Arheolog i istraživač kulturne baštine Dušan Medin godinama se bavi mapiranjem i klasifikovanjem spomenika koji obilježavaju smrti na crnogroskim drumovima. 

Medin napominje da to jeste dio baštine koji bi se morao proučiti i upodobiti saobraćajnim i kulturnim okvirima društva. Obično uz cestu, podignuti mimo procedure, biljezi smrti u saobraćaju ostaju uglavnom prećutani, kao dio tabuiziranog pogleda na smrt koji se u Crnoj Gori održava.

Ta vrsta memorijalizacije je očigledno prihvaćena kao potreba, kaže Medin, ali bi je valjalo nekako propisati, a obilježja standardizovati u skladu sa načelima javnog prostora, tako da ne odvlače pažnju vozačima i ne izazivaju nove saobraćajne nesreće.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/i5yTCokuzg4?si=CqtNMt6C9Q76sUV_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija.{.caption}

Podizanje spomenika i biljega uz drumove, drevni običaj koji se prilagodio savremenom kontekstu i izbjegao pravnu regulaciju

obilježja smrti

Krajputaši: Tradicija o kojoj se ćuti

Barbara Matejčić je slobodna novinarka i dobitnica međunarodnih nagrada European Press Prize (2024.) i Investigative Journalism for Europe (2024.), kao i nagrade „Marija Jurić Zagorka“ Hrvatskog novinarskog društva za najbolje pisano novinarstvo u 2013. godini i nagrade „Krunoslav Sukić“ (Centar za mir, 2013.) Njen rad odlikuje etičan i izuzetno temeljan pristup sa fokusom na teme obespravljenosti, nasilja i ljudskih prava u današnjem svetu, a to je bio i povod i tema našeg razgovora za Normalizuj.

**Vaš nagrađeni audio dokumentarac [Uzrok smrti](https://www.youtube.com/watch?v=HJYWHJh6WPk) – granica govori o smrtima migranata u delu balkanske rute, u bezuspešnim pokušajima da dođu do neke od zemalja Evropske unije. Reč je o velikom broju pretežno mladih ljudi, pa i dece, od kojih se mnoga neretko još uvek vode kao „nestala lica“. Opredelili ste se za audio format, dajući primat zvuku, što se može tumačiti i kao svojevrstan komentar  u otupelom svetu preplavljenim vizuelnim sadržajima, u kojem su neretko brutalne slike nasilja i stradanja podjednako „na klik“, kao i slike užitka, konzumerizma i zabave. Šta Vam je bio najteži zadatak u ovom kompleksnom i posvećeničkom radu?**

Mom senzibilitetu su bliži suptilniji mediji i otud audio, ali mi je jasno da naša stvarnost iziskuje različite pristupe i koliko god jest neizdrživo svakodnevno gledati stradavanja – prvenstveno mislim na direktan prijenos uništavanja Palestinaca i Palestine – istovremeno osjećam da mi je dužnost ne skrenuti pogled, da moram ne samo svjedočiti, nego se i podsjećati da ti prizori itekako imaju veze sa mnom jer živim u zemlji koja daje potporu genocidu. 

Vrsta svjedočenja je i taj audio dokumentarac „Uzrok smrti: granica“, koji je nastajao polako, na raznim terenima i štošta na kraju nije ušlo u finalnu verziju. Emotivno zahtjevan mi je bio susret s ocem Yassera Bendahoua Idrissija, koji je s 27 godina poginuo u Hrvatskoj, pokušavajući doći do zapadne Europe. Deset minuta nakon što smo se prvi put susreli u Esaouiri, marokanskom gradu na Atlantskom oceanu, taj stameni umirovljeni avio-inženjer, koji je bio i borbeni sindikalist, i ja smo neuspješno pokušavali ne plakati, jer se –  rekla bih za oboje – bolje snalazimo s ljutnjom nego s tugom. Plastično sam mogla vidjeti svoga oca kako u sasvim zamislivim obrnutim okolnostima – uostalom u Drugom svjetskom ratu mi je otac kao beba bio u izbjeglištvu u Egiptu  – tako razgovara s novinarkom iz privilegiranijeg dijela svijeta očajnički pokušavajući utvrditi što mu se zapravo dogodilo sa sinom. 

Nije bilo jednostavno ni slušati Paymana Sadikija dok mi je u Bosni govorio kako se njegov dvadesetogodišnji rođak, Arat Semiullah iz Afganistana, utopio nakon što je hrvatska policija pucala u gumeni čamac kojim je pokušao preći Savu i kako nikoga nije briga za to. Nisam mu imala što reći osim da je u pravu. Mučno mi je i samo pratiti mejlove volonterske, aktivističke linije za pomoć na takozvanoj Balkanskoj ruti, koji redovito stižu sa subjectom „Hitno: osobe u teškom zdravstvenom stanju“ i geolokacijom koja vas, kada je otvorite, odvede u gustu šumu gdje se pomoći nadaju djeca, stariji, cijele obitelji. 

**Zajedno s nekolicinom kolega, obavili ste i nemerljiv deo posla umesto zakazalih institucija i zvaničnih organizacija koje se bave ljudskim pravima. Kakve su reakcije zvaničnih institucija na rezultate Vašeg rada i inicijative? Ima li uopšte dijaloga sa institucijama?**

S institucijama su puno više i redovitije u kontaktu aktivisti i na tome im hvala. Meni je kao novinarki odavno jasno da od instutucija, pritom mislim prvenstveno na ministarstva, i na direktne upite mogu očekivati ili ignoriranje ili birokratski prazne odgovore. Reakcije nije bilo, kao što je nije bilo ni na neke druge teme kojima sam se bavila, a koje bi iziskivale reakcije ministarstava, konkretno unutarnjih poslova i obrazovanja. 

**Svedoci smo da brutalno policijsko iživljavanje nad neevropskim migrantima ostaje nekažnjeno i nekažnjivo, dok se ljudi koji su velike napore uložili u pokušaje da im sistemski pomognu (npr. Domeniko Lučano) i pokažu da je bolji svet moguć surovo kažnjavaju. Kako komentarišete taj apsurd?**

Jedini put kada sam putovala da bih [upoznala](https://barbaramatejcic.com/2014/11/19/riace-gradic-koji-su-spasile-izbjeglice/) nekog političara i njegov rad jest u Riace u kalabrijskim brdima kojem je dogogodišnji gradonačelnik bio Domenico Lucano. Taj nekadašnji učitelj nije samo sanjao o drugačijem svijetu, nego je i pokazao da je moguć: to mjestašce koje je odumiralo je pretvorio u globalno selo, kako ga je zvao, tako da je smislio sistem da zadrži izbjeglice, i to u području koje je dobrim dijelom iseljeno zbog manjka posla i kojim vlada vrlo opasna kalabrijska mafija Ndrangheta kojoj je i Lucano bio na meti – pokušali su ga ubiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cae1ac3-9e6f-4c4a-9ef7-96031ebf6440)
Domeniko Lucano, foto: Soledad Amarilla{.caption} 

Njegov model integracije migranata bio je jedinstven i dobro bi došao mnogim ispražnjenim područjima u Hrvatskoj, ali je zbog toga kažnjen. Prvostupanjski je osuđen na 13 godina zatvora pod suludim optužbama za zloupotrebu modela prihvata migranata. Lucano je trebao poslužiti kao primjer drugima što ih čeka ako se usude igrati mimo pravila rasističkog antiimigracijskog sistema. Konačno su mu ove godine drugostupanjskom presudom odbačene optužbe i ne samo da je opet  izabran za gradonačelnika Riacea, nego je sada i zastupnik u Europskom parlamentu. To je rijedak primjer s dobrim ishodom. 

