S temom iseljeništva prvi sam se put potpunije sreo dok sam otaljavao pripravnički – mangupski nazvan stručno osposobljavanje. Proveo sam devet mjeseci u tadašnjem Centru za iseljenike. Kasnije je on evoluirao u Upravu za dijasporu, potom i Ministarstvo dijaspore, a paralelno s tim je nekako evoluiralo i moje interesovanje za migratornu problematiku.
Kroz godine sam uvidio dvije matrice koje se naširoko rabe, barem kad je riječ o crnogorskim selidbenim kretnjama. Prva se tiče izokrenutog zaključka o uzrocima. Kao da smo neizlječivo navučeni na ideju kako nas ima svuda, i ne samo to – u tom upitnom detektovanju porijekla, od kafanskih do akademskih vakela, uviđamo znake moći. Jer nas, je li, ima svuda, jer smo se širili kroz vjekove na sve okolne teritorije, diljem balkanskog, ali i planetarnog šara. Nevezano da li u tome bude istine, ili je sve rezultat kolektivno produkovane fatamorgane, pomislio sam da tu nešto u startu ne valja.
Činjenica da Crnogoraca ima svuda nije mi bila za pohvalu, već za lament nad težako-ratničkom mukom naših predaka. Ljudi su najčešće bili primorani da bježe odavde glavom bez obzira. Potom smo, mi današnji, velikodušno iskoristili mogućnost logičke manipulacije, pretvarajući nesrećnu okolnost u supermoćni, biblijski poduhvat nacionalne ekspanzije. Uzmimo samo za primjer najstariju crnogorsku iseljeničku zajednicu. Dvadesetak porodica iz Stare Crne Gore naselilo je Peroj 1657. godine, pošto se istarsko tlo decenijama oporavljalo od devastirajućeg učinka kuge. Crnogorci su bili pokusni zamorci koje je zapalo da udahnu novi život na području kontaminiranog raja.
Druga generalizacija dolazi sa suprotne strane: lijevog ideološkog spektra. Nemali broj puta čuo sam tvrdnje da su iseljenici u biti nacionalisti, jer patriotska vatra žešće gori u njihovim negoli u našim prsima. To se ispoljava u bizarnoj potrebi da, uprkos uređenom životu u inostranstvu, povazdan naklapaju o rodnoj grudi. Drukčije rečeno, nemogućnost da se u potpunosti sjedine s društvom različite sociokulturne signature nudi im sigurno zaleđe u vidu nekih tamo dalekih, mitskih korijena. I onda ih oni idealizuju do nivoa svetačkoga, nedodirljivoga, prirodno klizeći u nacionalizam, tražeći lijeka svojoj rascijepljenoj sudbini.
Ipak, i ovdje se olako zamjenjuju teze. Odnosno, jedna se uzima kao prototip za sve druge. Istražujući primjere kako iz svoje, tako i iz drugih familija, zaključio sam da dominantna pobuda iseljenika nikako ne mora biti nacionalistička, iako nekad zna skliznuti u tu vrstu patosa. Čini mi se da je ona ponajviše kulturološka. U zemlji drugih (kako je naziva Lejla Slimani) teško dospijevaju do stadijuma potpunog uzemljenja.
Živeći u tuđini, u okruženju koje se iz pregršt razloga prema njima nikad neće dokraja otvoriti i prigrliti ih s očekivanom totalnom prisnošću – krajnjim dometom kulture i civilizovanosti – iseljenici instinktivno gaje svoju prepoznatljivu emociju prema postojbini. I stoga nema u takvom mehanizmu održanja ničeg trulog, nikakvog pritvornog apstrahovanja kakvim se služi nacionalizam. Život dijaspore obilježen je tihom patnjom gotovo ontološkoga karaktera, nečim što je stvar samo njihovog stanja duha. Mi što nemamo takvo iskustvo nemamo ni pravo da im prišivamo vlastitu, na pristrasnosti ovoga ili onoga tipa zasnovanu dijagnozu.
