
Politička scena u Crnoj Gori je takva da nisam sigurna da bih mogla nabrojiti više od polovine ministara i visokih funkcionera u zemlji. I to nije zato što ne pratim, niti zbog toga što su se oni svjetlosnom brzinom mijenjali u posljednjih par godina, nego zato što su neki ljudi toliko beznačajni u svojim strukama, na svojim pozicijama, da ih i kad ih navodno zapamtiš, brzo zaboravljaš. Ili potisneš, najviše to. 

Političke emisije više i ne gledam, jer su postale parada loše obučenih apsolvenata sa šturim fondom riječi i vrijednosnim ulaganjima u pokoju rolku ili ni to. Njihova sposobnost da dublje sagledaju politiku svodi se na par zvučnih stavova suštinski ni oko čega, tek da se pojave u medijima, koji sa druge strane, u problemu odsustva sadržaja, jedva dočekaju da nekog imača mišljenja lansiraju na portalima ili dnevnicima. Tako su mi se “jedanak” zgadili i politika i mediji, ako je između njih ikad bilo razlike. Znam, reći ćete da generalizujem, ali stanje koje opisujem upravo je takvo – generalno loše.

Možda brinuti za svoju zemlju znači zarad njene budućnosti ne kaljati svoju ljubav prema njoj dnevnom politikom? Ne preduzimati ništa, opozvati himnične zakletve, evropske vrijednosti i prepustiti se propasti na lokalni način. Mislim da nikad neću do kraja potonuti u to stanje, ali imam potrebu da ga ovdje branim – nije to nikakvo odustajanje, poziv na neakciju, nego vjerovanje da se u ovakvim okolnostima svaka akcija svodi na mjeru društvenog dna, taloga, da ne kažem kolektora. I tu više nema vjere u mogućnost boljeg, tu više nema poleta za raspravu ili poštovanje argumenata, nego samo dvokut, lajavi, navučen na zeru pažnje, radikalsku poziciju, besomučno srljanje i laku zabavu, koja vrhunac borbe protiv spalionice fekalija u mojoj rodnoj Zetu ovih dana doživljava u javnom paljenju dasaka i smeća. 

Pitam se, kakve mogućnosti stavlja pred nas ovakvo nazadna politička scena i što čovjek može činiti. Jedna od opcija je da iphonom idem po selima, snimam nepravde i bezakonje i pozivam na revoluciju. Ovakva opcija mi nije bliska jer učešće u javnom životu na tom nivou znači biti sveden na nivo društvenih mreža. A tamo vladaju pravila lažnog populizma koji rađa emotikone i komentare, ali vrlo rijetko znači duboku promjenu svjetonazora. Limitirana svojom plošnom strukturom ova vrsta aktivizma može biti korisna, ali na koncu zavisi od dubljih korijena koji ostaju sakriveni u političkom jezgru protiv kojeg navodno ustaje. Osvajanje slobode desi se, ali na kašičicu, kopa se, ali po dopuštenju, a revolucija stane u TV prilog.

Druga opcija je učlanjenje u političku partiju. Ta opcija mi je najmanje prihvatljiva jer na crnogorskoj političkoj sceni ne postoji vrednosno solidan pokret ili partija. To valjda ne moram detaljnije objašnjavati. Partijski raspon vrijednosti kreće od  graje, a završava ćutanjem zarad ličnog interesa. Partije ne samo da su dogmatične u svojim ideološkim okvirima, već prevaziđene kao jedan model koji je raskrinkan u ovoj političkoj otmici  koja traje decenijama.

Treća opcija je potpuno isključivanje iz dnevno-političkih zbivanja, te apostrofiranje onog što šire gledano možemo nazvati struka ili borba za lično napredovanje i usavršavanje, kako bi izvrsnošću pojedinaca, cijelo društvo imalo benefit, jer bi tako napredni, struci usmjereni ljudi transformisali društvo ka svojoj mjeri, odnosno stvarajući uslove za sopstveni rast, a u izvjesnom smislu bi mijenjali društveni poredak. 

Ovaj elitistički pristup, koji za tren može zaličiti na CANU, imao bi izglede za uspjeh ako bi ljudi usmjereni na lično ostvarenje bili osviješćeni i usredotočeni na napredak društva uopšte. U tom slučaju, vrlo brzo bi se našli u poziciji da istupe protiv sistema, jer stručni pojedinac njegova je najveća prijetnja. Tako bi se politički pritisak i poruka oblikovali na ustanku koji bi zapravo branio uže stručno polje i sveti poziv koji bi hrabri pojedinac stavio kao najvišu vrijednost. 

To najčešće nije slučaj, jer naš obrazovni sistem odavno nije u stanju da nadahne takve pojedince, niti kapitalistička logika nauke danas uopšte ostavlja mogućnost za mišljenje revolucije, kako je Gajo Petrović definisao rekonstrukciju društva. 

Četvrta opcija je nemoguća, dakle utopija. Potpuno odustajanje i izolacija. Život na margini političkog događanja, u kome se prihvata teško breme izgona po cijenu da se više nema pravo na nezadovoljstvo i mišljenje, na nadu, politički komentar, jer on ište borbu od koje se odustalo. Borbu za jednu političku poziciju koja nažalost više ne postoji ni u političkoj mašti.

Nije mi dovoljno bliska niti jedna opcija, vjerovatno zato kombinujem makar tri od gornje strategije poliranja svoje građanske savjesti, ali osjećam snažan simptom i potrebu za priznanjem koje neko mora javno reći – najugodnije mi je kad ne pratim što se dešava. 

Kad se ne izlažem društvenoj safri i ne pratim informativni vrtlog. Imam osjećaj da tad živim jedan normalniji život. Moj život  – bogatiji i sadržajniji. Tek kad osvojim dubine takvog života, biću spremna da njegove vrijednosti branim. Isjeckana na info komade, ostajem blokirana. Možda je to na liniji onog Žižekovog poziva na nužnu kontemplaciju umjesto akcije, u trenucima kad utvrđivanje pozicije postaje važnije od juriša.  

Možete to nazvati elitizmom, ili bjekstvom, ali ja bih nazvala, razmišljenjem o vinogradu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Behl0fsX0dQ?si=5FcNMZPNok-9laOJ" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>





Priznajem ono što neko mora javno reći – najugodnije mi je kad ne pratim što se dešava


tiho zrenje

Misliti na vinograd

Profesori prava na Univerzitetu u Bostonu, Woodrow Hartzog i Jessica Silbey, svojim [nacrtom](https://papers.ssrn.com/sol3/papers.cfm?abstract_id=5870623) rada "Kako vještačka inteligencija razara institucije", mnoge će propisno da razljute. Najglasniji kritičari, međutim, neće biti zastupnici korišćenja vještačke inteligencije. Mislim da će dio akademske zajednice prezreti samo shvatanje „institucije“ kao „hijerarhije autoriteta“ koju vrijedi očuvati, na šta će se nasloniti neobični saveznici — libertarijanci vazda protiv autoriteta — oni što mrze svako podizanje zaštitnih ograda i uvođenje pravila. Ono što Hartzog i Silbey zapravo definišu jeste ključna građanska uloga koju institucije moraju imati da bi funkcionisale, kao i način na koji te strukture potkopavamo na vlastitu štetu.

