Serengeti je prostrana savana, smještena duž Kenije i Tanzanije, poznata po bogatim populacijama lavova, sloniva, žirafa, ali i po seobama milionskih krda gnuova. U Serengetiju raste i baobab, neobično drvo koje izgleda kao naopako posađeno, sa krošnjom u zemlji a korijenom na vrhu biljke.
Litografija je kompleksan grafički proces pri kojem se kisjelinama nagriza kamena ploča da bi se dobila tražena matrica koja će se kasnije otisnuti na papir. Proces zahtijeva veliko umjeće i strpljenje.
Keopsova piramda je najveća piramida u Gizi, Tutankamonova posmrtna maska je najmarkatniji artefakte Egipta iz vremena faraona, a Šamolion je uspio da dešifruje hijeroglife.
Erupcija Krakataua 1883. najpoznatija je i najrazornija vulkanska erupcija modernog doba, a pored totalnog uništenja života na ostrvu, pored desetine hiljada ljudskih žrtava, količina pepela koja je završila u atmosferi sljedećih godina prouzrokovala je mini ledeno doba na skoro cijeloj planeti.
Perspektivom u arhitekturi pokušavamo predstaviti na papiru kako ljudsko oko vidi predmete u realnosti.
I još gomile imena i pojmova poput ovih bljesnu mi glavom. Tu su i Ptolomej, i Bela Bartok, i Kineski zid i Mliječni put i sumporovi oksidi i Euklidov prostor i Marko Čelebonović i Fric Lang, i mrijestilišta lososa i zvučna interferencija, i Sirakuza i Aleksandrijska biblioteka i seoba Slovena i rude bakra...
Nekad se to zvalo opšta kultura. A moja generacija je najveći dio opšte kulture dobijala sa školskog programa emitovanog na TV-u. Tiho, nenametljivo, ali dosledno i kontinuirano. Smišljeno i programirano. Ranojutarnju etapu školskog programa, od 8 do 10 sati, emitovali su Zagrepčani, a nakon 10, pa tamo do 12, 12:30 nastavljali su Beograđani. Dok su programom prvih dominirala geografija, muzička umjetnost, hemija i matematika, drugi su bili majstori ekologije, likovne umjetnosti, arhitekture, fizike. Program je trajao kontunuirano, tokom cijele školske godine, sa skraćenim popodnevnim reprizama, a preko raspusta je emitovana zabavnija varijanta koja je sadržavala nešto kao “the best of“ edukativnih emisija i obavezni filmski program.
Sve obasti su bile pokrivene. Šetnja galerijama sa Nikolom Kusovcem, divna objašnjenja razvoja arhitekture sa Rankom Radovićem, sportske discipline sa Bojanom Šumonjom samo su neke od cjelina koje mi padaju na pamet dok sastavljam ovaj tekst. Tu je, naravno, nezaboravni Opstanak, koji je bio praznik za oči i karta za čarobna putovanja diljem svijeta. Ne smijem zaboraviti ni fantastičnog Dejvida Belamija, jedinog čovjeka koji me je (uz, mnogo kasnije, Vukića Pulevića) uspio makar malo zainteresovati za svijet biljaka.
No, nije namjera ovog teksta nabrajanje emisija i autora, već podsjećane na jedno vrijeme kada je država obrazovanje svojih mladih građana (i ne samo mladih) čvrsto držala u svojim rukama, kada je obrazovanje bila želja, obaveza i potreba cijelog društva i kada se to jasno ocjećalo i jasno vidjelo.
Danas je situacija drastično promijenjena. Prostim uvidom u programsku šemu državne televizije primjećuje se bolno odsustvo planiranog i potrebama programa u školama prilagođenog edukativnog sadržaja, a sekvenca pod nazivom naučno-obrazovni program ni temama ni minutažom (30 min) ne zadovoljava realne potreba edukovanja mladih, a koje bi jedna državna televizija morala da ima. O privatnim televizijama ne smijem ni razmišljati.
Kako sam, godinama unazad, imao priliku da budem reprezent struke kako u medijima tako i u institucijama koje se, direktno ili indirektno bave obrazovanjem i obrazovnim politikama, uvijek sam naglašavao da obrazovanje nije zadatak samo nastavnika već čitavog društva i da televizijske kuće tu imaju veliki dio obaveze. Državna televizija, svakako, najveći, ali ni ostale koje se emituju ovdje ne smiju biti pošteđene te obaveze. Insistirao sam da svaka televizijska kuća koja emituje svoj program u Crnoj Gori, da bi dobila frekvenciju, mora imati određenu satnicu obrazovnog programa (sigurno ne manju od 2 sata dnevno), a da državna televizija, pored određene satnice mora imati i određeni procenat svoje produkcije.
Možda ova ideja izgleda kao utopija u ovom trenutku, ali gdje ima ozbiljne države koja misli na svoju budućnost ideja ne samo da nije neostvarljiva, već mora predstavljati imperativ i to imperativ sa oznakom urgentnosti. U suprotnom, naša djeca će ostavljati utisak kao da rastu i dobu čije sam ime, takođe, prvi put čuo u emisijama školskog programa – u paleolitu.