Poziv belgijskog umjetnika Nicka Dockxa da objedujem u restoranu ‘t Gasthuis primio sam dobro raspoložen. Prije svega, nikad nisam jeo u restoranu sa Michelinovom zvjezdicom, makar ona bila zelena, odnosno data za ekološku svijest o hrani; pod broj dva, od Antwerpena, gdje me je poziv zatekao, do Mechelena nema pola sata vozom; a pod tri, vrlo me je zanimalo kakav to umjetnik vodi biznis pored čijeg imena na Googleu stoje četiri znaka za euro: € € € €.
Mechelen je malo mjesto sa drskom katedralom koja bi ljepotom pristajala mnogo većem gradu. Od ostalih sadržaja, tu je uglavnom dosadna kiša. Moja divna polovina i ja stigli smo ranije i sklonili se u hol zgrade. Ništa od glamura koji sam očekivao – ljubazni Sandip štrikirao je naša imena i pitao hoćemo li pjenušavo vino ili mocktail. Ako ćemo pravo, taj ulaz me je podsjetio na zgradu osnovnog suda na Cetinju, gdje sam prije dvadeset ljeta istraživao zašto sudnice nemaju grijanja. Stara metalna bravarija, neonke i linoleum. Zapušteno je šik, rekoh Slađani i kucnusmo se mocktailima dok smo čekali Dockxa, pomalo zbunjeni, jer očigledno je da su ga još neki ljudi čekali.
Restoran ‘t Gasthuis, što ću uskoro saznati, smješten je u zgradi bivše bolnice koju je lokalna vlast ustupila umjetnicima Dockxu i kulinarskoj zvijezdi Seppeu Nobelsu, da pokrenu edukaciju izbjeglica. Birani polaznici iz Iraka, Irana, Ukrajine, Avganistana, Libana itd. obučavaju se ovdje da budu šefovi u elitnim kuhinjama. Po belgijskom zakonu oni ne mogu dobiti platu, ali dnevna naknada od 35 eura padne bolje od osam eura sedmično, koliko dobiju za džeparac u kolektivnim smještajima. Portal Brussels Times pri tom tvrdi da prihodi restorana u potpunosti služe pokrivanju operativnih troškova i podršci polaznicima obuke.
Oko 200 ljudi je prošlo obuku, od čega su se neki zaposlili u dobrim kuhinjama. Sam Nobels specijalni je savjetnik u jednom hotelu sa pet zvjezdica, ali ipak, glavnu mirođiju restoranu dodaje Dockx, koji kurira umjetničke sadržaje. Ljudi dođu da večeraju, a uz hranu dobiju umjetničku vožnju. Program je osmišljen tako da podstakne misao i savjest.
Interijer ‘t Gasthuisa, foto: Seppe Nobels
Naša grupa je bila spremna, bez velike govorancije pojeli smo hrskavi pani puri, indijski street food koji je Sandip napravio u čast svog napuštenog doma. Sandip je iz sela Kansa u saveznoj državi Gujarat, i bio je pobjednik lokalnih izbora 2016. godine. Morao je da napusti Indiju zbog političkih pritisaka, a sada mašta o svom restoranu.
– Ovo mjesto mi je omogućilo da se formiram kao chef, nikad ranije nisam kuvao – priča Sandip, dok stupamo u prvu prostoriju. Tamo nas čeka video Luca Tuymansa, nekakav davni studentski rad. Na ekranu starog televizora vidimo mladog i još nepoznatog umjetnika koji će postati jedan od najvećih slikara današnjice. Dugački sto sa bolničkim stolicama postavljen je u centar sobe, kao instalacija i opomena, makar sam tako shvatio u lošem prevodu sa flamanskog – restoran jednom nedjeljno priprema besplatnu hranu za potrebite i u toj prostoriji, pod blagim mliječnim svjetlom, dijeli se kruh nasušni kao strašna veza među ljudima u ovom nepravednom svijetu.
Pozvali su nas dalje, u zamračenom hodniku vidjeli smo barku okačenu o visoki plafon. Sa barke su visile mrtve trake sašivene od dijelova pojasa za spasavanje nađenih diljem Mediterana. Vodič je pustio zvuk mora sa tableta, naša mala hranidbena ekskurzija još nije ni počela, a već smo slušali talase kako udaraju u bok lađe i čuli ključnu riječ – Lampedusa. Iskoristio sam polumrak da osmotrim ostale goste, uglavnom dobrostojeće Belgijance, sa licima ispod kojih nisam naslutio mnogo, da li ih olupina plaši, uznemirava, ili su prosto gladni i čekaju da se konačno krene s jelom.
U novoj prostoriji domaćin je bio Artur iz Ukrajine. Bacio je šaku šećera u sirće i kao mađioničar podigao malo dima. Zamirisalo je oštro kad je prelio rotkvice. Aplauz. Potom smo pogledali film o rasnom identitetu, te konačno dobili rotkvice sa još povrća. Preciznije: vinaigrette od crvene cvekle, masline, kozji sir i kopar. “Tokom fermentacije, koža rotkvice mijenja boju”, pisalo je u katalogu. “U procesu kiseljenja, jezgro zadržava svijetlu put. Važno je sa ponosom nositi svoju boju kože i porijeklo.”
