Makar jednom sedmično, kod Crnogorskog narodnog pozorišta, sa strane Vučedolske ulice, naiđem na mrtvu pticu. Tradicionalni susreti sa palim letačima traju već skoro pet godina, preciznije od kad radim u pozorištu. Dio zgrade prema Vučedolskoj uglavnom je u staklu, a koleginice koje su svikle na taj prizor objasniće mi da ptice nemaju sposobnost razaznavanja fenomena refleksije. Od siline udara u letu, većina njih ostane mrtva na trotoaru. Jedan od kolega, koji je valjda želio da ispadne faca u kolektivu, kazao je da je to vrsta ptica kamikaza.  

Pomirljivo sam shvatio da se tu ništa ne može učiniti i prihvatio objašnjenje da je to jednostavno tako. Moji susreti sa palim Ikarima postali su gotovo svakodnevica, posebno u proljećnom periodu i u jesen, u sezoni migracija, kada češće preskačem preko leševa dok prolazim stazama ptičijeg Staljingrada. 

Indiferentnost prema ptičjem pomoru bi se nastavila da prije nekoliko dana, dok sam biciklom prilazio parkingu, nisam primijetio još jednu žrtvu staklene iluzije. S tim što je ona pokušavala da uzleti. Pola metra od nje ocrtavao se trag svježe krvi, što znači da je pala neposredno prije nego što sam naišao.  Parkirao sam bicikl i vratio se do majušne ptice, slične vrapcu, ali sa jarko žutom bojom... Bila je mirna, uspravna, a ispod nje je kapala krv. Jednim malim skokom sa trotoara je doskočila do trave. Primakao sam joj se, kažiprstom je pomilovao po glavi, a ona nije imala više snage da se plaši.  Nisam znao šta treba da uradim, pa sam otrčao do portirnice, uzeo vodu i maramice i vratio se, a ona je i dalje bila na istom mjestu. Uzeo sam je u ruku i ponio što dalje na travnjak, položio je, a ona je gledala prema meni. Čuo sam da me je pitala šta će sad da se desi. Znao sam da će da umre. Kolega je prolazio i pitao šta se zbiva. Ne dižući glavu, suvo sam odgovorio: „Ptica umire“. On ništa nije rekao.  

Pratio sam njene posljednje trzaje, oči su joj se postepeno sklapale – čudno je posmatrati smrt iz te blizine. Nakon što je sklopila oči, noge su joj se nekoliko puta zgrčile dok nisu postale voštane. Odletjela je u smrt, a ja sam „odletio“ na posao.  

Koliko sam uspio da provjerim uz pomoć AI-ja, bila je to ptica čižak, žuto-bijele boje sa dugim crnim prugama. 

**Razmjere smrti**

Kasnije sam se informisao: smrt ptica prilikom udara u staklo zgrada naziva se kolizija. Ako je staklo prozirno, misle da mogu letjeti kroz njega, a ako je reflektujuće, mogu zamijeniti odraze za pravo drveće i nebo. Ptice ne udaraju u staklo zato što su sklone suicidu (ili uslijed dosadnih predstava), već se sudaraju s prozorima jer ga ne vide, odnosno u staklu vide odraze vegetacije ili neba. Evolucija nije pripremila ptice za suočavanje sa staklom, kao što ni mi nismo programirani da letimo.  Sudari se mogu dogoditi u bilo koje doba godine i u bilo koje godišnje doba, ali su najčešći u zoru i sumrak tokom proljećne ili jesenje migracije.

Mnoge ptice migriraju noću i tada vještačka svjetla predstavljaju opasnost jer privlače selice u urbane pejzaže, posebno u uslovima niskih oblaka ili [magle](https://www.allaboutbirds.org/news/why-birds-hit-windows-and-how-you-can-help-prevent-it/).  Prema istraživanju iz 2024. godine, samo u SAD-u je procijenjeno  preko milijardu ptica žrtva udara u staklo. [Dalja istraživanja](https://www.audubon.org/magazine/window-strikes-are-even-deadlier-birds-we-thought) su pokazala da je riječ o brojci od preko 3 milijarde mrtvih ptica na godišnjem nivou od udara u staklene građevine. Poređenja radi, takođe u SAD-u, broj ptičjih smrti uzrokovanih spoljnim faktorima (kao što su mačke, motorna vozila, elektroenergetska postrojenja, turbine za vjetar i dr.) ne prelazi 80 hiljada [godišnje](https://en.wikipedia.org/wiki/Bird%E2%80%93window_collisions). 

