Osjetio sam ruku koja se blago spustila na moje rame i najnježnije me prodrmala. Okrenuo sam se i otvorio oči. Po svjetlu koje je dolazilo sa prozora bih rekao da je bilo oko pet sati ujutro. Ugledao sam oca koji je sjedio na krevetu tik uz mene, potpuno obučenog, kao da nije spavao svu noć. Oči su mu bile blago vlažne, ali su mu brkovi bili savijeni u luk blagostanja i zadovoljstva koji nikada prije nisam vidio.
Tata...Je li sve u redu? Je li majka dobro?
Sve je u redu sine – mirno je odgovorio, kao da ne želi da me probudi iako je upravo to prije pet sekundi uradio.
Moramo da razgovaramo. Polako, probudi se, dođi sebi i umij se, čekaću te u trpezariji.
Izašao je kao anđeo poslije apokalipse, kao da više nema što da se uradi na ovom svijetu, kao da je konačno došao kraj – na najbolji mogući način na koji kraj može da dođe.
Trebalo mi je dva minuta da se presaberem. Iako uzbuđen, nekako sam se u isto vrijeme plašio neizvjesnosti i pitao se što je to toliko važno da me otac budi, otac koji me uvijek štedio jutarnjih obaveza u gradu. Ustao sam i zategao čarape na nogama, pljusnuo se hladnom vodom iz lavora koji je stajao na prozoru, obukao košulju na cvjetove i krenuo prema trpezariji.
Otac je sjedio za stolom na kojem je bio novi stolnjak ali staro cvijeće, valjda se nije sjetio da ga usput pokupi, tako da je djelovalo manje svečano nego što je zaista bilo ali atmosferu je stvarala muzika sa radija, mislim da je bila Silvana Armenulić. Ispred oca je bila boca rakije i dvije čaše, obje pune do vrha.
Sjeo sam i on mi je, vrlo suptilno, kao japanski robot-hirurg sa televizije, primakao čašu sa rakijom, da bi potom uzeo svoju, blago je zaljuljao prema meni i rekao „Neka nam je sa srećom!“ U zdravlje! – odgovorio sam i dalje ne znajući o čemu se radi, već pomalo frustriran i popio naiskap.
Tata - zagrcnuo sam se – molim te, reci mi što slavimo?
Sine – rekao je sporo – gradiće se!
Šta će se gradit?
Supermarket, sine moj!
Bez riječi je nasuo još po jednu, dok sam ja ćutao. Misli su mi jurcale kroz glavu kao loptice flipera u mjesnoj zajednici. Toliko sam se nadao da ću čuti ovu vijest, doduše mnogo ranije, u godinama iza mene, dok sam bio još mlad i spreman da doprinesem razvoju ove vukojebine i sad, kada sam konačno organizovao selidbu u Njemačku, desilo se. Mislim još nije, ali desiće se. Vjerovatno.
Kad? – kratko sam izustio.
Otvaranje u januaru 2038. – ponosno je rekao moj tata, arhitekta i zaljubljenik u ruske vojne horove.
Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? – pitao sam ga, kao neki osnovac a ne magistar ekonomije.
Bogami sine, samo je jedna opcija. Njemačka otpada. Vidiš i sam, to su sve tamo nacisti. Oni koji nisu, imigranti su. Ti bi se tu pogubio, vukli bi te svak na svoju stranu. Vidiš li da se konačno dešava, sudbina se ispravlja. Budućnost se budi, biće sve odlično. Ti samo treba da nađeš ženu, eno ne znam što radiš i tražiš pored one Miškove male, svaki dan te gleda sa prozora. Ona bi mogla da radi na suhomesnato, precizna je, na tatu. Ti lagano počneš u finansijama, pa napreduješ, za koju godinu da budeš šef! Eto, kažu da bismo mogli ući i u EU za 7 godina, ako uspijemo da repariramo vodovod i školu. Zamisli onda, dođu turisti! Pa uđu u supermarket a ti ih dočekaš, kažeš Hellou Misje, pokažeš rukom da vide što sve ima a oni zadovoljni, glade brkove, mljackaju. Poslije na muziku i krapa dolje kod Trovača, ima da daju pare za sve što treba. Tvoje bi bilo carstvo zemaljsko sine!
Ćutke sam zamišljao tu sliku dok je majka stajala par koraka od stola, držeći kuhinjsku krpu u ruci i plakala tiho, sotto voce.
Majko – rekoh smlaćeno, zašto sad ti plačeš?
Vi...vi ste svi IDIOTI! – razdrala se i istrčala, zalupivši vrata za sobom.