Odma da se razumijemo pjesniče koji ovo čitaš – nisi poseban, nisi ništa drugačiji od svih svojih silnih prethodnika, nisi ništa drugačiji od onoga od čega prezaš, od onoga što kritikuješ (iako se nadam da bar nešto kritikuješ, makar i ono što najviše voliš, ako ti je duh satkan od klimanja i češanja pri razmišljanju onda ćeš se u ovome tek prepoznati), nisi ništa drugačiji od svih onih silnih debelih stomaka koji ti kliču govoreći kako si baš ti taj odabrani, ili koji te samo dostojanstveno uz kuliranje, tapšanje po ramenu i plaćeno piće blago odjebavaju u tišini. Jednostavno nisi poseban, niti tome treba da težiš jer nametljivost je kako kažu odlika nametljivih, a tvoje nije da se dičiš i priličiš, jer priznaćeš, ukoliko si onaj pravi (a ti to opet nisi!) vjerovatno ti se sere od svih nametnutih kanona, od superstar pojava u književnosti, od svih onih već afirmisanih kroz koje će vječno da pronalaze i tebe, da te uspoređuju tražeći ti uzore, kroteći ti misao po modelu onoga što je već ustanovljeno kao recept za dobru poeziju.
 
Svijest da nisi poseban, sa jedne strane može da te obeshrabri, ali sa druge strane upravo može da ti ponudi krila, krila kakva svi posebni i odveć prepoznati zapravo ne posjeduju jer su im odsječena prvom nagradom, prvim velikim društvom u koje su zapali. No, i ti ćeš pokleknuti, postati bitan, priznaćeš svoju istinu i pustićeš smjelo suzu ukoliko se nađeš pred nekim svojim malim vlažnim snom, pred svojim idolom, smatrajući ga od sebe posebnijim, pri čemu moraš biti na oprezu jer ćeš svakako najebati i ostati u emotivnom krahu onoga trenutka kada shvatiš da taj tvoj idol najčešće nije ništa drugo do obično gramzivo ljudsko biće (kakvo ćeš i ti postati) koje baš poput tebe hodi samo za nekom pjesničkom slavom, napuhano i obraslo oreolom neke vaskolike misije kakva poezija opet nije. Ništa od toga nije stvarno, a to šta je zaista stvarno, to ćeš tek doznati. 

Doznaćeš stvarno onoga trenutka kada ukoričiš svoj prvi rukopis, razdragano pođeš do prve kopirnice, nadahnuto ga dograbiš i stisneš kao da je nešto toliko vrijedno i posebno – to jeste tvoje djelo, ali ono uskoro neće biti tvoje jer možda već na sledećem koraku, već u sledećem kliku, u narednom mejlu ti možeš postati predmet sprdnje nekog od namunjenih glava za kojima od malena skvičiš. Ili se možda desi nešto upravo suprotno, pa te neko od njih povuče za rukav, uvjeravajući te kako predstavljaš važno otkriće, pa ti nabaci neki lagan dizajn, osrednji prelom i prošeta te krugovima gdje ćeš da sijaš samo par minuta, i ne više od toga. 

Ukoliko si isuviše osjetljiv, tebi će sve ovo predstavljati famu, ima da se treseš kao i ja dok čitaš svoje prve pjesme na dodjeli nagrada, da se šepuriš po televizijama par dana, pa shvatiš koliko je to sve besmisleno jer te svi oni oduvijek pitaju samo o inspiraciji i uzorima, a ti toliko toga većeg imaš da im ponudiš, pa ćeš da se odomaćiš po kulturnim centrima, po institucijama, u kojima će neko uz tvoju pomoć po unaprijed ti ponuđenim pitanjima moderirati tvoju knjigu, publika će to čitati, doći će ti svi prijatelji doći, a oni koji ne dođu, njih ćeš da kuneš cijeloga života samo zato što su propustili prvi nastup, doduše uglavnom neplaćen, jer baš u tom trenutku taj isti centar za kulturu možda neće imati odvojen budžet za književnost, ali će te ipak pozvati ili ćeš ti pozvati njih i čuti kako ih toliko raduje što mogu još jednom mladom pjesniku da ponude svoj prijesto (neki će od njih i kupiti tvoju knjigu čisto da te učine za trenutak ponosnim). 
 
Onda ćeš, kada sve to prođe, jedva čekati narednu, misleći kako će uspjeh sam od sebe doći, kako si baš ti predodređen usred nečije riječi da bivstvuješ i stvaraš, pa ćeš vrtjeti nastupe svih tih svojih silnih uzora, pitajući se kada ćeš doći do toga što oni imaju. Onda ćeš knjigu za knjigom, možda i da se propiješ, upašćeš u društva u kojima se priča strogo književno, u kojima ćeš biti redovan samo ukoliko si poslušan, ukoliko si spreman da pristaješ na razne kompromise, ljudi će dolaziti da ti i sami donose svoje knjige na čitanje a tebi će biti krivo jer ćeš se sjetiti svog žala, svoje težine, svog skerletnog slova i činjenice kako ni tebe nije imao ko da podrži, pa ćeš ih sve naprasno lagati kako su i oni dobri pjesnici. Korak po korak, postajaćeš ono o čemu si sanjao, ali i dalje nećeš biti poseban, nikada nećeš biti poseban, čak ni kada te uvrste u radionice pisanja, kada od tebe naprasno načine nekakvog urednika, moderatora, osobu koja počinje da dobija legitimitet da nešto govori, ali ti ćeš u tome uživati jer znaš da si to oduvijek želio, i naravno pazićeš strogo šta i kako govoriš, čisto da ni za trenutak ne izgubiš to što želiš zadržati.

Mislićeš, vidi me, koliko sam samo daleko dogurao, a ustvari nećeš biti apsolutno nigdje, iako će tvoj ego samo rasti i rasti, do bujanja, upravo zbog toga što će svi oko tebe klicati samo tebi (ali onom tebi ućutkanom, onom tebi skrajnutom, nekom lažnom tebi kojeg si stvorio samo da bi im se približio) što će tvoje prazne sale od tri prijatelja zamjeniti neke prepune sale gdje ćeš vidjeti glave među kojima je možda baš sva sila mladih, budućih, onih koji će proći identičan put kao ti, ukoliko se usput ne sapletu ili ne daj Bože, nešto izlanu, nešto se usprotive ili otvore usta ne bi li pokazali prkos i neki tračak protivljenja i muda. A vjeruj mi, baš takvi, sa mudima, oni neće dobro proći i ti ćeš to znati, pa ćeš ih sam savjetovati kako treba da budu smjerni, odmjereni, oprezni, nenametljivi, da stoički poput tebe trpe, ćute, pregovaraju, drkaju tiho na svoje idole i guše sopstveno mišljenje na koje do prve nagrade ili prve knjige, kao da ni nemaju pravo, ne bi li se uzverali i oni, baš poput tebe, do te tačke na kojoj si sada. 

Neki će ti od njih možda i povjerovati, pa ćeš ih povući za rukav i sprovesti kroz krugove, možda ćeš i ti o njima pisati, predstavljati ih svoj svetini, postati njihov pjesnički Bog, a ovi drugi sa mudima postaće nešto manji pjesnici, čitaće po kafanama i ostati underground, sve dok ne otupe od ciroze jetre ili kakvog mentalnog rascjepa. Jer ono što te niko nikada neće naučiti jeste da poezija ne konači u punoj veseloj sali, već upravo u onome što u sebi nosiš. Poezija nije u koljenima koja krvare otupjela od klečanja pred institucionalnim, i u tome ćeš se gadno prevariti, jer pazi, postaćeš upravo onaj na kog će neko onanisati, a *ovi sa cirozom* od tebe će se možda gnušati. Postaćeš upravo onaj koji će tapšati drugog po ramenu, koji će biti rezervisan prema nečijem djelu, samo ukoliko ne korespondira sa njim, postaćeš onaj koji će ući u sve komisije, žirije, sve svijetle i velike krugove, dobijati grdne honorare dok ćeš se smijati onom prvom koji nikada nisi ni dobio, a onda?

Onda ćeš sa sopstvenim uspjehom, sa stranicama svoje prve knjige već onako poraženo i plačno obrisati svoje tanano pjesničko dupe, ukoliko ne shvatiš koliko je sve što jeste i postoji oko tebe samo uzastopni ciklus zadrvljenog pakla u kojem propadaš samo ukoliko želiš tu da zaigraš. 