Iz saopštenja iz 2022. godine, organizacija CZIP (Centar za zaštitu i proučavanje ptica) navodi procjenu da se [u Njemačkoj](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/612398/czip-siluetom-sprijeciti-da-ptice-udaraju-o-staklenu-povrsinu) 100–115 miliona ptica godišnje sudari sa staklenim površinama, što odgovara udjelu od 5 do 10 odsto svih ptica u Njemačkoj. Dakle, u urbanim četvrtima staklene zgrade su ubjedljivo najveća prijetnja po ptičiji život. Novija istraživanja pokazala su i da oko 60 odsto ptica koje dožive udar u staklo [ne preživi](https://www.theguardian.com/environment/article/2024/aug/07/death-toll-for-birds-hitting-buildings-may-be-over-1-billion-a-year-in-us-report). 

Dastin Partridž (Dustin Partridge), doktor nauka iz organizacije NYC Bird Alliance, tvrdi da je to velika prijetnja za ekosistem: „Ubijaju se ptice koje bi inače mogle preživjeti i razmnožavati se godinama. Većina ptica koje smo pronašli u sudarima bila je inače potpuno zdrava.“  

Zgrade bilo koje veličine mogu uzrokovati koliziju, a većina se zapravo događa kod kuća ili niskih zgrada - [ne kod nebodera](https://www.audubon.org/magazine/window-strikes-are-even-deadlier-birds-we-thought). Događaj u SAD-u koji se desio u noći 4. oktobra 2023. godine, kada je preko hiljadu ptica selica svoj put završilo ranije nego što je planirano zakucavši se u Kongresni centar Mekormik Plejs (McCormick Place) u Čikagu – veliku staklenu zgradu – dospio je na naslovnice širom zemlje i podstakao Službu za ribu i divlje životinje SAD-a (U.S. Fish and Wildlife Service) da sazove samit. Na sastanku su učestvovale grupe za posmatranje ptica, vladine agencije, arhitektonske firme, istraživači, organizacije za „tamno nebo“ i drugi. Osnovali su [Savez za sprječavanje sudara ptica](https://www.stopbirdcollisions.org). Prvi projekat bio je upravo da ogromnu staklenu zgradu Kongresnog centra Mekormik učine bezopasnom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/53a8303c-6fc7-45d0-8c5b-eee58eb31053)
Primjer printa na staklu, foto:verrage.com{.caption} 

Plan je uključivao nanošenje malih bijelih tačaka u obliku mreže od 5 cm na površine svih prozora, pomoću folije koja se lako postavlja. Od završetka projekta, broj uginulih ptica na toj lokaciji opao je za oko 95% u poređenju sa migracijama prije ove [promjene](https://www.npr.org/2025/10/17/nx-s1-5571014/bird-migration-collisions-glass-buildings).  Ovo se dešava u trenutku kada je Trampova administracija oslabila savezne mjere zaštite ptica selica, oslobađajući kompanije odgovornosti za slučajno ubijene ptice. 

**Mjere protiv staklene smrti**

Primjenom dizajna prilagođenog pticama u novogradnji i adaptacijom postojećih zgrada, projektanti mogu značajno smanjiti sudare. U SAD-u mnoge kompanije nude tzv. sigurno staklo za ptice, a cijena je često samo 5 posto viša od standardnog stakla. Osim toga, smanjenje vještačkog svjetla noću može pomoći u ublažavanju dezorijentišućeg efekta na ptice koje migriraju[ noću](https://www.audubon.org/news/what-does-bird-safe-glass-even-mean).  

„Isključivanje spoljašnjih reflektora tokom sezone migracije ptica, isključivanje svjetla noću na nenaseljenim spratovima, mehanizmi koji bi svjetlost usmjeravali nadolje ili jednostavno – spuštanje roletni i zavjesa na prozorima...“, ističe [Nik Dan](https://www.bbc.com/serbian/articles/cm2k3kdwjgyo/lat) (Nick Dann).  

