Želim miris kafe. Ništa drugo ne želim do mirisa kafe. I ništa od prolaznih dana ne tražim osim mirisa kafe. Miris kafe da se saberem, da stanem na noge, da se iz nečega što puzi pretvorim u čovjeka. Miris kafe da i ovom svitanju podarim snagu da se uspravi. Da krenemo zajedno, ovaj dan i ja, niz ulicu u potrazi za nekim drugim mjestom.

Кako da unesem miris kafe u vlastite ćelije, dok granate s mora zasipaju kuhinju okrenutu moru, šireći zadah baruta i okus ništavila? Mjerim vrijeme između dvije granate. Jedna sekunda. Jedna sekunda: kraća od daha između udisaja i izdisaja, između dva otkucaja srca. Sekunda nije dovoljna da stanem pred šporet kraj staklene stijene što gleda na more. Sekunda nije dovoljna da otvorim bocu vode niti da je prospem u džezvu. Sekunda nije dovoljna da kresnem šibicu. Ali sekunda je dovoljna da izgorim.

Gasim radio, ne pitajući se više hoće li me zid ovog tijesnog hodnika doista zaštititi od kiše raketa. Važno je tek da zid postoji, da zastrije zrak što se pretače u metal, traži ljudsko meso, pogađa ga pravo, guši ili rasipa u krhotine. U takvim časovima dovoljna je i tamna zavjesa da posluži kao imaginarni štit sigurnosti. Jer smrt je gledati smrt.

Želim miris kafe. Potrebno mi je pet minuta. Želim pet minuta primirja – zbog kafe. Nemam druge želje osim da skuham šoljicu kafe. Tom ludošću određujem svoj zadatak i cilj. Sva moja osjetila su na oprezu, spremna da se pokrenu u pravcu jedinog cilja: kafe.

Кafa, za ovisnika poput mene, ključ je dana.

A kafa, za onoga ko je poznaje kao ja, znači da se pravi vlastitom rukom, a ne da ti se donosi na tacni, jer onaj koji donosi tacnu donosi i riječi, a prva kafa, djevica tihog jutra, upropaštena je prvim glasom. Zora, moja zora, protivna je brbljanju. Miris kafe može upiti zvukove i ukiseliti se, čak i ako su ti zvuci tek nježno: „Dobro jutro!”

Кafa je tišina jutra, rana i nenagla, jedina tišina u kojoj možeš biti u miru sa sobom i stvarima, stvaralac, sam s malo vode do koje posegneš u lijenoj samoći i sipaš u bakrenu džezvu tajanstvenog sjaja – žuto prelazi u smeđe – koju stavljaš na tihu vatru. O, da je makar to bila vatra drva!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/757ff785-cb16-496e-85b0-19daa3dbce37)
Foto: Normalizuj.me{.caption}

Odstupi malo od vatre i promatraj ulicu koja se diže da potraži svoj hljeb otkako je majmun sišao sa stabala i prohodao na dvije noge. Ulicu koju nose kolica natovarena voćem i povrćem, dok glasovi prodavača pretvaraju plodove u puku oznaku cijene. Odstupi malo i udahni zrak što ga šalje hladna noć. Zatim se vrati svojoj tihoj vatri – o, da je barem vatra drva! – i gledaj s ljubavlju i strpljenjem dodir dvaju elemenata, plamen zelen i modar, a voda se komeša i izdiše bijele zrnaste niti što rastu u fini sloj, pa se šire, potom ubrzano nadimaju u mjehure koji se
sve više šire, i pucaju. Nadimanje i pucanje, žedni da progutaju dvije kašike krupnog šećera što čim prodre mjehure smiri u tihi šum, da bi opet zaiskrili u kriku za supstancom koja nije ništa drugo do sama kafa – raskošni pijevac mirisa i istočnjačkog muškog ponosa.

Skini džezvu s tihe vatre da nastaviš razgovor ruke, čiste od mirisa duhana i tinte, s prvim stvorenjem koje će od tog trenutka odrediti okus tvoga dana i luk tvoje sudbine: hoćeš li raditi ili izbjegavati ljude toga dana? Ono što izbija iz tog prvog pokreta i njegovog ritma, iz onoga što ga trgne iz svijeta sna proteklog dana i otkrije u tebi neku tajnu – oblikovaće identitet tvoga novog dana. 

Jer kafa, prva šolja kafe, ogledalo je ruke. A ruka koja pristavlja kafu otkriva
onoga koji je miješa. Zato je kafa javno čitanje otvorene knjige duše. Ona je čarobnica što razotkriva sve tajne koje će dan donijeti.
(...)

Znam svoju kafu, majčinu kafu i kafu svojih prijatelja. Raspoznajem ih izdaleka i znam njihove razlike. Nijedna kafa nije nalik drugoj; moja odbrana kafe zapravo je molba za samu različitost. Ne postoji okus koji bismo mogli nazvati „ukusom kafe”, jer kafa nije pojam, niti jedno jedinstveno tijelo. Ona nije apsolut. Svačija je kafa posebna, toliko posebna da po njenom ukusu prepoznajem nečiji rafinman i otmjenost duha.

Кafa s ukusom korijandera znači da u kuhinji domaćice vlada nered.

Кafa s ukusom soka od rogača znači da je domaćin škrt.

Кafa s aromom parfema znači da se gospođa previše bavi izgledom.

Кafa što u ustima nalikuje mahovini kazuje da ju je spravio infantilni ljevičar.

Кafa ustajalog ukusa, od tolikog prevrtanja u vreloj vodi, otkriva krajnjeg desničara.

A kafa u kojoj kardamom preplavi sve – znak je žene koja se skoro obogatila.

Nijedna kafa nije nalik drugoj. Svaka kuća ima svoju kafu, i svaka ruka svoju, jer nijedna duša nije kao druga. Кafu prepoznajem izdaleka: najprije ide ravnom linijom, zatim krivuda, vijuga, savija se, uzdahne, pa se na ravnim, kamenitim plohama i padinama obrće; obavije se oko hrasta, omekša, sklizne u jarugu (wadi), osvrne se i rastopi od čežnje da se popne na planinu. I penje se, rasipajući se u paučinastoj izmaglici pastirove frule koja je vraća svojoj prvoj kući.