Autori vrlo uspješno sjedinjuju ideje, studije i stvarne efekte vještačke inteligencije u niz zanimljivih dokaza. Rad razmatra tri "destruktivne mogućnosti" (afordanse) vještačke inteligencije: potkopavanje ekspertize, prečice u donošenju odluka i izolovanje ljudi. Završni dio rada bavi se sa četiri „institucije kojima će A.I. presuditi: pravom, visokim obrazovanjem, novinarstvom i demokratijom. Lično se osjećam bliže prvom dijelu, onom o destruktivnim afordansama, jer se on poklapa s mojim sopstvenim iskustvom ovog sveprisutnog talasa hajpa koji potapa svaku ozbiljnu raspravu.

Obrazovanje je mjesto na kojem mislim da moramo povući crtu. Ako učimo i živimo moramo računati na greške, neuspjele pokušaje i preuzimanje rizika, pritom ne mislim na opasne rizike nego prosto mogućnosti da budemo u krivu. U protivnom, mijenjamo samu računicu učenja. Rizične ideje i sudari mišljenja od presudne su važnosti.

*...AI nije sposobna za intelektualni rizik, odnosno za spremnost da uči, da se upusti u dijalog, da kritikuje i da se izrazi čak i onda kada je ranjiva ili kada može pogriješiti. AI sistemi nisu sposobni za intelektualni rizik jer nemaju istinsku autonomnost, unutrašnju motivaciju, sposobnost da iskuse posljedice. Vještačka inteligencije ne umije izabrati prkos važećim normama, a neće se upustiti u nepoznato, pa makar razlog bila (r)evolucija, otpor ili avantura.*

I to treba da nas vodi? Superinteligentni geniji spremni da im otvorimo vaskoliko učenje, društveni život i kulturni izraz? AI nema vlastitu kožu koju bi u ovoj igri stavila kao ulog.

*Zviždači unutar institucija, sa druge strane, stavljaju na kocku sopstvenu egzistenciju i ličnu dobrobit, a da ne govorimo o bezbrojnim ljudima koji se suprotstavljaju odlukama svojih nadređenih, iako ih to može koštati posla. AI sistemi nemaju goli interes niti ikakav poriv da dovode u pitanje odluke unutar hijerarhije*.

Otud mi više ne kontrolišemo platforme niti aktere koji povlače konce; lutka ne igra za nas — mi smo upleteni u njenu igru. Već sada osjećamo cijenu toga da „vidimo ono u šta vjerujemo“, umjesto da „vjerujemo onome što vidimo“, a AI će dodatno ubrzati to razaranje tkiva povjerenja i istine.

Da, možemo tvrditi da su način na koji primamo „istinu“ kroz istoriju uvijek oblikovale elite i moćnici, ali smo makar mogli da se borimo i težimo nekoj verziji istine. Kako, međutim, da se snađemo u pejzažu koji je proizveden tako da maksimalno zarobljava našu pažnju? Istina i povjerenje postaće sve više plemenski, definisani onim što nas razdvaja; nećemo biti oslobođeni niti ćemo prepoznavati sebe u drugima. Da bismo se izolovali i zaštitili — povući ćemo se.

[Eyedrop Weekly](https://joemorse.substack.com/p/your-robot-does-not-have-skin-in?utm_source=post-email-title&publication_id=1510198&post_id=184656308&utm_campaign=email-post-title&isFreemail=true&r=1be0hm&triedRedirect=true&utm_medium=email)



Lutka ne igra za nas — mi smo upleteni u njenu igru

vještačka savjest

Tvoj robot nema šta da izgubi

Ima ona suštinski destruktivna navika koja je mnogog genija ostavila u ritama osrednjosti, naročito u dinarskom kršu, gdje se dobra šala poštuje kao znak božanskog poslanja. Stalna okrenutost dobroj fori, taj pipak usmjeren ka sprdnji kao mediju najviših istina, ipak je stanovito ograničenje pažnje, pa i ove vaše pažnje koja guta predugu rečenicu i očekuje štos. A šta ako završnog udarca nema? šta ako balon neće pući, nema smijeha, inverzije, nema pošalice da vas pozove da čitate dalje?

Hm…

Već godinama pišem za razne novine, decenijama takoreći, toliko uporno da sam zaradio i nezvaničnu titulu satiričara. Godinama već u mom pisanju jedva da ima satire, ali to niko ne primjećuje, iz makar dva razloga –  mojem "nehumornom" pismu polako opada vrijednost na webu, a pod dva, javno mnjenje je spora polusvijest, sa reakcijama tako tromim da ljudi još misle kako pišeš u novinama koje si napustio prije pet godina.

Tražeći nove forme i formate, priznao sam sebi da neki stari učitelji poput Dežula, Ivančića, pokojnog Lukovića i sličnih kod mene ne mogu izazvati ni trunku ushićenja, a kamoli smijeha. Biće da se tu radi o zastarjelim izražajnim formatima. Satirične kolumne danas djeluju prevaziđeno, taman kako su jugoslovenski aforističari zvučali dosadno u osvit Feralove škole humora i angažmana, na kome smo im do groba zahvalni. 

Vrijeme ipak gazi idole, metode i prakse se okreću oko sopstvene ose, padaju i sklapaju se novi oblici pobune, neki uspješni, neki jedva primjetni. Među ovim posljednjim svakako ubrajam svoju emisiju [Zinzula](https://open.spotify.com/show/76qnflLn1f0io6ENnrXUrE), koja na radiju Krš, YouTube-u i Spotify platformi dobaci do 1000 slušalaca u boljim danima, dok obično okrijepi jedva pet–šest stotina duša. Da ovdje ne otvaram pitanje zašto bi neko sebi pucao u nogu i pokrenuo audio format u vremenu dominacije slika, brzi odgovor glasio bi – baš zato. Ono što me kao ogrezlog cinika ipak najviše zbunilo jeste da su ljudi jasno detektovali stanovitu ozbiljnost kao medijski kvalitet emisije. Često dobijam e-pisma, nije da se hvalim, ali slušaoci Zinzule su pametni, pa mi jedan piše ovako:

“Sviđa mi se posebno što se ne potencira humor kao dominantan sadržaj. Tj. ne svodi se sve na zabavu i pošalice. Jer pored crne hronike, sve ostalo na mrežama i u javnosti generalno nastoji uglavnom da zasmije, zabavi, svede sve na jedan vic – što su čak i naši zatucani političari shvatili, pa nam skupština liči na stand-up nadmetanje. Ko će koga pošalicom poklopiti, za jedan sočan reel partijske Instagram stranice.”

Moj slušalac lijepo misli, pa zašto da ga ne pustimo još malo:

"Djeluje mi da oni protiv kojih se ide time čak i priželjkuju taj način suočavanja, koji na kraju sve svede na skeč. I ko će koga zajebati. Oštre, ozbiljne argumente, krupne izjave ljudske i potresne, istorijske, mijenjaju doskočice i šale. Zapravo, time se sužava prostor i jezik, i uz mreže i influensere, na kraju će nestati debata, odgovornost i objašnjenje…"

Valjda zato što su mi ove misli bliske, algoritam me je nedavno nagradio [snimkom](https://www.youtube.com/shorts/gs1-ebayUIs) u kome dvoje sagovornika dumaju o Trumpovoj upotrebi humora. O tome govori Blindboy, što je umjetnički pseudonim Blindboy Boatcluba, irskog pisca, muzičara, performera i podkastera. To je onaj što nosi kesu preko glave, kako bi naglasak ostao na idejama i riječima, a ne na njegovoj ličnosti. Ključna riječ koju popularni teoretičar lansira u etar preuzeta je iz američkog rvanja i glasi *kayfabe*. 