Inicijative za gašenje svjetla dobijaju na snazi u američkim gradovima, uključujući Dalas, Hjuston, Filadelfiju i Njujork. U Francuskoj brojni gradovi gase ulična svjetla kako bi uštedjeli energiju i smanjili uticaj svjetlosnog zagađenja na biljke i životinje.  Kompanija „Arnold Glas“ (Arnold Glas), sa sjedištem u Njemačkoj, nanosi na svoja Ornilux zaštitna stakla za ptice premaz koji reflektuje ultraljubičasto zračenje, koji je uočljiv pticama, ali je praktično nevidljiv ljudima.  

Nevladina organizacija CZIP (Centar za zaštitu i proučavanje ptica) jedina je kod nas ozbiljnije pristupila ovom problemu. Građanima su kao rješenje predložili naljepnice za staklo u borbi protiv staklene smrti. Preporučuju se naljepnice u nekoj jarkoj boji, posebno kada se radi o tamnijim staklenim površinama kako bi bile što uočljivije, kao i postavljanje naljepnica drugih oblika (tačke, mreže, linije), sve dok neobilježena površina između njih nije veća od našeg [dlana](https://www.vijesti.me/vijesti/drustvo/612398/czip-siluetom-sprijeciti-da-ptice-udaraju-o-staklenu-povrsinu). Dali su i smjernice o tome kako tretirati pticu povrijeđenu u sudaru. 

U sklopu projekta *Spring Alive*, donirali su naljepnice za javne zgrade, Erste banku, ali i za Crnogorsko narodno pozorište. Bio sam zadovoljan što je baš CNP bio jedna od prvih zgrada sa naljepnicama protiv kolizije, ali i razočaran što akcija nije nastavljena i što nije urodila plodom. Sa druge strane, internet pretraga ne prikazuje rezultate da su se neke od naših državnih institucija pozabavile ovim problemom kolizije ptica, ili možda sa tim nisu ni upoznate...  

Kad nismo u stanju da spriječimo ratove i pomor ljudi širom svijeta, ono što makar možemo jeste da učinimo da ptice slobodno lete našim gradovima, kad mi već ne možemo.  

„Nada je stvorenje sa krilima“, pisala je Emili Dikinson (Emily Dickinson), a aktivista i borac protiv korporativnih moćnika Ričard Grosman (Richard Grossman) pisao bi: „Skovaćemo novi um i konačno shvatiti da je duh životinjski“

Kad nismo u stanju da spriječimo ratove i pomor ljudi širom svijeta, ono što makar možemo jeste da učinimo da ptice slobodno lete našim gradovima

kolizija

Spasiti ptice od staklene smrti

Putujete prugom Beograd – Bar – Beograd, čudom inženjeringa 20. vijeka (kako mnogi opisuju ovu prugu), u okolini Priboja počinju da vam stižu one dosadne poruke „Dobro došli u BiH, mreža BH Telekom, usluge roaming (mada danas nema roaminga). Za one neupućene, nije u pitanju greška zbog blizine granica BiH,  nego ova pruga, jedan od simbola „bratstva i jedinstva“, cijelih 9 km zalazi u teritoriju Bosne i Hercegovine, tj. entitet Republika Srpska. Na tom potezu je i mala željeznika stanica Štrpci. 

**LOVĆEN 671**

Voz u Štrpcima se ne zaustavlja, osim ako nije u kvaru. U februaru 1993. godine, 27. u mjesecu, voz Lovćen 671 se zaustavio, skretničar ga je zaustavio. Tada se desila  Otmica u Štrpcima, jedan od najjezivih zločina u ratovima 1991-1995. Vojna jedinica Milana Lukića, „Osvetnici“, izvela je dvadeset civila iz voza, osamnaestoro jer su imali pogrešna imena, orijentalna, muslimanska, „jednog koji nije umio šutjeti“ i jednog „crnca“, nikad identifikovanog. Malo kasnije su ih maltretirali i tukli, zatim ubili i bacilli u rijeku Drinu. 

Lista civila za odstrijel, međutim, već je bila spremna u Beogradu. Kondukter je na prvoj stanici, po naredbi, upisivao imena svih putnika na kartama, što nikad ranije nije bila praksa. Do konduktera je stiglo naređenje (u toku sudskih postupka  saznaće se da su i vlasti i vojska SRJ posjedovali informacije da se planira zaustavljanje voza i otmica muslimana na mjestu koje ne pripada teritoriji SRJ) da im trebaju podaci putnika, zbog navodnog šverca. Ko je tog dana imao pogrešno ime ili prezime, nije imao šanse u vozu Lovćen 671. 