Aroma kafe je povratak prvotnosti, priziv iskona: putovanje započeto hiljadama godina ranije, koje i danas traje. Кafa je mjesto. Кafa su pore kroz koje nutrina prodire napolje – razdvajanje koje spaja ono što se može sjediniti samo njenom aromom. Кafa nije za odbijanje od dojke. Naprotiv: kafa je dojka koja duboko hrani muškarce. Jutro rođeno iz gorkog ukusa. Mlijeko muževnosti. Кafa je geografija.


*Objavljeno u književnom časopisu [Polja](https://polja.rs/)*


Sjećanje za zaborav (Ḏākira li al-nisyān, 1987), predstavlja hibridno djelo
proze, memoara i lirske meditacije palestinskog pisca Mahmuda Derviša, nastalo u kontekstu izraelske agresije na Liban i opsade Bejruta. Smješteno u jedan dan, avgusta 1982. godine, ovo djelo pretvara neposredno iskustvo rata u filozofsku i poetsku refleksiju 

odlomak

Mahmud Derviš: Sjećanje na zaborav

Osloška trilogija Joachima Triera koju čine *Reprise* (2006), *Oslo, 31. August* (2011) i *The Worst Person in the World* (2021), jedno je od najvažnijih ostvarenja norveške i skandinavske kinematografije ikad. Ukoliko bi postojao geografski atlas filma i filmskih gradova, Oslo iz Trierovih filmova bi se na kinematografskoj karti svrstalo među ostale nezaobilazne tačke višeslojne dinamike na relaciji režiser-prostor, poput Scorcesea i New Yorka, Wong Kar-waia i Hong Konga, i Fellinija i Rima. 

Trierova trilogija preispituje šta za norvešku srednju klasu predstavlja prelaz iz mladosti u naizgled zrelije godine, u zapadnom Oslu, u svakoj od prve tri decenije 21-og vijeka. Posljednji od tri filma, *The Worst Person in the World*, učinio je Triera, ali i glavnu glumicu, Renate Reinsve, svjetski poznatima. Umnogome kršeći konvencije žanra romantične komedije, film iz perspektive djevojke na pragu tridesetih,  promišlja šta znači uspjeti u društvu gdje je sve naizgled savršeno i u državi gdje je, čini se, skoro pa nemoguće omanuti. 

Nagrada za najbolju žensku glumicu na festivalu u Cannesu, nominacija za Oskara za najbolji scenario i najbolji strani film, zacementirali su Trierov status kao jednog od najzanimljivih režisera današnjice i načinili od Renate Reinsve svjetsku zvijezdu. Hvalospjevi su pljuštali sa svih strana: Paul Thomas Anderson se nije libio da egzaltiranu Reinsve doslovce obori na crveni tepih, i izjavi da je *The Worst Person in the World* „najbolji film na svijetu.“ 

Nasuprot lokal-patriotizmu kada je u pitanju prostor dešavanja radnje kod Triera, gledajući širu sliku, njegovi filmovi se bave univerzalnim i vanvremenskim pitanjima, neomeđenih isključivo jednim mjestom. Uspomene i emocionalna struktura sjećanja, melanholija i nostalgija, protok vremena provučen kroz prizmu zlatnom svjetlošću okupanog Osla, centralne su teme Trierovog opusa. Veza između pamćenja i filma kao medija koji je u stanju ne samo da oblikuje pamćenje, već i da posluži kao katalizator i spona između ličnog i kolektivnog, jasno ukazuje na uticaj Tarkovskog, što je veza koju i Trier rado prihvata. Ništa manje važno nije ni pitanje ličnog identiteta, koji se kreira što kroz odnose sa drugima, što kroz povezanost sa prostorom-gradom i kroz spore promjene kojima je i sâm prostor vremenom podložan.

Trierov najnoviji film, *Affeksjonsverdi* (2025) (*Sentimentalna vrijednost*), estetski i tematski se umnogome naslanja na njegovo dosadašnje stvaralaštvo. Poznati sastojci su tu: glavni junak ili junakinja suočeni sa egzistencijalnim šta-ćemo-sad pitanjima koja im lebde iznad glave, komplikovana porodična dinamika, i breme ličnih sjećanja i uspomena koje su neraskidivno vezane za specifično mjesto. 

Međutim, za razliku od prethodnih ostvarenja, ovaj film nije toliko vezan za Oslo, koliko je utkan u određenu kuću u Oslu. Premisa je iduća: Stellan Skarsgård igra slavnog režisera (Gustav Borg) u poznim stvaralačkim godinama. Nakon smrti bivše žene, koju je ostavio zajedno sa dvije ćerke u svojoj rodnoj kući u Oslu dvadesetak godina ranije, *pater familias* se naprasno vraća u život svoje dvoje, sada odrasle djece. Sestre Nora (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) se ponovo sastaju sa ocem, što iznova otkriva čitav niz davno skrajnutih porodičnih trauma. Gustav želi da snima film o svojoj majci, u svojoj kući, i glavnu ulogu nudi starijoj ćerci Nori, koja je i sama glumica. Nakon što Nora odbije, Gustav ulogu dodjeljuje holivudskoj zvijezdi Rachel Kemp (Elle Fanning), čiji angažman obezbjeđuje finansiranje za film, ali i dodatno komplikuje krhku porodičnu dinamiku između oca i ćerki.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lKbcKQN5Yrw?si=qZCDvJIoYSlDW93h" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Na prvu, može zvučati kao da je *Affeksjonsverdi* Trierov pretenciozni ego trip. Film o snimanju filma, obilje meta-momenata, intertekstualne reference, propitivanje uloge, mogućnosti, i granica filma kao medija, ukoliko se ne upakuju znalački, prijete da budu ništa drugo do samoljubiva pokazna vježba, pogotovo ako imamo u vidu činjenicu da na jednom nivou, *Affeksjonsverdi* funkcioniše kao lament nad neumitnim promjenama u filmskoj industriji. 

