U filmu Jonathana Glazera "Zona interesa" nema kadrova logora. Nikada ne vidimo užase direktno. Kamera se umjesto toga zadržava na vrtu i cvijeću raspoređenom u perfektnoj simetriji dok se djeca igraju, žena koja nadgleda svoje domaćinstvo s ponosom i suprug komandant Aušvic logora, tik uz zid od dvorišta. Samo zvuk otkriva istinu, ta tiha industrijska tutnjava, slabi krici i stalni huk smrti koji prodire kroz zid. Okrutnost filma leži u njegovoj mirnoći, on jednostavno posmatra kako zločini mogu koegzistirati s normalnim životom, kako zlo postaje pozadinska buka kada se umota u udobnost i rutinu. 

Ovo je, možda najrazorniji uvid, da ljudi skreću pogled s užasa ne zato što ne mogu podnijeti da ga vide, već zato što su izgradili cijeli svijet koji im to dozvoljava. Glazerova kamera se ne kreće unutar logora jer to nepotrebno. Vrt nam govori sve. Civilizacija može postati oblik izolacije, ljepota postaje moralni narkotik a estetski red zamjenjuje savjest.

Živimo u vremenu kada se ta izolacija čini sve poznatijom. Zidovi su tiši, ali su svuda. Vide se u rutinskom ponavljanju fraza koje su nekada bile nezamislive, u ceremonijama koje se poliraju i vraćaju stara imena, u načinu na koji se spomenici ponovo uzdižu sa samopouzdanjem. Postoji uljudan, pobožan ton, koji insistira da se ovdje radi samo o naslijeđu, o poštovanju, o ravnoteži. Ali ispod svega toga čuje se drugi zvuk, onaj koga je teže precizno odrediti, šuštanje sjećanja koje se preuređuje.

U filmu, porodica Höss prolazi kroz svoj svakodnevni život s preciznošću koja djeluje graciozno. Sve se to događa u čistom, besprijekornom svjetlu koje djeluje lažno. Odmah iza zida njihovog vrta, pepeo pada poput snijega. Glazer ilustrira poricanje ne kao ideološku krutost, već kao dio porodičnog života. Kada užas postane rutina, ne treba ga opravdavati. Samo treba održavati vrt.

Izvan kina, isti ritam tiho traje u našoj sadašnjosti. Širom svijeta, riječi poput "časti", "tradicije" i "identiteta" se prefarbavaju, njihova stara značenja se prekrivaju, ali su i dalje vidljiva. Statue se vraćaju, slogani nekada zakopani u sramoti ponovo se pojavljuju kao patriotski osjećaji. Istorija ponovo počinje zvučati uvježbano, njeni oštri rubovi omekšani nostalgijom. To se dešava na mnogim mjestima, ali ovdje u ovom malom, podijeljenom kutku Balkana proces se čini neobično osobnim. Jezik antifašizma, nekada temelj, sada se opisuje kao razdoran. Kolaboracija se uokviruje kao "pogrešno shvaćeni patriotizam". Rat se prepričava kao tragedija bez zlikovaca, ideologija bez krivnje.

Glazerov svijet i naš povezuju se ne veličinom, već teksturom. Oba se oslanjaju na kultiviranu sljepoću. U filmu, vrt predstavlja volju da se ljepota sačuva po svaku cijenu. U sadašnjosti, isti instinkt pokreće povratak uglačanih mitova uljepšavajući ono što bi trebalo biti istorijski riješeno. Kada društvo počne estetizirati svoju prošlost, pretvarajući krivnju u spektakl, a istoriju u folklor, nešto suštinsko se urušava. Zlo više ne šokira, ono ukrašava.

Postoji posebna okrutnost u tome koliko obično zvuči novi moralni jezik. Poricanje se pokazuje kroz gestove kvazi poštovanja: spomenik, televizijska propovijed, pažljivo formuliranje "obje strane". Možete proći pored ovih stvari a da ih ne primijetite, na način na koji Hössova djeca prolaze pored zida a da nikada ne pitaju šta se krije iza njega. 

U filmu "Zona interesa", stvarni užas se nikada ne nameće jer nije potreban. Udobnost porodice zavisi od njegovog odsustva. Ovo je možda najiskreniji prikaz zla koji je film ponudio - ne kao ideologiju, već kao tihu arhitekturu udobnosti. Prepoznajemo ga jer nam je poznat. To je mehanizam koji ljudima omogućava da govore o miru dok rehabilituju one koji su činili zločine, da tvrde da su patrioti dok brišu imena žrtava.

Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši. Shvatate da zid nikada nije bio samo istorijski, on je psihološki i kulturološki, neprestano se obnavlja u novim materijalima. Njegova svrha ostaje ista, odvojiti stvarnost od posljedica, dopuštajući nam da uživamo u vrtu dok se pretvaramo da je dim samo magla.

Crna Gora nije jedinstvena u ovome. Ona je jednostavno jedno od mnogih malih ogledala koja odražavaju veći globalni trend, stari otrov koji se vraća u odmjerenim dozama, umotan u jezik koji zvuči civilizovano. Film nas upravo podsjeća da nas baš ta civilizacija ne štiti nužno, ona može biti samo površina koja skriva ono s čime se najviše bojimo suočiti.

"Zona interesa" se završava sa kadrovima praznih gasnih komora, krematorijuma, hodnika, i tišine. Čini se manje kao kraj, a više kao nastavak sa opomenom. Vanjski svijet sada nosi istu tišinu, rastegnutu preko kontinenata, uglačanu vremenom. Pitanje ostaje nepromijenjeno. koliko smo buke spremni ignorisati zarad naše udobnosti? Koliko ćemo pažljivo njegovati svoje vrtove dok zemlja ispod njih pamti sve što smo odlučili zaboraviti?


Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši.

banalnost zla

"Zona interesa" i istorijski revizionizam

Osuda [fašističkog divljanja](https://www.pobjeda.me/clanak/hrvatski-navijaci-skandirali-ubij-srbina) ekstremnih navijača hrvatske fudbalske reprezentacije bila bi na ponos svakoj građanski orijentisanoj državi da se, po običaju za ovu našu, ta osuda ne krije u grmovima koji su bogato fertilizovani licemjerjem. 

Par minuta nakon utakmice počela je neviđena hajka, ne toliko na same navijače-fašiste koliko na sve one koji istog trena nisu graknuli, ciknuli, uskliknuli da se Hrvati osude. Kao da ovi koji su insistirali na osudi prosto bili iznenađeni ponašanjem grupe divljaka koji u prvom redu sramote svoju zemlju i dres svoje reprezentacije, pa su imali potrebu da, dok je sve još svježe, ubijede okolinu u pravednost svog gnjeva, ali i istovremeno da od okoline dobiju suosjećanje, ali i sudjelovanje u eventualnoj odmazdi prema tim istim gostima-fašistima. 

