**U Crnoj Gori se dosta govori o spomenicima. Spomenici se dižu, spuštaju, kriju i pravno preispituju. Zakon kaže da treba da prođe vrijeme prije nego se neka ličnost salije u bronzu. Koji je rezon našeg zakonopisca?**

Zakonski rokovi za podizanje spomen-obilježja od 20 godina za ličnosti i 50 godina za događaje postoje da bi se stvorila vremenska distanca neophodna za što objektivniju i racionalniju procjenu. Odredba člana 9. važećeg Zakona o spomen-obilježjima iz 2008. je jasna: „Spomen-obilježje za značajan događaj ne može se podići prije isteka roka od 50 godina od dana kada se događaj zbio. Spomen-obilježje istaknutoj ličnosti ne može se podići prije isteka roka od 20 godina od dana kada je lice umrlo. Izuzetno, uz prethodnu saglasnost Vlade Crne Gore, spomen-obilježje za značajni događaj ili istaknutoj ličnosti može se podići prije isteka roka iz st. 1 i 2 ovog člana.“

**Nedavno smo imali primjer saglasnosti vlasti na podizanje spomenika mitropolitu SPC Amfilohiju. Čini se da je odluka uvijek u tim pitanjima politička i politizovana.**
 
Da, taj slučaj je prilično dobra ilustracija, jer njegov lik i djelo predstavljaju školski primjer onog što nauka zove *disonantno nasljeđe*: dok ga jedni nekritički veličaju, drugi ga u potpunosti osporavaju, čime se gubi svaki prostor za dijalog i društvo samo sve dublje i dublje dijeli. A istina o ovom savremeniku nije monolitna, kako to obično i biva, te u slučaju bilo kakve institucionalizovane memorijalizacije treba uzeti sve činjenice u obzir, što nije lako kod tako kompleksinih i kontroverznih ličnosti. 

No, ne samo u ovom slučaju, nego i generalno, nije potrebno naročito objašnjavati razloge zbog čega je neophodno da istekne određeni period i da se napravi vremenska distanca kako bi se jasnije i sveobuhvatnije sagledao širi značaj određene ličnosti ili događaja, odnosno relevantnost memorijalizacije u savremenom kontekstu. Dakle, tek nakon protoka vremena možemo (probati jasnije) odvojiti trajne vrijednosti od prolaznih trendova i izbjeći da odluke budu podložne trenutnim političkim, ideološkim i drugim uticajima. Tim prije što zakon propisuje da se spomen-obilježjima trajno obilježavaju značajni događaji, čuvaju uspomene na istaknute ličnosti, njeguju ljudski ideali i kulturno-istorijske tradicije i odaje počast borcima za slobodu, civilnim žrtvama rata i masovnim stradanjima ljudi, onda je odgovornost onih koji daju saglasnot na pozidanje obilježja – izuzetno visoka.

**Znači, zakon je jasan u tome da treba biti strpljiv sa spomenicima, odnosno ne pratiti trendove, političke mijene i modu?** 

Stvari stoje ovako: određene vrijednosti su prolaznog karaktera i prije ili kasnije će biti prevaziđene, izaći iz socijalne mode ili trenda, pa i društvene potrebe zajednice koja memorijalizuje. S druge strane, one univerzalne vrijednosti, poput slobode, humanosti, solidarnosti i antifašizma, treba trajno pamtiti i iz njih učiti, odnosno stvarati neko bolje društvo bez ponavljanja grešaka iz prošlosti. Zato sve ovakve odluke moraju biti donesene „hladne glave“ i s punom sviješću o njihovom dugoročnom uticaju.

**Spomenici su često van tog zakona, na ovaj ili onaj način, intervencijom izvršne vlasti, lokalnom inicijativom ili otvorenim protivzakonitim djelovanjem. Sve to djeluje kao slabost sistema koja kreće odozgo**.

Iako zakon jasno propisuje rokove i sva ostala pravila, praksa pokazuje da se često pribjegava izuzecima. Vlada, odnosno Ministarstvo kulture i medija imaju pravo da daju saglasnost i prije isteka rokova, kao što je već istaknuto, ali način na koji se to radi u nekim slučajevima izaziva nedoumice, jer obrazloženja nijesu uvijek dovoljno detaljna, niti je u svim slučajevima od kraja jasno zašto je došlo do odstupanja od zakona. 

**Ko na kraju odlučuje o spomenicima?**

Iako zaista želim da vjerujem da odluke ove vrste donose stručni i odgovorni profesionalci nezavisni i nazavisno od političkih partija i drugih sfera uticaja, i to tek nakon prethodno sprovedene opsežne analize dokumentacije, istorijskih izvora, relevantne naučne i druge literature i, konačno, šireg društvenog konteksta i opšteg raspoloženja javnosti u odnosu na određenu ličnost, bojim se da to nije uvijek tako. Te odluke formalno donose nadležne institucije, ali nije tajna da političke partije i njihovi predstavnici, kao i drugi predstavnici moći na državnom i na lokalnom nivou, nastoje da utiču na procese memorijalizacije. Umjesto da spomenici budu izraz opšteg društvenog interesa, oni nerijetko postaju produžena ruka partijskih agendi i kratkoročnih političkih ciljeva grupa ili pojedinaca koji imaju moć. Na taj način se jedno od najsuptilnijih i najodgovornijih polja javne politike – kultura sjećanja, instrumentalizuje u dnevno-političke svrhe.

