„Ima li nasilja u našim školama“ pitanje je na koje sam, prethodnih godina, odgovarao u ne znam više koliko tv emisija, radio uključenja ili novinskih članaka. Ovako formulisano, ono nekad odslikava naivnost a nekad tendenciju onog ko ga postavlja. U oba slučaja, žmurenje pred razornim činjenicama naše stvarnosti.
Škole su mjesta u kojima gotovo 100.000 naše djece provodi velik dio dana. One su i markantne lokacije, sa velikim, nerijetko od okoline izolovanim dvorištima, što je, takođe, interesantan faktor. A ta djeca u škole i školska dvorišta donose i unose ono što ih okružuje, oni sa čime žive, ono što vide ili čuju. I tu leži suština problema na koju se uporno žmuri, koja se konstantno izbjegava i koja se godinama kamuflira pričama o školskim policajcima, redarima, timovima, planovima i tako dalje, bez kraja i konca.
Naša djeca odrastaju u društvu mačoizma i patrijarhata, gdje mužjaci dominiraju na osnovu sirove fizičke snage i lažnog i isforsiranog autoriteta, uz kult oružja, đe čo’jek i domaćin nije čovjek ako u domu nema oružja. Nemali broj stradale djece najbolje potvrđuje besmisao ove potrebe. Neobrazovanost se prihvata kao standard, uvriježeno je razmišljanje da se od knjige ludi, a da je „svaka rovačka baba mudrija od doktora nauka“.
Društvo smo nepoznavanje svojih (ali i tuđih) prava, društvo koje nije svjesno da je sve na ovom svijetu regulisano nekim zakonom i da se tog zakona svi moraju pridržavati, pa i država. U prvom redu država. Društvo smo sa hroničnim odsustvom tolerancije, spremni da uništimo svakog ko je po bilo kom kriterijumu drugačiji od nas. Što je takva grupa manja i nezaštićenija, to smo uporniji i suroviji u njenom uništenju. Društvo smo nesposobno za saosjećanja, karakteriše nas nemanje stida, odsustvo morala, puni smo zluradosti i seirenja nad tuđom nesrećom.
Naša djeca žive i rastu okružena konstantnim medijskim atakom. Licemjerno je očekivati toleranciju i saosjećanje od mladih dok najviši predstavnici države imaju čitav TV kanal na kom se neprekidno može pratiti kako se zalijeću jedni na druge kao seoski đilkoši, slušati njihov riječnik koji nije ni za lučku kafanu, a ne za najviša tijela države, čije je svako pojavljivanje poziv na svađu i sukobe, čija retorika ima prizvuk rafalne paljbe, a poruka smrad krvi na oštrici noža.
Pobjegnu li od skupštinskog egzibicionizma, sačekaju ih gomile filmskih kanala prepunih svake moguće vrste nasilja, ništa manje humane videoigrice ili društvene mreže. Pa čak su i sredstva informisanja do perverznosti opsjednuta nasiljem. Sjetimo se samo višemjesečnog silovanja slikama i tekstovima mafijaških obračuna koji su se završavali u mašini za mljevenje mesa. Nepravedno je, naravno, izostaviti i dvadesečetvoročasovnu ponudu rijaliti sadržaja gdje se, uz grozničavo iščekivanje, može pratiti skup psihijatijskih slučajeva zatvoreni na skučenom prostoru, čije reakcije jedan biolog i zaljubljenik u antropologiju, ne može ni u najslobodnijim eksperimentalnim postavkama da predvidi.
U navedenom kontekstu, krajnje je licemjerno postavljati pitanje „ima li nasilja u školama“. Ima, naravno, jer ovo društvo počiva na nasilju. A što mi radimo? Mi sve ovo djeci nudimo, tokom 24 sata u sedam nedjeljnih dana, sa svih nivoa društva. Zauzvrat, uzimamo im Građansko obrazovanje, uzimamo im školski program, uskraćujemo im lektire, uskraćujemo im divna iskustva dječijih filmova na televiziji. Uzimamo im djetinjstvo i pravo na naormalan život. Pravimo divne a neupotrebljive planove, razmišljamo o školskim policajcima. A kad se dođe do školskog policajca, već je prekasno. To je već priznanje da smo zakazali na svim nivoima, da našoj djeci nijesmo obezbijedili srećnu i sigurnu bidućnost i da ćemo da se još malo lažemo i još malo vremena gubimo glumeći da će jedan službenik u uniformi uspjeti da drži pod kontrolom i sanira sve ono što smo decenijama, sa fanatičnim žarom, uništavali.
Nasilje se ne uči u školama. Nasilje je u škole doneseno.