Film je oduvijek bio više od puke zabave, on je laboratorija vremena. Na platnu se prošlost i budućnost stapaju u sadašnjost; sjećanja postaju pejzaž; tišina često govori više od dijaloga. U tome film podsjeća na jednu od najvećih zagonetki moderne fizike “kvantni kolaps“, ili “kolaps talasne funkcije“ koji je osnovni koncept u kvantnoj mehanici gdje kvantni sistem u superpoziciji više mogućih stanja prelazi u jedno fiksno određeno stanje nakon mjerenja ili posmatranja: da li stvarnost možda nije čvrsta i fiksirana, već oblikovana time kako i ko je posmatra.

Pomislimo na *Ogledalo* (1975) Andreja Tarkovskog. To nije priča u klasičnom smislu, već mreža snova, fragmenata sjećanja i istorijskih odjeka koji se razlijevaju jedan u drugi kao kiša na papiru. Kod Tarkovskog vrijeme ne teče, ono se zadržava, vraća, ponavlja; prošlost nikada ne nestaje, ona je uvijek tu, samo čeka da bude ponovo proživljena. Njegov poetski rukopis gotovo da se dotiče onih tumačenja kvantne mehanike gdje sve mogućnosti postoje istovremeno, dok posmatrač ne izabere jednu nit.

Christopher Nolan u *Tenetu* (2020) izokreće entropiju i gradi lavirint temporalnih figura, nudeći naučno spekulativnu ali intuitivno istinitu misao: vrijeme možda nije rijeka, već dimenzija kojom se krećemo nesigurno i nesavršeno. U Ajnštajnovoj teoriji relativnosti istovremenost zavisi od posmatrača; u nekim teorijama kvantne gravitacije vrijeme možda i ne postoji u osnovi. Ono što nazivamo “sada“ moglo bi biti tek kadar osvijetljen svjetlom projektora u jednom trenutku, dok cijela filmska traka postoji odjednom.

Apichatpong Weerasethakul u *Ujaku Bunmiju koji se može sjećati svojih prošlih života* (2010) vodi nas još dalje, u svijet gdje duhovi hodaju rame uz rame sa živima, a reinkarnacija nije simbol nego činjenica. Ovdje svijest prevazilazi tijelo, teče kroz živote poput svjetlosti kroz prizmu. To nas vodi do pitanja koje filozofi zovu “teškim problemom“ svijesti: zašto subjektivno iskustvo uopšte postoji u univerzumu koji je sačinjen od čestica i polja? I ako postoji – može li biti nešto više od slučajnosti?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ad573d77-b4c3-446b-aa6e-81db9c7f3a58)
Apichatpong Weerasethakul, Ujak Bunmi{.caption}

Ovi filmovi ne nude rješenja, ali otvaraju prostor za zamišljanje onoga što fizika rijetko imenuje: da posmatranje mijenja stvarnost, da vrijeme ima pukotine, i da je svijest možda utkana u samo tkivo kosmosa. Moderna fizika, uprkos svojoj preciznosti, još uvijek ne zna zašto od bezbroj mogućnosti živimo samo u jednoj.

Roger Penrose pretpostavlja da bi odgovor mogao ležati u još nepoznatoj fizici, možda u kvantnim procesima unutar mozga. David Chalmers uporno tvrdi da je svijest “teški problem” jer odolijeva svakoj redukciji dok Stephen Wolfram ide do kraja, zamišljajući univerzum kao mrežu jednostavnih pravila koja se beskonačno prepliću, gdje posmatrač nije vani, nego unutra, u samoj tkanini sistema a njegova percepcija oblikuje sami sistem. U tom smislu, posmatrač ne mora biti čovjek to može biti bilo koji proces koji od mnoštva podataka stvara priču. Ako je sistem dovoljno složen, bilo biološki ili drugačiji, on bi mogao da utiče na to koje se mogućnosti stabilizuju i na koji način je povezan sa cjelinom.

Film, u svojoj biti, radi isto. Režiser bira kadrove, spaja ih u sekvence, odlučuje šta će pokazati, a šta ostaviti u sjeni. Na taj način on ne bilježi samo stvarnost, već je oblikuje za gledaoca. A publika, kroz svoje emocije i sjećanja, dopunjava djelo. Film je dijalog između stvaraoca, slike i posmatrača. To podsjeća na kvantnu zagonetku: stvarnost nastaje u susretu. Ne postoji neutralan pogled sa strane, svako gledanje je lično i kreativno.