**Spomenici se koriste kao politički simboli konsolidacije, na svim nivoima.**

U odgovoru na prethodno pitanje nijesam mislio samo na partije na državnom nivou koje u datom trenutku imaju uticaja u resornom ministarstvu, već i na one na opštinskom nivou, s obzirom na to da lokalne samouprave prema ministarstvu iniciraju svoje prijedloge, one donose programe podizanja spomen-obilježja, a zatim podignuta spomen-obilježja održavaju ili ne održavaju. I u jednom i u drugom slučaju partijska politika ima snažan uticaj, pa je jasno da proces memorijalizacije nije samo pitanje kulturne politike, već i političke moći. Naravno, sva ova pitanja jesu i politička, u širem smislu politike kao organizovanog načina odlučivanja u zajednici o pitanjima od zajedničkog interesa, ali ne moraju nužno biti i partijska, što kod nas jeste u velikoj mjeri slučaj već decenijama, pa i u doba socijalizma, kada je na stotine spomen-obilježja podizano i gdje jeste i gdje nije bilo potrebe za time.

**Mimo banalne seoske politike i komesarskih dilova, koji su očigledni i postaju standard, kakve sve odluke o spomenicima prolaze ispod radara. Kako one uopšte izgledaju?**

Neka rješenja u koja sam imao uvid su siromašna sadržajem. Nažalost, često ne sadrže čak ni osnovne informacije o ličnostima ili događajima, već se svode na puko citiranje zakonskih odredbi i procesnih koraka. Imali smo slučajeve u kojima se gotovo uopšte ne navode biografski podaci ni osnovni razlozi zašto se daje saglasnost da neko dobije spomenik prije isteka roka. Iako birokrate mogu reći da je sve to „u skladu s propisima i praksom“, ovo ne samo da stvara konfuziju, već pokazuje nedostatak poštovanja prema široj javnosti i prema samim ličnostima kojima se odaje počast. Na primjer, u obrazloženju rješenja o saglasnosti podizanja spomen-obilježja davanjem naziva Javnoj ustanovi Narodna biblioteka Budva – „Miroslav Luketić“ iz aprila 2023. (što je, treba reći, odlična inicijativa), ne stoji niti jedan biografski podatak o ovom zaslužnom budvanskom, crnogorskom i jugoslovenskom istoričaru, istraživaču, publicisti i književniku. Drugo, ni u rješenju koje se tiče saglasnosti na podizanje spomen-obilježja Urošu Toškoviću u Baru, iz decembra 2023, takođe nećemo sresti niti jedan detalj o biografiji ili stvaralaštvu ovog velikog likovnog umjetnika, već se u cijelom aktu, kao i u prethodnom slučaju, samo nabrajaju procesne i pravne radnje, citiraju propisi i tome slično. Ovo nijesu jedini slučajevi rješenja s izostankom bližih podataka o ličnosti, čime se može dodatno stvoriti konfuzija u ionako komplikovanom i često kontroverznom procesu memorijalizacije, naročito ljudi.

**A kako bi to trebalo da izgleda?**

Razlozi moraju biti iscrpno i jasno obrazloženi, ne samo u programu podizanja spomen-obilježja već i u rješenjima. No, važnije od toga je da se u ovim slučajevima mora postupati obazrivo i krajnje odgovorno, mnogo pažljivije nego što je to nerijetko do sada bio slučaj, nezavisno od vlastodržaca koji u određenom trenutku vode javnu administraciju. Sama činjenica da jedna grupa ljudi odlučuje o tome da li neko/nešto zaslužuje da dobije spomen-obilježje, već nosi višeslojnu kompleksnost i zahtijeva racionalan, provjerljiv i meritovan pristup. Odluke ovakve vrste nesumnjivo ostavljaju duboke i dugotrajne posljedice na društvo u cjelini, te je nužno da budu donesene promišljeno, odgovorno i bez i najmanjeg upliva trenutnih političkih interesa. Tajnost sastava komisije dodatno otvara prostor za sumnje i nepovjerenje, jer javnost nema uvid u stručnost i nepristrasnost onih koji odlučuju, što smatram da nije dobro rješenje. Kada je riječ o pitanjima od posebnog značaja za društvo, a memorijalizacija ličnosti i događaja to svakako jeste, transparentnost postaje osnovni preduslov očuvanja povjerenja građana u institucije.

**Sa čime se mi zapravo igramo kad se igramo sa spomenicima?**

Posljedice su više nego ozbiljne, jer umjesto da spomenici budu simbol zajedništva i trajnih vrijednosti koje baštini što veći krug ljudi, oni postaju znak podjela i političkih/partijskih manipulacija, kao što je posljednjih mjeseci bio slučaj sa dva spomenika zločincima, postavljena nepropisno na sjeveroistoku zemlje, o čemu je veoma pisano u medijima. Da ne govorim o krajne neadekvatnom tekstu na spomen-ploči na mjestu nekadašnjeg logora u Morinju, kao i o kontroverznom načinu njenog podizanja. Umjesto da se generacije uče neprolaznim društvenim vrijednostima, kojih, uprkos svemu, ipak imamo mnoštvo u crnogorskom iskustvu kroz vrijeme, rizikujemo da spomenici postanu podsjetnik na dnevno-političke kalkulacije i prolazne interese pojedinaca. To ne samo da urušava dostojanstvo kulture sjećanja, već i dugoročno slabi povjerenje u institucije i društvenu koheziju, čineći društvo sve ranjivijim i neotpornijim na ovakve probleme.

