Ukratko, drugar se javio s tezom da se u Crnoj Gori olako zaboravljaju likovi poput Svetozara Marovića, koji, kao presuđeni organizator kriminalne grupe u bijegu, sitno broji do zastare svog slučaja.

Uz poruku u kojoj sam lako prepoznao prijekor, drugar mi je poslao i nekakav smiješni mim sa pomenutim Marovićem, koji, onako ostario i neobrijan, čita Kafku, drži Proces u rukama, kao da nas sve kolektivno zajebava. Naravno da mi je o istom trošku pomenut i Đukanović (a đe je on?) i mnogi tajkuni bivše vlasti, da ih sad ovdje ne nabrajam — ionako ste ih, kako tvrdi moj sagovornik, svi odavno zaboravili.

Premda mislim da je pogrešno fokusirati kritiku na vlast koja to više nije, moja savjest nije ostala netaknuta ovom provokacijom, možda i zato što je došla u trenutku kad mi algoritam pršti od četnika i velikosrpske histerije, spremne da sprži svaki politički smisao i oburda i ovo malo nade što su naivni odvojili za godine pred nama. Moj drugar, potpuno pogrešno, uvjeravam ga, smatra da je sav taj nacionalistički cirkus na površini, laka meta, iza koje se krije pravi tektonski kamen što ga mi novinari izbjegavamo, zaboravljamo i držimo za davnu prošlost.

Ono što je sigurno: u jednom društvu koje se decenijama formatiralo oko gigantske nepravde i nedokazanih zločina s potpisom Đukanovićeve klike, ne može biti pravde dok se na velikom sprovodu ne sahrani logika koju su nam ostavili u točkovima, položili u sistem, formirali da traje kao paradržava i politički uteg. 

Ipak, ako ćemo da se pravno bavimo starim vlastima, pa i partijom koja se još odaziva na DPS, to možemo raditi samo putem jednog instrumenta, koji se, gle čuda, naziva – nova vlast. Zapravo je stara vlast opitna tačka nove vlasti, koja se definiše kroz odnos prema pravdi obećanoj na svim izborima i plakatima minule petoljetke.

Ako je moj prijatelj u pravu kad kaže da mi, jadni novinari, građani, aktivisti, snosimo odgovornost što ne dopiremo do suštinskog krimena na kome počiva svaka muka ovog društva, onda je to samo zato što ne kritikujemo i ne pritiskamo dovoljno novu vlast. Jer postoji svega nekoliko opcija zašto je Đukanović nedodirljiv, zašto je Marović siguran i zašto je šira tajkunerija uglavnom zbrinuta i ušuškana. 

Prva opcija je da vlast, koja je prije pet godina došla da obeća pravdu, zapravo — nesposobna. Dakle, oni ne umiju, nemaju kapaciteta, znanja, pravne i političke zrelosti da sprovedu jedan ozbiljan zahvat kao što je, na primjer, pravni udar na porodicu Đukanović. U tom slučaju, takva vlast ne samo da treba da bude glavni predmet kritike, nego zaslužuje da odmah izgubi izbore. 

Još goru varijaciju dobijamo ako pomislimo da ti ljudi nisu nesposobni, nego proračunati. U tom slučaju, nova vlast svjesno, pragmatično i realpolitički učestvuje i sarađuje u doziranoj pravdi, koja ne pomišlja napasti arhicentar stare moći. U tom slučaju nova je vlast prevarantska i opet je treba smijeniti, budući ignoriše glavno obećanje na kome se formirala.

Naravno da je trik u tome što bi smjena takve vlasti dovela do povratka one stare, čime našu političku aporiju približavamo formi vica. 

U tom je ključu i odnos vladajuće koalicije prema DPS-u, kroz slavnu zabranu da se s tom partijom politički sarađuje. Ako je DPS, kako se sugeriše, pod kontrolom počasnog predsjednika Đukanovića i njegovih kriminogenih pipaka, onda takvu partiju, kao najgoru prijetnju sistemu, treba ovog časa zabraniti, a sve čelnike uhapsiti zbog saradnje sa takvim strukturama. 

Ako to, pak, nije istina, odnosno, "reformisani DPS" nema jasno utemeljene poveznice sa kriminalom, makar ne iznijete kroz validni tužbeni, pravni, procesni aparat, onda znači da je izolacija ove stranke, bojkot njene političke volje i udvajanje njenih koalicionih kapaciteta, gotovo pa antisistemski, nedemokratski zid kojim se narušava normalno funkcionisanje parlamentarnog života u zemlji. 

Postoji šansa da je [poklon-telefon](https://www.vijesti.me/vijesti/crna-hronika/778179/poslanice-stize-ti-telefon-mijajlovic-obecavao-skupocjeni-poklon-sefu-dps-a-zivkovic-negira-da-ga-je-ovaj-castio) mladom lideru partije, koji je stigao od kontroverznog i uhapšenog biznismena, samo početak dubinskog svrdlanja koje će konačno razobličiti sve kamione, avione i milijarde na kojima se gradila politička moć u Crnoj Gori, ali kako je taj proces počeo, kako je optužnica zaiskrila kroz triviju SMS prepiski i lako koškanje oko telefona, to se čovjek zapita — nije li na redu još jedna aferica, oročena i ograničena da zabavi i zadovolji najniže medijske porive umjesto najvišu instancu pravde u tranzicionom društvu.

Ono što je ležeran, ali tačan zaključak, bio bi da se prohodnim vezama između stare i nove vlasti održava kriptovana veza nosilaca moći koji određuju suštinske procese u društvu. To se dešava, naravno, mimo institucija, koje se drže u stalnom kašnjenju i rasulu. Ravnoteža prljavog novca se prepoznaje, održava i učitava u nove poluge moći, koje na starom grade istovjetnu politiku korupcije i ortakluka. Nove poluge moći u nastanku sa starim ne samo da ne žele da raskinu, nego u njima nalaze štof i inspiraciju za vlastite domete. Samim tim, u kovitlacu novih protivpravnih, kriminalnih i antiustavnih djelanja, likovi poput Svetozara Marovića, onako mršavi i ispijeni na fotografijama iz beogradskog bunkera, djeluju deplasirano, učine se nebitnim i prevaziđenim metama ozbiljne građanske borbe. 

Naravno da nisu — i tu je moj drugar u pravu — naravno da bi društvo trebalo da insistira na presudama svojih sudova, ali ako se svakog dana voljom nove političke elite razara isti taj sistem koji navodno donosi pravdu, onda je jasno zašto su stari krivci sve dalje, sve nejasnije povezani sa raspadom vrijednosti koji su jednom izazvali. 

Taj raspad krenuo je dalje; raspadajuća struktura, da stvar bude gora, možda će pristupiti kultu Evropske unije, neokrznuta, sa svim svojim unutrašnim problemima i kontradicijama, nedokazanim zlodjelima i otvorenim pravnim rupama koje ćemo se onako “po evropski” praviti da ne postoje.



Kako je i do koje mjere u Crnoj Gori izvršena tranzicija moći...

stara škola

Đe su i što čine?

Nedavno sam, u radijskoj emisiji [Zinzula](https://www.youtube.com/watch?v=B0aSIiShDx4&t=5s) sa novinarom Duškom Vukovićem, naširoko pričao o onoj lijevoj, oduzetoj strani srpskog političkog bića i kako bi bilo dobro da u Crnoj Gori postoji makar jedna grupa koja bi baštinila srpstvo Svetozara Markovića ili Dimitrija Tucovića. 

Naravno da smo se šalili i, naravno, da smo bili ozbiljni pred činjenicom da u Crnoj Gori vlada unisono srpstvo i  partijsko-crkveni grif u kojem nema mjesta sumnji u beogradskog vrhovnog vođu  AV.

Ono što je bila Duškova i moja šala — da bismo se možda lično mogli izjasniti kao Srbi i napasti nebranjeni politički prostor, osnovati partiju i uzeti glasove “građanskih Srba” — ovih dana mi se čini gotovo neumjesnim, naročito poslije godišnjice tragedije u Novom Sadu, gdje je Srbija oplakala 16 žrtava pada nadstrešnice na željezničkoj stanici. 

Ono što ledi osmijeh i ubija volju za šalom nije samo tuga, već i politički bezdan podijeljene Srbije koja se godinu dana bori za novu političku šansu i smjenu vlasti na izborima. U Crnoj Gori, međutim — što želim da baš dobro zapamtite —  nigdje i niko nije javno obilježio jedan od najcrnjih mirnodopskih dana države Srbije i smrt nevinih ljudi. Nijedna partija, nijedna organizacija, nijedno bratstvo niti sestrinstvo, ni zavičajno društvo. Nijedan KUD, ni parohija. Ama baš nigdje u Crnoj Gori — po kojoj se drže državni parastosi četnicima, gdje se svaki treći čovjek kazuje Srbinom (doduše, ta cifra istorijski varira, ali nećemo sad o tome) — nismo imali javnu komemoraciju, želju da se iskaže pijetet ili sjećanje na mrtve u Novom Sadu.

Prije nego zaronim u ovu neveselu situaciju u Crnoj Gori, da podsjetim: u Srbiji je juče održan veliki skup u Novom Sadu, a srpska dijaspora se okupljala širom Evrope, od Utrehta do Barcelone. Godinu dana traje građanski pokret otpora, a koliko i kako je Srbija podijeljena valjda će se do kraja saznati na izborima, kad se jednom dese. Ono što vam, pak, mogu sasvim pouzdano reći jeste da ne postoji nijedan signal slične vrednosne diobe unutar srpskog političkog bića u Crnoj Gori, gdje vlada strah od anateme i monolog lojalnih Aleksandru Vučiću. 

