Da li ste ikada vidjeli nešto zbog čega vam se oči izvrnu iz lobanje, nešto toliko nevjerovatno ludo da se zapitate da li je vrijedno živjeti život koji si do sada znao? Nešto zbog čega pomislite da ništa nema smisla i da će svijet zauvijek ostati beskonačno nepoznat i kosmički zastrašujuć? Nijesam vjerovao da je to iskustvo moguće dok nijesam slučajno na tviteru nabasao na klip iz „[video kolumne](https://x.com/tve_montenegro/status/1840818459367674160)“ crnogorske glumice Marte Ćeranić pod nazivom „(S)avetnica“. 

Nisam dovoljno elokventan da adekvatno opišem horor samog klipa, ali mogu makar pokušati da objasnim šta se tačno dešava. U njemu glumica, odnosno video kolumnistkinja Marta Ćeranić, glumi da je pijana dok obilazi štabove političkih partija nakon podgoričkih izbora. Tamo razgovara sa članovima partija koji su uglavnom zbunjeni i ne razumiju zašto je kamera prisutna i koja je fora sa ovom ženom. Dok gledate ove scene, vaš um bezuspješno pokušava da shvati šta se tačno dešava, koja je svrha ovog sadržaja i u čemu se sastoji humor. Pretpostavljam da je šala u tome što glumica djeluje pomalo blesavo? Odlično, strašna satira crnogorskog društva.

U psihologiji postoji pojam "sablasna dolina" koji opisuje nelagodu ili odbojnost prema objektima koji liče na ljude, ali su očigledno drugačiji. Zbog toga su, na primjer, lutke često korišćen motiv u horor filmovima – podsjećaju na ljude, ali je jasno da to nijesu, što ih čini jezivim. Ovaj pomenuti klip se najbolje može opisati kao sablasna dolina komedije; na prvi pogled, sve ima strukturu i ton komedije, ali potpuni nedostatak bilo čega što se može smatrati šalom izaziva osjećaj teške zbunjenosti i jeze. Gledanje ovog snimka je bilo teško, iako traje samo 2 minuta, trebalo mi je oko sat vremena da skupim dovoljno duhovne snage da ga pogledam u cjelosti. 

Naravno, treba napomenuti da je ova video kolumna samo dio emisije „Na kraju dana“ koja se emituje na kanalu E TV, a može se primijetiti da je i sama ova emisija ništa manje čudna od ovog video klipa. Emisiju vodi tip koji pokušava da imitira Jelenu Obućinu, govoreći čudnim tempom i u snishodljivom tonu. Kada želi da pokaže da je rekao nešto duhovito, osmjehne se i uzdahne, čime daje do znanja svima koliko je pametan. Ipak, teško je pronaći trenutke kada kaže nešto dovitljivo ili smiješno. Poslije njegovih dugih monologa, voditelj pušta PowerPoint prezentaciju sa naslovima iz novina, uz dramatičnu muziku i bez komentara. Siguran sam da njemu samom djeluje da je sve ovo veoma smisleno ali štogod da pokušava, definitivno mu ne uspijeva.

Što nas dovodi do pitanja: zašto su sve političke emisije na ETV lavkraftovske abominacije? Naravno, vlasnik ETV je Bemax kompanija, a politički sadržaj na ovom kanalu je često samo DPS propaganda. Ipak, zašto je kvalitet toliko jedinstveno loš? Nijesu jedini propagandni kanal, ali su jedini koji posjeduju ovako bizarnu produkciju. Ne morate voljeti Bemax da priznate da su vješti u izgradnji stvari. Iako se ne razumijem u tehnologiju, rečeno mi je da njihov kanal koristi najbolju tehnologiju za TV prenos. Problem leži u njihovom sadržaju, što djeluje gotovo nevjerovatno. Bemax kompanija ima dovoljno novca, a Crna Gora dovoljno nezaposlenih kreativaca, pa djeluje da bi mogli naći svoju Leni Rifenštal za 50 centi.

Odgovor se može pronaći u analizi ljudi kojima se sviđa ovaj sadržaj, jer to je uostalom njihova ciljana publika. Samo jedan pogled na tviter profile osoba koje s oduševljenjem dijele ovakav materijal može izazvati ozbiljan mentalni zamor. Svakodnevne, pa čak i svakosatne objave o političkim dešavanjima, opsesija političkim ličnostima i histerija izazvana fantomskim prijetnjama su glavne karakteristike ovih profila. Čovjek se zapita da li ti ljudi ponekad izađu u šetnju, odu li do parka ili popiju kafu sa prijateljima, jer djeluje kao da troše nadljudsku energiju na politiku. U suštini, to su ljudi kojima politika nije više samo zanimacija, već dijagnoza.

U sociologiji postoji termin ontološka sigurnost, koji se definiše kao osjećaj stabilnosti i sigurnosti u identitetu i postojanju pojedinca. To znači da pojedinci imaju povjerenje u osnovne strukture i vrijednosti koje oblikuju njihov život, što im omogućava da se osjećaju sigurno u svom mjestu u svijetu. Smatram da je za mnoge 30. 08. 2020. označio gubitak ontološke sigurnosti; uslijed promjena, ljudi su se osjećali ogoljeno i uplašeno u svakodnevnom životu, sa idejom da je njihov identitet pod prijetnjom. Vremenom bi rane zacijelile, ali veliki broj ovih ljudi koristi društvene mreže na kojima su formirali zajednicu nesigurnih—jednu eho komoru u kojoj se međusobno bombarduju apokaliptičnim predviđanjima i katastrofalnim vijestima. Tokom vremena, ova zajednica razvija svoj jezik; ruganje na račun pojedinaca ili određivanje ko je izdajica postaju jasni svim članovima i uzimaju se zdravo za gotovo. Ako su ove emisije i sadržaj E TV nekome privlačni, to je vjerovatno zbog toga što su očigledno proizvod jedne zajednice, a ne toliko zbog samog sadržaja. Vjerovatno nikome nije smiješan ovaj video klip sa početka članka, ali to je manje važno za konzumente ovog sadržaja od napada na prikladne mete, korišćenja jezika zajednice i potpune podrške njenim narativima.

Ako vam je cilj da vaš TV kanal ili medij ima što veći uticaj u društvu, ovakav pristup je prilično loš. Ovakav način komunikacije može da napali vašu bazu, ali teško da može doprijeti do ljudi van te uske zajednice. Najuticajnije medijske operacije ostvaruju svoj uticaj jer postoji percepcija neutralnosti; ono što govorite ima veću težinu kada ljudi misle da iza toga ne stoji određeni partikularni interes. To je vjerovatno razlog zašto su "Vijesti" u Crnoj Gori najprodavanije novine; uprkos brojnim komplikacijama i problemima, oni se doživljavaju kao najneutralniji medij u odnosu na postojeće alternative. Dodatni problem E TV nije samo nedostatak neutralnosti, već i to što materijal koji proizvode izgleda bizarno svakom ko ne provodi sate na tviteru okružen raznim DPS spam porukama.

Naravno, ostvariti percepciju neutralnosti je mnogo teže kada je vlasnik kanala Bemax, ali uz dovoljno vremena, pametnog pristupa i suptilnosti, sve je moguće. Napravite nekoliko zabavnih emisija, obezbijedite prisustvo sagovornika sa druge strane, i kreirate suštinski sadržaj – to bi bilo dovoljno da kupite sebi legitimitet potreban za veći uticaj. Stvari djeluju jasne i proste, međutim, istina je vjerovatno da su vlasnici ETV već postali zavisnici od politike. Ne bi nikoga iznenadilo da su previše zaglibili u političku histeriju da bi shvatili koliko je loš i nenormalan sadržaj koji sami proizvode. Ljudi često precjenjuju instrumentalnu funkciju politike; teorija da elite koriste politiku kako bi zavadili obične ljude i tako ostvarili svoje ciljeve djeluje izuzetno pogrešno. Pogledajte samo sky prepiske– kriminalni klanovi, nekada najveći simbol nadnacionalne povezanosti, su se podijelili duž nacionalnih linija i politički se polarizovali. U intimnim porukama koje nijesu namijenje široj javnosti, izražavaju duboko interesovanje za politička dešavanja, i u zavisnosti od klana pružaju podršku ili suverenističkim snagama ili Srpskoj pravoslavnoj crkvi i povezanim partijama.

