*Kada današnja politička i socijalna reakcija bude minirana eksplozivom, koji je sama postavila u temelje svoje društvene strukture i kada jugoslovenski proleterijat bude pisao veliku knjigu svojih martira, na prvoj stranici biće zapisano crvenim slovima ime Jovana Tomaševića. Režim crnogorske autokratije osudio ga je još kao gimnazistu na robiju, dok je režim jugoslovenske demokratije, oličene u sistemu Glavnjače, isprebijao žandarmskim kundacima u sred Beograda njegova slabačka leđa jedino zbog toga što je bio imuniziran komunističkim poslaničkim mandatom. On je oba ta režima duboko i podjednako mrzio, te je često o njima sa sarkazmom govorio: slatko li sam se smijao kad je propadao Ćipur, a još bih se slađe smijao kad bih doživio i vidio propast cincarskih Terazija! (...) On je bio stožer koji je oko sebe okupljao radnike, siromašne seljake i ono jezgro crnogorskih intelektualaca, čiji mozak nije bio ograničen pandurskim izmećarstvom i služenjem mračnjačkim režimima... (List radnika i seljaka "Radni narod", povodom četiri godine od njegove smrti, april 1928)*

Iza nas je još jedan važan datum koji je zamalo prošao neopaženo. Iako je decenijama spominjan kao izuzetna istorijska ličnost, mlađa populacija, uglavnom, danas i ne zna za njega. Umro je na Cetinju 3. aprila 1924, u trideset trećoj godini života. Umro je u vrijeme kada je trebalo da nastavi borbu za prava i oslobođenje potlačenih, obespravljenih i ugnjetanih u kapitalističkom društvu.

Izložba koju je organizovalo nevladino udruženje Antifašisti Cetinja pod nazivom "Revolucionarno Cetinje", povodom 100 godina od njegove smrti, jedini je detalj kojim je obilježen ovaj jubilej. Iako je javnost obaviještena, iako u Crnoj Gori postoje grupe i pojedinci, kao i političke partije koje u svojim programskim načelima proklamuju borbu za društvo socijalne pravde, jednakosti i solidarnosti, iako postoje partije sa komunističkim nazivima - dan kasnije na cetinjskom Starom groblju bilo je svega par članova pomenutog udruženja sa crvenim karanfilima, koji su na njegov grob položeni uz zvuke internacionale.

Kako današnja Crna Gora vijek kasnije percipira Jovana Tomaševića i njegovu ulogu? Kao i prije 100 godina, društvo je raspolućeno na dva politička bloka. I jedan i drugi se odriču Tomaševića - prvi jer je bio komunista, a drugi pod izgovorom da je bio "bjelaš".

**KLASNA BORBA**

Najcjelovitije svjedočanstvo ostavio je njegov saborac, revolucionar Nikola Kovačević, koji je između ostalog rekao da je Jovan Tomašević bio najuzdignutiji Crnogorac, i po inteligenciji i po kulturi, čovjek evropskog obrazovanja u dobrom smislu riječi. Govorio je nekoliko jezika, proputovao Evropu i upoznao međunarodni radnički pokret, a poznavao je i istoriju Crne Gore u tančine, život i dušu, dobre i rđave osobine Crnogoraca. Umio je, kao niko drugi, pridobiti borbene elemente i staviti ih pod svoj uticaj, odnosno pod uticaj ideja koje je zastupao. Bio je rijedak polemičar, pisac, nepomirljiv protivnik klasnog neprijatelja. Znao je, kao niko drugi, raskrinkati birokrate, trgovce, ekonomske i političke špekulante. Umio je mobilisati mase da se udruže i bore protiv nepravde i izrabljivanja.

Tomašević je veoma teško živio, a prema riječima Nikole Kovačevića ni bolje ni gore od nekvalifikovanog radnika u crnogorskim varošicama. Kovačević dalje svjedoči da ga nikada nije vidio da ima na sebi čestito odijelo ili dobre cipele, da je vršio advokatske poslove besplatno, pogotovo ako je bila u pitanju sirotinja - Prosto nije imao niti čestite ishrane, niti za što često kupiti i ljekove, ili platiti specijalistu koji bi se brinuo o njegovom zdravlju.

Diplomirao je prava u Francuskoj i bavio se advokaturom, tako je sebi mogao priuštiti lagodan život. Ipak, svojevoljno se solidarisao sa sužnjima koje mori glad, predvodeći pokret gladnih i obespravljenih. Odlučio se za put borbe za pravednije društvo i bolji život ljudi, za put neizvjestan i opasan, ali častan

**PROTIV BURŽOAZIJE**

Poslije zanosa i oduševljenja ujedinjenjem, nastupio je kod komunista momenat trezvenijeg rasuđivanja o političkom rješenju. U početku vođstvo pokreta nije ni uzimalo u razmatranje pitanje načina izvršenja ujedinjenja. Za crnogorske komuniste, stvaranje zajedničke države otvorilo je mogućnost organizovanja jedinstvenog naprednog pokreta jugoslovenskih naroda i jedinstvenog vođenja borbe za društveni preobražaj.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Qs3zSUS-f7A?si=POg2ZlfSkpKLiDIO" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Koncepcija Tomaševićevog jugoslovenstva razlikovala se u suštini od jugoslovenstva "bjelaša". Tomašević je ukazivao na ispravnost borbe i protiv "bijelih" i protiv "zelenih", na borbu protiv buržoaskog poretka. Na prvom javnom zboru u Brčelima, krajem 1918, govorio je o Oktobarskoj revoluciji, ukazujući da je to jedini put kojim treba poći ako se želi bolja budućnost. Na zboru u Virpazaru, januara naredne godine, rekao je: Slatko li sam se smijao kad je propadao Ćipur, a još bih se slađe smijao i radovao kad bih doživio i vidio propast cincarskih Terazija. Donesena je rezolucija koju je napisao, i u njoj je, pored ostalog, pisalo: Hoćemo Crnu Goru bez grbova i sabalja. 

U proglasu KPJ "Drugovima seljacima" iz 1920. godine piše: Vi ste pozavađani između sebe i izdijeljeni bez razloga i bez potrebe na nekakve 'bijele' i 'zelene'. A to ne smije biti, jer dokle god tako bude vi ćete biti plijen vaših zajedničkih neprijatelja: velikaša i bogataša... Svi dakle, pod jednu zastavu, pod crvenu zastavu radnoga naroda, kako bi po primjeru naše ruske braće stvorili od naše Jugoslavije veliku i moćnu otadžbinu - državu radnika i seljaka. U njoj će biti tada svega jedan jedini prijesto, sa koga neće carovati ni tast ni zet, ni ujaci ni sestrići, ni sablja ni mantija, ni dolama ni lacmanski frak - nego će biti jedan jedini gospodar - udruženi radnik i seljak Šumadije i Crne Gore, Hrvatske i Bosne, Vojvodine i Maćedonije...  Glasajući za Komunističku partiju - vi dovikujete radnicima i seljacima širom cijele Jugoslavije da je njihov ideal i vaš u isto vrijeme: a to je da Jugoslavija treba da bude zajednička majka, da Jugoslavija treba da bude sovjetska republika radnika i seljaka - da njena zastava bude crvena zastava rada; da njen grb bude srp i čekić; ralo i glijeto; i da se u njoj uzdiže jedan jedini prijesto, prijesto udruženih radnika i seljaka.

Tomaševićev savremenik i prijatelj, učitelj Ivo Rolović, svjedoči da je, kao već oformljeni komunista, bio za ujedinjenje, ali na principima demokratskog i federativnog uređenja nove države.

Iako je bio veliki politički protivnik kralja Nikole i monarhističkog uređenja uopšte, ma u kojoj zemlji, bio je veoma objektivan u davanju ocjene o okolnostima pod kojima je kapitulirala Crna Gora 1916, objašnjavajući ko je sve bio upleo svoje prste da kompromituje crnogorsku vojsku što se nije i ona povlačila preko Albanije kao što je to uradila srpska vojska: „Tadašnji vlastodršci Srbije su nastojali da prvo skrše ugled kralja Nikole u zemlji, a zatim i u inostranstvu i to im je uspjelo“, rekao je Jovan.

U proglasu Kučima, marta 1923. godine, poziva da se glasa za buduću Federativnu Radničku Republiku Jugoslaviju; za federativne radničke republike Balkana; za mir, bratstvo i savez s ruskom republikom radnika i seljaka.

**ŽIVOT I PUT**

Teško djetinjstvo, u šesnaestoj godini progonstvo i život u tuđini, učešće u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, odstupanje preko Albanije, boravak i školovanje u Francuskoj, povratak u domovinu krajem 1918, rad na osnivanju i organizovanju komunističkih organizacija u Crnoj Gori, dosljedna i nepokolebljiva borba protiv buržoaskog režima.

Rođen je 15. jula 1891, u Gornjim Brčelima u Crmnici. Po završetku četvorogodišnje osnovne škole 1902. godine, prešao je kod oca na Cetinje i upisao se u gimnaziju. Nakon izbijanja Bombaške afere, krajem 1907. godine, uspio je da napusti Crnu Goru i time izbjegne hapšenje i torturu, kojoj su bili podvrgnuti njegovi uhapšeni drugovi. Upisao je VI razred gimnazije u Sremskim Karlovcima. U međuvremenu ga je crnogorski sud za suđenje anarhističkih zločina optužio za učešće u zavjeri i osudio na 10 godina robije. Marta naredne godine primjen je u Prvu beogradsku gimnaziju, gdje je maturirao 1910. godine. Septembra iste godine postao je redovan student Pravnog fakulteta Beogradskog univerziteta. Amnestiran je 1910. godine prilikom proglašenja Kraljevine Crne Gore.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/533d4f82-d173-403e-b51e-d19e102275a3)
Foto: flickr.com/ditissuzzane{.caption}

Tomašević se u Beogradu školovao pod izuzetno teškim uslovima. Tako se za čitavo vrijeme školovanja uglavnom sam snalazio i sebi obezbjeđivao egzistenciju. Posluživao je u bogatim beogradskim porodicama, cijepao drva, nosio vodu, istovarao robu i ugalj i podučavao učenike. Za vrijeme studija na Beogradskom univerzitetu povezao se sa Tucovićevim socijalističkim pokretom.

Učestvovao je u Prvom balkanskom ratu kao borac u crnogorskoj vojsci. U ljeto 1914. došao je u rodno selo gdje je kratko radio kao učitelj. Tada je u Brčelima pokrenuo list "Seljački odjek - prvi ilegalni humorističko-satirični list u Crnoj Gori. Jedini broj izašao je 12. jula 1914. godine u 50 primjetaka i umnožavan je na šapirografu. Do jednog primjerka došlo je Ministarstvo vojno pa je povelo istragu, ali bez uspjeha.

Opet je mobilisan, septembra 1914, da bi nakon austrougarske okupacije, zajedno sa još nekoliko drugova, preko Skadra, Krfa i Korzike prešao u Marsej. Po prelasku u Francusku Jovan Tomašević se susreo sa mnogim teškoćama. Radio je kao fizički radnik u fabrici tramvaja u Marseju. Krajem 1916. upisao se na Pravni fakultet u Poatjeu, gdje je diplomirao novembra 1918. godine.