Pokušali smo, kolega Duško i ja, da se zapitamo zbog čega su građanski Srbi u ormaru i kad će se *outovati*. Zapravo smo kucali na vrata tog ormara u kojem vlada strah od odmazde. Poznato je da su desne političke milicije okrutnije prema svojim "izdajnicima", nego prema istorijskim neprijateljima. Mogu da zamislim kroz šta bi prošao jedan osviješteni lijevo orijentisani srpski političar, ili, ne daj bože, političarka — građanski aktivista koji bi u ovom trenutku u Crnoj Gori narušio monolitnost srpske ponude koja se svodi na politički spust što počinje od prve glave skupštine, a završava u nizinama Vladislava Dajkovića. 

Spremna je bratstvenička Crna Gora, spremne su litijske infrastrukture i vajber-grupe zaostale od popisa, budna je Eparhija budimljansko-nikšićka, nadzire se duh “srpske Sparte” da ne skrene u ljevičarstvo ili kleti biseksualizam. Pa ti, pisni junačino, zamjeri se tom rigidnom zavjetu pod kojim niču spomenici koljačima. Naravno da Srpska pravoslavna crkva zna da je četnički vojvoda Pavle Đurišić bio koljač, ali ona, obožavanjem njegove čizme zapravo driluje političko jedinstvo Srba u Crnoj Gori. Ljudi neskloni borbi — a većina ih je takva, u svim narodima — prisiljeni su da prihvate realnost jedne nadrealno zle situacije u koju zapravo ne žele da se miješaju. Što više taj kip porineš u krv i masno tlo, teže je čovjeku da istupi, jer su sve kamere i svi blicevi uprti u mjesto gdje se takav jedan izdajnik očekuje, a kriminal postavlja kao brana. 

Ljestvica je spuštena ispod zemlje, u masovne grobnice, u klanja i nacističku kolaboraciju, da se u korijenu slomi otpor, da se pošalje jasna poruka sa kim će imati posla svako ko se drzne govoriti o drugačijem srpstvu koje bi, možda, željelo da živi u Crnoj Gori.

Krajine su uvijek bile zatucane tvrdokorne političke deluzije koje su centri koristili u vojne svrhe. Tako je i crnogorska srpska zajednica otpisana politički; ona se koristi kao biogorivo, beslovesni politički resurs kojim upravljaju ljudi spremni da sebe ponize do te mjere da ih se moraš makar malo plašiti. Naravno da mislim na Milana Kneževića, ali nije on jedini spreman da svojim primjerom pokaže destruktivni potencijal i opasnu vijugu patološke poniznosti koja se izdaje za nacionalni ponos. Sve što javno nastupa u ime srpstva u Crnoj Gori nosi taj zajednički žig neslobode koji se, za dobro Crne Gore i Srbije, mora odbaciti.

I na kraju, sasvim lično, moram reći da razumijem da razumnim Srbima u Crnoj Gori nije lako istupiti. Imati kriminalizovanu političku kastu iznad sebe — ko bi to mogao bolje da shvati od Crnogoraca? Ustati protiv onoga što se izdaje kao tvoj identitet znači priznati da si peder. Nema druge; moraš da se suočiš sa tim. I ne samo da si peder, nego si i ustaša. I radiš za krvnike svog naroda. Na platnom si spisku mnogih obavještajnih službi. I majka ti je kurva.

Znam — sve to moraš da progutaš kada se suočiš sa prosječnim čuvarom nacionalnog identiteta. Ali kad jednom izađeš iz ormara i shvatiš da si slobodan, možda ti se svidi, moj dobri druže Srbine koji ćutiš i puštaš da te vode najgori.

**Dopuna: Grupa građana i građanki Nikšića u subotu veče je palila svijeće za žrtve pada nadstrešnice u Novom Sadu i poplava u Jablanici, BiH. Skup je organizovala NVO Korina.**{.caption}

Srpska zajednica u Crnoj Gori se koristi kao biogorivo, beslovesni politički resurs kojim upravljaju ljudi spremni da sebe ponize do te mjere da ih se moraš makar malo plašiti

bez milosti

Zašto se u Crnoj Gori nije obilježila godišnjica pada nadstrešnice

Nakon ubistva konzervativnog aktiviste, suosnivača i lidera organizacije Turning Point USA, Čarlija Kirka, reakcije javnosti su i u našem regionu bile brojne i raznolike. Pored začudnog i bizarnog murala koji se pojavio u Beogradu, organizovanja javnih događaja poput paljenja sveća i sličnog, jedna od najčešćih reakcija bila je: „Ubili su onoga koji je bio voljan da debatuje.“ 

Dakle, lamentuje se kako su ubili onoga ko je bio „otvoren“ i „spreman“ da uđe u dijalog sa svojim neistomišljenicima, te da u razumnom smislu sukobi svoje stavove sa onima koji misle drugačije od njega. Reakcija bi u punom smislu mogla da glasi otprilike ovako: ubili su čoveka koji je bio voljan da debatuje (a šta će tek biti sa onima koji su možda znatno manje raspoloženi za debatu). 

Zabrinutost koju ova reakcija implicira sastoji se u tome da se spremnost na debatu posmatra kao vrlina koju bi valjalo da očekujemo od svih, pa i od onih koji nastupaju sa pozicija koje su radikalno suprotstavljene našima, možda čak i neprihvatljive iz mnogih rakursa. A ubistvo čoveka koga krasi ova „vrlina“ debatovanja ukazuje na stepen degradacije političke kulture koji u ovoj reakciji deluje teško prihvatljivo i zastrašujuće. Trebalo bi, dakle, raspravljati sa svima, bez obzira na stepen neslaganja i sadržaje stavova. Važna uloga debate u društveno političkom životu, a posebno u neoliberalnom miljeu, naprosto se pretpostavlja, bez da se propituje šta je uopšte debata i koje sve oblike debate mogu da poprime.

Implikacija zabrinutosti povodom ubistva Kirka, dakle, svedoči o klasičnoj liberalnoj pretpostavci da debata predstavlja jednu od vrhovnih vrednosti i vrlina političke kulture, te jedan od stožera liberalne demokratije i potvrde slobode govora. Prema ovom pretpostavljanju, heterogenost mišljenja treba da dođe do izražaja i time potvrdi da navodno ne živimo u sistemu kontrole i cenzure, niti u nekakvom „totalitarnom“ poretku koji bi težio društvenoj homogenizaciji, harmonizaciji i sličnim procedurama „zatiranja različitosti“. Debata je, čini se, idealno mesto potvrđivanja liberalnog poretka, ono gde se poredak samopotvrđuje u svojoj dobroćudnosti i dopuštanju pluralnosti, bez obzira na moguću žestinu u razmeni argumenata i sličnim nuspojavama sukoba. Ako postoje sukobljena mišljenja, ima li boljeg načina da se ona ispolje od „javne debate“? Čini se da je to jedan od idealnih vidova razrešenja društvenih protivrečnosti i političkih sukoba. 

Politički prostor SAD-a nisu slučajno ispunjavale razne političke debate od kojih se činilo da zavise brojni važni ishodi. Kultura debatovanja i spremnost na debatni okršaj gaje se i kao način pridobijanja naklona javnosti, a odbijanje debate neretko se vidi i kao znak slabosti, političke impotencije i nespremnosti na razgovor. Debatni klubovi su, baš u momentu restauracije kapitalizma, i kod nas postali jedno od rodnih mesta onih koji će u javnosti nastupati kao kulturno-politička elita (od profesora i novinara do političkih analitičara i sličnih figura, pa i samih političara), dajući auru stručnosti onima koji su usavršil veštinu debatovanja.

Ono što se, međutim, u toj viziji debate kao vrhunskog izraza demokratije prečesto previđa jeste činjenica da se nijedna debata ne odvija u vakuumu: to da se svaka razmena odvija unutar unapred određenog društveno-političkog prostora u kojem određene ideje i vrednosti obično imaju prevlast u odnosu na sve ostale. Obožavaoci debate obično pretpostavljaju nekakvo neutralno ideološko polje. Međutim, hegemonija određene ideologije igra ključnu ulogu u tome o čemu ćemo i na koji način sprovoditi neku raspravu, debatu i slično. Da li su, na kraju, zaista sve teme otvorene za debatu? Da li zaista u svakom trenutku imamo mogućnost da raspravljamo o svemu? Ima li možda stvari o kojima ne bi trebalo da javno raspravljamo? Da li je situacija u kojoj o nekoj određenoj temi javno raspravljamo možda baš znak degradacije političke kulture i pokazatelj društvene krize, umesto potvrde stabilnosti „demokratskog“ poretka?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d766d27a-04a8-4391-aa14-b7ee3d6d0a01)
Ulay i Marina Abramović, AAA-AAA, Liege, 1977.{.caption}

Ovo poslednje nije teško pokazati. Kada bi se, primera radi, otvorila velika javna debata o tome da li bismo trebali da istrebimo određeni broj pripadnika društva ili neku grupu na temelju rase, etničke pripadnosti, nacije i sl, i kada bi ogroman broj ljudi zaista prihvatio učešće u toj debati, to bi svakako značilo da nismo u dobroj situaciji, da su stvari otišle u nekom mračnom smeru... U tom slučaju bi takva javna debata pre označavala kolaps brojnih civilizacijskih vrednosti koje se tiču sloboda, jednakosti i dobrobiti ljudi. 