Kriminalizacija solidarnosti u vezi migracija je raširena u Europskoj uniji i iz godine u godinu raste broj optuženih građana, aktivista i humanitaraca. Svuda; u Grčkoj, Italiji, Poljskoj, Latviji pa i Hrvatskoj. U Grčkoj su suđeni ljudi koji sudjelovali u akcijama spašavanja izbjeglica iz brodoloma. Da ovo ljeto ne pomognem nekom turistu koji se utapa pored mene na Jadranu, s pravom bi me se teretilo za kazneno djelo nepružanja pomoći. Ali ako se radi o izbjeglici, onda bi me se moglo suditi za pomaganje „ilegalnim migracijama“. 

**Vaše višegodišnje istraživanje na temu uloge fotografije u ratu, odnosno etike novinarstva naslovljeno je [Ubijanje za fotografiju: Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji?](https://www.portalnovosti.com/sirokokutni-kadar-smrti/) Članak je obišao region i mnoge čitaoce ostavio uznemirenim i nemim. Tematika je mučna, a dobijali ste i pretnje. Koliko Vas je promenio rad na tom tekstu?**

I ranije sam se bavila ratom i ratnim zločinima, bila sam po terenima i dosta sam vremena provela iščitavajući sudsku, pogotovo hašku arhivu pa mi je jasno da je rat kaljuža bez dna, tako da me nije jako iznenadilo to što sam iskopala za Brčko niti me rad na tome promijenio. Više me začudilo koliko je čitatelje taj tekst uznemirio, kao što kažete, mnogi su mi rekli da ga od mučnine nisu mogli čitati odjednom. Meni je nekako mučnina uračunata kada je rat u pitanju. 

Počela sam se baviti posljedicama rata – a one su svuda i živimo ih, to je ovo nasilje kojem svjedočimo u regiji, a prenosi se s generacije na generaciju – zato što nisam odrasla u području u kojem se direktno ratovalo, a zanimalo me kako dođe do toga da susjedi koji su dijelili dvorište i praktički živjeli zajedno počnu smrtno strahovati jedni od drugih pa se onda i ubijati ili da plahi momak bude najokrutniji čuvar logora, ali od tih početaka je prošlo već dovoljno vremena da sam shvatila da je zapravo lako potaknuti ljude da se međusobno ubijaju. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0f4a3a90-5594-496d-aee1-845c112aaa29)
Egzekucija u Brčkom, dokazni materijal ICYT{.caption} 

**Bavite se istraživačkim novinarstvom što, zbog činjenice da je ono danas ugroženo i retko, predstavlja pravi podvig, posebno kada su u pitanju teme koje su Vama u fokusu. Uz to ste i samostalna, nezavisna novinarka. Gde crpite snagu potrebnu za istrajavanje u takvom poslu i šta je Vaša najveća satisfakcija?**

Razgovaramo u vrijeme kada mi je rezervoar snage na rezervi, a to mi se ne događa često. Potrebna mi je i snaga i nada, bez toga se lako urušiti. Vjerojatno manjak snage otud što zadnjih mjeseci baš puno radim, radim i sada na takozvanom odmoru, tzv. jer je poluradni i neplaćeni, a i dalje se ne stižem nekim stvarima posvetiti kao što bi trebalo. Ne kao što ja mislim da bi trebalo, nego kao što bi pošteno bavljenje novinarstvom nalagalo. Ne nedostaje mi znatiželje, interesa, žara, tema kojima se želim baviti, taj mi je pogon vitalan kao da sam još na počecima, ali kao da sam na počecima su mi i uvjeti rada, i to me počinje umarati. Iz tog umora mi se najveća satisfakcija čine dobre suradnje. Dakle, pametni, pošteni suradnici i pristojni uvjeti rada. Iz toga može nastati nešto dobro. 

**Važan deo Vašeg rada tiče se i života romskih zajednica u Hrvatskoj, posebno [položaja romske dece](https://soundcloud.com/barbara-matejcic/ja-tu-ne-bih-zivio) i njihovog isključivanja unutar školskog sistema, a jednom prilikom ste izjavili da „lakše ostajete bez reči od siromaštva, nego od zločina“. Danas je siromaštvo tabu tema, posebno ono koje je posledica strukturne nepravde, a iz njega se najteže i izlazi. Ima li nade da se to u postojećem sistemu, koji počiva na nejednakostima i profitira od diskriminacija, ikako promeni?**

Ta izjava se odnosila na ono što sam vam rekla u vezi rata: od rata očekujem užase. Teže podnosim suočavanje s ekstremnim siromaštvom u kojem danas žive, primjerice, romska djeca u Zagrebu i na raznim mjestima u Hrvatskoj. Gledate ih i vidite na što će im život ličiti, a znate da to ne bi trebala biti zadatost, to ne mora biti tako. Vjerujem li i da možda ipak neće biti tako? 

Ranije mi je bilo lakše vjerovati. Krajem prošle godine sam sudjelovala na tribini povodom 15. godišnjice provođenja Zakona o suzbijanju diskriminacije pa sam obavila malu reviziju tema kojima sam se bavila, a radi se o širokom ljudskopravaškom spektru – romskih, ženskih, etničkih, mignatskih, lgbtiq+ prava, ratnih žrtava... Ni u jednom od tih područja nema bitnog napretka. O istom o čemu sam pisala prije 15 godina bih mogla i danas, samo su se otvorile još neke nove teme, a neke unazadile kao ženska prava i rastući rasizam i nacionalizam. Dakle, sve je isto i još malo gore. 

**Preplavljeni smo informacijama za koje se čini da su u digitalno doba „svima dostupne“, naš fokus, pažnja i sposobnost procesuiranja su ozbiljno ugroženi, u porastu su ne samo fake news, već i članci koji pre imaju ulogu da sakriju važne informacije, nego da obelodane nešto što je od javnog interesa, budući da se informacijama ratuje, ali i manipuliše, kontroliše i porobljava. Suština novinarstva svakako nije puka razmena informacija, i ono mora imati ljudski faktor, postavljati pitanja i podsticati kritičko mišljenje, što retki novinari poput Vas i rade. Koliko je to danas, u doba veštačke inteligencije i „gotovih rešenja“, ali i u odsustvu etike, empatije i solidarnosti, otežano?**

Toliko je otežano da pratitelji medija poimenice znaju svaku novinarku i novinara koji savjesno obavljaju svoj posao. Ti su ljudi dragocjeni. Voljela bih da kolektivno shvatimo da je novinarstvo javno dobro. Znam da to nije lako kada su publiku mediji toliko puta iznevjerili. No ima još tih dragocjenih džepova i voljela bih da ih podržavamo kao što podržavamo, nadam se, bendove i pisce koje volimo. Nema čistijeg novca za novinarstvo od onog koji dolazi od publike. 

