Živimo politički trenutak istovremene ekspanzije i kraha jedne imperije. Gledamo live-streamovan genocid u Gazi, posmatramo otmicu predsjednika Venecuele, materijalni interes ratova se više ni ne skriva: Amerika otvoreno priznaje da su u pitanju minerali i fosilna goriva. Maska je pala, oružje već odavno ne zvecka – ono leti dronovima kojima upravlja vještačka inteligencija.
U takvom trenutku, pisati o marginama izgleda gotovo promašeno. Ipak, tamo se formira jedna opasna mutacija: dio ljevice koja spaja neostaljinističku teoriju i neofašističku praksu. Odnosi političkih snaga su dinamični, što nas obavezuje da simultano djelujemo i ka „spolja“ i u svom dvorištu.
Kao i većina ljudi iz Crne Gore, pomno sam pratio sva politička dešavanja u Srbiji. Oduvijek. Takva je valjda sudbina onih koji zavise od dešavanja u hegemonim strukturama. Zbog toga valjda čitava planeta posmatra predsjedničke izbore u Americi. Amerika, međutim, nije jedina imperijalistička sila. Tu su i druge, lokalne, manje imperije. Na našu žalost, nama je zapala uloga podređenosti ne samo američkoj, nego i velikosrpskoj. Ona, isto tako, posjeduje svoje političare, kreira koalicije, utiče na izborne rezultate, koristi crkvu kao agenta moći, ima aktivno prisustvo svojih tajnih službi i angažuje batinaše.
Prema mom iskustvu, javnost u Srbiji ne zna maltene ništa o Crnoj Gori, sem nekoliko stavki o Milu i o litijašima. Mi smo, nasuprot tome, osuđeni da budemo analitičari svake partije, pokreta i pojedinca koji se bavi politikom u Srbiji. Praktično ne znam osobu koja se na političkom spektru nalazi lijevo od centra, a da nije zakucana pred TV-om prilikom svakog većeg protesta. Ne samo jer znamo da će nam dešavanja u Beogradu dijelom krojiti sudbinu, već i zato što se istinski solidarišemo sa potlačenima.
Crna Gora nema organizovanu ljevicu, dok Srbija ima više organizacija i istaknutih pojedinaca koji su prisutni po terenu, društvenim mrežama i medijima. Godinama su već moje oči uprte u njih, po raznim kutcima interneta. Neke posmatram sa divljenjem, a neke sa gnušanjem. Pokušavao sam dugo vremena da skrećem pogled sa stvari koje bih sa prezirom posmatrao da se dešavaju bilo gdje. Počevši od nacionalizma, žmurenja na ratnu agresiju (u kojoj je i CG sa Srbijom učestvovala), pa sve do nipodaštavanja rasta desnice, klerikalizma i istorijskog revizionizma. Shvatam da se stvari dešavaju u kontekstu društva koje je dominantno nacionalističko. Ali sa ovim pojavama se ne pregovara. Njima se ne podilazi – kao što to rade određene grupe koje sebe nazivaju ljevičarskim. Sa njima se radikalno raskršta. Ćutanjem na ove prakse ljevica dozvoljava da bizarni mutanti u njeno ime zauzimaju javni prostor, ali i da daju municiju glupim i nenaučnim teorijama o potkovici gdje se „dva ekstrema“ sastaju i kreiraju „dva totalitarizma“.
Uprkos tome, izostaju kritike onih koji se kite crvenim perjem dok lepršaju krilima šovinizma. Dio ljevičara se boji da će biti otpisani ako kritikuju ovakve pojave na „svom“ dijelu političkog spektra, prozivani da ulaze u „nepotrebne frakcijske sukobe“ ili cancelovani da uopšte nijesu ljevičari – već liberali. Iako ih niko nije pitao o odnosu prema privatnom vlasništvu i metodama kako da do kolektivizacije istog dođemo. Lijepljenje etikete „liberala“ drugim ljevičarima je vid prigodne diskvalifikacije kojoj pribjegavaju neostaljinisti, u pauzama bivanja korisnih idiota fašizma.
