Hej, superinteresantna osobo sa reklame ili osobo od uticaja na koju se mladi mogu ugledati, glumče, umjetniče, buntovniče, borče za prava ugorženih, revolucionaru, kralju, legendo gradska, oli se udarat po nosu? Nego što ću, kažeš ti, ali ću samo malo. Udaranje po nosu je super, samo treba pazit da se ne prećera. Tu je zajeb. Dakle samo lagano dječače plavi, djevojko u sutonu tihom, neprilagođeni mladiću, mangupe. Potrebna ti je jedino samokontrola koju imaju monasi sa vrha Tibeta, askete iz pustinjskih pećina, drevni podvižnici i žrtve pale za svoja vjerovanja. Tvoje je samo da budeš sposoban da se odupreš iskušenjima i uzbuđenjima za koja nisi znao da postoje, mislim, saznaćeš i to, čim te naša reklama dovede u tu priliku. Ali samo oprezno leba ti! Pazi molim te!

Dakle ako bi se ovako reklamirala droga (kojoj ipak ne treba reklama jer se, nažalost, svi drogiraju, i đeca i starci), možda bi bilo i nekih reakcija. Ovdje se radi o goroj stvari. Droga uništava ljudske životepojedinačno ali najčešće i onaj krug najbližih, ili ih barem udalji od nesrećnika pa svi pate nekako, ali se živi, šta ćeš mora se. Kocka, s druge strane, sahranjuje porodice, plemena, peta koljena i kičmene moždine društva koje je tradicionalno zatupljeno, stidi se poštenog rada, mašta o brzoj zaradi i izdizanju (ne stoke) iznad ostalih mučenika iz sela, siromašnih duhom – a bješe njihovo Carstvo nebesko!

Država tu neće reagovati, braniće kapitalizam i libertarijanski pristup biznisu od kojeg se i njima nađe nešto u čarapici, da mogu da popiju skupocjeni alkohol na nekom mjestu na kojem nema sirotinje a pogled je sjajan. Ali nisu problem izdajice svega ljudskog koje nam inače kroje kapu.

Gdje su udruženja roditelja, gde su razni pozivači na drevne vrijednosti, di su moderni ljevičari što postuju gluposti, đe je ovaj narod vrhunski? Gleda fudbal. I njihova đeca ga gledaju. I upijaju sve. Svaki zvuk, svaku priliku, šut ili paradu golmana, svaki Šofrov poklič, svaki urlik navijača, sve političke i socijalne nepravde. I sve reklame. I to nenormalno mnogo puta ponovljene, najogavnije reklame što se mogu zamisliti ako vam je iole stalo do umjetnosti marketinga i sličnih zabluda koje nam se sipaju u glavu.

Gledaju fudbal valjda, gledam i ja, stvarno je ok, uživam u utakmicama. Naročito otkako imamo pauzu za hidrataciju da bismo još 40 puta vidjeli reklame za kockarnice i smaranje nekog prosječnog glumca što mijenja karakter tri puta u tri rečenice. 

Mislim, ok je to, ne koristimo opasne termine, nisam ih ni ja koristio u prvom pasusu, moramo se služiti eufemizmima da ne ispadne da smo zli, daleko bilo, čak smo počeli da se igramo i sa AI grafikom, koja, ipak se mora priznati, ima jednu sjajnu prednost. Prednost je možda pogrešna riječ, možda ipak da kažemo spasonosnu dimenziju. Ako reklame za kocku postanu većinske AI generisane, to bi moglo spasiti obraz našim uglednim umjetnicima, revolucionarima, buntovnicima, intelektualcima, profesorima, doajenima, braći i prijateljima od reklamiranja takve razarajuće pošasti kao što je kocka.

Eto nade za moderne grešnike - možda će virtuelni likovi na sebe preuzeti grijehe koje bismo mi, za trideset srebrnjaka, rado napravili i ostaviti nas da se žalimo na situaciju u zemlji, na politiku i kuda to zaboga ide ovaj svijet. Da se žalimo na nemaštinu, zagađenje, nedostatak čiste i pijaće vode. Uzeti nam grijehe i pustiti nas da se žalimo na sve. Siromašniji, ali čistije duše. Koliki bi bio koeficijent da bismo pristali na to?

 



Uživam u utakmicama, naročito otkako imamo pauzu za hidrataciju da bismo još 40 puta vidjeli reklame za kockarnice

ti-bet

Kladionica ili kadionica

Osjetio sam ruku koja se blago spustila na moje rame i najnježnije me prodrmala. Okrenuo sam se i otvorio oči. Po svjetlu koje je dolazilo sa prozora bih rekao da je bilo oko pet sati ujutro. Ugledao sam oca koji je sjedio na krevetu tik uz mene, potpuno obučenog, kao da nije spavao svu noć. Oči su mu bile blago vlažne, ali su mu brkovi bili savijeni u luk blagostanja i zadovoljstva koji nikada prije nisam vidio.

