima, naročito je bilo arhaično njihovo pozivanje na tradiciju, religiju, nacionalne mitove. Smijali smo se, potcjenjivali ih, nismo vjerovali da njima neko može vjerovati, da će ih izabrati na izborima. Govorim iz iskustva malog kruga ljudi u kojem sam se kretao, nemam nikakvo istraživanje o stavu društva ili neke nacije. Sada sam siguran da su se i oni smijali nama. Potcjenjivali smo ih, a kao što vidimo, oni vladaju već decenijama i ne misle odustati. Bili su lukaviji, brži, snalažljiviji, bezkrupulozniji. 
Njihovo ponašanje više nije smiješno niti staromodno, ono je društvena matrica. Teško mi je bespogovorno pristati na tu matricu, i dalje mi je prilično smiješna. Ali, nadam se da sam naučio da više ništa ne potcjenjujem, ma koliko bizarno bilo na prvi pogled. 

**Vreme u kojem živimo ne ostavlja mnogo prostora za optimizam. Ratovi, genocidi, glad i sve veće siromaštvo, represija i ukidanje sloboda, depresija... Koju odgovornost u ovo doba imaju nove generacije i mi, kao potencijalno preživeli civili?**

Imao sam priliku razgovarati sa srednjoškolcima i to iz manjih gradova, ne iz centara. Bila je to neka vrsta „žive biblioteke“, oni su čitali moje knjige, spremili kritike i pitanja. Sve je bilo odlično, govorim bez pretjerivanja. Fascinirala me činjenica da postoji toliko mladih ljudi koji su uspjeli sačuvati bistre glave bez obzira na činjenicu da je sve bilo protiv njih. U podijeljenim gradovima, gdje funkcionišu „dvije škole pod jednim krovom“ postoji veliki broj mladih koji postavljaju prava pitanje o identitetu, naciji, kulturi sjećanja... To je skoro pa nevjerovatno, u tim sredinama takva razmišljanja su skoro subverzivna. Zbog uslova u kojima su obrazovani, gdje sami moraju insistirati na pravim pitanjima i tražiti odgovore izvan zvaničnih institucija, zbog iskustva koje su stekli u najranijoj mladosti, zbog činjenice da im se ništa ne poklanja i da se za sve moraju boriti, mislim da su oni snažniji od naših generacija. To ohrabruje. Eto malo optimizma, za kraj. 




Selvedin Avdić (Zenica, 1969) bosanskohercegovački je pisac. U književnost je ušao kratkim pričama i vrlo zapaženim romanom Sedam strahova (Algoritam, Zagreb, 2009) koji je preveden na engleski jezik. Objavio je monografsku prozu o zeničkoj željezari Moja fabrika (Vrijeme, Zenica, 2013), roman Kap veselja (Sandorf, Zagreb, 2017), fragmentarnu prozu Autobusne bilješke (Sandorf, Zagreb, 2020), te dnevničke zapise Mali smakovi (Sandorf, Zagreb 2022). Avdić je kourednik portala Žurnal.

stanje limba

Avdić: Borba je duga, ali zato uzaludna

Da li ste ikada vidjeli nešto zbog čega vam se oči izvrnu iz lobanje, nešto toliko nevjerovatno ludo da se zapitate da li je vrijedno živjeti život koji si do sada znao? Nešto zbog čega pomislite da ništa nema smisla i da će svijet zauvijek ostati beskonačno nepoznat i kosmički zastrašujuć? Nijesam vjerovao da je to iskustvo moguće dok nijesam slučajno na tviteru nabasao na klip iz „[video kolumne](https://x.com/tve_montenegro/status/1840818459367674160)“ crnogorske glumice Marte Ćeranić pod nazivom „(S)avetnica“. 