Svakako, ako su rezultati nedavnih lokalnih izbora u Podgorici nešto pokazali, to je da ljudi u Crnoj Gori žele da njihovi političari izgledaju kao normalni ljudi. U budućnosti, političke partije trebaju da se fokusiraju na stvaranje političara koji prvenstveno djeluju normalno; možda nijesu sjajni oratori, ali izgledaju kao da imaju neku vrstu ličnog života i možda neki hobi; ne djeluju kao krvopije koje su previše vremena provele online. To je važna poruka za sve, uključujući naše medije: sklonite se od lule za krek, izađite napolje. Tek tada ćete možda moći da proizvedete sadržaj koji bi mogao da se dopadne normalnim ljudima. Možete vi mnogo bolje; potrudite se više sljedeći put.


Ako su rezultati nedavnih lokalnih izbora u Podgorici nešto pokazali, to je da ljudi u Crnoj Gori žele da njihovi političari izgledaju kao normalni ljudi. To je važna poruka za sve, uključujući naše medije

sablasna dolina

Dragi mediji, sklonite se od lule za krek

Na vijest da se u Podgorici svečano otvorila nova zgrada Klinike za psihijatriju u stomaku sam osjetio udarac. Kao da mi je neko ispumpao sav vazduh i namjesto njega upumpao društveni napredak. Koliko god rečeni napredak bio divan, njegovo naglo dešavanje stvorilo je pritisak. I sad eto pišem, nesiguran da ću uspjeti da dočaram dobru namjeru koja me pokreće, na rubu depresije koju ne mogu ni objasniti, a kamoli opravdati u ovom svečanom trenutku.

Jednom davno sam posjetio baraku na Kruševcu u kojoj mi je psihijatar udario neki pečat. Na hodniku sam vidio pacijenta kako mrmlja neko sveto slogovlje i gleda u žuti odraz sunca na patosu. Sjećam se jasno, januar je bjelinom napajao nekoliko strunjenih pidžama u tom hodniku. Sve što sam vidio odgovaralo je zapuštenom društvu u kome se ludilo ne liječi nego krije. 

Zašto o tome pišem sada, kad smo dobili novu zgradu, veliku betonsku strukturu za sva naša samotna ludila i prefinjene strahove. Zašto se kod mene kao potencijalnog konzumenta te medicinske ustanove, kao kandidata za ludilo, ipak javlja neobična melanholija u trenu državnog likovanja i crvene vrpce. 

Sličan nalet otežanog disanja zadesio me kad je producirana prva crnogorska opera, neđe oko referenduma. Koji će nam matrak opera, zar nije kasno i neučtivo stvarati prvu operu u 21 vijeku?! Nije li bolje brendirati Crnu Goru kao zemlju bez opere, mislio sam, kao što sad grešno pitam -  da nije kasno? Kako ćemo mi koji tako dugo nismo imali zgradu duševne bolnice sad naprasno njome popuniti ogromnu prazninu koju je njeno odsustvo utisnulo u svaki kutak ove male zajednice.

Srećan sam što konačno vidim dostojnu psihijatriju, ali zgrada nije dovoljna, ona je samo skelet nečeg što tek treba dosegnuti. A koliko zaostajemo, muka mi je i da mislim... Ovih dana pred sobom držim knjigu slika hrvatskog psihijatra Roberta Torrea koji je cijeli vijek radio sa alkoholičarima, zavisnicima, kockarima, ali i ostavio umjetnički opus promišljenog i humanizmom prožetog slikarstva. Na svakoj drugoj stranici Torreove monografije je slika, uz sliku citat iz intervjua ili njegove knjige „Ima li života prije smrti“. Sve tu buja raskošnim, gotovo prestupničkim i prestupnim obiljem duha koji veličanstvo svih zgrada ovog svijeta pretvara u malenkost. 

Ljudi nam trebaju, jer bez posvećenih ljudi koji gore od strasti, zalud su bijeli zidovi. Torre je npr. stvorio piktograme za svoje odjeljenje, ručno oslikao znake za blagovaonicu, požarne stepenice, čitaonu, itd. Jedan čudnovati doktor, slikar, naivac i stručnjak, pojedinac i lučonoša, to je ono što zgrade puni iznutra, ono što radi kao lijek, kao droga i spas. A to se u Crnoj Gori komesarskom selekcijom decenijama gušilo, gazilo i pretrčavalo, toliko da mi u napadu malodušnog straha sama zgrada ne daje garanciju, i kad joj se najviše radujem.

Nadam se da ljekari koji su tako dugo radili van standarda nisu trajno obilježeni tim ponižavajućim iskustvom. Odnos prema psihičkom zdravlju u Crnoj Gori je njihova odgovornost. Tek predstoji okašnjela, teška i po svemu neizvjesna borba za stanje duha raspolućene nacije, psihotično udvojene u politički porno, jagmu i sujevjerje. 

Posvećeni talenti poput Torreovog sigurno se ostvare lakše u sredinama koje su davno izgradile svoje klinike. Decenije, stotine godina prakse i kreativnog komešanja ne mogu se šalovati preko noći. Jednim „škljoc“ neće se riješiti muka zemlje poharane toliko da anno domini 2024. dobija zgradu klinike za mentalne bolesti. 

Mržnja koja kulja u javni prostor jeste simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba. Najveći problem našeg malog društva je strah od komunikacije koji goni u napad i mržnju. Začinje se u porodici, pliva kroz pleme i utvrđuje u školi. Strah se potom koristi kao politički talon, kako bi se na njemu gradilo zasebno polje djelovanja u kome do izražaja dolaze najgori. Ta selekcija vlada naročito na internetu, osnažena hladnim algoritmom koji zasijeca duboko u bolest kao izvor zarade. Otud osjećaj da na *news* portalima, u sekcijama za komentare, buljimo u kolektivni poremećaj i mračno srce psihoze. 

Ali dobro, ovdje je zgodno mjesto da prekinem. Neka je srećna zgrada, trebaće nam, vrlo će nam trebati.

Objava teksta podržana je u sklopu projekta "U pravo vrijeme - podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja političke demokratske kulture" koji realizuje Juventas u saradnji sa organizacijama Centar za monitoring i istraživanje, Help Montenegro, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, a koji finansira Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Crne Gore. Stavovi izneseni u dokumentu ne predstavljaju stavove organizacija koje realizuju projekat, finansijera i kofinansijera.{.caption}


Mržnja koja kulja u javni prostor nije osobina nego simptom nebrige i decenijskog potiskivanja psihičkih tegoba

liječenje nacije

Za psihijatriju nikad nije kasno

Preko noći, i to preko izborne noći u Podgorici, doktor Nermin Abdić postao je jedan od najvažnijih političara u DPS-u, a samim tim i relevantan igrač na vaskolišnoj crnogorskoj političkoj sceni. 

Reklo bi se da su birači kod Abdića osjetili upravo nedostatak volje da se bude nešto više od gradonačelnika Podgorice i zato su sa zadovoljstvom odlučili da Abdić uz malo sreće upravo to i postane. 

Pregovori počinju, sa svojim teškim i lakim obrtima, ali ono što se desilo na izborima ima osobinu tektonskog pomaka upravo zbog dr Abdića koji je DPS-u dao ono što je godinama i decenijama tražio, ljudsko lice iz komšiluka koje nije lopov. 