Tata...Je li sve u redu? Je li majka dobro?

Sve je u redu sine – mirno je odgovorio, kao da ne želi da me probudi iako je upravo to prije pet sekundi  uradio.

Moramo da razgovaramo. Polako, probudi se, dođi sebi i umij se, čekaću te u trpezariji. 

Izašao je kao anđeo poslije apokalipse, kao da više nema što da se uradi na ovom svijetu, kao da je konačno došao kraj – na najbolji mogući način na koji kraj može da dođe. 

Trebalo mi je dva minuta da se presaberem. Iako uzbuđen, nekako sam se u isto vrijeme plašio neizvjesnosti i pitao se što je to toliko važno da me otac budi, otac koji me uvijek štedio jutarnjih obaveza u gradu. Ustao sam i zategao čarape na nogama, pljusnuo se hladnom vodom iz lavora koji je stajao na prozoru, obukao košulju na cvjetove i krenuo prema trpezariji. 

Otac je sjedio za stolom na kojem je bio novi stolnjak ali staro cvijeće, valjda se nije sjetio da ga usput pokupi, tako da je djelovalo manje svečano nego što je zaista bilo ali atmosferu je stvarala muzika sa radija, mislim da je bila Silvana Armenulić. Ispred oca je bila boca rakije i dvije čaše, obje pune do vrha.

Sjeo sam i on mi je, vrlo suptilno, kao japanski robot-hirurg sa televizije, primakao čašu sa rakijom, da bi potom uzeo svoju, blago je zaljuljao prema meni i rekao „Neka nam je sa srećom!“
U zdravlje! – odgovorio sam i dalje ne znajući o čemu se radi, već pomalo frustriran i popio naiskap.

Tata - zagrcnuo sam se – molim te, reci mi što slavimo?

Sine – rekao je sporo – gradiće se!

Šta će se gradit?

Supermarket, sine moj!

Bez riječi je nasuo još po jednu, dok sam ja ćutao. Misli su mi jurcale kroz glavu kao loptice flipera u mjesnoj zajednici. Toliko sam se nadao da ću čuti ovu vijest, doduše mnogo ranije, u godinama iza mene, dok sam bio još mlad i spreman da doprinesem razvoju ove vukojebine i sad, kada sam konačno organizovao selidbu u Njemačku, desilo se. Mislim još nije, ali desiće se. Vjerovatno. 

Kad? – kratko sam izustio.

Otvaranje u januaru 2038. – ponosno je rekao moj tata, arhitekta i zaljubljenik u ruske vojne horove.

Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? – pitao sam ga, kao neki osnovac a ne magistar ekonomije.

Bogami sine, samo je jedna opcija. Njemačka otpada. Vidiš i sam, to su sve tamo nacisti. Oni koji nisu, imigranti su. Ti bi se tu pogubio, vukli bi te svak na svoju stranu. Vidiš li da se konačno dešava, sudbina se ispravlja. Budućnost se budi, biće sve odlično. Ti samo treba da nađeš ženu, eno ne znam što radiš i tražiš pored one Miškove male, svaki dan te gleda sa prozora. Ona bi mogla da radi na suhomesnato, precizna je, na tatu. Ti lagano počneš u finansijama, pa napreduješ, za koju godinu da budeš šef! Eto, kažu da bismo mogli ući i u EU za 7 godina, ako uspijemo da repariramo vodovod i školu. Zamisli onda, dođu turisti! Pa uđu u supermarket a ti ih dočekaš, kažeš *Hellou Misje*, pokažeš rukom da vide što sve ima a oni zadovoljni, glade brkove, mljackaju. Poslije na muziku i krapa dolje kod Trovača, ima da daju pare za sve što treba. Tvoje bi bilo carstvo zemaljsko sine!

Ćutke sam zamišljao tu sliku dok je majka stajala par koraka od stola, držeći kuhinjsku krpu u ruci i plakala tiho, sotto voce. 

Majko – rekoh smlaćeno, zašto sad ti plačeš?

Vi...vi ste svi IDIOTI! – razdrala se i istrčala, zalupivši vrata za sobom. 





Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? 

Novogodišnja priča

Bićemo svi u redu

“Ljudi, ja sam četnik!”

Ovako nam se obratio jedan od mojih najboljih drugova iz škole, čovjek čije ime neću pominjati, nijesam ga ni vidio od kraja osnovne škole čini mi se, čovjek koji je, kako sam čuo, kasnije imao jaku uzbudljivu karijeru. 

“Ja sam četnik!”