Tražilo se i vapilo se da se svi oglase i glasno osude anticivilizacijske povike. Samo, prvi je problem što su ti zahtjevi bili na donjoj granici civilizovane komunikacije. Kao kad na mitingu ili protestu, poneseni energijom ali i zaštitom mase, tražimo da padaju glave. A ko u masi ne viče unisono, rizikuje da bude zgažen. I nije to problem, masa je masa. Problem nastaje kada se ta filozofija mase prenese u zvanične institucije. Pa kad se sa vrlo visokih državnih pozicija insistira na osudi Hrvata, ili kad se, u krajnje bizarnom kraku priče, sportski [komentator poziva na odgovornost](https://rtcg.me/vijesti/drustvo/780207/ombudsman-rtcg-trazio-disciplinski-protiv-nebojse-sofranca-zbog-nacina-prenosa-meca-sa-hrvatskom.html) jer u živom prenosu nije osudio i anatemisao navijače protivničke ekipe. Meni, dozvolićete, ova situacija ima šmek inkvizicionih suđenja uz entuzijazam mase koja se dere „na smrt!“.

E, sad, ono što me podjednako i razdražuje i razočarava i plaši – svi ti predstavnici države koji su pod krinkom svojih funkcija insistirali na hitnoj osudi fašističkih povika hrvatskih navijača (ne)namjerno ignorišu činjenicu da su hrvatski navijači državljani druge države – Republike Hrvatske. Ono što je državna Crna Gora mogla ili trebala uraditi, ako je svjesna da su povici hrvatskih navijača kršenje domaćih zakona (a svi smo svjesni da jesu) jeste da te iste navijače u toku ili najkasnije na kraju utakmice privede, podnese protiv njih tužbu, a iste protjera po hitnom postupku iz Crne Gore uz višegodišnju zabranu ulaska. 

No, umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! Izvinite, ali to nije u opisu mog radnog mjesta. Vašeg – jeste. Jedan učen i ozbiljan predstavnik vlasti bi morao znati da sav bijes i insistiranje mora uputiti toj susjednoj državi – u vidu protestne note ili službenog zahtjeva za procesuiranje ovih lica, a ne svojim građanima.

Svojim građanima, pak, ta ista vlast je dužna da objasni ko to može i smije da usred države Crne Gore nekažnjeno, kao na divljem zapadu, [presrijeće vozila ](https://www.slobodnaevropa.org/a/navijaci-crna-gora-hrvatska-napad/33593228.html)sa stranim tablicama, lomi ta vozila, a strane državljane drži u strahu za sopstveni život. Ta vlast je dužna („jer su plaćeni za to“, da parafraziram Džibonija) da istraži što se ovdje desilo, da o tome izvijesti nas građane koji je biramo i plaćamo, da se u ime Države ogradi od ovih i ovakvih nasilnika i kriminalaca, bar onako kako se hrvatska javnost, u gomili novinskih tekstova, ogradila od fašista među svojim navijačima, koji su bruka za civilizovani dio kako hrvatskih navijača tako i građana susjedne nam države. 

No, na isti način naši vlastodršci se nijesu oglasili ni prilikom demoliranja, rušenja i paljenja ugostiteljskih objekata u vlasništvu državljana Turske, ostavljajući u strahu sve mirne i vrijedne strance koji su svoje životne sudbine vezali za Crnu Goru, ali i nas, domicilne, koji se nakon svega ovoga osjećamo nezaštićeni u vlastitoj državi i ostavljeni na milost i nemilost „pravedničkom gnjevu“ mase, a koju je, istorija nas uči, vrlo teško kontrolisati kad je dovedete do visokog stepena frustracije, a što nepromišljene (ili tendenciozne) izjave vrlo odgovornih političkih aktera konstantno čine. Posljedica toga je da jedna kafanska tuča umalo nije dovela do širokih nemira u zemlji.

Da ne duljim – sve mi ovo, nečinjenje države sa jedne strane uz istovremeno traženje osude sa druge, liči na jednu mučnu taktiku hijena, koje svoje tijelo valjaju u trupla ubijenih životinja da bi smradom lešine prikrile sopstveni smrad.

Umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! 

Taktika hijena

Kuda bi ti procesi mogli da povedu?

Na gornje pitanje odgovara pisac i teolog, politički aktivista i bivši sveštenik Vukašin Milićević, poznat kao jedan od rijetkih glasova pobune i disidenata izašlih iz Srpske pravoslavne crkve. 

Nakon što je dobio otkaz na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, Milićević je nastavio svoj kritički angažman, mahom istupajući protiv kleronacionalizma i entičkih zastranjenja unutar hrišćanstva.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/bxqnYDhxf1Q?si=7vH4PU8_4keGoBJW" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Cijeli emisiju poslušajte [ovdje](https://www.youtube.com/watch?v=fndlnX4Xwrk&t=194s).

Teolog i politički aktivista Vukašin Milićević u studentskim protestima u Srbiji vidi buđenje klasne svijesti i solidarnosti koja je promijenila pravila igre na srpskoj političkoj sceni. 

lijevo hrišćanstvo

Vukašin Milićević: Jeste li čuli za klasnu svijest?


Dobro je to! je najnovija saradnja koju poptisuju Vibin wit DJ Mono (Nikola Rajović) i Random (Marko Lubarda). Energični, zapaljivi ritam, savremena produkcija i perfektno seciran duh vremena kroz liriku i rime, prezentuju Balkan, Crnu Goru i Podgoricu u 2025. godini. 

"Istovremeno sve i istovremeno ništa, u jednoj frazi “dobro je to”, stane i sve i ništa, to je sav podgorički zen, začinjen dozom ironije i stvarnog života", navodi se u saopštenju.

Ultimativni lokalizam, objašnjavaju, fleksibilan je odgovor, autentičan toliko da nije samo izraz već i demonstracija stava. 

"“Dobro je to” je sublimacija humora, odbijanja, ravnodušnosti i malodušnosti, to je način da kažemo da smo sve vidjeli, sve preživjeli — i da nam više ništa ne može ni pokvariti ni popraviti raspoloženje".

Kad sve sabereš i oduzmeš – možda i jeste dobro. A možda i nije.

Ali to je već nebitno.

Dobro je to.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/8tmc73ypGMg?si=fC3PbEo-uOqW93tS" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

                                                                                               .


- Artist: Vibin wit DJ Mono x Random
- Naziv: DOBRO JE TO!
- Label: Beats per Montenegro
- Tekst: Marko Lubarda i Nikola Rajović
- Produkcija: Vibin wit DJ Mono i Knowhere2run
- Format: Digital
- Datum: 08.11.2025.