**Kao mentorka u radu sa mladim ljudima preispitujete pojam objektivnosti u novinarstvu, odnosno pitanje (klasnih) pozicija i perspektiva, što se često gubi iz vida. Kakve povratne informacije dobijate od mladih ljudi u tom kontekstu i donose li mlade generacije malo optimizma?**

Rekla bih da obostrano – oni na mene i ja na njih - djelujemo kao onaj *Free fall tower* u lunaparkovima. Prvo se dižemo i napuhujemo entuzijazmom, a onda se vrišteći ispuhujemo u dugom padu. Radim s različitim grupama mladih ljudi i brzo vidim napredak i u shvaćanju i prakticiranju novinarstva i u razumijevanja svijeta u kojem žive, mada je to nekima već sasvim jasno, jer i rade i studiraju i nemaju za pristojan život, pogotovo s cijenama stanarina u Zagrebu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/add993d7-c249-4754-9f28-6767c55bd001)
Novinarstvo je javno dobro, foto: Robert Gašpert{.caption} 

Nastojim u njima raspiriti ideju da je novinarstvo važno, zato što u to bez ostatka vjerujem, i da ga se može raditi i uzbudljivo i odgovorno, a oni meni daju nadu da ću imati u njima kvalitetne skorašnje kolege i suborce koji su, k tome, odvažniji od moje generacije i neće se dati iskorištavati za nejavne interese ni potplaćivati. I u tom nam se kratkom periodu *honeymoona* šire zjenice i maštamo, mada ih nastojim upoznati s realnošću tržišta. A onda dio njih, često oni koji bi novinarstvu najviše htjeli dati, zakorače u njega profesionalno i sudare se s nalozima koji nemaju veze s novinarstvom s kojim smo se bavili, s *clickbait* opremom svojih tekstova, s niskim honorarima i ispodprosječnim plaćama. Tu oni krenu vrištati i klonuti, a onda im se i ja pridružim kada čujem kako im je i, posebno, ako odustanu od profesije. No moji su studenti još dovoljno mladi i dovoljno entuzijastični pa se nadam da ćemo se ipak zajedno kretati gore-dolje kroz profesiju. 

**I za kraj – vest ili tekst koji su po Vama obeležili proteklu nedelju i godinu.**

S užasom i divljenjem pratim sve što se događa u Srbiji, zadnjih dana posebno. I s posebnim udivljenjem za žene na ulicama. 


S užasom i divljenjem pratim sve što se događa u Srbiji, zadnjih dana posebno. I s posebnim udivljenjem za žene na ulicama

na prvoj liniji

Matejčić: Živimo posljedice rata, nasilje se prenosi generacijama

Dogovor iz 1970. godine okončao je krvnu osvetu među stanovnicima Malesije, a običajno pravo učinilo je da pogibije i obračuni prestanu. Ovaj nepisani zakon ubrzo se proširio i na druge albanske zajednice. 

Publicista i novinar Gjok Dukaj govori o prošlim i sadašnjim vremenim, kao i o snazi date riječi koja se održala.

"Ne postavlja se pitanje zbog čega je data besa, zbog čega je data riječ, nego da li je data besa, da li je data riječ", ističe Dukaj, govoreći o kulturnoj baštini Malesije koja je kroz običajno pravo uspjela da održi i u svakodnevnom životu primijeni drevne kulturne kodove. 

Što je država jača, besa je manje potrebna kao socijalni regulator, kaže Dukaj, ali je treba proučavati kao kulturni fenomen i važan dio tradicije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/H9GAvYNzG2Y?si=XKH3spD0j_d5oZZA" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Politikolog Kristjan Dukaj smatra da Kino sala Doma u Tuzima u kojoj se 1970. odlučilo o ukidanju krvne osvete treba da postane Muzej „Besëlidhja e Malësisë“, gdje bi bilo izloženo mnoštvo postojećeg arhivskog materijala i novih ostvarenja posvećenim upravo ovom događaju. 

"Utoliko prije što mnogi pojedinci, kulturni i javni poslenici, NVO udruženja u zemlji i dijaspori, u susret ovom datumu redovno organizuju raznovrsne aktivnosti, okrugle stolove, konferencije i simpozijume, svjesni važnosti BESE za današnja i buduća pokoljenja".



Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija.{.caption}


Besëlidhja e Malësisë

Besa: Riječ koja je spasila Malesiju

Država nije mehanički sat nego sinergija ljudi, pa je važno otvarati pitanja vrijednosti i simbola koji ljude pokreću. Jedan drug kaže, njemu je najvažnija vladavina prava, a nije ga briga za četnike i veličanje ratnih zločina. I meni je važna država prava, sve dok počiva na prećutnom dogovoru da su ljudi rođeni jednaki. Ako taj dogovor pak odredi da je neko višeg ranga, jer je iz preče nacije, čistije krvi  – onda imamo posla sa pravnom legitimacijom nasija. Ili kad muž prebije ženu, taj prećutni dogovor može glasiti da je batine zaslužila. Ili kad maltretiraju novinare, itd. 

Granica uzbune u primjene propisa je diskreciona i ona je snaga pravne države. Lični integritet sudije i tužioca je sama pravna država, a snaga da se djeluje sa pozicija pojedinca je pravo. Svi zakoni i instituti ne znače ništa, ako javni diskurs podmuklo podržava nasilje i veliča zločin u ime kolektiva. Ako se naokolo prostru kolektivni identiteti bazirani na krvi ili misticizmu, sami čovjek kao fikcija pravne države ostaće bez vazduha i slobode da diše. Držimo li ga stalno u uzbuni, izazivanjem nemira i vjerske pokore, on će se u većini slučajeva povući ili slomiti. Zato su i ekonomija i pravna norma tek servis u rukama onih koji pokreću političke procese – preko ideja i simbola. Ekonomija je „apsolutno korisna, čista služba, puka korisnost“, kako kaže Giorgio Agamben i dodaje: „kao takva ne može ni znati ni odlučiti čemu bi trebala služiti“. 

Dakle, softver je ideologija, ono što pokreće i uvezuje novce, regule i narode. Drugi je problem što je i termin "narod" prevaziđen a naš lokalni softver dozlaboga zastario. To samo podsjeća da ga se mora obnoviti u skladu sa pravcem koji određuje nekakav minimalni humanitet. A taj minimalni humanitet smo imali, obrni-okreni, u nekoliko decenija stare Jugoslavije. Tada je crnogorsko društvo u skokovima uhvatilo priključak sa svijetom, makar donekle, makar sporadično, ali sa jasnim vrijednostima koje danas žele da satru. 

Poenta je – kad lansiraš četništvo kao kolektivnu histeriju, okrenuo si brod u pravcu iz kojeg te nijedna pravna država ne može spasiti. I to ne zato što nije bilo dobrih četnika i nevinih žrtvi partizana, nego zato što je riječ o agresivnoj politici etničke ucjene i prinude koja se od Drugog svjetskog rata na ovamo potvrdila i devedesetih. Pa ako je nekome daleko Sutjeska, neka se sjeti Prijedora ili Foče. Poslije toga, neka mi neko kaže da unošenje kipa ratnog zločinca u crkvu nije zločin, da pored Sina Božijeg stoji Pavle Đurišić. I da će nas pravna država, kao da je živo biće sačuvati od pojačanog i osmišljenog potapanja normale, neskrivenog stranog uticaja i veleizdaje odozgo. Sve to mogli smo vidjeti prije neki dan u selu Gornje Zaostro kod Berana kad su zločinca unijeli *na kant* u sigurnu božiju kuću .