Da se ovaj tekst ne bi pretvorio u kritiku marksizma iz anarhističkog ugla, pokušaću da se zadržim na njihovim teorijskim nekonzistentnostima, kao i na kritici političke prakse samih četnolevičara/tenkijevaca/neostaljinista – što su različiti termini za šoviniste koji se koriste lijevom retorikom. Likovi koji su se skrivali ispred WC-a po ljevičarskim konferencijama, aktivističkim događajima i kampovima – sada su zasjali na mainstream nebu aktivističke ljevice.
Formulu za ideološku pripadnost bruse putem autora poput Rockhilla, Prashada, Losurda i nedavno upokojenog Parentija; čija smrt me i podstakla da pišem o ovom fenomenu. Upravo on je jedan od najreprezentativnijih primjera ove političke vrste.
Parenti, foto: counterview.net
Michael Parenti je bio toliko dosljedan fundamentalnim postulatima ove ideologije da je sve vlade koje su Sjedinjene Američke Države u nekom trenutku vidjele kao neprijateljske, smatrao socijalističkim, a ratne zločince antiimperijalistima. Na lokalnom primjeru, ta logika izgleda ovako: Parenti je napisao knjigu o Jugoslaviji, čiji je predgovor napisao lično Slobodan Milošević. Za istog je vjerovao da je vrli protivnik „Zapada“ (što ga po toj logici automatski svrstava u good guys), antiimperijalista i socijalista. U tome je zanemario Miloševićeve privatizacione poduhvate, a zločine učinjene zarad ostvarivanja ciljeva Velike Srbije nazvao prenaglašenim. Išao je toliko daleko da je govorio da su javno dostupni podaci o žrtvama u stvari vid demonizacije Srba da bi se u Jugoslaviji uništio komunizam. Poricao je genocid u Srebrenici i pisao o tome kako ta silna tijela niko nije vidio. U krajnjem, bio je predsjednik Međunarodnog komiteta za odbranu prava Slobodana Miloševića.
Mnoge ličnosti sa lijeve scene su mu prije nekoliko dana na društvenim mrežama odale počast kao velikom borcu protiv kapitalizma, imperijalizma i američke hegemonije. No, nemam za cilj da polemišem sa mrtvim čovjekom, već želim da ukažem na širu ideološku kategoriju koju je on predstavljao, disecirajući pojedinačne elemente.
Kampizam
Svaka država, čak i „antiimperijalistička“, reprodukuje hijerarhije, centralizam, nasilje i autoritarne obrasce. Jednom kada kapital buržoazije dođe do adekvatnog stepena razvoja – i sama država postaje imperijalistička. Nije to nikakvo pitanje univerzalnog dobra protiv univerzalnog zla, već strukturalna pozicija država centra protiv onih na periferiji – i ekstrakcije kapitala iz njih. Kada se negdje normalizuje ultra-nacionalizam, mizoginija i homofobija, ili se uvedu primjese teokratije: to onda prelazi na skroz drugi nivo brutalnosti, kako prema „sopstvenim“ građanima, tako i prema zemljama u okruženju.
Ukoliko su neke države u toj postavci stvari na periferiji, one nijesu nužno progresivni emancipatori i nosioci borbe protiv kapitalizma. One imaju svoju vladajuću klasu koja parazitira na krvi njihovog proletarijata – jednako kao što države centra (odnosno njihova buržoazija) parazitira na krvi država periferije (odnosno njihove radničke klase). Navodi u zagradama su u ovom objašnjenju ključni: jer ako klasnu analizu zamijenimo geopolitičkim naočarima, dolazimo u polje navijanja, a ne politike. Stvaraju se kampovi dobrih država koje se bore protiv zlih - čime dolazimo do idiotske verzije „antiimperijalizma“.
Kampizam nije antiimperijalizam
Kampizam ne znači da neko, eto, ima stavove o geopolitici i bavi se analizom iste. Kampizam je metoda političkog prosuđivanja koja teži prečicama u razmišljanju. Prečice kreiraju obrasce koji se primjenjuju za svaki mogući konflikt ili čak bilo koju situaciju. „Analiza“ se tada svodi na „s kim si“ i „protiv koga si“ – pa ću ti reć sve što trebaš da znaš o sebi. Takva pozicija u potpunosti zanemaruje klasnu opresiju, društvenu dominaciju i emancipatorski potencijal odozdo.