**Čega su ti naši spomenici simptom?**

Citiraću istoričara umjetnosti, profesora Nenada Makuljevića s Univerziteta u Beogradu, koji je u svojoj knjizi „Memorija i manupulacija“ o spomeničkoj politici slikovito sažeo stanje u Srbiji od 1989. do naših dana: „Ova monumentomanija – manija za spomenicima, nije samo puka stihija izazvana popularnošću memorijskih formi i potrebama institucionalizovanja sećanja, već i svojevrsno sredstvo manipulacije i izraz političkih ambicija. Podizanje velikog broja spomeničkih/memorijskih celina predstavlja jasan simptom da je došlo do zloupotrebe memorije“.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Arheolog i istraživač kulturne baštine Dušan Medin godinama proučava teoriju i praksu memorijalizacije u Crnoj Gori, kao i društvene dinamike koje se očitavaju u spomeničkoj produkciji.

biljezi i simptomi

Medin: Previše spomenika uvijek znači zloupotrebu društvene memorije

Riječ „moba“ obično nas asocira na kolektivnu kosidbu ili neki drugi oblik seoskog rada. Ipak, u crnogorskom kontekstu taj pojam je znatno širi. Kako za Normalizuj pojašnjava etnološkinja i muzejska savjetnica Tatjana Rajković, moba je podrazumijevala svaki oblik kolektivnog rada u kojem se zajednica okupljala da pomogne domaćinstvu ili čitavom selu u poslovima koji su nadilazili mogućnosti jedne porodice.

“Najčešće se radilo o velikim i zahtjevnim poslovima – kosidbi, žetvi, branju kukuruza, grožđa, maslina ili duvana, sječi drva, gradnji kuće, podizanju krova, popravci mostova i puteva”, navodi Rajković.

Pojedine mobe, kako dodaje, imale su i šire društveno značenje, jer su bile organizovane za izgradnju škola i crkava, dok su poseban vid predstavljale takozvane milosrdne mobe, kada se cijela zajednica okupljala kako bi pomogla bolesnima, udovicama ili porodicama bez radno sposobnih članova

“Moba se, dakle, ne može posmatrati isključivo kao radna aktivnost. Ona je u sebi spajala ekonomski, društveni i kulturni aspekt – bila je izraz uzajamne solidarnosti, ali i oblik društvenog rituala. Tokom mobe radilo se i pjevalo, prenosile su se vijesti, učvršćivale rodbinske i komšijske veze, a zajednica je potvrđivala vlastiti identitet. U tom smislu, moba je bila i radna i društvena institucija, jednako važna za privredu sela kao i za očuvanje njegovih socijalnih i kulturnih veza”, navodi.

U današnje vrijeme, sela ali i manji gradovi i varoši, zadržali su ovaj duh mobe u nešto modernijim situacijama: ljudi se okupljaju da zajednički izlivaju ploču, podignu zidove, zamijene krov ili urede dvorište. 

“Iako su alati i materijali savremeniji, princip ostaje isti – solidarnost, uzajamna pomoć i osjećaj zajedništva. Dakle, moba nije samo istorijski fenomen, već i praksa koja se prilagođava savremenim potrebama”, kaže Rajković za Normalizuj.

**Kako se saziva moba? Je li bilo dovoljno reći “u subotu na mom imanju” ili je postojao neki poseban ritual?**

Sama priroda mobe počivala je u njenoj spontanosti i solidarnosti, pa za njeno sazivanje nije postojao nikakav poseban ritual. Najčešće je bilo dovoljno da domaćin najavi da mu je potrebna pomoć određenog dana, a vijest bi se brzo proširila selom, pa je i sam čin poziva bio neformalan. Ipak, on je uvijek nosio dozu obavezujućeg, jer se od svakog člana zajednice očekivalo učešće. Moba se uglavnom sazivala kada je domaćinu bila potrebna pomoć pri većim poslovima, poput gradnje kuće, košenja trave, branja maslina ili kopanja vinograda. Iako nije bila obavezna po sili propisa, obavezujuću snagu imala je upravo društvena norma solidarnosti i uzajamnosti – svi su znali da će im se pomoć jednoga dana vratiti. U vanrednim situacijama, na primjer kada bi prijetila kiša i opasnost da propadne sijeno, čitavo selo bi se okupilo i bez ikakvog poziva.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/40e2c704-aa79-4939-9c9d-88792893f8a4)
Tatjana Rajković, foto: Privatna arhiva{.caption}

Sazivanje mobe je pored praktične imalo i simboličnu dimenziju: domaćin je bio dužan da obezbijedi hranu i piće za učesnike, jer se znalo da nakon rada slijedi druženje. Na taj način poziv na mobu nije bio samo poziv na rad, već i poziv na društveno okupljanje i učvršćivanje međusobnih odnosa i solidarnost zajednice.

**Da li bi se nekad desilo da dođe i više ljudi nego što je bilo potrebno, kao da je postojalo takmičenje ko će više da doprinese?**

Da, to se često dešavalo. U zajednicama gdje je moba imala snažan društveni značaj, prisustvo je bilo i pitanje ugleda i prestiža. Dolazak većeg broja ljudi od radno potrebnog tumačio se kao izraz solidarnosti, ali i kao svojevrsno takmičenje – pokazivanje radne snage, izdržljivosti i spremnosti na pomoć. To je reflektovalo društvenu dinamiku: takmičenje ko će više doprinijeti ili pokazati svoju spremnost da pomogne. Takmičarski duh se mogao vidjeti i u samom radu – ko će brže kositi, ko će više snopova zavezati ili drva posjeći. Ipak, suština tog nadmetanja nije bila u nadvladavanju drugih, već u potvrđivanju vrijednosti zajedništva, pa se i višak ruku na mobu uvijek doživljavao pozitivno.

**A je li bilo suprotnih primjera, da nema dovoljno ljudi? Generalno, šta bi bila “posljedica” nedolaska na mobu?**

Izostanak s mobe bio je rijedak i smatran je društveno neprihvatljivim. Svako domaćinstvo znalo je da će mu prije ili kasnije biti potrebna pomoć zajednice, pa je nedolazak značio i kršenje nepisanog pravila reciprociteta. Naravno, uvijek je bilo razumijevanja za bolest ili starost, ali svjesno izbjegavanje je smatrano nečasnim, pa ako bi neko više puta izostajao bez opravdanja, mogao je steći loš glas, što je u tradicionalnoj sredini imalo ozbiljne posljedice – od narušenih komšijskih odnosa do socijalne izolacije. Drugim riječima, moba je bila svojevrsni moralni ugovor unutar sela.