Pomalo nesmajnog nastupa, krakat u pokretu, lišen govorničkog rafinmana, dr Abdić je čovjek kome se povjerovalo upravo zato što nije izašao iz konfekcijskog stroja partije koja je formirala cijelu jednu generaciju klonova Mila Đukanovića, mutnih koliko su teški za gledanje. Znači dosta mutnih, jer u svakom trenutku svojim mučenim jastvom svjedoče potčinjenom egu i nesputanom uticaju koji ih je politički oblikovao da budu vječite bete. 

Kao takvi, svi ti mladomilovci su dobar opozicioni potencijal, priručni su da odglume patos i požale se na proceduru, ali kad dođe do izbora, nastupaju stvari iracionalne. Glasači traže original, makar ne bio stilizovan, makar bio oriđinal, što imamo u slučaju Milana Kneževića.

Čudan je taj crnogorski publikum, čak i kad se odmaknemo od politike. Pretrčaću ovdje primjer dva televizijska meteorologa koji su se pojavili prije desetak godina na talasu jedne nove televizije. Nikad mi nije bilo jasno zašto je gledalište izabralo Miceva umjesto Pavićevića čiji su nastupi bili sa stanovišta voditeljske struke neuporedivo bolji. Micev je vukao težak akcenat, nije se osmijehivao, a pričao je kao da roni. Svaka riječ mu je bila praćenja borbom za vazduh i često je nelogično kočio u poenti, ali to je upravo široka narodna moždana masa prepoznala kao svoju radnu frekfenciju. Tako je Micev odjednom počeo da se pojavjuje na modnim revijama, a ako me sjećanje ne vara bio je i na nekoj partijskoj listi. 

Dugo je DPS čekao trenutak emotivnog pražnjenja koje neće biti okaljano Đukanovićevom sjenkom i evo, uz pomoć kriminalno loše vlasti i par starovaroških trikova, pojavio se dr Abdić sa svojim klipićima i famoznim pozdravom "Dobri moji". Posljednji put se neka politička parola tako primila kad su Demokrate dijelile čokoladice po zetskim kućama i snimile slavni reklamni omnibus pod sloganom *Aj' polako*. Ista vrsta opuštene pošalice obilježila je ove izbore i Abdićev populizam učinila podnošljivim,  jer se učinio bez pretenzije i urođen onome koji ga sprovodi.

Nisam pametan za pregovore, ali sa Abdićem DPS ima mnogo bolju poziciju, koju će možda najbolje prepoznati i iskoristiti Dritan Abazović. Populista tog formata bi se mogao povezati sa Abdićevim narativom, izvozati neku postizbornu sagu o poštenom čovjeku unutar DPS koji je konačno postao partija kao i svaka druga, stranka običnih ljudi i za ljude. Ako Abazović odigra kako treba i ono što se zvalo *Jakov Milatović – Za bolju Podgoricu* uđe u koaliciju sa DPS-om, to neće biti blagotvorno samo zbog čišćenja neočetničkog supstrata koji se počeo opasno širiti na lokalu. Biće to istorijski momenat i tren kad crnogorsko društvo prelazi iz pretpolitičkog stanja u političko. A šta to znači političko društvo? To znači svako sa svakim. Bez lažnog moralisanja i samo iz golog interesa. 


Kako je DPS pronašao svoje novo lice i šta će biti sa kućom

uber dps

Dobri moji i dobri tvoji

Za riječkog arheologa Maria Zaccariu, suvomeđa, ili suhozid je mnogo više od graditeljskog artefakta. To je način života, idejna i ideološka smjernica, te komadić koji nedostaje da se jadransko primorje sagleda i dalje razvija u punoj raskoši svojih prirodnih potencijala. 

Ekipa Normalizuj je sa Zaccariom posjetila selo Janjetići iznad Lovrana, nedaleko od Rijeke, gdje je prije 150 godina lokalni graditelj Anton Plašimuha izgradio cijeli kompleks suvomeđa. Taj način drevne gradnje otimao je zemlju od brda, nicale su bašte, livade i voćnjaci, premoštavani usjeci, dok se uspješno krotio nedostupan teren.  

U procesu pripitomljavanja okoliša poseban udio imaju istarska goveda boškarine, koje domaćin Franc drži na imanju u Janjetićima. Impresivne životinje dugih izvijenih rogova težinom dosegnu i tonu, a vođene svojim apetitom u potrazi za travom, one krče stare zarasle puteve. 

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/f_lcOg6whig?si=4cNTX6CHvH-qPP9y" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Osim boškarina, na imanju su koze i ovce, a tu je i ograđeni dio za robinzonovski nastrojene turiste koji sve više dolaze iz Zapadne Evrope. Zaccaria kaže da su tradicionalna gradnja i organska proizvodnja jedini ispravni put razvoja kraja koji sve više biva narušen netipičnom pseudomodernom arhitekturom koja odudara od terena. 

Nakon suvomeđe, a na istom tragu, Zaccaria se zalaže i za očuvanje autohtonih sjemena, poput brsečkog česana, po kome je njegova organizacija dobila ime.

Vještina gradnje na suvo je zvanično upisana u UNESCO listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Taj tip gradnje karakterističan je i za Crnu Goru, odakle su prema usmenom predanju doselili stanovici sela Janjetići. 

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija {.caption}

U selu Janjetići iznad Lovrana kod Rijeke stari se zidovi poštuju i čuvaju 

suvomeđa

Zidovi koji spajaju prošlost i budućnost

Novinar zagrebačkog nedjeljnika Novosti i pisac Jerko Bakotin u razgovoru za Normalizuj kaže da regionu treba nova politička osnova i akcija, kako bi se riješili problemi koji se decenijama gomilaju. 

Po Bakotinu, autoru specijalizovanom za vanjsku politiku i pitanja onoga što se u liberalnom kapitalizmu izbjegava nazivati Trećim svijetom, problemi balkanskih državica kao da stoje u mjestu. 

Suočavanje sa prošlošću nije dovoljno, kaže Bakotin, novinar srednje generacije poznat čitaocima diljem regiona. On tvrdi da liberalne politike suočavanja sa prošlošću jesu potrebne, ali tek kad ljevica izgradi strukturalni ekonomski i politički pristup društvenoj nepravdi, može očekivati podršku širih krugova. Do tada, u liberalnom kapitalističkom bubnju, pomirenje i saradnja na kulturnom planu ostaće izolovani i ograničenog dejstva. 

Govoreći o odnosima Hrvatske i Crne Gore, Bakotin naglašava cinizam susjedskih i međudržavnih odnosa, te mogućnost da Hrvatska u budućnosti blokira ulazak Crne Gore u EU, kao što je to Grčka uradila Makedoniji. 

“Nakon silaska Mila Đukanovića sa vlasti, kao da Hrvatska ne zna kako da se postavi prema Crnoj Gori”, kaže Bakotin.

Mediji glavnog toka u Hrvatskoj preziru novu vlastu u Podgorici, što za Bakotina nije iznenađenje ako se zna da se vodeći političari poput predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića nazivaju "četničkim vojvodama”. 

Ipak, i u takvim okolnostima, Bakotin podvlači da se Crna Gora iz Zagreba posmatra jednostrano, politički površno i da se često ne vidi ili ne žele vidjeti njena unutrašnja politička dinamika.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/XeGDba2x0vY?si=8Yd-41ihWKDFirNT" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

“Udruge branitelja nisu nikakvi periferni igrači u Hrvatskoj, kaže Bakotin u komentaru na zabranu nastupa podgoričkog hora KIC POP na Korčuli. Tu zabranu su nedavno pokrenula  lokalna udruženja branitelja, nezadovoljna antifašističkim i partizanskim repertoarom ovog pjevačkog društva. Svojim otkazom dolaska na svečanost, cijelu je tu hajku podržao i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, kaže Bakotin, i dodaje da se predsjenik već tradicionalno ulizuje desnim strujama hrvatske politike i društva.