 

Kad sve sabereš i oduzmeš – možda i jeste dobro. A možda i nije.


novi singl

Jeste li čuli za podgorički zen?

**Opišite svog čitatelja, stvarnog, a ne idealiziranog.**

Ne vjerujem da bih bio čitalac svojih priča da nijesam primoran da ih čitam pisanjem. Ovako, zamišljam čitateljku, dugonogu. Stvarni čitaoci, koje znam, bave se mojim rukopisima pod prisilom i prismotrom: nekoliko mojih prijatelja, što po peru što po čašici.

**Koje su vaše glavne iluzije vezane uz književnost?**
 
Nemam iluzija - to što činim, činim iz sebe i zbog sebe.

**Živite li od svog pisanja? Ako ne, od čega živite?**

Ne, samo imam troškova. Živim od novinarstva

**Jeste li ikada požalili što pišete na malom jeziku?**

Ne. Moji ispisi su na margini.

**Kojeg srpskog pisca volite?**

Volim mnoge, privatno. Volim knjige koje iz mene mogu da izvuku ono što je ostalo od osmijeha.

**Kojeg hrvatskog pisca volite?**

Volio sam Pavla Pavličića.

**Koga smatrate uzorom?**

Knjige koje volim previsoko su da bih i pomislio da sam u bilo kakvom kontekstu s njima.

**Što trenutno čitate?**

Kao i uvijek: Servantesa, Hašeka, lijfa i Petrova. Rado se vraćam Čendleru ili Agati Kristi, a poželio sam se Simenona i Erl Stenli Gardnera.

**Koju glazbu slušate?**

Rado bih slušao Net King Kola, Peri Koma, Frenka Sinatru, Bili Holidej...


**Kakav je status kratke priče (proze uopće) danas?**

Van sam toga. Ne znam.

**Kojoj književnosti pripadate: jugoslovenskoj, sprskoj itd.?**

Ako uopšte kojoj pripadam, onda srpskoj.

**Kako je izgledao rat s vaše strane?**

Nije mi do te priče.

**Kad ste zadnji put bili u Hrvatskoj?**

Ranih sedamdesetih, po studentski i već na način kako se to tada radilo, stopirao sam često prema Zagrebu i Rovinju. Nijesam mnogo pridonosio turističkoj privredi – ulagao sam u rinfuzno vino i birtije oko stanica.

**Što volite, a što ne?**

Neću o porodici - snovi, koje inače ne pamtim, bolji su dio mog života. Na javi – vinjak.

**Navedite neku važnu stvar, a koju smo ispustili.**

Ne držim do važnih stvari.

                                             .

*U prilogu šaljem i fotos, star nekoliko godina. Prilikom eventualnog retuša dodati podočnjaka.*                   

*Puno pozdrava*

*Miodrag Vuković*



Na 47. Crnogorskom likovnom salonu na Cetinju, ove godine među likovnim djelima našao se i omaž piscu Miodragu Vukoviću(1947-2013). Kustos salona Milovan Novaković izabrao je neke manje poznate djelove Vukovićeve zaostavštine, poput ove pismene razmjene, intervjua koji je dao hrvatskim piscima Nataliji Grgorinić i Ognjenu Rađenu.

cetinjski salon

Ne držim do važnih stvari

Ukratko, drugar se javio s tezom da se u Crnoj Gori olako zaboravljaju likovi poput Svetozara Marovića, koji, kao presuđeni organizator kriminalne grupe u bijegu, sitno broji do zastare svog slučaja.

Uz poruku u kojoj sam lako prepoznao prijekor, drugar mi je poslao i nekakav smiješni mim sa pomenutim Marovićem, koji, onako ostario i neobrijan, čita Kafku, drži Proces u rukama, kao da nas sve kolektivno zajebava. Naravno da mi je o istom trošku pomenut i Đukanović (a đe je on?) i mnogi tajkuni bivše vlasti, da ih sad ovdje ne nabrajam — ionako ste ih, kako tvrdi moj sagovornik, svi odavno zaboravili.

Premda mislim da je pogrešno fokusirati kritiku na vlast koja to više nije, moja savjest nije ostala netaknuta ovom provokacijom, možda i zato što je došla u trenutku kad mi algoritam pršti od četnika i velikosrpske histerije, spremne da sprži svaki politički smisao i oburda i ovo malo nade što su naivni odvojili za godine pred nama. Moj drugar, potpuno pogrešno, uvjeravam ga, smatra da je sav taj nacionalistički cirkus na površini, laka meta, iza koje se krije pravi tektonski kamen što ga mi novinari izbjegavamo, zaboravljamo i držimo za davnu prošlost.

Ono što je sigurno: u jednom društvu koje se decenijama formatiralo oko gigantske nepravde i nedokazanih zločina s potpisom Đukanovićeve klike, ne može biti pravde dok se na velikom sprovodu ne sahrani logika koju su nam ostavili u točkovima, položili u sistem, formirali da traje kao paradržava i politički uteg. 

Ipak, ako ćemo da se pravno bavimo starim vlastima, pa i partijom koja se još odaziva na DPS, to možemo raditi samo putem jednog instrumenta, koji se, gle čuda, naziva – nova vlast. Zapravo je stara vlast opitna tačka nove vlasti, koja se definiše kroz odnos prema pravdi obećanoj na svim izborima i plakatima minule petoljetke.

Ako je moj prijatelj u pravu kad kaže da mi, jadni novinari, građani, aktivisti, snosimo odgovornost što ne dopiremo do suštinskog krimena na kome počiva svaka muka ovog društva, onda je to samo zato što ne kritikujemo i ne pritiskamo dovoljno novu vlast. Jer postoji svega nekoliko opcija zašto je Đukanović nedodirljiv, zašto je Marović siguran i zašto je šira tajkunerija uglavnom zbrinuta i ušuškana. 

Prva opcija je da vlast, koja je prije pet godina došla da obeća pravdu, zapravo — nesposobna. Dakle, oni ne umiju, nemaju kapaciteta, znanja, pravne i političke zrelosti da sprovedu jedan ozbiljan zahvat kao što je, na primjer, pravni udar na porodicu Đukanović. U tom slučaju, takva vlast ne samo da treba da bude glavni predmet kritike, nego zaslužuje da odmah izgubi izbore. 

Još goru varijaciju dobijamo ako pomislimo da ti ljudi nisu nesposobni, nego proračunati. U tom slučaju, nova vlast svjesno, pragmatično i realpolitički učestvuje i sarađuje u doziranoj pravdi, koja ne pomišlja napasti arhicentar stare moći. U tom slučaju nova je vlast prevarantska i opet je treba smijeniti, budući ignoriše glavno obećanje na kome se formirala.