Ukratko, kayfabe bismo mogli ovdje prevesti – dogovorena fikcija. I to je upravo što Donald Trump radi, a za njim i svi politički isprdci širom svijeta, poput crnogorskih desnih klovnova i razne FB bižuterije. Trump se još 2007. pojavio u ringu američkog rvačkog spektakla WWE, a znalci su odavno primijetili da se formirao na rvačkom trešu čiju mračnu retoriku odlično poznaje. 

Pošto sam već sasvim odlutao, da ne kažem ustao protiv formata kolumne, što da vam sad ne podastrem kratki transkript razgovora koji je sa drugom Blindboyom vodila Ash Sarkar, na platformi Novara Media:

**Blindboy**: Profesionalno rvanje jeste pozorište. To su briljantni atletičari, to je pripovijedanje i to je pozorište. Ali mi znamo da je to lažno, i znamo da će ovaj pobijediti, a onaj izgubiti. Oni se zapravo ne mrze, mogu biti najbolji prijatelji iza kulisa. Sve to znamo, ali taj kolektivni osjećaj suspendovane nevjerice u koji svi moramo da uđemo da bismo uživali – to je jedinstveno za rvanje i to se zove *kayfabe*.

Trump mnogo toga prenosi u politiku. Jedan primjer koji ja vidim bio bi, recimo, upotreba humora. Kad pomislimo na fašizam, većina nas ima jasnu sliku šta je fašizam, i ono što se pojavi su Hitler, Franco, Mussolini, jel’ tako? I to je prilično bez humora. Vrlo je direktno i bez humora.

**Sarkar**: I zato je film Charlija Chaplina *Veliki diktator* – bio takav ubod.

**Blindboy**: Upravo. Jer ta bezhumornost nije samo moda fašizma – zapravo se nalazi i u svijetu umjetnosti, nalazi se u monarhiji, u vojsci. To je uzvišena poza, ali nije isto što i ozbiljnost; to je *izvođenje ozbiljnosti*. A kad god uvedeš humor u uzvišeni prostor, sve to ozbiljno se raspadne i otkrije apsurd. 

Administracija Donalda Trumpa ne koristi *uzvišenu ozbiljnost*. Recimo, deportuje ljude u Venecuelu, što je vjerovatno nezakonito. I oni to rade, što je očigledno fašistički, ali onda zvanični nalog Bijele kuće objavi komične video-snimke tih ljudi koji se deportuju, uz zvuk njihovih lanaca, pa još koristi ASMR. (zvučni efekat koji treba da proizvede prijatnost, satirični element, prim. ur.)

Zvanični nalog Bijele kuće taj video označava kao ASMR . Dakle, od nas se traži da uđemo u jedan kayfabe, a kayfabe u koji ulazimo glasi: “Ovo je sve šala. Oni nisu stvarno loši, to je samo 'kobajagi negativac', nalik rvačima. Ali ne – oni jesu stvarno loši, jer rade nešto stvarno loše. I tu ne možeš više da ubaciš nikakvog Chaplina, zato što oni prvi bace foru." 

**

Eto tako. Ako je ovo jasno, ako nam je već čovjek sa kesom na glavi objasnio kako djeluje humor u novom političkom trenutku, ostaje mi još samo da dopunim njegovu misao, kao i misao mog slušaoca sa početka priče, koji je za lokalni primjer političke akcije uzeo litijski pokret u Crnoj Gori iz 2019. godine. 

Tada je, sjećamo se, veliki propagandni posao obavila tzv. pravoslavna mem scena, koja je uspješno ismijavala bivši režim (što je uzgred bilo moguće jer je bivša vlast bila zaostali relikt jednog anahronog autoriteta kojemu je srpdnja još mogla nauditi). Ipak, napominje moj sagovornik iz inboxa, glavne poruke vođa tog pokreta bile su sve samo ne šaljive, bile su dramatične, bile su smrtno ozbiljne i životno potvrđenje praksom otpora i bunta. 

Slično radi Trump, kombinuje krajnju burlesku i vodvilj sa alarmom i egzekutivnim komandama. Poziva na rat u pauzama između dva vica. Upravo je tu rascjep pažnje na kojem se politički dobija; sluđena i nespremna biomasa, čitateljstvo, gledateljstvo itd., doživljava uzastopne šokove kao blokadu misli, te prozire stvarnost kao da je simulacija, dok vjeruje u simulaciju kao da je stvarnost. 

Jebiga, ovo nije šala. U rečenom semiotičkom haosu i hipertrofiji medijskog jezika, meni se prosto čini da više nije vrijeme za šalu. Ne kažem da će ozbiljnost nekog odvesti na bolje mjesto, tek organski i iskustveno odbacujem sprdnju, kao što je Babelj odbacio banalnu riječ. A kad je već tako, da parafraziram starog dobrog Isaka Emanuiloviča: 

Bačena fora je kontrarevolucionarna.

Živimo li u vremenu kad je sve postalo smiješno, ili kad više ništa nije smiješno?

rvački zahvat

Sužavanje područja borbe: Donald Trump i upotreba humora

Serengeti je prostrana savana, smještena duž Kenije i Tanzanije, poznata po bogatim populacijama lavova, sloniva, žirafa, ali i po seobama milionskih krda gnuova. U Serengetiju raste i baobab, neobično drvo koje izgleda kao naopako posađeno, sa krošnjom u zemlji a korijenom na vrhu biljke.

Litografija je kompleksan grafički proces pri kojem se kisjelinama nagriza kamena ploča da bi se dobila tražena matrica koja će se kasnije otisnuti na papir. Proces zahtijeva veliko umjeće i strpljenje.

Keopsova piramda je najveća piramida u Gizi, Tutankamonova posmrtna maska je najmarkatniji artefakte Egipta iz vremena faraona, a Šamolion je uspio da dešifruje hijeroglife.

Erupcija Krakataua 1883. najpoznatija je i najrazornija vulkanska erupcija modernog doba, a pored totalnog uništenja života na ostrvu, pored desetine hiljada ljudskih žrtava, količina pepela koja je završila u atmosferi sljedećih godina prouzrokovala je mini ledeno doba na skoro cijeloj planeti.

Perspektivom u arhitekturi pokušavamo predstaviti na papiru kako ljudsko oko vidi predmete u realnosti.

I još gomile imena i pojmova poput ovih bljesnu mi glavom. Tu su i Ptolomej, i Bela Bartok, i Kineski zid i Mliječni put i sumporovi oksidi i Euklidov prostor i Marko Čelebonović i Fric Lang, i mrijestilišta lososa i zvučna interferencija, i Sirakuza i Aleksandrijska biblioteka i seoba Slovena i rude bakra...