Boravak u Francuskoj je od izuzetnog značaja za njegovo političko opredjeljenje. Za tri godine, koliko je bio u Francuskoj, Tomašević se bliže upoznao sa ciljevima i suštinom borbe radničke klase u čijim se redovima i sam nalazio skoro čitavo vrijeme boravka u Francuskoj. Tamo je proučavao djela Marksa i Engelsa i čitao djela Lenjina. Bio je oduševljen Oktobarskom revolucijom i otvoreno se stavio u njenu odbranu u redovima jugoslovenske emigracije u Francuskoj.

Jovan Tomašević se krajem decembra 1918. godine vratio u Crnu Goru. Početkom januara zaposlio se kao sudija u Okružnom sudu u Baru gdje je ostao do sredine iste godine. Povratak u Crnu Goru predstavlja novo i nesumnjivo najznačajnije poglavlje u njegovom revolucionarnom radu. Odmah je počeo živu političku aktivnost i zahvaljujući izuzetnim sposobnostima, energičnosti, političkoj zrelosti, neumornom radu, poznavanju stanja i prilika koje su vladale u Crnoj Gori, Tomašević je od svojih saradnika prihvaćen i istaknut za vođu i osnivača Komunističke partije Jugoslavije u Crnoj Gori. On je nesumnivo i imao najvažniju - vodeću ulogu u formiranju KPJ u Crnoj Gori. 

Sa uspostavljanjem Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru 1920, našao se, po prirodi stvari, na čelu. Te godine je na izborima za Ustavotvornu skupštinu, lista na čijem je bio čelu odnijela pobjedu. Nikada se pod crvenom zastavom nije steklo toliko pristalica naprednog pokreta, kao u vrijeme tih izbora, zahvaljujući ličnosti Jovana Tomaševića, kome ni politički protivnici nijesu imali što zamjeriti sem njegovog komunističkog ubjeđenja. Učestvovao je januara 1921. godine na protestima u Beogradu povodom donošenja Obznane, kada je došlo do sukoba sa žandarmerijom, kojim prilikom je bio teško povrijeđen. Neposredno poslije toga, jednom svom prijatelju je rekao: Krv je prolivena, borba je počela. Ma kakva ona bila i ma koliko trajala - pobjeda će biti naša, ja u to čvrsto vjerujem. Nakon donošenja Obznane, organizovao je rad Partije u ilegali. Od 1921. godine, skrhan bolešću, živo je pratio događaje, pomagao i usmjeravao borbene snage i rad Partije.

"Revolucionar blage naravi, oštre riječi i snažne volje" - umro je od tuberkuloze 3. aprila 1924. godine na Cetinju, u trideset i trećoj godini života. Sahranjen je sa svim počastima. Na kovčeg je bio položen amblem proleterske borbe - srp i čekić. Prema svjedočenju učesnika, pratnja je bila impozantna, uprkos velikom nevremenu. Građani Cetinja i svi drugi koji su došli sa strane, proveli su preko dva sata pod snažnim pljuskovima kiše. Između dva svjetska rada njegov grob na Starom groblju na Cetinju redovno su posjećivali radnici i komunisti, a za Prvi maj ostavljali crvene karanfile. Tokom svog kratkog života i političkog djelovanja, borio se za interese klasno svjesnog proleterijata, čijim je idealima bio ispunjen sav njegov život.


"Revolucionar blage naravi, oštre riječi i snažne volje..."

jubilej

Misao Jovana Tomaševića, sto godina kasnije

Izložba dizajnerke Maše Vukmanović "Narativ dizajna", na kojoj je predstavljen veliki broj projekata, od brendiranja i grafičkog dizajna, sve do proizvoda, nameštaja i prostornog dizajna, otvorena je nedavno u Narodnom muzeju na Cetinju. Maša Vukmanović je rođena u Parizu 1979. godine. Završila je studije produktivnog dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. 

Godine 2005. otvorila je svoj prvi multidisciplinarni studio za dizajn, da bi "Kreativni studio Maša Vukmanović" formirala 2014. Dobitnica je mnogih domaćih i svjetskih strukovnih nagrada u različitim kategorijama, uključujući Red dot Design Award, Red dot Brand Award, iF Design Award, German Design Award, German Brand Award... Od 2018. angažovana je kao kreativni direktor u brendu namještaja Milla&Milli. Unuka je revolucionara i narodnog heroja Svetozara Vukmanovića Tempa.

**Šta za vas predstavlja dizajn i kako bi ste okarakterisali svoj rad?**

Dizajn je prije svega za mene poziv. Od djetinjstva sam uvijek nešto crtala, slagala neke kocke ili elemente u razne kompozicije. Ni danas se nije puno toga promijenilo – svaki dan nešto dizajniram i komponiram, pa makar i hranu na tanjuru, sad dok sam na godišnjem odmoru. Smatram da je dizajn svugdje oko nas, ili bi barem trebalo tako biti. Živimo u fizičkom svijetu okruženi raznim objektima, bilo bi nam svima ljepše i bolje kad bi ti objekti bili i dizajnirani. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/436d0cc7-6ef2-4556-8ac0-adac7944b99e)
Foto: Narodni muzej CG{.caption}

Svoj rad bih okarakterizirala prvenstveno kao promišljen – koncept mi je strašno važan kod svakog rada. 

**Na svjetskoj sceni prisutan je veliki broj vrhunskih brendova i proizvođača, koji su prepoznatljivi po kvalitetu i dizajnu. Da li bi nekog izdvojili?**

Osim brendova ima puno kvalitetnih i vrlo talentiranih dizajnera, raznih generacija. Sviđa mi se pristup koji ima [Patricia Urquiola](https://patriciaurquiola.com/), ona vješto održava vrhunski nivo bez obzira za koji brend diizajnira, i bez obzira o kojem području se radi, da li interijeru, dizajnu namještaja ili art direkciji. 

**Kako birate projekte na kojima ćete raditi?**

Vrlo brzo se kroz razgovor s klijentom iskristalizira koji je prostor slobode koji su mi spremni dati. Ako se desi da se stvori takvo povjerenje da dobijem otvorene ruke, to onda najčešće rezultira iznimnim rezultatima. Za to je potrebno da klijent ima određeno razumijevanje kreativnog procesa, a često i hrabrost – jer sve što na neki način pomiče granice je riskantno za klijenta. Može biti ili jako uspješno ili jako neuspješno. Srećom, do sad nismo imali ovaj drugi slučaj.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c54df7d5-bc77-461b-909b-e08f82165ca9)
Foto: Maša Vukmanović{.caption}

**U čemu je tajna vašeg uspjeha?**

Puno radova je rađeno u timu, i sinergija koja se dogodi na nekom projektu je neprocjenjiva. Mislim da je također jako bitna radna etika. Veliki sam radnik, svojevremeno sam nosila nadimak „Mašina“. I u ovom poslu je kvaliteta proporcionalna s količinom vremena provedenom za stolom. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d90e3155-11ff-4fd7-99e4-2afa05b31b52)
Foto: Maša Vukmanović{.caption}

**U kakvom sjećanju imate svog djeda Svetozara Vukmanovića Tempa? Koje susrete s njim najviše pamtite?**

Dok odgovaram na vaša pitanja sjedim u kući koju su on i moja baka gradili, to je za mene mjesto nekako zgusnutih emocija. Gledaju me s portreta koji vise na zidovima. Sva svoja ljeta sam provodila s njima, tih sjećanja je puno! I to je neprocjenjivo, ljeta kod Mije i Dide (tako smo ih zvali). Svako ljeto smo, između ostalog, slavili njegov rođendan, okupila bi se cijela porodica – lijepa su to sjećanja na sretna ljeta.

**Što ste od njega naučili?**

On je imao nevjerojatnu samodisciplinu i dnevni ritam kojeg se čvrsto pridržavao. Bio je veliki radnik, i to je ono što sam sasvim sigurno da li naslijedila, da li pokupila – svejedno je. On je ustajao u 5, od 7 je bio u svojoj radnoj sobi do ručka, nakon odmora ponovo nekoliko sati rada, i onda odmor. To je i meni najdraže, kad mogu u toj „ranojutarnjoj smjeni“ raditi u potpunom miru i tišini. Osim toga, od njega i od bake sam pokupila ljubav prema umjetnosti, što likovnoj što književnoj. Tu su oboje napravili veliki utjecaj na mene. I za kraj – razvoj kritičkog mišljenja. Mi smo obitelj u kojoj se raspravlja o raznim temama, polemizira i diskutira. Možda odatle proizlazi ta stalna potraga za konceptom, za idejom koja prethodi likovnom izričaju.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/4b108bae-46fb-4d62-bc15-b08d29dc8e71)
Revolucija koja teče, S.V. Tempo {.caption}

**Rođeni ste u Parizu, trenutno živite i radite u Zagrebu. Kako ocjenjujete život u Hrvatskoj i političku situaciju u regionu?**

Život u Zagrebu ima naravno pozitivnih strana – sigurna je sredina, što omogućava lijepo djetinjstvo mom sinu. Hrvatska je u EU, putovanja su značajno olakšana – to su pozitivne strane. Ipak, ima prostora za puno promjena na bolje. Mene užasava školski sistem, korupcija na svim nivoima, sistem vrijednosti koji je vrlo daleko od mojih osobnih. Voljela bih omogućiti svom sinu da jednog dana, ukoliko to bude želio, može otići negdje gdje su vidici širi. 

**Koliko često dolazite u Crnu Goru, Crmnicu, Reževiće ili Cetinje gdje se čuva vrijedni [legat Milice i Svetozara Vukmanovića](https://www.vreme.com/kultura/tri-ljubavi/)? Šta za vas predstavljaju sva ta mjesta?**

Svake godine dolazimo u Crnu Goru, u Reževiće. U Crmnicu i Cetinje ne odemo svake godine, ali odemo kad god uspijemo. Kao što sam maloprije rekla, to su za mene mjesta zgusnutih emocija. Iako nisam nikad živjela u Crnoj Gori, osjećam povezanost. Za mene je ova mikrolokacija „dom“ jedina fiksna točka u mom životu, i jako mi je bitna. Kad smo postavljali izložbu, moj otac i ja smo razgovarali o Didi – koliko bi on bio ponosan. A ja sam izuzetno sretna što sam imala priliku izlagati baš u Cetinju, mjestu koje je determiniralo njegov život.


Zagrebačka dizajnerka Maša Vukmanović, unuka poznatog crnogorskog i jugoslovenskog revolucionara, izložila je svoje radove na Cetinju

maša vukmanović, dizajnerka

Od Tempa sam naslijedila samodisciplinu

Hrvatski istoričar Hrvoje Klasić govorio je nedavno na tribini „Kakav nam antifašizam treba?“ povodom 13. jula na Cetinju, u organizaciji Prijestonice i NVO Antifašisti Cetinja. Organizatori su pozvali Klasića da govori o crnogorskom ustanku, zato što je jedan od glavnih zastupnika borbe za humanističke lijeve vrijednosti i protivnik nacionalizma u regionu kao glavnog goriva desnih politika. 