Važno je i to na koji način razgovaramo i debatujemo. Klasični oblici cenzure u vidu proste zabrane – iako su i dalje na snazi povodom određenih tema, te doživljavaju intenziviranje koje prelazi i u represiju  (na primer, u slučaju javne osude genocida u Palestini na ulicama zapadno-evropskih zemalja i SAD-a) – u brojnim su tačkama ustupili mesto suptilnijim oblicima cenzure. Neke teme se otvaraju, ali samo na određene, pažljivo uokvirene načine. Neke teme se otvaraju samo u internet-prostorima gde algoritmi u pozadini bitno ograničavaju njihov doseg. Neke teme se pokreću, ali nema nikakve mogućnosti da se desi i njihov širi odjek usled zasićenja antagonizacijom, kriminalizacijom i sličnim procedurama tihe „zabrane mišljenja“. Na kraju, u eri hiperprodukcije sadržaja, neke marginalnije teme nema ni potrebe cenzurisati. One se gube u moru beskorisnih informacija na obručima mejnstrima, te ih najčešće ni ne treba u bitnom smislu zatirati i gušiti.

Druge se teme, pak, podstiču, naglašavaju i potenciraju kao ključne za većinu društvenih problema sa kojima se suočavamo. Ovde možemo pomenuti proliferaciju tema vezanih uz identitetska pitanja, svojevrsnu opsesiju identitetima i specifično liberalno uokvirenje mnogobrojnih problema vezanih uz društvenu „ranjivost“ i „margine“. U takvoj društvenoj atmosferi se onda lako pojavljuju figure koje, čini se, probijaju te okvire i pokreću debate o onome što je „prećutano“. Konzervativizam je u SAD-u već neko vreme upravo poprimio lik takvih figura, javljajući se kao jedno od lica kritike woke kulture. Projekcija hrabre individualnosti spremne na okršaj sa neistomišljenicima se iz konzervativnih krugova otelotvorila unutar debata o pitanjima poput abortusa, prava žena i marginalizovanih grupa, migracije, smrtne kazne, klimatskih promena itd. 

Da li se tu, međutim, radi o istinskom probijanju okvira ili samo o reakciji na ustaljene hegemone matrice unutar istog prostora koji određuje domete svega rečenog? Drugim rečima, da li se u takvim istupima dodiruju neke strukturne odrednice i materijalne osnove problema o kojima se debatuje ili se stvari i dalje odvijaju po logici kulturnog rata i talasanja površine? I da li je desni odgovor na probleme identitetskih politika i liberalizma jedini odgovor? Koji su, na kraju, najčešći dometi „pobede“ ili „poraza“ u debati i da li oni vode nekom dubljem redefinisanju društvenih odnosa o kojima se u debati (barem implicitno) radi?

Debata, zapravo, često može da posluži i kao sredstvo zamagljivanja situacije, kao sredstvo mistifikacije i unošenja sumnje u stvari koje su na određenim nivoima već zadobile jasne obrise. U knjizi White Skin, Black Fuel: On the Danger of Fossil Fascism (2021) Andreas Malm i Kolektiv Cetkin detaljno svedoče o jednoj takvoj situaciji na sličnom tragu i u istom ideološkom prostoru u kojem su operisali ljudi poput Čarlija Kirka. Primer nas vodi u poslednju dekadu 20. veka i raspravu o naučnom utemeljenju teze o vezi klimatskih promena i emisija ugljen-dioksida. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/879267ee-2039-46ae-a3de-e21e67df73c5)
Debata u dimu goriva, foto: Verso books{.caption}

Nakon jednog od najgorih perioda suša u SAD-u 1988. godine i obuhvatnijeg naučnog dokazivanja veza između sagorevanja fosilnih goriva i zagrevanja klime, nastale su institucije koje i danas proizvode saznanja i izveštaje o ovom epohalnom problemu (uspostavljanje IPCC-a 1988., kao i Samit u Rio de Žaneiru 1992. godine). Ono što je trebalo da usledi bila je javna prezentacija rezultata brojnih naučnih istraživanja o trendu, atribuciji i uticaju emisija CO₂. Nije se radilo o tek započetim hipotezama koje zahtevaju dalja istraživanja, koja bi tek mogla da ih opovrgnu ili potvrde, već o poodmaklom naučnom radu koji raspolaže empirijskim istraživanjima i utvrđenim podacima. Prostora za debatu jedva da je na tom planu i bilo – moglo se debatovati o brojnim aspektima problema i o interpretacijama ovih istraživanja (što se među naučnim radnicima_a već uveliko i odvijalo), ali o tome da li problem postoji već odavno nije bilo smisleno razgovarati iz naučne perspektive. Ono što je, međutim, usledilo nakon 1989. godine bilo je upravo fabrikovanje prostora za DEBATU oko pitanja je li fosilno gorivo štetno i zagađujuće ili ipak nije.

U širokim ideološko-političkim mobilizacijama kapitalističke klase okupljene oko fosilnih goriva osnovane su brojne kontra-institucije u akademskom i medijskom polju, poput think tank-ova, konzervativnih instituta i medijskih organizacija sa ciljem da se proizvede što više materijala (medijskih kampanja, reklama i izveštaja) koji bi narušili javno izlaganje rezultata nauke o klimi. Učinak koji je time proizveden omogućio je da se otvori prostor za debatu na nivou na kojem naučna diskusija jedva da je bila moguća. Umesto prezentacije naučnih rezultata, usledila je debata o tome da li bismo uopšte trebali da se bavimo tim rezultatima. Umesto javnog predstavljanja onoga do čega se došlo u nauci, usledilo je deljenje javnog mnenja po modelu „neutralnog“ izveštavanja o sukobljenim mišljenjima. Javni medijski prostor bio je određen logikom balansiranja koja (po ugledu na predsedničke debate) dodeljuje isti vremenski termin nekom naučniku koji bi pokušao da izloži rezultate saznanja do kojih se došlo i nekom predstavniku konzervativnog instituta na platnom spisku multinacionalnih naftnih kompanija popu (tadašnjeg) Exxon-a, Shell-a ili BP-a, jer božemoj svako ima pravo na svoje mišljenje. Ono što je možda manje očekivano je to da su mnoge od tih kompanija koje su finansirale ove kampanje, još od 1960-ih zapravo bile pioniri naučnih istraživanja ovih problema u svoje svrhe. 

Kako navode Malm i Kolektiv Cetkin:

"Utisak laika o debati između istraživača koji su verovali u globalno zagrevanje i onih koji su ga osporavali u potpunosti je proizvela ona klasna frakcija koja je, pre gotovo svih ostalih, znala da nema nikakvog razloga za takvu debatu, ništa više nego za debatu o heliocentrizmu ili zakonima termodinamike. Debata je bila pobedonosni trik, a poricanje ništa više od taktike. Neki od ranih izveštaja su možda bili duboko zakopani u fiokama kancelarijskih stolova i arhivama, ali znanje je ažurirano, a dvoličnost redovno obnavljana. Exxon je, na primer, godinama progovarao dvostrukim jezikom, govoreći jedno u unutrašnjim izveštajima, a nešto sasvim drugo u reklamama i drugim reklamnim materijalima".

Debata je, dakle, ovde poslužila kao zgodno sredstvo ideološke borbe frakcije kapitalističke klase protiv nauke, protiv političko-društvenog rada na smanjenju emisija i, konačno, protiv najširih slojeva stanovništva koji će nositi breme ekološke krize, a sve u odbrani profitiranja od ekstrakcije i distribucije fosilnih goriva. Umesto naučne rasprave, na delu je bio sukob između nauke i kapitalističkih interesa.

Debatu kao proceduru u političkom polju trebalo bi, stoga, procenjivati imajući u vidu i ove inherentne kontradikcije koje možemo istorijski utvrđivati. Ako se uzme apstraktno i bez ikakve veze sa strukturnim uslovljenostima koje određuju svaku proceduru javne rasprave, debata često može odavati utisak jedinog primerenog rešenja situacija sukoba. Ukoliko stvarima pristupamo trezvenije, debata kao politička vrlina gubi auru vrhunske političke procedure i otvara kritički prostor propitivanja njenih uslova mogućnosti. Sve to ne znači da se ne treba upuštati u rasprave ili da treba odbijati svaku debatu, već to da ne treba gajiti iluzije o tome da se ključne stvari razrešavaju na taj način. Moguća razrešenja sukobljenih mišljenja ne brišu realne društvene sukobe.

Ako pogledamo niz tema koje je Čarli Kirk pokretao i povodom kojih se upuštao u debate sa studentima na kampusima američkih univerziteta mogli bismo među njima pronaći i brojne koje ulaze u pomenutu kategoriju: tema o kojima se debata čini pre kao problem umesto puta ka njegovom rešenju. Da li bi debata, na primer, o tome da li neki delovi društva zaslužuju pravo na besplatno lečenje i druge usluge medicinske brige, upućivala na rešenje ili je sama po sebi problem? To da se o tome uopšte raspravlja, mogli bismo iz vizure socijalne pravde pre videti kao pokazatelj ideološkog truljenja javnog života. To da u 21. veku na kampusima neko debatuje o dovođenju u pitanje prava silovanih žena na abortus – o tome da li bi to trebalo da bude dozvoljeno čak i u tim najgorim situacijama – u najmanju ruku je kriminalno.

Turning Point USA, jedna od najbrže rastućih organizacija na univerzitetskim kampusima u SAD-u do ubistva njenog lidera, bavila se, između ostalog, sastavljanjem crne liste profesora i drugih naučnih radnika_ca koji se bave temama poput socijalizma, kritičkom teorijom rase, klimatskim promenama, kao i onih koji su, kako je Kirk izjavio, „bili ushićeni napadom Hamasa od 7. oktobra“. Na koji način ovakve i slične procedure doprinose „dijalogu“ i slobodnim raspravama kakve dolikuju nekom „demokratskom poretku“ na koji se upravo pozivaju oni iz redova profesionalnih debatera poput Kirka? Baš kao što ni debata u liberalnom okviru nije neutralna, ona to nije ni za desni i konzervativni milje koji zapravo koristi liberalne pretpostavke debatovanja.