Nisam dovoljno elokventan da adekvatno opišem horor samog klipa, ali mogu makar pokušati da objasnim šta se tačno dešava. U njemu glumica, odnosno video kolumnistkinja Marta Ćeranić, glumi da je pijana dok obilazi štabove političkih partija nakon podgoričkih izbora. Tamo razgovara sa članovima partija koji su uglavnom zbunjeni i ne razumiju zašto je kamera prisutna i koja je fora sa ovom ženom. Dok gledate ove scene, vaš um bezuspješno pokušava da shvati šta se tačno dešava, koja je svrha ovog sadržaja i u čemu se sastoji humor. Pretpostavljam da je šala u tome što glumica djeluje pomalo blesavo? Odlično, strašna satira crnogorskog društva.

U psihologiji postoji pojam "sablasna dolina" koji opisuje nelagodu ili odbojnost prema objektima koji liče na ljude, ali su očigledno drugačiji. Zbog toga su, na primjer, lutke često korišćen motiv u horor filmovima – podsjećaju na ljude, ali je jasno da to nijesu, što ih čini jezivim. Ovaj pomenuti klip se najbolje može opisati kao sablasna dolina komedije; na prvi pogled, sve ima strukturu i ton komedije, ali potpuni nedostatak bilo čega što se može smatrati šalom izaziva osjećaj teške zbunjenosti i jeze. Gledanje ovog snimka je bilo teško, iako traje samo 2 minuta, trebalo mi je oko sat vremena da skupim dovoljno duhovne snage da ga pogledam u cjelosti. 

Naravno, treba napomenuti da je ova video kolumna samo dio emisije „Na kraju dana“ koja se emituje na kanalu E TV, a može se primijetiti da je i sama ova emisija ništa manje čudna od ovog video klipa. Emisiju vodi tip koji pokušava da imitira Jelenu Obućinu, govoreći čudnim tempom i u snishodljivom tonu. Kada želi da pokaže da je rekao nešto duhovito, osmjehne se i uzdahne, čime daje do znanja svima koliko je pametan. Ipak, teško je pronaći trenutke kada kaže nešto dovitljivo ili smiješno. Poslije njegovih dugih monologa, voditelj pušta PowerPoint prezentaciju sa naslovima iz novina, uz dramatičnu muziku i bez komentara. Siguran sam da njemu samom djeluje da je sve ovo veoma smisleno ali štogod da pokušava, definitivno mu ne uspijeva.

Što nas dovodi do pitanja: zašto su sve političke emisije na ETV lavkraftovske abominacije? Naravno, vlasnik ETV je Bemax kompanija, a politički sadržaj na ovom kanalu je često samo DPS propaganda. Ipak, zašto je kvalitet toliko jedinstveno loš? Nijesu jedini propagandni kanal, ali su jedini koji posjeduju ovako bizarnu produkciju. Ne morate voljeti Bemax da priznate da su vješti u izgradnji stvari. Iako se ne razumijem u tehnologiju, rečeno mi je da njihov kanal koristi najbolju tehnologiju za TV prenos. Problem leži u njihovom sadržaju, što djeluje gotovo nevjerovatno. Bemax kompanija ima dovoljno novca, a Crna Gora dovoljno nezaposlenih kreativaca, pa djeluje da bi mogli naći svoju Leni Rifenštal za 50 centi.

Odgovor se može pronaći u analizi ljudi kojima se sviđa ovaj sadržaj, jer to je uostalom njihova ciljana publika. Samo jedan pogled na tviter profile osoba koje s oduševljenjem dijele ovakav materijal može izazvati ozbiljan mentalni zamor. Svakodnevne, pa čak i svakosatne objave o političkim dešavanjima, opsesija političkim ličnostima i histerija izazvana fantomskim prijetnjama su glavne karakteristike ovih profila. Čovjek se zapita da li ti ljudi ponekad izađu u šetnju, odu li do parka ili popiju kafu sa prijateljima, jer djeluje kao da troše nadljudsku energiju na politiku. U suštini, to su ljudi kojima politika nije više samo zanimacija, već dijagnoza.

