Misao na webu
CRNA GORA,
život po wendersu

Ogledalo svakodnevnog uzvišenog

Koji Yakusho u ulozi Hirayame
U doba kada mnogi filmovi pokušavaju impresionirati zapletima i vizuelnim efektima, "Perfect Days" nas podsjeća na suštinsku moć filma

U svijetu filmske umjetnosti, rijetko nailazimo na djela koja tako elegantno i duboko istražuju ono što mozemo nazvati "sublimno u banalnom" kao što to čini najnoviji film "Perfect Days" Wima Wendersa. Ovaj naizgled jednostavan portret Hirayame, čistača javnih toaleta u Tokiju, zapravo je sofisticirana meditacija o pronalaženju uzvišenog u "najobičnijim" aspektima života.

Wenders transformiše svakodnevne rutine u gotovo spiritualna iskustva, pozivajući nas da preispitamo vlastite percepcije o tome što čini život vrijednim življenja. Centralni lik filma, Hirayama, kojeg maestralno tumači Koji Yakusho, postaje svojevrsni vodič kroz ovo putovanje otkrivanja sublimnog. Njegova svakodnevna rutina - buđenje, slušanje muzike, fotografisanje drveća, čišćenje toaleta - postaje ritual koji otkriva dublje istine o ljudskom postojanju.

Ono što bi se mnogima moglo činiti kao monoton, čak i ponižavajući posao, za Hirayamu postaje izvor dubokog zadovoljstva i smisla. Wenders koristi vizuelni jezik filma da naglasi ovu transformaciju banalnog u sublimno. Svaki kadar javnog toaleta, svakog lista na drvetu koje Hirayama fotografiše, svaki detalj njegovog skromnog stana, tretiran je s pažnjom i poštovanjem koji se obično rezervišu za grandiozna spektakularna umjetnička djela. Kroz Wendersov objektiv, ovi svakodnevni prizori postaju predmeti kontemplacije i divljenja.

Ova transformacija banalnog u sublimno nije samo estetski trik. Ona služi kao moćna metafora za način na koji možemo pristupiti vlastitim životima. Hirayamina sposobnost da pronađe ljepotu i značenje u najobičnijim djelovanjima svog postojanja postavlja se kao izazov gledaocu. U doba kada smo bombardovani porukama o tome kako trebamo težiti izvanrednom, "Perfect Days" nudi radikalnu alternativu: možda je ključ za istinsko ispunjenje u prihvaćanju i cijenjenju običnog.

Muzika igra ključnu ulogu u ovom procesu transformacije. Hirayamina kolekcija rock kaseta, koja uključuje umjetnike poput Lou Reeda i Patti Smith, nije samo zvučna pozadina. Ona postaje most između svakodnevnog i uzvišenog, pretvarajući rutinske zadatke u gotovo poetična iskustva. Način na koji Hirayama sluša muziku - s potpunom predanošću i prisutnošću - modelira transcedentalni pristupit životu.

Wendersov Tokio nije samo pozadina za radnju. Grad postaje živ, dišući entitet, prikazan kroz Hirayamine oči s mješavinom znatiželje, sjete i poštovanja. Kontrast između urbanog gradskog života i Hirayamine smirene rutine stvara tenziju koja naglašava centralnu temu filma. U svijetu koji neprestano juri naprijed, Hirayamina sposobnost da bude potpuno prisutan u trenutku postaje gotovo revolucionarni čin.

Film postavlja duboka pitanja o prirodi rada i njegovom mjestu u našim životima. U društvu koje često definiše vrijednost osobe kroz njenu karijeru i društveni status, Hirayamina predanost naizgled skromnom poslu postaje radikalna tvrdnja. Njegov rad nije samo sredstvo za preživljavanje; to je izraz njegovog bića, način na koji on ostavlja svoj trag u svijetu.