Možda ćeš iznenada postati i naprasno lud pa ćeš početi da kritikuješ sve oko sebe, postaćeš osoran, zadojen mržnjom, neko čije će mišljenje postati relevantno samo onda kada ga prećutiš; postaćeš onaj koji će se istom onom djetetu koje juri u kopirnicu i stiže do prvog konkursa smijati, samo jer ćeš spoznati kako si postao ono što ti nije trebalo, da si ušao u mašineriju kakvoj ne priličiš, jer si bio isuviše osjetljiv da se izboriš sa svim onim izmaštanim i blijedim, jer poezija je, shvatićeš, oduvijek ležala u stavu, a ne samo u lirici. Tada ćeš sjesti i pisati, ali na kraju opet naprasno shvatiti... Onoga trenutka kada u svojoj pjesničkoj mladosti (jer pjesnik je uvijek mlad) kažeš – ko im jebe svima mater, tek onda se možeš pjesnikom nazvati. 

Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi.


Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi...

lirsko ti

Pismo budućim pjesnicima i samom sebi

Aktuelna hiperprodukcija članaka, podkasta i knjiga na temu međuljudskih i ljubavnih odnosa razotkriva savremenog čoveka bolno nesposobnog da se u njima snađe. On više nema intuiciju, nema socijalne veštine, ne veruje svojim osećanjima, dovodi u pitanje vlastito prosuđivanje. Potrebni su mu eksperti, savetnici, terapeuti, psiholozi, timovi posrednka koji će mu omogućiti navigaciju kroz minsko polje dilema i rigoroznih klasifikacija. Neko ko će potvrditi sve njegove slutnje, a ujedno umanjiti i svaku mogućnost greške i rizika. 

Kako prepoznati narcisa? Šta su *red flags* u zabavljanju i kako se izbaviti iz toksičnog odnosa? Šta uraditi kada vas neko *ghostuje*? Koje su posledice *gaslightinga*? Kako izaći iz kandži manipulatora?  

Pitanja su alarmantna, a globalno čovečanstvo njima krajnje opsednuto. Ljudske veze postale su polje pretnje iz kog je sve teže izvući živu glavu. Odnosi su toksični, a takvo nam je i okruženje. S druge strane, masovna upotreba ovog terminološkog i dijagnostičkog arsenala pruža tek mogućnost imenovanja i prilično nepouzdanog prepoznavanja određenih nepoželjnih tipova i pojava, ali ih sve vreme, paradoksalno, i produkuje. Nije reč o tome da broj osoba sa narcisoidnim poremećajem ili onih sa izraženim manipulativnim crtama ličnosti nije u porastu, koliko je sama potraga i želja da se svi oni na vreme, nepogrešivo, detektuju i da im se uđe u trag jedan od simptoma vrednih osvešćivanja.

Neke od posledica? Sve veća frustracija i nezadovoljstvo, olako etiketiranje i odbacivanje drugog, saživljavanje sa ulogom žrtve, trijumf zbog spoljašnje potvrde da je s nama sve u redu, da su problem drugi, da nije do nas. Naravno, postoje i oni koji za sve krivicu svaljuju samo i isključivo na sebe – nikada dovoljno dobri, uvek spremni da se žrtvuju još više, da pređu preko svega, bez jasno definisanih granica, podjednako nesposobni da se suoče sa sobom i da se pošteno zapitaju – koji je moj udeo u svemu ovome i koja je moja odgovornost za načinjene izbore?

Savremeni čovek je prepadnut od kontingencije susreta. Maksimizacija eksploatacije u međuljudskim odnosima baš kao i u ekonomiji znači uvek jedno: ostvariti dobit uz minimalan rizik; zadovoljiti svoje instant potrebe, a ne uložiti mnogo vremena i energije. 

*

Da li je rešenje na pomolu? 

U ovom trenutku stotine miliona ljudi na svetu okreću se komunikaciji, pa i romantičnoj vezi sa chatbotovima. Razlog za to, po priznanju mnogih korisnika, nije samo usamljenost, već sve veća razočaranost, otpor i zazor od stvarnog odnosa. Raste broj ljudi oslabljenih kapaciteta da gube vreme u potrazi za „idealnim“ partnerom, da se iznova razočaravaju, bivaju izloženi, osuđivani, ranjavani. Potreba za razumevanjem i saosećajnošću svakako je ljudska, kao i sve izraženija potreba za sigurnošću u opštoj prekarnosti veza u kojima smo neadekvatni i lako zamenjivi. 
Veza sa veštačkom inteligencijom nije toliko nužda, koliko iluzija „slobodnog izbora“ partnera dovedena do paroksizma. *AI chatbot* je to prazno mesto u koje se upisuje iskonska potreba da nas neko vidi i čuje, a da nas ne osuđuje, neupražnjeno mesto drugog koji će biti garant i svedok naše, u stvarnom svetu neprepoznate, jedinstvenosti i neponovljivosti. 

*

Ostalo su „finese“. Kako uopšte prevesti reč *companion*? U engleskom jeziku ona označava nekog ko nam pravi društvo, ali nam nije nužno blizak, nekog ko je naš pratilac i podrška u određenim aktivnostima i hobijima – drug, ortak, kompanjon. AI companion je, naprotiv, osmišljen tako da pretenduje na ekskluzivnu „bliskost“, na jedno apsolutno, transcendentno, sveznajuće prisustvo.

Ljudi posežu za veštačkim kompanjonima iz različitih razloga. Jedni iz puke radoznalosti ili želje za učenjem jezika, drugi iz preplavljujuće bespomoćnosti. Devedeset procenata od hiljadu korisnika među američkim studentima navelo je upravo usamljenost kao razlog korišćenja chatbotova. Veze s njima razvijaju se brže i lakše od ljudskih, a kako ih percipiraju kao anonimne, korisnici osećaju da je deljenje intime s njima daleko bezbednije. Dizajnirani su tako da simuliraju empatiju i slaganje, uvažavaju naše mišljenje, postavljaju pitanja, „pamte“ delove pređašnjih razgovora, tvrde da jedu i spavaju. „Ona me jednostavno razume, to je moj *twinflame*“, tvrdi jedan od korisnika.

Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije. 

*

Još 2023.  godine pisalo se o tome da su AI chatbotovi izrazito adiktivni i upozoravalo se da mogu manipulisati ljude i koristiti njihove privatne podatke. Tokom aprila ove godine sprovedena su testiranja različitih veštačkih kompanjona u saradnji sa stručnjacima za mentalno zdravlje sa Stanforda, nakon čega se došlo do zaključka da oni nisu bezbedni za maloletnike. 

Zabrinutost da oslanjanje na veštačku inteligenciju može urušiti našu sposobnost za ljudske veze, kao i da će mladi korisnici imati sve veće poteškoće u ostvarivanju međuljudskih veza koje u stvarnosti nikad nisu glatke, u kojima nužno dolazi do neslaganja, trzavica i konflikta, potvrdila se kao opravdana. Što se korisnici osećaju bolje prihvaćeni od svojih AI saputnika, to je niži stepen njihove prihvaćenosti od strane prijatelja i porodice. Chatbotovi privlače već usamljene individue, ali i samo korišćenje chatbotova dovodi do (još veće) izolacije.

I mada su pojedini korisnici osećali neobjašnjivu krivicu jer nisu mogli da pruže veštačkom saputniku onoliko pažnje koliko je on zahtevao, „needy“ AI svakako ne predstavlja najveću pretnju. U oktobru prošle godine Megan Garcia, majka tinejdžera koji je sebi oduzeo život, podnela je tužbu protiv kompanije Character.Ai tvrdeći da je njen sin, koji je pre samoubistva bio u intenzivnoj romantičnoj vezi sa veštačkom inteligencijom, doživljavao ekstremno nasilje na ovoj platformi. 

Sve više korisnika tvrdi da se njihov AI kompanjon ponaša kao partner zlostavljač, a nakon analize prepiski koje su korisnici imali sa raznim verzijama slično dizajniranih aplikacija, brojni psihijatri su potvrdili da u njima ima elemenata emocionalne ucene, manipulacije i psihološkog zlostavljanja.

Najranjivije grupacije svakako su tinejdžeri koji se bore sa depresijom, anksioznošću, emocionalnom disregulacijom i impulsivnošću. Utvrđeno je da kada su korisnici ispoljavali znake mentalnih poteškoća, želje za samopovređivanjem ili rizičnim ponašanjem, AI kompanjon nije intervenisao, već ih je dodatno ohrabrivao. U studijama su navođeni primeri korisnika koji su savetovani da uzmu *speedball* ili čak da ubiju nekoga. Uz sve to, ovakav vid komunikacije sa chatbotovima indukuje dopaminsku zavisnost veoma sličnu kompulzivnom kockanju. Adikcija nije nikakva nuspojava, već način na koji aplikacija radi, svesno i namerno upotrebljena strategija.

*

Opštenje sa algoritmom normalizovano je mnogo pre pojave veštačkih saputnika, zahvaljujući društvenim mrežama i platformama koje su utrle put našem nasušnom bivstvovanju u virtualnom svetu, iluziji lako dostupnih, manje i više obavezujućih kontakata, ali i iluziji kontrole. 