U pogledu načina debatovanja koji su konzervativci poput Kirka implementirali na kampusima, valja podsetiti da se pre radi o pokušaju ponižavanja i osramoćenja mladih ljudi koji su se usudili da uzmu mikrofon i izjasne se o temama koje su unapred pripremljene. Ovaj okvir je u slučajevima Kirkovih debata postavljen tako da se u izuzetno brzoj razmeni, kontrapitanjima, prekidima, upadima i sličnim procedurama onemogući prostor za adekvatno razvijanje argumentacije i suzi vreme za promišljanje svakog argumenta. Cilj, po svemu sudeći, nije da se zaista dođe do nekog ishoda razjašnjenja problema, već da se u sukobu afirmišu unapred postavljeni stavovi i dodatno utvrde konzervativni tropi. Pažljivom pripremom, pamćenjem određenih statistika, te postavljanjem okvira koji unapred usko određuje granice debate, oni koji debatuju se mame u mrežu kako bi se pokazalo njihovo „neznanje“, „neinformisanost“ ili čak njihova „glupost“ (što je, pored ostalih, bila česta Kirkova kvalifikacija studenata koji su sa njim raspravljali). Ovaj postupak je pre nešto što zaprečuje promišljanje kroz razmenu, nego što otvara prostore za formulaciju neke drugačije pozicije. Ovde je, na prvi pogled paradoksalno, debata upravo ono što unižava mogućnosti istinske razmene i trezvenog pretresanja problema. 

Možda je, umesto liberalnog nametanja ideala debate, došlo vreme da se vratimo nekim drugačijim modelima diskusija, raspravljanja, kritike i samokritike.

Za ozbiljnije promišljanje, brušenje znanja i produbljivanje političkih pozicioniranja oko teških i zahtevnih pitanja potrebna je kolektivna, spora, temeljna i dugotrajna razmena umesto nekoliko minuta brzopoteznih razmena pred kamerama i publikom aficiranom navijačkim nabojima koji proizvode učinke straha od toga da se „ne ispadne glup“.


Obožavaoci debate obično pretpostavljaju nekakvo neutralno ideološko polje. Međutim, hegemonija određene ideologije igra ključnu ulogu u tome o čemu ćemo i na koji način sprovoditi neku raspravu

liberalni trik

Da li je debata vrhovna vrijednost političkog života?

Ovih dana se lome turski restorani po Podgorici i Baru. Nasilje i agresija prema Drugom krenula je dobro utabanom stazom koju su prokrčili političari, influenseri i njihova parademijska posluga. Društvene mreže su se opet pokazale kao savršen uslužni apparat za mržnju. Jedan zločin, napad nožem, pokrenuo je lavinu, Rajstag je planuo i svi znamo šta je sljedeće - noć od kristala, kapuljače, bratstva i strah u očima prolaznika tamne puti. Turska djeca koja ovih dana ne idu u školu. Ministar koji s pravda ekipama iz kvarta. Crna Gora se ukazala u zrcalu ksenofobije i njeno lice je nagrđeno.

Otkud strah od drugačijeg, ako nije posljedica borbe sa neutemeljenim sobom. Osjećaj ugroženosti Drugim ponajprije znači da nam je pitanje identiteta veoma važno. Identitetom se valjda želi odgovoriti na pitanje "ko je on" i "ko sam ja", što bi bilo filozofsko/egzistencijalističko pitanje da nije ulični fašizam. 

Ne pitam te ko si da bih te razumioo, nego da naglasim razliku na kojoj ću graditi odnos. Takvo smještanje ljudskih bića u kategorije nacionalnih, vjerskih, kulturnih odrednica, odnosno svođenje ljudskog bića na geografiju ozbiljna je redukcija i antihumanistički akt. Glavni problem nije kad su identifikovanju kroz razlike skloni socijalno nezbrinuti ljudi sa lošim uslovima odrastanja i primarne socijalizacije, nego kad etnička razlika postane polazište onih koji bi trebalo da nose društvo i da ga oslobode od isključivosti, redukcije i nasilja. U tom smislu najveća je tragedija kad Javni servis moje zemlje, RTCG, bez dovoljne etičke distance legitimiše ulične škvadre kao građanske protestante. 

Za fašizaciju nema opravdanja. Ne možeš opravdavati progon Turaka i nasilje nad njima kritikom Vladine politike, ne možeš se zgražavati nad raznosačima Turcima, samo zato što estetski ne odgovaraju tvom ukusu. Ne može se cijela nacija svesti na incidente, prestupe i kriminal kojem je svako društvo sklono.

Prije neki dan dva čovjeka koji jedva govore naš jezik su mi malterisala kuću. Jedan od njih je prije skoro dvije decenije radio na istoj toj kući. Zašto samo stranci zidaju, malterišu, rade sa kamenom na kućama u Crnoj Gori? Zato što je Crnogorcu ispod nivoa da izuči zanat i bude radna snaga, ako ne za izvoz, onda za sopstvene potrebe. Zašto Crnogorci ne rade u većoj mjeri poslove gradnje, i zašto izbjegavaju neke uslužne djelatnosti? Ne smetaju li nam ponekad drugi jer su sposobniji, vredniji i talentovaniji za set poslova koji su neophodni ovom društvu, a za koji mi “izabrani” nemamo vremena od čekanja privilegija i pozicija koje nam po gorštačkom rođenju i partijskom izboru pripadaju. 

Ta zabluda o ingenioznosti mora završiti sa stanom dobijenim po povoljnim uslovima, koji će izgraditi upravo turski ili albanski radnici, jer naših nema. Kad tegle, stranci su dobri. Kamen je dobar, ali samo u himni — inače nemamo pojma što bismo s njim. 

Kroz divlju rijeku antiturskog sentimenta, ovih su noći karikaturalno obnovljeni stari kodovi o tzv. tradicionalnoj Crnoj Gori i plavetnoj boji kraljevske trobojke. Srpska pravoslavna crkva je pozvala građane na mir, što je korektno i važno, ali licemjerno ako znamo da iz istog stožera decenijama raste mit o posebnosti, vjerskoj isključivosti i pravoslavnom identitetu koji je navodno iznad države i građana. 

A kad bi svi ”nepravoslavni” žitelji ove zemlje prestali da rade, na šta bi ova zemlja ličila? Ostala bi bez vrijednih djela, ali i bez duha nemjerljivo mudrih i savršeno neponovljivih pojedinaca, bili oni šusteri ili akademici, koje onako đuture stavljamo u niži rang. Ostala bi Crna Gora bez mješovite kulturalnosti koja je doskoro bila važna politička parola, nažalost svedena na nivo floskule. 

Što, na koncu, očekuju navijači, kapuljaši i ulične postrojbe zadojene svojim fantomskim identitetom i željom za nasiljem? Da se zabarikadiramo u granicama na kojima će se propuštati samo imućan pravoslavan brat iz Ukrajine ili Rusije? Ili će i oni postati problem čim u nečijem spoljnopolitickom interesu to bude? 

U školi u kojoj predajem djeca iz bivših država SSSR-a pokazuju zavidna znanja iz opšte kulture i književnosti. Neću da vas plašim, ali što će se desiti kad se suočimo sa tim da smo gori od drugih, da nam pripadaju marginalni poslovi i da ne zaslužujemo više? Hoće li nam tad umjesto nehigijene Turaka, njihovog nepoznavanja jezika i sl. smetati što ruska i ukrajinska djeca ispravnije govore naš rođeni jezik? 

Hoće li problem drugog ostati, samo zato što smo mu skloni? Mislim da hoće.


 Neću da vas plašim, ali što će se desiti kad se suočimo sa tim da smo gori od drugih

prebrojavanje

Kad tegle, stranci su dobri

U dva aprilska dana 1995. godine spaljeno je i srušeno romsko naselje Božova Glavica u Danilovgradu, na čijem je mjestu kasnije izgrađena Policijska akademija. Nedaleko od mjesta zločina podignut je i Forenzički centar, a trokut bezbjednosti zatvara zgrada Centra bezbjednosti, na par minuta hoda.

Ironija je nekad čudesna, tamo gdje policijski pitomci rade tjelovježbu, preko puta laboratorije i učene krim-službe, gorio je nečiji dom. Djeca su kombijima odvožena u Podgoricu, u ranu zoru koju će pamtiti po kukanju, dimu i paleži.

Pogrom u Danilovgradu krenuo je nakon jednog silovanja za koji su bili osumnjičeni mladići romske nacionalnosti. Više niko ne pamti je li slučaj presuđen, dokazan, šta se desilo pravno i faktički; samo imamo nekoliko međunarodnih presuda koje su kasnije obeštetile prognane ljude, između ostalog i zato što je policija odobrila nasilje i asistirala u lomači za nedužne.

Trideset godina kasnije, Crna Gora je na istom mjestu. Rulja je krenula ulicama Podgorice da u pratnji policije traži pravdu, nakon što su turski i azerbejdžanski državljani, trojica, povrijedili jednog mladića iz Podgorice. Napad se dogodio u naselju Zabjelo, gdje su čovjeka izboli nožem. Debata o imigracionim politikama, koja već neko vrijeme raste na društvenim mrežama, prelila se na ulicu. 