Nakon 6 sati vožnje iz Beograda, voz se zaustavio tamo đe ranije nije, u Štrpcima, tuđa teritorija, u ratu. Ušla je vojna jedinica ratnog zločinca Milana Lukića tzv. Osvetnici, Šešeljevci ili Bijeli orlovi, svejedno, izveli su  „obilježene“, sa njima i Toma Buzova, jedinog od više stotina putnika koji se „junacima“ suprotstavio povicima „Kuda ih vodite? Ima li u ovoj zemlji zakona? Kuda vodite te ljude?“ Među odvedenima, bio je i jedan 16-ogodišnjak. Dok su ih asortirali kao u klaonici i izvodili, čuo se i još jedan povik, ali ovog puta bodrenja: „Koljite balije!“, od strane jednog mladića. Pola sata kasnije, koliko je ukupno trajalo dok su „šešeljevci“ izvršavali „izbor asortimana“ (u Beogradu je sve već bilo pripremljeno, njima je ostalo samo da ih ubace u „korpu“), voz je nastavio putovanje prema krajnjoj stanici Bar.

Tomo Buzov, „čovjek koji nije umio šutjeti“, kako ga je nazvao pisac Boris Dežulović u maestralnom „epitafnom” tekstu, čini se da je posljednji trebalo da progovori: em što je po nacionalisti bio Hrvat (čitaj: „nepoželjan”), em  oficir JNA u penziji, te je možda  i najprije mogao da namiriše šta će „vojska” uraditi sa odvedenim, ali i sa njim. Dežulović u tekstu o Buzovu podcrtava: „Nije to bila prkosna, herojska gesta: samo ljudska, dakle suluda i besmislena. Znao je i on, kao i ostalih tisuću putnika, da ne može ništa spriječiti, ništa promijeniti i nikoga spasiti.“ Bio je to ludački hrabar gest. Zašto niko od stotine ostalih putnika nije reagovao, makar onako verbalno kao Tomo, tema je za sociološku studiju: da li je ta emancipatorska Jugoslavija odgajila samo skrušene poslušnike? A opet, šta ćemo sa činjenicom da je jedini koji se suprotstavio bio iz JNA-a, koštane srži bivše države?

„Aparatura za učitavanje bar kodova”, koju su primjenjivali Bijeli orlovi, nije mogla garantirati preciznost. Pojedina  prezimena stradalih kao Zeković, Ćorić ili Kapetanović pripadaju svim trima  konfesijama, a znajući za veliki broj „mješovitih brakova” toga vremena, lako su mogli da se zovu i Ivan, Nikola, Igor, ili obratno. Zamislimo da je u vozu bio putnik Jasmin (često ime sa „obje strane”) Lekić, pravoslavac, a kako samo zvuči „muslimanski”, Bijeli orlovi su u Drinu mogli baciti i „svoga“.  Naspram kriterijuma za odstrijel, u kojem se uzimalo ime i prezime, čak i parametri za ubistva režima Pola Pota, u Kambodži 70-ih godina, koji su  počivali na težnji da se istrijebe svi intelektualci, odnosno „oni koji nose naočare ili znaju neki strani jezik“ ˗ djeluju manje monstruozno.

Svaki zločin nad civilima u ratu je banalan, a zločini izgledaju još bizarniji kad kao motiv za izvršenje navode osvetu, kao što su izvšitelji iz voza 671 na sudskim procesima tvrdili. Banalno je i to što je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević, neposredno nakon zločina, poručio iz Prijepolja (odakle je najveći broj stradalih iz voza) da će prevrnuti nebo i zemlju da nađe otete. Izgleda da je „balkanski kasapin”, kako ga često nazivaju, masno lagao. Kasnije su se vlasti u sudskim procesima služile izgovorima da su nemoćne, jer se otmica desila na „tuđoj teritoriji”. Teritorija jeste dio entiteta R. Srpska, ali pruga je bila u nadležnosti Željeznica SR Jugoslavije. Većina zločinaca je osuđena tek nakon dugo vremena. Pored toga što su decenijama čekale na istinu i pravdu, porodice žrtava u Srbiji i Crnoj Gori nijesu mogle da dobiju status porodica civilnih žrtava rata, jer zakon propisuje da moraju nastradati od „delovanja neprijateljske vojske“, a SRJ i Republika Srpska nijesu bile u sukobu. 