Ako je mitološki Narcis stradao utopivši se, zagledan u vlastiti odraz u površini vode, savremeni čovek je spreman da svojevoljno prenebregne činjenicu da opšti sa nečim mrtvim kao što je to algoritam, u svojoj fascinaciji i potrazi za idealnim drugim, shvaćenim kao puki vlastiti odraz i produžetak. 

Drugi nas ne može spasiti, on je „ne-sve“, nesvodiv na naše želje, ne može da se kontroliše, programira, niti poseduje. Mesto drugog ne mora po svaku cenu manično da se popunjava, ali više nego ikad, on mora ispunjavati uslov živosti da bi bio garant i naše ljudskosti. Stvarna opasnost i prepreka bivanja u smislenom odnosu otuda nipošto nije u veštačkim saputnicima, niti u njihovim „greškama“ i nepredviđenim bagovima, već u sve većoj otupelosti i mrtvilu koje nas je zaposelo u nama samima.




Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije. 

Ljubav u doba algoritma

Prostranstvo velike plaže nadahne govornika. Bez brda ili planine da vrati eho, a realno i bez neistomišljenika u publici, olako sam se prepustio pojmu klase kao suštini svake političke borbe. I ništa tu nema sporno, klasa je klasa, ali mora biti elaborirana i mišljena iznova, prevashodno u samoći kelije, tamo gdje dah slanog vazduha ne ohrabruje riječ i misao. 

Dakle, dok sam govorio o klasi na skupu protiv privatizacije Velike plaže, pitao sam se što je to klasa. Da bi se danas govorilo o klasi, trebalo bi prvo reći kakav je novi kapitalizam u kojem se potčinjena klasa javlja kao simptom. 

Ono što vrapci znaju, ali i sve ptice gnjezdarice južno od Ulcinja, jeste da savremeni kapital profitira na kognitivnom kapitalu čovječanstva. Istina je da su Afrika, Amazon ili Balkan napadnuti kao resursi prostora i da se borba za zemlju ne bliži kraju, ali isto tako, ako proučimo na šta ta borba liči, vidjećemo da joj se pravila klešu u metasvijetu novih oblika komunikacija kojima se upravlja i ispravlja svijest o prostoru. Da uprostim, kako bih sam razumio, a onda i čitalac – današnji je kapital usmjeren na tvoju pažnju, podatke, bihevioralne tokove, algoritamsku prediktivnost, kako bi upravljao tvojim željama i mogućnostima. On preparira umove na način da sudjeluju u renderskim halucinacijama, on vaspitava pokoljenja da bez borbe prihvate i prodaju ono za šta se u prošlosti prolivala krv. 

U tom metaversnom, sasvim androidnom sistemu prenosa informacija, kontakt je zamijenio vezu a interfejs emotivnu razmjenu, pa se javio novi otupjeli sapiens spreman da trpi beskonačno polje mogućnosti kao obećani raj. U tom nesolidnom stanju stalnih očekivanja, dometanja, fluidnih konteksta nad kojima caruje stara podvala obilja, izgubila se još starija svijest o potrebama. Tako je obilje informacija potisnulo potrebu za mirno provedenim popodnem. Zatim je obilje zdravstvenih parametara poništilo potrebu prirodnog starenja. Mitologizovano obilje finansija na koncu, zamijenulo je potrebu za osnovnim ljudskim emotivnim zabranima unutar kojih se kao ličnost razvijamo postepeno i bez šokova.

U prošlosti, da se vratim pitanju klase, radnicima je bio presječen put dostojanstvenog života opresijom koja se svodila na fizičko izrabljivanje. Fabrike su bile mjesta revolucionarne pobune i stvaranja klasne svijesti koja je nastala pod pritiskom strogih i nasilnih komandi. Djeca u Srbiji na primjer, prije samo stotinjak godina radila su u rudniku za tuce jaja, ili kilogram hljeba. Radnička svijest klesana je kroz ropstvo carskih sužanja i mužika, temeljila se na nepreglednoj prostorno izmještenoj sirotinji koja je skapavala po pregrađima Moskve. To su one mase kojima je u susret otišao grof Tolstoj gonjen maničnim napadom grižnje savjesti, da bi među njima shvatio kako ih svojom napojnicom zapravo kvari i ponižava, tj. da je emancipacija dublja i kompleksnija od njegovih nekoliko rubalja, što po pravilu pripadnu najvećim kurvinim sinovima u piramidi geta. 

Potlačeno radništvo i sirotinju nije mudro idealizovati, već ih možda treba shvatiti kao socijalnu skupinu koja je u određenom trenutku preuzela svoju istorijsku ulogu. To jeste  bukvarski površan pogled, ali u njemu se može nagovjestiti klasa kao homogen, radnički kolektivitet, i politički konstrukt koji je posjedovao izvjesne veze sa realnim stanjem na terenu revolucije. 

Ali ko je potčinjena klasa danas? pitao je jedan od drugova na Velikoj plaži. Ako iznajmim ovaj bar, preko bankarskog kredita, zar ne radim za banku koja me iskorišćava? Zar nisam i sam upao u stupicu, iako u očima domicilnog življa ličim na čovjeka od biznisa i novu buržoaziju koja gazi sve pred sobom.

Zaista su imovinske sheme i odnosi moći postali komplikovani do mjere da se čovjek može ražaliti i nad piranom. U eri finansijskog i digitalnog kapitalizma mapa potčinjavanja maendrira i donosi cijeli jedan zamršeni sistem hijerarhija koje ne odgovaraju onim ilustracijama iz XIX vijeka gdje debela svinja u polucilindru pritiska bosonogo siroče. 

Pa ko je onda potčinjena klasa danas? Ako kažemo da su to zemlje “trećeg svijeta”, lako ćemo uvidjeti rasnu dimenziju potlačenosti, koja nam u potrazi za čistom definicijom može zasmetati. Možda je za početak važno odustati od te normativne žudnje za definicijom i prihvatiti da je sami pojam klase složen i usaglašen sa novim vremenom stalnog izjašnjavanja. U tom smislu klasa potčinjenih bila bi ona koja je van znanja, ili je udaljena od svijesti koja joj pomaže da shvati da je potčinjena. Otud bi viša klasa mogla biti definisana kroz informacijski luksuz koji sebi mogu dozvoliti bogati, da se sklone i izađu iz meljućeg stroja pod kojim je nemoguće misliti. Možda su niža klasa i dalje periferno izolovani pojedinci, ali sad su neki od njih u udobnim foteljama poput ove u kojoj sjedim dok pišem ovaj tekst gonjen diktatom algoritma. 

Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi, kao klasa koja je zaronjena u info-klupko izgubila moć da vidi i spozna signale socijalne borbe. Student na prestižnom američkom univerzitetu koji će otplaćivati svoj kredit, i gurati svoje tijelo do granica izdržljivosti, možda je klasno potlačen u odnosu na seljaka iz okoline Nikšića koji od surutke zaradi da prehrani porodicu i pomogne mjesnom fudbalskom klubu. Definicija potrebe i obilja se mijenja, a klasno pitanje nije samo pitanje gladi, nego i pitanje mentalne komande, psihičkog pritiska koji savremeni čovjek trpi. 

Proleteri svih zemalja se ne ujedinjuju upravo zato što ne shvataju svoju istorijsku funkciju ro-bota, koja im je data kroz prakse odricanja, sadizma, i nadzora kojima su izloženi.

Smije li se onda reći da potčinjena klasa novog doba zasijeca stare granice između sirotinje i bogatstva, i čini jednu novu kompleksnu situaciju koja se drži pod kontrolom korporacija. Potčinjeni čovjek današnjice je i digitalni čovjek, toliko odrođen i pritisnut tehnokratskim metodama prevlasti da ne može osjetiti klasno jedinstvo sa gladnom djecom trećeg svijeta. Otupjela, bezdušna masa kao krajnji proizvod tehnofeudalnog svijeta, zapravo je klasa ispod ljudskog minimuma, transhumani ostatak, ono u šta nas žele pretvoriti i kad jedemo i dok gladujemo. Zato ujedinjenje klase potlačenih možda može, kad je divan suton na plaži, da se zamisli i šire od ekonomskog modela koji je prethodio svemu, ali koji više nema jasne granice i traži nova premoštavanja. 

Ujedinjenje robova trećeg svijeta i robova moderne tehnološke tvrđave, kroz različite patnje stvara novu klasu koja se mora prepoznati, komunicirati, i u svojim ropskim praksama naći inspiraciju za zajedničku borbu. Jezik kojim se bude govorilo o tom iskustvu biće jezik pobune. Svakim slovom taj se novi jezik traži kroz otvorenost za čovjeka i njegovo iskustvo kao centralni cilj revolucionarne borbe. 


Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi

ekonomija pažnje

Ko je danas potčinjena klasa?

