Čak i ne prošavši sate korporativnih treninga i tim bildinga, pčele su uredno i organizovano prašile cvijeće zasićenih pink nijansi u novom filmu Jorgosa Lantimosa “Bugonija”. Nesvjesne eksploatacije, koju ljudska vrsta vrši nad njima, u svom zauzetom radnom danu, teško da su mogle da primjete da im je njihov rođeni eksploatator sličniji nego što se čini. Ako pitate glavnog protagonistu Tedija (Džes Plemnos), istraumiranog teoretičara zavjera, njihova sudbina je gotovo ista, sa jedinom razlikom što ljudska vrsta ima prosvijetljenog njega, koji više ne pada na propagandu etabliranih medija i umije da misli svojom glavom. Ukratko, film o tome je li američki ekstremni nepolitičar Medo sve u pravu, teško da je bio na mom bingo listiću za 2025. godinu.
Razigranost žrtve i dželata
Moglo bi se pomisliti da su ti neprijatelji svijeta, oni koje već napamet znamo – onaj 1 odsto, oni direktori megalomanskih korporacija, koji vjeruju da vladajući kapitalom, služe svijetu koji nikad dovoljno da se raširi i svrši svoj prirodom zadat progres. “Uvijek je bilo oni ili mi”, reći će Tedi na početku, pojašnjavajući svom autističnom rođaku-kolegi Donu (Aidan Delbis), kako sa takvima nema mirenja. Ono što bi do sad, međutim, već trebalo da znamo je da bi za Jorgosa “eat the rich” kao glavna poenta filma bilo podosta izlizano i opterećeno očiglednošću.
Tedi, ponukan istraživanjima sa interneta, podkastima trećih očiju o suvoj istini nastanka svijeta i njegovih vladara iz sjenke, bira mnogo nedostižnijeg protivnika – vanzemaljce sa Andromede. Ipak, to što je očigledna pripadnica njihove vrste Mišel Fuler (Ema Stoun) baš direktorka gigantske korporativne farmaceutske kompanije, “skromno rečeno, važna koliko guverner, ako ne i više”, pruža ne samo kanal za oslobađanje opravdanih frustracija američkog društva i Tedija kao njegovog predstavnika prema zdravstvenom sektoru, već i prostor za mentalnu egzibiciju gledalaca u traženju stvarnog krivca.
Film je zapravo rimejk južnokorejske crne komedije iz 2003. “Save The Green Planet”, u kojem radnik jedne firme kidnapuje svog direktora, zbog sumnje da je vanzemaljac. U “Bugoniji” je sve prilagođeno savremenom svijetu. Vrijednost scenarija Vila Trejsija najbolje se ogleda u sadržajnosti dijaloga između kidnapovane Mišel i Tedija. Mišel, koja je naučila kako se priča u ovom svijetu da bi profitirala i Tedi, koji zna šta da priča da bi razobličio mizantropske namjere vanzemaljaca, na početku gotovo da vode tipične korporativne pregovore, ali iz njih, već tradicionalno za Jorgosove likove, previre sirova ljudska priroda. Razlika između njegovih pređašnjih likova iz “The Lobstera”, “The Favourite” ili “Poor Things” i ovih je ta što prvi odišu ekstravagantnom zaigranošću, u kojoj prije preovladavaju ideje odnosa moći i svih njegovih perverzija, nego opipljivog i u stvarnom životu uhvatljivog ljudskog bića. Ovim filmom nam je pokazao da i naša sterilno hladna šefica ili onaj komšija koji na kaveru drži sliku ravne ploče Zemlje i protestuje protiv vakcina, su podjednako krivi i osuđeni na neizbježnost raspadanja.
Gramatika je laž
U jednom intervjuu režiser je izjavio kako je i sam naslov produkt dugoročnog istraživanja o pčelama, i uopšte ekologiji, kojem se posvetio. Bugonija je zapravo antičko vjerovanje da se iz trulog tijela vola rađaju pčele. Sama riječ dolazi iz starogrčkog: od bous (govedo/vo) + gonē (potomstvo, rađanje). Prinošenje žrtava bogovima, radilo se dakle ne samo zbog straha, nego i zbog ličnog profita, i da je i samo zbog ovoga - teško da će postojati bolji psiholog naše vrste od grčke mitologije.
Antička teorija zavjere kao nadpojam iznad svih savremenih, koje se pominju u filmu, pojačava glavnu poruku nepromjenjivosti svijeta, bez obzira na to ko njime vlada. I dok Mišel pripremaju kao vola za klanje u ime svetih ideala ljudske civilizacije, Tedi i njegov kolega Don suptilno otkrivaju niz životnih traumatičnih okolnosti koje su potpuno izrešetale njihov razum. Bijes i nasilje postaju očekivane konstante, kao da bi, da ih nema - čovjek bio manje čovjek, a više pčela. Iz crne komedije, film prerasta u klaustrofobičnu studiju ljudske ranjivosti, ali ne odustaje od svog primarnog goriva: ruganja, koje će spasiti svijet.
U svom pokušaju izigravanja civilizovanosti – jer smo ljudi, a ne stoka, ili još gore, vanzemaljci – Tedi gubi svoju smirenost samo onda kad ispadne glup i neobrazovan. Do tada se guši u sopstvenoj samobitnosti, za koju se pripremao cijeli svoj život.
“Izgleda da je i gramatika lažna konstrukcija sa Andromede“, reći će mu Mišel, nakon što on nepravilno izgovori neku eruditsku riječ. Tedi unezvjereno uzima da lomi stolicu, suočen sa mikroistinom par fonema, u strahu da bi ova greškica mogla ogoliti i one veće.
Jalova rabota
Čak i bez spektakularnog finala, film bi ostavio utisak. Ono što ga čini drugačijim je to što ne upire prstom u zlu ljudsku vrstu koja uništava planetu, već samo to konstatuje kao nepobitnu činjenicu. Uspio je da se naruga i nama koji se rugamo teoretičarima zavjera. Do ovih drugih svakako film neće ni stići. I dok se na licu Mišel ipak vidi žal za ljudskim rodom, dok se čuje:
“Where have all the soldiers gone, Gone to graveyards every one When will they ever learn When will they ever learn…”
obeshrabreni smo čak i da pokušamo. Mogli bismo, kao što kaže Tedi, biti optuženi da smo aktivisti samo zbog “skrivenog ličnog egzibicionizma i održavanja brenda”. Onoga što bi Sioran nazvao “željom da se bude izvor zbivanja” ili član “društva – pakla spasitelja“.
Kao što truplo bika ne rađa pčele, ljudi ne rađaju svoje sopstveno spasenje. A opet, a opet…