Opsada Sarajeva, Srebrenica, Oluja… odavno su dobili status „mainstream zločina”. O zločinu u Štrpcima se nije govorilo mnogo. Činjenica da većina mlađe populacije nikad nije ni čula za ovaj zločin,  kaže nam da smo kao društvo i te kako uspješni u njegovanju „kulture zaborava”. Osam putnika iz voza 671 su bili građani Republike Crne Gore.  Od ukupno 21 žrtve do sada su pronađeni ostaci samo 4 osobe.

> Kao u Antigoni,  mi se još uvijek spotičemo o leševe koji nijesu dobili pravo da budu pokopani - Oliver Frljić povodom njegove predstave Aleksandra Zec

Kad se pogledaju repertoari „insistucionalnih pozorišta” na postjugoslovenskom kulturnom prostoru iz prethodnih decenija, teme iz jugoslovenskih ratova nijesu dovoljno zastupljene, prije svih u Beogradu i Zagrebu. „Nezavisna scena” je nešto drugo, ona je upravo tražila svoju tržišnu nišu u temama koje nijesu bile „prikladne” za oficijelni teatar. Istvoremeno, citirani Oliver Frljić, zatim Zlatko Paković i Igor Vuk Torbica, kao i Boris Liješević, Dino Mustafić i dr. bavili su se i bave se angažovanim političkim pozorištem. U naravi  svake tetarske izvedbe nalazi se određeni stupanj angažavonasti, piše teatrolog Darko Lukić, ali švedski teatrolog Wilmar Sauter ukazuje da bi se političkim pozorištem moglo nazvati samo ono koje se direktno i neposredno bavi konkretnim problemima o kojima se istovremeno odlučuje i na političkim nivoima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cb0d0a62-bc3a-43e9-96e4-42f453dec96b)
Oliver Frljić, Aleksandra Zec, foto: Petar Fabijan{.caption}

„Zvanični teatar” na ex Ju prostoru 90-ih, izuzev u Sarajevu (u situaciji opsade Sarajeva, i nakon nje, teatar u tom gradu odigrao je ulogu jednog od važnijih mehanizama za mentalno preživljavanje, SARTR), mahom se bavio nekim drugim realnostima, ne namjeravajući da kontekstualizuje političku situaciju oko sebe. I danas  se u javnim teatrima stvar nije previše promijenila. Prof. dr Dragićević Šešić u jednom od eseja u knjizi Moć Kulture je zapisala da teatar u svojoj repertoarskoj politici treba da bude odgovoran - da razvija  kulturu estetike i etike, kao kulturu solidarnosti, brige i empatije. Pozorište, pogotovo u devedesetim godinama bilo je na suprotnoj strani svog zadatka: evazivno, zabavno, udaljavajući publiku od konteksta, i od sebe same. 

Dvije decenije nakon decedesetih, i dalje, bolne teme stradanja, pozivanje na političku i ljudsku odgovornost u predstavama (Aleksandra Zec, Izbrisani i Dr Zoran Đinđić O. Frljića ili Pakovićeva Srebrenica: kad mi ubijemo ustanemo) nailaze na različite opstrukcije i napade. Dragićević Šešić piše o „zaboravu kao sramotnoj tišini” kao glavnom razlogu  što se izvedbe ovakvog tipa na Balkanu i dalje tretiraju kao antipatriotske i neprijateljske.

> Bićete odgovorni za konc logore, Borka Pavićević (maj, 1990, Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd)