Produkciju video priloga podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}



Kako zvanični Zagreb gleda na Podgoricu i kuda to vodi?

region

Suočavanje sa prošlim nije dovoljno, treba nam politika za budućnost

Od kad pamtim Crna Gora se zaduživala ili primala pomoć. Čak i u Jugoslaviji bila je to republika gubitaš koja je primala pomoć iz fonda kojeg su punile bogatije republike. Devedesetih su pare ušle preko šverca duvana. Posle su došli silni dolari kao nagrada i pomoć u borbi protiv Miloševića. Onda se desio ruski bum, svako je prodao kućište ili štalu, pa kineski autoput sa milijardom da se podmaže sistem. Konačno je i slavna vlast smijenjena, pa se nova vlada obrela na američkoj berzi, obveznice su planule 2020, baš kao i ove godine u Londonu, ali uz nešto višu kamatu.

Sve je to tako prirodno, kao vreli stisak sa voljenom osobom, opustiš se, uzmeš kredit, dugo ga konzumiraš, pa kad ti ponestane para, uradiš to ponovo. Stari dug pokriješ novim, opet je sve na svom mjestu, ljubavna igra može da počne iznova, ovog puta sa nešto manje vatre, ali ima lijeka – doda se poneki procenat kamate da se veza začini i ljubavnici opet gore kao da su se sreli prvi put.

Ova igra može da se odvija u nedogled, jer nije politički osviještena. Crnogorskom politikom haraju drugi temati, politika je određena za rashod i mentalnu dembeliju u kojoj racionalnom problemu, pa makar se zvao i dužničko ropstvo, nije moguće da prismrdi.

Minulih dana u Zagrebu i Rijeci slušam gnijevne lijeve mislioce koji se gnušaju stanja u svojoj evropskoj domovini. Riječ po riječ, čovjeku se učini da su problemi svih državica stare Jugoslavije slični, dok ne primijetiš sitne detalje, naizgled nevažne. Tako su, ako niste znali, npr, u Hrvatskoj ključar i postolar (obućar) ista osoba. Slikao sam jednom, dva puta, a onda shvatio da to što slikam nije ništa ekskluzivno - obućar i ključar u zemlji Hrvata jedan su zanatski kentaur, mitološko biće i podvojena ličnost uzmeđu dva umiruća posla.

Šta još reči o tim malim sitnim razlikama. Mora da postoji još nešto. Pa da,  primijetio sam da u zagrebačkim intelektualnim raspravama o lokalnoj vlasti problem broj jedan među filozofima i političkom kremom biva nešto sasvim opipljivo. Pa još da oprostite i smrdljivo. Dakle - smeće. 
Kako će lokalna vlada riješiti odvoz smeća, spaljivanje smeća, kud će Zagreb grad sa svojim šporkim fundamentom iz koga se kao zumbul na đubrištu rađa njegova opjevana bjelina.  

Slušaš doktora filozofije koji ne govori o bečkom krugu kredom ni balkanskim ratovima. Sve to može da čeka i doći će na red, ali kad govorimo o lokalnoj politici, prvo da riješimo smeće. I tu konačno snimiš razliku, mikronski precizni rez kao da ga je ključar izveo, kao da ga je postolar ušio između društva političkog i društva pretpolitičkog. 

Dok u Crnoj Gori divljaju opšta mjesta uoči lokalnih izbora koji liče na referendum i popis zajedno, kontuzovana hrvatska politička stvarnost ipak nije sasvim oduzeta, pa makar vidi smeće kao politički problem i ekonomski potencijal. Smeće se uređuje, oko njega se pišu planovi, razvrstava se otpad, ideološka pozicija lijeve ekološke agende i komunalne solidarnosti kako-tako funkcioniše i vlada u prestonici desnolike Hrvatske koja se drži svoje napredne politike o smeću. 

Na podgoričkim izborima grad se pomalja iz sinopsisa vještačke inteligencije, grad kao budalasta reklama, kao kratka stanka, rekli bi Hrvati, ili prosto predah između važnijih političkih zahvata unutar našeg etničkog i vjerskog supstrata koji igra istu onu ulogu koju u Hrvatskoj, eto, polako ali sigurno zadobija smeće. 

Ni govna u Podgorici nisu apsolvirana, kolektor se još sanja, još se ne nazire rješenje. Smrad i zaraza se kodira putem zagrobnih obećanja,  kontejneri u Zeti puni su kao srca kosovskih zavjetnika. 

Zaključujem:  smeće je život i suština. Smeće je politički problem grada Zagreba. Tamošnje društvo osim teških povijesnih patologija, dio identiteta ipak vezuje za stvarnost. U stanju je da prepozna odakle dolazi smrad, ne kao metafora nego kao fizička datost. 

U Crnoj Gori, nosnice su mrtve, smeće nije politički problem, jer se čeka rezultat popisa, jer se mjerka kapela na Lovćenu, jer su tri decenije identitetske jebade preuzele apsolutnu vlast nad političkim životom koji ne prepoznaje ni dužničko ropstvo kao krovni pojam iz koga nastaje. 
Eto, to bi možda bila jedina razlika koja mi se u ovom trenutku čini bitnom kad se pređe Debeli brijeg. Naravno, uz činjenicu da kod nas obućar i ključar nemaju nikakve veze. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/30ccd357-f7b2-4069-a9d2-9ae922868d97)
Rijeka, foto: Normalizuj{.caption}

Na podgoričkim izborima grad se pomalja iz sinopsisa vještačke inteligencije, grad kao budalasta reklama, kao kratka stanka, rekli bi Hrvati, ili prosto predah između važnijih političkih zahvata

i smrad i grad

Smeće naše prađedovsko

Koliko mladi iz Crne Gore uopšte znaju o svakodnevici ljudi koje je rat devedesetih zatekao na Kosovu? To pitanje sam sebi postavila prilikom istraživanja biografije Doruntine Baše, dramaturškinje po čijem je tekstu rađena predstava “Prst” (“Gishti”) koju smo u aprilu mogli gledati u Nikšiću. 

Doruntina je inače jedno od najpriznatijih imena savremene albanske drame a pomenuta drama je stigla u Crnu Goru nakon što su njene brojne inscenacije obišle svijet, i to 13 godina nakon što je pobijedila na Hartefaktovom konkursu za najbolji savremeni društveno-angažovani tekst.

**Za početak, da napravimo (ne tako) kratak uvod za naše čitaoce. Odrastate u Prištini ‘80-ih godina. Govorite albanski, koji je vaš maternji jezik, ali i "dječju" verziju BHSC jezika. Krećete u treći razred osnovne škole i tamo zatičete zid koji razdvaja albanske i srpske učenike. Koji osjećaj je preovladavao u vama kad ste prvi put vidjeli taj zid?**

Da počnem od šireg konteksta za čitaoce: naselje u kojem sam odrasla, Dardanija, bilo je jedno od najvećih i najgušće naseljenih u Prištini. Osnovna škola Dardanija (ranije poznata kao Vladimir Ilić Lenjin) bila je tada najnovija, najmodernija i najveća škola u gradu. Većina đaka u toj školi bili su Albanci. Zid o kojem govorite podignut je u septembru 1990. kao dio mjera segregacije koje je uveo Miloševićev režim, sa ciljem da se ukine obrazovanje na albanskom jeziku. Zid nije podijelio školu na pola. Presjekao ju je nesrazmjerno, ostavljajući veći dio škole (uključujući fiskulturnu salu) za srpsku manjinu, dok smo mi, Albanci, bili zbijeni u manji dio škole. Broj učionica na našem dijelu škole bio je nedovoljan, pa smo morali improvizovati. Dio hodnika u prizemlju bio je pregradjen daskama kako bi se napravile male učionice. Jedna od tih učionica bila je moja učionica od trećeg do osmog razreda. 