Govoreći o prostoru bivše Jugoslavije kao o skupini država sa donekle sličnim problemima, naš sagovornik je istakao i razlike, naročito u povodu tretiranja NOB-a i istorije saradnje sa fašistima. Negdje se desna revizija forsira u medjima, negdje kroz pop kulturu, a negdje i kroz zvaničnu politiku, no svuda je potrebna jaka antifašistička akcija kao odgovor, kaže Klasić, profesor na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

**Kako danas vidite odnose između Hrvata i Srba?**

Ako me pitate kakvi su odnosi između Vučića i Milanovića oni su vjerovatno vrlo komplicirani. Ako me pitate kakvi su odnosi između mene i mog prijatelja Miloša u Beogradu oni su izvrsni. Između "običnih ljudi", između intelektualaca, glumaca, pjevača, sportaša, odnosi su odlični. Ali, na političkoj razini još uvijek je puno problema. Što se tiče prošlosti ona je opterećujući faktor i to jedino možemo riješiti, ne tako što ćemo insistirati da smo jedni u pravu, a drugi isključivo u krivu, i da su uvijek naše žrtve, a vaši zločinci, i da su uvijek naše žrtve veće od vaših žrtava, a za naše zločince uvijek imamo razumijevanja. To jedino možemo kvalitetnim obrazovanjem koje će omogućiti jedan multiperspektivan pristup, da se mladi ljudi mogu kritički odnositi prema prošlosti, da čuju više strana, da pričaju o njima. 

Imamo zajednički jezik koji nas povezuje i to je ključna stvar. Hrvati i Srbi su u zajednici bili manje od 70 godina. Hrvatska i Mađarska su bile 700 godina u zajednici pa danas ni jedan Hrvat ne zna ni za jedan mađarski rok bend, niti gleda mađarske filmove. Dakle, imamo jezik koji nas povezuje, sličnog smo mentaliteta, imamo i lijepe primjere iz prošlosti, to je nešto što trebamo njegovati, ali, ne bježati i od onih mračnih strana iz prošlosti nego o njima pričati da se više ne bi ponovile.

**Na koji način biste opisali trenutnu političku poziciju Crne Gore?** 

Ne mogu to odgovoriti konkretno, ali mi je s jedne strane drago što nije učinjen zaokret, ni po pitanju NATO-a, ni po pitanju Evropske unije, barem deklarativno, a ono što je bitno, jeste da se postavi jasan odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i prema samoj Srbiji. To će biti ono što će uticati na Crnu Goru u budućnosti. Mislim da Crna Gora nema drugu alternativu. Alternativa bi bila da se počne vezati više uz Srbiju, a mislim da je to karta na koju ne bi trebala igrati, jer mislim da je Srbija u ovom trenutku definitivno na gubitničkoj strani. I nije tu stvar nikakvih emocija, nego je stvar u tome što Crna Gora mora težiti evropskim vrijednostima, evropskim standardima, evropskim integracima i to je nešto što treba biti njena budućnost. Crna Gora ne smije izabrati kartu koju je izabrala Srbija, što službeno, što neslužbeno. Mislim da su standardi koje treba pratiti oni koji uvjetuju i diktiraju Kopenhagen, Helsinki, Štokholm, a ne Moskva i Peking, i to bi trebalo svakom Crnogorcu i svakom crnogorskom političaru biti jasno. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/22ef01c9-b1ce-42a8-a59f-99878bbd8095)
Tribina na Cetinju, foto: AFC {.caption}

Što se tiče uticaja crkve, zna se gdje je mjesto crkvi u sekularnom društvu. Svako ima pravo poštivati, prakticirati koju god vjeru želi, ali živimo u svjetovnom društvu, u sekularnom društvu, u kojem građani i političari vode politiku na principima koji su ovozemaljski, a onozemaljsko - ko vjeruje u to - neka se time bavi u svoje slobodno vrijeme.

**Otkud toliko revizije istorije u regionu, pa sve više i u Crnoj Gori?**

Crna Gora je prošla taj period kada se na neki način negiralo i obezvrjeđivalo nasljeđe partizanskog pokreta, zbog toga što je bio jugoslavenski i internacionalan i zbog toga što je bio predvođen Komunističkom partijom. Možda čak i najmanje u Crnoj Gori u odnosu na Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. Bilo je i ovdje pokušaja, ali nekako smo svi uvijek s veseljem slušali kada bi se pokušaj podizanja spomenika Draži Mihailoviću, ili nekim drugim četnicima, sprječavao. Nažalost, u Srbiji i Hrvatskoj revizionizam je otišao puno dalje. U Crnoj Gori je posebno problematičan odnos prema četništvu. Ne mogu shvatiti da jedan Srbin, jedan Crnogorac, može četnike doživljavati kao patriote, kao antifašiste, ili, u krajnjoj liniji kao neko sa kim se treba ponositi. Ne samo što su činili stravične zločine prema civilnom stanovništvu, ne samo što su htjeli etnički čistu državu kojom će oni jednog dana vladati, nego su aktivno surađivali sa italijanskim fašistima, sa njemačkim nacistima i sa ustašama. Kako možete danas kao Srbin veličati pokret koji je aktivno surađivao sa onima koji su vršili genocide i etničko čišćenje nad vašim narodom?

**Zašto je onda, uprkos svemu što govorite, do toga dobrim dijelom došlo, pa se kvislinzi u regionu slave?**

Za hrvatske revizioniste ključne su devedesete godine - rat u Hrvatskoj i stvaranje samostalne države. Partizanski pokret nije imao šanse, jer je internacionalan i ljevičarski. Partizanskog pokreta nema bez komunista. To ne znači da su svi partizani bili komunisti. Naprotiv, bili su manjina u početku. Ali, partizanskog pokreta bez komunista na taj način ne bi bilo. Partizanski pokret je bio jugoslovenski. Mene jako ljuti i o tome sam ovih dana dosta aktivno govorio u javnosti, način na koji se obilježavalo osamdeset godina Bitke na Sutjesci. Jer ako se Sutjeska obilježava zato što su tamo poginuli najviše Hrvati- Dalmatinci, onda je to potpuno pogrešno. Ako nemate hrabrosti, ako nemate volje i želje komemorirati sva ona mjesta gdje su izginuli Srbi iz Banije, Srbi iz Like, s Korduna, koji su ginuli po cijeloj Jugoslaviji, nego ćete samo obilježavati tamo gdje su ginuli Hrvati, onda poništavate ideju partizanskog pokreta. 

> Hrvoje Klasić je rođen 1972. u Sisku. Od 2003. profesor je na Odsjeku za istoriju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Istaknuti je kritičar pokušaja rehabilitacije ustaškog pokreta, što ga je učinilo metom napada nacionalista

Jer partizanski pokret nikada nije bio hrvatski. Niti je postojao hrvatski antifašistički pokret, to je bio pokret koji je bio jugoslavenski, to je bio pokret koji je imao jednog vrhovnog zapovjednika, što ne znači da se nije borio i za Hrvatsku i za Bosnu i za Crnu Goru unutar Jugoslavije. Dakle, u tom smislu je to dio revizionističkog narativa. Kad kažem da je partizanski pokret bio jugoslavenski, komunistički i internacionalan - ne anacionalan, to je u direktnoj suprotnosti sa onim što smo imali devedesetih godina. Poenta je u tome što se devedesetih godina okupljamo oko jedne nacije, gradimo etnonacionalne tvorevine koje su suprotnost onome što smo imali u tom trenutku i to naravno nije moglo preživjeti na taj način. 

**Ko su bili glavni junaci tog procesa?**

Rodonačelnik revizionizma i onaj koji je nama zagorčao život je najvećim dijelom Franjo Tuđman. Ustaštvo nikad nije postalo u Hrvatskoj mejnstrim, niti da ćete vidjeti da se u udžbenicima hvali ustaštvo, ali to što se dogodilo u Hrvatskoj nigdje se nije dogodilo u Evropi. Četrdeset pete godine su iz cijele Evrope neki fašisti, nacisti, ustaše uspjeli pobjeći i nastaviti živjeti u Argentini, Paragvaju, Australiji, Kanadi, ali ono što se nigdje nije dogodilo, a dogodilo se u Hrvatskoj, to je da su se dobrim dijelom uspjeli vratiti 45 godina kasnije s narativom kojeg su brižno održavali. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e56bcfb5-5263-4350-87dc-007acd27374b)
Foto: AFC{.caption}

Kada sam upisao fakultet, 1991. godine, sa mnom je došao studirati dečko iz Sidneja koji mi je rekao da je došao iz ustaške obitelji i dok nije došao nije znao da Bosna nije u Hrvatskoj. Ovako je govorio: *Imali smo doma kartu velike Hrvatske, kartu NDH do Drine. Ja nisam sreo nikada nikoga iz Jugoslavije. Jednog dana pitam tatu čiji je Željo klub, kaže - hrvatski. A Velež? Pa isto hrvatski...* Ja onda pitam, je li istina da ste svi tamo bili za Pavelića, a on kaže: *Nije istina - moji su svi bili za Luburića.* 

Oni su brižno čuvali taj narativ i došli su devedesetih godina na neke od ključnih funkcija - intelektualnog, političkog, društvenog, vojnog života. I naravno da su u jednom trenutku rekli: Čekajte sad malo, pomagali smo vam, a sad smo mi i dalje zločinci! I tu kreće ta relativizacija koja, nažalost, traje do danas. Često me pitaju kakvi su udžbenici? Neko ko je moja generacija ili stariji možda misli da je škola ključan faktor u društvu. To već odavno nije. Što bi se upotrijebio termin "opinion maker", ko je glavni influenser? To sigurno više nije škola. To sigurno nisu više nastavnici i to sigurno nisu više udžbenici. To ne znači da škole nemaju svoju ulogu. Ali, mi danas moramo znati da to mora biti, ne više reakcija. Antifašizam je zapravo akcija. Mi moramo pružiti akciju. Društveni angažman mora biti i po vertikali i po horizontali prisutan u društvu. Ne možete vi predavati i govoriti da su rasni zakoni užas, da je NDH genocidna, pa se neko iz klupe digne i kaže: pa ja živim u ulici Mile Budaka koji je potpisnik rasnih zakona. 

**Ko bi trebalo da su nosioci te antifašističke akcije?**

Društvene mreže, pjevači, glumci, poznate ličnosti, oni su danas veći influenseri i po pitanju prošlosti nego što smo to mi. To ne znači da edukacija nije ključ svega. Uzeću primjer Njemačke. Nisu 1945. godine svi nacisti kažnjeni. Nisu svi nacisti izgubili svoje pozicije u Njemačkoj. Ali su shvatili što treba raditi. Krenuli su od mladih generacija, u škole su puno uložili, čekali su i dočekali. Dvadeset godina kasnije dobili smo generaciju koja je naučila kritički razmišljati, kritički promišljati i koja se usudila 1968. pitati svoje roditelje: Gdje ste vi bili od 1933. do 1945? Jeste li baš svi protestovali protiv Hitlera? To mi ovdje nismo dobili, nismo dobili generacije koje su svoje očeve spremne pitati gdje su bili u vrijeme Srebrenice, gdje su bili u vrijeme Oluje, gdje su bili u vrijeme Vukovara, gdje su bili u vrijeme Dubrovnika, nego smo dobili generacije koje su još gore od svojih roditelja.

