Nedavno je u nudističkom naselju Ada Bojana, na nudističkoj plaži, priređena modna revija kupaćih kostima. Jedan prijatelj mi je, na moju konstataciju na Fejzbuku, prokomentarisao: Ludilo!
MANE I KVALITETI
Negdje 2008. godine, mislim da je bila polovina juna, prvi put sam boravio u nudističkom naselju, više iz radoznalosti da vidim "o čemu se tu radi". Još uvijek je na snazi bio režim da na ostrvo mogu ući samo gosti hotela, pa je tako, osim mene, u polovično popunjenim smještajnim kapacitetima onoga što je ostalo od nekadašnjeg naselja, boravila i poveća grupa penzionerki iz Dizeldorfa koje su uveliko gazile osmu deceniju života.
Guten Morgen, nazvale su mi ljubazno, narednog jutra, dvije nage gospođe, na putu koji od sobe vodi betonskom stazom ka plaži. Bilo mi je u trenutku neprijatno, ne zbog njihove nagosti, već zbog moje pokrivenosti. Sjetio sam se i one Kantove da je golo tijelo nepristojno samo za nepristojne. Pomislio sam - vjerovatno su to gosti koji od otvaranja nudističkog centra, sedamdesetih godina, ljetuju na Adi, a možda je i neka od njih ona za koju tata u Nikolićevom remek-djelu pita: je li ovo ona od juče?
Da bih odagnao početnu nelagodu, već narednog jutra prihvatio sam način ponašanja njemačkih penzionerki i sam doživio potpuni osjećaj slobode. Jer ako se čovjek pokaže drugima onakav kakav jeste, to znači da i sebe prihvata onakvim kakav jeste, sa svim svojim manama i kvalitetima.
SVAKA PROKIŠNJAVA
U duhu riječi oca Rafaila, smještaj u naselju je bio loš, nikakav. Vrijeme je stalo 1973. godine. Bungalovi sa razglednica nekada najuspješnijeg turističkog preduzeća u socijalističkoj Jugoslaviji, u kojem su, prema riječima starih radnika, dijeljene i po 24 plate godišnje, sada su oronuli i napušteni.
Te večeri je padala kiša, ljetnji pljusak. U pola noći su me probudile kapi vode koje su sa plafona sobe padale po meni. Na moju žalbu, ljubazni recepcioner je saopštio da nema svrhe mijenjati sobu jer svaka prokišnjava.
Zbog neprespavane noći odlučio sam ujutro da nadoknadim potreban san, međutim, oko osam i po me prekinulo uporno kucanje na vratima. Mislio sam, sobarica ne može da otključa spolja. Malo će kucati i vratiće se kasnije, a ja ću spavati. Ali, ne. Upornost joj se isplatila. Ispred vrata mi se prikazala srednjovječna gospođa kojoj se vidjelo da mrzi svoj posao. Gurala je ona ista kolica koja je u filmu gurala i Mira Furlan. Jedino što nije imala uniformu sa stilizovani natpisom "ada".
Na kolicima su stajali čisti peškiri i rolne toalet papira. Uzela je jednu rolnu i pružila mi.
-Mogu li da dobijem dva čista peškira?
-Samo strancima mijenjamo peškire svakog jutra, odgovorila je.
Ok, pomislio sam - ovo sam već negdje vidio -to su stranci, fini ljuđi, a i devize su u pitanju.
MILION TURISTA
Vratiću se u vremena kada je Živko snimao film. Socijalistička Jugoslavija je tokom sedamdesetih i osamdesetih godina bila najjača nudistička destinacija na svijetu. Prema tadašnjim procjenama, morska obala od Koversade i Vrsara do Ade Bojane privlačila je godišnje oko milion nudista. Pretežno Njemaca. Oko četvrtina inostranih turista bili su nudisti. Jugoslavija je tako pokazivala Evropi da je slobodna i tolerantna zemlja, za razliku od većine zapadnih i gotovo svih isočnoevropskih zemalja (izuzimajući DDR).
Ada je izgubila smisao 2010. godine, kada je Morsko dobro u zakup dalo dio plaže kod ušća rijeke u more, koja je postala popularno mjesto za neku novu klijentelu. Klijentelu koja je boravak na Adi Bojani shvatila kao svojevrsnu modu i prestiž. Od tada svako automobilom i sa 5 eura u džepu može da pređe rampu i uđe na ostrvo. Tako su na ostrvu počeli da se miješaju goli i obučeni, jedni na druge da se ljute zbog dijametralno suprotnih stilova života i načina odmora, što je, uz izmijenjeni ambijent i uslove smještaja, dovelo do odustajanja značajnog broja stalnih gostiju da ljetuju na ovom nudističkom ostrvu. Od tada počinje "budvanizacija" Ade Bojane. I tako je nastala neka nova Ada, koja nije više Ada Živka Nikolića i ljepote poroka.
Nešto što je stvorilo socijalističko društvo, što je zbog svog jedinstvenog koncepta doživjelo svjetsku popularnost, što je predstavljalo brend crnogorskog turizma, svjesno se godinama devastiralo. Odavno je jasno da ne želimo Adu onakvom kakva je bila gotovo pola vijeka, a da njen koncept kao nudističke destinacije lagano pošaljemo u istoriju.
VOLJA I KOMPROMIS
Vraćanje Ade u prvobitno stanje bilo bi jedino ispravno i održivo rešenje, jer bi taj koncept vratio visokoplatežne goste iz Evrope koji žele mir i odmor u skladu sa prirodom. To bi dovelo i do povećanja prihoda jer nudisti su zahvalni ali i nezahtjevni gosti, koji će platiti samo da dobiju ono što traže. Naravno, uz potpuno renoviranje ili ponovnu izgradnju objekata za smještaj i drugih sadržaja. Uostalom, iskustva iz socijalističkog perioda daju potvrdu ovom konceptu. Ne mora Mira Banjac juriti sa obezbjeđenjem nesrećnika koji traži suprugu riječima: "Ubij ga, naturizam je u pitanju!", da bi koncept uspio. Potrebna je dobra volja i kompromis.
I da se vratim modnoj reviji sa početka priče. Neko misli da je dobar marketinški potez reklamiranje kupaćih kostima ljudima koji žele biti goli. Apsurdnost ove ideje je, kako je neko odlično komentarisao na društvenim mrežama, jednaka pravljenju takmičenja za najukusniju pljeskavicu u veganskom restoranu.
Zbog ovoga, kao i drugih problema - glasna muzika i boravak obučenih gostiju u naselju, grupa nudista koji ljeta provode na Adi uputila je Opštini Ulcinj žalbu u kojoj su naveli da je kultura tolerancije svojstvena naturističkoj i nudističkoj populaciji napravila od Ade Bojane neku vrstu amblema crnogorske države kao prve ekološke države u Evropi i crnogorskog turizma.
Ako to više uopšte nekome nešto znači.