Naravno da je trik u tome što bi smjena takve vlasti dovela do povratka one stare, čime našu političku aporiju približavamo formi vica. 

U tom je ključu i odnos vladajuće koalicije prema DPS-u, kroz slavnu zabranu da se s tom partijom politički sarađuje. Ako je DPS, kako se sugeriše, pod kontrolom počasnog predsjednika Đukanovića i njegovih kriminogenih pipaka, onda takvu partiju, kao najgoru prijetnju sistemu, treba ovog časa zabraniti, a sve čelnike uhapsiti zbog saradnje sa takvim strukturama. 

Ako to, pak, nije istina, odnosno, "reformisani DPS" nema jasno utemeljene poveznice sa kriminalom, makar ne iznijete kroz validni tužbeni, pravni, procesni aparat, onda znači da je izolacija ove stranke, bojkot njene političke volje i udvajanje njenih koalicionih kapaciteta, gotovo pa antisistemski, nedemokratski zid kojim se narušava normalno funkcionisanje parlamentarnog života u zemlji. 

Postoji šansa da je [poklon-telefon](https://www.vijesti.me/vijesti/crna-hronika/778179/poslanice-stize-ti-telefon-mijajlovic-obecavao-skupocjeni-poklon-sefu-dps-a-zivkovic-negira-da-ga-je-ovaj-castio) mladom lideru partije, koji je stigao od kontroverznog i uhapšenog biznismena, samo početak dubinskog svrdlanja koje će konačno razobličiti sve kamione, avione i milijarde na kojima se gradila politička moć u Crnoj Gori, ali kako je taj proces počeo, kako je optužnica zaiskrila kroz triviju SMS prepiski i lako koškanje oko telefona, to se čovjek zapita — nije li na redu još jedna aferica, oročena i ograničena da zabavi i zadovolji najniže medijske porive umjesto najvišu instancu pravde u tranzicionom društvu.

Ono što je ležeran, ali tačan zaključak, bio bi da se prohodnim vezama između stare i nove vlasti održava kriptovana veza nosilaca moći koji određuju suštinske procese u društvu. To se dešava, naravno, mimo institucija, koje se drže u stalnom kašnjenju i rasulu. Ravnoteža prljavog novca se prepoznaje, održava i učitava u nove poluge moći, koje na starom grade istovjetnu politiku korupcije i ortakluka. Nove poluge moći u nastanku sa starim ne samo da ne žele da raskinu, nego u njima nalaze štof i inspiraciju za vlastite domete. Samim tim, u kovitlacu novih protivpravnih, kriminalnih i antiustavnih djelanja, likovi poput Svetozara Marovića, onako mršavi i ispijeni na fotografijama iz beogradskog bunkera, djeluju deplasirano, učine se nebitnim i prevaziđenim metama ozbiljne građanske borbe. 

Naravno da nisu — i tu je moj drugar u pravu — naravno da bi društvo trebalo da insistira na presudama svojih sudova, ali ako se svakog dana voljom nove političke elite razara isti taj sistem koji navodno donosi pravdu, onda je jasno zašto su stari krivci sve dalje, sve nejasnije povezani sa raspadom vrijednosti koji su jednom izazvali. 

Taj raspad krenuo je dalje; raspadajuća struktura, da stvar bude gora, možda će pristupiti kultu Evropske unije, neokrznuta, sa svim svojim unutrašnim problemima i kontradicijama, nedokazanim zlodjelima i otvorenim pravnim rupama koje ćemo se onako “po evropski” praviti da ne postoje.



Kako je i do koje mjere u Crnoj Gori izvršena tranzicija moći...

stara škola

Đe su i što čine?

Nedavno sam, u radijskoj emisiji [Zinzula](https://www.youtube.com/watch?v=B0aSIiShDx4&t=5s) sa novinarom Duškom Vukovićem, naširoko pričao o onoj lijevoj, oduzetoj strani srpskog političkog bića i kako bi bilo dobro da u Crnoj Gori postoji makar jedna grupa koja bi baštinila srpstvo Svetozara Markovića ili Dimitrija Tucovića. 

Naravno da smo se šalili i, naravno, da smo bili ozbiljni pred činjenicom da u Crnoj Gori vlada unisono srpstvo i  partijsko-crkveni grif u kojem nema mjesta sumnji u beogradskog vrhovnog vođu  AV.

Ono što je bila Duškova i moja šala — da bismo se možda lično mogli izjasniti kao Srbi i napasti nebranjeni politički prostor, osnovati partiju i uzeti glasove “građanskih Srba” — ovih dana mi se čini gotovo neumjesnim, naročito poslije godišnjice tragedije u Novom Sadu, gdje je Srbija oplakala 16 žrtava pada nadstrešnice na željezničkoj stanici. 

Ono što ledi osmijeh i ubija volju za šalom nije samo tuga, već i politički bezdan podijeljene Srbije koja se godinu dana bori za novu političku šansu i smjenu vlasti na izborima. U Crnoj Gori, međutim — što želim da baš dobro zapamtite —  nigdje i niko nije javno obilježio jedan od najcrnjih mirnodopskih dana države Srbije i smrt nevinih ljudi. Nijedna partija, nijedna organizacija, nijedno bratstvo niti sestrinstvo, ni zavičajno društvo. Nijedan KUD, ni parohija. Ama baš nigdje u Crnoj Gori — po kojoj se drže državni parastosi četnicima, gdje se svaki treći čovjek kazuje Srbinom (doduše, ta cifra istorijski varira, ali nećemo sad o tome) — nismo imali javnu komemoraciju, želju da se iskaže pijetet ili sjećanje na mrtve u Novom Sadu.

Prije nego zaronim u ovu neveselu situaciju u Crnoj Gori, da podsjetim: u Srbiji je juče održan veliki skup u Novom Sadu, a srpska dijaspora se okupljala širom Evrope, od Utrehta do Barcelone. Godinu dana traje građanski pokret otpora, a koliko i kako je Srbija podijeljena valjda će se do kraja saznati na izborima, kad se jednom dese. Ono što vam, pak, mogu sasvim pouzdano reći jeste da ne postoji nijedan signal slične vrednosne diobe unutar srpskog političkog bića u Crnoj Gori, gdje vlada strah od anateme i monolog lojalnih Aleksandru Vučiću. 

Pokušali smo, kolega Duško i ja, da se zapitamo zbog čega su građanski Srbi u ormaru i kad će se *outovati*. Zapravo smo kucali na vrata tog ormara u kojem vlada strah od odmazde. Poznato je da su desne političke milicije okrutnije prema svojim "izdajnicima", nego prema istorijskim neprijateljima. Mogu da zamislim kroz šta bi prošao jedan osviješteni lijevo orijentisani srpski političar, ili, ne daj bože, političarka — građanski aktivista koji bi u ovom trenutku u Crnoj Gori narušio monolitnost srpske ponude koja se svodi na politički spust što počinje od prve glave skupštine, a završava u nizinama Vladislava Dajkovića. 