"Perfect Days" takođe istražuje temu samoće i povezanosti na suptilan način. Iako Hirayama živi sam i rijetko razgovara, njegovi susreti s kolegama, prolaznicima i posebno s mladom nećakinjom koja neočekivano ulazi u njegov život, otkrivaju dubinu njegovog karaktera. Ovi trenuci ljudske povezanosti, koliko god kratkotrajni bili, prikazani su kao jednako sublimni kao i momenti samorefleksije. Wenders nam tako sugeriše da se uzvišeno može pronaći ne samo u našem unutrašnjem svijetu, već i u “najobičnijim “interakcijama s drugima.

Još jedan aspekt filma koji doprinosi njegovoj eksploraciji sublimnog u banalnom je Hirayamina fascinacija drvećem i njegovo pažljivo fotografisanje lišća koji nisu samo hobi. Oni predstavljaju duboku povezanost s prirodnim svijetom, podsjećajući nas na čuda koja nas okružuju, a koja često zanemarujemo u našoj svakodnevnoj jurnjavi. Ova perspektiva postaje ne samo estetski privlačna, već i etički imperativ.

Wendersova odluka da smjesti priču u kontekst čišćenja javnih toaleta nije slučajna. Toaleti, često viđeni kao simbol onoga što je prljavo ili nedostojno pažnje, ovdje postaju prostor transformacije. Hirayamina pažnja i poštovanje prema ovim prostorima izaziva nas da preispitamo naše predrasude o tome što je vrijedno. Ako se uzvišeno može pronaći čak i u održavanju javnog toaleta, gdje se još može otkriti?

Wender također istražuje temu vremena i prolaznosti na fascinantan način. Hirayamina rutina, koja se ponavlja iz dana u dan, mogla bi se činiti kao simbol monotonije. Međutim, Wenders je pretvara u meditaciju o prirodi samog vremena. Svaki dan, iako naizgled isti, nosi svoje jedinstvene trenutke posebnosti i univerzalnosti postojanja, koje kulminira u poslednjoj sceni filma na način rijetko vidjen u svjetskoj konematografiji.

Yakushova izvedba je ključna u prenošenju ovih dubokih tema. S minimalnim dijalogom, on uspijeva prenijeti cijeli spektar emocija i misli kroz suptilne izraze lica i geste. Njegov Hirayama nije karikatura zen mudraca, već kompleksan, potpuno ljudski karakter. Kroz istančanost izvedbe, pozvani smo da se poistovjetimo s Hirayamom, da vidimo svijet kroz njegove oči, i možda, da otkrijemo ono sveobuhvarno u vlastitim životima.

Wenders ne nudi lake odgovore ili dramatične preokrete. Umjesto toga, film teče poput mirne rijeke, pozivajući na prepustanje njegovom ritmu i pronalasku magičnosti u detaljima. To je film koji zahtijeva strpljenje, ali nagrađuje pažljivog gledaoca.

"Perfect Days" stoji kao svjedočanstvo moći kinematografije da transformiše našu percepciju stvarnosti. Kroz pažljivo konstruisane kadrove i muzičko tonsku pozadinu, Wenders nam omogućava da vidimo svijet iz druge perspektive, da otkrijemo čuda skrivena u običnom. U doba kada mnogi filmovi pokušavaju impresionirati publiku složenim zapletima i vizuelnim efektima, "Perfect Days" nas podsjeća na suštinsku moć filma - sposobnost da nam ukaže na ono što smo možda odavno prestali primjećivati.

Za one koji su spremni prihvatiti izazov koji "Perfect Days" postavlja, film nudi mogućnost dubokog preobražaja. Ne kroz dramatične događaje ili velike epifanije, već kroz postepeno otvaranje očiju. U svijetu koji često slavi izvanredno i spektakularno, Wendersov film stoji kao nježni, ali moćni podsjetnik da se istinska ljepota i značenje često nalaze u najobičnijim aspektima našeg svakodnevnog života.