Navijači, kvartaški osvetnici, "lokalni momci" sa bejzbolkama, krenuli su kroz Zabjelo, a nisu zaboravili ni našminkane ulice City kvarta. Demoliran je restoran jednog turskog državljanina, a neki domaći restorani su povukli svoje prisustvo sa aplikacije Glovo, kako bi turske dostavljače pritisnuli ekonomski i pokazali solidarnost sa crnogorskom žrtvom. Premijer Milojko Spajić je pod pritiskom momačke snage i kapuljače naprasno ukinuo bezvizni režim sa Turskom. Učinio je to, naravno, objavom na društvenoj mreži X. Slike hapšenja desetina Turaka, svemu su dale dodatnu notu panike i vanrednog stanja, na tragu vojne hunte.

Država Crna Gora se kao pravni i politički sistem raspada. Vladine politike očigledno vodi gospodin Slučaj i stihija. Imigracija se dosad gledala samo kao sredstvo da se namakne novac – makar bio prljav, a sad ceh treba da plate proleteri koji razvoze hranu. 

Rulja je dočekala svoju tačku; lako je zamisliti ko bi je mogao preuzeti i komandovati njome – pravoslavni fundamentalizam i islamofobija već godinama čekaju pravu priliku da refren o „kukalim bulama“ postane postmoderna stvarnost nove desnice. Prve glave državnog aparata cvikaju od uličnih bandi i sumnjivih formacija koje se samoorganizuju kao čuvari reda. Fašističko nasilje nije samo sebi cilj – ono ukida funkcije prenosa političke misli i demokratskog odlučivanja, kako bi se taj proces zarobio. Trend je jasan: nedavno su mračni vigilanti ljude branili od pedofila, potom je izborna volja u Budvi čuvana upadom lokalnih „momaka“, da bi sada crne kapuljače *de facto* preuzele komandu nad državnom vlašću u kojoj je predsjednika Skupštine donedavno čuvao kriminalac. 

Rulja, kao i svaka druga, ne želi nikakvo ispunjenje pravde – ona traži da se politički izrazi. Teren je pripremljen, mržnja praktikovana na internetu sad je postala legitiman protest u grlima pravednika. 

Huxley kaže: „Najsigurniji način da raspiriš krstaški pohod u ime neke dobre stvari jeste da ljudima obećaš priliku da nekoga zlostavljaju. Mogućnost da uništavaš mirne savjesti, da se ponašaš loše i svoje loše ponašanje nazoveš ‘pravednim gnjevom’ – to je vrhunac psihološkog luksuza, najslađa od svih moralnih poslastica.”

Malo je luksuza za jedne domicile u državi Crnoj Gori, koja se ovih dana šepuri na stranicama Fortune magazina kao "hub za milionere" i ekonomska državljanstva. Bez javne politike i snažne akademske zajednice, bez strukovnog  etosa i stabilne vlasti, bez Ustavnog suda i političke kulture, Crna Gora se svela na protočni bojler kroz koji prolazi prljavi keš. Sa tim novcem dolazi nekontrolisana imigracija, koja postaje bauk. Političko silovanje koje traje decenijama akumuliralo je bijes i generacije mizoginih, ksenofobnih i nepismenih pojedinaca koji bi pravdu da dijele preko štangle i iPhonea. 

Deregulisana “snaga države”, ona iz vremena DPS-a koja nam je bila toliko mrska, sad se čini kao nedostižni ideal reda, koji je makar pokušavao da maskira svoje kriminalne temelje. Sad je sve ogoljeno, nož je bljesnuo, da osvijetli spremnost i momačku snagu. Ta nova snaga želi da joj se povinuju naša djeca, naše ćerke, koje će oni štititi od silovanja. 

Ne zaboravimo, najbolja je zaštita prevencija: patroliranje, ubistvo i klanje –plemenska svijest koja je nagonska i destruktivna. To je slika društva koje ne može da riješi ni fekalni otpad, a kamoli jedan od najvećih izazova sadašnjice – imigracionu politiku. To je društvo osvetnika, poniženih mužjaka koji čekaju svoju šansu da povrate dostojanstvo. Država ih opslužuje, prevodi nasilje u eufemizme i medijski ga pegla kao politički stav. Tamo gdje je država nedostatna, priskočiće "momci". Problem nejasnih i sumnjivih politika useljenja, kontrole i bezbjednosti, sad su došli na dnevni red agilnije garde od ovih mlakonja na vlasti. Nikome ne pada na pamet da preispita neoliberalnu piramidu koja proizvodi nasilje, koja razara društvo zbog profita i krivulje rasta, koja razvojne i populacione politike vodi suvom pragmom kamataša i multirentijera... 

Ulična demonstracija moći je u toku, i ona će biti politična umjesto našeg japi premijera, koji samo misli o kriptovalutama i ne bavi se „seoskim“ temama. A selo gori, samo što nije buknuo grm u kome leži zec lažne liberalne podvale da živimo u društvu prava i građana.



Ulična demonstracija moći je u toku, i ona će biti politična umjesto našeg japi premijera, koji samo misli o kriptovalutama i ne bavi se „seoskim“ temama

desno skretanje

Rulja ne traži osvetu, nego da se politički izrazi

Holograma, gospodaru!

Pokušavajući da se izmjestim iz betona i stignem do Zagarača, na Cetinjskom putu sam jednog dana vidjela da se gradi ko zna više šta i za koga, a pošto se svako gradilište mora ograditi, investitori su se odlučili da ta ograda bude 2d slika borova. U trenutku nisam znala da li se neko sprda ili su zaista mislili da će tim potezom ublažiti betonsko silovanje nas i prirode, ali 'borovi' su tu, i ''stoje uspravno''.  

Odmah sam se sjetila rada američke umjetnice Betsy Damon iz 1985. “Sjećanje na čistu vodu”; naziv koji denotira lament nad distopijskom realnošću za koju polu-naivno a uglavnom samoobmanjujuće mislimo da je u nekoj dalekoj budućnosti ili samo na filmu.

Umjetnica je bila inspirisana dok je stajala na koritu pritoke rijeke Kolorado pod nazivom Castle Creek (Juta) koja je počela da presušuje zbog izgradnje male hidroelektrane uzvodno. Iz sopstvenog senzibiliteta, pretpostaviću njen osjećaj nevjerice i svojevrsnog gađenja naspram onoga što je tu zatekla: ljudski kapacitet za katastrofalni uticaj na prirodu, samim tim i naše postojanje.

Iako zvuči nevjerovatno, odluka Betsy Damon bila je da napravi otisak ovog korita; zajedno sa kolegama, u skoro suvo korito direktno su stavljali ručno rađeni papir koji je upijao sediment, prašinu, fragmente trave i kamenja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9161b3c9-25bf-4cdf-94d3-ac57b075ac9c)

Na ovaj nesvakidašnji način, umjetnica je pokušala da 'sačuva' jedan kapilar naše planete, nesumnjivo akcentujući aktivistički, dokumentarni i arhivistički kvalitet umjetnosti – kvalitet svojevrsnog svjedočenja koji je nezaobilazan u kolektivnom (sa)znanju i istrajnim pokušajima da se pruži otpor svemu što tlači, zaglupljuje i ubija. Ipak, najvažniji element ovog rada je mračno upozorenje na sam kompozit distorzivne realnosti koja nam neizbježno trči u susret ukoliko se prakse nastave u istom ključu. Ljeto je gospodnje 1985. i Damonova šalje upozorenje svojim savremenicima, i ono dolazi do nas jednako aktuelno, 40 godina kasnije - simulakrum i simulacija na gas.

Otisak ove pritoke  bio je izložen u galerijskom prostoru gdje su posjetioci mogli da dođu i prisustvuju, čemu?

„Žuboru rječice“ kaže Perica.

Perica je glup. Uvijek je bio glup i sve što je ikada umio je da bude zvečka nekom takođe glupom liku koji ga koristi kao metaforu za svoj labavi humor. Problem? U CG imamo mnogo Perica.

Rad Damonove danas je aktuelan više nego ikad. Bilo da govorimo o konstantnim borbama hrabrih pojedinaca za Komarnicu i ostale crnogorske vene, bilo da smo sa mučninom reagovali na pokušaje sadašnje bijedne vlasti da nam se oduzme Velika plaža i uništi morski ljiljan,  bilo da svakodnevno svjedočimo betoniranju kiseonika, ili da se sada grči želudac na pomen pretvaranja magične i jedinstvene Buljarice u još jednu Budvu, činjenica stoji – žalosno veliki broj našeg naroda prosto voli da pljuje u tanjir iz kog jede (vlast je ovdje samo kelner – neće ti dati ono što ne tražiš i naplatiće ti ono šta tražiš; kelner, ipak, može dobiti otkaz u svakom trenutku). 

No dobro, ko sam ja da sudim šta koga uzbuđuje, i kakve perverzije im dižu puls, ali želim da vjerujem da pravo na nezagađene elemente i zdrav ekosistem imamo svi mi koji živimo u Crnoj Gori, i da pravo na postojanje čiste i prirodno bogate Crne Gore imaju svi oni koji dolaze nakon nas. Želim da vjerujem da ću za par godina moći da povedem svog bratanca Vukana u Buljaricu, i da iz Jadrana na jednoj strani posmatramo čist plavi horizont a sa druge zelena crnogorska brda, da će da me pita za naziv makar tri ptice iako ih tamo, zajedno sa migratornim, bude preko 200 registrovanih vrsta (!), da će radoznalo da me gleda dok berem i jedem morski komorač, da ću da ga naučim kako da identifikuje divlji komorač na kom će sletjeti jedan od 175 tamo nastanjenih insekata! 