Dakle, da se vratim na vaše pitanje, bila sam dijete i sjećam se da sam bila jako tužna kad sam vidjela zid, ali ne i šokirana. Bili smo svakodnevno okruženi političkim tenzijama. Čak smo i kao djeca razumjeli situaciju. Početkom te godine, stotine hiljada albanskih radnika otpušteni su samo zbog svoje etničke pripadnosti. Među njima su bili zdravstveni radnici, medijski profesionalci, radnici u kulturi itd. Moji roditelji su radili za Radio Televiziju Prištine (RTP) i oboje su otpušteni istog dana, u julu 1990. kada je srpska policija nasilno ušla u prostorije RTP-a, prekinula emitovanje programa i preuzela jedini medij koji je emitovao na albanskom jeziku. Dakle, na neki način, bili smo pripremljeni za zid. Ta konstantna represivna situacija držala nas je na oprezu: ništa nas nije šokiralo, ali su rane ipak bile duboke.

**Jesu li djeca bacala nešto preko tog zida? Je li neko bio dovoljno nestašan da se popne ili pređe na drugu stranu?**

Ako zamišljate Berlinski zid kada pomislite na zid u Dardaniji, griješite. To nije bio takav zid. Bio je to ogroman, dosadan i siv zid, od poda do plafona, izgrađen unutar školskih prostorija, tako da nije bilo šanse za bilo kakvu komunikaciju ili penjanje preko njega. Zid nije bio tu samo da fizički razdvoji albansku i srpsku djecu, već i da obeshrabri Albance da pohađaju školu time što su uslovi na albanskoj strani škole bili strašni. 

Imajte na umu da je škola Dardanija bila jedna od rijetkih škola na Kosovu koja je nastavila obrazovni proces u zgradama. Većina srednjih škola i svi albanski studenti Univerziteta u Prištini bili su prisiljeni da nastavu nastave u privatnim kućama, u takozvanom paralelnom obrazovnom sistemu. Moja sestra je studirala arhitekturu i pohađala je predavanja u privatnoj kući u naselju Dragodan (danas Arbëria), gdje je Arhitektonski fakultet preseljen nakon što su studenti izbačeni sa univerzitetskog kampusa. Dakle, zidovi su se gradili sistematski svuda, u svim segmentima života na Kosovu, a ponekad su bili konkretni i opipljivi, kao u mojoj školi.

**Taj zid je dakle imao nevidljivi “nastavak” i van učionice, a od Vašeg školskog dvorišta širio se čitavim regionom. Kako je bilo biti dijete u 80-im i tinejdžer u 90-im godinama u Prištini?**

Kada ste dijete koje odrasta pod represijom i nasilnim mjerama, kada je vojna oprema redovna pojava na ulicama, policijski čas normalan završetak dana, a protesti i demonstracije svakodnevica, razvijate političku svijest mnogo ranije nego što biste da ste imali normalno djetinjstvo. Koncepti poput ljudskih prava, demokratije, otpora ulaze u vaš um mnogo ranije. Naučite rano da režim ne želi da proživite svoje djetinjstvo na svom jeziku. Shvatite da, kako biste zaštitili svoje pravo na jezik, kulturu i obrazovanje, morate da se opirete govoreći ga, čak i ako vas guraju na margine.

**A koji TV program ste najviše gledali? Koji filmovi su bili najpopularniji?**

Ne sjećam se da sam puno gledala TV kao dijete, osim kad bi prikazivali filmove ili serije. Kao što sam već spomenula, u julu 1990. godine, RTV Priština, jedina televizija na albanskom jeziku, zatvorena je. Tako da smo morali pronaći druge izvore zabave. U našoj kući smo imali mnogo knjiga i muzike, pa sam slušala muziku i čitala, kao i većina djece tada. Video rekorderi su već tada bili popularni, pa bismo iznajmljivali filmove, a ja i moja sestra bismo ih gledale iznova.

Ponekad bismo snimale filmove s TV-a na videokasete i ponovo ih gledale. Nismo imali stroge filtere za sadržaj kada su u pitanju filmovi (osim očiglednih), pa smo gledale mnogo autorskih filmova koji nisu bili namijenjeni tinejdžerima. Kubrikova "2001: Odiseja u svemiru", Polanskijev "Nepobjedivi ubice vampira", Linčova serija "Tvin Piks" bili su naslovi koje smo kao djeca pisale na etikete snimljenih kaseta. 
Moja porodica nije imala jednu od onih čuvenih prištinskih satelitskih antena. Međutim, sredinom ‘90-ih kablovska televizija je stigla u grad i TV je odjednom postao zanimljiv. Osim što je nudila raznovrstan sadržaj, TV je postao i izvor jezičke raznolikosti, sa programima na italijanskom, francuskom, španskom i njemačkom jeziku. Tako da smo moja sestra i ja počele da pamtimo riječi i fraze na tim jezicima, bez obzira na emisiju. Moja sestra je zapravo naučila prilično dobar italijanski gledajući TV u to vrijeme.

**Sve se to dešavalo u takozvanom „formativnom dobu“. Da li ikada razmišljate o tome koliko biste bili drugačiji kao dramaturškinja, kao umjetnica uopšte, da ste rođeni u nekom drugom vremenu? Mislite li da dijete koje nije naučeno da mora odmah napustiti učionicu ako osjeti miris klinčića može da odraste u ženu koja piše „Projekat trovanje“ (radni naziv), predstavu o trovanju albanskih učenika?**

Ne mislim da je ovo iskustvo bilo presudno za moj orijentir ka pisanju za pozorište i film. Pored 'sumorne' mladosti koju sam opisala, željela bih da podijelim i jedan drugi aspekt svog djetinjstva. Oboje mojih roditelja su dolazili iz svijeta umjetnosti; moj otac je pjesnik i romanopisac, a majka je bila horistkinja koja je do jula 1990. bila članica hora Radio Televizije Priština, a nakon rata, do penzije, bila je članica Filharmonijskog hora Kosova. Njihovi prijatelji su bili vajari, slikari, pisci... Moja tetka je bila pozorišna glumica. Svi ovi ljudi su nastavili da stvaraju, u svojim privatnim domovima koji su postali ateljei, studiji, čak i tokom svih događaja kasnih 80-ih i tokom cijelih 90-ih. Mislim da je svjedočenje upornosti i otpornosti kreativnog impulsa tokom represije imalo ogroman uticaj na mene.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/60c6c78c-aac4-4f38-af26-e71bbe8d1f09)

**Zadržimo se na trovanju učenika, koje je javno negirano u SR Srbiji do te mjere da je, kako ste se jednom prisjetili, šef infektivne klinike u prištinskoj bolnici rekao da albanska djeca treba da dobiju „nagradu na Kanskom festivalu za glumu“.** 

Masovno trovanje u školama nije bilo samo očigledan i beskrupulozan napad na albansku djecu u školama na Kosovu. To je ujedno bio i izgovor da se diskredituju albanski ljekari, zdravstveni radnici, akademska zajednica (posebno medicinski fakultet), albanski mediji, političari i u osnovi svi koji su javno osudili taj čin. Na neki način, trovanje je istovremeno bilo i pritisak i uvertira za ono što je uslijedilo. Ljekari su optuženi od Beograda da su neprofesionalni, mediji da lažu, medicinski fakultet da je nesposoban, a otrovana djeca da glume... 

Ako pogledate arhive bivših jugoslovenskih medija iz tog vremena, sve je to tamo. Čak je i izjava da albanska djeca zaslužuju glumačku nagradu na Kanskom festivalu - koju je dao srpski doktor infektivne bolesti u bolnici u Prištini - dokumentovana. Dakle, nakon epizoda trovanja, Beograd je preduzeo mjere kako bi smijenio (albanskog) dekana medicinskog fakulteta, albanski ljekari su masovno otpuštani, RTP je preuzeta, a albanski jezički novine i časopisi su zatvoreni. I, na kraju, pogođene su škole.