**Kako biste nekom iz mlađe generacije, koje mahom nikad nisu bile na mobi, dočarali atmosferu? Šta se čuje, šta se vidi?**

Atmosfera mobe bila je jedinstvena mješavina rada i veselja. Vizuelno, skupina ljudi u polju ili na padini, muškarci rade, žene donose hranu i vodu, dok djeca trčkaraju okolo i unose dodatnu živost, a svi zajedno sudjeluju u ritmu rada i druženja. Čuo se zveket kosa i motika, šištanje bruseva i pjesma koja je pratila rad. Istovremeno, širio se miris svježe pokošene trave ili domaće hrane kojom su žene i djevojke posluživale radnike. Ljudi su se šalili, pričali priče o prošlim mobama i pjevali, pa je cijelo okupljanje više ličilo na zajednički ritual nego na težak posao.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/6d386869-193f-424b-a585-fce429ef9776)
Solidarnost u radu, foto: Park Dinarides{.caption}

Na kraju dana rad bi se pretvarao u praznik: domaćin je iznosio najbolje što ima, okupljeni su jeli, pili i nastavljali druženje uz pjesmu, gusle ili igru. Upravo ta kombinacija rada, pjesme i zajedništva činila je mobu posebnim iskustvom u kojem se rad pretvarao u praznik, a moba postajala više od rada – bila je i oblik zajedničkog života, radosti i pripadanja, u kojem se zajednica osjeća kao jedno.

**Muškarci su radili, žene obično bile zadužene za hranu, nošenje vode. Imamo li zapise da su nekad izašle iz uloge, da je žena čak i potegla više kao u onoj narodnoj pjesmi “Nadžnjeva se momak i djevojka”?**

Tradicionalna podjela poslova na mobi bila je prilično jasna: muškarci su obavljali teže fizičke poslove, dok su žene bile zadužene za pripremu i donošenje hrane, brigu o djeci i organizaciju oko poslužavanja. Međutim, postoje svjedočanstva da su žene u pojedinim situacijama aktivno učestvovale i u samom radu na njivama, posebno kada bi nedostajalo radne snage.

Narodna pjesma „Nadžnjeva se momak i djevojka“ upravo odražava taj momenat, gdje se kroz motiv takmičenja naglašava ženska snaga i izdržljivost. Takvi primjeri govore da je moba, iako je počivala na tradicionalnoj podjeli uloga, u praksi često dopuštala fleksibilnost i da su žene imale važnu ulogu ne samo u logistici, već i u samom fizičkom radu.

**A imali smo i žensku verziju mobe, takozvana prela, koja ima svojih osobenosti…**

Prela jesu bila svojevrsna ženska verzija mobe, najčešće vezana za zimsku sezonu kada je bilo manje poslova na polju. Za razliku od mobe, koja je bila usmjerena na teže fizičke poslove, prela su okupljala djevojke i žene radi obavljanja kućnih i zanatskih poslova – predenja, tkanja, šivenja, spremanja miraza... Iako su imala drugačiji sadržaj, princip je bio sličan: zajednički rad praćen pjesmom, razgovorom i društvenim životom.

Prela su bila i prostor socijalizacije, gdje su djevojke učile od starijih, gdje su se prenosile priče, pjesme i običaji. Ona su imala i snažnu kulturnu dimenziju, jer su često bila prilika za muziku, igru i zabavu, pa bi se moglo reći da su prela bila „ženska moba“, ali sa sopstvenom simbolikom i funkcijom u očuvanju ženskih društvenih mreža.

**Moba je, dakle, bila obaveza, ali i zadovoljstvo. Domaćini su spremali hranu, organizovana su druženja nakon završenog posla. Koliko su mobe bile prilika za sklapanje prijateljstava, brakova?**

Moba je, kao što je rečeno, pored svoje radne uloge, imala izrazito snažan socijalni karakter. Za mlade ljude to je bila rijetka i dragocjena prilika da se upoznaju, da pokažu svoju snagu, vještinu u radu, ali i umijeće u pjesmi ili igri. Nakon završenog posla domaćin je priređivao trpezu, a druženje je često prerastalo u veselje uz muziku i igru. Upravo tada najviše je dolazila do izražaja društvena dimenzija mobe – učvršćivala su se prijateljstva, rađale simpatije i stvarali temelji za buduće brakove.

**Crnu Goru su ljetos, na žalost, pogodili brojni požari. Građani su svojevoljno išli da pomažu prijateljima, rođacima pa čak i ljudima koje ne poznaju. Možemo li to posmatrati kao neku vrstu mobe?** 

Apsolutno, to je savremena verzija mobe – spontano okupljanje ljudi u nevolji, motivisano solidarnošću, bez očekivanja materijalne nadoknade. Iako se danas ne koristi isti termin, iako se promijenila forma, suština je ista: zajedničkim radom lakše se prevazilaze teškoće. Svaka dobrovoljna akcija u kojoj ljudi pomažu jedni drugima, bilo da je riječ o požarima, poplavama ili humanitarnim inicijativama, zapravo je nastavak duha mobe u savremenom obliku. U tom smislu, moba se može posmatrati i kao univerzalna ljudska praksa – način na koji zajednica reaguje na potrebu. Samo se mijenjaju povodi i okolnosti, ali suština ostaje ista: uzajamna pomoć i osjećaj da niko nije prepušten sam sebi. Građani su tokom požara pokazali spremnost na solidarnost, što jasno potvrđuje da tradicija mobe nije nestala, već se transformisala, ali i dalje živi u kriznim situacijama.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5c6f5949-059f-45eb-bc09-dd18dd1b7ba2)
Foto: Boris Pejović/Vijesti{.caption}

**Ljudi danas mahom žive u gradovima, mašine su nam dosta olakšale posao, a i generalno je sve manje fizičkog rada. Da li je moba danas pri izumiranju? Vidite li tu prostor za neki novi oblik mobe?**

Društvene okolnosti su se značajno promijenile. Danas su mnoga crnogorska sela gotovo napuštena, a mladi odlaze u potrazi za poslom, školovanjem ili boljim životom. U tom kontekstu, moba u izvornom, seoskom obliku jeste u nestajanju. Ipak, ako je posmatramo šire, kao model kolektivnog rada i solidarnosti, ona i dalje ima prostora za novi život.