Razumijem da sve djeluje kao karikatura, i sam svjestan da većina ljudi misli samo na dobro porodice i miran san, ali kad ekstremisti zajače, osvajaju prostor predviđen za dobre i samirne ljude. Politički centar je dobio šansu da se rodi u Crnoj Gori nakon 2020. i nije se rodio. Jaka ljevica se nije stvorila. Veliki prostor je otvoren za upliv ekstremizma zdesna. Taj prostor branimo, taj prostor bi trebalo da bude i crkva, i žao mi je što nijedan pop ovih dana nije rekao – ne može, ljudi! Ovo nije dobro! Zato je važno prepoznati da je veličanje notornog koljača jedna vrsta disciplinovanja pastve. Udara se preko mjere, bira se opaki koljač iz prošlosti, da se pošalje poruka "svojima" – vjernicima, Srbima, pravoslavcima – *ovako ćemo, braćo i sestre, je l' neko ima nešto protiv?*

Dobio sam ovih dana poruke čitalaca koji kažu: ja sam Srbin, ali ovo ne podržavam. Ti glasovi su dragocjeni i oni nam trebaju. Bivša vlast je formatirala svoju poželjnu srpsku opoziciju kroz delikventske figure i kozački trans, zato je potreban svaki glas razumnog čeljadeta u Crnoj Gori, koje neće dozvoliti da njegov identitet kroje najgori.

Pogledajte primjer Zete, hiljade ljudi predstavlja jedan klovn koji liči na Kočićevog junaka na drogama. Taj provincijalizuje, unižava i žigoše jednu bogatu geografsku oblast i sve njene ljude. Neka većina glasa za tog našeg Pipuna, dabogda, ali Zeta je mnogo više i bolje od toga. I svi to znaju, i oni koji koriste situaciju da love i oni koji se osjećaju kao lovina.

Da zaključim - crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci. Pritisak o kojem se rijetko govori a koji trpe ljudi srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere kojima se šalje poruka da kleknu i poljube kamu. Oni znaju, oni osjećaju i vide zlo vrijeme, ali nemaju politički alat da to iskažu. Njih treba imati na strani crnogorskog građanskog projekta. Zato odgovor ne smije biti nekakav kontra-nacionalni ekstremizam, nego postojana odbrana postulata slobodnog društva. 

Šta to znači, na žalost, ni u svijetu više ne znaju, kriza smisla je globalna, što cijelu stvar čini dodatno teškom, uznemirujućom, opasnom. 


Crnogorski javni prostor se ekstremizuje, dualizuje i konfrontira. Meta su građani, manjine, zajednice, pojedinci

obožavanje koljača

Disciplina kičme

Stvari su se u Crnoj Gori toliko raščistile da su crkveni oci unijeli  bronzanog idola, vojvodu Pavla Đurišića u crkvu. Uradio je to Metodije, mladi episkop SPC, zvijezda u usponu, čovjek koji je bistu ratnog zločinca u selu Gornje Zaostro kod Berana najprije otkrio, a onda uz himnu Srbije seljanima preporučio za kumira, mučenika i sveca.

Na istom su slavlju potom napadnuti novinari Pobjede i Vijesti, iskusne kolege Stevo Vasiljević i Boris Pejović, koji su maltretirani i udarani. Vasiljevića su četnici - ali bukvalno ljudi odjeveni u četničke uniforme, sa šubarama - vukli do nekog šatora i slomili mu dio radne opreme.

Zašto fašizam uvijek završi u nasilju, pitanje je za filozofe. Mogu samo kratko reći da se fašizam i rađa u nasilju, da on jeste politika nasilja. Zato je dobro što su se stvari ovako raščistile, da jedan glavar SPC djelom razbuktava nasilje i podiže izdajnički stijeg kvislinga u ime cijele crkve. 

Iako nedostojna i bijedna seoska zabava, skup u Gornjem Zaostru je pokazao da građani Crne Gore ne moraju da brinu, jer je sve u njihovim rukama. Prosto je – ako treba da pobijedi politika tabadžija, krvnika i crnih kapa, pa onda neka tako bude! Neka Crna Gora krene u tom smjeru koji je ravan propasti, ali demokratski garantovan većinom. Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji. 


Taj će nered biti sve veći, što se budemo više igrali istorijskih tumačenja i popovanja. Fariseji bi to i htjeli, da jedan suštinski kriminalni politički polet uvedu u legalne tokove, da se zloglasni koljači predstave kao ratni simboli i martiri, kako bi se iz te fikcije crpila logika straha u sadašnjosti. Jer niko ne govori o 1943. godini zbog prošlosti, tema je budućnost i sadašnjost zemlje koja treba da prelomi između dvije opcije. Jedna opcija je vjerski nacionalizam, unitarizam i revizija prošlosti po mjeri bjesnila koje se promoviše sa oltara, a druga je opcija da se tom istom crnom bauku skrši vrat.

Biće to teško izvesti na izborima dok god postoji ozbiljna kriminalna sprega koju sponzoriše i beogradski režim, biće teško i zato što je politička ponuda škart, a međunarodna liberalna demokratija u grifu istog tog crnog fašizma. Ali građani prosto moraju istupiti, izolovati Demokratski front, satjerati ga u ćošak. Takođe, ljudi moraju pritisnuti svoje lidere, posebno one manjinskih naroda, da ne prave saveze sa fašistima. I u tom slučaju biće teško, jer su kriminalci već zadužili svoja oružja, neformalne bande čuvaju i samog predsjednika Skupštine, što je samo vrh ledene šubare koja pluta polako ali pouzdano. Vidjeli smo, bratanac je čuvao Andriju Mandića, mladić je osuđivan, pa kad je zapucao na civile, istražni organi nisu mogli da pronađu radni ugovor. Još jedna odlika fašističkih grupa, krvna hijerarhija i tribalni prenos ovlasti.

Na kraju – crkva. U monaškom životu poslušnost je vrlina iz koje pustinjaci crpu  podvižničke snage. Ali ako misliš o crkvi kao društvenoj instituciji, onda bilo koja vrsta poslušnosti i skrušenosti nije vrlina nego najopasnija toljaga koju neko konačno mora baciti. Makar jedan predstavnik crkve, pop, ili popadija, morali bi se ovih dana oglasiti u ime Hrista, ako ne u svoje lično ime, i reći – unošenje totema Pavla Đurišića u hram Božiji je gadluk u kojem ne želim da učestvujem. 