**Kako antifašizam učiniti bližim i privlačnijim mladima?**

Prije svega, treba shvatiti da fašizam dvadesetih ili tridesetih godina nije identičan onome što se danas događa u svijetu. Mi danas imamo razne pojave ograničavanja ljudskih prava, medijskih prava, ograničavanja funkcioniranja demokracije i pravne države. To još uvijek nije identično onome što je bio fašizam dvadesetih i tridesetih godina. Međutim, to ne znači da ne trebamo reagirati, povijest nas tome uči. Ne kaže se džaba da je povijest učiteljica života. Povijest jeste učiteljica života, ali se mi pokazujemo kao loši učenici. Treba biti oprezan, treba reagirati i na najmanju pojavu netolerancije u društvu koja vodi prema agresiji, nasilju ili nečem puno većem i ne treba zanemarivati te pojavne oblike netolerancije i nasilja kada su oni i u najmanjoj mjeri. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/b2e74319-b6be-465c-ada2-b8d7c0a23089)
Foto: Fenomeni.me{.caption}

**Fašizam se dakle razvija postepeno i polako osvaja prostor do trenutka kad bude kasno?**

Obično upotrebljavam dva primjera - 1928. godine Hitler i njegova stranka su na izborima dobili dva i po posto glasova. Tada su se svi smijali, i političari i politolozi. Govorili su da od tog čovjeka neće nikada ništa biti. Prošlo je nekoliko godina a on je postao najmoćniji čovjek Njemačke, a uskoro i Evrope i učinio je što je učinio. Ili uzmite početkom 1941. godine, devedeset posto građana u Zagrebu nije znalo ko su ustaše. Oni gotovo da nisu postojali. Međutim, spletom okolnosti, Hitler i Musolini su odlučili zaigrati na kartu ustaša, oživjeli su ih, vratili su ih, i oni su uskoro postali gospodari života i smrti. Trebamo biti svjesni naših problema u kojima živimo. Trebamo na temelju onoga iz prošlosti znati osluškivati gdje god nastaju primjeri netolerancije, agresije, mržnje, a danas se to manifestira, možda ne više prema Židovima, prema Romima, Srbima ili prema komunistima, danas to vidimo u odnosu prema ženama, migrantima, prema raznim skupinama LGBT. Mislim da to mladima treba približiti. Treba im približiti antifašiste o kojima mi govorimo iz dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina kao primjer da alternativa uvijek postoji. Da treba biti hrabar, da ne treba biti pasivni promatrač, nego da treba biti aktivni sudionik vremena u kojem živiš, da ne treba okrenuti glavu, ne nužno kada se odvodi neko u logore - nadam se da toga više neće biti, ali da ne treba okretati glavu kada vidiš da muškarac tuče ženu, kada se upada u kampove migranata i iz rasističkih razloga premlaćuje itd. To nas trebaju učiti primjeri naših antifašista crnogorskih, hrvatskih - djevojaka i mladića koji su odlučili suprostaviti se najvećem zlu koje je u tom trenutku postojalo. 

**Oštar ste kritičar prilika u Hrvatskoj. Vidite li ipak nekog napretka?**

Kada pogledate prema Finskoj ili Danskoj vidim koliko još uvijek zaostajemo. Ali kada pogledam prema Srbiji, vidim koliko smo napredovali. Mi smo neke trendove iz devedesetih uspjeli zaustaviti, pa čak i preokrenuti. HDZ je predugo na vlasti u državi, sa nekim izuzecima kada je SDP kratko bio, međutim, u većini velikih gradova HDZ nije na vlasti. U mom gradu, gdje je najrigidniji katolički biskup, koji je revizionist, ljevica pobjeđuje otkad je on tamo. Baš njemu za inat. U Zagrebu sam u jednom projektu gdje već neko vrijeme mijenjamo ulice koje su imenovane devedesetih godina po ljudima iz NDH. Počelo je obnavljanje nekih spomenika. Promjene su moguće. U Hrvatskoj postoji revizionizam i dalje, ali revizionisti su ipak u defanzivi, na način da ih nema u mejnstrim medijima. Ljude poput mene, ili poput mojih kolega: Tvrtka Jakovine, Dragana Markovine ili Iva Golštajna, možete vidjeti na svim najgledanijim televizijama i u svim najčitanijim medijima, a ljudi koji misle da se u Jasenovcu ništa nije dogodilo, koji misle da su ustaše oslobodili Hrvatsku, njih nema u mejnstrim medijima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ff133521-03b4-4bcd-ba97-08a3740012a8)
Foto: Espreso{.caption}

To ne znači da mi živimo u društvu u kakvom bih ja volio da živimo, ali to je borba i nema uzmicanja. Mi da smo se "poklopili ušima" vjerovatno bi danas imali "za dom spremni" koji bi možda bio službeni pozdrav u vojsci. Naravno da nam je Evropska unija u tome pomogla da imamo slobodne medije, pravnu državu koja se razvija iz dana u dan. Stoga naša akcija i reakcija više ne smije biti samo obilježavanje Bitke na Kozari, Bitke na Sutjesci ili 13. jula. Mlade danas tako nećemo privući. Postoje drugi oblici borbe, druge teme. To su i prava manjina, migranata, LGBT zajednice, to su demokratske slobode, prava na okupljanje. To je ono što će njih privući. Ne kažem da ovo potpuno treba izbaciti iz našeg sjećanja, ali trebamo se mladima približiti nekim novim temama koje oni vide kao opasnost za svoju budućnost i za svoj život.



Antifašizam je akcija! Mi moramo pružiti akciju. Društveni angažman mora biti i po vertikali i po horizontali prisutan u društvu

hrvoje klasić, istoričar

Povijest jeste učiteljica, ali mi smo loši đaci

Danas je teško definisati antifašizam. On je u biti pacifistička ideja i moralni stav. I kako je diskriminacija preduslov fašizma, tolerancija je osnova antifašizma. 

Izazivanje nacionalne netrpeljivosti, negiranje nacionalne samobitnosti, potenciranje ugroženosti, vjerski fanatizam, govor mržnje, relativizovanje istorijskih činjenica i veličanje fašističkih saradnika je sve osim antifašizam. Nažalost, danas se antifašizam u Crnoj Gori i dalje svodi samo na borbu protiv pobijeđenog neprijatelja u Drugom svjetskom ratu. On ne može biti samo nasljeđe iz prošlosti. Lijepo je njegovati kulturu sjećanja, obilježavati značajne datume iz antifašističke prošlosti, podsjećati na žrtve fašizma kroz istoriju, ali sve to nema svrhu ako se aktivno ne borimo protiv današnjih oblika fašizma. Tako se naš antifašizam pretvorio u komemorativni, u život u prošlosti ili najčešće u jugonostalgiju.

**DŽUNGLA I ODMAZDA**

Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo - lijepo je nedavno kazao sociolog Balša Lubarda. Ipak, iluzorno je govoriti o tome da je potrebno prvo pogledati svoje dvorište da bi se prešlo u tuđe. Crnogorsko društvo je poznato kao ostrašćeno i netolerantno, društvo isključivosti i revanšizma – što bi drug Đido rekao: „džungla mržnji i odmazda“. Poslednjih godina smo postali toliko ekstremni pa smo spremni da linčujemo svakog ko misli drugačije od nas. Postali smo društvo u kojem se građani izlažu neprijatnostima ako postavljaju pitanja ili iznose sopstvene stavove. Makar to bilo i pitanje estetike spomenika u javnom prostoru. 

Razloge zašto smo postali ekstremni ipak treba tražiti u politici poslednje dvije crnogorske vlade koje su pod snažnim uticajem Srpske pravoslavne crkve i njene ideologije. Uostalom, na formiranje Vlade Zdravka Krivokapića, koja je dogovorena u manastiru Ostrog, dominantno je uticala Srpska pravoslavna crkva - to nijesu krili mnogi ministri i političari - dok je druga, Dritana Abazovića, pod ne manjim uticajem SPC, što je dokazala potpisivanjem Temeljnog ugovora koji je čak i bogougodni Krivokapić odbijao da potpiše. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/27a466c6-ed5f-4172-ae96-5e44fd5eb57d)

Crkva je, umjesto da ima pomiriteljsku misiju, nastavila da u svojoj isključivosti širi obrasce koji vode u nacionalnu i vjersku netrpeljivost. Analizirajući njene poglede prema mnogim društvenim pitanjima, kao i njoj bliskih grupacija, političkih partija i pojedinaca, nije iznenađenje da se i na drugom političkom polu pojave ekstremistički stavovi koji, većini, vremenom postanu normalni obrasci ponašanja. 

Ako unutar crnogorskog društva želimo da se pomirimo, onda treba svi prvo da pogledamo u svoje dvorište, da vidimo što smo mi - u ime nacije, vjere i ideologije radili i radimo drugima, a ne da samo gledamo što su drugi radili nama. Dok se to ne dogodi, iluzorno je govoriti o bilo kakvom pomirenju. Ne samo u Crnoj Gori već i u regionu.

Zato je pomirenje priča u koju malo ko više vjeruje. A do pomirenja ne može doći bez suočavanja sa prošlošću. Vili Brant je, u Varšavi 1970. godine, kleknuo „nad ponorom njemačke istorije i pod teretom miliona ubijenih“, otvorio put pomirenja i ušao u istoriju. Nerealno je, u ovim vremenima i okolnostima, očekivati da nešto slično urade političari iz postjugoslovenskih država.

**I DRŽAVA I CRKVA...**

Draža je postao „antifašista“ i prvi gerilac u Evropi, pokušava se podići spomenik zločincu Pavlu Đurišiću, ponosno se na grudima nosi lik Krsta Zrnova, oslobađa se od zaborava Osman Rastoder, nikome ne smeta spomenik Jusupu Čeliću… Očekujem da će neko uskoro naći objašnjenje da se i Pirciju Biroliju i Vilhemu Kajperu na neki način oda priznanje! Biroliju možda kao osvajaču srebrne medalje u mačevanju na Olimpijskim igrama 1908. u Londonu. I Kajperu bi smo sigurno našli neku zaslugu. Jedino nam, izgleda, Ljubo Čupić služi za sprdnju i da, kako kome na um padne, urinira po njegovom spomeniku.

Kako prepoznati fašističke pojave u društvu? Ne samo one otvorene koje se primjećuju kod ekstremnih nacionalističkih grupa ili crkvenih struktura, već one prikrivene – kako bi Umberto Eko rekao – fašizam koji se vraća pod najnevinijim maskama. 

Pored toga što ima snažnu potporu u hrvatskom društvu i katoličkoj crkvi, ustaški pokret se danas ne brani sa „antifašističkih“ pozicija, za razliku od Srbije gdje sljedbenici četničkog pokreta tragikomično insistiraju na sopstvenom antifašizmu, a snažnu podršku im u tome pružaju država i crkva. Sa druge strane „kvazi-antifašisti“ – oni koji sebe vide kao nastavljače antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata, a koji to suštinski nijesu, zapravo kompromituju antifašističke ideje. Tako je prije par dana predsjednik SUBNOR-a Srbije izjavio kako mu je žao što u Crnoj Gori vojska SR Jugoslavije nije izvršila puč, što su - prema njegovim riječima - državnom vrhu predlagali srpski generali! Danas je sve moguće pa i da se, kako bi rekao Boris Dežulović – „antifašisti“ bore protiv antifašizma. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/ac3c919a-1ad2-4aa1-97b3-bfc75dd856ed)
Foto: Brani Radel, Peščanik{.caption}

U Crnoj Gori pripadnici tzv. komitskog pokreta nacionalnim herojem doživljavaju borca za crnogorsku ravnopravnost u prvoj Jugoslaviji, ali fašističkog saradnika u Drugom svjetskom ratu, zanemarujući činjenicu da – sviđalo se to nekome ili ne – današnje Crne Gore ne bi bilo bez komunista, koji su pokrenuli i vodili antifašističku borbu, oslobodili zemlju, stvorili federalnu Jugoslaviju i u njoj Crnu Goru i njenu državnost u današnjim granicama.