Naučiće da cijeni bodljikavu prisutnost ježeva jer oni pokazuju koliko je more u kom se kupamo čisto, ali ću mu isto reći da se u njemu nalazi livada morske cvjetnice sa moćnim imenom Posidonija koja kreira skloništa za razne oblike morskog života, oslobađa veliku količinu kiseonika u more i time reguliše kvalitet vode, kao i da dok god je ona tu, znamo da je more zdravo za nas, naše najmilije, ali i za sva ona čudnovata stvorenja u vodi i izvan nje.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a7be70c0-e07b-4bb5-b29a-d65d8be6e4bc)
Buljarica{.caption}

Sjedjećemo tako na obali dok zalazi sunce, klinja će da osjeti zrake sunca na svom licu, nos će da registruje simfoniju soli i žuke, a oči njihanje rozih, bordo i bijelih cvasti divljeg sljeza. Osjetiće da je samo mali dio nečeg neopisivo velikog, raznolikog i prelijepog, i da ako nema svega toga, ne može biti ni njega. Osjetiće nešto što u tom treutku neće razumjeti prefrontalnim korteksom već srcem, i to će kao zreo i odrastao čovjek nazvati srećom, baš to.

Perica, ne. Za njega je kamen nijem, voda bez života, a ptica je dron. Perica razmišlja kako će da proda zemlju, kupi audi i stan u master kvartu ili kojem god kvartu u Podgorici koji je trenutno u modi. Perica kroji plan kako će od prodate zemlje da ide u *Deltu* i to u *XYZ*, "nije ti on klošar da kupuje majicu bilo đe", pa će da jede u Porto Montenegro, ono na ćošku đe svi idu pa mora i on. Prolaziće godine, prodaće se Sinjajevina, neki Rus će napraviti vikendicu na velikom Međedu, sagradiće i taj hotel na Velikoj plaži, a u foajeu će biti hologram morskog ljiljana. Vukana će njegovo dijete da pita šta je to, a on neće umjeti da joj prenese miris soli i žuke, zvuk vjetra i mora, ukus izdanaka smrče ni divljih malina, boje vilinog konjica ni pjesmu ptica, i na kraju će samo reći „Realnost“.

Bujrum.







Za njega je kamen nijem, voda bez života, a ptica je dron. Perica razmišlja kako će da proda zemlju...

beton blues

Holograma, gospodaru

Ples sa mrtvima, upotreba mrtvih, iživljavanje nad mrtvima i nekrofilija, sve su to poremećaji koji spadaju u psihotična oboljenja. Kad se poriv desi, već je kasno i niko ne zna šta slijedi s one strane tabua. Von Trierov serijski ubica, na primjer, opsjednut je gradnjom kuće, pa želi da sagradi dom od tijela svojih žrtvava. Zašto da ne – kad se izbriše temeljni moralni kod o nepovredivosti mrtvih, trupla lako postanu materijal za gradnju, cemenat kojim se uvezuju rasute fiksacije. Uz pomoć mrtvih  pravimo skele, da dosegnemo krovne lukove ili podupremo gredu koja prijeti padom; iz narodnih pjesama učimo, još dok su živi, mrtvi se zaziđuju u temelje, ostavljaju kao armatura kosti, garant stabilnosti neimarskog djela – od mlade Gojkovice, žrtve skadarskih zidina, do Stoje i Ostoje, blizanaca, toliko nevinih koliko potrebnih da nastane Višegradski most.

Drevne priče ostavimo po strani – mrtvi jesu resurs u savremenoj politici, a ceremenije smrti, počasnih plotuna, vijenaca i komemoracija važne su disciplinske metode svake vlasti koja želi da ostane u životu. Čuvaju se spomenici, podižu kapele, obnavljaju zavjeti, te se usred bujice života iz smrti crpi političnost, ili bolje reći, esencija nove komande koja obećava razvoj. 

Nedavno je Donald Trump iskoristio nasilnu smrt Chalieja Kirka, da ga pretvori u medijskog sveca. Stari žanr hagiografije priveden je namjeni digitalne strukture društvenih mreža, a vizuali sa Charlijem koji sa Isusom lebdi kroz bjelinu AI vizuala, preplavili su kolektivnu podsvijest. Mrtav čovjek u centru radnje je replika slavnog religijskog zapleta. Uzgled, nisu li upravo hrišćane rimski protivnici optuživali za kanibalizam jer su se smucali po grobljima? 

Svakako da je smrt nezaobilazna referenca za bilo kakav smisleni govor o životu. Neki narodi otkopaju mrtve pa ih uz ples pronose, obavještavaju ih o novim dešavanjima i slave njihov prohujali život. Takav je običaj *famadihana*, na ostvru Madagaskar, ali ostrvljani ne žure sa lopatom –  hemijskim se procesima ostavi vremena da stupe na snagu, da bi se ritualna istina mogla sprovesti nad suvim kostima. 

To nas već dovodi do zakonomjernog pravila da je entitet mrtvog zaštićen obrnuto proporcijalno vremenu koje je proteklo od smrti. *Nije se ni o'ladio*, kaže narodna izreka klasičnim jezikom moralnog zabrana. Od živih se oduvijek očekivalo da se u prvim danima, mjesecima ili godinama poslije smrti uzdrže slavlja, veselih marama, ili televizije, zavisno u kojoj epohi korotu prakticiraju. Slično je i sa tijelima žrtava, sa martirima, sa moštima – protok vremena nužan je sastojak u kome se preduzimaju radnje sa mrtvom materijom. U vremenu je zapravo porinuta tajna svake ideološke upotrebe smrti. Ako je to vrijeme ubrzano, politička, mitska, ili ritualna upotreba nema kad da se dogodi, čak se ukida i ona osnovna regula ljudskog poštovanja, a proces preuzimaju sile tehnokratije, čija je krajnja konsekvenca – sapun. Ili sapunica, u slučaju Gaze, u kojom jastebovi rata pokušavaju da sakriju zločin. Ljudski život postaje ništavnost, brojčano stanje, notifikacija bez lika i značenja, osim u trenutnom algoritmu nepovijesnog dešavanja na Internetu.

No, vratimo se političkom cirkusu, pa još lokalnom, crnogorskom, koji je ovih dana jednog mrtvog, kako se to voli reći, *blagopočivšeg*, opet upotrijebio na način političke mućke, zadnje namjere i providnog marketinga. Imena ovdje stvarno nisu bitna, pa se mogu poslužiti najpoznatijim imenima malagaškog naroda sa Madagaskara. Mladi poglavica Feno priredio je famadihanu, otkopao slavnog umrlog, famoznog Toavinu, kako bi se njegov život proslavio još jednom nad grobnim mjestom. U realnosti, predsjednik Crne Gore odlikovao je pokojnog mitropolita SPC, kako bi ubrao političke poene, samo nekoliko mjeseci nakon što su drugi političari odlučili da istom mrtvom čovjeku podignu spomenik, a ranije, odriješili kesu da mu se podigne memorijal i biblioteka. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/9ba71272-780a-4e82-a432-1b990be5b012)
Jakov Milatović, foto: Boris Pejović/Vijesti{.caption}

Sve što se u Crnoj Gori radi sa Amfilohijem providna je politička manipulacija, no kad dolazi od predsjednika Milatovića ona postaje makar malo gadnija, jer je ponavljačka, štreberska, neinventivna i suštinski nesposobna da prikrije svoju gramzivu suštinu. Ovdje se samo trguje mrtvima i priziva politička moć. Kad se Milatović fotka ispred slike mrtvog kralja Nikole, to je legitimno. U slučaju pokojnog Amfilohija, pak, ne poštuje se onaj osnovni postulat protoka vremena, stvar se razvija kao surova burleska. Primjenjuje se tehnološko čudovište interneta i permanentnog saučešća koje se praktikuje kao politički kupon. 

Na taj način gradi se kuća koja poprima grobljanski zadah. Umjesto da se odlikuje životno dostignuće, ili makar izmjeri posmrtna slava prije nego joj se pristupi sa darovima, ovdje je proces otkopavanja ubrzan, famadihana se pretvara u nekrofilski pir, sa neprijatnim mirisom političkog licemjerja koje se u prstenovima širi oko svetog leša. 

Teško je posmatrati u šta se pretvara jedno malo društvo koje život definiše akcijskom rasprodajom smrti. Taman kao šti je teško  živjeti u jednom velikom svijetu, koji trguje leševima i proizvodi smrt.

  
 


U šta se pretvara jedno društvo koje život definiše akcijskom rasprodajom smrti?

famadihana

Upotreba mrtvog

Radmila, oprostićeš mi na nečemu što moram da izvrištim, da se razumijemo, sve što ćemo zajedno proći ovim mostovima savjesti, prihvatanja, samilosti, neće biti nikakav poklič, nikakva oda mladoj svježoj krvi, tjelima i tkivima poezije svih nas koji se širimo i razapinjemo nauštrb sna o nekom boljem mjestu, svi podjednako proizašli od vjerovatno sličnih uzora, svih nas ustalasanih, pomodrelog lica, krhkih rebara i oštrih zuba, s očevima koji nastavljaju da žive kroz riječi, sa majkama koje možda ništa i nisu skrivile, pri čemu nas u bitisanju malih mjesta, balkanskih mentaliteta, tragičnosti i patosa svijeta koji je često toliko neosjetan ujedinjuje slično, potraga, nada, uzdanica, pokušaj da se preživi, prebrodi, nadvisi i za trenutak oslobodi teren za neko novo svjetlo na kraju tunela kroz koji vijore nametnuti ili manje, obrasci i kutovi svijesti koji prijete da nas satjeraju i samelju, ne dozvoljavajući nam nikakav uzlet...  

