Slovenačko-italijanski istoričar dr Jože Pirjevec poznat je po svojoj najprevođenijoj knjizi "Tito i drugovi" koja je pored Biblije najprodavanija knjiga u Sloveniji. Autor brojnih rasprava i preko deset monografija u kojima se bavio slovenačkim i jugoslovenskim prostorima u XIX i XX vijeku, Pirjevec je prošle godine objavio knjigu na 700 stranica pod naslovom „Partizani“ u kojoj je pokušao obuhvatiti cio narodnooslobodilački pokret i njegovu međunarodnu dimenziju.
Trenutno piše studiju „Titoizam: Traganje za direktnom demokratijom u socijalizmu“ , a nedavno je boravio na Cetinju gdje je istraživao materijale koje posjeduje Narodni muzej Crne Gore – dva zapisa Veljka Vlahovića: o Titovim razgovorima sa Hruščovom 1957. i o Prvoj konferenciji nesvrstanih 1961. godine.
Kako tumačite i dalje veliko interesovanje za Tita i socijalističku Jugoslaviju?
Titova Jugoslavija je bila nešto posebno na međunarodnoj sceni. Nastala je iz partizanske borbe, kakvu nijedna okupirana država u Evropi nije poznavala. Zbog samopouzdanja koje je stekla u ovoj borbi, mogla je da se suprotstavi Staljinovom terorističkom režimu i uspostavi originalnu poziciju u unutrašnjoj i spoljnoj politici, koja je imala utopijske crte, ali nije bila bez intelektualnog sadržaja. Samoupravljanje i nesvrstavanje su bili pojmovi koji su se suprotstavljali i moskovskom dogmatizmu i zapadnom kapitalizmu, kao i podjeli svijeta na dva neprijateljska bloka. Jugoslavija je bila preteča novih, pravednijih ljudskih odnosa, kakve istorija još nije poznavala. Sramota je što ju je osakatila Komunistička partija, koja svojom snagom nije dozvolila da se pomenute ideje do kraja razviju i sprovedu.
Gdje su Tito i drugovi pogriješili?
Oni su se našli u multietničkoj stvarnosti sa različitim istorijskim, vjerskim i društvenim tradicijama, koje nijesu mogli – ali ko je mogao – pomiriti. Iznad svega, nikada nijesu uspjeli da stvore zdravu ekonomsku strukturu koja bi umnogome ublažila različite interese jugoslovenskih naroda. Uprkos svom revolucionarnom stvaralaštvu, ostali su zarobljeni u dogmi da je partija sama imala dužnost i pravo da usmjerava društvo u skladu sa misaonim obrascima koji su diktirani „odozgo”. Uprkos tezama o „diktaturi proletarijata“ i pokušaju da se svi radni ljudi dovedu u ovu kategoriju, oni nijesu vjerovali masama i nikada se nijesu odrekli svoje uloge „avangarde“. Odupirali su se staljinizmu, ali nijesu znali kako da savladaju Lenjinov boljševizam.
Koga od nekadašnjih jugoslovenskih komunista najviše cijenite?
Koču Popovića. Uglavnom zbog svog intelektualnog bogatstva i zbog svoje hrabrosti, koja mu nije dozvoljavala da ne postupi i ne razmišlja na svoj način. Dvije karakteristike koje u Titovom okruženju nijesu bile mnogo cijenjene, jer je Tito želio da oko sebe ima poslušnike.
Da li je Milovan Đilas bio u pravu?
Kad sam bio mlad, veoma sam cijenio Milovana Đilasa. Ali kada sam ga bolje upoznao, postao sam rezervisaniji prema njemu. Mislim da je bio inteligentan i hrabar čovjek, ali pun energije koju nije mogao da obuzda. Tokom rata se okrenuo nasilju, poslije njega, kada je bio na čelu agitpropa, ideološkom puritanizmu, a kasnije i kritici titoizma, koja je prešla u ironiju pa u mržnju. Kako je rekao Stane Kavčič, Đilas je bio pijetao koji je prerano zakukurikao. Osjećaj za mjeru i politika, kao ostvarenje mogućeg, nijesu bile njegove osobine.