Na žalost, ne očekujem da će se to desiti, jer ni Srpska crkva ne djeluje drugačije od totalitarno ustrojenih političkih sekti koje zakidaju misao u korijenu i oduzimaju pojedincu pravo glasa. Zato će mudrosloviti otac X, a kleti otac Y, obojica suštinski u istom čvoru, koji odoka možemo nazvati i omčom. Sve izgleda kao da je omča spremna, ili, kao što to reče dobitnik Trinaestojulske nagrade Bećir Vuković: "Grana je suva, samo treba cimnuti nesrećnicu (Crnu Goru) za mrtve nogare da se strovari na zemlju i pregrne lopatom zemlje." 

Moguće da je tako, ali postoji i drugi scenario – da većina u jednoj zemlji pokaže zrelost  i politički nađe izlaz iz bjelodanog nasilja u koje je fašisti vode. Bilo bi lakše da postoje nekakvi lideri na centru, ili ne daj bože snažna ljevica, ali i u nedostatku ozbiljnih političkih kapaciteta, sa ovim što imamo, kao društvo, nekako moramo izaći na crtu fašizmu, opet i opet. Sve drugo bi značilo da Crna Gora zapravo i ne treba da postoji kao državni garant i kultur-orijentir. U tom slučaju banda će nastaviti da klanja svojim kipovima, a narod da slavi svog krvavog boga, kojeg će nevjernima utjerivati batinom.




 Ono što je sigurno – građani imaju dovoljno informacija, dokaza, materijalnih i duhovnih, da je jedna grupa političkih otmičara ojačana crkvom krenula u destrukciju i zavođenje nereda u zemlji.

sprem'te se

Fašisti prešli liniju sa koje nema nazad

Izašao je dugo očekivani DC-jev blokbaster – novi Superman. Radnja filma se fokusira na planiranu invaziju koju Boravija planira da izvede nad Jarhanpurom. Imena navedenih država su izmišljena za potrebe filma.

Boravija je blizak saveznik Amerike, u kojoj konce iz sjenke vuče milijarder Lex Luthor, dok je Jarhanpur tradicionalno neprijatelj SAD-a, sa nacijom koja se guši u siromaštvu i civilnim stanovništvom pod rizikom izumiranja. Lex Luthor je, u dogovoru sa boravijskim predsjednikom Vasilom Ghurkosom, izvezao 80 milijardi dolara vrijednog oružja toj zemlji i čekao da sukob započne. Kasnije, pak, saznajemo da je od te svote novca mnogo značajnija teritorija koju Luthor treba da dobije kao čin „podjele plijena“ nakon izvršenog genocida nad Jarhanpurcima.

Dobro opremljena vojska, sponzorisana od strane američkog milijardera, krenula je na civilno stanovništvo zatočeno iza ograde. Predsjednik Boravije putem razglasa izgovara da Boravijci ne mogu biti mirni sve dok ulice ne budu preplavljene krvlju svakog Jarhanpurca.
Ali ovo nije tekst o zamišljenim konfliktima. Niti je Superman film o Boraviji i Jarhanpuru.
U pitanju je hrabri čin reditelja da ratove kritikuje u trenutku kada se oni događaju, a ne decenijama nakon – kada je to Holivudu prihvatljivo. Aluzije na Gazu su više nego očigledne.
Toliko očigledne da ridikulizacija (npr. selfiranje pored ubijanja), kao i hiperbola (globalna zavjera potpomognuta bogatstvom i propagandom) nemaju svoju umjetničku vrijednost. Već živimo u najgorem od svih svjetova, ne trebaju nam izmišljeni. U svijetu u kojem Izrael bombarduje punktove za humanitarnu pomoć, ukida pristup hrani Palestincima i izgladnjivanjem ubija djecu, za koju tvrde da bi svi do jednog postali divlji teroristi željni ubijanja Jevreja. Porodice su ubijane dok su stajale u redu za vreću brašna. Kolone gladnih gađane su ciljano kao „strateške prijetnje“. Gaza je suočena s najgorom glađu u modernoj istoriji, a UN upozorava da desetine hiljada djece umire jer je Izrael blokirao dovoz hrane i medicinske pomoći. Glad je pretvorena u oružje rata.

Izraelska vojska koristi i sisteme biometrijskog nadzora za katalogizaciju svakog Palestinca, dok dronovi autonomno skeniraju zgrade i napadaju na osnovu vjerovatnoće da se unutra nalazi „neprijatelj“. Algoritamski genocid – ubijanje po statistici.

Sve pod plaštom investicija, raspodjele imovine etnički čistog prostora i gradnje ekskluzivnih rizortova na krvi i kostima nedonoščadi. Govorili o Trumpu i Netanyahuu ili Luthoru i Vasilu, nije bitno – granica horor fikcije i horor stvarnosti se briše.

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao film… I čitavo vrijeme sam se meškoljio po stolici i nadao se da će kraj biti srećan. Više nego ikad sam želio da pobjede dobri momci. Kao da će to pomoći Palestini i mojoj savjesti, koja mi nagriza mozak što sjedim u bioskopu dok umiru djeca.
Kraj filma je došao – konflikt je spriječen, vojnik nije ubio golorukog mladića koji je držao palicu sa zastavom Supermana, Luthor je uhapšen, otkrilo se da su uvriježena mišljenja kreirali majmuni-botovi na društvenim mrežama, a mediji su izjavili da su cijelo vrijeme bili obmanjivani.

Ali u stvarnosti nema happy enda. Na podignutu zastavu Supermana, nema niko da doleti i spasi stvar. Tzv. međunarodna zajednica ćuti. Izraelske bombe, sponzorisane novcem poreskih obveznika Amerike i Evrope, i dalje ruše zgrade i živote. PreCrna Gora se tome [priključila](https://rtcg.me/vijesti/ekonomija/738926/crna-gora-odobrila-izvoz-vojne-opreme-izraelu-posao-stopiran-zbog-turskog-embarga.html). Panta rei, a mi plivamo u krvi.

Nema otkrivanja zavjere, nema obraćenja savjesti ni srećnog raspleta.

Umjesto hapšenja zlikovaca, nagrađuju ih novim milijardama dolara vojne pomoći. Umjesto priznanja zločina, dobili smo PR mašineriju koja svaku bombu pretvara u „legitimnu odbranu“, a svaki masakr u „kolateralnu štetu“. Nema medija koji priznaju da su lagali – naprotiv, oni i dalje ponavljaju narative koje im isporučuju glasnogovornici vojske. I nema heroja: samo algoritmi koji računaju vjerovatnoće, birokrate koje potpisuju dozvole za smrt i svijet koji skroluje videe influensera na TikToku… Ili pak u bioskopu gleda Supermana. Svi su vidjeli što se sprema, ali nisu uradili ništa da spriječe genocid.

Palestinci se mole Bogu, ali ukoliko on postoji – moraće da ih moli da mu oproste. Gaza je sravljena do temelja.

Kraj projekcije.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/PRJia6v6mf4?si=19NGiRGze3WAhicd" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe> 

Dok se dešavao genocid, ja sam gledao Supermana

**In medias res – šta bi značilo da Kotor izgubi mjesto na listi svjetske prirodne i kulturne baštine pod zaštitom UNESCO?**

Brisanje Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora sa Liste svjetske baštine UNESCO-a, bi značilo da smo kao društvo toliko duboko potonuli, da nismo u stanju da sačuvamo najvrijednije što imamo, ono što je na međunarodnom nivou prepoznato da ima izuzetnu univerzalnu vrijednost za cijelo čovječanstvo. Značilo bi gubitak međunarodnog statusa i ugleda, ali i gubitak jednog od ključnih resursa na kojem se trenutno zasniva naš razvoj. Turisti koji dolaze u Boku ne dolaze sigurno zbog novih apartmanskih zgrada, loše infrastrukture i turskih suvenira, već zbog prirodne i kulturne baštine – zbog toga što se nalazimo na toj prestižnoj Listi sa još 1240 lokaliteta iz cijelog svijeta. 