Da se neko ne bi uvrijedio mojim poistovjećivanjem sa svjetovima nad kojima pokušavam da lamentiram, iako je Radmila samo još jedan od onih dalekosežnih primjera kako mlado biće uspjeva svojim tijelom da ujedini čitav jedan pejzaž balkanskog pokliča, prisajedini ga uz to i *queer* i suvoj mladalačkoj perspektivi, ovaj tekst neće biti o njoj kao autoru, dovoljno zapaženom, već ujedno i odgovor ili pak glasno izgovoreno pitanje i meni samom: zašto nas plaši književnost koja poziva na ujedinjenje i raskol sa kolektivnom ili pak ličnom traumom? 

Primjere naročito ženske, feminističke, osvetničke, ljubavne, erotske, prkosne, ili pak totalno krvave književnosti koja bitiše po slojevima nečeg što bi se moglo nazvati „lični put oslobođenja koji postaje kolektivni teren“ na našim prostorima uviđamo sve više i više, glasovi se upinju, prostiru, šire, oni su sve grlatiji, sve bučniji, sve više ekstremniji, smjelo upiru prste u baš te raskalašne pramce osjetljivosti, nečega što podilazi pod slojeve traume ili pak osvetoljubivo i krvavo kidiše nad haosom, od ratnih prošlosti, do tlačenosti, do seksualnog buđenja, tijela koje postaje ujedno i sredstvo borbe, pa sve do majčinstva i kompleksnosti društvenih uloga, pri čemu reprezentativan primjer pronalazimo u dobitnici Ninove nagrade Mileni Marković i njenom romanu „Deca“. 

Čitajući ih, spoznajemo strah, strah od vriska, strah od tjelesnosti, osjećamo samilost ka tuđoj sudbini, ali i strah od onoga što možemo pronaći u sopstvenim fiokama duše, strah od autorefleksije u onome što vidimo, ma koliko to krvavo i sirovo bilo. Lamentirajući nad haosom, ženska književnost uspjeva ništa drugo no da nas preporodi, da nam otvori nova vrata percepcije, pri čemu to apsolutno nije niti za svačije uši, niti za bilo kakav domašaj, to je kao da rovarite po nečijoj dekonstruisanoj ili pak u potpunosti goloj duši, dok sam autor od vas zahtjeva određenu dozu spremnosti na žrtvu, ali i povjerenje. To su živa tijela, to su neizvještačene, do srži nage sirove stvarnosti, i upravo zbog tog momenta koji je toliko sugestivan, spreman, odriješen, mi ostajemo zbunjeni pred onim što imamo, pitajući se koliko je potrebno smjelosti proizaći i biti krvav pred svijetom koji je uvijek naoružan i netrpeljiv, baš kao i u Radmilinom mladalačkom pokliču? 

Ako kažem da podignu ruke svi oni koji nikada nisu poželjeli smrt svojim roditeljima, svojoj djeci, ili bilo kome bliskom, ako kažem da podignu ruke oni koji nikada na ovom tlu nisu sudjelovali ili prisustvovali, čak možda i aktivno učestvovali u razvoju generacijskih trauma, vjerovatno bi previše ruku bilo podignuto. Ali zašto? Upravo zato što nerijetko bježimo instancama bježanja od sopstvenog tijela, od sopstvene nesavršenosti, od sopstvenog patosa, od sopstvene kože koje kako bi to rekla Marina Tucaković u onoj pjesmi „pamti“. Ako mi ne pamtimo, tijelo pamti, duša načelno takođe sa njom. A ono što upravo spaja takva dva amblema čovječnosti jeste poezija. 

Upitno je dakle sa ovih instanci, kritizerski tumačiti književna djela, u vremenu u kojem smo oprhvani svakakvim sadržajem, autorstvom, brendiranjem i pozicioniranjem na terenu zvanom književno nebo, upitno je dakle govoriti o onome što poezija danas može, što književnost kao takva suštinski čini čovjeku na jednom širem, razvojnom i nikad istraženom planu, ona liječi. Kada sam kao 16-godišnji dječak pisao slam homoerotsku poeziju i šiljio se javno, vjerujući kako ću nešto promjeniti, očekivao sam i usljed mladalačke zanesenosti da ću dobiti mnoštvo negativnih odziva, ali jednu rečenicu zauvijek hoću pamtiti, rečenicu žene sredovječnih godina koja mi je rekla u neobaveznom ćaskanju „Ne budi tako zadrt, prije ili kasnije shvatićeš koliko je to zapravo nekom moglo da znači...“ 

I značilo je, kao i sve ostalo kuda sam nastavio da krivudam, dajući se, vjerujući, uzdišući, plačući... Ako toliko svojstvenosti pridajemo upravo riječi, ona izlečuje, ona znači, dira poput one pjesme koja te obaspe kada je čuješ dugo godina kasnije i evociraš sjećanje na njen prvi put. Zato nas ispovjedna, krotka i skoro pa naga književnost i plaši, upravo zbog toga što postepeno spoznajemo koliko smo svi u suštini, i sa ugašenim svjetlima, nagi, ranjivi, čovječni, osjećajni, brzopleti, ludi, nemušti... Sve je to ljudsko, isuviše ljudsko, sve je to ono što salonski i elitistički pristup istoj neće nikada uspjeti da ponudi, sva fantazmagorična prosejavanja daju lijep trenutak, njeguju, ali nisu u stanju da izliječe, da zacijele, ponude odgovor, a ako se vodimo time da u književnosti počivaju najveće istine, spoznaćemo da ono što ona trenutno nudi, u slučaju Radmile, ali i brojnih žena, jeste upravo krv, jeste istina, jeste poklič, jeste poziv na razmjenu, komunikaciju, zagrljaj. Književnost izaziva najdublje porive u nama i malo ko može ostati imun, kad živo tijelo današnjeg pjesnika prokazuje i u tome čak i uspjeva. 

U svojoj mladosti, bježao sam od toga. Bježao sam od svega što je u meni budilo poriv za samouništenjem, a Radmilina poezija takva i jeste, a Milenina poezija takva i jeste, a pjesnički svijet svih onih živih koje danas volim, koje istovremeno i mrzim, baš zbog toga što se u njima pronalazim, pjesnički svijet onih i uz koje stradam, takav je, kakav je. Radmila, mrzio sam tvoju poeziju koliko sam nerijetko mrzio i samog sebe, svijetovi zarastaju u nama dok se navodnjavamo riječima, dok trajemo, to su iskre pepela razbašurene po kutcima onog najmračnijeg, toliko složenog i neuhvatljivog, žene danas progovaraju, one su drske, bunovne, lude, one su majke, ćerke, drugarice, ljubavnice, one su lica sa ličnim istorijama, njihovih oštrica se svi mi upravo i plašimo, a opne naših zajedničkih trauma titraju u nama dok se one uspinju kroz mase, osvjetljavajući puteve zarad nečeg većeg, humanijeg, blistavijeg. Zapamtite da poezija diriguje nad tišinom, poezija diriguje vriskom!

Na kraju ovo je posveta svim onima koji plaču u svojim sobama, krvare dušom, tijelima, krvare nad životima, zarobljeni, uništeni, skrajnuti, ućutkani, pri čemu jedino književnost čini da nismo sami, jedino ona danas i daje prostor da se nadvisi mrak. Sve su to pjesme o živima i mrtvima, kako bi to rekla Milena, a ima li išta važnije od onoga što upravo ti živi prepoznaju ili iščupaju iz pramaca nečijeg srca? 

Na kraju dana ja osjećam da je Radmila Petrović primjer upravo onoga koliko književnost daleko odlazi u rukama čovjeka kojeg u svojoj samilosti slijedi čista ljubav, vjera i nada u svijet koji će biti osjetan. Nada da ćemo u konačnosti preživjeti, odbjeći, nadvladati, pobjediti ili pak biti bolji, ako ne, onda da ćemo činiti sve iznova. 

A ja te se plašim, Radmila, upravo to čini da mrzim i volim ono što činiš za sve nas!



Zašto nas plaši književnost koja poziva na ujedinjenje i raskol sa kolektivnom ili pak ličnom traumom?

vrisak i tišina

Radmila, mrzio sam tvoju poeziju kao samog sebe

Sloboda je, od antičkih vremena do danas, jedno od temeljnih pitanja ljudske misli. Od Aristotela do savremenih filozofa, ljudi su pokušavali da razumiju što zapravo znači biti slobodan. Kroz istoriju, ona se razumjela prvenstveno u političkom i ekonomskom smislu, kao oslobađanje od ugnjetavanja, od nepravde, od izrabljivanja. Filozofi su je različito tumačili. Od individualnog prava na izbor i autonomiju, do društvene kategorije koja se može ostvariti tek u zajednici. Za Hegela, sloboda je bila proces samoostvarivanja kroz duh i institucije; za egzistencijaliste poput Sartra, ona je nužnost ljudske egzistencije.

Ali sloboda nije samo apstraktni pojam. Ona je uvijek povezana s materijalnim uslovima života. Čovjek može govoriti o slobodi duha, ali ako nema hranu, krov nad glavom ili zdravstvenu zaštitu, ta sloboda je samo privid. Zato se filozofija slobode ne može odvojiti od pitanja društvenih odnosa, moći i ekonomije. Sloboda nije nešto što jednom osvojiš, pa zauvijek imaš. Ona je stalna borba i protiv spoljašnjih ograničenja i protiv onih u nama samima.

U toj borbi marksizam daje slobodi poseban smisao. Marks ne posmatra slobodu samo kao individualnu kategoriju, već kao društvenu mogućnost koja se rađa tek kada prestanu klasne razlike. U kapitalističkom društvu, kaže on, sloboda postoji samo formalno. Radnik jeste slobodan da prodaje svoj rad, ali je primoran da to čini jer nema drugog načina da preživi. Njegova sloboda je nužna.