„Antiimperijalizam“ postaje ideologija, identitet sam za sebe, a ne sredstvo borbe ili teorijski alat. Sa takvim naočarima je lako prenebjegnuti ne samo ružne stvari kod lokalnih konteksta, već i dobre – poput praksi samoorganizovanog otpora i samoupravljanja na lokalu. Svaka pobuna u ovim kuvanim glavama biva režirana od strane CIA, MI6 i Mossada.
U tom procesu, zaboravlja se sržna nit ljevice – internacionalizam i solidarnost sa svjetskim proleterijatom; a ostaje samo navijački državotvorni „antiimperijalizam“.
Na taj način crveni šešeljevci vide Putina kao antiimperijalistu koji se bori protiv dekadentnog „Zapada“. Neki otvoreno navijaju da on treba da samelje Ukrajinu, koju vide samo kao „Zapadnog“ proksija. Drugi u ime „mira”, traže isključivo od Ukrajinaca da spuste oružje i predaju se. Jer ni jedna kapitalistička tvorevina nije vrijedna ljudskog života. Zanimljivo je da kada se govori o nekim drugim konfliktima (Palestina, Sirija, nekada Vijetnam), ovim ljevičarima je itekako jasno da to znači trijumf agresora. Tada se pozivaju na dijalektički materijalizam i razumijevanje da se pad kapitalizma dešava kroz kontradikcije, da ne možemo samo gledati sa visine i govoriti o krajnjem cilju dok se dešava konkretna opresija.
Ilustracija: Rafaela Gaspar
Primjera radi, svako ko je bazično teorijski potkovan zna da su rod, rasa i nacija konstrukti. To ne znači da ćemo dok se dešavaju opresije po tim osnovama (od strane ljudi koji vjeruju u esenciju istih) sjedati po strani i govoriti da su u pitanju socijalni konstrukti koji nemaju materijalnu bazu. Dio tenkijevaca ovo donekle shvata. Kada se međutim radi o Rusiji ili drugim zemljama koje pripadaju „antiimperijalističkom kampu“ – pravo na odbranu i pravičan mir postaje „ratno huškanje“.
Jedna od ključnih stvari je da kampizam ne podrazumijeva samo binarno gledište geopolitike, već seljenje geopolitike u sva druga područja borbe.
Ukazivanje na velikosrpski šovinizam postaje „skretanje teme sa imperijalizma“, a opresija prema manjinama „reakcija naroda zbog nametanja identitetskih politika Zapada“. Zanemaruju se lokalni kapitalisti, militarizacija društva, etno-nacionalizam prema Albancima, Hrvatima, Bošnjacima i Crnogorcima, mizoginija, kao i radikalne forme klerikalizma koje se diktiraju sa vrha Srpske pravoslavne crkve. A upravo SPC nije samo tamo neka vjerska institucija, već politička formacija koja se uvukla u sve pore društva u Srbiji i u okolnim zemljama. No, to ovi „ljevičari“ ne vide. Iako se predstavljaju kao socijalisti/komunisti, primarni objekti kojima pripisuju djelovanje su države i blokovi, ne klase, pokreti, sindikati ili zajednice. Zvuče mi kao RT Balkan televizija koja je u ChatGPT ubacila prompt da se umjesto fašističkog jezika iskoristi marksistički.
Tenkijevci
Tenkijevci je pežorativan termin koji je nastao sredinom prošlog vijeka, da bi se označili komunisti koji su podržali ulazak sovjetskih tenkova u Mađarsku radi supresije tamošnjih protesta. Akcija Sovjetskog Saveza je za posljedicu imala ubijanje ili ranjavanje hiljada ljudi, dok je prema zvaničnim navodima skoro 200 hiljada Mađara pobjeglo iz zemlje. Pripadnici Komunističke partije Velike Britanije su, sa sigurne udaljenosti, u akciji navijali za tenkove protiv naroda. Otud i termin tankie ljevičara, koji su suštinski proponenti kampizma.