Nekad se to zvalo opšta kultura. A moja generacija je najveći dio opšte kulture dobijala sa školskog programa emitovanog na TV-u. Tiho, nenametljivo, ali dosledno i kontinuirano. Smišljeno i programirano. Ranojutarnju etapu školskog programa, od 8 do 10 sati, emitovali su Zagrepčani, a nakon 10, pa tamo do 12, 12:30 nastavljali su Beograđani. Dok su programom prvih dominirala geografija, muzička umjetnost, hemija i matematika, drugi su bili majstori ekologije, likovne umjetnosti, arhitekture, fizike.  Program je trajao kontunuirano, tokom cijele školske godine, sa skraćenim popodnevnim reprizama, a preko raspusta je emitovana zabavnija varijanta koja je sadržavala nešto kao “the best of“ edukativnih emisija i obavezni filmski program.

Sve obasti su bile pokrivene. Šetnja galerijama sa Nikolom Kusovcem, divna objašnjenja razvoja arhitekture sa Rankom Radovićem, sportske discipline sa Bojanom Šumonjom samo su neke od cjelina koje mi padaju na pamet dok sastavljam ovaj tekst. Tu je, naravno, nezaboravni Opstanak, koji je bio praznik za oči i karta za čarobna putovanja diljem svijeta. Ne smijem zaboraviti ni fantastičnog Dejvida Belamija, jedinog čovjeka koji me je (uz, mnogo kasnije,  Vukića Pulevića) uspio makar malo zainteresovati za svijet biljaka.

No, nije namjera ovog teksta nabrajanje emisija i autora, već podsjećane na jedno vrijeme kada je država obrazovanje svojih mladih građana (i ne samo mladih) čvrsto držala u svojim rukama, kada je obrazovanje bila želja, obaveza i potreba cijelog društva i kada se to jasno ocjećalo i jasno vidjelo.

Danas je situacija drastično promijenjena. Prostim uvidom u programsku šemu državne televizije primjećuje se bolno odsustvo planiranog i potrebama programa u školama prilagođenog edukativnog sadržaja, a sekvenca pod nazivom naučno-obrazovni program ni temama ni minutažom (30 min) ne zadovoljava realne potreba edukovanja mladih, a koje bi jedna državna televizija morala da ima. O privatnim televizijama ne smijem ni razmišljati.

Kako sam, godinama unazad, imao priliku da budem reprezent struke kako u medijima tako i u  institucijama koje se, direktno ili indirektno bave obrazovanjem i obrazovnim politikama, uvijek sam naglašavao da obrazovanje nije zadatak samo nastavnika već čitavog društva i da televizijske kuće tu imaju veliki dio obaveze. Državna televizija, svakako, najveći, ali ni ostale koje se emituju ovdje ne smiju biti pošteđene te obaveze. Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa (sigurno ne manju od 2 sata dnevno), a da državna televizija, pored određene satnice mora imati i određeni procenat svoje produkcije. 

Možda ova ideja izgleda kao utopija u ovom trenutku, ali gdje ima ozbiljne države koja misli na svoju budućnost ideja ne samo da nije neostvarljiva, već mora predstavljati imperativ i to imperativ sa oznakom urgentnosti. U suprotnom, naša djeca će ostavljati utisak kao da rastu i dobu čije sam ime, takođe, prvi put čuo u emisijama školskog programa – u paleolitu.


Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa... Možda ova ideja izgleda kao utopija

obrazovni program

Paleolit

Osjetio sam ruku koja se blago spustila na moje rame i najnježnije me prodrmala. Okrenuo sam se i otvorio oči. Po svjetlu koje je dolazilo sa prozora bih rekao da je bilo oko pet sati ujutro. Ugledao sam oca koji je sjedio na krevetu tik uz mene, potpuno obučenog, kao da nije spavao svu noć. Oči su mu bile blago vlažne, ali su mu brkovi bili savijeni u luk blagostanja i zadovoljstva koji nikada prije nisam vidio.

Tata...Je li sve u redu? Je li majka dobro?

Sve je u redu sine – mirno je odgovorio, kao da ne želi da me probudi iako je upravo to prije pet sekundi  uradio.

Moramo da razgovaramo. Polako, probudi se, dođi sebi i umij se, čekaću te u trpezariji. 

Izašao je kao anđeo poslije apokalipse, kao da više nema što da se uradi na ovom svijetu, kao da je konačno došao kraj – na najbolji mogući način na koji kraj može da dođe. 

Trebalo mi je dva minuta da se presaberem. Iako uzbuđen, nekako sam se u isto vrijeme plašio neizvjesnosti i pitao se što je to toliko važno da me otac budi, otac koji me uvijek štedio jutarnjih obaveza u gradu. Ustao sam i zategao čarape na nogama, pljusnuo se hladnom vodom iz lavora koji je stajao na prozoru, obukao košulju na cvjetove i krenuo prema trpezariji. 

Otac je sjedio za stolom na kojem je bio novi stolnjak ali staro cvijeće, valjda se nije sjetio da ga usput pokupi, tako da je djelovalo manje svečano nego što je zaista bilo ali atmosferu je stvarala muzika sa radija, mislim da je bila Silvana Armenulić. Ispred oca je bila boca rakije i dvije čaše, obje pune do vrha.

Sjeo sam i on mi je, vrlo suptilno, kao japanski robot-hirurg sa televizije, primakao čašu sa rakijom, da bi potom uzeo svoju, blago je zaljuljao prema meni i rekao „Neka nam je sa srećom!“
U zdravlje! – odgovorio sam i dalje ne znajući o čemu se radi, već pomalo frustriran i popio naiskap.

Tata - zagrcnuo sam se – molim te, reci mi što slavimo?

Sine – rekao je sporo – gradiće se!

Šta će se gradit?

Supermarket, sine moj!

Bez riječi je nasuo još po jednu, dok sam ja ćutao. Misli su mi jurcale kroz glavu kao loptice flipera u mjesnoj zajednici. Toliko sam se nadao da ću čuti ovu vijest, doduše mnogo ranije, u godinama iza mene, dok sam bio još mlad i spreman da doprinesem razvoju ove vukojebine i sad, kada sam konačno organizovao selidbu u Njemačku, desilo se. Mislim još nije, ali desiće se. Vjerovatno. 

Kad? – kratko sam izustio.

Otvaranje u januaru 2038. – ponosno je rekao moj tata, arhitekta i zaljubljenik u ruske vojne horove.

Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? – pitao sam ga, kao neki osnovac a ne magistar ekonomije.

Bogami sine, samo je jedna opcija. Njemačka otpada. Vidiš i sam, to su sve tamo nacisti. Oni koji nisu, imigranti su. Ti bi se tu pogubio, vukli bi te svak na svoju stranu. Vidiš li da se konačno dešava, sudbina se ispravlja. Budućnost se budi, biće sve odlično. Ti samo treba da nađeš ženu, eno ne znam što radiš i tražiš pored one Miškove male, svaki dan te gleda sa prozora. Ona bi mogla da radi na suhomesnato, precizna je, na tatu. Ti lagano počneš u finansijama, pa napreduješ, za koju godinu da budeš šef! Eto, kažu da bismo mogli ući i u EU za 7 godina, ako uspijemo da repariramo vodovod i školu. Zamisli onda, dođu turisti! Pa uđu u supermarket a ti ih dočekaš, kažeš *Hellou Misje*, pokažeš rukom da vide što sve ima a oni zadovoljni, glade brkove, mljackaju. Poslije na muziku i krapa dolje kod Trovača, ima da daju pare za sve što treba. Tvoje bi bilo carstvo zemaljsko sine!