Duh mobe danas se može prepoznati u volonterskim i ekološkim akcijama, zajedničkom uređenju naselja i zelenih površina, humanitarnim inicijativama ili drugim oblicima zajedničkog angažmana. Iako gradovi nemaju njive ni kosidbu, imaju zajedničke prostore i komšijske potrebe koje se najbolje rješavaju kroz udruženi rad. Takve situacije oživljavaju iste vrijednosti koje je moba njegovala – solidarnost, osjećaj zajedništva i uzajamnu odgovornost.

Danas se možda ne radi toliko fizički naporan posao, ali zajednički trud i dalje gradi povjerenje i jača društvene veze. Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti – upravo onako kako je to moba nekada učila. Dakle, moba nije nestala, već se transformisala i prilagodila novim okolnostima. U gradskim sredinama dobija nove sadržaje – od ekoloških akcija i društvenih kampanja, do digitalnih oblika solidarnosti, a suština ostaje ista: zajednički rad i osjećaj zajedništva, prilagođeni potrebama savremenog društva.

**Ipak, s druge strane imamo kapitalističku logiku da sve treba monetizovati, kao i vrlo izraženi individualizam. Mislite li da biste danas mogli nekog da motivišete da nešto uradi bez novčane nadoknade, ili neke opipljive koristi za sebe?**

Svakako, to jeste izazov današnjeg društva, jer individualizam i tržišna logika potiskuju ideju dobrovoljnog i besplatnog angažmana. Ipak, ljudi se i dalje motivišu – ne uvijek novcem, već osjećajem pripadnosti, solidarnošću, željom da doprinesu zajednici ili da budu dio nečeg većeg od sebe. Primjeri volontiranja i drugih zajedničkih akcija pokazuju da postoji spremnost da se radi i bez materijalne koristi. Ključ je u tome da ljudi osjete smisao, zajedništvo i, što je posebno važno, sposobnost da razumiju potrebe drugih. Upravo ta svijest o potrebama drugih daje nadu savremenom, ali često otuđenom društvu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c3855e2e-c59d-4168-bd8e-e9daf761add3)
Moba u Gračanici kod Andrijevice, foto: Park Dinarides{.caption}

Ako gledamo u globalnim razmjerama, empatija i solidarnost ostaju univerzalne vrijednosti koje mogu premostiti razlike i podsjetiti nas da čovjekovo dostojanstvo ne počiva u materijalnom, nego u sposobnosti da budemo tu jedni za druge. Drugim riječima, iako živimo u društvu snažno obilježenom individualizmom, prostor za mobe u širem smislu i dalje postoji – samo se vrijednosti i nagrade danas izražavaju na drugačiji način.

**Ako bismo morali da izaberemo jednu stvar iz tog ambijenta na koju bismo se danas mogli ugledati – šta bi to bilo? Zašto je uopšte važno da se ugledamo na mobu i taj duh solidarnosti**

Najvažnije što bismo mogli preuzeti iz tradicije mobe jeste duh uzajamne solidarnosti i saosjećanja. Ona nas podsjeća da niko ne može sam i da pravi smisao života leži u brizi za druge i zajedničkom djelovanju. Ugledati se na mobu znači obnoviti spremnost da pomognemo drugome bez očekivanja koristi, a kroz taj čin jačamo humanost i povezanost u društvu. U vremenu kada individualizam i otuđenost preovladavaju, moba nas uči da zajednica nije apstrakcija, već mreža ljudi koja opstaje kroz empatiju, solidarnost i zajednički trud.

**U Latinskoj Americi je minga, sličan oblik kolektivnog rada, često promovisan od strane UNESCO-a. Kako bi moba mogla da se zaštiti i afirmiše kod nas?**

Moba se može posmatrati kao element nematerijalne kulturne baštine i kao takva ima potencijal da bude valorizovana i zaštićena. Prvi korak bio bi njeno sistematsko dokumentovanje – prikupljanje svjedočanstava, zapisa, pjesama, fotografija i običaja vezanih za mobu. Nakon toga, moba se može uključiti u nacionalne registre nematerijalne baštine, a potom i kandidovati za međunarodnu zaštitu, po uzoru na mingu u Latinskoj Americi. Ipak, jednako je važno afirmisati mobu kroz praksu: obrazovne programe, lokalne akcije, kulturne manifestacije i savremene oblike „mobe“ koji okupljaju ljude u volonterskom radu. 

Na taj način, moba ne ostaje samo tradicija iz prošlosti, već njen duh prevazilazi istorijski kontekst i postaje univerzalna poruka da zajednički rad, briga za druge i solidarnost nisu samo vrijednosti prošlosti, nego temelj savremenih i humanih društvenih praksi.

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}


Mala djela pomoći, spontano okupljanje i dijeljenje zadataka pokazuju da i savremeno, ubrzano i često otuđeno društvo može imati trenutke topline i međusobne povezanosti

solidarnost

Moba je rad koji obnavlja društvo i jača veze između ljudi

Strancima koji po prvi put dođu u Crnu Goru obično nije ni poznat koncept izdiga na katun. Za one koji odluče da posjete ova nomadska stočarska naselja, taj način života svojevrsno je otkrovenje. Vjerovatno ih, kao i nas, fascinira što uprkos pritisku masovnog turizma i gentrifikacije tradicija izdiga opstaje.