Spremna je bratstvenička Crna Gora, spremne su litijske infrastrukture i vajber-grupe zaostale od popisa, budna je Eparhija budimljansko-nikšićka, nadzire se duh “srpske Sparte” da ne skrene u ljevičarstvo ili kleti biseksualizam. Pa ti, pisni junačino, zamjeri se tom rigidnom zavjetu pod kojim niču spomenici koljačima. Naravno da Srpska pravoslavna crkva zna da je četnički vojvoda Pavle Đurišić bio koljač, ali ona, obožavanjem njegove čizme zapravo driluje političko jedinstvo Srba u Crnoj Gori. Ljudi neskloni borbi — a većina ih je takva, u svim narodima — prisiljeni su da prihvate realnost jedne nadrealno zle situacije u koju zapravo ne žele da se miješaju. Što više taj kip porineš u krv i masno tlo, teže je čovjeku da istupi, jer su sve kamere i svi blicevi uprti u mjesto gdje se takav jedan izdajnik očekuje, a kriminal postavlja kao brana. 

Ljestvica je spuštena ispod zemlje, u masovne grobnice, u klanja i nacističku kolaboraciju, da se u korijenu slomi otpor, da se pošalje jasna poruka sa kim će imati posla svako ko se drzne govoriti o drugačijem srpstvu koje bi, možda, željelo da živi u Crnoj Gori.

Krajine su uvijek bile zatucane tvrdokorne političke deluzije koje su centri koristili u vojne svrhe. Tako je i crnogorska srpska zajednica otpisana politički; ona se koristi kao biogorivo, beslovesni politički resurs kojim upravljaju ljudi spremni da sebe ponize do te mjere da ih se moraš makar malo plašiti. Naravno da mislim na Milana Kneževića, ali nije on jedini spreman da svojim primjerom pokaže destruktivni potencijal i opasnu vijugu patološke poniznosti koja se izdaje za nacionalni ponos. Sve što javno nastupa u ime srpstva u Crnoj Gori nosi taj zajednički žig neslobode koji se, za dobro Crne Gore i Srbije, mora odbaciti.

I na kraju, sasvim lično, moram reći da razumijem da razumnim Srbima u Crnoj Gori nije lako istupiti. Imati kriminalizovanu političku kastu iznad sebe — ko bi to mogao bolje da shvati od Crnogoraca? Ustati protiv onoga što se izdaje kao tvoj identitet znači priznati da si peder. Nema druge; moraš da se suočiš sa tim. I ne samo da si peder, nego si i ustaša. I radiš za krvnike svog naroda. Na platnom si spisku mnogih obavještajnih službi. I majka ti je kurva.

Znam — sve to moraš da progutaš kada se suočiš sa prosječnim čuvarom nacionalnog identiteta. Ali kad jednom izađeš iz ormara i shvatiš da si slobodan, možda ti se svidi, moj dobri druže Srbine koji ćutiš i puštaš da te vode najgori.

**Dopuna: Grupa građana i građanki Nikšića u subotu veče je palila svijeće za žrtve pada nadstrešnice u Novom Sadu i poplava u Jablanici, BiH. Skup je organizovala NVO Korina.**{.caption}

Srpska zajednica u Crnoj Gori se koristi kao biogorivo, beslovesni politički resurs kojim upravljaju ljudi spremni da sebe ponize do te mjere da ih se moraš makar malo plašiti

bez milosti

Zašto se u Crnoj Gori nije obilježila godišnjica pada nadstrešnice

Nakon ubistva konzervativnog aktiviste, suosnivača i lidera organizacije Turning Point USA, Čarlija Kirka, reakcije javnosti su i u našem regionu bile brojne i raznolike. Pored začudnog i bizarnog murala koji se pojavio u Beogradu, organizovanja javnih događaja poput paljenja sveća i sličnog, jedna od najčešćih reakcija bila je: „Ubili su onoga koji je bio voljan da debatuje.“ 

Dakle, lamentuje se kako su ubili onoga ko je bio „otvoren“ i „spreman“ da uđe u dijalog sa svojim neistomišljenicima, te da u razumnom smislu sukobi svoje stavove sa onima koji misle drugačije od njega. Reakcija bi u punom smislu mogla da glasi otprilike ovako: ubili su čoveka koji je bio voljan da debatuje (a šta će tek biti sa onima koji su možda znatno manje raspoloženi za debatu). 

Zabrinutost koju ova reakcija implicira sastoji se u tome da se spremnost na debatu posmatra kao vrlina koju bi valjalo da očekujemo od svih, pa i od onih koji nastupaju sa pozicija koje su radikalno suprotstavljene našima, možda čak i neprihvatljive iz mnogih rakursa. A ubistvo čoveka koga krasi ova „vrlina“ debatovanja ukazuje na stepen degradacije političke kulture koji u ovoj reakciji deluje teško prihvatljivo i zastrašujuće. Trebalo bi, dakle, raspravljati sa svima, bez obzira na stepen neslaganja i sadržaje stavova. Važna uloga debate u društveno političkom životu, a posebno u neoliberalnom miljeu, naprosto se pretpostavlja, bez da se propituje šta je uopšte debata i koje sve oblike debate mogu da poprime.

Implikacija zabrinutosti povodom ubistva Kirka, dakle, svedoči o klasičnoj liberalnoj pretpostavci da debata predstavlja jednu od vrhovnih vrednosti i vrlina političke kulture, te jedan od stožera liberalne demokratije i potvrde slobode govora. Prema ovom pretpostavljanju, heterogenost mišljenja treba da dođe do izražaja i time potvrdi da navodno ne živimo u sistemu kontrole i cenzure, niti u nekakvom „totalitarnom“ poretku koji bi težio društvenoj homogenizaciji, harmonizaciji i sličnim procedurama „zatiranja različitosti“. Debata je, čini se, idealno mesto potvrđivanja liberalnog poretka, ono gde se poredak samopotvrđuje u svojoj dobroćudnosti i dopuštanju pluralnosti, bez obzira na moguću žestinu u razmeni argumenata i sličnim nuspojavama sukoba. Ako postoje sukobljena mišljenja, ima li boljeg načina da se ona ispolje od „javne debate“? Čini se da je to jedan od idealnih vidova razrešenja društvenih protivrečnosti i političkih sukoba. 