Međutim, upakovali su ga, malo je reći, znalački. Scenario koji su pisali Trier i njegov dugogodišnji saradnik Eskil Vogt je skoro pa savršen, bez nedorečenosti, repova, i neopravdano uvedenih motiva. O glumi kompletne postave bi se tek dali nanizati komplimenti, ali je činjenica da je Skarsgård ostvario vjerovatno najbolju ulogu u ovom periodu svoje karijere, a Reinsve svoju najbolju ulogu ikad; Nora je za nijansu kompleksniji lik od Julie iz *The Worst Person in the World*. Lilleaas i Fanning su takođe fantastične u ulogama stabilne mlađe sestre i holivudske glumice.

Affeksjonsverdi se može promatrati iz ugla *Netflixizacije* apsolutno svog sadržaja koji nam se danas nudi. Prije nekoliko dana, objavljeno je da je streaming gigant na pragu kupovine Warner Brothers studija za preko osamdeset milijardi dolara, što bi stvorilo dodatni monopol na filmskom i bioskopskom tržištu, koje je ionako već u dubokoj krizi. Trierov film, snimljen na 35 milimetara kao i svi njegovi filmovi do sada, prilično otvoreno problematizuje ovo raskršće epoha, i postavlja goruće pitanje šta znači pisati i stvarati filmove u doba sveprisutnog streamovanja, gdje nema nikakvih garancija da će istinski kvalitetni filmovi uopšte izboriti za finansiranje, a kamoli biti distribuirani i zaživjeti u bioskopima, što im i jeste prirodno stanište. 

Skarsgårdov lik, režiser koga je pregazilo vrijeme i koji kroz stvaralaštvo pokušava da protok vremena uspori i sačuva od zaborava ono što se sačuvati dâ, otvoreno komentariše problem bezličnosti i uniformisanosti novih produkcija. Umjesto svog dugogodišnjeg, ostarjelog bliskog saradnika, novi, mladi direktor fotografije na filmu, dodijeljen od strane Netflixa, šalje mu moodboardove poput onih na Pinterestu. Nije baš najjasnije ni kako će distribucija filma ići, niti da li će film ići u bioskope ili direktno na online platforme. 

U jednoj od zabavnijih scena, režiser svom devetogodišnjem unuku za Božić poklanja DVD kopije *Irreversible* Gaspara Noea i *The Piano Teacher* Michaela Hanekea, uz komentar da će ga ovi filmovi naučiti štošta o odnosima sa ženama. Ironično, DVD plejeri su postali puka relikvija, materijalni dokaz jedne prošle ere u istoriji filma, što možemo protumačiti kao komentar o prekarnom položaju arthouse filmova danas, bez obzira na sve Mubije, Criterion Closete, i Letterboxd-ove interneta. 

Utisak je, da je možda i najveći kvalitet ovog filma sklad između nivoa na kojima priča počiva. Bilo da ga gledamo kao porodičnu sagu proisteklu iz skandinavnske filmske tradicije, bilo kao estetski predivnu studiju o nostalgiji za djetinjstvom, bilo da ga gledamo kao zabadanje prsta u oko savremenim kanalima filmske produkcije i distribucije, *Affeksjonsverdi* je priča čiji su kraci uvezeni bez greške, uvodeći gledaoca u fantastičan svijet filmske umjetnosti u svom najčistijem, iskonskom smislu.

Iako su nominacije i nagrade često poprilično labav argument kada je u pitanju dokazivanje ili osporavanje kvaliteta i važnosti umjetničkog djela, mogu štošta pokazati glede cirkulacije datog djela i kulturnog zeitgeista u kojem ono nastaje i potom nastavlja da živi. Affeksjonsverdi je nominovan za osam Zlatnih globusa: najbolji film, najbolji scenario, najbolja režija, najbolji strani film, najbolja glavna glumica (Reinsve), najbolji sporedni glumac (Stellan Skarsgard), najbolja sporedna glumica (Ingedottir Lilleaas), najbolja sporedna glumica (Elle Fanning). 

Ukratko, nema ko se nije očešao o film a da nije zakučio neku nominaciju. A sezona Oskara tek slijedi. Iz tog ugla, festivalski uspjeh, ali i komercijalni uspjeh Affeksjonsverdi možemo posmatrati kao tračak nade za Film sa velikim F, što je, uostalom, i poruka samog filma: za umjetnost i Kvalitet se isplati boriti.



Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi)· Režija: Joachim Trier · Godina: 2025. 

nada filma

Nostalgija nasuprot Netflixu

Nije to samo neka „naša“ balkanska priča o lopovluku i korupciji, nego način na koji je kapitalizam posložio ekonomiju svuda

ZA STAN SPREMNI

Kakvi sve ekonomski ulozi stoje iza investicionog urbanizma?

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na sve moguće načine želi da zadrži svoju moć. To je normalno, očekivano, a donekle i legitimno, uprkos jasnim signalima da država Srbija ne funkcioniše. Vučićeve strategije opstanka dobrim su se dijelom iscrpile u zemlji, pa je njegov opseg djelovanja zahvatio susjede. Naročito je aktivan u BiH i Crnoj Gori, gdje računa na političku poslugu zakletu nad trobojkom, u ime mnogih iluzija svesrpske političke fikcije.

Vučić proizvodi krize na način koji Srbiju stavlja u ulogu žrtve i čuvarke nekakvog imaginarnog reda u regionu. Sve što takav govori susjedima, pasivno je agresivni ton kojim testira svoje kolege, ravna ih, omalovažava ili prosto kara.