Lijepiti nekome etiketu da je fašista neprimjereno je, ali se zato može precizno utvrditi ko ne baštini antifašističke vrijednosti. Dakle, antifašista nije: ekstremni nacionalista, lažni patriota, vjerski fanatik, onaj ko negira pravo osjećaja pripadnosti određenoj grupi, ko pripadnike drugih nacionalnosti naziva milogorci, dukljani, Đilasova kopilad, četnici, posrbice, ustaše, šiptari, balije, lažni ljudi sa lažnom vjerom, Turci..., ko mrzi pripadnike LGBT populacije, kome su Romi cigani, ko smatra osuđene ratne zločince herojima, ko ljubi grobove fašističkih saradnika, ko pokušava da sprovodi selektivni pravdu i relativizuje istorijske činjenice, ko pjeva *Bojna Čavoglave* i *Morem plovi jedna mala barka*, ko negira Jasenovac i Srebrenicu, ko smatra popa Macu svecem, kome je Sekulina i Joanikijeva kvazi-država nezavisna Crna Gora, ko glorifikuje saradnike fašista…

**KAKO DALJE?**

Antifašizam je danas obesmišljen i sveden na puki nacionalizam. Protiv svakog nacionalizma potrebno je boriti se idejom građanskog društva. A Crna Gora može opstati isključivo kao građansko društvo – društvo građana, a ne naroda.

Potrebna nam je velika, regionalna obnova antifašizma, antifašizma koji neće imati samo nacionalni karakter. I zbog toga buduće antifašističke akcije moraju imati regionalni smisao. Organizacije, grupe i pojedinci koji istinski vjeruju u antifašističke ideje moraju sarađivati sa svima koji baštine i promovišu ove univerzalne vrijednosti, stvarajući tako regionalni antifašistički pokret.

Citiraću mostarskog režisera Seada Đulića: Današnji fašisti su onoliko glasni koliko smo mi tihi. Oni onoliko djeluju koliko smo se mi bavili nekim drugim temama i koliko smo bili u prošlosti. Mi smo im omogućili da djeluju.

Smrt fašizmu!


Potrebna nam je velika, regionalna obnova antifašizma, antifašizma koji neće imati samo nacionalni karakter

SAD I OVDJE

Antifašisti regiona se moraju ujediniti

Nedavno je iz štampe izašla knjiga dnevničkih bilješki Milovana Đilasa od 1989. do njegove smrti 1995. godine, pod nazivom "Raspad i rat" (Vukotić media, Beograd, 2022). One predstavljaju pregled tragedije Jugoslavije i njenih naroda viđene iz ugla revolucionara, partizana, komunističkog ideologa i najpoznatijeg disidenta u Istočnoj Evropi nakon Drugog svjetskog rata. 

Đilas u dnevnicima ne zapisuje samo tragične događaje već i svoje napore da se oni preduprijede i zaustave. Dnevnik je, takođe, svjedočanstvo o njegovim razgovorima sa političarima i intelektualcima, člancima koje je pisao i intervjuima koje je davao, predavanjima koje je držao i javnim raspravama u kojima je učestvovao, o posjetama stranih diplomata i putovanjima po Evropi i Americi. To je knjiga o iluzijama srpskih intelektualaca, njihovim ambicijama i porazima.

Memoarski zapisi nam dodatno otkrivaju Đilasovu intelektualnu snagu i ruše predrasude o njegovom prihvatanju ideja srpskog nacionalizma, negiranju crnogorske državnosti i bliskosti sa crkvenim krugovima.  Do kraja života je ostao ubijeđeni ljevičar i marksista. Njegovi zapisi će nam umnogome pomoći da detaljnije razumijemo i spoznamo, po mnogima, jednu od najvećih ličnosti crnogorske, srpske i jugoslovenske istorije XX vijeka. 

**SRPSKA KATASTROFA**

Kroz dnevnike se često provlači misao da su Srbi krivci za raspad Jugoslavije, te da će biti najveći gubitnici rata.  On hirurški precizno daje analizu trenutne političke situacije u Jugoslaviji i predlaže modele za prevazilaženje krize. Već u uvodnom dijelu analizira ličnost Slobodana Miloševića i svoje mišljenje upoređuje sa stavovima svoja dva intimusa - Matije Bećkovića i Dobrice Ćosića. 

Bećković se oduševljava njime, dok je Ćosić oprezniji (iako i on podržava Miloševića) i zapaža da je "slabost i nesreća srpskih demokrata u tome što kadgod moraju da biraju između demokratije i nacije (kako je oni shvataju), odlučuju se za naciju (ustvari za nacionalizam)."

Đilas srpsku politiku doživljava površnom, bezizglednom, dvoličnom i nejasnom. 

„Javno za Jugoslaviju, kroz politiku za separatizam i nacionalizam. Bez podrške igde, sem kod Srba koji su - s razlogom uvređeni i poniženi - uspomamljeni i opijeni 'novim' vođom kao spasiteljem. Milošević je spojio interese (strahove) partijske birokratije i nacionalizam: za njega su svi: napolju i četnici i ljotićevci, ovde slični njima i, dakako, deidologizovani - a još vlastoljubivi komunisti. Ta Miloševićeva sinteza nije bez originalnosti kao ostvarenje lične vlasti, ali, po mom sudu, vodi Srbe u nove poraze i bezizlaznosti." 

Smatrao je da srpska politika vodi Srbe u katastrofu - "gubitak 2,5 miliona Srba (izvan Srbije) i gubitak Kosova...", kao i da je Srbija postala kočnica demokratskih procesa u Jugoslaviji, koja sa svojim stvarnim separatizmom najupornije i najozbiljnije ugrožava državnu zajednicu.

**MATIJA I DOBRICA**


U svojim dnevnicima Đilas interpretira razgovore s brojnim istaknutim intelektualcima, najviše piše o Dobrici Ćosiću, a posebno Matiji Bećkoviću, sa kojim se ideološki ni u čemu ne slaže, ali i pored toga pokušava razumjeti i opravdati njegove stavove. 

„Srbi nikad nisu imali ovako pametnu politiku. - Na moju primedbu da vode separatističku politiku i da se to može svršiti da 2 miliona i 300 hiljada Srba ostane van Srbije, jer mi ne možemo zauzeti Bosnu, on upada: Zašto da ne? Nas je više... (...) Žao mi je što najviše pišem o Matiji, i to najčešće o njegovom nacionalizmu...“ (26. mart 1990)

Bećkovića smatra srpskim nacionalistom za koga je nacionalizam nešto više od ideologije – „nadahnuće, jezik u svojim korenima, nagon koji naslućuje daleko i nepogrešivo, mada iracionalno kad se postavi u sferu politike i aktuelnih odnosa.“ Ipak, kaže da su razlike, koje su uvijek postojale sa Matijom i Dobricom, prije učvrstile nego poremetile njihove odnose. 

„Dobrica: Amerika je najveći neprijatelj srpskog naroda! - Matija: Kad bih se ja pitao - isterao bi Zimermana: nek znaju da ne smeju tako da se mešaju u jednoj suverenoj zemlji... - Nastojao sam da ih razuverim - da nije dobro tako olako se svađati sa SAD. Oni polažu mutnu nadu u Rusiju: nisam protiv zbliženja s Rusima i Slovenima, ali sam protiv orijentacije i naslona samo na jednu stranu. Posle, u šetnji, pokušao sam da ublažim Matijino emocionalno rezonovanje - nisam baš mnogo uspeo, jer sam već otišao, ali sam mu valjda 'kapnuo' kap razboritosti...“ (5. maj 1990)

**VOĐA I NAROD**

Razmišljajući o Miloševiću i prilikama u Srbiji, Đilas piše kako on, očito, prelazi na nacionalizam, i to tradicionalni. Pišući o Miloševićevoj politici smatra da „druge u Srbiji ni nema“. Izgleda mu neinteligentna, neelastična, jednostrana, megalomanska.

„Nigde van Srbije podrške, a u Srbiji - kod šašavih i besomučnih šovinista i u zamukloj, ućutkanoj partiji. Više to ni kao separatizam nema racionalnih motivacija. I sve sračunato na emocije uvređenog, poniženog i rasutog po Jugoslaviji naroda. To i kad bi uspelo, završilo bi se katastrofom, samootrežnjujućim poniženjima (kao kod Nemaca). Tu više nema ni komunizma ni nepobitnog nacionalizma. I mnogo glupaka i ulizica na površini i u dosluhu s vrhovima - kao uvek pred propašću i rasulom...“ (3. jul 1989)


**OTARASITI SE KOSOVA**

„Slušajući kako ovde lako izgovaraju, i to univerzitetski obrazovani, da treba pobiti sve Albance, da treba daviti njihovu decu, da su Srbi pogrešili što ih nisu istrebili i slično - pada mi na um da je izgovaranje takvih reči daleko lakše od same zlomisli i da su one, baš zbog svoje površnosti, uvod u zlodela: nađu se uvek oni koji to ozbiljno shvate...“ (12. april 1989)

Đilas često piše o Kosovu i jasno mu je da ga Srbija nepovratno gubi. „Ne može se prihvatiti da Srbi na Kosovu ukidaju autonomiju, a traže u Hrvatskoj. Iluzija da će to iko u svetu podupreti.“(14. avgust 1990)

 ![](https://cms.normalizuj.me/assets/b928c3f3-5ea2-40ba-b029-2568ac51d75c)
Tito i Đilas{.caption}

Na pitanje Momira Bulatovića, koji ga je posjetio februara 1994, što misli o Kosovu, Đilas kaže: 

„Što pre se Srbija otarasi Kosova - to bolje (…) Svest Albanaca je prevazišla i autonomiju i republiku - oni hoće da se ujedine. Nemoguće je u današnje vreme držati teritoriju sa devedeset odsto tuđeg stanovništva. Trebalo bi znati minimum na koji oni sada, u prvoj etapi, pristaju i maksimum koji Srbi mogu dati. U etapama, a posle videti - s demokratizacijom i granice mogu izgubiti značaj.“ 

**SUKOBI U HRVATSKOJ I BIH**

Đilas uočava pogubnu Miloševićevu politiku i smatra da će, i pored optimizma da rata neće biti, u krvavom raspletu svi narodi platiti visoku cijenu, a da će najveći gubitnici biti Srbi. 

„Svi protiv Srba: Srbi vole slavu, a ne ustežu se od grdnih, bezumnih pogibija: koliko sam mogao zapaziti, Hrvati i Muslimani su im u tome slični. Zašto i ne bi bili, kad su narod i sa sličnim korenima i sa na sličan način izopačenom svešću.“ (2. mart 1991)

Karadžićevo proglašenje srpske Bosne, 10. januara 1992, gleda kao bezizglednost ili nove, još šire pokolje. 