Sa organizacijom „Kontakt“ iz Sarajeva sada sprovodimo detaljno istraživanje o trovanju za pozorišni projekat. Prošli smo kroz mnogo materijala iz tog vremena, uključujući i mnoge medije iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja. Jasno je da su novine u drugim zemljama regiona pisale o tome, tako da mi je teško povjerovati da region nije bio informisan. U isto vrijeme, Beograd je proizvodio mnogo propagande, pa pretpostavljam da su čitaoci širom regiona birali kojoj verziji žele vjerovati. S druge strane, predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske. One su bile prisutne širom regiona. Čak i danas, može se desiti da kada sretnem ljude iz drugih bivših jugoslovenskih zemalja i kažem im da sam kosovska Albanka, izazovem podignutu obrvu, što na kraju dovede do komentara: „Ne izgledaš kao Albanka“, što znači da postoji određena slika kosovskog Albanca koja je urezana u njihove umove i koja je u tolikom kontrastu s onim što mi zapravo jesmo da osjećaju potrebu da izraze svoje iznenađenje kao kompliment.

**Da se nadovežem na svoje prethodno pitanje – da li smo sada spremni da slušamo?**

Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši. Mislim da smo danas mnogo svjesniji koliko je taj izbor ličan i moćan. Takođe, platforme koje ljudi koriste da se informišu, uče o prošlosti ili jednostavno upoznaju druge ljude iz regiona su mnogo otvorenije i raznovrsnije. Dakle, na individualnom nivou, da, mislim da je dosta ljudi danas spremnije da sluša i bolje razumije nego ranije. Međutim, na kolektivnom, društvenom i političkom nivou, to je još podložno debati.

**Medij preko kojeg ljudi mogu slušati je svakako pozorište. Vaše drame su prevođene i igrane širom regiona, ali i van evropskog kontinenta. Mislite li da pozorište ima kapacitet da se bori protiv predrasuda, posebno među mlađim generacijama čiji su stavovi formirani isključivo na društvenim mrežama?**

Nažalost, cijeli region je još prepun predrasuda i zabluda o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao i o ljudima s kojima dijele region. Srceparajuće je vidjeti da čak i među mladima, rođenima 2000-ih, postoji mržnja i neznanje. Pozorište definitivno ima moć, uvijek je imalo, ali nisam sigurna da dopire do onih čiji su stavovi oblikovani isključivo putem društvenih mreža. Ono što sam primijetila jeste da su umjetnici u regionu obično mnogo otvoreniji za međusobnu saradnju i razmjenu svojih strasti i projekata nego druge zajednice. Međutim, umjetnici sami ne mogu nositi teret popravljanja svega što je polomljeno u regionu. Možemo normalizovati zajednički rad, a to može potencijalno otvoriti puteve ili čak inspirisati saradnju među drugim grupama ili zajednicama, ali iskreno mislim da je to sve što možemo učiniti.

**Vašu generaciju često nazivaju izgubljenom generacijom, dok umjetnička djela koja stvarate obično karakterišu tematska i snaga izraza. Da li je revolucionarno pisati o ratu i njegovim posljedicama ili to doživljavate kao sasvim normalan slijed događaja? Da li se osjećate kao revolucionarka dok se bavite temama poput femicida, nestalih osoba i genocida?**

Ne, ne osjećam se kao revolucionarka. Ali razumijem odakle dolazi Vaše pitanje. Potrebno je hrabrosti i snage da se stvari nazovu pravim imenom u našim društvenim kontekstima. Imam veliku sreću što na Kosovu nisam sama u tome. Dosta umjetnika ovdje stvara društveno angažovanu umjetnost koja je značajna i snažna i u formi i u izrazu. Pristup je takođe ključan; ne želim da napišem određenu priču samo da bih dokumentovala šta se desilo. Želim da otvorim mogućnost novog pogleda na nju. Jer svaka priča ima toliko različitih ulaza i načina pristupa. Zašto ih ne istražiti? Na primjer, ženska iskustva rata su do skoro bila nepostojeća u zvaničnim ratnim narativima na Kosovu a žene imaju potpuno drugačija iskustva rata i sukoba nego muškarci. Zato moramo da otvorimo priču iz različitih perspektiva kako bismo prikazali njenu složenost. I, ako to uradimo kako treba, mogli bismo nešto da naučimo iz toga i, nadam se, da osnažimo sebe i naše zajednice da ne dozvolimo nove ratove.

**Pomenuli ste da Vaši scenariji doživljavaju različite adaptacije, u zavisnosti od regiona. Tako bi, na primjer, italijanski ili američki režiser Vaše drame „Prst“ naglasio feminističku notu mira, dok bi balkanski režiser više naglasio teme rata, suočavanja s prošlošću i nestalih osoba. Da li mislite da je razumjeti isto što i osjećati bol ili pisci treba da „adaptiraju“ svoju poruku publici?**

Srce priče se nikad ne mijenja, ali različita publika sa različitim iskustvima može je doživjeti u različitim tonovima i nijansama, isto kao što režiseri iz različitih zemalja mogu pristupiti na različite načine. To je sasvim normalno. Ne dijelimo nužno istu osjetljivost i znanje prema istim temama, čak i ako su univerzalne, poput ljubavi, smrti ili sreće. Važna stvar je da ljudi sjede u pozorištu i posvete nekoliko sati svog života priči koja se odvija pred njima. Ako ništa drugo, učestvuju u intimnom činu dijeljenja priče, što može biti jedinstveno iskustvo.

**Upravo tu univerzalnu perspektivu nude Vaše drame, a Vi kao autorka ne igrate na kartu krivice pa je etnicitet počinioca, možemo čak reći, nebitan za zaplet. S druge strane, jasno navodite da van pozorišta porodice i dalje čekaju pravdu i zaključak. Međutim, u društvima gdje institucije očigledno ne rade svoj posao, mislite li da umjetnici treba više da upiru prstom?**

Pa, ako priča nije o krivici ili počiniocu, onda ne bi trebala time da se bavi. S tim u vezi, ako je predstava o tome ko je šta uradio, to je drugačija vrsta priče. Mislim da je uvijek važno imati na umu o čemu je priča, ko je u njenom centru i šta nam ta priča govori. Ako je priča o tome kako se ljudi nose s devastacijom koju im je rat donio, onda ne vidim kako bi identifikacija počinioca mogla učiniti tu priču snažnijom. Ili možda može, ali ne vidim da tu leži prava snaga.

**Često čujemo riječi poput „dijalog“, „pomirenje“ i „suočavanje s prošlošću“ u kontekstu Zapadnog Balkana, ali čini mi se da te riječi postaju akcije samo u rijetkim umjetničkim projektima (koje obično podržavaju treće strane, a ne same države). Da li se ponekad osjećate obeshrabreno zbog sporog napretka?**

Frustrirajuće je vidjeti koliko malo volje ima u regionu za otvoreni, konstruktivni i normalni dijalog o prošlosti. Da bi došlo do dijaloga, suočavanja s prošlošću i pomirenja, potrebna je politička volja. Ništa od toga ne može se dogoditi bez spremnosti država da prihvate zločine koje su počinile prema drugima i priznaju štetu, bol i patnju koju su uzrokovale. Umjetnici to ne mogu učiniti jer nisu donosioci politika. Mogu uraditi druge stvari. Umjetnici mogu otvoriti ta pitanja, koristiti svoje platforme kako bi ispričali priče koje inače ne oblikuju javne i službene narative, i pomoći u stvaranju mnoštva glasova i perspektiva o istoj priči. Ako su dovoljno uticajni, mogu pomoći da se podigne svijest i da javnost postane osjetljivija na ta pitanja. Nažalost, malo je uticajnih umjetnika u regionu koji se time bave.

