Sve češće od random poznanika dobijam onaj majčinski pogled prepun sažaljenja uz prateću rečenicu “Šteta da je tako mlad čovjek toliko ogorčen i razočaran…" Kako od onih koji su mi ideološki bliski, tako i od onih koji želju za diskreditacijom ideja upakuju u brigu. Žalim slučaj, ali socijalno svjestan čovjek je nesretan. Zadovoljstvo nije moguće. Svaki pokušaj zabave je unaprijed osuđen na propast.
Primjera radi, poslije dugo godina sam ponovo počeo da pratim fudbal. Umislio sam da ću tako skrenuti misli i odmoriti od ratova, genocida i patnje. Kao da sam ja tu žrtva pa treba da se olakša meni, a ne onim nesretnicima. Tu se već u startu javlja osjećaj krivice. Uključim utakmicu da se proveselim svom omiljenom timu iz djetinjstva… U FC Barcelonu sam se zaljubio već neđe sa 7 godina. Ljubav je počela zbog Ronaldinha, a nastavila zbog katalonskog separatizma, anarhosindikalizma i Orvelovog Omaža Kataloniji.
Ali ne lezi tehnofeudalistički vraže. Informacije koje sam sakupio i spojio u strukturu pogleda na svijet mi više ne dozovaljavaju da doživim zadovoljstvo. Sada shvatam da bi se u tom slučaju radovao modernim gladijatorima koji skreću pažnju sa bitnijih problema i usmjeravaju iskrene emocije kolektiva na komodifikaciju i konzumaciju: prodaju dresova, ulaznica i drugih inovativnih načina da „onaj gore“ zaradi. Proslava pobjede nakon tih saznanja više nikada neće biti proslava. Masa muškaraca koja se gromoglasno derinja je zastrašujuća, što će vam potvrditi svaki pripadnik ugroženih zajednica.
Ugasio sam TV i otišo ka hodniku. Mozak mi je, nažalost, ostao uključen. Pri obuvanju patika mogao sam samo da mislim o tome kako su ih pravile umorne ručice u zadimljenim podrumima Globalnog juga, za platu od par feninga. U prolasku sam prošao pored postera nekadašnjih heroja. Jedni sada sviraju u Izraelu, tik pored ograde koja dijeli „razvijen svijet“ od bombi, nemaštine i amputacija zarđalim priborom; a drugi govori u UN-u ispred Rusije da bi povodom invazije Ukrajine osudio - zapadni intervencionizam. There goes my hero, he’s ordinary. Ne vjeruj u idole. Kako je napisao i sam Thom Yorke u predivnoj Karma police: I've given all I can, but we're still on the payroll. Ili umreš dovoljno mlad da ostaneš heroj ili poživiš dovoljno dugo da postaneš zlikovac. To nam je pokazao Cobain sa muzikom, a narodni heroji NOB-a sa politikom i borbom. Da su svi od njih preživjeli, umjesto snažnih posljednjih riječi, govora i statua, iza nekih bi ostali kič i šund u najboljem slučaju, a u najgorem spisi podržavanja ideje Velike Srbije sa petokrakom na čelu. Kao kod pojedinih generala u Bosni i u Hrvatskoj.
Sa tom mišlju, otišao sam u prodavnicu po energetsko piće koje će mi šatro pomoći da izguram dan. Đe god da sam se okrenuo vidio sam patnju. Tu je bio čitav meni: tijela izmasakriranih životinja koje su svoje živote provela u kavezima prepunim izmetom i infekcijama, nestle pahuljice dobijene trgovinom kakaa kojeg proizvode mali robovi, i kravlje mlijeko dobijeno otimanjem njenog đeteta, koje je potom zaklano kao „mlada teletina“. Iste noći, lažno-srećna porodica će proždirati njegovo meso na porodičnom ručku hvaleći mesara zbog toga što im je servirao leš bebe, umjesto nekog od starijih članova životinjske porodice.
Plaćam namirnice i foliram prodavačicu da je grč osmijeh. Onako umorna i izrabljena u dvanestočasovnoj smjeni me je podsjetila na moju majku koja je radila dva posla kao prodavačica u butiku da bi prehranila mene i brata. Razmišljam kako će, baš kao i moja majka, doći kući neđe oko ponoći da bi tada krenula da kuva ručak za sjutra. U supu će staviti kosti istih onih leševa preklanih životinja. (Ne)život se hrani smrću.
Kadar iz "Odisejevog pogleda" Tea Angelopulosa
Nema druge nego da se upustim u svoje bijedne pokušaje dizanja demokratske revolucije po Evropi. Što bi bilo super da nije apsurdno. Evropska radnička klasa je mahom fašistička i glasa tako da osigura bodljikavu žicu koja će spriječiti da ljudi koji bježe od rata ne dođu do njihovih obala. Glasa za remorkere koji će odgurivati čamce imigranata da bi se udavili u dubinama „našeg“ ili „njihovog“ okeana. Ili za bombe sponzorisane od strane istih evropskih vlada, nije bitno. Bitno im je samo da su tamo daleko… Daleko od mora.
Tih radnika koji rade u fabrikama, a u pauzama za kafu čitaju Lenjina i organizuju se u sindikate – nema. Današnji radnici se eventualno mogu organizovati da „izbiju pedera“ ili zaplivaju za krst, ne i da naprave progresivnu društvenu promjenu.
Revolucije su stvar prošlih vijekova. Svima je tačno onoliko loše koliko da se boje da ne bude gore. Osim svojih okova imaju da izgube sitne privilegije, iphone-ove, poslove i stanove. Pored toga, sa kim mi zaista imamo komunikaciju? Sa istomišljenicima koji nam klimaju glavama, dok se spoljnog svijeta plašimo jer je toliko ideološki različit od nas. Da se taj strah dodatno multiplikuje, tu su i online prostori koji će nam odrediti da vidimo baš ono sa čime se slažemo ili ono protiv čega smo radikalno protiv; svako zauzimajući svoju stranu novičića. Zajedno ćemo onanisati nad algoritmima, koji će se postarati da se bijes i tuga izdrkaju na tastaturu, umjesto da se kanališu u išta produktivno.
Što je onda ostalo? Ništa, da se dodatno edukujem, jadikujem i pišem uz vjetar. Da me, na osnovu tog pisanja, ljudi prozivaju ili hvale. U ovom trenutku, nije previše ni bitno. Svakako se ništa neće promijeniti.
Reče Bakunjin da je (društveni) naučnik već po svojoj srži sklon umnoj pokvarenosti, jer je njegov glavni porok pretjerano uzdizanje svog znanja i prezir prema svima koji ne znaju. Mogu samo reći: kriv sam. Zato nisam ništa bolji od prozvanih kategorija. Štaviše, gori sam. Oni funkcionišu u ovom svijetu, a ja sam samo depresivni čangrizavi lik kojem ćete uvijek moći iskucati da smara, filozofira i kuka. Moja zaglavljenost u fazi bijesan-na-sve-i-svakoga čak jača neoliberalno gledište individualne odgovornosti, a time i status quo. Svojom ljevičarskom melanholijom anesteziram bijes i pretvaram ga u očaj. Djelujem kontrarevolucionarno. Što je posljednje što želim da radim.
Eto, ne samo da sam grobar svog zadovljstva, nego i zapinjem o sopstveni sarkazam.