Politički prostor SAD-a nisu slučajno ispunjavale razne političke debate od kojih se činilo da zavise brojni važni ishodi. Kultura debatovanja i spremnost na debatni okršaj gaje se i kao način pridobijanja naklona javnosti, a odbijanje debate neretko se vidi i kao znak slabosti, političke impotencije i nespremnosti na razgovor. Debatni klubovi su, baš u momentu restauracije kapitalizma, i kod nas postali jedno od rodnih mesta onih koji će u javnosti nastupati kao kulturno-politička elita (od profesora i novinara do političkih analitičara i sličnih figura, pa i samih političara), dajući auru stručnosti onima koji su usavršil veštinu debatovanja.

Ono što se, međutim, u toj viziji debate kao vrhunskog izraza demokratije prečesto previđa jeste činjenica da se nijedna debata ne odvija u vakuumu: to da se svaka razmena odvija unutar unapred određenog društveno-političkog prostora u kojem određene ideje i vrednosti obično imaju prevlast u odnosu na sve ostale. Obožavaoci debate obično pretpostavljaju nekakvo neutralno ideološko polje. Međutim, hegemonija određene ideologije igra ključnu ulogu u tome o čemu ćemo i na koji način sprovoditi neku raspravu, debatu i slično. Da li su, na kraju, zaista sve teme otvorene za debatu? Da li zaista u svakom trenutku imamo mogućnost da raspravljamo o svemu? Ima li možda stvari o kojima ne bi trebalo da javno raspravljamo? Da li je situacija u kojoj o nekoj određenoj temi javno raspravljamo možda baš znak degradacije političke kulture i pokazatelj društvene krize, umesto potvrde stabilnosti „demokratskog“ poretka?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d766d27a-04a8-4391-aa14-b7ee3d6d0a01)
Ulay i Marina Abramović, AAA-AAA, Liege, 1977.{.caption}

Ovo poslednje nije teško pokazati. Kada bi se, primera radi, otvorila velika javna debata o tome da li bismo trebali da istrebimo određeni broj pripadnika društva ili neku grupu na temelju rase, etničke pripadnosti, nacije i sl, i kada bi ogroman broj ljudi zaista prihvatio učešće u toj debati, to bi svakako značilo da nismo u dobroj situaciji, da su stvari otišle u nekom mračnom smeru... U tom slučaju bi takva javna debata pre označavala kolaps brojnih civilizacijskih vrednosti koje se tiču sloboda, jednakosti i dobrobiti ljudi. 

Važno je i to na koji način razgovaramo i debatujemo. Klasični oblici cenzure u vidu proste zabrane – iako su i dalje na snazi povodom određenih tema, te doživljavaju intenziviranje koje prelazi i u represiju  (na primer, u slučaju javne osude genocida u Palestini na ulicama zapadno-evropskih zemalja i SAD-a) – u brojnim su tačkama ustupili mesto suptilnijim oblicima cenzure. Neke teme se otvaraju, ali samo na određene, pažljivo uokvirene načine. Neke teme se otvaraju samo u internet-prostorima gde algoritmi u pozadini bitno ograničavaju njihov doseg. Neke teme se pokreću, ali nema nikakve mogućnosti da se desi i njihov širi odjek usled zasićenja antagonizacijom, kriminalizacijom i sličnim procedurama tihe „zabrane mišljenja“. Na kraju, u eri hiperprodukcije sadržaja, neke marginalnije teme nema ni potrebe cenzurisati. One se gube u moru beskorisnih informacija na obručima mejnstrima, te ih najčešće ni ne treba u bitnom smislu zatirati i gušiti.

Druge se teme, pak, podstiču, naglašavaju i potenciraju kao ključne za većinu društvenih problema sa kojima se suočavamo. Ovde možemo pomenuti proliferaciju tema vezanih uz identitetska pitanja, svojevrsnu opsesiju identitetima i specifično liberalno uokvirenje mnogobrojnih problema vezanih uz društvenu „ranjivost“ i „margine“. U takvoj društvenoj atmosferi se onda lako pojavljuju figure koje, čini se, probijaju te okvire i pokreću debate o onome što je „prećutano“. Konzervativizam je u SAD-u već neko vreme upravo poprimio lik takvih figura, javljajući se kao jedno od lica kritike woke kulture. Projekcija hrabre individualnosti spremne na okršaj sa neistomišljenicima se iz konzervativnih krugova otelotvorila unutar debata o pitanjima poput abortusa, prava žena i marginalizovanih grupa, migracije, smrtne kazne, klimatskih promena itd. 

Da li se tu, međutim, radi o istinskom probijanju okvira ili samo o reakciji na ustaljene hegemone matrice unutar istog prostora koji određuje domete svega rečenog? Drugim rečima, da li se u takvim istupima dodiruju neke strukturne odrednice i materijalne osnove problema o kojima se debatuje ili se stvari i dalje odvijaju po logici kulturnog rata i talasanja površine? I da li je desni odgovor na probleme identitetskih politika i liberalizma jedini odgovor? Koji su, na kraju, najčešći dometi „pobede“ ili „poraza“ u debati i da li oni vode nekom dubljem redefinisanju društvenih odnosa o kojima se u debati (barem implicitno) radi?

Debata, zapravo, često može da posluži i kao sredstvo zamagljivanja situacije, kao sredstvo mistifikacije i unošenja sumnje u stvari koje su na određenim nivoima već zadobile jasne obrise. U knjizi White Skin, Black Fuel: On the Danger of Fossil Fascism (2021) Andreas Malm i Kolektiv Cetkin detaljno svedoče o jednoj takvoj situaciji na sličnom tragu i u istom ideološkom prostoru u kojem su operisali ljudi poput Čarlija Kirka. Primer nas vodi u poslednju dekadu 20. veka i raspravu o naučnom utemeljenju teze o vezi klimatskih promena i emisija ugljen-dioksida. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/879267ee-2039-46ae-a3de-e21e67df73c5)
Debata u dimu goriva, foto: Verso books{.caption}

Nakon jednog od najgorih perioda suša u SAD-u 1988. godine i obuhvatnijeg naučnog dokazivanja veza između sagorevanja fosilnih goriva i zagrevanja klime, nastale su institucije koje i danas proizvode saznanja i izveštaje o ovom epohalnom problemu (uspostavljanje IPCC-a 1988., kao i Samit u Rio de Žaneiru 1992. godine). Ono što je trebalo da usledi bila je javna prezentacija rezultata brojnih naučnih istraživanja o trendu, atribuciji i uticaju emisija CO₂. Nije se radilo o tek započetim hipotezama koje zahtevaju dalja istraživanja, koja bi tek mogla da ih opovrgnu ili potvrde, već o poodmaklom naučnom radu koji raspolaže empirijskim istraživanjima i utvrđenim podacima. Prostora za debatu jedva da je na tom planu i bilo – moglo se debatovati o brojnim aspektima problema i o interpretacijama ovih istraživanja (što se među naučnim radnicima_a već uveliko i odvijalo), ali o tome da li problem postoji već odavno nije bilo smisleno razgovarati iz naučne perspektive. Ono što je, međutim, usledilo nakon 1989. godine bilo je upravo fabrikovanje prostora za DEBATU oko pitanja je li fosilno gorivo štetno i zagađujuće ili ipak nije.