Neki fizičari ovakve usporedbe odbacuju kao previše poetske. I možda su u pravu, nauka mora tražiti dokaze, a ne metafore. Ali podsjetimo se: prije Njutna, pjesnici su govorili da je gravitacija čežnja; prije Maxwella, mistici su svjetlost zamišljali kao dah božanstva. To nisu bile formule, ali su bile slutnje koje su nagovještavale strukture koje će tek kasnije biti otkrivene. Danas, kada se fizika bori s granicama prostora, vremena i prirodom svijesti, film nudi drugi put, ne kroz podatke, već kroz iskustvo. On nam dopušta da osjetimo pitanja: šta znači sjećati se budućnosti koja nije nastupila? Kako je to nositi prošlost koja se nikada nije dogodila? Da li naša pažnja i pogled zaista mijenja svijet oko nas?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/832bbf92-5813-445f-8e82-41bc72d38a9d)
Stablo života, Terrence Malick{.caption}

Filmovi poput *Arrival* (Denis Villeneuve, 2016), gdje jezik mijenja percepciju vremena, ili *Stablo života* (Terrence Malick, 2011), koje u jednom dahu spaja kosmičko rođenje i djetinjstvo, ne daju gotove odgovore. Oni ostavljaju pitanja otvorenim, nudeći prostor za razmišljanje.

I možda je to njihov najveći dar. Jer na kraju, mi još uvijek ne znamo zašto kvantni svijet ustupa mjesto jednom postojanju. Ne znamo da li je svijest emergentna slučajnost ili fundamentalna odlika kosmosa. Ne znamo da li je vrijeme stvarno ili priča koju pričamo sebi da bismo objasnili promjenu.

Ali možda u tom neznavajućem prostoru ima mjesta za nauku da istražuje, za filozofiju da sumnja, za umjetnost da sanja.




Kada se film susretne sa kvantnom enigmom

vrijeme u kadru

Univerzum kao filmska traka

U svijetu filmske umjetnosti, rijetko nailazimo na djela koja tako elegantno i duboko istražuju ono što mozemo nazvati "sublimno u banalnom" kao što to čini najnoviji film "Perfect Days" Wima Wendersa. Ovaj naizgled jednostavan portret Hirayame, čistača javnih toaleta u Tokiju, zapravo je sofisticirana meditacija o pronalaženju uzvišenog u "najobičnijim" aspektima života. 

Wenders transformiše svakodnevne rutine u gotovo spiritualna iskustva, pozivajući nas da preispitamo vlastite percepcije o tome što čini život vrijednim življenja. Centralni lik filma, Hirayama, kojeg maestralno tumači Koji Yakusho, postaje svojevrsni vodič kroz ovo putovanje otkrivanja sublimnog. Njegova svakodnevna rutina - buđenje, slušanje muzike, fotografisanje drveća, čišćenje toaleta - postaje ritual koji otkriva dublje istine o ljudskom postojanju. 

Ono što bi se mnogima moglo činiti kao monoton, čak i ponižavajući posao, za Hirayamu postaje izvor dubokog zadovoljstva i smisla. Wenders koristi vizuelni jezik filma da naglasi ovu transformaciju banalnog u sublimno. Svaki kadar javnog toaleta, svakog lista na drvetu koje Hirayama fotografiše, svaki detalj njegovog skromnog stana, tretiran je s pažnjom i poštovanjem koji se obično rezervišu za grandiozna spektakularna umjetnička djela. Kroz Wendersov objektiv, ovi svakodnevni prizori postaju predmeti kontemplacije i divljenja.

Ova transformacija banalnog u sublimno nije samo estetski trik. Ona služi kao moćna metafora za način na koji možemo pristupiti vlastitim životima. Hirayamina sposobnost da pronađe ljepotu i značenje u najobičnijim djelovanjima svog postojanja postavlja se kao izazov gledaocu. U doba kada smo bombardovani porukama o tome kako trebamo težiti izvanrednom, "Perfect Days" nudi radikalnu alternativu: možda je ključ za istinsko ispunjenje u prihvaćanju i cijenjenju običnog.

Muzika igra ključnu ulogu u ovom procesu transformacije. Hirayamina kolekcija rock kaseta, koja uključuje umjetnike poput Lou Reeda i Patti Smith, nije samo zvučna pozadina. Ona postaje most između svakodnevnog i uzvišenog, pretvarajući rutinske zadatke u gotovo poetična iskustva. Način na koji Hirayama sluša muziku - s potpunom predanošću i prisutnošću - modelira transcedentalni pristupit životu.

Wendersov Tokio nije samo pozadina za radnju. Grad postaje živ, dišući entitet, prikazan kroz Hirayamine oči s mješavinom znatiželje, sjete i poštovanja. Kontrast između urbanog gradskog života i Hirayamine smirene rutine stvara tenziju koja naglašava centralnu temu filma. U svijetu koji neprestano juri naprijed, Hirayamina sposobnost da bude potpuno prisutan u trenutku postaje gotovo revolucionarni čin. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/46de91c5-002d-48cb-b2f1-40629bb62174)

Film postavlja duboka pitanja o prirodi rada i njegovom mjestu u našim životima. U društvu koje često definiše vrijednost osobe kroz njenu karijeru i društveni status, Hirayamina predanost naizgled skromnom poslu postaje radikalna tvrdnja. Njegov rad nije samo sredstvo za preživljavanje; to je izraz njegovog bića, način na koji on ostavlja svoj trag u svijetu.  