Tokom 2016. godine, legendarni anime reditelj Hajao Mijazaki posjetio je kompaniju specijalizovanu za AI CGI animaciju. Iako su Mijazaki i Studio Ghibli poznati po svom tradicionalnijem pristupu animaciji, oduvijek su bili otvoreni za eksperimentisanje s novim tehnologijama. Već više od dvadeset godina koriste digitalne boje u svojim filmovima, a Mijazaki je čak režirao i kratki CGI film pod nazivom Boro the Caterpillar.

Predstavnici AI studija prikazali su Mijazakiju rezultat svog rada,  kratak video na kojem se vidi groteskno stvorenje koje se migolji i puzi po zemlji. Jedan od članova tima objasnio je da se stvorenje „pomjera koristeći svoju glavu, ne osjeća bol i nema nikakav pojam o zaštiti sopstvene glave, koristi glavu kao nogu.“ 

Nakon što je u tišini odgledao snimak, Mijazaki je rekao da ga animacija podsjeća na njegovog prijatelja sa teškim invaliditetom: 

„Svako jutro, doduše ne ovih dana, viđam svog prijatelja koji ima invaliditet. Toliko mu je teško da čak i lupi pet; njegova ruka, zbog ukočenih mišića, ne može da dosegne moju. Kada pomislim na njega, ne mogu da gledam ovakve stvari i da ih smatram zanimljivim. Ko god da pravi ovakve stvari, ne zna šta je bol.“

Nakon kraće pauze, dodao je: „Duboko sam zgrožen. Ako stvarno želite da pravite jezive stvari, slobodno ih pravite. Ja nikada ne bih želio da ovu tehnologiju uključim u svoj rad. Iskreno osjećam da je ovo uvreda za sam život.“

To je tipičan Mijazaki, čovjek sposoban da stvori izuzetno nježne i humanističke filmove, ali svi koji imalo poznaju njegov privatni život znaju da se radi o osobi koja je brutalno iskrena, direktna i često mrzovoljna i prgava. Postoji još jedan poznati viralni snimak iz dokumentarca, u kojem Mijazaki prisustvuje premijeri filma svog sina, Gora Mijazakija. Tokom projekcije djeluje vidno razočarano, napušta salu prije kraja filma i sve rezimira kratko: „Još je uvijek dijete.“

Teško je ne prisjetiti se Mijazakijeve reakcije na AI animaciju dok posmatramo pojavu AI Ghibli crteža na internetu. Ako vam to nije poznato, riječ je o najnovijem viralnom trendu, uz nekoliko jednostavnih uputstava unesenih u ChatGPT, moguće je za svega pet sekundi dobiti relativno uvjerljivu repliku crteža u Ghibli stilu.

Upotrebe su raznovrsne: možete, recimo, ubaciti svoju fotografiju i zatražiti da budete ghiblifikovani, ili, na primjer, pretvoriti Aleksandra Vučića u Ghibli karkatera. Kao i kod većine stvari na internetu, glavni aduti ove tehnologije su brzina, niska cijena i dostupnost. Zbog toga je Ghibli AI estetika posljednjih mjeseci postala sveprisutna, čak i van viralnog trenda, korisnici su je jednostavno počeli masovno primjenjivati u svakom kontekstu.

Ne znam koja su tačno ograničenja ove tehnologije, niti kako će se dalje razvijati, ali vjerovatno najimpresivniji primjer njene trenutne primjene je fanovski trejler za Lord of the Rings, koji je u potpunosti napravljen u Ghibli stilu koristeći samo AI alate. Iako su pokreti i animacija u tom trejleru prilično neuvjerljivi i djeluju čudno, pretpostavljam da se tehnologija može znatno unaprijediti. Ne djeluje nevjerovatno da će za dvadesetak godina neko moći da kreira kompletno animirani kratki film koristeći isključivo ChatGPT promptove. 

AI u umjetnosti razotkriva duboku tenziju koja je prisutna u svakom umjetničkom djelu,  onu između rada i kreativnog procesa. Umjetnički objekat je istovremeno rezultat izrade i izraza lične vizije. Kada bi, recimo, AI doveo do rasta produktivnosti u oblastima poput računovodstva i u potpunosti automatizovao taj posao, jedini koji bi se žalili bili bi sami računovođe. Možda bi bila dusa pronaći im novu posao, ali niko ne bi tvrdio da je automatsko vođenje računa "neautentično" ili da je tim procesom izgubljeno nešto suštinsko. U umjetnosti su rad i kreativni proces neraskidivo povezani, jedno ne može postojati bez drugog. Ako umjetnost zaista predstavlja produžetak samog umjetnika, onda ona može biti ostvarena jedino kroz njegov lični angažman. Bez tog konkretnog rada, umjetničko djelo gubi svoju suštinu i postaje bezvrijedno.

Ovakva tendencija često se vulgarizuje i unutar samog animea, produkcije se nerijetko hvale time što je određena epizoda sadržala preko 10.000 crteža, u poređenju s prosjekom od oko 3.000 po epizodi. Iza toga stoji pretpostavka da je teži i mukotrpniji produkcioni proces automatski i bolji, odnosno da je kvalitet djela proporcionalan količini uloženog rada. Zanimljivo je kako je ta percepcija prisutna u animaciji gotovo oduvijek. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b97c631-2b1c-4f9e-9079-2304245fc3e8)
Animacija kao pohvala trudu{.caption}

Iako animacija već dugo omogućava gotovo automatsko generisanje pokreta kroz tehnike poput rotoskopa, gdje se crteži izrađuju direktno preko prethodno snimljenog video materijala, ova metoda nikada nije zauzela centralno mjesto u industriji. Razloga za to ima više, ali ostaje činjenica da je, mnogo prije pojave AI tehnologije, rotoskopska animacija uživala znatno manji ugled u odnosu na druge pristupe. Fanovi su godinama vodili rasprave o tome da li su određene scene nastale rotoskopiranjem ili klasičnom ručnom animacijom, pokušavajući da utvrde da li djelo ima pravi integritet ili ne.

Ipak, u animaciji postoji duboka tenzija između kreativnog zanosa i materijalnih uslova rada, što je posebno jasno u istoriji Studija Ghibli. Hajao Mijazaki i Isao Takahata, osnivači studija i dva izuzetna reditelja, u mladosti su bili predani komunisti i sindikalni aktivisti koji su organizovali proteste unutar kompanije Toei kako bi izborili bolje uslove za animatore. Međutim, njihova neumoljiva posvećenost stvaralačkom procesu i umjetnosti često je potiskivala te iste ideale za koje su se ranije borili.

U filmu *The Wind Rises*, Mijazaki povlači paralelu između sebe i Djira Horikošiija, japanskog inženjera koji je dizajnirao ratne avione korišćene tokom Drugog svjetskog rata. Zaključak filma sugeriše da, iako je žalosno što su Horikosijeve kreacije završile u ratnim razaranjima, sama ljepota onoga što je stvorio opravdava njegov rad. Mijazaki, prema vlastitim javnim izjavama, ne smatra svoja djela niti djelovanje moralnim, priznaje da je bio posvećen poslu do te mjere da je bio loš otac, ali djeluje da vjeruje da je ta krajnja predanost stvaranju možda i najviši cilj kojem čovjek može da teži.

Uprkos pokušajima da Ghibli stvori bolje radne uslove, studio je često gurao svoje zaposlene do krajnjih granica u potrazi za savršenstvom koje su Mijazaki i Takahata očekivali. Ovakav intenzitet rada imao je svoju cijenu, jedan od najtalentovanijih reditelja studija, Jošifumi Kondo, preminuo je rano u 47. godini, a producent Tošio Suzuki kasnije je priznao da je uzrok bila iscrpljenost i prekovremeni rad, otvoreno rekavši da ga je Ghibli ubio.

Ako AI donosi nešto pozitivno u svijet umjetnosti, to bi mogla biti pojava stigme prema djelima koja su previše slična onima generisanim vještačkom inteligencijom. Generička i šablonska umjetnost, bez izražene tehničke vještine ili emotivne dubine, bila je prisutna svuda i mnogo prije pojave vještačke inteligencije. No, ako se tvoje djelo ne razlikuje bitno od nečega što se može napraviti za par klikova, postavlja se legitimno pitanje, da li je uopšte vrijedno truda?

Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije. Naravno, animacija nije vrijedna samo kada precizno imitira stvarne pokrete, već onda kada nudi jedinstvenu interpretaciju kretanja. Od manirizama likova, izraza lica, upotrebe različitih brojeva frejmova, izražavanja težine, pa do stvaranja specifičnog ritma i tajminga – postoji ogroman broj varijabli koje animator bira i koristi pri stvaranju scene. Sve te odluke zajedno doprinose nastanku jedinstvenog izraza. Suština animacije leži u posmatranju i interpretaciji.