Ćutke sam zamišljao tu sliku dok je majka stajala par koraka od stola, držeći kuhinjsku krpu u ruci i plakala tiho, sotto voce. 

Majko – rekoh smlaćeno, zašto sad ti plačeš?

Vi...vi ste svi IDIOTI! – razdrala se i istrčala, zalupivši vrata za sobom. 





Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? 

Novogodišnja priča

Bićemo svi u redu

Lijepo, sad ćemo se tamjanom liječiti! Izgradite još koju crkvu… Ima para za bogomolje, a nema za bolnice. Mnogi su tako komentarisali vijest da je direktor Instituta za bolesti djece dr Velibor Majić podnio ostavku. Da bi stvar bila potpuno jasna, Majić je prije dvije sedmice u jutarnjem programu jedne televizije (!) opisao uslove rada u podgoričkoj dječjoj bolnici kao neodržive. 

To što se raspad zdravstvenog sistema tretira kroz format jutarnjeg programa, govori dosta o stanju u medijima, koji su lijeno i bez dublje pometnje kao božju volju prihvatili činjenicu da ljekari i medicinske sestre napuštaju državnu ustanovu i odlaze kod privatnika. Majić to više nije umio menadžerski da pokrije, kao čovjek od savjesti napustio je vodeće mjesto, pa čak dobio i pohvalu za moral od nadređenog, direktora Kliničkog centra. 

Pratio sam komentare na društvenim mrežama i, kao što rekoh, notirao jak antiklerikalni naboj, pa čak i bijes građana što ih je proviđenje vratilo u tminu srednjeg vijeka, sa famoznom *crkvom Srbije*, koja se bogati dok bolnice propadaju. Naravno, da je odnos vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori skandalozno parazitiranje na političkom autoritetu koji je ova potvrdila na litijama 2020, naravno da se ogromni novac neselektivno i političkom trgovinom prilaže u blagostanje ove vjerske organizacije koja formira izvjesnu parapoličku mrežu spremnu da djeluje u krizama; ali povezivati baš svake zauške i male boginje sa božjim propovjednicima, srditi se na popove zbog ubogih bolnica, mislim da nije do kraja ispravan rezon. 

Među uzorkovanim komentarima prednjačili su nacionalni i vjerski povici već uhodanog i dobro znanog konflikta, u kome se sa građanske ili crnogorske strane, želi ukazati da je država oteta od klero-desne prosrpske političke ispostave beogradskog hegemona u čemu je ključ svih nedaća. To što mediji ne preuzimaju i ne nameću sadržaje niti smislenu raspravu o stanju u zdravstvu čini da jedna temeljna socijalna tema lako sklizne u binarni mućak srpsko-crnogorske klackalice kojoj je jedno sjedalo smješteno  prije a drugo poslije famoznog 30. avgusta. 

Klackalica je u savršenoj ravnoteži, što će reći da bilo koja tema, pa makar bila vezana za zdravlje djece, postane nemoguća za obradu, nedokaziva, depolitizovana do pljuvačine u kojoj se lako sklizne do Dušanovog carstva ili Milovog buđelara. 

Ono što se ne pominje, jeste odgovornost sadašnje vlasti koja je na ekonomskom populizmu centra izgradila ružičaste horizonte očekivanja i nekakvo čudno samopouzdanje kod ljudi spremnih da povjeruju u bajke i povišice. Što su plate više skakale u minulih četiri ljeta, to se manje mislilo na posljedice, koje su, gle čuda, možda sad došle na naplatu. Ono što bi laik pomislio –  povećani su lični dohodci za nekoliko stotina eura, ali će svaki zaposleni sad imati priliku da izabere privatnog doktora, osiguranje, da sam plati ili uplati jednokratnu i doživotnu sigurnost.

Nisam ekonomista, ali vidim da se iracionalnim nacionalnim svađama sakriva odluka da se povremeno prima terapija u kešu, kroz dopaminske fikseve širokim narodnim masama koje uživaju blagodati programa *Evropa sad* 1 i 2, makar to značilo kraj posljednih ostataka socijalne države naslijeđene još iz stare Jugoslavije. 

Očito je na red došlo zdravstvo, sa novim ulagačima, lokalnim biznismenima i inostranim novcem koji traži siguran profit. Ljudi će uvijek bolovati, bolnice teško mogu da propadnu, pa je i prvi biznimen države, vlasnik lanca samoposluga, odlučio da kao suvlasnik otvori privatni bolnicu. Država je učinila sve da sistem favorizuje takva ulaganja, a da državno zdravstvo zaostane, poneđe i do gašenja. 

Slično se valjda sprema i penzionom fondu, nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu. Krupni kapital je sredinom 2025. došao da preuzme prostor, pa je nekim čudom ipak odbijen, za sada, jer su Veliku plažu od prodaje zaštitili višestruko motivisani braniči. Lokalna zajednica, međunarodne organizacije, albanska nacionalna manjina i agilan civilni sektor uspjeli su da politizuju prostor borbe i osujete pljačku u po bijela dana. Napad nije sasvim odbijen, obalom i dalje kruže investitori, onaj najpoznatiji tu i tamo kupi rendgen mašinu ponekoj bolnici, čisto da se demonstrira stanje zavisnosti jednog neodrživog društva političke stihije, koje dublje i dublje srlja u dužničko ropstvo. 

Nakon prostora na red su došla naša tijela, kapitalizam je tu vrlo konkretan, zdravstvo i socijalna zaštita prestaju da budu društvena i postaju poslovna tema, prostor ulaganja, umješnosti i kalkulacije, u kojoj se logikom berze povlače linije razvoja i profita. 

Zapravo, zloglasna crkva sa početka priče, glumi nekakav softver, nudi nekakvu nazadnu društvenost, tamo gdje je država odavno deložirana, ukinuta i gdje je zavladao goli interes. Naravno da to iritira i boli, ali onaj ključni problem nije u tome što crkva gradi imperiju, nego što joj to omogućava vlast, u zamjenu za ideološki rad i prepariranje duha stada koje treba da sluša i pogne glavu. 

U savršenom sadejstvu, djeluju tako klerikalni nacionalisti i neoliberali, pa je pravo čudo da uglavnom napadamo ove prve. Ono što je pak  osnova društvene propasti trebalo bi makar da se pokuša objasniti političkom ekonomijom, odnosno sistemskim raspuštanjem jedne države koja će paradoksalno kao puka ljuštura sa himnom i zastavom, meko porobljena, građanima sve dalja, ući u famoznu Evropsku uniju, što je garancija ama baš ničeg. 
 


Nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu

privatizacija zdravstva

Vaše tijelo je naša poslovna briga

Potrebno nam je samo osam molekula supstance da bismo u nervnim završecima aktivirali impuls za miris, a možemo detektovati više od deset hiljada različitih mirisa.