U sociologiji postoji termin ontološka sigurnost, koji se definiše kao osjećaj stabilnosti i sigurnosti u identitetu i postojanju pojedinca. To znači da pojedinci imaju povjerenje u osnovne strukture i vrijednosti koje oblikuju njihov život, što im omogućava da se osjećaju sigurno u svom mjestu u svijetu. Smatram da je za mnoge 30. 08. 2020. označio gubitak ontološke sigurnosti; uslijed promjena, ljudi su se osjećali ogoljeno i uplašeno u svakodnevnom životu, sa idejom da je njihov identitet pod prijetnjom. Vremenom bi rane zacijelile, ali veliki broj ovih ljudi koristi društvene mreže na kojima su formirali zajednicu nesigurnih—jednu eho komoru u kojoj se međusobno bombarduju apokaliptičnim predviđanjima i katastrofalnim vijestima. Tokom vremena, ova zajednica razvija svoj jezik; ruganje na račun pojedinaca ili određivanje ko je izdajica postaju jasni svim članovima i uzimaju se zdravo za gotovo. Ako su ove emisije i sadržaj E TV nekome privlačni, to je vjerovatno zbog toga što su očigledno proizvod jedne zajednice, a ne toliko zbog samog sadržaja. Vjerovatno nikome nije smiješan ovaj video klip sa početka članka, ali to je manje važno za konzumente ovog sadržaja od napada na prikladne mete, korišćenja jezika zajednice i potpune podrške njenim narativima.

Ako vam je cilj da vaš TV kanal ili medij ima što veći uticaj u društvu, ovakav pristup je prilično loš. Ovakav način komunikacije može da napali vašu bazu, ali teško da može doprijeti do ljudi van te uske zajednice. Najuticajnije medijske operacije ostvaruju svoj uticaj jer postoji percepcija neutralnosti; ono što govorite ima veću težinu kada ljudi misle da iza toga ne stoji određeni partikularni interes. To je vjerovatno razlog zašto su "Vijesti" u Crnoj Gori najprodavanije novine; uprkos brojnim komplikacijama i problemima, oni se doživljavaju kao najneutralniji medij u odnosu na postojeće alternative. Dodatni problem E TV nije samo nedostatak neutralnosti, već i to što materijal koji proizvode izgleda bizarno svakom ko ne provodi sate na tviteru okružen raznim DPS spam porukama.

Naravno, ostvariti percepciju neutralnosti je mnogo teže kada je vlasnik kanala Bemax, ali uz dovoljno vremena, pametnog pristupa i suptilnosti, sve je moguće. Napravite nekoliko zabavnih emisija, obezbijedite prisustvo sagovornika sa druge strane, i kreirate suštinski sadržaj – to bi bilo dovoljno da kupite sebi legitimitet potreban za veći uticaj. Stvari djeluju jasne i proste, međutim, istina je vjerovatno da su vlasnici ETV već postali zavisnici od politike. Ne bi nikoga iznenadilo da su previše zaglibili u političku histeriju da bi shvatili koliko je loš i nenormalan sadržaj koji sami proizvode. Ljudi često precjenjuju instrumentalnu funkciju politike; teorija da elite koriste politiku kako bi zavadili obične ljude i tako ostvarili svoje ciljeve djeluje izuzetno pogrešno. Pogledajte samo sky prepiske– kriminalni klanovi, nekada najveći simbol nadnacionalne povezanosti, su se podijelili duž nacionalnih linija i politički se polarizovali. U intimnim porukama koje nijesu namijenje široj javnosti, izražavaju duboko interesovanje za politička dešavanja, i u zavisnosti od klana pružaju podršku ili suverenističkim snagama ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi i povezanim partijama.

Svakako, ako su rezultati nedavnih lokalnih izbora u Podgorici nešto pokazali, to je da ljudi u Crnoj Gori žele da njihovi političari izgledaju kao normalni ljudi. U budućnosti, političke partije trebaju da se fokusiraju na stvaranje političara koji prvenstveno djeluju normalno; možda nijesu sjajni oratori, ali izgledaju kao da imaju neku vrstu ličnog života i možda neki hobi; ne djeluju kao krvopije koje su previše vremena provele online. To je važna poruka za sve, uključujući naše medije: sklonite se od lule za krek, izađite napolje. Tek tada ćete možda moći da proizvedete sadržaj koji bi mogao da se dopadne normalnim ljudima. Možete vi mnogo bolje; potrudite se više sljedeći put.


