Osuda fašističkog divljanja ekstremnih navijača hrvatske fudbalske reprezentacije bila bi na ponos svakoj građanski orijentisanoj državi da se, po običaju za ovu našu, ta osuda ne krije u grmovima koji su bogato fertilizovani licemjerjem.
Par minuta nakon utakmice počela je neviđena hajka, ne toliko na same navijače-fašiste koliko na sve one koji istog trena nisu graknuli, ciknuli, uskliknuli da se Hrvati osude. Kao da ovi koji su insistirali na osudi prosto bili iznenađeni ponašanjem grupe divljaka koji u prvom redu sramote svoju zemlju i dres svoje reprezentacije, pa su imali potrebu da, dok je sve još svježe, ubijede okolinu u pravednost svog gnjeva, ali i istovremeno da od okoline dobiju suosjećanje, ali i sudjelovanje u eventualnoj odmazdi prema tim istim gostima-fašistima.
Tražilo se i vapilo se da se svi oglase i glasno osude anticivilizacijske povike. Samo, prvi je problem što su ti zahtjevi bili na donjoj granici civilizovane komunikacije. Kao kad na mitingu ili protestu, poneseni energijom ali i zaštitom mase, tražimo da padaju glave. A ko u masi ne viče unisono, rizikuje da bude zgažen. I nije to problem, masa je masa. Problem nastaje kada se ta filozofija mase prenese u zvanične institucije. Pa kad se sa vrlo visokih državnih pozicija insistira na osudi Hrvata, ili kad se, u krajnje bizarnom kraku priče, sportski komentator poziva na odgovornost jer u živom prenosu nije osudio i anatemisao navijače protivničke ekipe. Meni, dozvolićete, ova situacija ima šmek inkvizicionih suđenja uz entuzijazam mase koja se dere „na smrt!“.
E, sad, ono što me podjednako i razdražuje i razočarava i plaši – svi ti predstavnici države koji su pod krinkom svojih funkcija insistirali na hitnoj osudi fašističkih povika hrvatskih navijača (ne)namjerno ignorišu činjenicu da su hrvatski navijači državljani druge države – Republike Hrvatske. Ono što je državna Crna Gora mogla ili trebala uraditi, ako je svjesna da su povici hrvatskih navijača kršenje domaćih zakona (a svi smo svjesni da jesu) jeste da te iste navijače u toku ili najkasnije na kraju utakmice privede, podnese protiv njih tužbu, a iste protjera po hitnom postupku iz Crne Gore uz višegodišnju zabranu ulaska.
No, umjesto da država uradi ono što mora, njeni visoki činovnici, kao bubuljičavi tinejdžeri, premjeravaju ne muškost već stepen bijesa na Hrvate i intenzitet odmazde koji bi „neko“ morao preduzeti. Ko je taj neko? Ja?! Izvinite, ali to nije u opisu mog radnog mjesta. Vašeg – jeste. Jedan učen i ozbiljan predstavnik vlasti bi morao znati da sav bijes i insistiranje mora uputiti toj susjednoj državi – u vidu protestne note ili službenog zahtjeva za procesuiranje ovih lica, a ne svojim građanima.
Svojim građanima, pak, ta ista vlast je dužna da objasni ko to može i smije da usred države Crne Gore nekažnjeno, kao na divljem zapadu, presrijeće vozila sa stranim tablicama, lomi ta vozila, a strane državljane drži u strahu za sopstveni život. Ta vlast je dužna („jer su plaćeni za to“, da parafraziram Džibonija) da istraži što se ovdje desilo, da o tome izvijesti nas građane koji je biramo i plaćamo, da se u ime Države ogradi od ovih i ovakvih nasilnika i kriminalaca, bar onako kako se hrvatska javnost, u gomili novinskih tekstova, ogradila od fašista među svojim navijačima, koji su bruka za civilizovani dio kako hrvatskih navijača tako i građana susjedne nam države.
No, na isti način naši vlastodršci se nijesu oglasili ni prilikom demoliranja, rušenja i paljenja ugostiteljskih objekata u vlasništvu državljana Turske, ostavljajući u strahu sve mirne i vrijedne strance koji su svoje životne sudbine vezali za Crnu Goru, ali i nas, domicilne, koji se nakon svega ovoga osjećamo nezaštićeni u vlastitoj državi i ostavljeni na milost i nemilost „pravedničkom gnjevu“ mase, a koju je, istorija nas uči, vrlo teško kontrolisati kad je dovedete do visokog stepena frustracije, a što nepromišljene (ili tendenciozne) izjave vrlo odgovornih političkih aktera konstantno čine. Posljedica toga je da jedna kafanska tuča umalo nije dovela do širokih nemira u zemlji.
Da ne duljim – sve mi ovo, nečinjenje države sa jedne strane uz istovremeno traženje osude sa druge, liči na jednu mučnu taktiku hijena, koje svoje tijelo valjaju u trupla ubijenih životinja da bi smradom lešine prikrile sopstveni smrad.