U marksističkom idealu besklasnog društva, sloboda znači oslobađanje od tih nužnosti. To nije samo sloboda „od nečega“ (od siromaštva, izrabljivanja), već i sloboda „za nešto“ (za kreativnost, zajedništvo, solidarnost). Sloboda u marksizmu nije privatno utočište, već zajednički horizont. To je mogućnost da se čovjek razvija bez dominacije i otuđenja, u zajednici u kojoj više nema podjela na vladajuće i potčinjene, bogate i siromašne.

Sloboda počinje u nama i prolazi kroz tijelo, duh i društvo. Kada se ova filozofska i marksistička razmišljanja povežu s pitanjem naturizma, otvara se neočekivana, ali duboko simbolična veza. I upravo tu, paradoksalno, naturizam postaje eksperiment oslobađanja – mjesto gdje tijelo prestaje da bude instrument društvene hijerarhije. Tu dolazimo do druge dimenzije slobode, one koja je mnogo neposrednija i intimnija: slobode tijela.

**U potrazi za autentičnom slobodom**

Naturizam, kao praksa slobodnog bivanja u nagosti, negira mnoge društvene hijerarhije. Na nudističkoj plaži nestaju znakovi bogatstva, moći i statusa, nema razlika između onih koji nose odijela i radne kombinezone, između brendiranih haljina i skromne odjeće. U tom jednostavnom, možda banalnom činu skidanja odjeće krije se praksa besklasnog društva – sloboda koju marksizam zamišlja, a filozofija sanja, ovdje postaje iskustvo. Tijelo je oslobođeno statusnih simbola, a čovjek postaje ono što zaista jeste – biće među drugima, bez klasnih obilježja. To je čin koji briše klasne razlike i podsjeća da su svi ljudi, bez obzira na porijeklo, funkciju ili imovinsko stanje, jednaki pred morem, suncem i vlastitim tijelom. U tom smislu, naturizam se može čitati kao mikro-praksa marksističkog ideala –  privremeno ukidanje hijerarhija kroz iskustvo zajedničke slobode. Naturizam je zapravo pokušaj bijega, ali i potraga za autentičnom slobodom.

Važno je naglasiti da marksizam slobodu nikada ne posmatra izolovano. Ona nije individualistički hir, već stanje koje nastaje tek u zajedništvu i kroz solidarnost. Slobodan čovjek nije onaj koji se zatvara u svoj egoizam, već onaj koji se oslobađa zajedno s drugima, u zajedničkom prostoru jednakosti. To zajedništvo, gdje se oslobađanje jedne osobe ne može zamisliti bez oslobađanja čitave zajednice, ključna je nit marksističke misli. Upravo zato naturizam ima neočekivanu srodnost s ovim idealom.

Na nudističkoj plaži sloboda se ne ogleda samo u činjenici da se pojedinac oslobodio odjeće i stida, već u tome da je to učinio rame uz rame s drugima. Nema slobode ako si jedini nag – sloboda postaje stvarna tek kada se podijeli, kada cijela zajednica učestvuje u tom činu oslobađanja. To je ono što konzervativna društva nikada ne mogu da razumiju – da se sloboda ne mjeri time koliko se izoluješ od drugih, nego koliko s drugima dijeliš. U tom zajedničkom iskustvu nestaje konkurencija i prestaje potreba za maskom. Ljudi brinu jedni o drugima, poštuju prostor i tijelo drugog, osjećaju solidarnost, jer svi prolaze kroz isti proces razotkrivanja. Na taj način, naturizam pokazuje kako se sloboda i zajedništvo ne isključuju, već dopunjuju. Slobodan si upravo zato što si sa drugima slobodan, što te drugi ne osuđuju, već prihvataju. To iskustvo zajedničke slobode podsjeća na marksistički san o društvu gdje lična emancipacija nije u sukobu sa kolektivnom, već se međusobno hrane i jačaju.

**Sloboda protiv lažne slobode**

Naturizam, ili život u skladu s prirodom u njegovom najjednostavnijem obliku – kroz nagost – predstavlja radikalnu, ali i prirodnu filozofiju slobode. On polazi od ideje da ljudsko tijelo nije sramotno, već prirodno; da nije oruđe za tržište ili predmet društvene kontrole, već izvor dostojanstva, jednakosti i ljepote. Prava sloboda dolazi kada se oslobodite ne samo odjeće, već i sramote, očekivanja i uvjerenja da morate da izgledate savršeno da biste bili prihvaćeni. U društvu u kojem dominiraju konzumerizam i nametnuti standardi ljepote, nagost je postala roba. Reklamna industrija je od ljudskog tijela napravila instrument manipulacije i profita. Naturizam se suprotstavlja tom poretku. Skidanjem odjeće skidamo i maske, one koje nam nameću moda, tržište i klasne norme.

Kapitalizam nas pretvara u izolovane potrošače. Naturizam, naprotiv, gradi zajednicu zasnovanu na povjerenju i solidarnosti. Biti nag među drugima znači vjerovati im, ali i biti prihvaćen takav kakav jesi. To je možda najljepša definicija slobode.

U svijetu u kojem vladaju konzumerizam, klasne razlike i otuđenost, nagost postaje čin oslobođenja i jednakosti. Zato naturizam predstavlja negaciju klasnih razlika. On u svojoj svakodnevnoj i „maloj“ revoluciji, pokazuje da je jednakost moguća. To je privremena, ali snažna utopija.

**Feministički mikro-otpor**

Ako je naturizam mikro-praksa marksističkog ideala jednakosti, onda je on i mikro-otpor patrijarhalnom poretku koji kontroliše tijelo. Naročito žensko.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4f9ff44e-dd9e-4040-a250-1a7a94db5304)

Feministička misao nas uči da se potčinjavanje ne odvija samo u institucijama, već u svakodnevnim gestovima – u načinu ponašanja, oblačenja, stida. U tom smislu, nagost postaje i neka vrsta feminističkog otpora, ne zato što je provokativna, već zato što odbacuje nametnutu sramotu. Jer žensko tijelo je vjekovima bilo predmet kontrole, moralne osude i tržišne eksploatacije. Ono u naturizmu više nije objekt, već subjekt slobode. To iskustvo ogoljene jednakosti briše rodne hijerarhije isto kao i klasne, jer i jedne i druge počivaju na moći, kontroli i vlasništvu. Zato je sloboda tijela istovremeno klasna i feministička borba, borba protiv sistema koji tijelo vidi kao sredstvo, a ne kao biće.

**Žene u Crnoj Gori otvorenije**

Njemački pokret Freikörperkultur (kultura slobodnog tijela) još početkom XX vijeka učinio je naturizam dijelom društvenog života. Danas su nudističke plaže, kampovi i zone u parkovima potpuno normalna stvar u zemljama koje su najegalitarnije u svijetu. Prema jednom istraživanju iz 2014. godine, Njemci i Austrijanci su među najčešćim ljudima koji se skidaju potpuno na plaži — oko 28% ispitanika tvrde da povremeno odlaze nagi na javnu plažu. Za skandinavske zemlje, koje su poznate po liberalnom odnosu prema tijelu i visokom stepenu društvene jednakosti, taj procenat je nešto manji, ali i dalje visok u evropskim okvirima. Upravo u tim društvima naturizam se shvata, ne kao provokacija, već kao logična posljedica slobode i ravnopravnosti.

Rezultati anonimne on-line ankete, koja je za potrebe ovog teksta sprovedena u Crnoj Gori na uzorku od 250 ispitanika (129 žena i 121 muškarac), jasno pokazuju da su žene otvorenije prema naturizmu od muškaraca. Svaka četvrta žena između 30 i 59 godina, povremeno ili često boravi (ili je boravila) na nudističkoj plaži, dok to čini tek svaki šesti muškarac. Još je upečatljiviji odnos prema stavovima: gotovo polovina žena nudizam vidi pozitivno, polovina neutralno, a tek jedna ispitanica negativno. Kod muškaraca, naprotiv, pozitivan stav bilježi tek 40%, dok negativan odnos ima 15%. Čak 19% muškaraca izjasnilo se da su jednom bili na nudističkoj plaži, ali su njihovi razlozi vezani za radoznalost i sticanje iskustva, dok je kod žena taj procenat 9% i uglavnom se radi o zdravstvenim razlozima ili sunčanju bez odjeće. 


**Naturizam kao prkos sistemu**

Naturizam nije samo individualna praksa, već politički čin otpora. On osporava ideologiju kapitalizma koja tijelo svodi na robu. Uči nas da tijelo nije sramota, već oruđe slobode i jednakosti. On podsjeća da je istinska sloboda ona u kojoj nema nadmoći, nema eksploatacije i nema srama. I zato „filozofija slobode“ u naturizmu nije bijeg od politike, već mali revolucionarni čin. U trenutku kada kapitalizam zarobljava i naše tijelo i naš duh, čin nagosti postaje oslobađajući, gotovo subverzivan. On ruši klasne simbole, briše statusne razlike i pokazuje da je moguć svijet jednakih. Ono što ni marksističke revolucije nijesu do kraja uspjele, na trenutke uspijeva naturizam. Ta gola jednakost može biti opasnija za sistem od bilo koje parole ili protesta. I kada sledeći put stanete na pijesak Ade Bojane, goli i slobodni, sjetite se da to nije samo uživanje – to je politički čin. To je prkos sistemu.



Sloboda nije individualistički hir, već stanje koje nastaje u zajedništvu i kroz solidarnost