Danas je teško definisati antifašizam. On je u biti pacifistička ideja i moralni stav. I kako je diskriminacija preduslov fašizma, tolerancija je osnova antifašizma.
Izazivanje nacionalne netrpeljivosti, negiranje nacionalne samobitnosti, potenciranje ugroženosti, vjerski fanatizam, govor mržnje, relativizovanje istorijskih činjenica i veličanje fašističkih saradnika je sve osim antifašizam. Nažalost, danas se antifašizam u Crnoj Gori i dalje svodi samo na borbu protiv pobijeđenog neprijatelja u Drugom svjetskom ratu. On ne može biti samo nasljeđe iz prošlosti. Lijepo je njegovati kulturu sjećanja, obilježavati značajne datume iz antifašističke prošlosti, podsjećati na žrtve fašizma kroz istoriju, ali sve to nema svrhu ako se aktivno ne borimo protiv današnjih oblika fašizma. Tako se naš antifašizam pretvorio u komemorativni, u život u prošlosti ili najčešće u jugonostalgiju.
DŽUNGLA I ODMAZDA
Na put do katarze treba krenuti od samokritike i želje da se obračunamo sa „fašistom u nama“ ali i iskrene želje da gradimo demokratsko društvo - lijepo je nedavno kazao sociolog Balša Lubarda. Ipak, iluzorno je govoriti o tome da je potrebno prvo pogledati svoje dvorište da bi se prešlo u tuđe. Crnogorsko društvo je poznato kao ostrašćeno i netolerantno, društvo isključivosti i revanšizma – što bi drug Đido rekao: „džungla mržnji i odmazda“. Poslednjih godina smo postali toliko ekstremni pa smo spremni da linčujemo svakog ko misli drugačije od nas. Postali smo društvo u kojem se građani izlažu neprijatnostima ako postavljaju pitanja ili iznose sopstvene stavove. Makar to bilo i pitanje estetike spomenika u javnom prostoru.
Razloge zašto smo postali ekstremni ipak treba tražiti u politici poslednje dvije crnogorske vlade koje su pod snažnim uticajem Srpske pravoslavne crkve i njene ideologije. Uostalom, na formiranje Vlade Zdravka Krivokapića, koja je dogovorena u manastiru Ostrog, dominantno je uticala Srpska pravoslavna crkva - to nijesu krili mnogi ministri i političari - dok je druga, Dritana Abazovića, pod ne manjim uticajem SPC, što je dokazala potpisivanjem Temeljnog ugovora koji je čak i bogougodni Krivokapić odbijao da potpiše.
Crkva je, umjesto da ima pomiriteljsku misiju, nastavila da u svojoj isključivosti širi obrasce koji vode u nacionalnu i vjersku netrpeljivost. Analizirajući njene poglede prema mnogim društvenim pitanjima, kao i njoj bliskih grupacija, političkih partija i pojedinaca, nije iznenađenje da se i na drugom političkom polu pojave ekstremistički stavovi koji, većini, vremenom postanu normalni obrasci ponašanja.
Ako unutar crnogorskog društva želimo da se pomirimo, onda treba svi prvo da pogledamo u svoje dvorište, da vidimo što smo mi - u ime nacije, vjere i ideologije radili i radimo drugima, a ne da samo gledamo što su drugi radili nama. Dok se to ne dogodi, iluzorno je govoriti o bilo kakvom pomirenju. Ne samo u Crnoj Gori već i u regionu.
Zato je pomirenje priča u koju malo ko više vjeruje. A do pomirenja ne može doći bez suočavanja sa prošlošću. Vili Brant je, u Varšavi 1970. godine, kleknuo „nad ponorom njemačke istorije i pod teretom miliona ubijenih“, otvorio put pomirenja i ušao u istoriju. Nerealno je, u ovim vremenima i okolnostima, očekivati da nešto slično urade političari iz postjugoslovenskih država.
I DRŽAVA I CRKVA...