U širokim ideološko-političkim mobilizacijama kapitalističke klase okupljene oko fosilnih goriva osnovane su brojne kontra-institucije u akademskom i medijskom polju, poput think tank-ova, konzervativnih instituta i medijskih organizacija sa ciljem da se proizvede što više materijala (medijskih kampanja, reklama i izveštaja) koji bi narušili javno izlaganje rezultata nauke o klimi. Učinak koji je time proizveden omogućio je da se otvori prostor za debatu na nivou na kojem naučna diskusija jedva da je bila moguća. Umesto prezentacije naučnih rezultata, usledila je debata o tome da li bismo uopšte trebali da se bavimo tim rezultatima. Umesto javnog predstavljanja onoga do čega se došlo u nauci, usledilo je deljenje javnog mnenja po modelu „neutralnog“ izveštavanja o sukobljenim mišljenjima. Javni medijski prostor bio je određen logikom balansiranja koja (po ugledu na predsedničke debate) dodeljuje isti vremenski termin nekom naučniku koji bi pokušao da izloži rezultate saznanja do kojih se došlo i nekom predstavniku konzervativnog instituta na platnom spisku multinacionalnih naftnih kompanija popu (tadašnjeg) Exxon-a, Shell-a ili BP-a, jer božemoj svako ima pravo na svoje mišljenje. Ono što je možda manje očekivano je to da su mnoge od tih kompanija koje su finansirale ove kampanje, još od 1960-ih zapravo bile pioniri naučnih istraživanja ovih problema u svoje svrhe. 

Kako navode Malm i Kolektiv Cetkin:

"Utisak laika o debati između istraživača koji su verovali u globalno zagrevanje i onih koji su ga osporavali u potpunosti je proizvela ona klasna frakcija koja je, pre gotovo svih ostalih, znala da nema nikakvog razloga za takvu debatu, ništa više nego za debatu o heliocentrizmu ili zakonima termodinamike. Debata je bila pobedonosni trik, a poricanje ništa više od taktike. Neki od ranih izveštaja su možda bili duboko zakopani u fiokama kancelarijskih stolova i arhivama, ali znanje je ažurirano, a dvoličnost redovno obnavljana. Exxon je, na primer, godinama progovarao dvostrukim jezikom, govoreći jedno u unutrašnjim izveštajima, a nešto sasvim drugo u reklamama i drugim reklamnim materijalima".

Debata je, dakle, ovde poslužila kao zgodno sredstvo ideološke borbe frakcije kapitalističke klase protiv nauke, protiv političko-društvenog rada na smanjenju emisija i, konačno, protiv najširih slojeva stanovništva koji će nositi breme ekološke krize, a sve u odbrani profitiranja od ekstrakcije i distribucije fosilnih goriva. Umesto naučne rasprave, na delu je bio sukob između nauke i kapitalističkih interesa.

Debatu kao proceduru u političkom polju trebalo bi, stoga, procenjivati imajući u vidu i ove inherentne kontradikcije koje možemo istorijski utvrđivati. Ako se uzme apstraktno i bez ikakve veze sa strukturnim uslovljenostima koje određuju svaku proceduru javne rasprave, debata često može odavati utisak jedinog primerenog rešenja situacija sukoba. Ukoliko stvarima pristupamo trezvenije, debata kao politička vrlina gubi auru vrhunske političke procedure i otvara kritički prostor propitivanja njenih uslova mogućnosti. Sve to ne znači da se ne treba upuštati u rasprave ili da treba odbijati svaku debatu, već to da ne treba gajiti iluzije o tome da se ključne stvari razrešavaju na taj način. Moguća razrešenja sukobljenih mišljenja ne brišu realne društvene sukobe.

Ako pogledamo niz tema koje je Čarli Kirk pokretao i povodom kojih se upuštao u debate sa studentima na kampusima američkih univerziteta mogli bismo među njima pronaći i brojne koje ulaze u pomenutu kategoriju: tema o kojima se debata čini pre kao problem umesto puta ka njegovom rešenju. Da li bi debata, na primer, o tome da li neki delovi društva zaslužuju pravo na besplatno lečenje i druge usluge medicinske brige, upućivala na rešenje ili je sama po sebi problem? To da se o tome uopšte raspravlja, mogli bismo iz vizure socijalne pravde pre videti kao pokazatelj ideološkog truljenja javnog života. To da u 21. veku na kampusima neko debatuje o dovođenju u pitanje prava silovanih žena na abortus – o tome da li bi to trebalo da bude dozvoljeno čak i u tim najgorim situacijama – u najmanju ruku je kriminalno.

Turning Point USA, jedna od najbrže rastućih organizacija na univerzitetskim kampusima u SAD-u do ubistva njenog lidera, bavila se, između ostalog, sastavljanjem crne liste profesora i drugih naučnih radnika_ca koji se bave temama poput socijalizma, kritičkom teorijom rase, klimatskim promenama, kao i onih koji su, kako je Kirk izjavio, „bili ushićeni napadom Hamasa od 7. oktobra“. Na koji način ovakve i slične procedure doprinose „dijalogu“ i slobodnim raspravama kakve dolikuju nekom „demokratskom poretku“ na koji se upravo pozivaju oni iz redova profesionalnih debatera poput Kirka? Baš kao što ni debata u liberalnom okviru nije neutralna, ona to nije ni za desni i konzervativni milje koji zapravo koristi liberalne pretpostavke debatovanja.

U pogledu načina debatovanja koji su konzervativci poput Kirka implementirali na kampusima, valja podsetiti da se pre radi o pokušaju ponižavanja i osramoćenja mladih ljudi koji su se usudili da uzmu mikrofon i izjasne se o temama koje su unapred pripremljene. Ovaj okvir je u slučajevima Kirkovih debata postavljen tako da se u izuzetno brzoj razmeni, kontrapitanjima, prekidima, upadima i sličnim procedurama onemogući prostor za adekvatno razvijanje argumentacije i suzi vreme za promišljanje svakog argumenta. Cilj, po svemu sudeći, nije da se zaista dođe do nekog ishoda razjašnjenja problema, već da se u sukobu afirmišu unapred postavljeni stavovi i dodatno utvrde konzervativni tropi. Pažljivom pripremom, pamćenjem određenih statistika, te postavljanjem okvira koji unapred usko određuje granice debate, oni koji debatuju se mame u mrežu kako bi se pokazalo njihovo „neznanje“, „neinformisanost“ ili čak njihova „glupost“ (što je, pored ostalih, bila česta Kirkova kvalifikacija studenata koji su sa njim raspravljali). Ovaj postupak je pre nešto što zaprečuje promišljanje kroz razmenu, nego što otvara prostore za formulaciju neke drugačije pozicije. Ovde je, na prvi pogled paradoksalno, debata upravo ono što unižava mogućnosti istinske razmene i trezvenog pretresanja problema. 