Nedavno je poželio da sve države Zapadnog Balkana skupa pristupe EU. Premijer Crne Gore Milojko Spajić poslao je odgovor preko mreže X: Crna Gora je prva u redu za ulazak, a ostalima sve najbolje. Na to je Vučić rekao: „Prvo skoči, pa reci hop.“

Ima li Vučić kapaciteta da blokira put Crne Gore u EU? Kolika je šansa da preko profesionalnih srpskih poličara i episkopa SPC, izazove ozbiljnu krizu? 

Ovih dana jedan od najodanijih političkih i privatnih igrača na stolu Aleksandra Vučića, lider DNP Milan Knežević, igra ulogu zetskog Spartaka. Tačka teške muke je selo Botun, gdje je nacrtan kolektor, odobren od EU, pomognut njemačkim kreditom, ali neželjen u glavama lokalnog stanovništva koje decenijama trpi ekološke posljedice propalog Kombinata aluminijuma. Knežević to nezadovoljstvo koristi sa lakoćom seoskog hohštaplera, teorije zavjere slaže u laki deseterac, koordinira šatorsko naselje na licu mjesta, gdje su se seljani okupili da vlastima pokažu zube. To što je rijeka Morača, glavna ekološka žila zetske ravnice, zatrovana fekalnim otpadom iz glavnog grada, Kneževiću i čuvarima prirode nije problem.

Čini se da je ova kriza samo pokazna vježba. Uvijek na usluzi beogradskom patronu, popularni Pipun testira sposobnost sistema da se brani od prevrata i mjesnih buna, lokalnih požara i teške plemenske demagogije. Sve to isto, samo mnogo ozbiljnije i u mnogo većem i dalekosežnijem obimu, možemo očekivati kada Crna Gora priđe bliže Evropskoj uniji. 

Kad taj čas kucne, Knežević više neće biti glavni igrač, jer njegovi kapaciteti skakača ipak ne premašuju nivo kanalizacione mreže. Vučić bi stoga na šahovsko polje mogao izvesti makar dva jaka laufera, predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića i nekog iz prvog ešalona SPC (npr. mitropolita Metodija, koji je već pokazao svoju spremnost u aferi sa spomenikom ratnom zločincu Đurišiću). 

Ovim dvijema figurama može biti povjerena ozbiljna kriza, kraljica svih kriza, prećutni strah i jeza u samom srcu nacionalnog kompleksa – pogađate – Njegoševa kapela na Lovćenu.

Nije slučajno da Mandić i SPC uporno obnavljaju mantru o obnovi zavjetne kapele na lovćenskom vrhu, znajući da je riječ o identitetskom čvoru koji prijeti sukobom ozbiljnijim od onog koji se desio na Belvederu 2021. Ako politički ojača, ako na sljedećim izborima ostvari bolji rezultat, što se može očekivati, Mandić će biti kadar da još presudnije djeluje, crta i osmišljava političke sheme ispred nosa nesnađenog premijera Spajića, koji kaže da izbjegava „seoske teme“. 

A to što Spajić naziva „seoskim temama“ jesu ozbiljni ideološki i identitetski tuneli kroz koje crnogorsko društvo dolazi do svoje žalosne prirode, iracionalne tribalne zajednice nespremne za demokratska rješenja kakva zagovara EU. Naš poznanik sa početka priče, Aleksandar Vučić, to zna, kao što isto zna i Mandić. Pitanje je samo hoće li potonji odigrati ulogu klasičnog tastera, pokoriti se šefovim nalozima, ili će ga podmukla priroda političke procjene možda dovesti do neke vrste pregovora sa EU u kojima bi isposlovao svoj lični politički autoritet. 

Mandiću je bomba pri ruci, reklo bi se, ali sve češći sastanci sa EU funkcionerima, priča o “konzervativnoj hrišćanskoj Evropi”, dijeljenje slika lovćenske kapele britanskim parlamentarcima – sve to ukazuje da bi možda u odsudnom momentu mogao odustati od krize toliko potrebne Vučiću, i pokušati da iskoristi evropski tajming za vlastite ciljeve. Odmah da kažem, ne vjerujem da je takvo što moguće, ali od dugoga dana čovjek može da se ulijeni i prepusti cijelo biće maštanju.

Upravo to radi takozvana “crnogorska strana”, uglavnom mašta o prošlosti, u pauzama ritualnog haka-plesa i zaricanja neprijatelju. Nije međutim formirana nijedna radna grupa, ni pravi savjet, ni odbor za zaštitu Lovćena, koji bi problem Njegoševog mauzoleja preveli na engleski jezik, uključili svjetske mehanizme, pokrenuli pitanje zaštite Meštrovićevog arhitektonskog djela, itd. Nema vidljivog lobiranja za očuvanje građanskog bića Crne Gore, što mauzolej svakako jeste, i zbog čega narodnjacima i klerikalcima toliko smeta. Ništa se konkretno ne radi u cilju afirmacije građanske pozicije u cijeloj stvari, već se čeka da nacionalisti krenu, što obično znači tuču, ili da je već kasno.

Na kraju, pitanje motiva. Svakako da je jasan motiv jedne mračne vlasti kakva je Vučićeva da blokira uspjeh svog susjeda. Na putu ka članstvu Crna Gora će biti saplitana po lako predvidljivoj shemi. Koliko je mreža Vučićevog uticaja solidna i konzistentna – pitanje je; koliki je stepen operabilnosti i sluganstva i postoje li nivoi dogovora koje šef ne može kontrolisati – pitanje je na koje ne možemo dati potpun odgovor. Neka lokalna pragma, nekakav politički ćar na terenu, u boljem slučaju može prevagnuti, i ostaviti zlog demijurga na cjedilu. Ipak, da bi se vjerovalo u to, mora se vjerovati u političku emancipaciju Andrije Mandića, ili dijela SPC, što je ravno vjeri da će se Njegoš podići iz groba i udartiti šakom o sto. 

To nas vraća na početne pozicije, na botunsku liniju uživo, na lovćenski čistac već sjutra, đe bi se mogle sresti „dvije Crne Gore“ i pokazati koliko je EU daleko.



