Prije par sedmica sam sa najboljim neljudskim prijateljem, psom Leom, otišao na večernju šetnju Zagoričem. Naišli smo na grupu tinejdžera koja je bila opremljena maltene “ratnom opremom”. Mislim da su mi nešto u prolazu dobacili, ali sam bio previše udubljen u svoje misli da bi čuo što. Nisam ni bio siguran da li je bilo meni upućeno, pa sam samo prošao.
Samo dva dana kasnije, vidio sam prilog u kojem se govori o maloljetnim delikventima sa Zagoriča koji se okupljaju da bi organizovali grupne tuče i snimali ih za TikTok. Možda sam uspješno izbjegao bejzbolku u glavu ili šutiranje po podu. Vjerujem da se možemo složiti da bi bilo otužno da me je, na pragu mojih tridesetih, izbila grupa klinaca. A još patetičnije bi bilo da su me išklepali radi nekog TikTok challengea.
Šalu na stranu, mi ni nismo toliko daleko. Kao što njih puca pubertet, tako i mene puca kriza kasnih dvadesetih. U moru kriza, ljude samo zapljuskuju talasi sa novim značenjima i nazivima. Iz krize se ne izlazi, ona se samo transformiše. Elem, pošto smo neđe na sličnom: ne znamo skoro pa ništa o sopstvenom identitetu, preispitujemo odnose, (buduću) karijeru i mjesto stanovanja – vjerujem da je u neku ruku lakše da ja o ovome pišem nego neki bumer. Makar ja ne mogu prosipati onu priču da je u “moje pero” sve bilo drugačije, niti je moguće da se upustim u dosadno moralisanje prošlog vremena.
Jer na koncu, i moja generacija je svašta radila. Nismo baš glumili mafiju i organizovali tuče sa rekvizitima, ali “bože moj” – ko sam ja da im sudim. Nismo bili cvjećke. To su standardne (post)tranzicione priče radničke klase na urbanoj periferiji. Besparica piše nove real life sezone The Wire. A onda – paf! Probudiš se jednog jutra, ustaneš da se umiješ, i u ogledalu ugledaš lika koji više nije šesnaestogodišnjak. Za to te niko nije pripremio. Niko ti nije rekao kad je tačno počeo “odrastao život” i kad je prije ta adolescencija prošla.
Roditelji stare, drugovi se sele i zasnivaju porodice, primjećuješ da ti pas teže hoda, a život te pritiska tenzijom da si odavno trebao odlučiti “šta ćeš da budeš kad porasteš”. Ono što je nekad bilo redovno blejanje kroz komšiluk, sad se svelo na polupijanu nostalgičnu šetnju koju opališ s nekim od bliskih drugova kad se zateknete u istom gradu. Što se više trudiš da zadržiš i usporiš sate, to ti oni brže izmiču. Tu vrstu temporalnosti ne možeš baš da dokučiš dok ti se ne desi, a tad najčešće bude prekasno.
Vjerujem da je upravo u protoku vremena zajeb koji dovodi do (re)produkcije jednog tipa nasilja. Franco Bifo Berardi je kazao da je mit o budućnosti mrtav. Neđe krajem XX vijeka, tik pred rođenje klinaca iz teksta, naša kolektivna mašta se urušila, a s njom i ideja o boljem sjutra vođena napretkom, tehnologijom i političkom revolucijom.
Berardi tvrdi da je budućnost otkazana – ne u bukvalnom smislu protoka vremena, već u simboličkom i afektivnom domenu. Vjerovanje u utopijsku budućnost zamijenjeno je nesigurnošću, anksioznošću i stagnacijom. „Budućnost“ kao kulturni i politički horizont više nije vjerodostojna.
No, kad Bifo piše o tome da je nestala ideja napretka, on ne misli samo na velike priče – revolucije i ideologije. Nestala je i mala, lična budućnost. Ostaje samo beskonačno sada koje se ponavlja. Tehnologija rastvara naš osjećaj vremena – nema više razlike između rada i života, dana i noći.
Paradoksalno, “maloljetni delikventi”, kako ih mediji nazivaju, kroz svoj TikTok fazon “mafijanja” postaju mladi kognitivni radnici. Child labour koji se ni ne percipira kao takav. Oni svojim nasiljem, za kojeg misle da je buntovno, osim što nanose fizičke i psihičke povrede vršnjacima, ne donose ništa drugo no profit tehnološkim koorporacijama. Svaki like, view i share samo povećava dionice kapitalističke korporacije.
Ovo nije samo "fizički" rad na fabričkoj traci, već semiokapitalizam, u kojem rad podrazumijeva iscrpljivanje znakova, informacija i emocija. Ali i tu nastaje alijenacija: kognitivni radnici ne pripadaju više sebi, ni zajednici, ni vremenu. Pripadaju ritmovima mreža, ekranima i notifikacijama. I upravo je to tlo na kojem dijalektički buja ono što zovemo vršnjačkim nasiljem – na tlu otuđenosti i nezadovoljstva, kao simptom generacije kojoj je oduzeta mogućnost da zamisli svijet koji ima smisla.
Osim alijenacije i ukinute budućnosti, svu priču možemo do sjutra racionalizovati i pronalaziti razloge i izgovore: od društva koje glorifikuje ratne zločince i kriminalce, preko militarizacije, pa do srozavanja ekonomije i smisla. Ali u nekom trenutku žrtve prelaze granicu razumijevanja i ulaze u zonu zlostavljača. Možda baš onda kad objave video u kojem nekom boksom lome facu ili ga tizerom omamljuju uz osmijehe.
Jednog dana će se ti tinejdžeri, sa druge strane objektiva, probuditi ispred ogledala iz kojeg pilji lice odraslog čovjeka. Prolaziće im kroz glavu greške koje su pravili prema ljudima, kojih već tada, neće biti tu – zbog samoubistava, zloupotrebe narkotika ili alkohola. Možda će nestati jer su se se “slomili” baš onda kad su ih, kao adolescente, prebili i snimili za TikTok video koji je otišao viralno. Neki će živjeti otkazanu budućnost, dok drugima čak ni ona neće biti dostupna. Ali ko će sad o tome da razmišlja… Istovremeno je i prerano i prekasno. Ne razbijajte glavu, neko će vam je već razbiti.
Like, share, comment, subscribe.
**
Tekst je dio projekat koji realizuje NU Alumni akademija Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore. Projekat je podržan je od strane Centra za građansko obrazovanje u okviru programa „SRCE: podrška osnaživanju i otpornosti mladih danas“, u partnerstvu sa Regionalnom akademijom za razvoj demokratije. Projekat finansira EU, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.