Ipak, katuna je sve manje, što su prepoznali u Regionalnoj razvojnoj agenciji Bjelasica, Komovi i Prokletije koji su bili jedni od inicijatora da se praksa izdiga zaštiti na državnom nivou. Zbog toga, sada rade i na međunarodnom priznanju i to kroz GIAHS mrežu iz UN sistema, koja prepoznaje one zone u svijetu koje su i pejzažno i običajima i proizvodima oblikovane poljoprivrednim sistemima i praksama.

“Naši su katuni još uvijek autentični, uprkos ubrzanoj devastaciji koja se tamo dešava”, kaže Jelena Krivčević, izvršna direktorica te Agencije.

Ona, u intervjuu za Normalizuj, objašnjava da je, zbog nedostatka infrastrukture, velikih udaljenosti, loših puteva, način života ostao isti ili sličan kakav je i bio nekad. 

“Iako je nomadsko stočarstvo svojstveno mnogim zemljama u Evropi ali i u cijelom svijetu, naše su specifičnosti učinile da naši katuni razviju sopstvenu kulturu, način života, običaje i prakse koje se razlikuju“, ističe Krivčević.

**Kako se u selu odlučivalo kad je vrijeme za pokret, takozvani uzdig na katun?**

Običajno pravo se i danas primjenjuje kod izdiga. Zna se precizno ko ima pravo da izdiže na koju planinu. Nekada, kada je bilo mnogo stoke i kada su skoro sve porodice selile sa sela u katune, pravili su se dogovori koji su se poštovali i više nego što se danas poštuju zakoni. Ti su dogovori precizirali pravila izdiga. Oko ispaše su se bitke vodile, pa je bilo važno da se dogovori poštuju, da niko nije privilegovan i da niko nije oštećen, da se pravo jednako koristi za sve. Nije se na katun moglo prije datuma koji su dogovoreni. 

**Koliko je uspon na katun i boravak tamo obaveza i “poslovni put” a koliko društveni događaj i prilika da se učvrsti zajedništvo?**

Danas se najčešće izdiže na moderne načine – stoka se prevozi kamionima, takođe i potrebne stvari. Ali nekad je to bio pravi događaj – seljani idu zajedno, jer se izdizalo obično istog dana. A zajedno idu pogotovo ako ih čeka dugačak put, jer se do nekih katuna putovalo i po dva dana. Zajedno lakše prođe vrijeme, lakše se obavljaju poslovi, lakše se sačuva stoka. Kad malo razmislim, to zajedništvo u boravku na katunu je jedna posebna odlika tog vremena, ljudi su se družili, velike stvari opošljavali sa komšijama, lakše se dogovarali, mudre glave su se slušale. A i život je tada sa sobom nosio više nadaća, pa je možda to zajedništvo bilo i neophodno.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e93ae4bd-0f13-44c4-8f3c-cc02f8b6c60b)
Jelena Krivčević{.caption}

U svakom slučaju društveni je život cvjetao zbog toga, i brojna naša kultrurna nasleđa nastala na taj način – pjesme, igre, priče, zanati i rukotvorine, arhitektura pa i cijeli kulturni pejzaži. 
Sigurna sam i da ste do sad imali prilike da upoznate nekog od malobrojnih preostalih katunjana. U glavi većine nas koji nismo imali tu priliku to su goštaci, koji na konju dopremaju potrebne stvari, ustaju zorom, rade po cijeli dan, možda i neupućeni u svakodnevne tokove. 

**Kakav je katunjanin XXI vijeka? Je li mu život išta olakšan modernim tehnologijama?** 

E to vam je teško pitanje. Imamo različite katunjane XXI vijeka. Imamo one koji se mnogo ne razlikuju od katunjana iz prethodnih vjekova. Nedavno sam imala priliku da prisustvujem jednom događaju gdje je bilo desetak katunjanki i katunjana sa Durmitora, Sinjajevine i iz Pive, a tu su bile i naše kolege iz jedne organizacije iz Srbije. Gledala sam kako kolege iz Srbije ne trepću dok slušaju katunske priče. Kažu da im naši katunjani zvuče kao epske pjesme koje su učili u školi, da oni samo što ne razgovaraju u desetercu. To su vam pravi katunjani. 

Tradicionalni, vrijedni, mudri i čestiti, naviknuti na život od svojih deset prstiju. Poštuju naslijeđene norme, i trude se da ih prenesu, da ne narušavaju ono što su stvarali preci. Imate i katunjane modernijih stavova. Ozbiljne stočare sa velikim stadima u zidanim kućama sa eloksiranom bravarijom. Sličnih su oni stavova, samo gledaju da prave trajnije objekte, toplije i bolje izolovane. Čime naruše pejzaž, tradiciju, stil, ali se vode pragmatičnim kriterijumima. Mi ne volimo to da vidimo, ali moramo da razumijemo. 

Ono što ne razumijemo je treća kategorija katunjana XXI vijeka – to su oni koji imaju pravo izdiga jer pripadaju nekom plemenu ili bratstvu, ili rođenjem u nekom selu stiču to pravo. Ali nemaju stoku. Pa na katun vikendom “izdignu” sa porodicom, naprave vikendice, pa vremenom turističke objekte, sve pozivajući se na pravo izdiga. Kod te grupe najčešće nema ničega tradicionalnog i autentičnog, niti, po mom sudu, oni pripadaju katunima. 