Najpostojanija uspomena na neki prostor jeste njegov miris. Ne mogu se sjetiti kako su izgledala vrata djedove seoske kuće u mom ranom djetinjstvu, ali pamtim otpor njihove težine i patinu drvene površine pune ožiljaka od kuće koji mi je udario u lice kao neki nevidljivi zid iza višedecenijske upotrebe, a naročito živo pamtim miris vrata. Svako mjesto stanovanja ima svoj lični miris doma.

Neki konkretni miris navodi nas da nesvjesno ponovo posjetimo prostor koji je retinalna memorija potpuno zaboravila. Nozdrve bude zaboravljene slike, koje nas mame da se predamo živom sanjarenju. Nos pomaže očima da zapamte. „Sjećanje i mašta se ne mogu razdvojiti", kao što piše Bašlar. „Samo ja sâm, u svojim uspomenama iz jednog drugog vijeka, mogu da otvorim duboki plakar koji još u sebi čuva, samo za mene, jedinstveni miris, miris grožda koje se suši na lijesi. Miris grožđa! Miris krajnje ograničen; treba mnogo maštati da bi se osjetio."

Kakvo je zadovoljstvo prelaziti iz jednog u drugo carstvo mirisa, uzanim drumovima starog gradića! Oblak mirisa oko prodavnice slatkiša budi u nama misao na nevinost i djetinju znatiželju; opori miris obućarske radionice budi slike konja, sedala, zaprežnih remena i jahačkog uzbuđenja; opojni miris pekare ističe slike zdravlja, izdržljivosti i fizičke snage, dok aroma poslastičarnice navodi na misao o gradanskom blaženstvu. Ribarski gradovi posebno ostaju u uspomeni zbog spoja morskog i mirisa zemlje. Jaki miris morske trave navodi nas da osjetimo dubinu i težinu mora i svaki obični lučki gradić pretvara u sliku izgubljene Atlantide.

Posebna je draž putovanja upoznavanje s geografijom i mikrokosmosom mirisa i ukusa. Svaki grad posjeduje svoj spektar ukusa i aroma. Ulične tezge su ukusne izložbe mirisa: bića iz okeana koja mirišu na morsku travu, povrće koje se osjeća na miris plodne zemlje, voćke koje odišu slatkom aromom sunca i vlažnog ljetnjeg vazduha. Jelovnici izloženi ispred gostionica navode nas da izmaštamo cijeli tok obroka; slova koja oči čítaju pretvaraju se u oralne osjete.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dbe81a59-0ceb-42f4-97ea-9ab449eb7c23)
Foto: B.Mandić{.caption}

Zašto napuštene kuće uvijek imaju isti tupi miris praznine? Da li zato što taj konkretni miris pobuđuje praznina koju zapažaju oči? Helen Keler je mogla prepoznati „staromodnu seosku kuću, zato što posjeduje nekoliko slojeva mirisa koje su joj ostavile brojne generacije - mirisa biljaka, parfema i draperija".

U *Zapiscima Maltea Lauridsa Brigea* Rajner Marija Rilke daje uzbudljiv opis slika minulog života u jednoj već oronuloj kući, a koji prenose tragovi utisnuti na zidu susjedne kuće:

"Tu su stajala podneva, i bolesti, i davno izdahnut zrak, i godine i godine star dim, i znoj što se pod pazuhom skuplja i odjeću čini teškom, i bljutav zadah iz usta, i rđav miris teškog zadaha uznojenih nogu. Tu je bio oštar zadah mokraće, i gar čađe, i siv vonj krompira, i težak, klizak vonj masti što stari. Sladak, ustajali vonj zanemarene dojenčadi bio je ovdje i zadah straha djece koja polaze u školu, pa zapara postelja odraslih dječaka." 

Retinalne slike savremene arhitekture zacijelo izgledaju sterilno i beživotno ako se uporede sa emocionalnom i asocijativnom snagom pjesnikovih olfaktornih slika. Pjesnik oslobađa miris i ukus skriven u riječima. Veliki pisac riječima umije sagraditi cijeli grad u svim bojama života, ali i znamenita arhitektonska djela prenose slike života. U suštini, veliki arhitekti oslobađaju slike idealnog života koje su skrivene u prostorima i oblicima. Le Korbizjeova skica visećeg vrta stambene zgrade, sa ženom koja na balkonu lupa tepih dok joj muž na spratu niže udara boksersku vreću, kao i riba i električni ventilator na kuhinjskom stolu Vile Stajn primjeri su rijetkog osjećaja za život u modernim arhitektonskim prikazima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a709ef02-7a9c-426f-833d-8ef107e25d8a)
Melinikovljeva kuća, foto: archsynopsis.com{.caption}

Fotografije Meljnikovljeve kuće, sa druge strane, pokazuju dramatičnu udaljenost metafizičke geometrije ove čuvene kuće od tradicionalno prozaičnih životnih realnosti.

*Iz knjige "Oči kože: arhitektura mirisa", Atelje A 22, Podgorica, 2023*



Arhitetka Juhanni Pallasmaa u knjizi "Oči kože: arhitektura čula" piše o prostoru lišenom čula vida

Arhitektura

Prostori mirisa

Želim miris kafe. Ništa drugo ne želim do mirisa kafe. I ništa od prolaznih dana ne tražim osim mirisa kafe. Miris kafe da se saberem, da stanem na noge, da se iz nečega što puzi pretvorim u čovjeka. Miris kafe da i ovom svitanju podarim snagu da se uspravi. Da krenemo zajedno, ovaj dan i ja, niz ulicu u potrazi za nekim drugim mjestom.

Кako da unesem miris kafe u vlastite ćelije, dok granate s mora zasipaju kuhinju okrenutu moru, šireći zadah baruta i okus ništavila? Mjerim vrijeme između dvije granate. Jedna sekunda. Jedna sekunda: kraća od daha između udisaja i izdisaja, između dva otkucaja srca. Sekunda nije dovoljna da stanem pred šporet kraj staklene stijene što gleda na more. Sekunda nije dovoljna da otvorim bocu vode niti da je prospem u džezvu. Sekunda nije dovoljna da kresnem šibicu. Ali sekunda je dovoljna da izgorim.

Gasim radio, ne pitajući se više hoće li me zid ovog tijesnog hodnika doista zaštititi od kiše raketa. Važno je tek da zid postoji, da zastrije zrak što se pretače u metal, traži ljudsko meso, pogađa ga pravo, guši ili rasipa u krhotine. U takvim časovima dovoljna je i tamna zavjesa da posluži kao imaginarni štit sigurnosti. Jer smrt je gledati smrt.

Želim miris kafe. Potrebno mi je pet minuta. Želim pet minuta primirja – zbog kafe. Nemam druge želje osim da skuham šoljicu kafe. Tom ludošću određujem svoj zadatak i cilj. Sva moja osjetila su na oprezu, spremna da se pokrenu u pravcu jedinog cilja: kafe.

Кafa, za ovisnika poput mene, ključ je dana.

A kafa, za onoga ko je poznaje kao ja, znači da se pravi vlastitom rukom, a ne da ti se donosi na tacni, jer onaj koji donosi tacnu donosi i riječi, a prva kafa, djevica tihog jutra, upropaštena je prvim glasom. Zora, moja zora, protivna je brbljanju. Miris kafe može upiti zvukove i ukiseliti se, čak i ako su ti zvuci tek nježno: „Dobro jutro!”

