Kao i svaki wannabe filozof sa diplomom psihologije, odavno sam dopustio sebi da prilikom pisanja svoje patologije projektujem na čitav svijet, kao univerzalna pravila. Tako sam, iako postoje obilni evolutivni i istorijski dokazi da su ljudi migratorska vrsta, uvijek iz svoje prizme podvlačio zašto je to tako. Jer se, gdje god da odem, osjećam srećno prvih nekoliko mjeseci. Otkrivam ulice, prirodu, sve djeluje novo, ne znam jezik i ne kapiram ljude. Kako ne razumijem ni jednu jedinu riječ, u mojoj (kvazielitističkoj) glavi mogu da razglabaju francusku teoriju i poststrukturalizam, a u stvarnosti vjerovatno komentarišu dupe đevojke koja je prošla pored kafića. Isto kao i svuđe. Ali ja to ne znam.
Poslije se već naviknem na ljude, upoznam druge, približim se i formiram veze, te skontam da melanholika perfekcionistu ljudi razočaravaju nezavisno od geografskog područja. Jebiga. Stvari postanu navika, rutine postaju opresivne, a vrijeme prolazi brže jer stvari počnem da uzimam zdravo za gotovo. Kažu da djeci duže traje dan jer im je sve novo i mogu da se udube u detalje. Poslije, kad odrastemo, ne percipiramo stvarnost kao novost koju je vrijedno istražiti. Sve postane otupljeno, a svakodnevne stvari tek dovoljno nezanimljive da se u njih udubimo i potrošimo mentalnu energiju zbog koje sat sporije otkucava.
Svi znamo da je ovo privilegovana pozicija lika koji je vjerovatno previše slušao Radiohead i čitao Schopenhauera. Pozicije drugih migranata su radikalno drugačije. Oni nemaju kancelariju, univerzitetsku biblioteku, fellowship i pristup kulturnom kapitalu. Oni su pobjegli od bombi i nemaštine, ja od balkanske bukačine i mediokritetštine.
Od kada sam se preselio u Estoniju, uvidio sam da su desni političari, kao i u ostalim državama Evropske unije, mnogo zabrinuti oko migracije. Ne može se to osjetiti u svakodnevnom životu običnog čovjeka. Ljudi su tihi, introvertni, ljubazni i, za naše poimanje stvari, povučeni. Mislim da i sve da imaju neki rasistički sentiment, bili bi previše stidljivi da upute oštriji pogled, a kamoli nešto dobace.
S druge strane, zna se ko su evropskim političarima zaista migranti – ne toliko mi koji smo prije svega bijeli, pa potom i obrazovani i zaposleni u akademskim institucijama; koliko oni koji po rasnoj i klasnoj pripadnosti ne mogu da se prekategorišu u expatse. Expat je klasni termin smišljen za migrante koji se Evropljanima sviđaju: akademce, Erasmus studente, i digitalne nomade; kojima Estonija obiluje. Kažu da je to tako jer ova država lako daje vize i dozvole boravka ljudima koji imaju online poslove na daljinu.
Ja sam imao nešto drugačije iskustvo. Tri puta su me vraćali iz imigracionog zbog onog standardnog “fali ti jedan papir”. Ode priča o najdigitalizovanijoj zemlji u kurac, ako nisi iz EU. Još na šalteru nijesu bili sigurni da li je ta Crna Gora u NATO-u, pa sam bespotrebno ispunjavao neke nebulozne formulare o služenju vojske u drugoj državi. Koju, pretpostavićete lako po mom izgledu, svakako nijesam služio.
Onda sam se vratio u “domovinu” po taj jedan jebeni papir o neosuđivanosti, da bih ga potom morao izvaditi, ovjeriti i pečatirati na tri različita mjesta. Naravno, kad se službenici smiluju da uopšte budu u kancelariji. Sjetio sam se da sam, ipak, prema Estoniji prestrog. Ona je, na kraju krajeva, po mom iskustvu radikalno bolja kako od balkanskih državica, tako i od “pravih evropskih zemalja”. U njoj se ne osjećam kao građanin drugog reda i treće klase. Za razliku od “pravih evropskih zemalja” u kojima su došljaci kategorično podijeljeni.
U njima postoji pet klasa migranata: expat I, expat II, expat III, migrant, izbjeglica.
Expat I su investitori, preduzetnici i direktori startupova.
Expat II su digitalni nomadi, hipsteri iz Holandije, UK-a i Njemačke koji su se uželjeli mira.