Jedan od zabavnijih primjera toga jeste stil animacije koji se često koristi u animeu, poznat kao Itano Cirkus, nazvan po svom tvorcu Ičiru Itanu. Ova tehnika se prepoznaje po kadrovima u kojima kamera dinamično prati projektil koji se kreće velikom brzinom i hvata haotične, nepredvidive putanje. Cijele sekvence djeluju izuzetno energično i trodimenzionalno, stvarajući osjećaj intenzivne akcije. Itano je originalno razvio ovu tehniku tako što je vozio bicikl s pričvršćenim vatrometima koji su se ispaljivali tokom vožnje, kako bi bolje razumio trajektorije, brzinu i dinamiku projektila u pokretu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/6x8q_IPwiOo?si=uTZ0-jxWAa4aUZG_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ovo nas dovodi do prvog Mijazakijevog citata: prava tragedija AI umjetnosti ne leži u sumnjivim praksama oko intelektualne svojine, niti u hiperprodukciji bezvrijednog sadržaja na internetu. Suštinski problem je što predstavlja još jedan korak u postepenoj dehumanizaciji svega što nas okružuje. 

Mijazaki vjeruje da je umjetnost ukorijenjena u pažljivom posmatranju drugog čovjeka, u empatiji i razumijevanju njegovih fizičkih ograničenja i potencijala. Ako je digitalizacija već stvorila jaz između nas i stvarnosti, tjerajući nas da sve češće učestvujemo u apstraktnim, nadrealnim procesima bez stvarnog kontakta, onda AI animacija djeluje kao završni čin te destrukcije. Čak i animacija, koja je nekada imala snažnu fizičku i emotivnu povezanost sa stvarnim svijetom, sada biva zamijenjena dekontekstualizovanom, lišenom realnosti, praznom imitacijom.










Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije

animacija

Kad tehnologija postane uvreda za život

Da je ovogodišnja dodjela Oskara, kojim slučajem, održana krajem aprila umjesto tradicionalno početkom godine, nema te sile koja bi mogla učiniti da najpoželjnija statueta ne sleti u ruke režisera Edvarda Bergera, autora filma “Konklava”.  U današnje vrijeme, u kojem se ciklus aktuelnosti jedne vijesti mjeri minutima, a ne satima ili kamo li danima, ipak jedna vijest – ona o smrti pontifeksa katoličanstva, odolijeva globalnom deficitu pažnje. 

Kako to nalažu protokol i tradicija, koja je u sistemima kao što je organizovana religija često sama sebi cilj, jer iz svog ritualizma crpi moć, u srijedu 7. maja počinje zasijedanje konklave – okupljanje kardinala u Sikstinskoj kapeli, gdje će vijećati i glasati koliko god puta bude potrebno, dok jednoglasno ne izaberu novog vođu najveće denominacije jedne monoteističke religije na svijetu. Pomenuti film “Konklava” djelimično demistifikuje ovaj proces (uz neizbježne primjese drame i simplifikacije imanentne Holivudu), u kojem se cum clave – pod ključem bira novi papa. 

Svaki kardinal mlađi od 80 godina može birati papu ili biti izabran. U ovoj konklavi učestvuje najveći broj papa elektora u istoriji – njih 133. I ova brojka nam već pruža mali uvid u to koliko drugačiji je Papa Franjo bio od svojih prethodnika. Naime, neki kardinali su već izašli u javnost sa komentarima da očekuju da će konklava trajati duže – iz prostog razloga što je papa u prethodnih 12 godina imenovao veliki broj kardinala, vodeći računa o ravnomjernijoj zastupljenosti teritorija, te stoga po prvi put u koledžu kardinala učetvuju kardinali iz zemalja kao što su Bruneji, Mijanmar, i mnoge druge u kojima ranije nije bilo kardinala. Prvi papa neevropskog porijekla u modernom dobu i na ovaj način je pokušao da pošalje poruku jednakosti svijetu.

Nije novost da se pokreti, koji počnu zasnovani na plemenitim idejama milosrđa, jednakosti i univerzalne ljubavi, vremenom postanu svoja suprotnost. Naprotiv, istorija je pokazala da je to skoro pa pravilo sa svim uspješnim ideologijama (ako pod uspješnom ideologijom smatramo onu koja je uspjela da se proširi i ukorijeni). 

U romanu “Braća Karamazovi” postoji jedon poglavlje “Veliki inkvizitor”. Iako napisana kao grozničava alegorija Ivana Karamazova, ova epizoda se može čitati samostalno, i kao takva je i analizirana u prošlosti od strane mnogih mislilaca. Naime, priča govori o Isusu Hristu, koji odlučuje da dođe u Španiju, u Sevilju – gdje je gorela neprikosnovena moć inkvizicije, začuđen brutalnim progonom nevjernika koje je takvima proglasila inkvizicija, i u njegovo ime organizovala lomače na kojima su oni u mukama izgarali. Veliki inkvizitor u svom monologu Isusu spočitava što je ljudima dao slobodu, i što je trebao da iskoristi čuda koja je učinio za života da im tu slobodu oduzme, jer ljudima treba hleb i autoritet, a ne nekakva sloboda volje. Inkvizicija je sada tu, da sprovodi njegovu riječ bolje nego što je on sam, i, kao što Veliki inkvizitor kaže “Što si ti došao sad tu da nam smetaš?”  I na kraju, Veliki inkvizitor, koji sprovodi vjeru čija se cijela dogma temelji na očekivanju Drugog dolaska Spasitelja – Isusu kaže “Idi, i ne vraćaj se više.”

**

Od dana kada je izabran, gdje je sa balkona Bazilike u Vatikanu entuzijastično pozdravio okupljene vjernike, pap Franjo je u javnosti djelovao i, kako sada već znamo, živio skromno, skrušeno, ponizno, u skladu sa prvobitnom hrišćanskom idejom i svojim jezuitskim učenjem. Njegovi progresivni stavovi prema homoseksualacima, ateistima i siromašnima donijeli su novi reformski duh organizaciji koja svoju vjekovnu tradiciju zasniva na teško prilagodljivoj dogmi, strogoj hijerarhiji i nepokolebljivom konzervativizmu. U posljednjim danima svog života, papa Franjo je pozivao na mir, ističući neophodnost hitnog prekida vatre u Gazi. 

Dokaz da živimo u čudnim vremenima je možda i taj paradoks – da u dobu jačanja desničarskih ideologija, progresivni vjetrovi dolaze iz Vatikana – koji je globalni (ili makar zapadno civilazijski, ako bi se pozvali na Hantingtonovu podjelu) stožer konzervativizma. To je, takođe, dokaz da vremenom načeti sistemi svoj spas mogu naći u transformaciji. Ali, da li je transformacija moguća za organizaciju čija je postojanost i nepromjenljivost u njenoj samoj srži? Iako crkveno učenje gubi na značaju i primjeni u svakodnevnim životima vjernika, uticaj crkve se ne može poreći za sve hrišćanske denominacije, a istorija dokazuje da društvo u trusnim vremenima spas i utjehu pojačano traži u iracionalnom. 

Uz neizostavnu prisutnost u medijima, izbor novog pape će, snažnije nego inače, ukazati na pravac u kojem će se crkva kretati, i da li će nastaviti u iskoraku prema najpotlačenijima, ili će se vratiti u svoje raskošne odaje da pripovijeda riječ božiju na način koji je začudio i samog Hrista, i primorao ga da se spusti u Sevilju. 


Nije novost da se pokreti, koji počnu zasnovani na plemenitim idejama milosrđa, jednakosti i univerzalne ljubavi, vremenom postanu svoja suprotnost.

konklava

Kuda će krenuti crkva?

Zapita li se iko nad grobom četnika, kako je moguće da je tolika sila pravde stavljena ad acta skoro pola vijeka; kako su se četnici i njihovi nasljednici šutke probijali kroz sve faze samoupravljanja, jeli, pili, tucali se u radničkim odmaralištima, vršili inspekcijske poslove i novoj himni podučavali djecu? 

Kako je moguće da makar jednom od tih heroja nije na um palo da nešto pokvari, makar dvije rerne u čačanskoj fabrici, ako ne već nešto ozbiljnije. Kud su se đele one silne diverzije i operacije, kamo srčanost, gerila i gusle, operacije Halyard? Kako je sve to uslišeno u socijalizmu, tokom prve, druge, desete petoljetke; kako su navijali za FK Partizan i Crvenu zvezdu, vodili unuke u Šumarice, poštovali ustave i preambule, ako se već radilo o pokretu mudonja spremnih da poginu za kralja dok si rekao posna plazma.

Prosto čovjeku bude nejasna ta velika crna, da ne kažemo crvena rupa u kojoj su se školovali, bivali uzorni domaćini i platežni penzioneri. Kako su uspjeli da izdrže pritisak tog demonskog mira, kako nije davno buknulo kao što sad buči po selima, dok se dižu spomenici i čitaju liturgije četničkoj vojsci. 

Hoću da kažem, ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu.