U prvi mah, ta je rečenica za nas bila šok. Bili smo peti razred, godina je bila 1991. ili 1992. i sve je za nas još uvijek bilo glupo i bezbrižno iako smo znali da se dešava sranje. Poslije deset sekundi početnog šoka krenuli smo da udaramo našeg druga, jer nam se napokon upalio uslovni refleks koji smo gradili u godinama u kojim se Tito tek hladio. Nadali se jesmo da nas domovina nikad neće stvarno trebati, ali smo bili i pripravni, kao da će četništvo ostati top tema do ove 2025. godine u kojoj naša proevropska zemljica još dokazuje kako je civilna i civilizovana, ne bi li je pustili u diskoteku đe je najbolja muzika i ribe su top.

Nego se rasplinjavam.

Nijesu to bile prave batine, više ona drugarska gužva kao kad ti neko servira jako uvredljivu šalu, ali je fora dobra pa se i ti smiješ, no ipak moraš da ga udariš, čisto da i on osjeti malo boli zauzvrat. Poslije par časova, prihvatili smo novi identitet druga i nastavili dan, manje više standardno nenormalno.

Nije minulo sedam dana od inicijalnog izlaska našeg dragog druga iz podruma ili sa tavana, kako vam milije, svi smo u odjeljenju već bili četnici. Neki nastavnici su nam na časovima, umjesto o stvarima koje ni sami ne razumiju, pričali o čistoti krvi naroda kojem odjednom i nesumnjivo pripadamo. Iz zelenih, nekada partizanskih, torbi koje su odjednom postale prepopularne, rađale su se kasete sa četničkim pjesmama, da bi se kopirale, distribuirale i pjevale. Sjećam se da sam tad prvi put pomislio da mi se glas pjevača uopšte ne sviđa, ali važna je bila poruka. Samo par godina prije toga sam sa drugarima, zagrljen, pjevao – *nas dva brata oba ratujemo, ne plač' majko ako poginemo*. Sad smo bili oni od kojih smo maločas ginuli. Čudo je rat.

Dosta sam naučio o tome ko su nam zaista neprijatelji i đe smo tu mi, malo po malo, usađen mi je i osjećaj da me neko konstantno zajebava, nešto mi uzima i da sam zato tako nesrećan. Čini mi se da sam do tada bio srećan, koliko se sjećam.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0ebcdecd-50d0-4589-b867-824a6938c727)
Koja ti je omiljena pjesma?{.caption}

Tokom te godine, desila se jedna neobična stvar. Ne znam ko je i zašto, prvi počeo da nogom udara šporet na drva kojim smo se u učionici grijali tokom zime, incident se desio na proljeće kada je šporet bio van upotrebe, ali uskoro mu se pridružilo nas desetak i uskoro je taj šporet bio samo prosta hrpa metalnih listova po kojima smo skakali, kao razbucana knjiga zadnjeg dana školske godine ili veliki komad kolašinskog sira. 

Nismo razmišljali o posljedicama, uživali smo u oslobađajućoj koreografiji sile prirode ubizgane iz instiktivnog, arhetipskog seljaštva čiji smo svi sinovi, lomili smo i skakali, skakali smo i pjevali, falilo je nešto ali nismo znali tačno što.

Kada je neko postavio pitanje oštećene imovine, optužili smo VII-3 iz druge smjene i otišli na veliki odmor. Kako su oni vrištali da su nevini i preklinjali upravu škole da im ne zabrani odlazak na ekskurziju, mi smo, pod pritiskom frke i vaspitanja, priznali svoj grijeh.

Sve se završilo razgovorom sa pedagogom, ako se ne varam, ne sjećam se ničega osim stida i pognute glave u očekivanju kazne koja nikada nije stigla. Mislim da smo se nekako provukli. Valjda je bilo većih problema u to doba od par agresivnih pubertetlija koji uništavaju državnu imovinu i lažu. Nijesmo ni sanjali da smo predvodili i najavili jedan potpuno novi poredak.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b7157a28-2ca6-412a-90c1-f640936606b7)
Omiljeni glumac?{.caption}

Moj problem je, što ja od tada znam kakav je osjećaj kada si taj koji laže i lomi i zbog toga mi je jako neprijatno i potpuno nevjerovatno da danas gledam ljude od pedeset i više godina koji tek sad prolaze kroz tu fazu. Ne propagiram nikakve revolucionarne metode vaspitanja (mada što i da ne) ali opet, nekako se osjećam kao da me neko, ovako odraslog, vratio kroz vrijeme, među drugare, baš u taj trenutak u sred lomljenja starog šporeta i, da su mi ove godine a ona pamet – bilo bi sve OK. Ali nisu ni one godine ni ona pamet, pa ne znam da li bih prije da viknem drugarima da prestanu, ili da otrčim do direktora, da zovem policiju ili konačno da se prepustim slatkim hormonima masovne svijesti, sjetivši se slobode i ushićenja rušenja pravila, tada škole – danas duše, prepustim se i skačem po svemu, skačem još jače, jače, skačem još bolje, opet je naše hm hm hm hm hmmmmmm. 


Kladionica ili kadionica

Bićemo svi u redu

Dan kada sam postao četnik