Pada mi na um da izjavim da su svi koje pozovu u građanski rat obavezni da bace oružje i dezertiraju, zapisuje Đilas u julu 1991, a godinu kasnije: 

„Posle stradanja nedužnih sve će se svršiti bez rezultata - svi će izgubiti, sve će se vratiti gde je bilo. Ovi naši sukobi traže neka nova, meni nedokučiva, objašnjenja...

**VRIJEME ŠOVINISTA**

Ante Marković će izazvati nova prestrojavanja, nov pokret, a - nadam se i - preokret, zapisuje Đilas.

„Juče Ante Marković osnovao stranku koja istovremeno poziva na jugokoaliciju. To mi se dopada - podržao sam ga u izjavi za Studio B, ali mu predviđam i teškoće kod srpskih i hrvatskih nacionalista (u ove prve treba uračunati i stranku Sl.Miloševića, ako ni zbog čega ono zbog prejakih liderskih ambicija Miloševićevih).“ (30. jul 1990)

Program Ante Markovića ostavio je na Đilasa dobar, racionalan utisak: „Marković je prvi savremeni državnik kod nas“. Smatra da nije bez izgleda, sem možda u Sloveniji i da će izazvati „nova prestrojavanja, nov pokret, a - nada se i - preokret.“

Ipak: „Ovo je vreme šovinista - vreme u kome ludaci izgledaju zaluđenom narodu najpametniji“. (9. jul 1991)

**BESMISAO TREĆE JUGOSLAVIJE**

Bolje bi bilo da je Crna Gora proglasila nezavisnost i tražila priznanje, pa se onda zbližavala sa Srbijom, konstatuje Đilas 19. februara 1992. i dodaje kako je naziv Jugoslavija za tu zajednicu apsurdan, čim nema u njoj Hrvata 

„Treba se osloboditi, čim se radi o politici, sentimentalnih sećanja i tužnih nada. Jer, na kraju, ovo 'ujedinjenje' rade vlade politički potrošene, kao 'potvrdu' da su za Jugoslaviju koju su faktički razbile.“

Interesantno je i njegovo zapažanje kako Matija Bećković smatra da je glavno „otresti se od ostataka komunizma, pa će se posle, nekako, krenuti u ujedinjenje Srba i bezuslovno pripajanje Crne Gore Srbiji.“

**CRNA GORA MORA DO DRŽAVE**

Na inicijativu tadašnjeg direktora Pobjede, Nikole Ivanovića, 8. februara 1994, Đilasa je posjetio crnogorski predsjednik Momir Bulatović. On mu je kazao kako je odavno imao želju da ga upozna, a neposredni povod mu je bio „sjajan intervju“ koji je Đilas dao Pobjedi. Đilas piše kako je Bulatović otpočeo razgovor ističući teškoće i tražeći njegovo mišljenje.

„Na moju primedbu da Milošević sada ne ugrožava crnogorsku državnost, M.B. je raširio prste leve ruke i zaljuljao ih – u smislu: i tako i tako, a kasnije je rekao da Milošević ugrožava državnost C.G. – Između Crne Gore i Srbije rampa: ne propuštaju pšenicu, robu – iako Milošević to poriče… Čuo je da sprema novi ustav u kome bi Crna Gora dobila autonomiju kao i Vojvodina, Kosovo i srpske krajine. (…) Na kraju: Šta biste nama u Crnoj Gori preporučili? - Ja: insistirajte čvrsto, nedvosmisleno na državnosti.“

Govoreći o Miloševiću, Momir Bulatović je ubacio: „Ja mislim da on nije nacionalista. - Ja: I ja mislim: on je autoritarac, čovek vlasti - nacionalizam mu je sredstvo...“ Bulatović je prema njegovim zapisima na to mudro ćutao i lukavo se smješkao. 

**AMFILOHIJEVA MRŽNJA**

„Amfilohije je veliki 'grešnik' za zaoštravanje odnosa u Crnoj Gori, jer je uvrteo sebi da ukine crnogorsku državnost i da priključi Crnu Goru Srbiji. Za to treba da mu posluže vera i crkva, čime ih stavlja u položaj političkog pokreta. I njegov antikomunizam, zagrižljiv i s mržnjom - nije to za prelata, to je za provincijskog agitatora...“ (2. novembar 1993) 

Đilas u par navrata krajnje negativno komentariše aktivnosti Srpske pravoslavne crkve i njenu ulogu u ratovima. On referiše i na pomen Milanu Nediću koji je održao patrijarh Pavle: „Sreća za Srbe što Hitler ili bar general Bader nisu bili pravoslavci...“ (6. februar 1994)

Znajući Bećkovićev odnos sa novopostavljenim mitropolitom, jer mu je „ne samo samišljenik nego i prijatelj“ on ipak ne želi da mu saopšti svoje mišljenje o Amfilohiju, ali zapisuje: 

„Vladika Amfilohije, uprkost učenosti, kao političar ne samo što pravi greške, nego i seje seme suprotno onom koje bi želeo. Pre svega, iz svake druge njegove reči izbija primitivna, parterna i patološka mržnja na komunizam garnirana sitničavim i jednostranim primerima. Eto, npr, kuka za vladikom kojeg su partizani pogubili negde u Sloveniji na kraju rata, a što je taj vladika propovedao sa okupatorima tokom rata i na kraju se s Nemcima našao na drugom kraju Jugoslavije, ostavivši presto Svetog Petra i Njegoša - to nije greh i greška i treba to prećutati! 

Sveštenik koji nije iznad političkih strasti i zađevica nije pravi sveštenik i samo može crkvi da nanese štetu. I šta znači ta nekulturna animoznost protivu bezbožnika? Pa današnji svet ne bi bio što jeste - potonuo bi u mrak i tehničko zaostajanje da nije i bezbožnika: bezbožništvo je jedna od neizbežnih vera modernog vremena.“ (15. decembar 1991)

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f1ad5f09-4d18-492d-9a4d-15f5595f6e27)
Amfilohije sa Arkanom na Cetinju, 1991.{.caption}

I pored jasnih i nedvosmislenih stavova koje je imao prema crkvi uopšte, a posebno episkopima Srpske pravoslavne crkve, na Đilasovoj sahrani opijelo je držao mitropolit Amfilohije, prema, kako piše u pogovoru knjige, želji njegovog sina Alekse i pjesnika Matije Bećkovića. 

Da li je to bila i želja Milovana Đilasa, ostaje nepoznanica.

Milovan Đilas je od maja 1954. godine stanovao u Palmotićevoj ulici broj 8 u Beogradu. Umro je 20. aprila 1995. i sahranjen je u roditeljskoj grobnici u rodnom selu Podbišću.

Pred sam kraj života, u svom dnevniku je zapisao: „Povodom ratnih zločina: znam ja da i Hrvati i Bosanci vrše zločine nad Srbima i jedni nad drugima. Ali mene tište najviše zločini koje vrše pripadnici naroda kome i ja pripadam: osećam se krivim i jetkim na svoj narod što nema snage da to obuzda, da bude bolji nego što jeste - premda to možda nije ni moguće...“


"Preksinoć, u prvom snu, sanjam Tita - drukčije nego ikad. Kao T. je zadovoljan, čak i obradovan, što ja dobro pišem, a ni ja prema njemu ne osećam nikakve potmule ljutnje i neiskrenosti: sve mirno, blago, bezmalo porodično... Beležim to kao znak moje nove situacije - objavljivanja mojih spisa i intervjua. A možda se s tim, u meni, menja i odnos prema Titu - nema ogorčenja ni skrivanja potajnih misli." (Milovan Đilas, 23.jun 1989)


DNEVNICI MILOVANA ĐILASA

Amfilohije kao provincijski agitator, Srbija da se otarasi Kosova

Nedavno je u nudističkom naselju Ada Bojana, na nudističkoj plaži, priređena modna revija kupaćih kostima. Jedan prijatelj mi je, na moju konstataciju na Fejzbuku, prokomentarisao: Ludilo!

**MANE I KVALITETI**

Negdje 2008. godine, mislim da je bila polovina juna, prvi put sam boravio u nudističkom naselju, više iz radoznalosti da vidim "o čemu se tu radi". Još uvijek je na snazi bio režim da na ostrvo mogu ući samo gosti hotela, pa je tako, osim mene, u polovično popunjenim smještajnim kapacitetima onoga što je ostalo od nekadašnjeg naselja, boravila i poveća grupa penzionerki iz Dizeldorfa koje su uveliko gazile osmu deceniju života. 

 *Guten Morgen*, nazvale su mi ljubazno, narednog jutra, dvije nage gospođe, na putu koji od sobe vodi betonskom stazom ka plaži. Bilo mi je u trenutku neprijatno, ne zbog njihove nagosti, već zbog moje pokrivenosti. Sjetio sam se i one Kantove da je golo tijelo nepristojno samo za nepristojne. Pomislio sam - vjerovatno su to gosti koji od otvaranja nudističkog centra, sedamdesetih godina, ljetuju na Adi, a možda je i neka od njih ona za koju tata u Nikolićevom remek-djelu pita: je li ovo ona od juče? 
 
Da bih odagnao početnu nelagodu, već narednog jutra prihvatio sam način ponašanja njemačkih penzionerki i sam doživio potpuni osjećaj slobode. Jer ako se čovjek pokaže drugima onakav kakav jeste, to znači da i sebe prihvata onakvim kakav jeste, sa svim svojim manama i kvalitetima.

**SVAKA PROKIŠNJAVA**

U duhu riječi oca Rafaila, smještaj u naselju je bio loš, nikakav. Vrijeme je stalo 1973. godine. Bungalovi sa razglednica nekada najuspješnijeg turističkog preduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojem su, prema riječima starih radnika, dijeljene i po 24 plate godišnje, sada su oronuli i napušteni. 

Te večeri je padala kiša, ljetnji pljusak. U pola noći su me probudile kapi vode koje su sa plafona sobe padale po meni. Na moju žalbu, ljubazni recepcioner je saopštio da nema svrhe mijenjati sobu jer svaka prokišnjava. 

Zbog neprespavane noći odlučio sam ujutro da nadoknadim potreban san, međutim, oko osam i po me prekinulo uporno kucanje na vratima. Mislio sam, sobarica ne može da otključa spolja. Malo će kucati i vratiće se kasnije, a ja ću spavati. Ali, ne. Upornost joj se isplatila. Ispred vrata mi se prikazala srednjovječna gospođa kojoj se vidjelo da mrzi svoj posao. Gurala je ona ista kolica koja je u filmu gurala i Mira Furlan. Jedino što nije imala uniformu sa stilizovani natpisom "ada". 

Na kolicima su stajali čisti peškiri i rolne toalet papira. Uzela je jednu rolnu i pružila mi.

-Mogu li da dobijem dva čista peškira?

-Samo strancima mijenjamo peškire svakog jutra,  odgovorila je.

*Ok*, pomislio sam - ovo sam već negdje vidio -*to su stranci, fini ljuđi,* a i devize su u pitanju.