Čini se da je zetska situacija samo vježba, da na putu ka EU čekaju ozbiljnije krize

tačke ključanja

Danas Botun, sjutra Lovćen?

Problem đubreta je u središtu svake civilizacije, jer sama po sebi, civilizacija nije ništa drugo do način obrade i uklanjanja đubreta. Razlika između zapadne i naše civilizacije nije toliko u količini koliko u kvalitetu đubreta. Mada izgleda da je i naš život preterano zagađen smećem, u zapadnoj civilizaciji verovatno ima više đubreta. Tamo je i sama civilizacija starija i materijalno produktivnija, prema tome, podignuta je na gomili đubreta, mnogo većoj od naše. 

Recimo, u Americi statistika beleži prosečno dva kilograma đubreta dnevno. Ali, to je prvenstveno „suvo" đubre neorganskog porekla: svakakve kutije, kese, omotnice, a takođe novine, reklamni i ostali štampani materijal. To đubre je nesumnjivo napravljeno kao đubre i namenjeno je za izbacivanje ili za sekundarnu preradu. Tamo je industrijalizovana i sama funkcija otpadaka – đubreta kao da i nema, zato što je ono takođe fabrički proizvod.

Naprotiv, naše đubre je prvenstveno organskog porekla, žitko i vlažno. To su svi mogućni otpaci, odresci, satrulili delovi proizvoda. Ako na Zapadu đubre zamotava proizvod, kao omotač, ambalaža koja doprinosi njegovom očuvanju, onda kod nas đubre nastaje prirodnim putem, iznutra, unutrašnjim raspadanjem i truljenjem proizvoda, i to često zbog spoljašnje nezaštićenosti. Naše đubre nije toliko „otpad" nastao posle potrošnje, koliko je „nedoprinos" koji prethodi potrošnji. 

Kupus, krompir i ostalo „masovno" povrće, koje čini osnovu ruske dijete, stiže do nas već u stanju poluđubreta, tj. svojim bitnim delom pripada kanti za đubre i smetlištu. To nije najuočljivije u stanu, kuda se donosi najbolje (kupljeno), niti u prodavnici, kuda se dostavlja ono što nije najgore (očuvano) nego na bazi, koja se faktički pretvara u „majku-mokru zemlju", mesto za truljenje i pokopavanje proizvoda. voda. Zapadnjaci češće kremiraju otpatke, odnosno, prepuštaju ih vatri; naši otpaci, po tradiciji, đubre ono mokro tle iz koga su i nikli.

To„živorođeno" đubre, odnosno, trulež koja dominira nad suvom prašinom, jeste nepopustljiva vlast zemlje nad čitavim našim načinom života: ona voli da guta svoju decu, pošto nije uspela da ih istinski degeneriše. Ako čak i životinjska priroda povremeno podleže takvom iskušenju (mačka „koja liže i guta" svoju mačad), onda se ispostavlja da je biljna priroda još više upućena na samu sebe i regresivna. Ma koliko to bilo čudno, upravo „zemaljske" civilizacije umeju da se prema plodovima ponašaju gore nego „gradske", industrijske civilizacije. Jer vlast zemlje i jeste u tome što ona svojim plodovima ne daje da steknu samostalan život u vazduhu, bez veze sa njom, i korenskom težom ih vuku nazad. Naša vlaga i trulež su nehotična, gotovo ritualna žrtva i poklon majčici-zemlji, dok ,,antizemaljske" civilizacije odaju počast drugom božanstvu – suncu, predajući svoje „upokojene" stvari kremaciji.

Razlika između „truleži" i „prašine" kao dve vrste đubreta i jeste u tome što se trulež uvlači nazad u zemlju, a prašina se pušta na volju vazduhu.

Ne bez razloga, magacini povrća i magacini svega živog kod nas se zovu „baze" – oni su „niži od svega", u temelju temelja, najbliži zemlji. Prirodno je što njihov osnovni sadržaj i odlazi nazad, u zemlju. Uzgred, „baza" kao magacin povrća i jeste ono što smo mi uradili sa „bazom" i nad čime se uzdiže naša „nadgradnja" osnove, koja je nabijena sama u sebe i u sebe sahranjena. Zemlja se nevidljivo vije nad svim našim gozbama kao avet groba i sahrane, prodirući u dubinu progutanih pojavnosti. Zemlja je ljubomorna na plen naših usta – zbog svoje nezasite utrobe. 

I dok u kantu za đubre bacamo proviziju, koja je satrulila pre potrošnje, mi nehotice vršimo ritual poštovanja zemlje, predajemo joj ono što nismo uspeli da joj otmemo. U staroj Judeji, za najbolju žrtvu smatrano je neoskrnavljeno mlado jagnje, zato je ono i uznošeno Svevišnjem. Naša žrtva je iskonski pokvarena, zato što je i samo kvarenje – namena za žrtvovanje, kad već govorimo o nižem božanstvu.

**Preuzeto iz knjige eseja "Blud rada", Stylos, Novi Sad, 2001.**{.caption}





To„živorođeno" đubre, odnosno, trulež koja dominira nad suvom prašinom, jeste nepopustljiva vlast zemlje nad čitavim našim načinom života

kruženje smeća

Prašina i trulež

Čak i ne prošavši sate korporativnih treninga i tim bildinga, pčele su uredno i organizovano prašile cvijeće zasićenih pink nijansi u novom filmu Jorgosa Lantimosa “Bugonija”. Nesvjesne eksploatacije, koju ljudska vrsta vrši nad njima, u svom zauzetom radnom danu, teško da su mogle da primjete da im je njihov rođeni eksploatator sličniji nego što se čini. Ako pitate glavnog protagonistu Tedija (Džes Plemnos), istraumiranog teoretičara zavjera, njihova sudbina je gotovo ista, sa jedinom razlikom što ljudska vrsta ima prosvijetljenog njega, koji više ne pada na propagandu etabliranih medija i umije da misli svojom glavom. Ukratko, film o tome je li američki ekstremni nepolitičar Medo sve u pravu, teško da je bio na mom bingo listiću za 2025. godinu.

