U filmu Jonathana Glazera "Zona interesa" nema kadrova logora. Nikada ne vidimo užase direktno. Kamera se umjesto toga zadržava na vrtu i cvijeću raspoređenom u perfektnoj simetriji dok se djeca igraju, žena koja nadgleda svoje domaćinstvo s ponosom i suprug komandant Aušvic logora, tik uz zid od dvorišta. Samo zvuk otkriva istinu, ta tiha industrijska tutnjava, slabi krici i stalni huk smrti koji prodire kroz zid. Okrutnost filma leži u njegovoj mirnoći, on jednostavno posmatra kako zločini mogu koegzistirati s normalnim životom, kako zlo postaje pozadinska buka kada se umota u udobnost i rutinu.
Ovo je, možda najrazorniji uvid, da ljudi skreću pogled s užasa ne zato što ne mogu podnijeti da ga vide, već zato što su izgradili cijeli svijet koji im to dozvoljava. Glazerova kamera se ne kreće unutar logora jer to nepotrebno. Vrt nam govori sve. Civilizacija može postati oblik izolacije, ljepota postaje moralni narkotik a estetski red zamjenjuje savjest.
Živimo u vremenu kada se ta izolacija čini sve poznatijom. Zidovi su tiši, ali su svuda. Vide se u rutinskom ponavljanju fraza koje su nekada bile nezamislive, u ceremonijama koje se poliraju i vraćaju stara imena, u načinu na koji se spomenici ponovo uzdižu sa samopouzdanjem. Postoji uljudan, pobožan ton, koji insistira da se ovdje radi samo o naslijeđu, o poštovanju, o ravnoteži. Ali ispod svega toga čuje se drugi zvuk, onaj koga je teže precizno odrediti, šuštanje sjećanja koje se preuređuje.
U filmu, porodica Höss prolazi kroz svoj svakodnevni život s preciznošću koja djeluje graciozno. Sve se to događa u čistom, besprijekornom svjetlu koje djeluje lažno. Odmah iza zida njihovog vrta, pepeo pada poput snijega. Glazer ilustrira poricanje ne kao ideološku krutost, već kao dio porodičnog života. Kada užas postane rutina, ne treba ga opravdavati. Samo treba održavati vrt.
Izvan kina, isti ritam tiho traje u našoj sadašnjosti. Širom svijeta, riječi poput "časti", "tradicije" i "identiteta" se prefarbavaju, njihova stara značenja se prekrivaju, ali su i dalje vidljiva. Statue se vraćaju, slogani nekada zakopani u sramoti ponovo se pojavljuju kao patriotski osjećaji. Istorija ponovo počinje zvučati uvježbano, njeni oštri rubovi omekšani nostalgijom. To se dešava na mnogim mjestima, ali ovdje u ovom malom, podijeljenom kutku Balkana proces se čini neobično osobnim. Jezik antifašizma, nekada temelj, sada se opisuje kao razdoran. Kolaboracija se uokviruje kao "pogrešno shvaćeni patriotizam". Rat se prepričava kao tragedija bez zlikovaca, ideologija bez krivnje.
Glazerov svijet i naš povezuju se ne veličinom, već teksturom. Oba se oslanjaju na kultiviranu sljepoću. U filmu, vrt predstavlja volju da se ljepota sačuva po svaku cijenu. U sadašnjosti, isti instinkt pokreće povratak uglačanih mitova uljepšavajući ono što bi trebalo biti istorijski riješeno. Kada društvo počne estetizirati svoju prošlost, pretvarajući krivnju u spektakl, a istoriju u folklor, nešto suštinsko se urušava. Zlo više ne šokira, ono ukrašava.
Postoji posebna okrutnost u tome koliko obično zvuči novi moralni jezik. Poricanje se pokazuje kroz gestove kvazi poštovanja: spomenik, televizijska propovijed, pažljivo formuliranje "obje strane". Možete proći pored ovih stvari a da ih ne primijetite, na način na koji Hössova djeca prolaze pored zida a da nikada ne pitaju šta se krije iza njega.
U filmu "Zona interesa", stvarni užas se nikada ne nameće jer nije potreban. Udobnost porodice zavisi od njegovog odsustva. Ovo je možda najiskreniji prikaz zla koji je film ponudio - ne kao ideologiju, već kao tihu arhitekturu udobnosti. Prepoznajemo ga jer nam je poznat. To je mehanizam koji ljudima omogućava da govore o miru dok rehabilituju one koji su činili zločine, da tvrde da su patrioti dok brišu imena žrtava.
Nakon gledanja Glazerovog filma može se činiti kao da prvi put stojite u sadašnjosti širom otvorenih očiju. Udaljenost između prošlosti i sadašnjosti se ruši. Shvatate da zid nikada nije bio samo istorijski, on je psihološki i kulturološki, neprestano se obnavlja u novim materijalima. Njegova svrha ostaje ista, odvojiti stvarnost od posljedica, dopuštajući nam da uživamo u vrtu dok se pretvaramo da je dim samo magla.
Crna Gora nije jedinstvena u ovome. Ona je jednostavno jedno od mnogih malih ogledala koja odražavaju veći globalni trend, stari otrov koji se vraća u odmjerenim dozama, umotan u jezik koji zvuči civilizovano. Film nas upravo podsjeća da nas baš ta civilizacija ne štiti nužno, ona može biti samo površina koja skriva ono s čime se najviše bojimo suočiti.
"Zona interesa" se završava sa kadrovima praznih gasnih komora, krematorijuma, hodnika, i tišine. Čini se manje kao kraj, a više kao nastavak sa opomenom. Vanjski svijet sada nosi istu tišinu, rastegnutu preko kontinenata, uglačanu vremenom. Pitanje ostaje nepromijenjeno. koliko smo buke spremni ignorisati zarad naše udobnosti? Koliko ćemo pažljivo njegovati svoje vrtove dok zemlja ispod njih pamti sve što smo odlučili zaboraviti?