Zahtjev koji je nešto malo više od 6000 građana, kroz peticiju, podnijelo skupštinskom Odboru za obrazovanje, a koji traži uvođenje vjeronauke u crnogorske osnovne i srednje škole, kao nepatvoreni demokrata poštujem kao legitiman. Međutim, njegovo ispunjenje, u formi u kojoj je to zahtjevom predviđeno, smatram neostvarivim.
U državnim školama izučavaju se školski predmeti koji su utemeljeni na naukama, odnosno naučnim disciplinama. Nauke svoj korpus znanja stiču kroz naučna istraživanja, a naučna istraživanja podstiču sumnju i konstantnu doradu. Otvorena su za intervencije i za bolje dokaze. Vjerska učenja, suprotno tome, zasnivaju se na dogmi, nepobitna su, ne dozvoljavaju sumnju i insistiraju na vjeri. U jednom sistemu obrazovanja nedopustivo je imati cjeline zasnovane na pristupima koji su u međusobnoj koliziji. To bi učenike, naročito u mlađem uzrastu, prilično zbunilo.
Uvesti vjersko obrazovanje u državne škole, pored svega ostalog, značilo bi i upošljavanje velikog broja novog kadra u državne škole, a na teret budžeta. Jer, vjeronauku ne može biti raspodijeljena postojećem kadru, već bi ovaj predmet morali predavati specifično obrazovani kadrovi – ljudi koji su završili vjerske fakultete. U nekim školama za to bi trebao jedan a u nekim i tri nastavnika, zavisno od konfesija prisutnih u toj sredini. Potom, ne zaboravimo, pored tradicionalnih konfesija moramo voditi računa i o jevangelistima, adventistima i svim onim vjerskim zajednicama koje se javljaju u crnoj gori jer, prema Ustavu, svi imamo ista prava.
Nemala sredstva u proteklih nekoliko godina usmjerila su se iz državnog budžeta ka vjerskim školama. U isto vrijeme, državne škole su se guše u skučenim prostorima, mrzne u hladnim učionicama, nisu imale elementarnih uslova u vidu fiskulturnih sala, opremljenih kabineta, pomagala i sredstava za odvijanje nastave imanentne bar drugoj polovini XX vijeka.
Vjerske zajednice, ne sumnjam, polaže veliku pažnju svojim mladim vjernicima. A djeca i mladi koji su željni saznanja o svojoj vjeri, puno bolje informacije i obrazovanje na tom polju dobiće u vjerskim objektima, od svještenika spretnih da im to znanje preneu u onom vremenskom trajanju koliko i jedni i drugi smatraju potrebnim. Jedan čas izborne nastave jednom nedjeljno ni izbliza nije dovoljan.
Od izuzetnog je značaja stalno i svuda napominjati da se odbijanjem uvođenja vjeronauke u državne škole apsolutno ne krše ničija prava niti se diskriminiše bilo koja vjerska zajednica. Ispovijedanje vjere je Ustavom zagarantovano, vjerujuću imaju svoje objekte i svoje svještenstvo u njima, vjerske službe su pristupačne svima koji žele prisustvovati. Čak, kako se najavljuje, broj tih objekata u skoroj budućnosti će biti pozamašno uvećan. Saberemo li sve navedeno, insistiranje na uvođenje vjerskog obrazovanja u državne škole dobija i malo drugačiji prizvuk od gole želje za obrazovanjem.
Na kraju, ono što smatram jako bitnim je da se u ovu priču, pored građana, nevladinog sektora, medija, obavezno moraju uključiti Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, kao i Zavod za školstvo, koji po ovom pitanju moraju izraziti jasan, nedvosmislen i precizan stav, tako da svako lutanje i „slobodna interpretacija situacije“ u startu budu sasječeni.