Кafa je tišina jutra, rana i nenagla, jedina tišina u kojoj možeš biti u miru sa sobom i stvarima, stvaralac, sam s malo vode do koje posegneš u lijenoj samoći i sipaš u bakrenu džezvu tajanstvenog sjaja – žuto prelazi u smeđe – koju stavljaš na tihu vatru. O, da je makar to bila vatra drva!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/757ff785-cb16-496e-85b0-19daa3dbce37)
Foto: Normalizuj.me{.caption}

Odstupi malo od vatre i promatraj ulicu koja se diže da potraži svoj hljeb otkako je majmun sišao sa stabala i prohodao na dvije noge. Ulicu koju nose kolica natovarena voćem i povrćem, dok glasovi prodavača pretvaraju plodove u puku oznaku cijene. Odstupi malo i udahni zrak što ga šalje hladna noć. Zatim se vrati svojoj tihoj vatri – o, da je barem vatra drva! – i gledaj s ljubavlju i strpljenjem dodir dvaju elemenata, plamen zelen i modar, a voda se komeša i izdiše bijele zrnaste niti što rastu u fini sloj, pa se šire, potom ubrzano nadimaju u mjehure koji se
sve više šire, i pucaju. Nadimanje i pucanje, žedni da progutaju dvije kašike krupnog šećera što čim prodre mjehure smiri u tihi šum, da bi opet zaiskrili u kriku za supstancom koja nije ništa drugo do sama kafa – raskošni pijevac mirisa i istočnjačkog muškog ponosa.

Skini džezvu s tihe vatre da nastaviš razgovor ruke, čiste od mirisa duhana i tinte, s prvim stvorenjem koje će od tog trenutka odrediti okus tvoga dana i luk tvoje sudbine: hoćeš li raditi ili izbjegavati ljude toga dana? Ono što izbija iz tog prvog pokreta i njegovog ritma, iz onoga što ga trgne iz svijeta sna proteklog dana i otkrije u tebi neku tajnu – oblikovaće identitet tvoga novog dana. 

Jer kafa, prva šolja kafe, ogledalo je ruke. A ruka koja pristavlja kafu otkriva
onoga koji je miješa. Zato je kafa javno čitanje otvorene knjige duše. Ona je čarobnica što razotkriva sve tajne koje će dan donijeti.
(...)

Znam svoju kafu, majčinu kafu i kafu svojih prijatelja. Raspoznajem ih izdaleka i znam njihove razlike. Nijedna kafa nije nalik drugoj; moja odbrana kafe zapravo je molba za samu različitost. Ne postoji okus koji bismo mogli nazvati „ukusom kafe”, jer kafa nije pojam, niti jedno jedinstveno tijelo. Ona nije apsolut. Svačija je kafa posebna, toliko posebna da po njenom ukusu prepoznajem nečiji rafinman i otmjenost duha.

Кafa s ukusom korijandera znači da u kuhinji domaćice vlada nered.

Кafa s ukusom soka od rogača znači da je domaćin škrt.

Кafa s aromom parfema znači da se gospođa previše bavi izgledom.

Кafa što u ustima nalikuje mahovini kazuje da ju je spravio infantilni ljevičar.

Кafa ustajalog ukusa, od tolikog prevrtanja u vreloj vodi, otkriva krajnjeg desničara.

A kafa u kojoj kardamom preplavi sve – znak je žene koja se skoro obogatila.

Nijedna kafa nije nalik drugoj. Svaka kuća ima svoju kafu, i svaka ruka svoju, jer nijedna duša nije kao druga. Кafu prepoznajem izdaleka: najprije ide ravnom linijom, zatim krivuda, vijuga, savija se, uzdahne, pa se na ravnim, kamenitim plohama i padinama obrće; obavije se oko hrasta, omekša, sklizne u jarugu (wadi), osvrne se i rastopi od čežnje da se popne na planinu. I penje se, rasipajući se u paučinastoj izmaglici pastirove frule koja je vraća svojoj prvoj kući.

Aroma kafe je povratak prvotnosti, priziv iskona: putovanje započeto hiljadama godina ranije, koje i danas traje. Кafa je mjesto. Кafa su pore kroz koje nutrina prodire napolje – razdvajanje koje spaja ono što se može sjediniti samo njenom aromom. Кafa nije za odbijanje od dojke. Naprotiv: kafa je dojka koja duboko hrani muškarce. Jutro rođeno iz gorkog ukusa. Mlijeko muževnosti. Кafa je geografija.


*Objavljeno u književnom časopisu [Polja](https://polja.rs/)*


Sjećanje za zaborav (Ḏākira li al-nisyān, 1987), predstavlja hibridno djelo
proze, memoara i lirske meditacije palestinskog pisca Mahmuda Derviša, nastalo u kontekstu izraelske agresije na Liban i opsade Bejruta. Smješteno u jedan dan, avgusta 1982. godine, ovo djelo pretvara neposredno iskustvo rata u filozofsku i poetsku refleksiju 

odlomak

Mahmud Derviš: Sjećanje na zaborav

Osloška trilogija Joachima Triera koju čine *Reprise* (2006), *Oslo, 31. August* (2011) i *The Worst Person in the World* (2021), jedno je od najvažnijih ostvarenja norveške i skandinavske kinematografije ikad. Ukoliko bi postojao geografski atlas filma i filmskih gradova, Oslo iz Trierovih filmova bi se na kinematografskoj karti svrstalo među ostale nezaobilazne tačke višeslojne dinamike na relaciji režiser-prostor, poput Scorcesea i New Yorka, Wong Kar-waia i Hong Konga, i Fellinija i Rima. 

Trierova trilogija preispituje šta za norvešku srednju klasu predstavlja prelaz iz mladosti u naizgled zrelije godine, u zapadnom Oslu, u svakoj od prve tri decenije 21-og vijeka. Posljednji od tri filma, *The Worst Person in the World*, učinio je Triera, ali i glavnu glumicu, Renate Reinsve, svjetski poznatima. Umnogome kršeći konvencije žanra romantične komedije, film iz perspektive djevojke na pragu tridesetih,  promišlja šta znači uspjeti u društvu gdje je sve naizgled savršeno i u državi gdje je, čini se, skoro pa nemoguće omanuti. 

Nagrada za najbolju žensku glumicu na festivalu u Cannesu, nominacija za Oskara za najbolji scenario i najbolji strani film, zacementirali su Trierov status kao jednog od najzanimljivih režisera današnjice i načinili od Renate Reinsve svjetsku zvijezdu. Hvalospjevi su pljuštali sa svih strana: Paul Thomas Anderson se nije libio da egzaltiranu Reinsve doslovce obori na crveni tepih, i izjavi da je *The Worst Person in the World* „najbolji film na svijetu.“ 

Nasuprot lokal-patriotizmu kada je u pitanju prostor dešavanja radnje kod Triera, gledajući širu sliku, njegovi filmovi se bave univerzalnim i vanvremenskim pitanjima, neomeđenih isključivo jednim mjestom. Uspomene i emocionalna struktura sjećanja, melanholija i nostalgija, protok vremena provučen kroz prizmu zlatnom svjetlošću okupanog Osla, centralne su teme Trierovog opusa. Veza između pamćenja i filma kao medija koji je u stanju ne samo da oblikuje pamćenje, već i da posluži kao katalizator i spona između ličnog i kolektivnog, jasno ukazuje na uticaj Tarkovskog, što je veza koju i Trier rado prihvata. Ništa manje važno nije ni pitanje ličnog identiteta, koji se kreira što kroz odnose sa drugima, što kroz povezanost sa prostorom-gradom i kroz spore promjene kojima je i sâm prostor vremenom podložan.

