Izložba dizajnerke Maše Vukmanović "Narativ dizajna", na kojoj je predstavljen veliki broj projekata, od brendiranja i grafičkog dizajna, sve do proizvoda, nameštaja i prostornog dizajna, otvorena je nedavno u Narodnom muzeju na Cetinju. Maša Vukmanović je rođena u Parizu 1979. godine. Završila je studije produktivnog dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Godine 2005. otvorila je svoj prvi multidisciplinarni studio za dizajn, da bi "Kreativni studio Maša Vukmanović" formirala 2014. Dobitnica je mnogih domaćih i svjetskih strukovnih nagrada u različitim kategorijama, uključujući Red dot Design Award, Red dot Brand Award, iF Design Award, German Design Award, German Brand Award... Od 2018. angažovana je kao kreativni direktor u brendu namještaja Milla&Milli. Unuka je revolucionara i narodnog heroja Svetozara Vukmanovića Tempa.
Šta za vas predstavlja dizajn i kako bi ste okarakterisali svoj rad?
Dizajn je prije svega za mene poziv. Od djetinjstva sam uvijek nešto crtala, slagala neke kocke ili elemente u razne kompozicije. Ni danas se nije puno toga promijenilo – svaki dan nešto dizajniram i komponiram, pa makar i hranu na tanjuru, sad dok sam na godišnjem odmoru. Smatram da je dizajn svugdje oko nas, ili bi barem trebalo tako biti. Živimo u fizičkom svijetu okruženi raznim objektima, bilo bi nam svima ljepše i bolje kad bi ti objekti bili i dizajnirani.
Foto: Narodni muzej CG
Svoj rad bih okarakterizirala prvenstveno kao promišljen – koncept mi je strašno važan kod svakog rada.
Na svjetskoj sceni prisutan je veliki broj vrhunskih brendova i proizvođača, koji su prepoznatljivi po kvalitetu i dizajnu. Da li bi nekog izdvojili?
Osim brendova ima puno kvalitetnih i vrlo talentiranih dizajnera, raznih generacija. Sviđa mi se pristup koji ima Patricia Urquiola, ona vješto održava vrhunski nivo bez obzira za koji brend diizajnira, i bez obzira o kojem području se radi, da li interijeru, dizajnu namještaja ili art direkciji.
Kako birate projekte na kojima ćete raditi?
Vrlo brzo se kroz razgovor s klijentom iskristalizira koji je prostor slobode koji su mi spremni dati. Ako se desi da se stvori takvo povjerenje da dobijem otvorene ruke, to onda najčešće rezultira iznimnim rezultatima. Za to je potrebno da klijent ima određeno razumijevanje kreativnog procesa, a često i hrabrost – jer sve što na neki način pomiče granice je riskantno za klijenta. Može biti ili jako uspješno ili jako neuspješno. Srećom, do sad nismo imali ovaj drugi slučaj.
Foto: Maša Vukmanović
U čemu je tajna vašeg uspjeha?
Puno radova je rađeno u timu, i sinergija koja se dogodi na nekom projektu je neprocjenjiva. Mislim da je također jako bitna radna etika. Veliki sam radnik, svojevremeno sam nosila nadimak „Mašina“. I u ovom poslu je kvaliteta proporcionalna s količinom vremena provedenom za stolom.
Foto: Maša Vukmanović
U kakvom sjećanju imate svog djeda Svetozara Vukmanovića Tempa? Koje susrete s njim najviše pamtite?
Dok odgovaram na vaša pitanja sjedim u kući koju su on i moja baka gradili, to je za mene mjesto nekako zgusnutih emocija. Gledaju me s portreta koji vise na zidovima. Sva svoja ljeta sam provodila s njima, tih sjećanja je puno! I to je neprocjenjivo, ljeta kod Mije i Dide (tako smo ih zvali). Svako ljeto smo, između ostalog, slavili njegov rođendan, okupila bi se cijela porodica – lijepa su to sjećanja na sretna ljeta.
Što ste od njega naučili?
On je imao nevjerojatnu samodisciplinu i dnevni ritam kojeg se čvrsto pridržavao. Bio je veliki radnik, i to je ono što sam sasvim sigurno da li naslijedila, da li pokupila – svejedno je. On je ustajao u 5, od 7 je bio u svojoj radnoj sobi do ručka, nakon odmora ponovo nekoliko sati rada, i onda odmor. To je i meni najdraže, kad mogu u toj „ranojutarnjoj smjeni“ raditi u potpunom miru i tišini. Osim toga, od njega i od bake sam pokupila ljubav prema umjetnosti, što likovnoj što književnoj. Tu su oboje napravili veliki utjecaj na mene. I za kraj – razvoj kritičkog mišljenja. Mi smo obitelj u kojoj se raspravlja o raznim temama, polemizira i diskutira. Možda odatle proizlazi ta stalna potraga za konceptom, za idejom koja prethodi likovnom izričaju.
Revolucija koja teče, S.V. Tempo
Rođeni ste u Parizu, trenutno živite i radite u Zagrebu. Kako ocjenjujete život u Hrvatskoj i političku situaciju u regionu?
Život u Zagrebu ima naravno pozitivnih strana – sigurna je sredina, što omogućava lijepo djetinjstvo mom sinu. Hrvatska je u EU, putovanja su značajno olakšana – to su pozitivne strane. Ipak, ima prostora za puno promjena na bolje. Mene užasava školski sistem, korupcija na svim nivoima, sistem vrijednosti koji je vrlo daleko od mojih osobnih. Voljela bih omogućiti svom sinu da jednog dana, ukoliko to bude želio, može otići negdje gdje su vidici širi.
Koliko često dolazite u Crnu Goru, Crmnicu, Reževiće ili Cetinje gdje se čuva vrijedni legat Milice i Svetozara Vukmanovića? Šta za vas predstavljaju sva ta mjesta?
Svake godine dolazimo u Crnu Goru, u Reževiće. U Crmnicu i Cetinje ne odemo svake godine, ali odemo kad god uspijemo. Kao što sam maloprije rekla, to su za mene mjesta zgusnutih emocija. Iako nisam nikad živjela u Crnoj Gori, osjećam povezanost. Za mene je ova mikrolokacija „dom“ jedina fiksna točka u mom životu, i jako mi je bitna. Kad smo postavljali izložbu, moj otac i ja smo razgovarali o Didi – koliko bi on bio ponosan. A ja sam izuzetno sretna što sam imala priliku izlagati baš u Cetinju, mjestu koje je determiniralo njegov život.