**Šta bi nam to reklo o državi, odnosno vlasti?**

Gubitak mjesta na UNESCO listi bi pokazao da u suštini nismo svjesni vrijednosti koju imamo, a koju nismo mi stvorili već naslijedili, od ove čudesne prirode i svih koji su na ovom prostoru živjeli i stvarali prije nas, od zajednice koje je ostavila crteže u Lipcima do one koja je izgradila zgradu Jugooceanije. Bila bi to potvrda da, nažalost, nemamo državu sa funkcionalnim sistemom koja je u stanju da zaštiti kulturnu baštinu, što je po Ustavu u obavezi. Nažalost, jasno bi to pokazalo kako ne shvatamo da je razvoj mnogo kompleksniji od gradnje konfekcijskih zgrada i apartmana za turizam, i da trenutno očigledno jedino znamo betonom da “valorizujemo” prostor i uništavamo ga zarad kratkoročne dobiti pojedinaca, ali ne i da sačuvamo njegove vrijednosti. I na kraju, ali ne manje bitno, bio bi to ogroman gubitak za sve stanovnike Boke i cijele Crne Gore, nas kojima je Područje Kotora bitno kao dio našeg nasljeđa i identiteta, kao i nedogovornost prema budućim generacijama kojima smo u obavezi tu baštinu da ostavimo.

**Kako smo došli do situacije koja je kulminirala predlogom resornog ministra da se održi referendum za ili protoiv UNESCO statusa Kotora?**

Do situacije u kojoj se nalazimo došli smo nesviješću i neodgovornim pristupom državnih i opštinskih vlasti, već više od dvije decenije, koje su mislile da će moći, uz isključivo deklarativnu posvećenost očuvanju Područja Kotora, ne raditi ništa suštinsko što je potrebno za njegovu zaštitu, a sa druge strane graditi sve što su naumili. Sada kada je konačno jasno da moramo da sprovedemo ozbiljne mjere ukoliko želimo da sačuvamo status na Listi svjetske baštine isplivalo je to da imamo i one koji misle da nam taj status nije potreban. Posebno je zabrinjavajuće da taj narativ koji je nažalost vrlo dominantan u Crnoj Gori, gdje se razvoj poistovjećuje isključivo sa gradnjom, a zaštita prostora smatra kočnicom razvoja, dolazi ovaj put od strane ministara prostornog planiranja, i to za prostor svjetske baštine. 

**Dakle, problem nije od juče, možete li dati hronologiju?**

Dugogodišnje urušavanje sistema zaštite, katastrofalno planiranje i nefunkcionalan sistem upravljanja su uticali da smo degradirali vrijednosti Područja Kotora i da postoji rizik da ih izgubimo i nađemo se na Listi svjetske baštine u opasnosti. Na to je jasno ukazano kroz ovogodišnje odluke Komiteta za svjetsku baštinu. Međutim, još od 2003. godine taj Komitet upozorava na problematičan uticaj koji prekomjerna i nekontrolisana urbanizacija može imati na izuzetnu univerzalnu vrijednost područja. Od tada se urbanizacija prostora samo povećava, tako da smo došli do situacije u kojoj je zbog nje degradirana vrijednost područja. 

**Što je tu ključni problem, loše planiranje, ili loša uprava?**

I jedno i drugo. Ključni problem je svakako veoma loš sistem planiranja u Crnoj Gori, i loši planovi uključujući i Prostorno-urbanistički plan Opštine Kotor, prema kojem se nastavlja problematična urbanizacija i devastacija prostora.  Uz to, nažalost nemamo adekvatne mehanizme zaštite ovog kompleksnog područja, kao ni funkcionalne mehanizme upravljanja. Savjet za upravljanje Područjem Kotora je još 2017. godine jasno naveo da je potrebno preispitati pravno-institucionalni okvir i unaprijediti mehanizme i tijela za upravljanje Područjem. Od tada pa do danas ništa se nije uradilo na tom polju. Imamo Savjet za upravljanje koji nije funkcionalan, koji se skoro tri godine nije ni sastajao, Mendžment plan koji nikako da revidiramo već šest godina, a i inače ga ne koristimo. 

**Šta kao građani možemo da uradimo kad izvršna vlast diktira ovakve ideje?**

Mislim da je trenutno ključni problem što nažalost nemamo osnova da vjerujemo našoj izvršnoj vlasti. Posljednjih dana imamo izjave predsjednika Opštine Kotor, ministarke kulture i medija, izjave predsjednika Vlade,  kojima nas uvjeravaju da su posvećeni očuvanju Područja Kotora na Listi svjetske baštine. Međutim, isti oni su ti koji su nas doveli do ovog stanja ugroženosti, svojim djelovanjem tj. nedjelovanjem. Isti oni koji nisu do sada sazvali sjednicu Nacionalne Komisije za saradnju sa UNESCO-m, koji nisu smijenili nestručnog ministra iako je to bio zahtjev upućen od grupe više od 50 nevladinih organizacija i 40 pojedinaca. 

Nažalost, ne vjerujem u njihovu deklarativnu “posvećenost” i “brigu” o baštini, jer su do sada imali prilike da je pokažu. Međutim, imajući u vidu da su odluke Komiteta za svjetsku baštinu jasne, nadam se da će konačno krenuti da ozbiljno rade ono što je njihova obaveza, zbog međunarodne zajednice, i zbog građana i građanki Područja Kotora i Crne Gore. U cijeloj ovoj situaciji nadu daju pojedini stručnjaci unutar institucija koji ipak znaju posao i posvećeni su, rijetki su, ali se nadam da će konačno oni krenuti da se slušaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/91b47e0d-de25-4e65-b7f4-4f28a30078d3)
Foto: Privatna arhiva{.caption}

Što se građana/ki tiče, tužno da je moramo da trošimo vrijeme i energiju na to da stalno iznova podsjećamo vlasti i inistitucije da treba da rade ozbiljno i odgovorno posao za koji su plaćeni. Ali, očigledno moramo da ih kontrolišemo, i tražimo da preuzmu odgovornost. Moramo da zahtijevamo uključivanje struke i građana/ki u procese, ne samo formalno već stvarno. Treba da smo jasni i glasni, da kažemo da nam je naša baština važna, da utičemo da se mijenjaju sistemi koji očigledno nisu za opšte dobro kao i da doprinesemo koliko možemo na druge načine. 

**Kad govorimo o Boki, govorimo o ambijentalnoj cjelini. Je li pejzaž ovdje ikad shvaćen u svojoj organskoj povezanosti sa kulturnim dobrom?**

Nažalost nije, i to je jedan od ključnih problema. I dalje se očigledno ne shvata da je Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora upisano na Listu svjetske baštine zbog sklada između graditeljstva i prirodnog okruženja, zbog pejzaža u cjelini. Ukupni kulturni pejzaž je taj koji u stvari ima tu izuzetnu univerzalnu vrijednost, ne ni Kotor ni Perast pojedinačno, ni Risanski mozaici, ni barokne palate,.. već cjelina. 

