“Ljudi, ja sam četnik!”
Ovako nam se obratio jedan od mojih najboljih drugova iz škole, čovjek čije ime neću pominjati, nijesam ga ni vidio od kraja osnovne škole čini mi se, čovjek koji je, kako sam čuo, kasnije imao jaku uzbudljivu karijeru.
“Ja sam četnik!”
U prvi mah, ta je rečenica za nas bila šok. Bili smo peti razred, godina je bila 1991. ili 1992. i sve je za nas još uvijek bilo glupo i bezbrižno iako smo znali da se dešava sranje. Poslije deset sekundi početnog šoka krenuli smo da udaramo našeg druga, jer nam se napokon upalio uslovni refleks koji smo gradili u godinama u kojim se Tito tek hladio. Nadali se jesmo da nas domovina nikad neće stvarno trebati, ali smo bili i pripravni, kao da će četništvo ostati top tema do ove 2025. godine u kojoj naša proevropska zemljica još dokazuje kako je civilna i civilizovana, ne bi li je pustili u diskoteku đe je najbolja muzika i ribe su top.
Nego se rasplinjavam.
Nijesu to bile prave batine, više ona drugarska gužva kao kad ti neko servira jako uvredljivu šalu, ali je fora dobra pa se i ti smiješ, no ipak moraš da ga udariš, čisto da i on osjeti malo boli zauzvrat. Poslije par časova, prihvatili smo novi identitet druga i nastavili dan, manje više standardno nenormalno.
Nije minulo sedam dana od inicijalnog izlaska našeg dragog druga iz podruma ili sa tavana, kako vam milije, svi smo u odjeljenju već bili četnici. Neki nastavnici su nam na časovima, umjesto o stvarima koje ni sami ne razumiju, pričali o čistoti krvi naroda kojem odjednom i nesumnjivo pripadamo. Iz zelenih, nekada partizanskih, torbi koje su odjednom postale prepopularne, rađale su se kasete sa četničkim pjesmama, da bi se kopirale, distribuirale i pjevale. Sjećam se da sam tad prvi put pomislio da mi se glas pjevača uopšte ne sviđa, ali važna je bila poruka. Samo par godina prije toga sam sa drugarima, zagrljen, pjevao – nas dva brata oba ratujemo, ne plač' majko ako poginemo. Sad smo bili oni od kojih smo maločas ginuli. Čudo je rat.
Dosta sam naučio o tome ko su nam zaista neprijatelji i đe smo tu mi, malo po malo, usađen mi je i osjećaj da me neko konstantno zajebava, nešto mi uzima i da sam zato tako nesrećan. Čini mi se da sam do tada bio srećan, koliko se sjećam.
Koja ti je omiljena pjesma?
Tokom te godine, desila se jedna neobična stvar. Ne znam ko je i zašto, prvi počeo da nogom udara šporet na drva kojim smo se u učionici grijali tokom zime, incident se desio na proljeće kada je šporet bio van upotrebe, ali uskoro mu se pridružilo nas desetak i uskoro je taj šporet bio samo prosta hrpa metalnih listova po kojima smo skakali, kao razbucana knjiga zadnjeg dana školske godine ili veliki komad kolašinskog sira.
Nismo razmišljali o posljedicama, uživali smo u oslobađajućoj koreografiji sile prirode ubizgane iz instiktivnog, arhetipskog seljaštva čiji smo svi sinovi, lomili smo i skakali, skakali smo i pjevali, falilo je nešto ali nismo znali tačno što.
Kada je neko postavio pitanje oštećene imovine, optužili smo VII-3 iz druge smjene i otišli na veliki odmor. Kako su oni vrištali da su nevini i preklinjali upravu škole da im ne zabrani odlazak na ekskurziju, mi smo, pod pritiskom frke i vaspitanja, priznali svoj grijeh.
Sve se završilo razgovorom sa pedagogom, ako se ne varam, ne sjećam se ničega osim stida i pognute glave u očekivanju kazne koja nikada nije stigla. Mislim da smo se nekako provukli. Valjda je bilo većih problema u to doba od par agresivnih pubertetlija koji uništavaju državnu imovinu i lažu. Nijesmo ni sanjali da smo predvodili i najavili jedan potpuno novi poredak.
Omiljeni glumac?
Moj problem je, što ja od tada znam kakav je osjećaj kada si taj koji laže i lomi i zbog toga mi je jako neprijatno i potpuno nevjerovatno da danas gledam ljude od pedeset i više godina koji tek sad prolaze kroz tu fazu. Ne propagiram nikakve revolucionarne metode vaspitanja (mada što i da ne) ali opet, nekako se osjećam kao da me neko, ovako odraslog, vratio kroz vrijeme, među drugare, baš u taj trenutak u sred lomljenja starog šporeta i, da su mi ove godine a ona pamet – bilo bi sve OK. Ali nisu ni one godine ni ona pamet, pa ne znam da li bih prije da viknem drugarima da prestanu, ili da otrčim do direktora, da zovem policiju ili konačno da se prepustim slatkim hormonima masovne svijesti, sjetivši se slobode i ushićenja rušenja pravila, tada škole – danas duše, prepustim se i skačem po svemu, skačem još jače, jače, skačem još bolje, opet je naše hm hm hm hm hmmmmmm.