Možda je, umesto liberalnog nametanja ideala debate, došlo vreme da se vratimo nekim drugačijim modelima diskusija, raspravljanja, kritike i samokritike.

Za ozbiljnije promišljanje, brušenje znanja i produbljivanje političkih pozicioniranja oko teških i zahtevnih pitanja potrebna je kolektivna, spora, temeljna i dugotrajna razmena umesto nekoliko minuta brzopoteznih razmena pred kamerama i publikom aficiranom navijačkim nabojima koji proizvode učinke straha od toga da se „ne ispadne glup“.


Obožavaoci debate obično pretpostavljaju nekakvo neutralno ideološko polje. Međutim, hegemonija određene ideologije igra ključnu ulogu u tome o čemu ćemo i na koji način sprovoditi neku raspravu

liberalni trik

Da li je debata vrhovna vrijednost političkog života?

Ovih dana se lome turski restorani po Podgorici i Baru. Nasilje i agresija prema Drugom krenula je dobro utabanom stazom koju su prokrčili političari, influenseri i njihova parademijska posluga. Društvene mreže su se opet pokazale kao savršen uslužni apparat za mržnju. Jedan zločin, napad nožem, pokrenuo je lavinu, Rajstag je planuo i svi znamo šta je sljedeće - noć od kristala, kapuljače, bratstva i strah u očima prolaznika tamne puti. Turska djeca koja ovih dana ne idu u školu. Ministar koji s pravda ekipama iz kvarta. Crna Gora se ukazala u zrcalu ksenofobije i njeno lice je nagrđeno.

Otkud strah od drugačijeg, ako nije posljedica borbe sa neutemeljenim sobom. Osjećaj ugroženosti Drugim ponajprije znači da nam je pitanje identiteta veoma važno. Identitetom se valjda želi odgovoriti na pitanje "ko je on" i "ko sam ja", što bi bilo filozofsko/egzistencijalističko pitanje da nije ulični fašizam. 

Ne pitam te ko si da bih te razumioo, nego da naglasim razliku na kojoj ću graditi odnos. Takvo smještanje ljudskih bića u kategorije nacionalnih, vjerskih, kulturnih odrednica, odnosno svođenje ljudskog bića na geografiju ozbiljna je redukcija i antihumanistički akt. Glavni problem nije kad su identifikovanju kroz razlike skloni socijalno nezbrinuti ljudi sa lošim uslovima odrastanja i primarne socijalizacije, nego kad etnička razlika postane polazište onih koji bi trebalo da nose društvo i da ga oslobode od isključivosti, redukcije i nasilja. U tom smislu najveća je tragedija kad Javni servis moje zemlje, RTCG, bez dovoljne etičke distance legitimiše ulične škvadre kao građanske protestante. 

Za fašizaciju nema opravdanja. Ne možeš opravdavati progon Turaka i nasilje nad njima kritikom Vladine politike, ne možeš se zgražavati nad raznosačima Turcima, samo zato što estetski ne odgovaraju tvom ukusu. Ne može se cijela nacija svesti na incidente, prestupe i kriminal kojem je svako društvo sklono.

Prije neki dan dva čovjeka koji jedva govore naš jezik su mi malterisala kuću. Jedan od njih je prije skoro dvije decenije radio na istoj toj kući. Zašto samo stranci zidaju, malterišu, rade sa kamenom na kućama u Crnoj Gori? Zato što je Crnogorcu ispod nivoa da izuči zanat i bude radna snaga, ako ne za izvoz, onda za sopstvene potrebe. Zašto Crnogorci ne rade u većoj mjeri poslove gradnje, i zašto izbjegavaju neke uslužne djelatnosti? Ne smetaju li nam ponekad drugi jer su sposobniji, vredniji i talentovaniji za set poslova koji su neophodni ovom društvu, a za koji mi “izabrani” nemamo vremena od čekanja privilegija i pozicija koje nam po gorštačkom rođenju i partijskom izboru pripadaju. 

Ta zabluda o ingenioznosti mora završiti sa stanom dobijenim po povoljnim uslovima, koji će izgraditi upravo turski ili albanski radnici, jer naših nema. Kad tegle, stranci su dobri. Kamen je dobar, ali samo u himni — inače nemamo pojma što bismo s njim. 

Kroz divlju rijeku antiturskog sentimenta, ovih su noći karikaturalno obnovljeni stari kodovi o tzv. tradicionalnoj Crnoj Gori i plavetnoj boji kraljevske trobojke. Srpska pravoslavna crkva je pozvala građane na mir, što je korektno i važno, ali licemjerno ako znamo da iz istog stožera decenijama raste mit o posebnosti, vjerskoj isključivosti i pravoslavnom identitetu koji je navodno iznad države i građana. 

A kad bi svi ”nepravoslavni” žitelji ove zemlje prestali da rade, na šta bi ova zemlja ličila? Ostala bi bez vrijednih djela, ali i bez duha nemjerljivo mudrih i savršeno neponovljivih pojedinaca, bili oni šusteri ili akademici, koje onako đuture stavljamo u niži rang. Ostala bi Crna Gora bez mješovite kulturalnosti koja je doskoro bila važna politička parola, nažalost svedena na nivo floskule. 

Što, na koncu, očekuju navijači, kapuljaši i ulične postrojbe zadojene svojim fantomskim identitetom i željom za nasiljem? Da se zabarikadiramo u granicama na kojima će se propuštati samo imućan pravoslavan brat iz Ukrajine ili Rusije? Ili će i oni postati problem čim u nečijem spoljnopolitickom interesu to bude? 

U školi u kojoj predajem djeca iz bivših država SSSR-a pokazuju zavidna znanja iz opšte kulture i književnosti. Neću da vas plašim, ali što će se desiti kad se suočimo sa tim da smo gori od drugih, da nam pripadaju marginalni poslovi i da ne zaslužujemo više? Hoće li nam tad umjesto nehigijene Turaka, njihovog nepoznavanja jezika i sl. smetati što ruska i ukrajinska djeca ispravnije govore naš rođeni jezik? 

Hoće li problem drugog ostati, samo zato što smo mu skloni? Mislim da hoće.


 Neću da vas plašim, ali što će se desiti kad se suočimo sa tim da smo gori od drugih