Na UNESCO Listu svjetske baštine je prvih dvanaest lokaliteta upisano 1978. godine. Već slijedeće 1979. zajedno sa piramidama u Gizi, Versajem, praistorijskim crtežima u Valkamonici, dolinom Katmandu, Persipolisom, Damaskom,.. upisano je i šest dobara iz Jugoslavije među kojima i Područje Kotora uz Dubrovnik, Split, Stari Ras sa Sopoćanima, Ohridsko jezero i Plitvička jezera. Područje Kotora je dakle među prvih 57 lokaliteta koji su upisani na Listu svjetske baštine, i ono je jedno od prvih koje se našlo na toj Listi zbog vrijednosti ukupnog pejzaža. Potpuno je vizionarski bilo da je još te 1979. godine prepoznato od strane stručnjaka iz Jugoslavije da je njegova izuzetna univerzalna vrijednost “harmonična simbioza prirodnih fenomena i graditeljskog nasljeđa”. Ta simbioza je ono što UNESCO od 1992. uvodi kao novu vrstu kulturne baštine i definiše kao kulturni pejzaž - zajedničko djelo prirode i čovjeka.  

Međutim, tužno je da mi u Crnoj Gori očigledno i dalje nismo svjesni, posebno naši donosioci odluka i planeri, da je kulturni pejzaž Područja Kotora taj koji ima izuzetnu univerzalnu vrijednost i da prekomjernom i neadekvatnom urbanizacijom direktno uništavamo tu vrijednost. 

**Jednom je sa pozicije zvanične države rečeno, parafraziram, da se Boka gradnjom može učiniti još ljepšom.**

Kada neki prostor, kao što je Boka Kotorska, tretiramo kao kulturni pejzaž koji ima vrijednosti kulturne baštine, svakako moramo imati u vidu i da je jedna od karakteristika samog pejzaža njegova promjena. Pejzaže koji nisu arheološki lokaliteti već područja života, svakako ne možemo konzervirati. To su sistemi koji žive i u određenim segmentima se mijenjaju, samo je pitanje na koji način. Kod kulturnih pejzaža moramo identifikovati njihove ključne karakteristike i vrijednosti i njih obavezno sačuvati. Kroz savremene intervencije možemo stvarati nove slojeve koji će poštovati i odražavati naslijeđenu harmoniju. Međutim, na našu žalost, to nije slučaj sa gradnjom koju imamo u Boki posljednjih decenija. To najbolje ilustruju primjeri koji su u potpunosti uništili kulturni pejzaž, kao što su novo naselje u Kostanjici, masovna izgradnja u Dobroti, proširenja postojećih hotela, kao i svi predimenzionisani objekti sa apartmanima koji trenutno niču u zalivu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b3427f38-f7e5-4f7b-9fc3-c2a852219bcc)
Kostanjica, Boka Kotorska, foto: Boka news{.caption}

**Planira se za pojedince i grupe, ne za dobrobit cijele zajednice...**

Mora se samo jasno naglasiti da su za veoma problematičnu i prekomjernu izgradnju prije svega odgovorni loši prostorni i urbanistički planovi, koji definišu ključne parametre: zone za gradnju, gustinu, volumene i namjenu. Ti loši planovi rađeni su isključivo na osnovu želja i pritisaka investitora, a djelovanje kolega arhitekata se u takvim okvirima svodi samo na kozmetiku, jer najčešće nemaju hrabrosti ni profesionalne etike da isprojektuju nešto drugačije. Naravno, javlja se i nelegalna gradnja, ali to je mnogo manji problem u odnosu na ono što se sprovodi u skladu sa planovima.

**Uzmimo primjer gradnje žičare od Lovćena. Vi ste taj posao kritikovali. Zašto?**

Uz izgradnju objekata značajan uticaj na pejzaž ima i izgradnja infrastrukture. Iako su nam kvalitetne i savremene saobraćajnice naravno neophodne, nažalost u posljednje vrijeme na primjerima širom Crne Gore vidimo da njihovu izgradnju prate često preveliki, nepotrebni i preagresivni zahvati koji devastiraju pejzaž. I primjer žičare Kotor-Lovćen je nažalost jedan od tih, jer su se zbog izgradnje stubova žičare probili agresivni pristupni putevi koji su devastirali padine Lovćena. To je sigurno moglo da se uradi i bez tako velikih intervencija, da se nije išlo na varijantu koja je očigledno bila najjeftinija za investitore. 

**Cijela Crna Gora je na udaru promjena koje nisu u skladu sa očuvanjem kulturne baštine, materijalne i nematerijalne. Koji su to nematerijalni obrasci koje gubimo uništenjem materijalnih dobara kao što su suvozidi ili maslinjaci?** 

Terasasti pejzaži, formirani kao rezultat poljoprivrednih djelatnosti na terenima u nagibu, sa potpornim zidovima izrađenim u tehnici suvozida, predstavljaju jedan od najkarakterističnijih primjera kulturnih pejzaža, i mogu se naći širom svijeta, uključujući svakako i područje Mediterana. Oni zaista predstavljaju reprezentativan primjer sistema održivog korišćenja zemljišta. Suvozidi nisu služili samo kao podzidi već i za sprječavanje erozije, kontrolu toka vode, mikroklimatsku regulaciju, ali i održavanje biodiverziteta. Održivost kakvoj danas težimo, već je vjekovima praktikovana kroz iskustvo naših predaka, način na koji su koristili i oblikovali prostor. 

**Iako Kotor svi vezuju sa gradske zidine, blago koje treba čuvati je raznoliko i seže do pradavnih slojeva kulture stanovnika obale i zaleđa.**

Kod Područja Kotora je navedeno da se njegova izuzetna univerzalna vrijednost baš ogleda u harmoničnoj integraciji arhitekture “sa kultivisanim terasastim predjelom na obodima visokih kamenitih planina.” Dakle, obradivi doci sa podzidima od suvozida su jedna od ključnih karakteristika područja svjetske baštine. Nažalost svjedoci smo da se taj pejzaž savremenom urbanizacijom koju trenutno imamo na prostoru Dobrote, Prčanja, Mula potpuno uništava. Zato bi očuvanje terasatih pejzaža sa suvozidima, kao i očuvanje same tehnike izrade suvozida, trebalo da bude jedan od prioriteta u zaštiti područja svjetske baštine Kotora. Ali ne samo kod njega, već i svih drugih zona u kojima su terasasti pejzaži sačuvani, kao što je recimo proctor izuzetne Ulcinjske maslinade u uvali Valdanos. Ti tradicionalni sistemi prostorne organizacije i te drevne tehnike predstavljaju svakako mogu doprinijeti ekološkoj održivosti prostora, posebno u doba klimatskih promjena.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fc8c2b44-b3cc-474e-bf63-0113fb5fe949)
Suvomeđa, terensko istraživanje, foto: Privatna arhiva{.caption}

**Koliko zapravo građani Crne Gore znaju o arheološkim slojevima, ili, šta bismo mogli naučiti od drevnih stanovnika naše zemlje?**

Generalno mislim da znamo vrlo malo, čak i o slojevima iz bliže prošlosti, a tek o onima iz starijih perioda. Uz to, imamo pojedinačne lokalitete koji su poznatiji, ali i jako puno onih slojeva koji još nisu istraženi. Relativno skoro su kolege arheolozi počeli da se bave planinskom baštinom, i otkrivaju tumule, stećke, gradine i u tim za život naizgled neuslovnijim predjelima, nastale od strane zajednica o kojima malo znamo. Ali čak i ovako bez puno informacija mogli bi dosta da učimo samo iz toga što su nam oni ostavili – kako se gradi u skladu sa karakteristikama prostora i kako se zna gdje se što gradi, kako sa lokalnim prirodnim materijalima i jednostavnim tehnikama možemo stvarati funkcionalne, zdrave i lijepe prostore. 