**Koja je uloga žena, planinki, u katunskom životu? Kako se njihov doprinos nekad a koliko sad razlikuje od muškog?**

Planinke na katunima imaju najznačajniju ulogu. Nezamjenjivu. Svi ostali članovi porodice mogu da se spuštaju sa katuna na selo, drugim poslovima i obavezama, da se vraćaju na katun ili ne, ali planinka se ne spušta. Slušala sam priče starijih žena, živo se sjećam priče jedne planinke sa Prokletija, koja je pričala kako bi uželjela djecu, brinula da li su spremili dolje na selu dobar ručak ili večeru i da li su gladni, kako je bilo strah grmljavine i nevremena dok je sama na planini, ali spuštanja nema, jer stoka mora da se čuva, muze, sir mora da se pravi, i ona mora biti tu. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/24230961-76a1-45fb-a5dd-5787e87b3118)
Planinka je na katunu nezamjenjiva{.caption}

Katunima planinka caruje. Sve te obaveze planinka ima i na selu, ali se nekako njen posao na katunu poštovao i poštuje više, sigurno zbog teških uslova, okrutnog okruženja i hrabrosti koja se morala imati za taj posao. 

**A šta je sa djecom na katunima? Kakvo je djetinjstvo tamo?**

Djece danas slabo ima. Prije par godina sam srela jednog djecaka, zvao se Bogdan, na masivu Komova je čuvao jedno ozbiljno stado. I zapitkujem ga ja sa kim se druži, je li mu dosadno, koga sve ima na katunu. Kaže – samo brat i ja, nema nikoga više, jer samo naša porodica izdiže, a to znači da se fudbalska utakmica ne može organizovati. Sav društveni život je vezan za mobilne telefone, ali Bogdan mi ispriča kako on mora da pješači osam kilometara da bi napunio telefon i sa drugarima bio u kontaktu. 

Mnogo me je dojmio taj Bogdan, i zamislio. Njegovi su konkurisali za solarni sistem i nisu ga dobili jer nisu imali dovoljno uslovnih grla za kriterijume te godine. Ako Bogdan i njemu slični ne budu u mogućnosti da imaju mobilne telefone i društvene mreže na katunima, kao njihovi vršnjaci u selima i gradovima, onda ćemo sasvim sigurno te generacije da izgubimo sa katuna, njih će katuni asocirati na izolaciju, obaveze, težak život i nedostatke, a ne na nešto lijepo. Dok kada slušam stariju generaciju i priče o njihovom djetinjstvu, slika je sasvim drugačija. Katun je značio slobodu, improvizaciju, istraživanje, igru sa mnogo vršnjaka. 

**Majka mi je pričala da je na kučkim katunima ranije gledala neku vrstu improvizovanih klackalica. Koliko je često da tamo djeca imaju neku vrstu svog „igrališta”?**

I ja od moje majke slušam takve priče, a sjećam se i svojih igara kada sam kao dijete obilazila rođake na Komovima. Nema igrališta na katunima, ali su cijele šume i poljane igrališta. Od svega se napravi igra. Mi smo skupljali svice, smišljali na šta nam liče oblaci kojih oko Komova uvijek ima, poslastica nam je bila da nas puste da jašemo konja, dakle da nam uhvate nekog od onih slobodnih konja na katunima, nekog koji je miran, da mu stave samar i da se prošetamo par krugova u pratnji nekog od starijih. A išli smo i da hranimo te konje i isprobavamo koje trave vole a koje ne. Od svega se napravi igra. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/72ccf1aa-5047-4bd5-8f18-9efa617f74b9)
Šume i livade su igrališta{.caption}

**Postoji li neka evidencija koliko je katuna u Crnoj Gori? Koliko od njih se aktivno koristi za prvobitnu, stočarsku namjenu?**

Mi smo trenutno u fazi istraživanja da dobijemo te podatke. Mapirali smo sve katune koji su bili ucrtani na starim vojnim mapama, i bilo ih je oko 1.200 širom Crne Gore. Danas ih, prema satelitskim snimcima, ima oko 400 koji su još uvijek aktivni, bilo poljoprivrede radi, bilo iz drugih razloga. A tu najviše ima katuna gdje se odžala jedna ili dvije porodice. Svake godine ih je sve manje. 

**Kako gledate na transformaciju katuna u turističku atrakciju? Gubi li se tada njihova autentičnost ili je to način da opstanu?** 

Zavisi kako se transformišu. Mi duboko vjerujemo da je pravi turizam na katunu onaj gdje se porodice koje izdižu radi stočarstva paralelno bave i turizmom. Trudeći se da očuvaju katunski stil u svemu – u arhitekturi, aktivnostima, hrani. Na žalost, svega je tridesetak takvih porodica koje se bave turizmom. Lijep je i primjer katuna Vranjak, koji se kreiran sa turizmom na umu, ali poštujući sve katunske principe. Ali najviše je pogrešnih primjera, raznih etno i eko sela koja su najčešće sve samo ne eko i etno. Ono čemu svjedočimo sve češće je da one zone koje postanu turistička atrakcija vrlo brzo budu napuštene od strane katunjana, katuni se uguše i nestanu, a dobiju se naselja svakakvih stilova. Štavna je takav primjer. Jelovica takođe. Dolina Grebaje, Vranjak. Nevjerovatno smo talentovani da od nečega što treba da bude naša turistička prednost napravimo devastaciju. 

**Pritisak urbanizacije zaista jeste prevelik. Šta biste rekli čovjeku koji bi na mjestu koliba radije izgradio kompleks luksuznih objekata?**

Kad bih bila vlast i mogla da donosim odluke, to bih zabranila. Pokušala bih da produžim život katunima, i trudila se da se u katunskim zonama gradi tradicionalno. Da ljudi u katunima imaju pristojne uslove za život, u unutrašnjosti koliba komfor, a da spoljašnost bude autentična i tradicionalna. Luksuzne objekte možete da nađete gdje hoćete, nama gosti dolaze iz zemalja koje imaju obilje takvih objekata. Dolaze da iskuse nešto drugo, nešto naše. Mi smatramo da bi turizam na katunima trebao biti naša ekskluzivna ponuda.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/07002a01-7a34-4e65-8fbc-f895cc935ce1)
Eko sela potiskuju katune{.caption}

Upravo je Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije izdejstvovala da se tradicija izdiga na katune stavi pod zaštitu države kao nematerijalno kulturno nasljeđe. Trenutno radite na tome da se katuni uvrste u sistem Ujedinjenih nacija posredstvom GIAHS (Globally Important Agricultural Heritage Systems) mreže. Zašto je to bitno? Šta time dobijamo?