**Crna Gora je susjed Kosova. Koliko dobro je poznajete?**

Moram priznati da Crnu Goru poznajem veoma površno i željela bih da je bolje upoznam. Bila sam samo nekoliko puta u Crnoj Gori, uglavnom na obali, ali bih voljela da istražim i planine. Pored geografske privlačnosti, voljela bih da upoznam i njenu kulturnu i umjetničku scenu. Mislim da nema dovoljno saradnje između Kosova i Crne Gore i nekako, s obzirom na to da su obje male i da su jedna uz drugu, činilo bi se prirodnim da bude više razmjene i razgovora – posebno unutar umjetničke zajednice. Znam da je posljednjih godina bilo nekoliko uspješnih saradnji u filmskim koprodukcijama između dvije zemlje i iskreno se nadam da će se to nastaviti. Definitivno možemo da podržavamo jedni druge na tom polju i da produbljujemo saradnju kako bismo dalje razvijali naše male, ali bogate kulturne scene.

**Ako bih morala da izdvojim jednu stvar koju povezujem sa Vašim radom, to bi bili snažni likovi koji se bore protiv tlačitelja čiji su motivi duboko ukorijenjeni u patrijarhatu. Takođe primjećujem već pomenuti univerzalni ton koji koristite kako biste doprli do svoje publike. Koja je univerzalna vrijednost na kojoj temeljite svoj rad i oko koje okupljate ljude?**

Zanimljivo je da to ističete. Nikad nisam razmišljala na taj način, ali možda ste u pravu, ugnjetavanje je vjerojatno jedna od ponavljajućih tema kojom se bavim, bilo da je političko, društveno ili kulturno. Uvijek se pokušavamo osloboditi nečega, na nekom nivou, i vratiti ono što nam je oduzeto. Volim da mislim da su likovi o kojima pišem duboko svjesni toga jer mislim da i oni koji su najviše politički osviješteni mogu biti lišeni svoje autonomije, jer su dinamike moći toliko manipulativne. Ali nisam sigurna hoću li uspjeti tačno da odgovorim na Vaše pitanje o univerzalnoj vrijednosti. Želim da vjerujem da složenost i dubina likova imaju moć da priče nadiđu sve lokalne kontekste i daju im univerzalnu vrijednost. Na kraju, kontekst rijetko ima značaj; važna je naša povezanost s ljudima unutar tog konteksta.





Slušanje je izbor. Čovjek bira da li će slušati ili zatvoriti uši, kaže kosovska dramska spisateljica Doruntina Baša

doruntina baša

Predrasude prema kosovskim Albancima nikada nisu bile isključivo srpske

Kad sam bio mali voz je kretao iz stanice A, pa je drugi kretao iz stanice B,  a tvoje je bilo da vidiš u kojoj će se stanici sresti. U vozu je bilo djece, žena, muškaraca, koga briga. Neko je na zvidžuk lokomotive slomio kuvano jaje, a neko zalegao u bifeu. Školska matematika bila je lišena tih ljudskih pričica, koje smo živjeli kroz obrazovni program, strip i pozorište. Ono što smo matematički mjerili bile su brzine, težišta i procenti. Jedina romantična linija koju pamtim iz vježbanki su ti hipotetički vozovi, tekstualni problemi koji mi algebru ipak nisu omilili kao zaplet, nego je udaljili kao praksu za ljude prepametne.

Danas kad živimo fašizam ljudskih prava, žali mi se prijatelj,  djeca ni u školama nisu pošteđena terora koji uvozimo sa zapada a koji bi trebalo da nas vještački usmjeri ka neprirodnom unosu matematičkih pravila u sve društvene dogovore. Otvori zagradu, zatvori zagradu, unutra je sadržaj tuđeg svijeta kome se djeca uče kako bi se odmetnula od  roditelja. Ne samo da se na času biologije pominje piša, nego se nekakvo rodno talibanstvo raširilo sve do tablice množenja.

Evo zadatka za treći osnovne, pa mi vi recite je li normalno da đeca ovo uče: Prema Popisu iz 2011. u Podgorici je omjer muškaraca i žena 910:1000. Kolika je vjerovatnoća da će u debati uoči lokalnih izbora 2024. godine na RTCG učestvovati 13 muških kandidata i nijedna žena. 

Kratko jasno - dođe ti dijete sa ovom mozgalicom i ti počneš da mucaš. Ako je 10:9 u korist žena, u studiju bi valjda trebalo da je nešto slično, recimo 7:6, isto u korist žena. Ali kolika je vjerovatnoća da budu svi muškarci, to je već perverzni neživotni matematički paradoks koji se nikad ne može dogoditi, pa djeca uče situacije koje ne samo da su ideološki nabudžene i sumnjive već su skroz bizarne i po maštu opasne! 

To bi bilo kao da smo se mi u socijalizmu pitali, ako mašinovođa popije tri loze a drugi popije sedam loza... Pa to nije moguće, reći će malo slobodniji učenik, kao što će danas neka djevojčica iz treće klupe ustati i reći, ovo sa trinaest muškaraca je muška šovinistička bajka o društvu u kome su žene prekrižene i politički silovane, a ne nešto što treba da računamo, čak ni hipotetički, jer mu tako dajemo kredibilitet i prizivamo incident kao pravilo. 

Nastavnik bi da je sreće promijenio zadatak, djevojčica po imenu Klara bi sjela zadovoljna što je ostvarila pobjedu, dok se iz klupe broj dva ne bi podigao Perica, i to onaj isti Perica iz vica, koji uvijek nešto zajebe, pa i ovaj put iz džepa izvadi zabranjenu voćku, novi ajfon šesnaesticu na kojoj se vidi zamrznuti kadar debate iz studija RTCG. I stvarno, na slici bude 13 muškaraca kao u šovinističkoj bajci, kao da su žene politički silovane, i stvarno tamo bude samo jedna žena kao novinarka koja se ne računa, i stvarno razred zanijemi, jer sad je tek glupo računati vjerovatnoću nečega što se već desilo. Dragi razrede, vjerovatnoća je 100 odsto, zapravo je to realnost, sjedi Klara, kakvo ti je to ime, treba da se zoveš Milijana, i da slušaš što ti učitelj zbori, a ne da mudruješ kad te već bog za to nije odredio.

Šta možemo poslije ove priče kazati o zemlji u kojoj mala Klara raste, to je već pitanje za čas sociologije, prirode i društva: otkud toliko piša u politici, moliću lijepo, ako je 51 odsto žena u crnogoroskom društvu, koliko su zapravo vezane, prepadnute i uštinute između šporeta i kreveta, između porođajne muke i pelena za svekra, koliko je ženskih poslova iznad politike, pa su odlučile da muškom prepuste svih 13 stolica u tom jezivom tv formatu koji liči na demonski otisak tajne večere, hm, na kojoj, da ne zaboravimo, takođe nije bilo žena. 

Kao što u našoj najozbiljnijoj političkoj formaciji, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, žene ne govore, iako čine pola vjernog stada, služe za sve osim kad se misli i odlučuje, dakle vare čorbe od manastirskog boba, pristavljaju kave i drže konak da se može patos poljubiti pri velikoj metaniji bez opasnosti da ti brada pokupi mrvice – tako se i u politici može reći da imamo čistu rodnu situaciju sa lokalnim izuzetkom Jelene Borovinić Bojović, kandidatkinje koja je ovog petka veče bila opravdano odsutna. 

Ta jedina žena u izbornoj trci u Podgorici 2024. godine izašla je iz našeg matematičkog zadatka i prešla u vic, da zastupa žensku pravdu u ime desne pravovjerne politike priraštaja, krsne slave i rukoljuba koju zastupa njena nacionalistilčka muška družina. 

I sve je u ovoj priči na svome mjestu, nema mjesta mozganju, ženske NVO mogu da nastave da se bave svojim uzvišenim feminizmima i okruglim stolovima, a da niko ne zapita pošteno i iskreno – žene, koji vam je kurac, zašto ovo trpite? Koja je to daska u glavi koja vam fali, da ne osvijestite sebe kao ravnopravna ljudska bića, sad, kad je krajnji čas, i kad više vremena nema, jer slobodu vam niko neće dati, jer Sloboda je žena, kako reče pjesnik, muški pjesnik, drug pjesnik, bard moje socijalističke mladosti u kojoj ste neke jade od prava ostvarile. 