**Stoji li uopšte konstatacija da se nematerijalna baština u savremenom svijetu teže čuva od materijalne?**

Nematerijalne prakse, vještine, vjerovanja i znanja su stvarale sve materijalno što nam je ostalo i oblikovale pejzaže. I istina je mi trenutno možda možemo fizički da sačuvamo neki malter iz XVII vijeka, i trebali bi iako to nažalost nije uvjek tako, ali više ne znamo kako se taj malter pravio. Možda uz pomoć hemijskih analiza možemo da dođemo do njegovog sastava, ali ne znamo tačno proces njegove izrade i način korišćenja, koji je jako bitan. Mnoga znanja su izgubljena, a još mnoga su u fazi da mogu uskoro nestati. Zbog toga je posebno značajno svo ono nematerijalno nasljeđe koje je opstalo do danas, i koje bi morali očuvati. U periodu smo kada ima jako malo onih koji i dalje znaju način pripreme i korišćenja krečnog maltera, tehniku izrade drvene šindre ili gradnju suvozida. Takve bi vještine trebalo prvo prepoznati, zaštititi i pomoći onima koji su nosioci tog znanja da se ono dokumentuje i prenese dalje. 

**Na kraju, kako vidite budućnost crnogorske prošlosti?**

Ako ovako nastavimo, budućnost naše baštine svakako ne vidim kao svijetlu. Neodgovorno se ponašamo i uništavamo čak i ono što je formalno zaštićeno kao najvrijednije, a toliko toga još nismo ni prepoznali ni zaštitili. Mi ponavljamo već godinama o neophodnoj zaštiti industrijske arhitekture ili arhitekture XX vijeka, koju smo u međuvremenu već skoro uništili. Pred očima nam nestaju tradicionalne kuće, izuzetna sela i katuni, koje nismo u stanju da zaštitimo. Od ogromnog broja izuzetnih nekropola stećaka koje imamo u Crnoj Gori zaštićene su samo tri koje su na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Uništavamo svakodnevno izuzetne istorijske puteve, koje još nismo ni prepoznali kao dio baštine, sem puta Kotor-Krstac koji jeste zaštićen kao kulturno dobro, ali koji je trenutno u alarmantno lošem stanju. I da ne govorimo o svim izuzetnim kulturnim pejzažima koje Crna Gora ima i koji su njeno najveće blago. Bez svijesti o njihovom značaju transformišemo ih i uništavamo dio po dio.

Ako se uskoro ne osvijestimo i ne promijenimo odnos prema baštini, ako ne krenemo u hitno uspostavljanje sistema koji će je čuvati, uništićemo najznačajniji resurs koji imamo i ostaviti generacijama koje dolaze samo mrvice blaga. A to ovaj izuzetan prostor ne zaslužuje. 

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}







Arhitektica Aleksandra Kapetanović iz NVO Expeditio govori o zaštiti kulturne baštine i neizvjesnoj sudbini kulturnog statusa grada Kotora

razvoj i propast

Kapetanović: Turisti u Kotor ne dolaze zbog apartmana, nego zato što je na UNESCO listi

Sa predsjednikom Jedriličarskog kluba Delfin iz Tivta dr Franom Tripovićem razgovarali smo o tradiciji jedrenja u Boki Kotorskoj i tajnama plovidbe na vjetru.

Na koji način razvoj turizma utiče na očuvanje nematerijalne baštine i pomorski mentalitet, kako se najbrže uči snalaženje na moru i još mnogo toga saznali smo od našeg domaćina.

JK Delfin iz Tivta prvi je jedriličarski klub osnovan u Crnoj Gori. Utemeljen je 1951. godine kao Pomorsko-brodarsko društvo Delfin. Od tada do danas jedriličari Delfina sudjelovali su na brojnim regatama, te osvojili u evropskim i svjetskim okvirima relevantna priznanja.

Boka Kotorska je sve više postaje turistička oblast, a sve manje povezana sa svojom pomorskom tradicijom. Tripović kaže da je jedriličarstvo osnova pomorskog znanja i života i da se tradicija može održati živom samo kroz edukaciju mladih, te jačanjemm široko dostupnih i aktivnih jedriličarskih klubova.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/JPTyfMbHs2M?si=Qmv0WlBA_rp2aQyX" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Jedriličarstvo je osnova pomorskog znanja i života. Boka može biti turistička, ali mora ostati pomorska, kažu u Jedriličarskom klubu Delfin

jedriličarski klub delfin

Punim jedrima za Boku: Pomorstvo kao osnova identiteta

Etnološko putovanje, ali i tehnološki ekspetiment koji traje – tako bi se mogla opisati kolonija "Sve boje Crne Gore" koja već osmu godinu proučava i promoviše vunu kao tekstilnu bazu za umjetnički i modni izraz. 

Ove godine u selu Novakovići kod Žabljaka pravili su se abažuri i srodna svjetleća tijela od vune, bojena isljučivo biljakama koje rastu na tom podneblju.

"Pepeo, pokvarena surutka, čak i dječja mokraća, služile su ženama u prošlosti da dođu do pigmenta za bojenje vune", kaže dizajnerka tekstila i modna kreatorka Jelena Đukanović koja je osnovala Institut za vunu Crne Gore. Kao organizatori kolonije u Institutu se trude da što više promovišu upotrebu vune u svakodnevnom životu. Okupljaju umjetnike, etnologe, tehnogole i studente, uglavnom žene, koje su zainteresovane za nastavak tradicije koju je Crna Gora olako napustila. 

Dok se u zapadnoevropskim zemljama vuna cijeni kao dragocjena sirovina i koristi u različite svrhe – od tekstila do termoizolacije – u Crnoj Gori se već decenijama tretira kao otpad i postaje ekološki problem. Nakon propasti domaće tekstilne industrije, već više od trideset godina u Crnoj Gori ne postoji sistem otkupa vune. Na teritoriji Crne Gore uzgaja se oko 155.000 ovaca, koje godišnje proizvedu oko 200 tona vune koja se baca.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/BQQnXsDWiGg?si=xLN36TMitqSZjK4E" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Produkciju video priloga pomoglo je Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za pluralizam medija{.caption}

Umjesto što vunu bacamo, mogli bismo je koristiti na način kako su to radile naše pretkinje