Film je oduvijek bio više od puke zabave, on je laboratorija vremena. Na platnu se prošlost i budućnost stapaju u sadašnjost; sjećanja postaju pejzaž; tišina često govori više od dijaloga. U tome film podsjeća na jednu od najvećih zagonetki moderne fizike “kvantni kolaps“, ili “kolaps talasne funkcije“ koji je osnovni koncept u kvantnoj mehanici gdje kvantni sistem u superpoziciji više mogućih stanja prelazi u jedno fiksno određeno stanje nakon mjerenja ili posmatranja: da li stvarnost možda nije čvrsta i fiksirana, već oblikovana time kako i ko je posmatra.
Pomislimo na Ogledalo (1975) Andreja Tarkovskog. To nije priča u klasičnom smislu, već mreža snova, fragmenata sjećanja i istorijskih odjeka koji se razlijevaju jedan u drugi kao kiša na papiru. Kod Tarkovskog vrijeme ne teče, ono se zadržava, vraća, ponavlja; prošlost nikada ne nestaje, ona je uvijek tu, samo čeka da bude ponovo proživljena. Njegov poetski rukopis gotovo da se dotiče onih tumačenja kvantne mehanike gdje sve mogućnosti postoje istovremeno, dok posmatrač ne izabere jednu nit.
Christopher Nolan u Tenetu (2020) izokreće entropiju i gradi lavirint temporalnih figura, nudeći naučno spekulativnu ali intuitivno istinitu misao: vrijeme možda nije rijeka, već dimenzija kojom se krećemo nesigurno i nesavršeno. U Ajnštajnovoj teoriji relativnosti istovremenost zavisi od posmatrača; u nekim teorijama kvantne gravitacije vrijeme možda i ne postoji u osnovi. Ono što nazivamo “sada“ moglo bi biti tek kadar osvijetljen svjetlom projektora u jednom trenutku, dok cijela filmska traka postoji odjednom.
Apichatpong Weerasethakul u Ujaku Bunmiju koji se može sjećati svojih prošlih života (2010) vodi nas još dalje, u svijet gdje duhovi hodaju rame uz rame sa živima, a reinkarnacija nije simbol nego činjenica. Ovdje svijest prevazilazi tijelo, teče kroz živote poput svjetlosti kroz prizmu. To nas vodi do pitanja koje filozofi zovu “teškim problemom“ svijesti: zašto subjektivno iskustvo uopšte postoji u univerzumu koji je sačinjen od čestica i polja? I ako postoji – može li biti nešto više od slučajnosti?
Apichatpong Weerasethakul, Ujak Bunmi
Ovi filmovi ne nude rješenja, ali otvaraju prostor za zamišljanje onoga što fizika rijetko imenuje: da posmatranje mijenja stvarnost, da vrijeme ima pukotine, i da je svijest možda utkana u samo tkivo kosmosa. Moderna fizika, uprkos svojoj preciznosti, još uvijek ne zna zašto od bezbroj mogućnosti živimo samo u jednoj.
Roger Penrose pretpostavlja da bi odgovor mogao ležati u još nepoznatoj fizici, možda u kvantnim procesima unutar mozga. David Chalmers uporno tvrdi da je svijest “teški problem” jer odolijeva svakoj redukciji dok Stephen Wolfram ide do kraja, zamišljajući univerzum kao mrežu jednostavnih pravila koja se beskonačno prepliću, gdje posmatrač nije vani, nego unutra, u samoj tkanini sistema a njegova percepcija oblikuje sami sistem. U tom smislu, posmatrač ne mora biti čovjek to može biti bilo koji proces koji od mnoštva podataka stvara priču. Ako je sistem dovoljno složen, bilo biološki ili drugačiji, on bi mogao da utiče na to koje se mogućnosti stabilizuju i na koji način je povezan sa cjelinom.
Film, u svojoj biti, radi isto. Režiser bira kadrove, spaja ih u sekvence, odlučuje šta će pokazati, a šta ostaviti u sjeni. Na taj način on ne bilježi samo stvarnost, već je oblikuje za gledaoca. A publika, kroz svoje emocije i sjećanja, dopunjava djelo. Film je dijalog između stvaraoca, slike i posmatrača. To podsjeća na kvantnu zagonetku: stvarnost nastaje u susretu. Ne postoji neutralan pogled sa strane, svako gledanje je lično i kreativno.
Neki fizičari ovakve usporedbe odbacuju kao previše poetske. I možda su u pravu, nauka mora tražiti dokaze, a ne metafore. Ali podsjetimo se: prije Njutna, pjesnici su govorili da je gravitacija čežnja; prije Maxwella, mistici su svjetlost zamišljali kao dah božanstva. To nisu bile formule, ali su bile slutnje koje su nagovještavale strukture koje će tek kasnije biti otkrivene. Danas, kada se fizika bori s granicama prostora, vremena i prirodom svijesti, film nudi drugi put, ne kroz podatke, već kroz iskustvo. On nam dopušta da osjetimo pitanja: šta znači sjećati se budućnosti koja nije nastupila? Kako je to nositi prošlost koja se nikada nije dogodila? Da li naša pažnja i pogled zaista mijenja svijet oko nas?
Stablo života, Terrence Malick
Filmovi poput Arrival (Denis Villeneuve, 2016), gdje jezik mijenja percepciju vremena, ili Stablo života (Terrence Malick, 2011), koje u jednom dahu spaja kosmičko rođenje i djetinjstvo, ne daju gotove odgovore. Oni ostavljaju pitanja otvorenim, nudeći prostor za razmišljanje.
I možda je to njihov najveći dar. Jer na kraju, mi još uvijek ne znamo zašto kvantni svijet ustupa mjesto jednom postojanju. Ne znamo da li je svijest emergentna slučajnost ili fundamentalna odlika kosmosa. Ne znamo da li je vrijeme stvarno ili priča koju pričamo sebi da bismo objasnili promjenu.
Ali možda u tom neznavajućem prostoru ima mjesta za nauku da istražuje, za filozofiju da sumnja, za umjetnost da sanja.