U knjigama ste se bavili i Titovim ženama. Koliko su one imale uticaja na njega?
Tito nije imao sreće sa ženama sa kojima je imao koliko-toliko trajnu vezu. Prva, Ruskinja Pelagija Belousova, iznevjerila ga je kada se našao u zatvoru. Zbog druge, Njemice Elze Johane Kenig, zamalo se našao u kandžama NKVD-a. Treća, Herta Has, bila je najinteligentnija i najuravnoteženija od svih njegovih žena. Ali pošto ju je prevario, ona ga je odbila kada je pokušao da se pomire. Četvrta, Davorjanka Paunović, i ako je lojalno stajala uz njega tokom partizanske borbe, bila je histerična i umrla je od tuberkuloze odmah poslije rata. Peta, Jovanka Budisavljević, bila je prava katastrofa. Bila je izuzetno lijepa i snažno ga je privlačila, ali se tokom godina izrodila u izdašnu matronu, željnu moći i nesposobnu da kontroliše svoj temperament. Uništila im je najmanje poslednjih petnaest godina zajedničkog života.
Kako generalno ocjenjujete Tita i njegovo djelo?
Tito je bio višeznačna ličnost koja se ne može lako procijeniti. Bio je inteligentan, ambiciozan, vješt u prilagođavanju okolnostima, ponekad čak i lažov. Mogao je da bude nemilosrdan, čak i okrutan. Iznad svega je volio moć. S druge strane, volio je lagodan život, koji je priuštio i drugima. U okrutnosti, bio je pošast kao i Staljin. Istovremeno, bio je i hrabar, rođeni vođa, revolucionar, sposoban da se odupre i Musoliniju i Hitleru, kao i Staljinu. Bio je spreman na smjele političke poteze, a poslednjih dvadeset godina svog života bio je čovjek mira. Znao je da posreduje između zakletih neprijatelja. Ne mogu da odbacim pomisao da bi danas njegova Jugoslavija bila na prvom mjestu u potrazi za mirom između Ukrajine i Rusije i da bi njena riječ nešto značila. Bio je čovjek koji je crncu znao da pristupi kao ravnopravnom i bio je svjestan da je glavni problem današnjeg svijeta jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Pokušao je da premosti ovaj jaz na globalnom nivou. Nažalost, njegov poduhvat nije bio uspješan čak ni u njegovoj zemlji.
Jože Pirjevec je rođen u Trstu (1940), gdje je živio i školovao se. Doktorirao je (1976) na Univerzitetu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) istoriju Istočne Evrope, odnosno slovenskih naroda, na univerzitetima u Pizi, Trstu i Padovi. Savremenu istoriju predaje (od 2001) na Fakultetu za humanističke nauke u Kopru. U Sloveniji mu je dodijeljeno zvanje ambasadora nauke.
Da li je na ovim prostorima moguć socijalizam sa ljudskim likom koji su jugoslovenski komunisti pokušavali da sprovedu i ima li nade za ljevicu?
Kao što sam rekao, to je bila utopija, za koju je barem Edvard Kardelj znao da je utopija. Pritom je volio da ponavlja izreku Ivana Cankara da utopije imaju posebnost – prije ili kasnije se ostvare. Ja sam istog mišljenja. Ne mogu da zamislim budućnost koja se ne bi oslobodila društvene i ekološke krize u koju smo ušli, i koja ne bi bila zasnovana na solidarnosti i poštovanju svakog čovjeka. Vjerovatno smo u fazi razvojnog skoka, što se našeg društva tiče, kakvo smo poznavali u istoriji. U prošlosti su to bili procesi koji su trajali vjekovima. Danas ćemo morati da požurimo ako želimo da opstanemo na zemlji. Došli smo do tehnološkog razvoja koji nam omogućava da sami sebe uništimo.
Mislite li da je poslije svih ratova moguće pomirenje u regionu?
Ratovi koje smo doživjeli devedesetih, kojima sam posvetio veliku knjigu, desili su se jer su nas zaveli demoni nacionalizma. Bojim se da su ovi demoni donekle pripitomljeni, ali ipak sposobni za novi uspon.