U zamračenom hodniku vidjeli smo barku okačenu o visoki plafon. Sa barke su visile trake od dijelova pojasa za spasavanje. Iskoristio sam polumrak da osmotrim ostale goste, uglavnom dobrostojeće Belgijance, sa licima ispod kojih nisam naslutio mnogo, da li ih olupina plaši, uznemirava, ili su prosto gladni.
Rad Nica Dockxa
Pozdravili smo Artura, na red je došao carpaccio koji je pripremila drugarica Zukaya en Arafat. Jeli smo za malim stolovima pod svijećama. Tu mi je već postalo teško, jer sam u hodniku prepoznao bolničke linije, vrata operacione sale, male staklene proreze na ulazu u čekaonicu i sve ono što sam godinama upijao u jednoj dalekoj dječjoj klinici na drugom kraju svijeta. Mogao sam zamisliti majke koje plaču u tom hodniku, posljednje pozdrave, čireve, sepse i bruhove, svu onu menažeriju bola koja se odvija širom tuđih svjetova, nemoćna da prodre u naš sebični kosmos takozvanog zdravlja. Jeo sam smjerno, pustio da se nota narandže raširi po nepcima i maskira brid govedine spremljene po afrički, sa bamijom čije sjeme pod svijećom liči na kavijar.
Nakon ovog slijeda prošli smo kroz nova vrata i ušli u crkvu. Bolnička kapela, spojena sa zgradom, sa dva glomazna stola u centralnom dijelu. Na mjestu oltara postavljen je kulinarski šank – naočit mladić obigravao je oko tanjira, dodavao ponešto u svaki, dok su dvije žene sasluživale. Prije nego je glavno jelo iznijeto, domaćini su nas zamolili za malo pažnje. Na platnu iznad oltara projektovan je snimak. Čovjek sa mikrofonom je šuštao, otegnuto, a onda bi udario u spravu kao da je testira. Zatim novo šuštanje, ali ovog puta sa fijukom. Potom zviždanje, pa jači udar. Prepoznao sam lice umjetnika Anria Sala, čekao sam hranu i slušao zvuk njegovog videorada “Tomahawk #2”. U kapeli bolnice u Mechelenu, gdje su se generacije molile za zdravlje svoje djece, roditelja, supružnika, drugova, trebalo je da jedemo hranu onih koji su pobjegli od bombi. Svjetlo je bilo utišano, a detonacije sve jače, osjetio sam snagu molitve prije obroka, ono što nikad nisam ni probao, da pustim u sebe meditativnu hostiju i preko hrane dobijem više od jela.
Kad su bombe utihnule, veseli Belgijanci su navalili na obrok. Jagnjetina, nogice posute žutom pjenom, žive, gumene, ne možeš ih sažvakati, niti izbjeći oštar miris. Je li ovo namjerno?! Zašto je ovo meso tako gnusno, pitao sam se. “Jagnjeći kotlet nade i utočišta” pripremio je Yahya, Palestinac iz Libana. “To je hrana koja se dijeli sa bližnjima”, pojasnio je. Slađana nije mogla, samo je probala jednu nogicu. “Ništa za to, meni ne smeta”, rekao je gospodin pored nas i uzeo da dokrajči njen obrok. Bilo mu je čudno, šta to jedan crnogorski par radi na polutajnoj večeri u Mechelenu, kojim smo dobrom u Belgiji, da možda i mi nismo dio te kulinarske utopije koja hranu nudi kao misao o životu, ratu i smrti.
Meso mi se gadilo, ali sam ga pojeo, osjetio sam da je dužnost gutati na silu, da bombe obavezuju. Da me umjetnost pušta u sebe dok je žvaćem kao dar od ljudi, kao sramotu pred bogom koji se odavno predao, i nema ga nigdje, osim u toj predaji. Nazad u Antwerpen krenuli smo večernjim vozom i ćaskali sa Dockxom o umjetnosti. Kako da umjetnost postane dio života, sastojak socijalne brige, otisak ljudske patnje, ekonomije, emotivnog dobitka.
– Je li sve ovo što radiš igra za bogate? – pitao sam Docxa.
– Istina je da neko može tako da pomisli – odgovara mi, ali i dodaje kako je nešto učinjeno već ako svojim projektom naprave razliku za svojih 200 polaznika i njihove porodice.
Dok je govorio, Dockx je bacao pogled na mladog Arafata i djevojku iz Ukrajine u ćošku vagona. Oni su najmlađi u grupi, objasnio je. Dirnula me je ta povezanost, izgledao je kao razredni starješina. Pomislio sam na sujetne slikare, puste štafelajce rodnog kraja, na ljutu konceptualu, na performere bez krvi i snage, na vlastite snove o umjetnosti i angažmanu. Sve to bilo je poništeno jednom večerom. Ili bolje, izložbom koja se razlagala u stomaku, dok je voz klizio kroz noć, solidarno, ljudski, bez ijednog suvišnog šuma.
Sasvim je jasno da jedna gostiona ne može riješiti problem nehumanih migracionih politika Evropske unije, niti će umjetnost spasiti svijet. Ali, ko zna, možda ću sljedeći put kad dođem u Belgiju objedovati u restoranu po imenu Belpuri, koji je zasad samo maštarija jednog čovjeka. Služiće se indijska hrana, a specijalni gosti biće djeca iz azilantskih centara. Na vratima će pisati ime vlasnika, Sandip Matel – ali ja ću ga prepoznati po osmijehu, sa kojim me je dočekao u staroj bolnici