Želim miris kafe. Ništa drugo ne želim do mirisa kafe. I ništa od prolaznih dana ne tražim osim mirisa kafe. Miris kafe da se saberem, da stanem na noge, da se iz nečega što puzi pretvorim u čovjeka. Miris kafe da i ovom svitanju podarim snagu da se uspravi. Da krenemo zajedno, ovaj dan i ja, niz ulicu u potrazi za nekim drugim mjestom.
Кako da unesem miris kafe u vlastite ćelije, dok granate s mora zasipaju kuhinju okrenutu moru, šireći zadah baruta i okus ništavila? Mjerim vrijeme između dvije granate. Jedna sekunda. Jedna sekunda: kraća od daha između udisaja i izdisaja, između dva otkucaja srca. Sekunda nije dovoljna da stanem pred šporet kraj staklene stijene što gleda na more. Sekunda nije dovoljna da otvorim bocu vode niti da je prospem u džezvu. Sekunda nije dovoljna da kresnem šibicu. Ali sekunda je dovoljna da izgorim.
Gasim radio, ne pitajući se više hoće li me zid ovog tijesnog hodnika doista zaštititi od kiše raketa. Važno je tek da zid postoji, da zastrije zrak što se pretače u metal, traži ljudsko meso, pogađa ga pravo, guši ili rasipa u krhotine. U takvim časovima dovoljna je i tamna zavjesa da posluži kao imaginarni štit sigurnosti. Jer smrt je gledati smrt.
Želim miris kafe. Potrebno mi je pet minuta. Želim pet minuta primirja – zbog kafe. Nemam druge želje osim da skuham šoljicu kafe. Tom ludošću određujem svoj zadatak i cilj. Sva moja osjetila su na oprezu, spremna da se pokrenu u pravcu jedinog cilja: kafe.
Кafa, za ovisnika poput mene, ključ je dana.
A kafa, za onoga ko je poznaje kao ja, znači da se pravi vlastitom rukom, a ne da ti se donosi na tacni, jer onaj koji donosi tacnu donosi i riječi, a prva kafa, djevica tihog jutra, upropaštena je prvim glasom. Zora, moja zora, protivna je brbljanju. Miris kafe može upiti zvukove i ukiseliti se, čak i ako su ti zvuci tek nježno: „Dobro jutro!”
Кafa je tišina jutra, rana i nenagla, jedina tišina u kojoj možeš biti u miru sa sobom i stvarima, stvaralac, sam s malo vode do koje posegneš u lijenoj samoći i sipaš u bakrenu džezvu tajanstvenog sjaja – žuto prelazi u smeđe – koju stavljaš na tihu vatru. O, da je makar to bila vatra drva!
Foto: Normalizuj.me
Odstupi malo od vatre i promatraj ulicu koja se diže da potraži svoj hljeb otkako je majmun sišao sa stabala i prohodao na dvije noge. Ulicu koju nose kolica natovarena voćem i povrćem, dok glasovi prodavača pretvaraju plodove u puku oznaku cijene. Odstupi malo i udahni zrak što ga šalje hladna noć. Zatim se vrati svojoj tihoj vatri – o, da je barem vatra drva! – i gledaj s ljubavlju i strpljenjem dodir dvaju elemenata, plamen zelen i modar, a voda se komeša i izdiše bijele zrnaste niti što rastu u fini sloj, pa se šire, potom ubrzano nadimaju u mjehure koji se sve više šire, i pucaju. Nadimanje i pucanje, žedni da progutaju dvije kašike krupnog šećera što čim prodre mjehure smiri u tihi šum, da bi opet zaiskrili u kriku za supstancom koja nije ništa drugo do sama kafa – raskošni pijevac mirisa i istočnjačkog muškog ponosa.
Skini džezvu s tihe vatre da nastaviš razgovor ruke, čiste od mirisa duhana i tinte, s prvim stvorenjem koje će od tog trenutka odrediti okus tvoga dana i luk tvoje sudbine: hoćeš li raditi ili izbjegavati ljude toga dana? Ono što izbija iz tog prvog pokreta i njegovog ritma, iz onoga što ga trgne iz svijeta sna proteklog dana i otkrije u tebi neku tajnu – oblikovaće identitet tvoga novog dana.
Jer kafa, prva šolja kafe, ogledalo je ruke. A ruka koja pristavlja kafu otkriva onoga koji je miješa. Zato je kafa javno čitanje otvorene knjige duše. Ona je čarobnica što razotkriva sve tajne koje će dan donijeti. (...)
Znam svoju kafu, majčinu kafu i kafu svojih prijatelja. Raspoznajem ih izdaleka i znam njihove razlike. Nijedna kafa nije nalik drugoj; moja odbrana kafe zapravo je molba za samu različitost. Ne postoji okus koji bismo mogli nazvati „ukusom kafe”, jer kafa nije pojam, niti jedno jedinstveno tijelo. Ona nije apsolut. Svačija je kafa posebna, toliko posebna da po njenom ukusu prepoznajem nečiji rafinman i otmjenost duha.
Кafa s ukusom korijandera znači da u kuhinji domaćice vlada nered.
Кafa s ukusom soka od rogača znači da je domaćin škrt.
Кafa s aromom parfema znači da se gospođa previše bavi izgledom.
Кafa što u ustima nalikuje mahovini kazuje da ju je spravio infantilni ljevičar.
Кafa ustajalog ukusa, od tolikog prevrtanja u vreloj vodi, otkriva krajnjeg desničara.
A kafa u kojoj kardamom preplavi sve – znak je žene koja se skoro obogatila.
Nijedna kafa nije nalik drugoj. Svaka kuća ima svoju kafu, i svaka ruka svoju, jer nijedna duša nije kao druga. Кafu prepoznajem izdaleka: najprije ide ravnom linijom, zatim krivuda, vijuga, savija se, uzdahne, pa se na ravnim, kamenitim plohama i padinama obrće; obavije se oko hrasta, omekša, sklizne u jarugu (wadi), osvrne se i rastopi od čežnje da se popne na planinu. I penje se, rasipajući se u paučinastoj izmaglici pastirove frule koja je vraća svojoj prvoj kući.
Aroma kafe je povratak prvotnosti, priziv iskona: putovanje započeto hiljadama godina ranije, koje i danas traje. Кafa je mjesto. Кafa su pore kroz koje nutrina prodire napolje – razdvajanje koje spaja ono što se može sjediniti samo njenom aromom. Кafa nije za odbijanje od dojke. Naprotiv: kafa je dojka koja duboko hrani muškarce. Jutro rođeno iz gorkog ukusa. Mlijeko muževnosti. Кafa je geografija.
Objavljeno u književnom časopisu Polja