Ovaj pojam danas označava autoritarnu ljevicu koja podržava opresiju radničke klase ako se ona radi u ime „antiimperijalizma“. Čak je i sam nominalni socijalizam postao periferan u ovoj ideološkoj borbi, jer tenkijevci podržavaju režime koji sa socijalizmom nemaju nikakve veze (poput ruskog, iranskog ili bjeloruskog).
U zemljama poput Srbije, tenkijevci ne vide problem rehabilitacije četništva, lokalne desnice, ogromnog rasta klerikalizma, podivljalog poluperifernog kapitalizma – oni čitavu svoju borbu svode na lijeve liberale, NGO aktiviste i druge eksponente CIA-e. Naravno, bilo bi apsurdno tvrditi da imperijalističke tajne službe nijesu duboko umiješale prste u zemljama koje su u njihovoj interesnoj sferi, ali se unutar ovih krugova to često prenaglašava i prelazi u „witch hunt“ traženja stranih plaćenika. Nešto kao šešeljevci, samo u crvenim oblandama.
Trećesvijetaši
Postoji podgrupa četnolevice koja je pritom trećesvijetaška. Oni, iz nekog razloga, smatraju Srbiju dijelom potlačenih kolonijalizovanih zemalja Globalnog juga. Ne mare za analize političke ekonomije, genocide, aparthejd, ekstraktivizam, robovlasništvo i sve drugo što je pratilo afričke i zemlje Latinske Amerike – njima je sve to isto – odnos kolonijalista Južne Afrike je isti kao Amera prema Srbiji. Dodatno začine tezu svojim shvatanjem ratova koje počinje tik prilikom bombardovanja 1999. godine.
Da budemo načisto, naravno da SAD izvlači kapital iz Srbije, kao i iz većine drugih zemalja. Ali izjednačavati zemlje poluperiferije sa (dubokom) periferijom je, čak iz etatističke prizme krajnje neozbiljno.
Kao da su čitavu ideologiju spakovali u par minuta Vučićevog govora na sjednici u UN-a prilikom izglasavanja Rezolucije o Srebrenici. Znate onu njegovu idiotsku retoriku „Vi moćni nas male zlostavljate, ali mi se ne damo“. Pritom misli na istinu o počinjenom genocidu, a „maltretiraju” ga oni s kojima je vjerovatno u pauzama finalizovao dilove oko masovne privatizacije (Generalštaba?) i prodaje oružja.
Ali ta priča očigledno ima svoju publiku. Ne mislim na zombi SKOJevce, nego na državne čelnike, i dio stanovnika, Globalnog juga. Njima se nije teško identifikovati sa tom pričom – tzv. Zapad ih je uz pridike pljačkao, ubijao, bombardovao, a neokolonijalne prakse se nastavljaju i dan danas.
Onome ko ne zna skoriju istoriju ovog podneblja, teže je da shvati da je zemljama bivše Jugoslavije Srbija postala ono što je njima NATO i kolonizatorska čizma. Agresor, ratni profiter, sveprisutni Veliki brat koji se miješa u unutrašnje stvari, svojata teritorije i postavlja marionetske vlade.
Repovitost (tailism)
Repovitost je sklonost nekih aktivista da se, poput repa, vuku za najreakcionarnijim* stavovima masa (reakcionarstvo - očuvanje ili restauriranje prevaziđenih društvenih odnosa). Ovi dijelovi ljevice edukaciju, organizovanost i zajedničku emancipaciju kroz borbu vide kao „elitizam“ – jer je potrebno pratiti samo ono što „radnička klasa već misli“.
Istorijski gledano, Komunistička partija Jugoslavije, u periodu između dva rata, se nije samo prepustila dominantnim strujanjima i ideološkim obrascima koje je kreirala monarhija. Aktivno su učestvovali u opismenjavanju i zajedničkoj edukaciji narodnih masa. Distribuirali su ilegalnu i poluilegalnu štampu, organizovali radničke večernje škole, kurseve unutar sindikata, bavili se kulturnim radom kroz radnička kulturna društva, kao i radili na opismenjivanju žena i šire populacije. Pitanje je na kojoj bi strani radništvo bilo 1941. godine da toga nije bilo. Repovitost ne samo da potcjenjuje radništvo igrajući na najniže strasti i porive kapitalističkog društva u njegovoj poznoj fazi; ostavlja prostor reformistima (bilo liberalima, bilo različitim formama neofašista) da održe privatno vlasništvo; već i marginalizovane grupe ostavlja na milost i nemilost ishoda različitih političkih borbi. U tom procesu se „zaboravlja“ da radničku klasu čine ljudi svih rodova, seksualnih orijentacija, rasa i etničkih pripadnosti. Te borbe su direktno i neposredno povezane sa njima i njihovim životima.