Ako su rezultati nedavnih lokalnih izbora u Podgorici nešto pokazali, to je da ljudi u Crnoj Gori žele da njihovi političari izgledaju kao normalni ljudi. To je važna poruka za sve, uključujući naše medije

sablasna dolina

Dragi mediji, sklonite se od lule za krek

Na vijest da se u Podgorici svečano otvorila nova zgrada Klinike za psihijatriju u stomaku sam osjetio udarac. Kao da mi je neko ispumpao sav vazduh i namjesto njega upumpao društveni napredak. Koliko god rečeni napredak bio divan, njegovo naglo dešavanje stvorilo je pritisak. I sad eto pišem, nesiguran da ću uspjeti da dočaram dobru namjeru koja me pokreće, na rubu depresije koju ne mogu ni objasniti, a kamoli opravdati u ovom svečanom trenutku.

Jednom davno sam posjetio baraku na Kruševcu u kojoj mi je psihijatar udario neki pečat. Na hodniku sam vidio pacijenta kako mrmlja neko sveto slogovlje i gleda u žuti odraz sunca na patosu. Sjećam se jasno, januar je bjelinom napajao nekoliko strunjenih pidžama u tom hodniku. Sve što sam vidio odgovaralo je zapuštenom društvu u kome se ludilo ne liječi nego krije. 

Zašto o tome pišem sada, kad smo dobili novu zgradu, veliku betonsku strukturu za sva naša samotna ludila i prefinjene strahove. Zašto se kod mene kao potencijalnog konzumenta te medicinske ustanove, kao kandidata za ludilo, ipak javlja neobična melanholija u trenu državnog likovanja i crvene vrpce. 

Sličan nalet otežanog disanja zadesio me kad je producirana prva crnogorska opera, neđe oko referenduma. Koji će nam matrak opera, zar nije kasno i neučtivo stvarati prvu operu u 21 vijeku?! Nije li bolje brendirati Crnu Goru kao zemlju bez opere, mislio sam, kao što sad grešno pitam -  da nije kasno? Kako ćemo mi koji tako dugo nismo imali zgradu duševne bolnice sad naprasno njome popuniti ogromnu prazninu koju je njeno odsustvo utisnulo u svaki kutak ove male zajednice.

Srećan sam što konačno vidim dostojnu psihijatriju, ali zgrada nije dovoljna, ona je samo skelet nečeg što tek treba dosegnuti. A koliko zaostajemo, muka mi je i da mislim... Ovih dana pred sobom držim knjigu slika hrvatskog psihijatra Roberta Torrea koji je cijeli vijek radio sa alkoholičarima, zavisnicima, kockarima, ali i ostavio umjetnički opus promišljenog i humanizmom prožetog slikarstva. Na svakoj drugoj stranici Torreove monografije je slika, uz sliku citat iz intervjua ili njegove knjige „Ima li života prije smrti“. Sve tu buja raskošnim, gotovo prestupničkim i prestupnim obiljem duha koji veličanstvo svih zgrada ovog svijeta pretvara u malenkost. 

Ljudi nam trebaju, jer bez posvećenih ljudi koji gore od strasti, zalud su bijeli zidovi. Torre je npr. stvorio piktograme za svoje odjeljenje, ručno oslikao znake za blagovaonicu, požarne stepenice, čitaonu, itd. Jedan čudnovati doktor, slikar, naivac i stručnjak, pojedinac i lučonoša, to je ono što zgrade puni iznutra, ono što radi kao lijek, kao droga i spas. A to se u Crnoj Gori komesarskom selekcijom decenijama gušilo, gazilo i pretrčavalo, toliko da mi u napadu malodušnog straha sama zgrada ne daje garanciju, i kad joj se najviše radujem.