"Perfect Days" takođe istražuje temu samoće i povezanosti na suptilan način. Iako Hirayama živi sam i rijetko razgovara, njegovi susreti s kolegama, prolaznicima i posebno s mladom nećakinjom koja neočekivano ulazi u njegov život, otkrivaju dubinu njegovog karaktera. Ovi trenuci ljudske povezanosti, koliko god kratkotrajni bili, prikazani su kao jednako sublimni kao i momenti samorefleksije. Wenders nam tako sugeriše da se uzvišeno može pronaći ne samo u našem unutrašnjem svijetu, već i u “najobičnijim “interakcijama s drugima.

Još jedan aspekt filma koji doprinosi njegovoj eksploraciji sublimnog u banalnom je Hirayamina fascinacija drvećem i njegovo pažljivo fotografisanje lišća koji nisu samo hobi. Oni predstavljaju duboku povezanost s prirodnim svijetom, podsjećajući nas na čuda koja nas okružuju, a koja često zanemarujemo u našoj svakodnevnoj jurnjavi. Ova perspektiva postaje ne samo estetski privlačna, već i etički imperativ.

Wendersova odluka da smjesti priču u kontekst čišćenja javnih toaleta nije slučajna. Toaleti, često viđeni kao simbol onoga što je prljavo ili nedostojno pažnje, ovdje postaju prostor transformacije. Hirayamina pažnja i poštovanje prema ovim prostorima izaziva nas da preispitamo naše predrasude o tome što je vrijedno.
Ako se uzvišeno  može pronaći čak i u održavanju javnog toaleta, gdje se još može otkriti?

![](https://cms.normalizuj.me/assets/33c0b069-6559-4d85-a832-28c2471877b6)

Wender također istražuje temu vremena i prolaznosti na fascinantan način. Hirayamina rutina, koja se ponavlja iz dana u dan, mogla bi se činiti kao simbol monotonije. Međutim, Wenders je pretvara u meditaciju o prirodi samog vremena. Svaki dan, iako naizgled isti, nosi svoje jedinstvene trenutke posebnosti i univerzalnosti postojanja, koje kulminira u poslednjoj sceni filma na način rijetko vidjen u svjetskoj konematografiji.

Yakushova izvedba je ključna u prenošenju ovih dubokih tema. S minimalnim dijalogom, on uspijeva prenijeti cijeli spektar emocija i misli kroz suptilne izraze lica i geste. Njegov Hirayama nije karikatura zen mudraca, već kompleksan, potpuno ljudski karakter. Kroz istančanost izvedbe, pozvani smo da se poistovjetimo s Hirayamom, da vidimo svijet kroz njegove oči, i možda, da otkrijemo ono sveobuhvarno u vlastitim životima.

Wenders ne nudi lake odgovore ili dramatične preokrete. Umjesto toga, film teče poput mirne rijeke, pozivajući na  prepustanje njegovom ritmu i pronalasku magičnosti u detaljima. To je film koji zahtijeva strpljenje, ali nagrađuje pažljivog gledaoca. 

"Perfect Days" stoji kao svjedočanstvo moći kinematografije da transformiše našu percepciju stvarnosti. Kroz pažljivo konstruisane kadrove i  muzičko tonsku pozadinu, Wenders nam omogućava da vidimo svijet iz druge perspektive, da otkrijemo čuda skrivena u običnom. U doba kada mnogi filmovi pokušavaju impresionirati publiku složenim zapletima i vizuelnim efektima, "Perfect Days" nas podsjeća na suštinsku moć filma - sposobnost da nam ukaže na ono što smo možda odavno prestali primjećivati.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/QzZBbX5A1FA?si=ORtYsotsAzXz399H" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Za one koji su spremni prihvatiti izazov koji "Perfect Days" postavlja, film nudi mogućnost dubokog preobražaja. Ne kroz dramatične događaje ili velike epifanije, već kroz postepeno otvaranje očiju. U svijetu koji često slavi izvanredno i spektakularno, Wendersov film stoji kao nježni, ali moćni podsjetnik da se istinska ljepota i značenje često nalaze u najobičnijim aspektima našeg svakodnevnog života.




U doba kada mnogi filmovi pokušavaju impresionirati zapletima i vizuelnim efektima, "Perfect Days" nas podsjeća na suštinsku moć filma 

Univerzum kao filmska traka

Ogledalo svakodnevnog uzvišenog