Najveći problem upravo je u pomenutom uopštavanju. Fenomen rasijanja pojednostavljuje se ukrupnjivanjem i samim tim obezličavanjem jedne zastrašujuće složene pojave. Gubi se iz vida da je dijaspora, uzmemo li u obzir samu njenu genezu, zbir ogromnog broja individualnih trauma, žitija međusobno mnogo više različitih nego li sličnih, premda im se priroda može svesti na manje-više istu šemu. Ali to dobijamo jedino kad se posmatra puka spoljašnjost. Kad želimo sve to obilje pojasniti jednim te istim, iz ko zna kakve potrebe za najprostijom mogućom skicom. Zaboravljamo na raznolikost gradivnog materijala. Stoga, u ovom slučaju, treba krenuti od pojedinačnom ka opštem. Treba insistirati na ličnim pričama. One nose posebni sentiment, mnogo pouzdaniji za kreiranje obuhvatnijeg zaključka. Jer zbog poznavanja ličnoga budeš obazriviji prema opštem, pa se prema tome ličnome potom odnosiš kao prema dragocjenom uzorku, da ne kažem modelu.
Eto, osvrnem li se samo na vlastitu porodicu, nalazim dvije značenjski kapitalne priče. Moj prađed Sava, očev đed, otisnuo se u Sjedinjene Američke Države krajem XIX vijeka, u jednom od prvih iseljeničkih talasa preko „velike bare“. Na vrhuncu, do 1910. godine, istim putem otići će više od 20.000 mladih, zdravih, vojno sposobnih Crnogoraca – što je gotovo desetina tadašnjeg ukupnog stanovništva ove zemlje. Sava se pred odlazak vjerio s Mitrom, zvanom Keka, mojom prababom. I onda ga je ona, poput neke golijske Penelope, dugo čekala.
Prađed se nakon sedam godina dovukao bez prebijenog dolara. Kuda se tačno dijevao, što je činio – ostala je tajna. Uglavnom, u bjekstvu od domaćeg neuspjeha, doživio je inostrani, kolosalni, i vratio se tamo otkuda je i utekao. Zasnovali su porodicu, a onda je buknuo rat. Da li zbog želje da se iskupi za prethodni krah, ili iz čisto patriotskih pobuda kakve će pokrenuti mnoge bivše iseljenike, Sava je u opštoj propasti osjetio priliku. Neki onostrani poziv. Odmetnuo se sa ekipom i tokom jednog naleta hajdučkog dišpeta opljačkao i zapalio pograničnu austrougarsku postaju.
Vičan bijegu nije bio, pa je brzo završio u lancima. Najpouzdanija verzija njegove dalje sudbe kazuje da je skončao u Vuksanlekićima kraj Tuzi, gdje je bio stacioniran surovi austrougarski logor. Malo je ko otuda izašao živ. Iza logora je ostalo memorijalno remek-djelo Draga Đurovića, iza Save Nikolića sinovi Nikola i Matija, supruga Keka doživotno upropašćena smrtima nekoliko ostale djece uzrokovanih španjolicom, a u današnjici prazna grobnica na mjesnom groblju u Krscu i porodična trauma o kojoj se, zarad mira potomaka, najradije ćutalo.
Srećniji scenario pratio je majčinu stranu. Stana, bistra i stamena Durmitorka, rođena sestra majčinog đeda po ocu Milovana, udala se nakon rata za Hercegovca i odselila u Montanu. Kao da je tragala za naprednijom verzijom svoga voljenoga Durmitora. Njihov odlazak značio je početak uspješnog doseljeničkog kalemljenja, praćenog brakovima, poslovima i daljim rodovskim uvećavanjem. I pored svega i nakon svega, Stana je ostala mentalitetski vezana za otadžbinu. Na svoj način bolovala je emigrantsku boljku, pa se na svoj način i nosila s njom. Hiljadama kilometara udaljena od rodne kuće, spaljivane tokom rata, pa obnavljane nakon rata, donekle je zavarala hronični nedostatak podigavši istovjetnu kuću u Montani, sa centralnim oltarom u vidu onog legendarnog svenamjenskog kredenca. Da li se onda barem malo umirila, ili je, naprotiv, do kraja živjela u stanju stalne iseljeničke uznemirenosti, čežnje za domom koja ju je i grizla i hranila – nemamo pojma. Niti ikoga pitamo. Samo nagađamo, s vremena na vrijeme, u ritualnom održavanju porodične mitologije.