Expat III su visoko obrazovani Balkanci, Istočnoevropljani, akademici i strani studenti;
migranti su Ukrajinci koji su pobjegli od rata; a izbjeglice tamnoputi ljudi koji su isto pobjegli od nešto drugačijeg rata i/ili nemaštine.
Od ovih posljednjih se po Evropi i Americi zahtijevaju nadljudske sposobnosti da bi bili priznati među ljudskom rasom na Globalnom sjeveru. Ako ne spasiš bebu koja pada sa 10. sprata Spiderman sposobnostima – oprosti, brate – onda si samo potencijalni silovatelj naših (!) žena, sestara i majki. Ili, u boljem slučaju, koljač naših dobrih momaka, koji bi u drugom kontekstu bili samo nasilnici i “klošari”. Kao što znamo, i Crna Gora je radosno prigrlila te antimigrantske trendove i reprodukovala hostilnu stvarnost za one koji se ne uklapaju u kalup naše vjere, boje kože i nacije. Pitajte Turke i Azere kojima su spaljene radnje.
U Talinu mi niko ispod prozora nije skandirao o ubijanju i protjerivanju, tako da se ne mogu požalit. Prema svim parametrima su me lijepo primili, za razliku od “vrele” dobrodošlice koju su migranti dobili kod nas.
Isključivo sam iz medija saznao o velikoj zabrinutost imigracijom desničarskih partija Estonije. Znoje se zbog onih Marokanaca koji su jurišali u afrički dio Španije, iako su se skoro svi vratili doma sjutradan.
Na radiju, kažu mi prijatelji koji pričaju ovaj komplikovan jezik, je neki estonski Milan Knežević kukao kako će ti crni migranti preplaviti Evropu, uključujući Estoniju. Nije se mnogo doticao klimatske krize koja će zbog požara i poplava uništiti dio svijeta koji će morati tražiti utočište drugdje – jer u nju ne vjeruje. Ali je brinuo o smanjenju broja populacije i praznom prostoru koji se širi Estonijom poput magle. Nije vidio nikakve korelacija između “problema” i rješenja. Tako to biva sa vladajućom klasom, desničari su isti đe god da se okreneš od Mediterana do Baltika: siju mržnju, šire strah i izmišljaju neprijatelje.
Ne samo da se od migranata moraju kreirat nepostojeći problemi, već se i sami migranti izmišljaju u svrhu političkih kampanja. Iako je migracija jedna od glavnih tema predstojećih izbora, ovdje nijesam vidio mnogo tamnoputih ljudi, the migranata. Izgleda da desnica preferira dosadnu tradicionalnu prehranu: majonez i krompir. Bez odstupanja, molim. Makar ne onih uočljivih. Ako su uočljive onda si migrant, ako nijesu – onda si expat, pa možeš proć.
Migranta od expata dijeli isključivo to koliko je njegov dolazak poželjan konzervativcima koji su već unutra. Prvi „uzima poslove“, drugi „donosi talenat“. Jedan je avanturista koji istražuje svijet, drugi ekonomski migrant koji je trebalo da ostane kući. Jedan ima relocation, drugi deportation. Granica između njih nije državna, nego klasna i rasna.
Ja sam, gdje god da odem, expat. Bilo u ledenu Estoniju sa toplom dobrodošlicom, ili ranije u topliju Njemačku sa nešto hladnijom dobrodošlicom – svakako prolazim. Ne jer sam manje migrant od Sirijca ili Marokanca, nego zato što imam dovoljno pogrešnu boju pasoša da čekam na šalteru, ali dovoljno pravu boju kože, obrazovanje i posao da poslije tog šaltera mogu da se vratim u univerzitetsku kancelariju. Sistem me malo jebe, ali me ne smatra prijetnjom. To je evropska verzija jednakosti.
Tužna, paradoksalna stvarnost se ogleda u tome što desnica paniči da će kontinet kojem ubrzo prijeti nagli pad populacije preplaviti oni drugačiji, kojih gotovo da nema, ignorišući stvarne probleme klimatske krize, koja će dovesti do proizvodnje ljudi koji će morati da bježe. Oni sigurno neće imati luksuz da migraciju romantizuju kao ja na početku ovog teksta. Njima novi grad neće biti nekoliko mjeseci uzbudljivih ulica, čudnog jezika i projekcije francuske teorije na ljude u kafiću. Biće mjesto na kojem moraju dokazivati da zaslužuju da postoje.
Ja sam, srećom, dokaz Staroj dami već priložio. Diploma, ugovor o radu i dovoljno svijetao ten. Fali još samo jedan papir.