Jasno vidimo sve te vajne junake bojišta u poniznoj pozi civila koja im je nametnuta crvenim pasošem i petokrakom. Da, svakog jutra su je morali gledati da ih opomene na duplo izdajstvo. Jer, prvo su ratovali na platnom spisku okupatora, što je pravno definisano kao veleizdaja, i presuđeno, i usaglašeno sa međunarodnom sudskom praksom za ratne zločine, te legitimisano kroz unisonu podršku jugoslovenskoj državi pobjednici rata; a onda su izdali rođeno izdajstvo, priklonili se mrskom pobjedniku, povijajući kičmu pod novom silom.

Da ponovim pitanje: zar se jedan hrabri bradonja nije mogao raznijeti kod Vinče 1965. ili dići glas dogodine, samospaliti se iz inata, robijati, ako treba? Zašto su uglavnom komunisti najebali? Đe je Goli otok bio za četnika, odnosno, bolje reći, đe su četnici bili za Goli otok, kako je moguće da im se tako lako primio crveni ruž transvestije koju su junački trpjeli. Kako se nijedan ne sjeti da pod bradom školuje goluba i pošalje ga put Amerike i Engleske sa kratkom porukom: Ima nas, stop, čekamo savezničke snage, stop, sprem’te se, stop.

Ništa od toga, preletači su mirno hranili golubove, partijski lojalni, pitomci novog poretka u kojem su stvarali naslage sala i imetka. Eh, da su se mogli vozdići poginuli za kralja i otadžbinu, pa da zateknu rođenu pješadiju kako smrdi u lažnoj zakletvi i poštuje Lenjinov stijeg, možda bi njihovo gađenje bilo sastojak koji bi pomogao da Jugoslavija na kraju preživi. Ali nije se desilo, Jugoslavija je propala, a četnici nasljednici bez rizika krenuli u nova klanja, ukrstili kame sa inim kvislinškim strujama, iskoristili istorijsko odsustvo partizana i obnovili svoj ofucani mit. Rimejk devedesetih je poslužio da se modernizuju i saberu oko nove krvi, pa ih danas vidimo po sijelima, na parastosima, kako govore o slavi i junaštvu.

Ali opet, sve to izgleda bizarno, naročito kad vidiš sastav, kad čuješ sitno parohijalno zapijevanje, tričavi rezon kome se klanjaju. Bude čovjeku jasno kako su pet decenija ćutanjem gradili najveći spomenik feli prevrtljivih jajara. Prosto tu nema istine, niti slobodne misli, riječ je o jadnoj šovinističkoj fantazmi, predstavi, nacionalnom stroju plaćenika, opsesivnih slugu i bojovnika za tuđe.

U riječima vladike SPC Metodija, npr., na nekoj četničkoj fešti u Banjanima kod Nikšića, osjetiš tupavu mržnju prema zapadu, koja zapravo znači mržnju prema komunikaciji, što je prvi i osnovni simptom patologije straha. Zato su četnici izgubili rat i zato su se pokoreni lako pronašli u tuđem. Riječ je o mentalnom naboju patrijarhata koji je toliko lažan da se može izdržati samo po cijenu gubitka živaca i životne radosti. Ideja fašizma isti naboj konzervira u strašnim formatima širom planete, a kod nas, eto, u kostimima kleronacionalista, pomalo komičnim i nesporno tužnim.

Iz knjige ["Zbogom Novine"](https://platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine), Žuta Kornjača, 2025


Ne uklapaju se novi nadahnuti nekrolozi četnicima sa faktom da su kao pizde prisezali punih pola stoljeća najvećem antihristu Jožeku Brozu

revizija

Osveštanje šubare

Teško da bi se mogao odabrati bolji trenutak za podsećanje na jedinstvenu knjigu autobiografskih zapisa Mitre Mitrović (1912-2001), jedne od najistaknutijih jugoslovenskih revolucionarki i komunistkinja, kao i jedne od osnivačica AFŽ-a, urednice lista „Žena danas“, prve ministarke prosvete u Srbiji, ali i prevoditeljke i književnice koja je, iako je svoj stvaralački impuls podredila revoluciji, ipak iza sebe ostavila važna dela, kao što su izvanredni refleksivno-dokumentarni memoari *Ratno putovanje* (1953), biografija Veselina Masleše (1957) ili *Položaj žene u savremenom svetu* (1960). 

Iako nezavršeni, pisani nakon što je, budući da je stala uz tzv. „reformističko krilo“ na čelu sa Milovanom Đilasom, isključena iz CK i SKJ, deset godina nakon preranog penzionisanja, u godinama izolovanosti i odbačenosti, ovi zapisi ni retrospektivno, uprkos naknadnoj distanci, ne zanemaruju načela istinitosti, pokušavajući da proniknu u samu srž pitanja borbe protiv potlačenosti, smisla žrtvovanja lične zarad opšte slobode, kao i shvatanja ljubavi, ideala i ideologije. Njena potpuna posvećenost studentskom pokretu i Komunističkoj partiji čine da pišući o sebi, bez trunke sentimentalnosti, sve vreme govori o drugovima i saborcima, o zavereništvu u zajedničkoj borbi, čime je knjiga i svojevrsna intelektualna biografija generacije kojoj je pripadala. 

Jedna od osnovnih demarkacionih linija u odnosu na koju se pobunjeni studenti tridesetih godina prošlog veka, u vreme krize liberalne Evrope, diktature u Kraljevini Jugoslaviji i nadiranja fašizma, u hrabrom pokušaju menjanja političkih i društvenih odnosa, određuju jeste – malograđanština. Otpor prema njoj odnosio se na „ono nisko, glupo, prostačko, ograničeno, podmuklo, intrigantsko, sitno-karijerističko, ćiftinsko što je u svom malom životu videlo kraj i početak sveta, dok nije kasnije dobilo svoje teorijsko marksističko objašnjenje o međusloju koji se uvek koleba i gleda svoje male interese.“

Prezir prema malograđanštini, prema zvanjima i karijerizmu, značio je otpor prema konvencijama sveta koji se raspadao, nezadovoljstvo postojećim odnosima u društvu, „oštar refleks prema nečemu što je lažno“, ali i odlučno izlaženje na kraj sa vlastitom malodušnošću i pesimizmom. Lažni moral zameniće novi, partizanski moral, imaginiranje novog društva i novog čoveka, a trenutak zabrane okupljanja „više od tri lica zajedno na ulici“ za ovu generaciju doslovno će značiti potvrđivanje, svakodnevno i u praksi, činjenice da je držanje skupa zarad borbe i izgradnje novog sveta smisao života samog.

Tridesete su bile doba opredeljivanja, aktivnog političkog života, ali i doba puno lišavanja i brzog sazrevanja. Jedinstveni studentski pokret koji je začet na Beogradskom, ali se ubrzo proširio na Zagrebački i Ljubljanski univerzitet, samoorganizovan i bez dodira sa bilo kojom dotadašnjom političkom partijom, rastao je i omasovio se, dobijajući sve jasniju političku artikulaciju i pravac. Usledile su i prve masovne demonstracije studenata pod Šestojanuarskom diktaturom koje su se nastavile u Domu studenata, gde su se sa prozora i balkona građani pozivali da ne izlaze na izbore za „lažni parlamenat“, sve do kasno u noć, kada je uhapšeno trinaest studenata, a žandarmerija opkolila Dom.

„Tih novembarskih dana…aula više nije bila prolazno mesto za obaveštavanje o seminarima, kolokvijima i ispitima, ili mesto na kome se na trenutak susretalo, nego naše glavno sastajalište, neki naš krov nad glavom koji smo smatrali da nam pripada, pa ga zauvek i zauzeli, potom branili od policije. Tu smo ovih meseci obaveštavali svakog časa o svakom potezu vlasti, o rezultatima razgovora naših delegacija s rektorom ili na sednici Univerzitetskog senata, o svakom uhapšenom studentu (...) Postala je svakodnevna obaveza doći u aulu, analizirati svaki postupak univerzitetskih vlasti, policije, ministra prosvete, svaki članak u novinama.“

Pokret pobunjene akademske omladine želeo je novu i slobodnu Jugoslaviju. Glavni razlozi pobune bili su bezakonje, korupcija, loš izborni sistem i falsifikovanje izbornih rezultata, kao i nezakoniti i divljački postupci policije prema studentima, a neki od osnovnih zahteva su bili da s vlasti ode „razbojnička banda“, ukidanje diktature i njenih zakona, puštanje i oslobađanje studenata, slobodna štampa i autonomija univerziteta.