Borka Pavicević (1947-2019), dramaturškinja, spisateljica i borkinja za zdravo društvo, tokom [prekida predstave](https://www.youtube.com/watch?v=h6UxmXdwpXM&t=36s) Sveti Sava (NP Zenica, tekst Siniša Kovačević) u beogradskom JDP-u 1990,  anticipirala je i najavila dešavanja oko nas. U trenutku kada su Šešeljevi teatrolozi i pristalice  prekinuli izvođenje predstave, ustala je i rekla „Bićete odgovorni za konc logore u ovoj zemlji”. Ti  isti, šešeljevci (Bijeli orlovi), između ostalog, su i glavni inspiratori Otmice u Štrpcima 1993.  Borku Pavićević 1993. smjenjuju sa mjesta umjetničkog direktora Beogradskog dramskog pozorišta zbog pokušaja da se repertoarski suprotstavi ratnoj histeriji. Zvanična umjetnost Crne Gore 90-ih (kao i zvanična politika) pratila je  beogradski nacionalistički i eskapistički smjer. Pismo crnogorskog ministra kulture iz 1994., iz vlade Mila i Moma, u kome dramske umjetnike iz Hrvatske naziva „bečkim konjušarima”, slikovito očitava pravac crnogorske kulturne politike toga vremena. Ne treba posebno napominjati da je protestno pismo reagovanja na taj čin potpisalo jedva dvadesetak kulturnih poslenika iz Crne Gore. 

Pišući o redefinisanju repertoarskih politika crnogorskih nacionalnih pozorišta Janko Ljumović ističe da „nacionalni interes danas mora biti ideja boljeg i pravednijeg društva, ili kao primjer uspješne emancipatorske prakse koja je osnova istorije pozorišta, pozorišta i drame.” Ljumović naglašava da su predstave Otpad (2002) Crnogorskog narodnog pozorišta, odnosno Enciklopedija izgubljenog vremena (2012) Kraljevskog pozorišta Zetski dom, označitelji promjena u repertoarskim politikama crnogorskih nacionalnih teatara, odnosno da sa njima započinje tzv. tranzicioni krug. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/38262946-91ef-42f6-8632-317aa322ec7c)
Otpad, foto: CNP{.caption}  

**ETIKA JE PREDUSLOV ESTETIKE**

*Enfant terrible* evrospkog teatra i po Gardijanu jedan od važnijih reditelja današnjice, Oliver Frljić, kad govori o mogućnosti postojanja institucionalnog političkog teatra u Hrvatkoj,  naglašava da ne postoje  predstave koje bi doista kritički govorile o Domovinskom ratu, o vladi ili nivou korupcije, jer „ljudi koji vode institucije se u pravilu postavljaju da ne bi dovodili u pitanje nametnute društvene konsenzuse ili politike onih koji su ih na te pozicije postavili”.  

Na nespremnost zvaničnika u postjugoslovenskom prostoru da teatru prepuste da se bavi  onim čime se bavilo od Eshila, presipitivanjem uloge i pozivanjem na odgovornost vladajućih nomenklatura, podsjetio nas je slučaj iz Podgorice iz 2022., predstave Pjer Paolo Pasolini režira stražni  Božiji sud, reditelja Zlatka Pakovića. Tadašnja gradska vlast je u sred rada na predstavi otkazala usluge Pakovića, tvrdeći da nije ispoštovao prvobitni dogovor. Paković je u svojoj scenskoj kritici crnogorskog društva „naknadno“ uvrstio i tadašnjeg predsjednika Crne Gore, i to je bio „prekršaj. Ne treba zaboraviti da ni politički izuzetno uticajna Srpska pravoslavna crkva nije imala interesa da predstava doživi premijeru. Generalna proba predstave je na kraju  emitovana online, iz privatnog prostora, i na kraju takva „perfidna zabrana“ proizvela je mnogo veću medijsku pozornost, nego li da je „izašla“ u dogovorenom prostoru, odnosno produkciji. I to je najčešća sudbina  tzv. angažovanog, političkog teatra, ne samo da ih institucije ne finansiraju, već se njihova „uspješnost” najčešće mjeri po reakcijama, zabranama, kontroverzama koje one nose sa sobom. 

Frljićeve predstave, pogotovo na početku karijere, zvanične politike i pojedini jugoslovenski kulturni krugovi nenaviknuti na  taj vid pozorišta često su napadali i opstruirali, pravdajući se time da su te izvedbe obični pamfleti i provokacije. Ipak, prije će biti da su im tw predstave smetale zbog sopstvene kreativne impotentnosti i zbog nacionalistčkih pobuda. Frljić u većini javnih nastupa navodi da je etika preduslov za kazališnu estetiku, očigledno je to u dubokoj koliziji sa iskonstruisanom, revitalizovanom kulturom sjećanja većine „jugoslovenskih kulturnjaka”.