**MILION TURISTA**

Vratiću se u vremena kada je Živko snimao film. Socijalistička Jugoslavija je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina bila najjača nudistička destinacija na svijetu. Prema tadašnjim procjenama, morska obala od Koversade i Vrsara do Ade Bojane privlačila je godišnje oko milion nudista. Pretežno Njemaca. Oko četvrtina inostranih turista bili su nudisti. Jugoslavija je tako pokazivala Evropi da je slobodna i tolerantna zemlja, za razliku od većine zapadnih i gotovo svih isočnoevropskih zemalja (izuzimajući DDR).

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a6c773ad-cc2b-4672-b638-7ce5f82ef631)

Ada je izgubila smisao 2010. godine, kada je Morsko dobro u zakup dalo dio plaže kod ušća rijeke u more, koja je postala popularno mjesto za neku novu klijentelu. Klijentelu koja je boravak na Adi Bojani shvatila kao svojevrsnu modu i prestiž. Od tada svako automobilom i sa 5 eura u džepu može da pređe rampu i uđe na ostrvo. Tako su na ostrvu počeli da se miješaju goli i obučeni, jedni na druge da se ljute zbog dijametralno suprotnih stilova života i načina odmora, što je, uz izmijenjeni ambijent i uslove smještaja, dovelo do odustajanja značajnog broja stalnih gostiju da ljetuju na ovom nudističkom ostrvu. Od tada počinje "budvanizacija" Ade Bojane. I tako je nastala neka nova Ada, koja nije više Ada Živka Nikolića i ljepote poroka.

Nešto što je stvorilo socijalističko društvo, što je zbog svog jedinstvenog koncepta doživjelo svjetsku popularnost, što je predstavljalo brend crnogorskog turizma, svjesno se godinama devastiralo. Odavno je jasno da ne želimo Adu onakvom kakva je bila gotovo pola vijeka, a da njen koncept kao nudističke destinacije lagano pošaljemo u istoriju.

**VOLJA I KOMPROMIS**

Vraćanje Ade u prvobitno stanje bilo bi jedino ispravno i održivo rešenje, jer bi taj koncept vratio visokoplatežne goste iz Evrope koji žele mir i odmor u skladu sa prirodom. To bi dovelo i do povećanja prihoda jer nudisti su zahvalni ali i nezahtjevni gosti, koji će platiti samo da dobiju ono što traže. Naravno, uz potpuno renoviranje ili ponovnu izgradnju objekata za smještaj i drugih sadržaja. Uostalom, iskustva iz socijalističkog perioda daju potvrdu ovom konceptu. Ne mora Mira Banjac juriti sa obezbjeđenjem nesrećnika koji traži suprugu riječima: "Ubij ga, naturizam je u pitanju!", da bi koncept uspio. Potrebna je dobra volja i kompromis.

I da se vratim modnoj reviji sa početka priče. Neko misli da je dobar marketinški potez reklamiranje kupaćih kostima ljudima koji žele biti goli. Apsurdnost ove ideje je, kako je neko odlično komentarisao na društvenim mrežama, jednaka pravljenju takmičenja za najukusniju pljeskavicu u veganskom restoranu. 

Zbog ovoga, kao i drugih problema - glasna muzika i boravak obučenih gostiju u naselju, grupa nudista koji ljeta provode na Adi uputila je Opštini Ulcinj žalbu u kojoj su naveli da je kultura tolerancije svojstvena naturističkoj i nudističkoj populaciji napravila od Ade Bojane neku vrstu amblema crnogorske države kao prve ekološke države u Evropi i crnogorskog turizma. 

Ako to više uopšte nekome nešto znači.

Odavno je jasno da ne želimo Adu onakvom kakva je bila gotovo pola vijeka, a da njen koncept kao nudističke destinacije lagano šaljemo u istoriju

izgubljeni raj

Ada Bojana, pravda za golaće

Slovenačko-italijanski istoričar dr Jože Pirjevec poznat je po svojoj najprevođenijoj knjizi "Tito i drugovi" koja je  pored Biblije najprodavanija knjiga u Sloveniji. Autor brojnih rasprava i preko deset monografija u kojima se bavio slovenačkim i jugoslovenskim prostorima u XIX i XX vijeku, Pirjevec je prošle godine objavio knjigu na 700 stranica pod naslovom „Partizani“ u kojoj je pokušao obuhvatiti cio narodnooslobodilački pokret i njegovu međunarodnu dimenziju. 

Trenutno piše studiju „Titoizam: Traganje za direktnom demokratijom u socijalizmu“ , a nedavno je boravio na Cetinju gdje je istraživao materijale koje posjeduje Narodni muzej Crne Gore – dva zapisa Veljka Vlahovića: o Titovim razgovorima sa Hruščovom 1957. i o Prvoj konferenciji nesvrstanih 1961. godine. 

**Kako tumačite i dalje veliko interesovanje za Tita i socijalističku Jugoslaviju?**
 
Titova Jugoslavija je bila nešto posebno na međunarodnoj sceni. Nastala je iz partizanske borbe, kakvu nijedna okupirana država u Evropi nije poznavala. Zbog samopouzdanja koje je stekla u ovoj borbi, mogla je da se suprotstavi Staljinovom terorističkom režimu i uspostavi originalnu poziciju u unutrašnjoj i spoljnoj politici, koja je imala utopijske crte, ali nije bila bez intelektualnog sadržaja. Samoupravljanje i nesvrstavanje su bili pojmovi koji su se suprotstavljali i moskovskom dogmatizmu i zapadnom kapitalizmu, kao i podjeli svijeta na dva neprijateljska bloka. Jugoslavija je bila preteča novih, pravednijih ljudskih odnosa, kakve istorija još nije poznavala. Sramota je što ju je osakatila Komunistička partija, koja svojom snagom nije dozvolila da se pomenute ideje do kraja razviju i sprovedu.

**Gdje su Tito i drugovi pogriješili?**

Oni su se našli u multietničkoj stvarnosti sa različitim istorijskim, vjerskim i društvenim tradicijama, koje nijesu mogli – ali ko je mogao – pomiriti. Iznad svega, nikada nijesu uspjeli da stvore zdravu ekonomsku strukturu koja bi umnogome ublažila različite interese jugoslovenskih naroda. Uprkos svom revolucionarnom stvaralaštvu, ostali su zarobljeni u dogmi da je partija sama imala dužnost i pravo da usmjerava društvo u skladu sa misaonim obrascima koji su diktirani „odozgo”. Uprkos tezama o „diktaturi proletarijata“ i pokušaju da se svi radni ljudi dovedu u ovu kategoriju, oni nijesu vjerovali masama i nikada se nijesu odrekli svoje uloge „avangarde“. Odupirali su se staljinizmu, ali nijesu znali kako da savladaju Lenjinov boljševizam.

**Koga od nekadašnjih jugoslovenskih komunista najviše cijenite?**

Koču Popovića. Uglavnom zbog svog intelektualnog bogatstva i zbog svoje hrabrosti, koja mu nije dozvoljavala da ne postupi i ne razmišlja na svoj način. Dvije karakteristike koje u Titovom okruženju nijesu bile mnogo cijenjene, jer je Tito želio da oko sebe ima poslušnike.

**Da li je Milovan Đilas bio u pravu?**

Kad sam bio mlad, veoma sam cijenio Milovana Đilasa. Ali kada sam ga bolje upoznao, postao sam rezervisaniji prema njemu. Mislim da je bio inteligentan i hrabar čovjek, ali pun energije koju nije mogao da obuzda. Tokom rata se okrenuo nasilju, poslije njega, kada je bio na čelu agitpropa, ideološkom puritanizmu, a kasnije i kritici titoizma, koja je prešla u ironiju pa u mržnju. Kako je rekao Stane Kavčič, Đilas je bio pijetao koji je prerano zakukurikao. Osjećaj za mjeru i politika, kao ostvarenje mogućeg, nijesu bile njegove osobine.

**U knjigama ste se bavili i Titovim ženama. Koliko su one imale uticaja na njega?**

Tito nije imao sreće sa ženama sa kojima je imao koliko-toliko trajnu vezu. Prva, Ruskinja Pelagija Belousova, iznevjerila ga je kada se našao u zatvoru. Zbog druge, Njemice Elze Johane Kenig, zamalo se našao u kandžama NKVD-a. Treća, Herta Has, bila je najinteligentnija i najuravnoteženija od svih njegovih žena. Ali pošto ju je prevario, ona ga je odbila kada je pokušao da se pomire. Četvrta, Davorjanka Paunović, i ako je lojalno stajala uz njega tokom partizanske borbe, bila je histerična i umrla je od tuberkuloze odmah poslije rata. Peta, Jovanka Budisavljević, bila je prava katastrofa. Bila je izuzetno lijepa i snažno ga je privlačila, ali se tokom godina izrodila u izdašnu matronu, željnu moći i nesposobnu da kontroliše svoj temperament. Uništila im je najmanje poslednjih petnaest godina zajedničkog života.   

**Kako generalno ocjenjujete Tita i njegovo djelo?**

Tito je bio višeznačna ličnost koja se ne može lako procijeniti. Bio je inteligentan, ambiciozan, vješt u prilagođavanju okolnostima, ponekad čak i lažov. Mogao je da bude nemilosrdan, čak i okrutan. Iznad svega je volio moć. S druge strane, volio je lagodan život, koji je priuštio i drugima. U okrutnosti, bio je pošast kao i Staljin. Istovremeno, bio je i hrabar, rođeni vođa, revolucionar, sposoban da se odupre i Musoliniju i Hitleru, kao i Staljinu. Bio je spreman na smjele političke poteze, a poslednjih dvadeset godina svog života bio je čovjek mira. Znao je da posreduje između zakletih neprijatelja. Ne mogu da odbacim pomisao da bi danas njegova Jugoslavija bila na prvom mjestu u potrazi za mirom između Ukrajine i Rusije i da bi njena riječ nešto značila. Bio je čovjek koji je crncu znao da pristupi kao ravnopravnom i bio je svjestan da je glavni problem današnjeg svijeta jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Pokušao je da premosti ovaj jaz na globalnom nivou. Nažalost, njegov poduhvat nije bio uspješan čak ni u njegovoj zemlji. 

> Jože Pirjevec je rođen u Trstu (1940), gdje je živio i školovao se.  Doktorirao je (1976) na Univerzitetu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) istoriju Istočne Evrope, odnosno slovenskih naroda, na univerzitetima u Pizi, Trstu i Padovi. Savremenu istoriju predaje (od 2001) na Fakultetu za humanističke nauke u Kopru. U Sloveniji mu je dodijeljeno zvanje ambasadora nauke.

**Da li je na ovim prostorima moguć socijalizam sa ljudskim likom koji su jugoslovenski komunisti pokušavali da sprovedu i ima li nade za ljevicu?**

Kao što sam rekao, to je bila utopija, za koju je barem Edvard Kardelj znao da je utopija. Pritom je volio da ponavlja izreku Ivana Cankara da utopije imaju posebnost – prije ili kasnije se ostvare. Ja sam istog mišljenja. Ne mogu da zamislim budućnost koja se ne bi oslobodila društvene i ekološke krize u koju smo ušli, i koja ne bi bila zasnovana na solidarnosti i poštovanju svakog čovjeka. Vjerovatno smo u fazi razvojnog skoka, što se našeg društva tiče, kakvo smo poznavali u istoriji. U prošlosti su to bili procesi koji su trajali vjekovima. Danas ćemo morati da požurimo ako želimo da opstanemo na zemlji. Došli smo do tehnološkog razvoja koji nam omogućava da sami sebe uništimo.