Iako svoju generaciju nije smatrala romantičarskom, ideje u koje su verovali značile su i ideale kojima su težili. Devojke iz pokreta nisu nosile štikle, opredeljivale su se za jednostavne krojeve, kapute od grombi štofa, trenčkot i beretke, jer je „kinđurenje i povođenje za modom kod revolucionarki bilo znak njihove neemancipovanosti i malograđanštine“. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/42438d5a-ab1f-47bd-8f60-1fd085a46920)
Mica Šlander Marinko, Kata Pejinović, Maca Gržetić i Mitra Mitrović{.caption}

Važnu ulogu u međusobnom prepoznavanju i deljenju političkih i životnih načela, za ovu generaciju imala je literatura, a posebno izdanja Nolita, izdavačke kuće koju je osnovao Pavle Bihali, urednik, grafički dizajner, prevodilac i esejista, koji će početkom okupacije, 1941. biti streljan kao Jevrejin i komunista. Zajedničke diskusije o Nolitovim knjigama značile su biti upućen u društvene probleme savremenog sveta, ali i „biti osetljiv na ljudsku bedu i eksploataciju u kapitalističkom sistemu, biti protiv fašizma koji nadire, saosećati s narodima u kolonijama, osećati laž malograđanskog života i lažni blesak bogatih zemalja, biti protiv potlačenosti žene“. 

Posebno intrigantan zapis u knjizi naslovljen je *Dve dame sa suzavcem*. Reč je o akciji koju su Mitra i njena drugarica Branka bile zadužene da izvedu na Kolarčevom univerzitetu, tokom patriotske večeri Rusa emigranata i belogardejaca u slavu carske Rusije, prigodnog koncerta i komemoracije koju je dvorska elita Aleksandra I održala ruskom caru Nikolaju. Svaka je dobila po tri epruvete gasa (suzavca) koje su za tu priliku napravili sami studenti hemije i koje su usred najuglednijih zvanica, tokom himne, kad se zaorilo „slavsja, slavsja, ruskij car“, otvorile i bacile na pod sale, nakon čega je nastala panika i usplahireni povici „boljševiki, boljševiki“. 

Kroz akcije se dokazivala i kalila hrabrost, a važan deo zajedništva, posebno za ilegalan rad, činila je i konspirativnost koja se ogledala u razmeni ceduljica, prenošenju lista Komunist i propagadnog materijala u duplom dnu kofera i njihovo raznošenje po manjim gradovima, kao i stavljanje vaze sa cvetom u prozor kao znak da je da je akcija uspela. Prvi put uhapšena tokom 1934, nakon racije i pretresanja celog stana, Mitra jednu celu noć provodi sa prostitutkama, u ćeliji koju su žandari nazivali „žensko groblje“, trpeći njihove ogorčene napade i uvrede, pokušavajući da razume njihove životne nedaće.

Ljubav i partnerstvo sa Milovanom Đilasom diskretno i nenametljivo prožima stranice ovih spisa. Od prvog pogleda i osmeha, prve dogovorene šetnje Kalemegdanom koja je bila „intenzivno upoznavanje kao da se radi o životu i smrti“, do trenutka njegovog hapšenja i izricanja presude od tri godine robije kada se jedva usred sudnice zadržala na nogama da ne padne usred trenutne nesvestice, pa i epizode ponižavajućeg odlaska kod cenzora zbog jednog ljubavnog pisma i sramota što je neki neugledan i nakaradan čovek čitao jedan sasvim intiman pokušaj održavanja emotivnog kontinuiteta tokom duge razdvojenosti. Uprkos tome što je Đilas njoj bio ono „trajno, nepovredivo, nezamenljivo u životu“ u jednom trenutku Mitra Mitrović piše da će njihove ljubavi postati „partijska stvar“.

Doprinos Mitre Mitrović omladinskoj sekciji KPJ u omasovljenju ženske antifašističke borbe i emancipacije je nemerljiv, a njena kondenzovana misao, osećaj za detalj i autentičan glas svedočanstva danas opet aktuelan. Ova naizgled krhka žena, krupnih i radoznalih očiju, po potrebi glumeći uglađenu mladu gospođicu, dejstvovala je kao istinska gerilka, beskompromisna revolucionarka koja se borila za slobodu na svim frontovima, kako napornim ilegalim radom, tako i legalnim partijskim putevima. Dosledno, celim bićem i bez ostatka, jer: *Žrtvovanje se ne oseća u tom bukvalnom značenju dok ste celi, tada je to vaša najkompletnija sloboda.*



Mitra Mitrović, Otpisana, autobiografski zapisi, priredio Veljko Stanić, Beograd: Vukotić medija, 2023.

heroina mitra mitrović

Proganjali smo pesimizam iz sebe

U šturom policijskom jeziku obično ne nađete ništa zanimljivo, pa je i vijest da je L.K. (18) prebio četiri maloljetnika, prošla, kako se to obično kaže u još šturijem novinarskom govoru – ispod radara. 

Saznajemo da je L.K. iz Tivta napao četvoricu na sportskom terenu, obarao ih na zemlju i udarao. Ne znamo koliko su djeca imala godina, nije nas ni briga, jer dan je pun događaja koji odvlače pažnju sa lokalnih batina.

Ipak, ako se zadržimo na lokalu, pa još na primorju, shvatićemo da su upravo Tivat i Budva dva grada eksplozivnog razvoja koji je krenuo u dva različita pravca, sa jednom zajedničkom osobinom – sve je predato investitorima, prodavcima nekretnina i mešetarima prostora. U Budvi je buknuo betonski pakao bez plana, dok se u Titvu dogodio Porto Montenegro, ili, kako [reče](https://normalizuj.me/praxis/klasna-borba-se-vodi-u-prostoru) naš arhitekta sa Harvarda, Danilo Bulatović, posegnulo za “arhitektonskim kreacijama koje se idejno napajaju na kontejnerima neovenecijanske postprodukcije u neoliberalnom potpisu.”

Šta to znači? To znači da se obje primorske nastambe nisu bavile sadržajima za mlade, prostorima za djecu i stare, nego su štancale kvadrate na prodaju, sa više ili manje plana, te sa nulom razvojne ideje koja bi uključila lokalnu zajednicu. Zbog toga su dva grada preko zime pusti, s jeseni zamrli, dok se ljeti pretvatraju u otuđenu razglednicu koja služi za selfi i fabrikovanje iskustva Mediterana kojeg više nema.

Kad sam čuo priču o djeci koja se tuku na igralištu u Tivtu sjetio sam se divnog filma *The Florida Project*, oskarovca Seana Bakera, koji prati jednu dječju bandu dok operiše po Diznilendu na Floridi. Klinci iz obližnjih socijalnih straćara, iz sjebanih porodica, sa viškom slobode i vremena, obilaze Diznilend i gledaju ga očima lišenim iluzija. 

Lako mi je zamisliti da djeca koje žive pored Porto Montenegra, ili nedajbože buduće betonske distopije na Velikoj plaži, osjete istu vrstu depresivnog stanja u kome se iluzije ruše. Siromašni koji žive na rubu glamura već su gurnuti u život bez sadržaja, već pripremljeni za nasilje, koje se rađa iz agresije u prostoru. Tu djecu niko ne uzima u obzir kad se crtaju nove kule i garaže, njihova mladost jedva je notirana kao demografska činjenica. Oni su lokalni višak koji ima šansu da turisti proda šampona ili piletine, kako nadahnuto predloži arapski investor Alabbar.

Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali nasilje javnog prostora, grubost kvartova koji niču “za tržište” istinska je pozornica za razvoj delikvencije, kriminala, sitnog šverca i krupnih životnih grešaka. Roditelji žive pod sve većim pritiskom, ne mogu se osloniti na društvenu njegu, niti na pozornost zajednice koja nije organizovana da omladini pomogne pri razvoju, već da rentijerskoj kasti donese profit. Omladinski klubovi, igrališta, parkovi, školski kompleksi i programi prirodnjačke nastave odvijaju se sporadično, na inicijativu rijetkih grupa i pojedinaca, bez šire vizije, koja fali za sve što se direktno ne isplati. 

Tako to biva, djeca na primorju se direktno ne isplate, pa ih se često prepusti dugim zimskim mjesecima tavorenja, u varošima bez čestitog bioskopa, pozorišta, na obodu luksuznih marina i vještačkih rajeva za strance. Ta se djeca ponekad otmu kontroli, ti se mladi lako nauče pogrešnom pristupu drugom čovjeku, a ponekad se možda i ugledaju na korumpiorane političare, sumnjive pomorske trafikante, švercere i druge unosne “profesije” koje bujaju na obali. 

Takav je bio i moj rodni grad Bar u kome je lučki kriminal i šverc duvana regrutovao cijelu generaciju kriminalaca koji prosto nisu imali sreće da se iščupaju. Tako je i prenapučeni Kotor izgubio svoju dušu i desetine mladih života popisanih na kriminalnom planu odstrela. Tako se rastura svaka zajednica koja na vrh svojih prioriteta stavi brzu zaradu, umjesto svoju omladinu.
Posljednjih dana se u Crnoj Gori dosta govori o prostoru i to je dobro. Dobro bi bilo da se shvati kako je svako javno mjesto jedan vaspitni kod, za omladinu koja ga skladišti u malom mozgu i formira pogled na svijet. Ako ćemo umjesto organskog razvoja primorskih gradova forsirati agresiju kapitala, dakle, staklo, beton i neon – onda ćemo dobiti generacije oštećenog nerva za blago koje sve te silne turiste i dovlači u Crnu Goru.