Vulgarni materijalizam
Da bi praksa imala svoje „utemeljenje“, potrebno je uviti je u teorijske listove, pa se povremeno pozvati na naučni autoritet. U ovom slučaju, u pitanju je izvitoperena teza o istorijskom materijalizmu.
Vulgarni materijalizam promoviše ideju da je sve osim klasnog pitanja liberalno skretanje, „idealizam“ ili „kulturni relativizam“. Posrijedi je zlonamjerno ili površno čitanje teorije i shvatanje dijalektičke forme materijalizma. Neostaljinisti, kada im to odgovara, posežu za pričom da jedino materija i postoji – da su sve ideje, filozofska razmatranja i refleksije liberalština. Potpuno zanemaruju da je kapitalizam političko-ontološki projekat, ne samo ekonomski. On proizvodi značenja, subjektivnosti i normativne obrasce na osnovu kojih ljudi dalje djeluju u materijalnoj stvarnosti. Nacija jeste ideja, ali to ne znači da vas neko neće maltretirati, silovati, u krajnjem i ubiti, jer vjeruje da to zaslužujete na osnovu pripadnosti toj naciji. Sam začetak te ideje (ne nužno kod same individue koliko kod izvora ideološke hegemonije) je zasnovan na materijalnoj osnovi i kontroli sredstava prozivodnje, ali to ove ideje ne čini manje ubojitim.
Oni upropaštavaju naš san
U predstavi Marx u Sohou, Karl pita suprugu Jenny: „Znaš li čega se najviše bojim?” Na šta mu ona odgovara kontra pitanjem: „Da radnička revolucija nikada neće doći?” „Ne”, odgovara Marx, „nego da hoće doći i da će je preuzeti ljudi poput Piepera – laskavci kad nijesu na vlasti, nasilnici i hvalisavci kada drže vlast. Oni će govoriti u ime proletarijata i tumačiti moje ideje svijetu. Sve će biti učinjeno u ime komunizma, odgađajući za sto godina komunizam slobode. Oni će upropastiti naš prekrasan san i trebat će još jedna revolucija, možda dvije ili tri, da to isprave. To je ono čega se bojim.”
Fašizam sve proždire, kasapi i kooptira. Uključujući i ljevicu, sa sijanjem mutantskih autoritarno-konzervativnih varijanti. Šetaće sa Šešeljem predvodeći „pobunu naroda“, dok na profilnoj slici na Facebooku drže srp i čekić, nadobudni u svojoj (oksi)moronskoj formi marksističkog powerslavlja.
Da parafraziram Kropotkinovu kritiku marksizma i adaptiram je kao kritiku četnolevice - iako se nazivaju socijalistima, ono o čemu oni sanjaju u dubini svog srca, ali nemaju hrabrosti da to otvoreno kažu, nešto je sasvim drugo. To je uspostavljanje jednog nacionalističkog režima sa izvijesnim oblicima podržavljenja. U tome ima nešto od Ćosićevih ideala i ideala nekog skorojevića koji sanja da bi jednom mogao postati predsjednik Rusije. To je jedan već unaprijed napravljeni kompromis između težnji mase stvarnih socijalista i težnji buržoazije. Oni bi, molim lijepo, zaista željeli komunizam, ali nemaju hrabrosti da krenu tim putem; i tako se on pomjera za sljedeće vijekove a još prije nego što je došlo do borbe, sa neprijateljem je sklopljen sporazum.
Ljevica koja opravdava šovinizam i kojoj je „geopolitika“ važnija od slobode nije ljevica. Tu više nema zablude. Svjesno su izabrali stranu. I ta strana nije naša.