**Razigranost žrtve i dželata**

Moglo bi se pomisliti da su ti neprijatelji svijeta, oni koje već napamet znamo – onaj 1 odsto, oni direktori megalomanskih korporacija, koji vjeruju da vladajući kapitalom, služe svijetu koji nikad dovoljno da se raširi i svrši svoj prirodom zadat progres. “Uvijek je bilo oni ili mi”, reći će Tedi na početku, pojašnjavajući svom autističnom rođaku-kolegi Donu (Aidan Delbis), kako sa takvima nema mirenja. Ono što bi do sad, međutim, već trebalo da znamo je da bi za Jorgosa “eat the rich” kao glavna poenta filma bilo podosta izlizano i opterećeno očiglednošću.

Tedi, ponukan istraživanjima sa interneta, podkastima trećih očiju o suvoj istini nastanka svijeta i njegovih vladara iz sjenke, bira mnogo nedostižnijeg protivnika – vanzemaljce sa Andromede. Ipak, to što je očigledna pripadnica njihove vrste Mišel Fuler (Ema Stoun) baš direktorka gigantske korporativne farmaceutske kompanije, “skromno rečeno, važna koliko guverner, ako ne i više”, pruža ne samo kanal za oslobađanje opravdanih frustracija američkog društva i Tedija kao njegovog predstavnika prema zdravstvenom sektoru, već i prostor za mentalnu egzibiciju gledalaca u traženju stvarnog krivca.

Film je zapravo rimejk južnokorejske crne komedije iz 2003. “Save The Green Planet”, u kojem radnik jedne firme kidnapuje svog direktora, zbog sumnje da je vanzemaljac. U “Bugoniji” je sve prilagođeno savremenom svijetu. Vrijednost scenarija Vila Trejsija najbolje se ogleda u sadržajnosti dijaloga između kidnapovane Mišel i Tedija. Mišel, koja je naučila kako se priča u ovom svijetu da bi profitirala i Tedi, koji zna šta da priča da bi razobličio mizantropske namjere vanzemaljaca, na početku gotovo da vode tipične korporativne pregovore, ali iz njih, već tradicionalno za Jorgosove likove, previre sirova ljudska priroda. Razlika između njegovih pređašnjih likova iz “The Lobstera”, “The Favourite” ili “Poor Things” i ovih je ta što prvi odišu ekstravagantnom zaigranošću, u kojoj prije preovladavaju ideje odnosa moći i svih njegovih perverzija, nego opipljivog i u stvarnom životu uhvatljivog ljudskog bića. Ovim filmom nam je pokazao da i naša sterilno hladna šefica ili onaj komšija koji na kaveru drži sliku ravne ploče Zemlje i protestuje protiv vakcina, su podjednako krivi i osuđeni na neizbježnost raspadanja.

**Gramatika je laž**

U jednom intervjuu režiser je izjavio kako je i sam naslov produkt dugoročnog istraživanja o pčelama, i uopšte ekologiji, kojem se posvetio. Bugonija je zapravo antičko vjerovanje da se iz trulog tijela vola rađaju pčele. Sama riječ dolazi iz starogrčkog: od bous (govedo/vo) + gonē (potomstvo, rađanje). Prinošenje žrtava bogovima, radilo se dakle ne samo zbog straha, nego i zbog ličnog profita, i da je i samo zbog ovoga - teško da će postojati bolji psiholog naše vrste od grčke mitologije.

Antička teorija zavjere kao nadpojam iznad svih savremenih, koje se pominju u filmu, pojačava glavnu poruku nepromjenjivosti svijeta, bez obzira na to ko njime vlada. I dok Mišel pripremaju kao vola za klanje u ime svetih ideala ljudske civilizacije, Tedi i njegov kolega Don suptilno otkrivaju niz životnih traumatičnih okolnosti koje su potpuno izrešetale njihov razum. Bijes i nasilje postaju očekivane konstante, kao da bi, da ih nema - čovjek bio manje čovjek, a više pčela. Iz crne komedije, film prerasta u klaustrofobičnu studiju ljudske ranjivosti, ali ne odustaje od svog primarnog goriva: ruganja, koje će spasiti svijet.

U svom pokušaju izigravanja civilizovanosti – jer smo ljudi, a ne stoka, ili još gore, vanzemaljci – Tedi gubi svoju smirenost samo onda kad ispadne glup i neobrazovan. Do tada se guši u sopstvenoj samobitnosti, za koju se pripremao cijeli svoj život.

“Izgleda da je i gramatika lažna konstrukcija sa Andromede“, reći će mu Mišel, nakon što on nepravilno izgovori neku eruditsku riječ. Tedi unezvjereno uzima da lomi stolicu, suočen sa mikroistinom par fonema, u strahu da bi ova greškica mogla ogoliti i one veće.

**Jalova rabota**

Čak i bez spektakularnog finala, film bi ostavio utisak. Ono što ga čini drugačijim je to što ne upire prstom u zlu ljudsku vrstu koja uništava planetu, već samo to konstatuje kao nepobitnu činjenicu. Uspio je da se naruga i nama koji se rugamo teoretičarima zavjera. Do ovih drugih svakako film neće ni stići. I dok se na licu Mišel ipak vidi žal za ljudskim rodom, dok se čuje:

“Where have all the soldiers gone,
Gone to graveyards every one
When will they ever learn
When will they ever learn…”

obeshrabreni smo čak i da pokušamo. Mogli bismo, kao što kaže Tedi, biti optuženi da smo aktivisti samo zbog “skrivenog ličnog egzibicionizma i održavanja brenda”. Onoga što bi Sioran nazvao “željom da se bude izvor zbivanja” ili član “društva – pakla spasitelja“. 

Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje.
A opet, a opet…

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/bd_5HcTujfc?si=-mzJ7wC7XeMaoF__" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>


Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje. A opet, a opet…

premijera

Bugonija: Zaludno klanje vola

U filmu Jonathana Glazera "Zona interesa" nema kadrova logora. Nikada ne vidimo užase direktno. Kamera se umjesto toga zadržava na vrtu i cvijeću raspoređenom u perfektnoj simetriji dok se djeca igraju, žena koja nadgleda svoje domaćinstvo s ponosom i suprug komandant Aušvic logora, tik uz zid od dvorišta. Samo zvuk otkriva istinu, ta tiha industrijska tutnjava, slabi krici i stalni huk smrti koji prodire kroz zid. Okrutnost filma leži u njegovoj mirnoći, on jednostavno posmatra kako zločini mogu koegzistirati s normalnim životom, kako zlo postaje pozadinska buka kada se umota u udobnost i rutinu. 

Ovo je, možda najrazorniji uvid, da ljudi skreću pogled s užasa ne zato što ne mogu podnijeti da ga vide, već zato što su izgradili cijeli svijet koji im to dozvoljava. Glazerova kamera se ne kreće unutar logora jer to nepotrebno. Vrt nam govori sve. Civilizacija može postati oblik izolacije, ljepota postaje moralni narkotik a estetski red zamjenjuje savjest.

Živimo u vremenu kada se ta izolacija čini sve poznatijom. Zidovi su tiši, ali su svuda. Vide se u rutinskom ponavljanju fraza koje su nekada bile nezamislive, u ceremonijama koje se poliraju i vraćaju stara imena, u načinu na koji se spomenici ponovo uzdižu sa samopouzdanjem. Postoji uljudan, pobožan ton, koji insistira da se ovdje radi samo o naslijeđu, o poštovanju, o ravnoteži. Ali ispod svega toga čuje se drugi zvuk, onaj koga je teže precizno odrediti, šuštanje sjećanja koje se preuređuje.

U filmu, porodica Höss prolazi kroz svoj svakodnevni život s preciznošću koja djeluje graciozno. Sve se to događa u čistom, besprijekornom svjetlu koje djeluje lažno. Odmah iza zida njihovog vrta, pepeo pada poput snijega. Glazer ilustrira poricanje ne kao ideološku krutost, već kao dio porodičnog života. Kada užas postane rutina, ne treba ga opravdavati. Samo treba održavati vrt.

Izvan kina, isti ritam tiho traje u našoj sadašnjosti. Širom svijeta, riječi poput "časti", "tradicije" i "identiteta" se prefarbavaju, njihova stara značenja se prekrivaju, ali su i dalje vidljiva. Statue se vraćaju, slogani nekada zakopani u sramoti ponovo se pojavljuju kao patriotski osjećaji. Istorija ponovo počinje zvučati uvježbano, njeni oštri rubovi omekšani nostalgijom. To se dešava na mnogim mjestima, ali ovdje u ovom malom, podijeljenom kutku Balkana proces se čini neobično osobnim. Jezik antifašizma, nekada temelj, sada se opisuje kao razdoran. Kolaboracija se uokviruje kao "pogrešno shvaćeni patriotizam". Rat se prepričava kao tragedija bez zlikovaca, ideologija bez krivnje.

Glazerov svijet i naš povezuju se ne veličinom, već teksturom. Oba se oslanjaju na kultiviranu sljepoću. U filmu, vrt predstavlja volju da se ljepota sačuva po svaku cijenu. U sadašnjosti, isti instinkt pokreće povratak uglačanih mitova uljepšavajući ono što bi trebalo biti istorijski riješeno. Kada društvo počne estetizirati svoju prošlost, pretvarajući krivnju u spektakl, a istoriju u folklor, nešto suštinsko se urušava. Zlo više ne šokira, ono ukrašava.

Postoji posebna okrutnost u tome koliko obično zvuči novi moralni jezik. Poricanje se pokazuje kroz gestove kvazi poštovanja: spomenik, televizijska propovijed, pažljivo formuliranje "obje strane". Možete proći pored ovih stvari a da ih ne primijetite, na način na koji Hössova djeca prolaze pored zida a da nikada ne pitaju šta se krije iza njega. 

U filmu "Zona interesa", stvarni užas se nikada ne nameće jer nije potreban. Udobnost porodice zavisi od njegovog odsustva. Ovo je možda najiskreniji prikaz zla koji je film ponudio - ne kao ideologiju, već kao tihu arhitekturu udobnosti. Prepoznajemo ga jer nam je poznat. To je mehanizam koji ljudima omogućava da govore o miru dok rehabilituju one koji su činili zločine, da tvrde da su patrioti dok brišu imena žrtava.

Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši. Shvatate da zid nikada nije bio samo istorijski, on je psihološki i kulturološki, neprestano se obnavlja u novim materijalima. Njegova svrha ostaje ista, odvojiti stvarnost od posljedica, dopuštajući nam da uživamo u vrtu dok se pretvaramo da je dim samo magla.

Crna Gora nije jedinstvena u ovome. Ona je jednostavno jedno od mnogih malih ogledala koja odražavaju veći globalni trend, stari otrov koji se vraća u odmjerenim dozama, umotan u jezik koji zvuči civilizovano. Film nas upravo podsjeća da nas baš ta civilizacija ne štiti nužno, ona može biti samo površina koja skriva ono s čime se najviše bojimo suočiti.

"Zona interesa" se završavA kadrovima praznih gasnih komora, krematorijuma, hodnika, i tišine. Čini se manje kao kraj, a više kao nastavak sa opomenom. Vanjski svijet sada nosi istu tišinu, rastegnutu preko kontinenata, uglačanu vremenom. Pitanje ostaje nepromijenjeno. Koliko smo buke spremni ignorisati zarad naše udobnosti? Koliko ćemo pažljivo njegovati svoje vrtove dok zemlja ispod njih pamti sve što smo odlučili zaboraviti?


Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši.

banalnost zla

"Zona interesa" i istorijski revizionizam

Osuda [fašističkog divljanja](https://www.pobjeda.me/clanak/hrvatski-navijaci-skandirali-ubij-srbina) ekstremnih navijača hrvatske fudbalske reprezentacije bila bi na ponos svakoj građanski orijentisanoj državi da se, po običaju za ovu našu, ta osuda ne krije u grmovima koji su bogato fertilizovani licemjerjem. 

Par minuta nakon utakmice počela je neviđena hajka, ne toliko na same navijače-fašiste koliko na sve one koji istog trena nisu graknuli, ciknuli, uskliknuli da se Hrvati osude. Kao da ovi koji su insistirali na osudi prosto bili iznenađeni ponašanjem grupe divljaka koji u prvom redu sramote svoju zemlju i dres svoje reprezentacije, pa su imali potrebu da, dok je sve još svježe, ubijede okolinu u pravednost svog gnjeva, ali i istovremeno da od okoline dobiju suosjećanje, ali i sudjelovanje u eventualnoj odmazdi prema tim istim gostima-fašistima. 

Tražilo se i vapilo se da se svi oglase i glasno osude anticivilizacijske povike. Samo, prvi je problem što su ti zahtjevi bili na donjoj granici civilizovane komunikacije. Kao kad na mitingu ili protestu, poneseni energijom ali i zaštitom mase, tražimo da padaju glave. A ko u masi ne viče unisono, rizikuje da bude zgažen. I nije to problem, masa je masa. Problem nastaje kada se ta filozofija mase prenese u zvanične institucije. Pa kad se sa vrlo visokih državnih pozicija insistira na osudi Hrvata, ili kad se, u krajnje bizarnom kraku priče, sportski [komentator poziva na odgovornost](https://rtcg.me/vijesti/drustvo/780207/ombudsman-rtcg-trazio-disciplinski-protiv-nebojse-sofranca-zbog-nacina-prenosa-meca-sa-hrvatskom.html) jer u živom prenosu nije osudio i anatemisao navijače protivničke ekipe. Meni, dozvolićete, ova situacija ima šmek inkvizicionih suđenja uz entuzijazam mase koja se dere „na smrt!“.

E, sad, ono što me podjednako i razdražuje i razočarava i plaši – svi ti predstavnici države koji su pod krinkom svojih funkcija insistirali na hitnoj osudi fašističkih povika hrvatskih navijača (ne)namjerno ignorišu činjenicu da su hrvatski navijači državljani druge države – Republike Hrvatske. Ono što je državna Crna Gora mogla ili trebala uraditi, ako je svjesna da su povici hrvatskih navijača kršenje domaćih zakona (a svi smo svjesni da jesu) jeste da te iste navijače u toku ili najkasnije na kraju utakmice privede, podnese protiv njih tužbu, a iste protjera po hitnom postupku iz Crne Gore uz višegodišnju zabranu ulaska. 

No, umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! Izvinite, ali to nije u opisu mog radnog mjesta. Vašeg – jeste. Jedan učen i ozbiljan predstavnik vlasti bi morao znati da sav bijes i insistiranje mora uputiti toj susjednoj državi – u vidu protestne note ili službenog zahtjeva za procesuiranje ovih lica, a ne svojim građanima.

Svojim građanima, pak, ta ista vlast je dužna da objasni ko to može i smije da usred države Crne Gore nekažnjeno, kao na divljem zapadu, [presrijeće vozila ](https://www.slobodnaevropa.org/a/navijaci-crna-gora-hrvatska-napad/33593228.html)sa stranim tablicama, lomi ta vozila, a strane državljane drži u strahu za sopstveni život. Ta vlast je dužna („jer su plaćeni za to“, da parafraziram Džibonija) da istraži što se ovdje desilo, da o tome izvijesti nas građane koji je biramo i plaćamo, da se u ime Države ogradi od ovih i ovakvih nasilnika i kriminalaca, bar onako kako se hrvatska javnost, u gomili novinskih tekstova, ogradila od fašista među svojim navijačima, koji su bruka za civilizovani dio kako hrvatskih navijača tako i građana susjedne nam države. 

No, na isti način naši vlastodršci se nijesu oglasili ni prilikom demoliranja, rušenja i paljenja ugostiteljskih objekata u vlasništvu državljana Turske, ostavljajući u strahu sve mirne i vrijedne strance koji su svoje životne sudbine vezali za Crnu Goru, ali i nas, domicilne, koji se nakon svega ovoga osjećamo nezaštićeni u vlastitoj državi i ostavljeni na milost i nemilost „pravedničkom gnjevu“ mase, a koju je, istorija nas uči, vrlo teško kontrolisati kad je dovedete do visokog stepena frustracije, a što nepromišljene (ili tendenciozne) izjave vrlo odgovornih političkih aktera konstantno čine. Posljedica toga je da jedna kafanska tuča umalo nije dovela do širokih nemira u zemlji.

Da ne duljim – sve mi ovo, nečinjenje države sa jedne strane uz istovremeno traženje osude sa druge, liči na jednu mučnu taktiku hijena, koje svoje tijelo valjaju u trupla ubijenih životinja da bi smradom lešine prikrile sopstveni smrad.

Umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! 

Taktika hijena

Kuda bi ti procesi mogli da povedu?

Na gornje pitanje odgovara pisac i teolog, politički aktivista i bivši sveštenik Vukašin Milićević, poznat kao jedan od rijetkih glasova pobune i disidenata izašlih iz Srpske pravoslavne crkve. 

Nakon što je dobio otkaz na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, Milićević je nastavio svoj kritički angažman, mahom istupajući protiv kleronacionalizma i entičkih zastranjenja unutar hrišćanstva.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/bxqnYDhxf1Q?si=7vH4PU8_4keGoBJW" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Cijeli emisiju poslušajte [ovdje](https://www.youtube.com/watch?v=fndlnX4Xwrk&t=194s).

Teolog i politički aktivista Vukašin Milićević u studentskim protestima u Srbiji vidi buđenje klasne svijesti i solidarnosti koja je promijenila pravila igre na srpskoj političkoj sceni. 