**Mislite li da je poslije svih ratova moguće pomirenje u regionu?**

Ratovi koje smo doživjeli devedesetih, kojima sam posvetio veliku knjigu, desili su se jer su nas zaveli demoni nacionalizma. Bojim se da su ovi demoni donekle pripitomljeni, ali ipak sposobni za novi uspon.


Samoupravljanje i nesvrstavanje bili su pojmovi koji su se suprotstavljali i moskovskom dogmatizmu i zapadnom kapitalizmu, preteča novih, pravednijih ljudskih odnosa

Jože Pirjevec

Jugoslavija bi danas vodila potragu za mirom u Ukrajini

Jedna od široko prihvaćenih definicija savremenog antifašizma je: tolerancija prema raznim oblicima različitosti. Nažalost, antifašizam je danas postao najzloupotrebljeniji pojam tako da je gotovo izgubio smisao. Crnogorsko društvo koje je duboko podijeljeno - politički, nacionalno i vjerski - samo je deklarativno većinski antifašističko.  

Antifašizam mora biti sredstvo zaštite građanskog društva, a ne političke demagogije kao što je najčešće slučaj u Crnoj Gori, gdje ga političke elite i većina stanovništva percipiraju na način koji postaje njegova suprotnost. Izazivanje nacionalne netrpeljivosti, negiranje nacionalne samobitnosti, potenciranje ugroženosti, vjerski fanatizam, govor mržnje, relativizovanje istorijskih činjenica i veličanje fašističkih saradnika je sve osim antifašizam.
 
Antifašizam ne može biti samo nasljeđe iz prošlosti. On je univerzalna moralna dužnost za ostvarenje društvene jednakosti. I zato je usko povezan sa lijevim političkim idejama, dok je njegovo glavno obilježje internacionalizam. Partizanska borba nas je učinila dijelom savremenog svijeta bez obzira na sve nedostatke režima koji su se izgradili na temeljima antifašizma. Pored toga što je prije 77 godina donijela slobodu, stvorila je jedan humaniji svijet jednakosti i socijalne pravde, koji je omogućio takvu emancipaciju društva koju Balkan nikad ni prije ni poslije toga nije vidio.

Danas se fašizam javlja u bezbroj oblika i zato je veoma važno prepoznati ga. Pored državnih institucija i obrazovnog sistema, ključnu ulogu u njegovom razumijevanju moraju imati mediji. Zato sam odabrao "Top 10" regionalnih sajtova i stranica na društvenim mrežama koje propagiraju antifašističke ideje. 

1. Digitalna biblioteka ["Znaci.org"](https://znaci.org/)

Digitalna biblioteka "znaci.org" posvećena je istoriji Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Ovaj dugogodišnji projekat rezultirao je stotinama digitalizovanih knjiga, kao i nebrojeno mnogo fotografija iz Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, i ogromne baze digitalizovanih arhivskih izvora, od kojih su svakako najznačajniji njemački dokumenti iz Nacionalnog arhiva u Vašingtonu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/23181c6b-7f42-4cd3-948a-c82d0efb584d)

Ovu kolekciju dokumenata je prikupio, organizovao i održavao, u periodu od preko deset godina, nedavno preminuli preduzetnik, ljevičar i istoričar-entuzijasta Goran Despotović. Svojim radom zadužio je stotine istoričara, kao i desetine hiljada zainteresovanih ljudi koji se zanimaju za istoriju Drugog svjetskog rata.
(www.znaci.org)

2. [Antifašistički vjesnik](https://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/)

Pokrenut u Zagrebu 1940. godine u ilegali, potom štampan na oslobođenoj teritoriji Petrove Gore, Partizanske Drežnice i Splita, narednih pedeset godina Vjesnik je bio simbol Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije. Među istorijskim nasljeđem novina, sa početaka u kojima su objavljivane kao "Glasilo Jedinstvene Narodno oslobodilačke fronte Hrvatske", ističe se krilatica "Smrt fašizmu - Sloboda narodu!", po prvi put objavljena upravo na Vjesnikovoj naslovnici. Kao i većina nasljeđa NOB-a i socijalističke revolucije, Vjesnik je u posljednjih četvrt vijeka prešao put od destabilizacije preko marginalizacije do likvidacije. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/de8eeda4-7d3c-46a3-a0b7-c78982bed769)

Ideja prilikom ponovnog pokretanja Antifašističkog VJESNIKA je da se vrati nasljeđe NOB-a u javni prostor, s naglaskom na manje poznate epizode ili one koje su potisnute. U svom radu Portal se najviše fokusira na borbu protiv aktuelne fašizacije društva, istorijski revizionizam – bilo da je riječ o plasiranju lažnih vijesti i iskrivljavanju istorijskih podataka, bilo da je riječ o srušenim spomenicima Narodnooslobodilačkoj borbi – i na desni ekstremizam u različitim njegovim formama.

3. On line časopis ["Novi plamen"](https://www.noviplamen.net/)

Novi Plamen je aluzija na poznati časopis Plamen, koji su 1919. pokrenuli i uređivali Miroslav Krleža i August Cesarec. Nakon što je od 2007. do 2016. izlazio kao štampani časopis, Novi Plamen je nastavio da izlazi kao ljevičarski online časopis. U njemu objavljuju autori koji imaju različite stavove, kako ideološke tako i političke, ali koji sebe smatraju ljevičarima. U tom smislu, Novi Plamen nije opterećen i ograničen ideološkim stegama, već omogućava autorima različitih stavova da ih iznose i argumentovano brane. Portal posebnu pažnju posvećuje pitanjima koja su vezana za ljudska prava i demokratske slobode, radničku i građansku participaciju, međunacionalno pomirenje i toleranciju, antifašizam, te progresivnu mirovnu politiku. U širem smislu zalaže se za unaprjeđenje i promociju kulturnih vrijednosti humanističke civilizacije. Pruža informacije o aktuelnim društvenim i političkim kretanjima na jugoslovenskim prostorima i u svijetu, informiše o kretanjima u radničkom pokretu i u različitim ljevičarskim pokretima i pruža teorijske i političke analize različitih društvenih i političkih pitanja. Tekstovi na online časopisu doprinose dubljem i svestranijem sagledavanju aktuelnih društveno-političkih kretanja, teorijskom rasvjetljavanju važnih pitanja i unapređivanju ljevičarskog aktivizma.

4. FB stranica [Bitka na Sutjesci](https://www.facebook.com/bitka.nasutjesci)

Facebook stranica "Bitka na Sutjesci" je najpraćenija stranica na društvenim mrežama koja se bavi tematikom narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu. Trenutno ima preko 16 hiljada pratilaca. Pored tekstova i fotografija kojim se želi čuvati sjećanje na herojsku bitku, svakodnevno donose osvrte na operacije partizanskih odreda i brigada širom Jugoslavije, narodne heroje, zločine okupatora i njihovih kolaboracionista.  

5. Antifašisti BiH - [AFA BiH](https://www.facebook.com/antifasistibih) i glasilo „[Iskra“](https://issuu.com/antifabih/docs/iskra)

Antifašistička akcija BiH je jedna od najuticajnijih antifašističkih organizacija u Bosni i Hercegovini. Pored organizovanja antifašističkih akcija i protesta, najpoznatiji su po glasilu „Iskra“ koje izlazi u štampanom i digitalnom obliku – novinama koje se bave ljudskim i radničkim pravima, istorijatom NOB-a, spomeničkim nasljeđem, savremenim oblicima fašizma…

6. Regionalni portal "[Bilten](https://www.bilten.org/)"

Regionalni portal "Bilten" prati društvene i ekonomske procese u regionu i svijetu. Poseban akcenat stavljen je na teme nacionalizama u regionu, pojavnih oblika fašizma, diskriminacije, ljudskih i radničkih prava, rasprave o socijalizmu i kapitalizmu, tranzicionim procesima. Funkcija Biltena je i pružanje prostora za otvorene diskusije na lijevom političkom spektru. Jedna od ključnih motivacija pri pokretanju portala 2014. godine, kako navodi uredništvo, bio je stav da manjak sistemskog praćenja društvenih i političkih zbivanja u regionu presudno sužava okvir razmišljanja i diskusija o drukčijim razvojnim modelima i progresivnim politikama. Ne zbog nekakvog emotivnog odnosa prema regionu već iz prepoznatih strukturnih uslova koje zemlje u okruženju dijele.

7. FB stranica [AFA Novi Sad](https://www.facebook.com/afanovisad)

Zvanična je Facebook stranica istoimene antifašističke organizacije koja postoji od 2007. godine i predstavlja lokalni ogranak internacionalnog antifašističkog pokreta. Jedna od njihovih ključnih aktivnosti je borba protiv istorijskog revizionizma. Pored toga objavljuju mnoge publikacije i organizuju javne tribine i protestne skupove.

8. FB stranica [Antifašisti Cetinja](https://www.facebook.com/Antifa%C5%A1isti-Cetinja-106730074527849)

Facebook stranica "Antifašisti Cetinja" koja postoji poslednje dvije godine, za koje je stekla veliku popularnost, promoviše antifašističke ideje i vrijednosti, internacionalizam, ravnopravnost, slobodarski duh, emancipaciju i slavnu antifašističku prošlost grada heroja - Cetinja. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/d2d1db75-1562-4db3-9fe9-3af2fe4e49a9)

Pored svakodnevnih objava o antifašističkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata, podsjećanja na narodne heroje, istaknute ličnosti revolucionarnog pokreta sa Cetinja i Crne Gore, važnih istorijskih događaja, ukazuje i na prikrivene ili otvorene fašističke prijetnje i pojave u današnjem društvu, kako u Crnoj Gori, tako i u regionu.

9. FB stranica [„Join the Partisans / Postani partizan“](https://www.facebook.com/postanipartizan)

Stranica je prvobitno zamišljena kao promocija istoimene društvene igre koju je osmislio Darko Nikolovski, slovenački ljevičar, politički aktivist, glumac i producent. Prema njegovim riječima, i igra i FB stranica pokušavaju da povrate svijest o partizanima i borbi za slobodu, bratstvu i jedinstvu. Stranica ima 3.800 pratilaca, a od nedavno objavljuje tekstove o antifašističkoj borbi na teritoriji Slovenije, za vrijeme Drugog svjetskog rata i danas.

10. FB i Instagram stranica [“Cardula”](https://www.instagram.com/cardula/)

Stranice Zorana Kardule, poznatog makedonskog umjenika i grafičkog dizajnera, koji je po obrazovanju diplomirani inženjer elektrotehnike, ali još poznatiji kao društveni aktivista, imaju oko 5 hiljada pratilaca na FB i preko 7 hiljada na Instagramu. Inspiraciju je našao u jugoslovenskoj pop kulturi, a najpoznatiji je po redizajnu jugoslovenskih brendova, reklamnih i političkih grafičkih rješenja, do ilustracija narodnih heroja i monumentalnih brutalističkih spomenika antifašističkoj borbi u Jugoslaviji.







Danas se fašizam javlja u bezbroj oblika i zato je veoma važno prepoznati ga. Pored državnih institucija i obrazovnog sistema, ključnu ulogu u njegovom razumijevanju moraju imati mediji