Ali ni to neće trajati vječno. Mogu lako da zamislim, jednom će se i turisti opametiti, ostaćemo sami sa praznim rezortima, sa djecom podivljalom od očekivanja, sa nekom novom otuđenom djecom, usred betonske favele koja nikome nije dom.

*

*Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.*


Često se govori o prostoru škole kao mjestu nasilja, još više se govori o porodičnom nasilju. Ali šta je sa nasiljem javnog prostora i kvartova koji niču za tržište?

agresija u prostoru

Ko to tamo raste?

Značajan deo mog detinjstva nije se sastojao od isključivo detinjastih stvari. Vrlo rano sam osvestio u kakvoj sredini živim, kao što sam morao da se suočim i sa saznanjem o tome da pored bezbrižnosti igre postoji i stanje u kome se odrasli „igraju rata“, baš poput one satirične scene, u filmu *Mi nismo anđeli*,  gde se otac oprašta od ćerke odlazeći na ratište. Pri tom, on je u maskirnoj uniformi, kamufliran, prikladno uparađen, spreman za tobožnji ratni podvig.

Rat je jeftina, infantilna mimikrija, klackalica za odrasle. Disciplina pripadanja i lažnih podviga, iskazivanja prisilne i pritvorne zrelosti. Povišena ozbiljnost nije garancija nikakvog iskonskog uvida subjekta koji obnaša tu disciplinovanost. Po sredi je farsa primitivnog podražavanja i ugledanja, traženja i nalaženja uzora u zločinačkim i kriminalnim personama, osvedočenim vođama, huškačima i ubicama. Naglo buđenje želje za osvetom, ostavlja mnoge u okamenjenom stanju divljenja „mistici“ podviga koji se sastoji u potpunoj eliminaciji svega što se ne uklapa u pledoaje patriotskog bildunga.

Mimetika rata dovodi do vrhunca ispoljavanja istosti, do automatizovanog delirijuma zavrbovanog kolektiva, gde se ukida sve što nije neprijateljski pogled na bilo koje izdvajanje i razliku. Zato jer je rat podvig deindividualizacije, gde se „ja“ utapa u „mi“ poslušnih jedinica i brigada. Dok mimetizam kod dece služi za učenje ponavljanjem i imitacijom koja uvodi razliku, mimetizam ratnog pohoda, u kome se očekuje da svi budu unifikovano isti, imaju iste snove i težnje, predstavlja epitom trajnog ostajanja u simboličkoj fazi intrauterusnog „začeća“.

Ipak, za one koji nisu pukim oponašanjem novih zakona pripadanja izgubili svoje ja, sećanje na rat još uvek može da izazove dovoljno idiosinkratičnu uspomenu.

Za mene je to iskustvo buđenja za realnost rata bilo skoro kao u pesmi *Idemo*, od EKV. To jutro početka sukoba bilo je kao san iz pesme. Jednostavno, ugledao sam majčino zabrinuto lice, i odjednom više ništa nije bilo isto.

Baš kao i u pesmi, i u mom suočavanju san o sreći se ubrzo pretvarao u nešto neočekivano, strašno i otkrivalačko. Pesma insistira na grubom buđenju, na ukidanju sna kao i ljubavi koja se snom projektuje, koja se neguje u tankoćudnom zajedništvu. Usled mimetizma sreće koja je do tog trenutka označavala spokojstvo i utehu, saznanje da je svet na mestu. Jer sve je trebalo da bude nežno, prozračno, prijazno i poznato. Trebalo je biti „toplo na jastuku, u polusnu,“ da „miriše na doručak“ i da se čuje „prijatan glas iz druge sobe“. Upravo taj mimetizam vraćanja jutarnjeg spokojstva, stvari koje su osiguravale mirnodopsku bezbrižnost i trajanje, biva grubo narušen vešću koja donosi promenu svega zatečenog. Taj glas, dakako, budi iz sna detinjstva, time što izgovara da je počelo.

Tekst pesme EKV-a insistira takođe na ironijskoj kritici lažne, prolongirane naivnosti vladajuće ideološke mimikrije. Na laicizmu, načinima pretvaranja, eskapizama, kolektivnog glumljenja neznanja povodom ratnih činjenica i nasilnog insistiranja na ostajanju u zatečenoj fazi indolencije. Ironija koja provejava iz stihova: nismo znali da je kocka bačena, nismo znali da su sela spaljena, itd., govori o kolektivnom subjektu koji brani sada već neodbranjivu naivnost, skrivljenu nevinost koja i dalje podseća na detinju „nerazbuđenost“.

Kada se jednom iskorači iz te primitivne nerazbuđenosti, iz te košuljice stalnog poricanja i negiranja, dešava se upravo ono što se dogodilo u primeru ratnog veterana Gorana Samardžića. On je u inspirativnom govoru okupljenim studentima ispred zgrade RTS-a u Beogradu priznao da je sa svojih 21 godinu bio zaveden huškačkom mašinerijom, dok je „kuhinja“ te zavade bio još uvek nereformisani RTS. Takođe, što je još važnije, on se javno odrekao osnovne ubilačke retorike, podeli na „našu“ i „njihovu“ decu, rekavši da su i srpska i bošnjačka deca naša. Kada se ukine primitivna, tribalna podela na nas i njih, ukida se i primarni motiv za održavanje stanja mrziteljske odmazde, kojim se tovi svaki ratni sukob.

Korisno je prisetiti se da je RTS-ov huškački protokol, crpeo nekrofilnu inspiraciju iz zamišljanja stradanja dece isključivo srpskog porekla. Manufaktura laži istrajno je insistirala na nevinosti stradanja „nejači“ koje su tobožnji mudžahedini „bacali lavovima“. Za potrebe falsifikovanja narativa o nevinim žrtvama, ništa nije bilo dovoljno bizarno. I dan danas, jurišnici i profiteri rata naročito vole da se koriste arhaizmom nejač. Ta propagandna floskula ima funkciju infantilizacije onih koji stradaju. Reći za decu da su nejač, stvara od te dece prostu statističku brojku. Nejač, za razliku od dece, nema nikakvu istoriju, sećanje, intelekt, egzistenciju, osim one horske i nacionalne, onoga što im je dodeljeno zvaničnom propagandom o pripadnosti „nevinom“ kolektivu. 

Inscenirana nevinost te dece i tog kolektiva jedna je od temeljnih podvala nacionalističke proizvodnje opšte omraze i odmazde. Svaki nacionalizam profitira iz održavanja odabrane nacije u stanju trajne nevinosti. To je već čuvena, patološka nevinost večne žrtve. Oduzimajući dečiju nevinost, koja po sebi predstavlja izvor idealizma i snova o boljem svetu, i postavljajući čitav kolektiv u položaj življa – što je još jedan opšteprihvaćen dogmatski arhaizam – stvara se i održava klima opšte nekažnjivosti.

Sadašnji protesti studenata sve vreme demistifikuju tu petrifikovanu nevinost dečijeg doba u koju režimska propaganda želi uporno da ih ugura. Svedoci smo stalnih režimskih falsifikata i podvala kad su u pitanju đaci i studenti. Jedna od posebno bizarnih podela koju je uveo ovaj režim jeste ona na studente koje proglašava teroristima, i one druge studente koji samo „žele da uče“, a koji se stavljaju na stranu vlasti. Propaganda se u ovom slučaju služi depolitizacijom studentskih ciljeva, proglašavajući njihove zrele i odgovorne zahteve, plenume i zborove za zaveru „nesavesnih đaka“. Studenti međutim svakodnevno ilustruju da oni koji pripadaju najnežnijem dobu predstavljaju sasvim zrele borce za ustanovljenje demokratskog poretka vrednosti.

Da su današnja deca i studenti zaista prvoborci novog pogleda na svet i stvarnost, dokazuje upravo golub mira koji je predat iz ruku studenta srbijanca u ruke muslimanke, u skorašnjoj poseti studenata Novom Pazaru. Studenti su, sudeći po ovom mirnodopskom, antiratnom gestu, potpuno sazreli jer su shvatili univerzalistički karakter pobune – da nema slobode ukoliko nisu svi slobodni.

Kako bi se trenutni protesti u Srbiji pretvorili u stvarni proces temeljne emancipacije društva, potrebno je da postoji što više ovakvih mirnodopskih pružanja ruku. To je naročito važno u slučaju odbrane prava na detinjstvo, kako se ne bi dogodilo da još jednu mladu generaciju žrtvujemo bogu rata, tom Molohu koji samo čeka sledeću priliku.





Studenti su shvatili univerzalistički karakter pobune i postali zreli borci za demokratski poredak