Draža je postao „antifašista“ i prvi gerilac u Evropi, pokušava se podići spomenik zločincu Pavlu Đurišiću, ponosno se na grudima nosi lik Krsta Zrnova, oslobađa se od zaborava Osman Rastoder, nikome ne smeta spomenik Jusupu Čeliću… Očekujem da će neko uskoro naći objašnjenje da se i Pirciju Biroliju i Vilhemu Kajperu na neki način oda priznanje! Biroliju možda kao osvajaču srebrne medalje u mačevanju na Olimpijskim igrama 1908. u Londonu. I Kajperu bi smo sigurno našli neku zaslugu. Jedino nam, izgleda, Ljubo Čupić služi za sprdnju i da, kako kome na um padne, urinira po njegovom spomeniku.
Kako prepoznati fašističke pojave u društvu? Ne samo one otvorene koje se primjećuju kod ekstremnih nacionalističkih grupa ili crkvenih struktura, već one prikrivene – kako bi Umberto Eko rekao – fašizam koji se vraća pod najnevinijim maskama.
Pored toga što ima snažnu potporu u hrvatskom društvu i katoličkoj crkvi, ustaški pokret se danas ne brani sa „antifašističkih“ pozicija, za razliku od Srbije gdje sljedbenici četničkog pokreta tragikomično insistiraju na sopstvenom antifašizmu, a snažnu podršku im u tome pružaju država i crkva. Sa druge strane „kvazi-antifašisti“ – oni koji sebe vide kao nastavljače antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata, a koji to suštinski nijesu, zapravo kompromituju antifašističke ideje. Tako je prije par dana predsjednik SUBNOR-a Srbije izjavio kako mu je žao što u Crnoj Gori vojska SR Jugoslavije nije izvršila puč, što su - prema njegovim riječima - državnom vrhu predlagali srpski generali! Danas je sve moguće pa i da se, kako bi rekao Boris Dežulović – „antifašisti“ bore protiv antifašizma.
Foto: Brani Radel, Peščanik
U Crnoj Gori pripadnici tzv. komitskog pokreta nacionalnim herojem doživljavaju borca za crnogorsku ravnopravnost u prvoj Jugoslaviji, ali fašističkog saradnika u Drugom svjetskom ratu, zanemarujući činjenicu da – sviđalo se to nekome ili ne – današnje Crne Gore ne bi bilo bez komunista, koji su pokrenuli i vodili antifašističku borbu, oslobodili zemlju, stvorili federalnu Jugoslaviju i u njoj Crnu Goru i njenu državnost u današnjim granicama.
Lijepiti nekome etiketu da je fašista neprimjereno je, ali se zato može precizno utvrditi ko ne baštini antifašističke vrijednosti. Dakle, antifašista nije: ekstremni nacionalista, lažni patriota, vjerski fanatik, onaj ko negira pravo osjećaja pripadnosti određenoj grupi, ko pripadnike drugih nacionalnosti naziva milogorci, dukljani, Đilasova kopilad, četnici, posrbice, ustaše, šiptari, balije, lažni ljudi sa lažnom vjerom, Turci..., ko mrzi pripadnike LGBT populacije, kome su Romi cigani, ko smatra osuđene ratne zločince herojima, ko ljubi grobove fašističkih saradnika, ko pokušava da sprovodi selektivni pravdu i relativizuje istorijske činjenice, ko pjeva Bojna Čavoglave i Morem plovi jedna mala barka, ko negira Jasenovac i Srebrenicu, ko smatra popa Macu svecem, kome je Sekulina i Joanikijeva kvazi-država nezavisna Crna Gora, ko glorifikuje saradnike fašista…
KAKO DALJE?
Antifašizam je danas obesmišljen i sveden na puki nacionalizam. Protiv svakog nacionalizma potrebno je boriti se idejom građanskog društva. A Crna Gora može opstati isključivo kao građansko društvo – društvo građana, a ne naroda.
Potrebna nam je velika, regionalna obnova antifašizma, antifašizma koji neće imati samo nacionalni karakter. I zbog toga buduće antifašističke akcije moraju imati regionalni smisao. Organizacije, grupe i pojedinci koji istinski vjeruju u antifašističke ideje moraju sarađivati sa svima koji baštine i promovišu ove univerzalne vrijednosti, stvarajući tako regionalni antifašistički pokret.
Citiraću mostarskog režisera Seada Đulića: Današnji fašisti su onoliko glasni koliko smo mi tihi. Oni onoliko djeluju koliko smo se mi bavili nekim drugim temama i koliko smo bili u prošlosti. Mi smo im omogućili da djeluju.
Smrt fašizmu!