**ŠTRPCI U CNP-U**

Prof.  Dragan Klaić, u knjizi *Početi iznova: promjena repertoarskog sistema*, iz 2016. piše da javna pozorišta treba da budu izazov politikama namjernog zaborava i uz sve to budu inspiracija, kao i izazov kolektivnoj imaginaciji. Zvuči ohrabrujuća odluka CNP-a da obrađuje temu o Otmici u Štrpcima. Prethodna uprava je donijela odluku, a sadašnja prihvatila da mlada autorska ekipa postavi ovu temu na sceni Studio. Hana Rastoder, rediteljka i autorka drame "671-Lov", iz jednog drugačijeg ugla piše o Otmici i njenim posljedicama. Većina autorske ekipe predstave rođena je nakon zlodjela, te će biti interesantno, kako će, psihološki rečeno, sprovesti transformaciju emocionalne memorije, transponovane traume u pozorišni izraz. „Tamo gde je mesto trauma, jeste mesto teatra i umetnosti”, pisala je Borka Pavićević.

Optimistična je i činjenica da je na prošlogodišnjem konkursu CNP-a za najbolji domaći savremeni tekst, prvonagrađen dramski tekst mlade autorice Tijane Rakočević, koja piše o posljednjim satima admirala JNA Vladimira Barovića, prije samoubistva na Visu 1991. godine i oproštajnog pisma u kome se protivi ratu „protiv bratskog hrvatskog naroda“. Nagrađivana predstava Zetskog doma Pod oba Sunca po romanu Ognjena Spahića, u režiji Borisa Liješevića, iz prethodne sezone, tematizuje crnogorsku krivicu i odgovornosti,  traume iz ratnih devedesetih. I u crnogorskim filmskim pričama zaostavština 90-ih je zauzela mjesto, tako Sirin, crnogorski kanditat za Oskara, autora Senada Šahmanovića, kao pokretačku temu takođe uzima zločin u Štrpcima, a reditelj Mladen Ivanović priprema dokumentarni film o  kontraadmiralu JNA Krstu Đuroviću, koji je stradao jer se protivio napadu na Dubrovnik.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/12829d7e-3a39-4bcd-a6c8-0b1995907564)
Pod oba sunca, foto: Duško Miljanić{.caption}

**TRAŽI SE TOMO BUZOV**

Kolika je moć i domet umjetnosti, tj. pozorišta danas kad su u pitanju važne političke teme? Politički teatar i političke teme u teatru imaju za cilj da probude odgovornost, izazovu empatiju i solidarnost. Takva vrsta teatra će, čini mi se, moći da obavi svoj zadatak onda kad umjetnici ne budu pristajali na kompromise i političku korektnost, i samo onda kad etiku pretpostave estetici. U suprotnom njihov jezik i izraz neće se razlikovati od jezika političara, kojima  pristajanje na kompromis i politička korektnost stoje u opisu posla.   Da li je domet političkog teatra ograničen, jer on po pravilu okuplja istomišljenike? Naročito važno pitanje danas kad smo svi angažovani suvereni, aktivisti u našim online algoritmima: ima li svrhe da političko pozorište postoji? Da li pozorište treba da odustane od svog alata? 

Nijesam siguran da postajem solidarniji, a još manje hrabriji kad klikovima kupujem odgovornost i empatičnost, i umirujem svoju savjest, do sljedeće vijesti, klika. Nijesam siguran ni da u toj brzini i okruženju mogu i da imam savjest. Prisustvo „kolektivnoj molitvi zajednice” (pozorišnoj predstavi) i boravak u mraku pozorišne sala, pod uslovom da predstava nije „kultivisana dosada”, možda me i navedu da se na trenutak postidim. Zadatak političkog teatra, kad pričamo o ratnim temama, ne bi trebalo da se ograniči na slogane: Da se ne ponovi ili zaboravi... Neka to bude ostavljeno političarima i aktivistima za njihove govore i za spomeničku kulturu jednog društva. Pozorište mora da kopa dalje, da kopa po savjesti društva i savjesti čovjeka. 

Kad pričamo o ratnim temama politički teatar ne bi trebalo da se ograniči na slogane. Neka to bude ostavljeno političarima i aktivistima. Pozorište mora da kopa dalje

Spasiti ptice od staklene smrti

Konfuzna tišina teatra