Nadam se da ljekari koji su tako dugo radili van standarda nisu trajno obilježeni tim ponižavajućim iskustvom. Odnos prema psihičkom zdravlju u Crnoj Gori je njihova odgovornost. Tek predstoji okašnjela, teška i po svemu neizvjesna borba za stanje duha raspolućene nacije, psihotično udvojene u politički porno, jagmu i sujevjerje. 

Posvećeni talenti poput Torreovog sigurno se ostvare lakše u sredinama koje su davno izgradile svoje klinike. Decenije, stotine godina prakse i kreativnog komešanja ne mogu se šalovati preko noći. Jednim „škljoc“ neće se riješiti muka zemlje poharane toliko da anno domini 2024. dobija zgradu klinike za mentalne bolesti. 

Mržnja koja kulja u javni prostor jeste simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba. Najveći problem našeg malog društva je strah od komunikacije koji goni u napad i mržnju. Začinje se u porodici, pliva kroz pleme i utvrđuje u školi. Strah se potom koristi kao politički talon, kako bi se na njemu gradilo zasebno polje djelovanja u kome do izražaja dolaze najgori. Ta selekcija vlada naročito na internetu, osnažena hladnim algoritmom koji zasijeca duboko u bolest kao izvor zarade. Otud osjećaj da na *news* portalima, u sekcijama za komentare, buljimo u kolektivni poremećaj i mračno srce psihoze. 

Ali dobro, ovdje je zgodno mjesto da prekinem. Neka je srećna zgrada, trebaće nam, vrlo će nam trebati.

Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.{.caption}


Mržnja koja kulja u javni prostor nije osobina nego simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba

liječenje nacije

Za psihijatriju nikad nije kasno

Preko noći, i to preko izborne noći u Podgorici, doktor Nermin Abdić postao je jedan od najvažnijih političara u DPS-u, a samim tim i relevantan igrač na vaskolišnoj crnogorskoj političkoj sceni. 

Reklo bi se da su birači kod Abdića osjetili upravo nedostatak volje da se bude nešto više od gradonačelnika Podgorice i zato su sa zadovoljstvom odlučili da Abdić uz malo sreće upravo to i postane. 

Pregovori počinju, sa svojim teškim i lakim obrtima, ali ono što se desilo na izborima ima osobinu tektonskog pomaka upravo zbog dr Abdića koji je DPS-u dao ono što je godinama i decenijama tražio, ljudsko lice iz komšiluka koje nije lopov. 

Pomalo nesmajnog nastupa, krakat u pokretu, lišen govorničkog rafinmana, dr Abdić je čovjek kome se povjerovalo upravo zato što nije izašao iz konfekcijskog stroja partije koja je formirala cijelu jednu generaciju klonova Mila Đukanovića, mutnih koliko su teški za gledanje. Znači dosta mutnih, jer u svakom trenutku svojim mučenim jastvom svjedoče potčinjenom egu i nesputanom uticaju koji ih je politički oblikovao da budu vječite bete. 

Kao takvi, svi ti mladomilovci su dobar opozicioni potencijal, priručni su da odglume patos i požale se na proceduru, ali kad dođe do izbora, nastupaju stvari iracionalne. Glasači traže original, makar ne bio stilizovan, makar bio oriđinal, što imamo u slučaju Milana Kneževića.

Čudan je taj crnogorski publikum, čak i kad se odmaknemo od politike. Pretrčaću ovdje primjer dva televizijska meteorologa koji su se pojavili prije desetak godina na talasu jedne nove televizije. Nikad mi nije bilo jasno zašto je gledalište izabralo Miceva umjesto Pavićevića čiji su nastupi bili sa stanovišta voditeljske struke neuporedivo bolji. Micev je vukao težak akcenat, nije se osmijehivao, a pričao je kao da roni. Svaka riječ mu je bila praćenja borbom za vazduh i često je nelogično kočio u poenti, ali to je upravo široka narodna moždana masa prepoznala kao svoju radnu frekfenciju. Tako je Micev odjednom počeo da se pojavjuje na modnim revijama, a ako me sjećanje ne vara bio je i na nekoj partijskoj listi. 