Davno su prošla vremena ozbiljnih političkih programa, žene moraju da otmu i napadnu, da udare jače ako misle da ikakve vajde zakuče od ustavnih i drugih pravnih laži. Crna Gora je zemlja nesretnog potčinjavanja, a žensko je simbol i simptom generalne nepravde i nasilja na kome se zasniva svaka vlast. To nasilje je sistemsko, našmrkano kokainom i zaliveno tamjanom, novopečeno steroidno muško landaranje mošnama kojemu se može stati na kraj samo ženskim principom, upornim dosadnim zakeranjem, emotivnim morem, plesom, erosom, svime čega se nasilnici boje i što nisu upoznali u djetinjstu kad su ih njihove patrijarhalne majke zauvijek kastrirale. Zato makaze nisu potrebne, odavno je taj muškarac nagrđen i njegova agresija je drugo lice straha koji politički živi dok tjera ženu od govornice. 

Jer, dragi moje učenice, dragi učenici, jedini razlog za vjerovatnoću sa gornje slike, jedino objašnjenje ove surove realnosti jer strah od žena. Nema ih u politici jer ih se muškarci boje, i samo su ih zato blokirali, samo ih zato biju i ubijaju. Među kandidatima za podgoričke izbore 2024. na sreću ima normalnih, emotivnih i razumnih muških bića koja su i te večeri govorila kako treba. Ali široki kadar i ukupna slika je pobijedila. Užasna postavka rodne prevlasti razumljiva svakome ko ima oči. 

Strah od žena o kome govorim može se iskorisiti kao temelj transformacije društva i borbe za socijalnu pravdu, daleko od NGO agendi i salonskog feminizma, to može postati politički adut jedne nove snage koju na žalost niti vidim niti nazirem u ovom tunelu. 

A sa druge strane, mašinovođa, sedam loza, voz.


Ili: Kako je muški dio Podgorice razgovarao uoči lokalnih izbora

rodno dno

Žene, koji vam je?

Nisam stručan, ali kad čovjek ode pred boga, valjda svlači sve sa sebe, pa je i mitropolit tamo morao da se pojavi u svom prvotnom obličju moračkog đačeta Rista Ćirova Radovića. Za života je spomenik Amfilohiju bilo njegovo djelo, ali u smrti i vječnosti, meni je priličnije govoriti baš o tom Ristu Radoviću, stereotipnom gorštaku, političkom geniju koji je strpljivo čekao i pokazao da je pravo vrijeme napada ključno za pobjedu.

E sad, da se ne bi shvatalo kao provokacija, da bismo igrali tu parahišćansku klerikalnu maškaradu, zvaćemo u ovom članku političara Rista Radovića njegovim monaškim i titularnim imenom iz dva razloga, zato što to na kraju nije ni važno, a i zato što jeste bio klirik i u svojoj odeždi jeste dosta osvojio. A osvojio je državu i srca polovine građana, plus mržnju one druge polovine. Tako da dizati spomenik takvom istorijskom liku, što najavljuju iz Vlade Crne Gore, znači uživati u toj podjeli, hraniti je bronzom, obožavati konflikt koji ovom društvu ne da mrdnuti, što političari ove i one strane, ruku na srce, posljednjih trideset godina i čine.

Da ipak ostavim načas ruku na srcu i priznam kako ima makar nekoliko razloga zbog kojih bi Amfilohije mogao da dobije spomenik. Prvo, valja podsjetiti da je u ključnoj političkoj krizi 1997. godine svojim pasivnim, da ne rečem nesvrstanim odnosom, a zapravo vrlo aktivnim i pragmatskim svrstavanjem, dovoljno pomogao da Đukanović preuzme vlast. 

Koliko god Đukanovićeva vlada bila traumatična, ona jeste imala svoje realne prednosti u odnosu na kožnjake i balvane iza kojih se te davne zime orilo "Amfilohije Turčine". Pomogao je tako mitropolit da „mafija uzme vlast“ ali i da Crna Gora krene prema nezavisnosti. 

Na isti način se ponio tokom referenduma, i za to je zaslužio spomenik. Sa gnušanjem i strogošću se odnosio prema džeparošima iz Demokratskog fronta na čelu sa Andrijom Mandićem, što je dovoljno makar za jednu bistu u rodnoj Morači. 

Na kraju, jedan pink plastični Amfilohije mogao bi lako biti vozdignut od LGBTQ+ zajednice, jer je poslije svih verbalnih i programskih proganjanja gejstva ovaj na kraju krstio transrodnu osobu i tako djelom pokazao odgovornosti i rezon.

Neću drviti o naporima koje je Amfilohije uložio da pribavi dostojanstvo crnogorskom odjelu SPC, jer su ti napori skršeni i ismijani čim je umro. Zbog toga mu nikad niko neće podići spomenik, budući je Mitropolija crnogorsko-primorska od njegove smrti izgubila elementarno dostojanstvo. 

Iako je bio ideološki protivnik nacionalnog očitavanja Crnogoraca, iako je crnogorsku naciju vezivao za Kumrovec i Tita, za razliku od svojih nasljednika, Amfilohije je čuvao makar taj gorštački nerv, tu genetsku kapislu koja bi mu proradila u trenucima kad je trebalo nastupiti van zemlje i predstaviti se u veličanstvu jednog mitološkog bića – ponosnog Crnogorca, makar ispražnjenog od nacionalnog značaja, ali nesalomivog plemenskog vrača jedne oblasti u kojoj vladaju samoljublje i mač. Volio se popeti na konja i igrati tu crnogorsku šaradu, Amfilohije, nijesu ga beogradski popovi sijedali u treći red i ćuškali po sastancima, nego ih je nervirao kao što te nervira rođak koji ne sazuje čizme i zasjedne u salon.

Ipak, sve to nije dovoljno za spomenik i žalosno je da crnogorska država danas leži u rukama ljudi koji se nadahnjuju mrakom etničke supremacije, duhovnog kiča i zastranjenja koje je Srpska pravoslavna crkva svojim političkim djelovanjem donosila i donosi. Riječ je o teškom i destruktnom patrijarhatu iza kojeg je stajao pravi čovjek u pravo vrijeme. Zvao se Amfilohije. Lubeničari koji su došli nakon njegove smrti, gotovo da su svojim postojanjem dovoljan razlog da napravimo jednog Amfilohija od blata, ali ni to ne bi bilo učinkovito. Jer čovjeku koji je za života veličao ratno dejstvo, koji je branio pravo Srba da ubijaju za vjeru, koji je lelekao i guslao nad bojištima i krijepio mušku desnicu pred odlučan boj, zapravo bi trebalo da bude zaboravljen. 

Avaj, pošto Crna Gora drugog sadržaja osim svojih patoloških strahova nema, tako ćemo sada guslati o guslaru, a Amfilohije će i ukipljen raditi ono što je činio dok je bio živ. Baviti se politikom. Definisati Crnu Goru kao pakao za svakog ko ne gusla i jeca za Kosovom.

Mislim da je Valter Benjamin pisao o spomenicima u gradovima koji čim se postave postanu nevidljivi, jer ih gradska vreva usisa i mimoiđe kao mrtvu tvar. Upravo se to dogodilo sa dobrim dijelom Amfilohijevog nasljeđa. Sad se koristi kao politička palica, kao kutlača za glasove, kao monument ničemu dobrom, kao prikaz nedavne smrti, kao loš ukus i nepoštovanje istorijskog protoka, kao brzanje i jagma za počasti, kao raspad, ne samo Crne Gore nego i ideje da bi ovdje ikad išta moglo biti zaista sveto.



Pošto Crna Gora drugog sadržaja osim svojih patoloških strahova nema, tako ćemo sada guslati o guslaru, a Amfilohije će i ukipljen raditi ono što je činio dok je bio živ. Baviti se politikom. 