Godine tako prođu da nisi rekao ništa o parku i suncu i porodici. Bile su važnije političke teme o kojima nemaš pojma. Periferija uma, to što se čita i piše u novinama. Kakvo je to samo lažno predstavljanje. Drama koja nikog ne košta. Tragedija sa šampanjcem. Pisci se kriju iza zlobe komentatora, ovi se kriju iza zlobe pisaca, na kraju se dokucavaju u svjetlu telefona.
Ovako bih to rekao: drhtim, čitam, radim, živim, a u novinama pišem sranja. Umjesto da kažem suptilnu suštinu, da je život ne samo podnošljiv nego lijep, prozračan. I da je dužnost da se bude srećan. Nekako mi se čini da je to jedna zapuštena staza i pravi izazov za pripovjedača. Biti veseo, a ne dosadan. Biti dobar, a intrigantan. Cupkati od sreće. Jer gdje će današnji čitalac naići na sreću, a da nije teško stilsko sranje. Nešto zaslađeno da se povraća. U najboljem slučaju spomenarski snuff, Coelho i slična roba. Gdje je nježna, prava sreća, i da li ona uopšte treba da bude u pismu, pa još novinskom?
Umjesto odgovora ispričaću jednu priču.
Prije nekoliko dana zatekao sam ispred kuće zelenu lutku. Visila je sa ograde, i bila prošivena zlatnim vezom. Saznao sam da je to lutka leptira monarh. Slutio sam da ga neću uhvatiti, ali kad sam konačno zatekao praznu ljusku, ipak sam bio srećan. Znao sam da se leptir ponovo rodio. Da leti naokolo. Činjenica da ga nisam vidio nije me rastužila. Danima sam o njemu brinuo, gledao i pratio kako lutka mijenja boju. Od grašak zelene do utaženog tona urme. To sam želio reći. Kakvo je zapravo čudo jedan običan leptir, i kako se čovjek stidi da to prizna. A stidi se, ko zna zašto, valjda jer čudu istinski ne prisustvuje.
Mislim da je pisanje o leptirima opasno. Čak opasnije od pisanja o mafiji. Jer mafija će ubiti svakog desetog, a na leptiru će tek svaki stoti uspjeti nešto da kaže. Zahtjevni su leptiri, ali ih ima. U čaurama. Kao metkovi puni smisla. Možda ih ima u knjigama koje sam čitao, u Gogenovim dnevnicima, kod Zagajewskog, ili Danila Kiša… Pokušavam da napregnem mozak i sjetim se, ima li leptira kod kolumnista širom mog jezika, i jedino ih još nađem kod S. G. Ali on je ionako pjesnik. Ostalo mi se rijetko čita, jer je pametno, a to zna da zasiti. Zaslužno. Pitko i vispreno, potentno a nevažno. Dosadno i genijalno. Svake nedjelje, uglavnom samo seru. I seru. I seru. Iako pišu sve bolje.
Od ironije se više ne može živjeti, ironija je postala postfaktualni ritual jedne kaste. Kolumnisti i ironija ne služi ničemu. Ironija je poslije činjenica. Nevažna je kao leptir onome koji ga ne vidi. To što se danas podvaljuje Krleža je izmislio prije stotinu godina, samo on nije bio ironičan već dinamitan, živio je u vremenu otvorenih karata. Danas su krugovi zatvoreni i rečenice tromije.
Novinski pisci su se utopili u doba koje slavi pseću odanost lajku i hormonu sreće putem algoritama internetskih interakcija koje se polako miješaju u sadržaj. Kibiceri diktiraju i samo negativni sadržaj zaista prodaje kupke na guglovim oglasima pored članka. Na taj način se oblikuje nova higijena i nova sajber estetika kuknjave oslonjena na slavnu tradiciju tužbalice. Nema potrebe da se čitaju novine, o leptirima je dosta toga rečeno u knjigama, to sam mislio da kažem. Leptiri simbolišu ponovno rođenje, ima ih na hrišćanskim slikarijama, u predočenim rukama djece. Ima ih u oblacima koji migriraju preko velikih voda, na žilavim krilima prolaze nautičke milje i niko ih ne vidi dok lebde prostorom punim wirelessa.
Ugasi ekran i pogledaj, vidjećeš ih gore.
Iz knjige "Zbogom novine", Žuta kornjača, Podgorica, 2025.