Dugo je DPS čekao trenutak emotivnog pražnjenja koje neće biti okaljano Đukanovićevom sjenkom i evo, uz pomoć kriminalno loše vlasti i par starovaroških trikova, pojavio se dr Abdić sa svojim klipićima i famoznim pozdravom "Dobri moji". Posljednji put se neka politička parola tako primila kad su Demokrate dijelile čokoladice po zetskim kućama i snimile slavni reklamni omnibus pod sloganom *Aj' polako*. Ista vrsta opuštene pošalice obilježila je ove izbore i Abdićev populizam učinila podnošljivim,  jer se učinio bez pretenzije i urođen onome koji ga sprovodi.

Nisam pametan za pregovore, ali sa Abdićem DPS ima mnogo bolju poziciju, koju će možda najbolje prepoznati i iskoristiti Dritan Abazović. Populista tog formata bi se mogao povezati sa Abdićevim narativom, izvozati neku postizbornu sagu o poštenom čovjeku unutar DPS koji je konačno postao partija kao i svaka druga, stranka običnih ljudi i za ljude. Ako Abazović odigra kako treba i ono što se zvalo *Jakov Milatović – Za bolju Podgoricu* uđe u koaliciju sa DPS-om, to neće biti blagotvorno samo zbog čišćenja neočetničkog supstrata koji se počeo opasno širiti na lokalu. Biće to istorijski momenat i tren kad crnogorsko društvo prelazi iz pretpolitičkog stanja u političko. A šta to znači političko društvo? To znači svako sa svakim. Bez lažnog moralisanja i samo iz golog interesa. 


Kako je DPS pronašao svoje novo lice i šta će biti sa kućom

uber dps

Dobri moji i dobri tvoji

Za riječkog arheologa Maria Zaccariu, suvomeđa, ili suhozid je mnogo više od graditeljskog artefakta. To je način života, idejna i ideološka smjernica, te komadić koji nedostaje da se jadransko primorje sagleda i dalje razvija u punoj raskoši svojih prirodnih potencijala. 

Ekipa Normalizuj je sa Zaccariom posjetila selo Janjetići iznad Lovrana, nedaleko od Rijeke, gdje je prije 150 godina lokalni graditelj Anton Plašimuha izgradio cijeli kompleks suvomeđa. Taj način drevne gradnje otimao je zemlju od brda, nicale su bašte, livade i voćnjaci, premoštavani usjeci, dok se uspješno krotio nedostupan teren.  

U procesu pripitomljavanja okoliša poseban udio imaju istarska goveda boškarine, koje domaćin Franc drži na imanju u Janjetićima. Impresivne životinje dugih izvijenih rogova težinom dosegnu i tonu, a vođene svojim apetitom u potrazi za travom, one krče stare zarasle puteve. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/f_lcOg6whig?si=4cNTX6CHvH-qPP9y" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Osim boškarina, na imanju su koze i ovce, a tu je i ograđeni dio za robinzonovski nastrojene turiste koji sve više dolaze iz Zapadne Evrope. Zaccaria kaže da su tradicionalna gradnja i organska proizvodnja jedini ispravni put razvoja kraja koji sve više biva narušen netipičnom pseudomodernom arhitekturom koja odudara od terena. 

Nakon suvomeđe, a na istom tragu, Zaccaria se zalaže i za očuvanje autohtonih sjemena, poput brsečkog česana, po kome je njegova organizacija dobila ime.

Vještina gradnje na suvo je zvanično upisana u UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Taj tip gradnje karakterističan je i za Crnu Goru, odakle su prema usmenom predanju doselili stanovici sela Janjetići. 

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija {.caption}

U selu Janjetići iznad Lovrana kod Rijeke stari se zidovi poštuju i čuvaju 