Trierov najnoviji film, *Affeksjonsverdi* (2025) (*Sentimentalna vrijednost*), estetski i tematski se umnogome naslanja na njegovo dosadašnje stvaralaštvo. Poznati sastojci su tu: glavni junak ili junakinja suočeni sa egzistencijalnim šta-ćemo-sad pitanjima koja im lebde iznad glave, komplikovana porodična dinamika, i breme ličnih sjećanja i uspomena koje su neraskidivno vezane za specifično mjesto. 

Međutim, za razliku od prethodnih ostvarenja, ovaj film nije toliko vezan za Oslo, koliko je utkan u određenu kuću u Oslu. Premisa je iduća: Stellan Skarsgård igra slavnog režisera (Gustav Borg) u poznim stvaralačkim godinama. Nakon smrti bivše žene, koju je ostavio zajedno sa dvije ćerke u svojoj rodnoj kući u Oslu dvadesetak godina ranije, *pater familias* se naprasno vraća u život svoje dvoje, sada odrasle djece. Sestre Nora (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) se ponovo sastaju sa ocem, što iznova otkriva čitav niz davno skrajnutih porodičnih trauma. Gustav želi da snima film o svojoj majci, u svojoj kući, i glavnu ulogu nudi starijoj ćerci Nori, koja je i sama glumica. Nakon što Nora odbije, Gustav ulogu dodjeljuje holivudskoj zvijezdi Rachel Kemp (Elle Fanning), čiji angažman obezbjeđuje finansiranje za film, ali i dodatno komplikuje krhku porodičnu dinamiku između oca i ćerki.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lKbcKQN5Yrw?si=qZCDvJIoYSlDW93h" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Na prvu, može zvučati kao da je *Affeksjonsverdi* Trierov pretenciozni ego trip. Film o snimanju filma, obilje meta-momenata, intertekstualne reference, propitivanje uloge, mogućnosti, i granica filma kao medija, ukoliko se ne upakuju znalački, prijete da budu ništa drugo do samoljubiva pokazna vježba, pogotovo ako imamo u vidu činjenicu da na jednom nivou, *Affeksjonsverdi* funkcioniše kao lament nad neumitnim promjenama u filmskoj industriji. 

Međutim, upakovali su ga, malo je reći, znalački. Scenario koji su pisali Trier i njegov dugogodišnji saradnik Eskil Vogt je skoro pa savršen, bez nedorečenosti, repova, i neopravdano uvedenih motiva. O glumi kompletne postave bi se tek dali nanizati komplimenti, ali je činjenica da je Skarsgård ostvario vjerovatno najbolju ulogu u ovom periodu svoje karijere, a Reinsve svoju najbolju ulogu ikad; Nora je za nijansu kompleksniji lik od Julie iz *The Worst Person in the World*. Lilleaas i Fanning su takođe fantastične u ulogama stabilne mlađe sestre i holivudske glumice.

Affeksjonsverdi se može promatrati iz ugla *Netflixizacije* apsolutno svog sadržaja koji nam se danas nudi. Prije nekoliko dana, objavljeno je da je streaming gigant na pragu kupovine Warner Brothers studija za preko osamdeset milijardi dolara, što bi stvorilo dodatni monopol na filmskom i bioskopskom tržištu, koje je ionako već u dubokoj krizi. Trierov film, snimljen na 35 milimetara kao i svi njegovi filmovi do sada, prilično otvoreno problematizuje ovo raskršće epoha, i postavlja goruće pitanje šta znači pisati i stvarati filmove u doba sveprisutnog streamovanja, gdje nema nikakvih garancija da će istinski kvalitetni filmovi uopšte izboriti za finansiranje, a kamoli biti distribuirani i zaživjeti u bioskopima, što im i jeste prirodno stanište. 

Skarsgårdov lik, režiser koga je pregazilo vrijeme i koji kroz stvaralaštvo pokušava da protok vremena uspori i sačuva od zaborava ono što se sačuvati dâ, otvoreno komentariše problem bezličnosti i uniformisanosti novih produkcija. Umjesto svog dugogodišnjeg, ostarjelog bliskog saradnika, novi, mladi direktor fotografije na filmu, dodijeljen od strane Netflixa, šalje mu moodboardove poput onih na Pinterestu. Nije baš najjasnije ni kako će distribucija filma ići, niti da li će film ići u bioskope ili direktno na online platforme. 

U jednoj od zabavnijih scena, režiser svom devetogodišnjem unuku za Božić poklanja DVD kopije *Irreversible* Gaspara Noea i *The Piano Teacher* Michaela Hanekea, uz komentar da će ga ovi filmovi naučiti štošta o odnosima sa ženama. Ironično, DVD plejeri su postali puka relikvija, materijalni dokaz jedne prošle ere u istoriji filma, što možemo protumačiti kao komentar o prekarnom položaju arthouse filmova danas, bez obzira na sve Mubije, Criterion Closete, i Letterboxd-ove interneta. 

Utisak je, da je možda i najveći kvalitet ovog filma sklad između nivoa na kojima priča počiva. Bilo da ga gledamo kao porodičnu sagu proisteklu iz skandinavnske filmske tradicije, bilo kao estetski predivnu studiju o nostalgiji za djetinjstvom, bilo da ga gledamo kao zabadanje prsta u oko savremenim kanalima filmske produkcije i distribucije, *Affeksjonsverdi* je priča čiji su kraci uvezeni bez greške, uvodeći gledaoca u fantastičan svijet filmske umjetnosti u svom najčistijem, iskonskom smislu.

Iako su nominacije i nagrade često poprilično labav argument kada je u pitanju dokazivanje ili osporavanje kvaliteta i važnosti umjetničkog djela, mogu štošta pokazati glede cirkulacije datog djela i kulturnog zeitgeista u kojem ono nastaje i potom nastavlja da živi. Affeksjonsverdi je nominovan za osam Zlatnih globusa: najbolji film, najbolji scenario, najbolja režija, najbolji strani film, najbolja glavna glumica (Reinsve), najbolji sporedni glumac (Stellan Skarsgard), najbolja sporedna glumica (Ingedottir Lilleaas), najbolja sporedna glumica (Elle Fanning). 

Ukratko, nema ko se nije očešao o film a da nije zakučio neku nominaciju. A sezona Oskara tek slijedi. Iz tog ugla, festivalski uspjeh, ali i komercijalni uspjeh Affeksjonsverdi možemo posmatrati kao tračak nade za Film sa velikim F, što je, uostalom, i poruka samog filma: za umjetnost i Kvalitet se isplati boriti.



Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi)· Režija: Joachim Trier · Godina: 2025. 