Uski trotoar vodio je prema prodavnici patika. Živahna periferija Podgorice, veče bordo sjenki na betonu koji isparava. Dječak je pao cijelim tijelom, poklonio se ramenom, kako mogu da ljosnu samo oni što su do maločas koračali samouvjereno. Možda nove patike, ili nepažnja, jedan korak bio je van idealne linije ivičnjaka duž koje se prosuo. Zatim se pridigao hitrinom budućeg tinejdžera – niko u gužvi se nije ni osvrnuo na njegov pad. Ni ja se nisam okrenuo, nije bilo ni potrebe, nailazio sam na dečka i njegovu majku i bio ono što se kaže – očevidac.
Majka, visoka, classy odjevena, rekao bih skrojena da bude privlačna u godinama kad se ovdašnje žene obično predaju, ta eleganta majka, mogu slobodno reći moderna majka, slutim i obrazovana, samo je ostala kao kip na trotoaru. Sin se ispravio, a ona ga je gledala s visine ivičnjaka, jednu, dvije, tri sekunde. Dečko se poravnao, ništa se nije desilo, idemo dalje, mama, ali ona ga je gledala kao neka bogomoljka bože mi oprosti, kao da mu pad nije bio dovoljan, kao da sve što uz pad ide, i bol i sramota, nisu kazna i lekcija, pa mu ona nudi jedan pogled dugog trajanja da ga sasvim uruši. Neka mališa dobro zapamti taj pad, vjerovatno je pomislila (ide i četvrta peta sekunda mučne scene…) kad sam već prošao pored, udahnuo parfem, ugodan i ženstven i ostavio dvojac za sobom.
Nisam se više osvrtao da se ne pretvorim u stub soli, kad su to već majka i dječak postali u ovoj javnoj pedagoškoj pokaznoj vježbi. Nikad mi nisu bili jasni ti roditelji koji prave problem kad se slomi pepeljara, ili se neko razbije na fudbalu, ili kad se uništi dobar komad namještaja. Ali takvih roditelja ima. Zapravo u Crnoj Gori ih tradicionalno ima na pretek. Ova gospođa je samo jedan od primjeraka lažnog disciplinskog suda i šunda kojem se djeca na Balkanu podvrgavaju s koljena na koljeno, prenoseći traume i u njima otrovni cvijet nesigurnosti.
Dok se finski mališani valjaju u glibu, kod nas se misli o čistim farmerkama. Dok se djeca tehnološki naprednih zona ovog raspadajućeg svijeta veru po stablima i razvijaju motoriku, naša se čeda drže pod zvonom, razvoze se do škole, uče poštovanju patika.
Iza sveg toga lažnog sistema koji se bazira ne nemisli i zapostavljanju suštine, poperena je nekakva strogoća koja glumi sistem i brigu a zapravo služi za transfer neuroze s koljena na koljeno.
Pokušam li da nađem opravdanje za glavnu junakinju, morao bih preko mjere da maštam. Dečko je, recimo, pao već pet puta uzastopno i majka se ukopala od muke. Pa čak i u tom slučaju, sado komponenta koju sam krajičkom oka snimio, bila je pretjerana. Možda se baš iz ovakvih napada na integritet tijela i duha u ranoj mladosti, iz te običajne agresije koja ne poznaje ni klasu ni rod, rađa pojedinac nesposoban da misli i živi svoj običan život po pravilima prostog društvenog dogovora.
Ako srljanje jednog društva sagledamo dublje od politike, na psihološkom nivou energija koje ga pokreću, to nas može povesti u neveselu zonu porodičnog nasilja, pritajene agresije, nadripedagogije, malograđanske pakosti i svega onoga što mnogi crnogorski roditelji nažalost prenose djeci kao doživotni teret.
Ili se meni to samo tako čini.