Milenijalci su, kažu istraživanja, najobrazovanija generacija. Vjerovali smo da se trudom, učenjem i radom stiže do zasluga. Ali, ništa. U doba prekarijata, skakanja s jednog ugovora na drugi, izrabljivanja, rastućih cijena nekretnina – „stabilnost i prosperitet“ se pojavljuju samo u predizbornim spotovima, snovima i lamentima nad životima iz bivše Jugoslavije.
Moja oba đeda bili su radnici iz radničkih/seljačkih porodica. Obojica su uspjeli da sagrade kuće na primorju, da idu na ljetovanja i provode svoje slobodno vrijeme sa društvom po kafanama. Bili su stabilne staležne moći. Primjera radi, majkin otac joj je za useljenje kupio klavir. Ta generacija je imala Tita za „druga“, a do Barija su išli na kafu, iako su univerzitet, vjerujem, viđeli samo na slici.
Sljedeća generacija, generacija mojih roditelja, je imala nešto drugačiju priču. Srećno djetinjstvo i prvu mladost prekinuli su horori rata i tzv. tranzicije. Kad je otac poginuo moja majka je ostala samohrana i radila dva posla da bi prehranila mene i brata. Bio je to period “ruskih para” koje su se slivale u Crnu Goru, od kojih je radnička klasa viđela samo produženo radno vrijeme. Kako je bila prodavačica u buticima, kući bi dolazila poslije ponoći. Govorila mi je da učim da se ne bih jednog dana mučio kao ona. Da učim da poslije „ne bi radio“. I ja sam učio i učio, dobijao nagrade za najbolje studente, plakete, pozive na konferencije i upisao doktorat na prestižnom univerzitetu... I evo sada ne radim. Obistinila se želja moje majke, samo previše bukvalno.
Naime, ona je pod tim neradom mislila na crnčenje i težak fizički rad, a ironija života je to prevela u nezaposlenost. Od kad sam, zbog ličnih i moralnih razloga podnio ostavku na moj posao koordinatora kampanja ljevičarske panevropske organizacije, preživljavam od pisanja. Nije li to san mladog wannabe revolucionara? U onim mjesecima kada mi depresija dozvoli da budem produktivan, uspijem da nekako dobacim do minimalca. Radnička klasa sa postera SSSR-a je otišla u raj, zamijenili su je depresivni obrazovani milenijalci. Na tabletama, alkoholu ili drogi, kojima tope besmisao svakodnevice.
Prema međunarodnim anketama, generacija koja je sanjala „evropski san“ je sada u prosjeku u većim dugovima nego naši preci, treba nam duže vremena da napustimo roditeljske domove ili dosegnemo imovinske prelaze „odraslog čovjeka“ poput kupovine automobila ili stana. Priručnici za život su govorili da ćemo biti najuspješnija starosna grupa, ali smo se, umjesto toga, suočili sa recesijom, masovnim otpuštanjima, inflacijom i porastima troškova. I nijesmo se u tome previše dobro snašli.
Makar mi, koji se držimo principa, i tako zasmijavamo elite koje nam podrugljivo prebacuju da smo infantilni, naivni. Mi koji nećemo da jurimo NGO grantove od imperijalnih sila, da bičujemo zaposlene pod komandom gazda, sebe nazivajući menadžerima, ili da pišemo istraživanja i doktorske radove o Evropskoj Uniji i NATO-u. Tržište nije blagonaklono socijalistima, niti je voljno da finansira istraživanja o ekoanarhizmu. Poručuju nam da su ideali budalaština. Ili da makar budale što ih slijede jedva preživljavaju.
Sa dvadeset gledaš u budućnost dvogledom, ne djeluje dobro, ali ipak ima nekih obrisa koji obećavaju. Ali što se više približavaš tridesetoj, to se stakla tog dvogleda pretvaraju u paramparčad i zabijaju nazad u očne duplje. Budućnost nije to što su nam rekli roditelji, Holivud, književnici i profesionalni političari.
Pisac Fight Cluba je neđe predvidio da ćemo biti srednja djeca istorije, bez svrhe i mjesta. Bez Velikog rata i bez Velike depresije. Da je naš najveći rat duhovni, a naša velika depresija – naši životi.
Zbog te velike depresije, nekad pomislim da moji putevi trebaju da budu van Crne Gore. Ipak, odnos sa selidbom mi je isti kao sa prestankom pušenja. Uveče legnem siguran da ću od śutra prestati, ali je prva stvar koju ujutru uradim: skuvam kafu i zapalim cigaretu. Puštim da ona mene ispuši. I tako mjesecima. Jer znam da ni prestanak pušenja ni selidba ništa ne rješavaju. Samo bi kratkotrajno dali privid kontrole, da bi ponovo skliznuo u ponor.
Andrej Nikolaidis je napisao da često razmišlja o izbjeglicama, koji su preplivali more da bi pobjegli iz neke zemlje. No, kako kaže, nisu oni ti koje treba žaliti. „Oni su barem imali ideju da je ideja onoga što je napolju, sa druge strane, vrijedna žrtve. Treba žaliti nas koji znamo da je svejedno ovdje ili tamo, svejedno da li će nas ovdje zlostavljati divljačko lokalno stanovništvo ili tamo sistem trade markova i komoditeta: jer svejedno je gdje ćemo biti očajni. Ili cinični i mrzovoljni, što su samo intelektualne forme dobre stare ljudske nesreće.“
Tu smo i za divljačko stanovništvo i za komodifikaciju i trade markove. Nećemo plakati, jer ne možemo. Tuga ipak podrazumijeva saznanje da si nekada bio srećan. A kada nam facijalni grč otkrije zube, to će biti osmjeh Jugoslavije koju nikad nismo doživjeli. To je kez, pred raspad.