Mi smo zajedno sa Udruženim seoskim domaćinstvima podnijeli inicijativu da se praksa izdiga zaštiti na državnom nivou, a sada radimo i na međunarodnom priznanju. To je važno iz više razloga. Najprije, da katuni budu prepoznati kao nešto što je vrijedno, ne samo kod nas već i vani. Da se praksa prepozna kao značajna, da se tradicija dokumentuje i potkrijepi argumentima. Da ostano zapisano kako se i gdje sprovodi. Nadamo se da ćemo onda, kada dobijemo zaštitu, lakše uticati na negativne pojave koje ugrožavaju katune i katunjane, i spriječiti ili barem umanjiti devastaciju koja se svakodnevno dešava. 

Nadamo se da ćemo osvijestiti time naše stanovništvo i naše donosioce odluka o važnosti čuvanja katuna. I želimo da time stvorimo uslove da katunjani koji se bave turizmom dobiju dodatni značaj i dodatnu vrijednost kao što je međunarodno priznat značaj te njihove tradicije. A time bismo stvorili uslove da katuni funkcionišu kao zbilja ekskluzvna turistička ponuda, kao agro turistički sektor koji je toliko autentičan i poseban, održiv i odgovoran, da može da bude perjanica crnogorskog turizma. Što bi i trebali da budu. Ako to nekad uspijemo, onda ćemo imati više načina da mlade ljude zainteresujemo da se vrate katunima, uvjereni smo da je moguće jer već imamo takve primjere. 

**Moji vršnjaci i mlađe generacije mahom nisu vidjeli katun, osim u prolazu na planinarskim turama. Recimo da neko od njih poželi da obnovi svoj porodični katun, šta je najvažnije da zna? Koje vještine su mu/joj najpotrebnije?**

Naravno najprije vještine iz stočarstva i prerade mlijeka. A to nije lak posao. Ali je posao koji radite za svoj groš, bez šefova, bez partijskih članskih karti, bez klasičnog radnog vremena, pritom boraveći u najljepšim predjelima koje Crna Gora ima, na čistom vazduhu, zdravom ambijentu, van civilizacije, što meni često zvuči kao bajka. Turizam donosi mogućnost da se svi proizvodi prodaju tu, bez odlazaka na pijacu i traženja kupaca. I donosi mogućnost da prodate i druge stvari, kao što je vrijeme na primjer. Jer možda ćete pokazati gostima kako se pravi sir, kako se beru gljive ili borovnice, kako se sprema kačamak, sakuplja sijeno ili šta god da radite. I to možete naplatiti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/0e4f7de9-0ecd-40e6-99c2-ea9de767d6ec)
Na katunu Jokića{.caption}

**Šta katuni i nomadski način života mogu da ponude savremenom čovjeku koji je odrastao uz internet, koji radni dan provodi sedativno, u klimatizovanoj kancelariji? Zašto bi njemu, koji hranu nabavlja u supermarketima, kojem su daleke destinacije sve dostupnije a informacije iz cijelog svijeta dostupne “na klik”, trebalo da bude važno da katuni opstanu?** 

Savremenom čovjeku katuni predstavljaju na prvu loptu jednu vremensku mašinu, kao što sam i pomenula ranije, u koju zakoračite i vratite se sto godina nazad, kad je sve bilo jednostavnije. Nemate struju, nemate TV, nemate nekad ni internet. Ubacite se u *off-grid* zonu u svakom smislu i vratite se korijenima, osnovama. Vratite se u život u kom zavisite od vremena, sunca, kiše, u život u kom vrijeme sporije teče, tamo gdje potpuno zavisite od prirode, bilja, šume. 

Trend je u svijetu da ljudi rasprodaju sve što imaju u gradu i povuku se u neke usamljene zone upravo da bi dobili to. A turisti plate da to iskuse tokom odmora. Baš ove nedelje sam imala priliku da pratim grupu turističkih eksperata iz sedam zemalja EU koji su obilazili katune. Mogla da vidim svojim očima kako reaguju, koliko je to što su vidjeli zbilja posebno i autentično, i da slušam kako oni nemaju ništa slično. Većina njih planira već odmore sa porodicama u katunima. 

To su ljudi koji su obrazovani, sa uspješnim karijerama i brzim životima sa mnogo stresa, kojima su katuni bili otkrovenje. Jednostavnost katuna, naši domaćini i njihovi načini života, naša katunska hrana i sve životinje koje su vidjeli u katunima – sve ih je to oborilo s nogu, duboko dojmilo, da nam se svakodnevno zahvaljuju što smo im to iskustvo omogućili. I to kad kažem ni malo ne pretjerujem. Pa se ispostavlja da bolje vide oni otud nego mi ovdje šta to mi imamo i koliko je vrijedno. 

**Fotografije: Regionalna razvojna agencija za Bjelasicu, Komove i Prokletije**

Objavu intervjua je podržalo Ministarstvo kulture i medija Crne Gore kroz Fond za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija{.caption}

Savremenom čovjeku katuni predstavljaju jednu vremensku mašinu, u koju zakoračite i vratite se sto godina nazad, kad je sve bilo jednostavnije

put nomada

Na katunu nema šefa, partijske knjižice, ni radnog vremena

Prije desetak godina, ne mogu vjerovati da je toliko prošlo, pisao sam o političaru Milanu Kneževiću onda kad mi prifali teksta, inspiracije, kad dosada i čamotinja navali na ekran, pa se moraš uhvatiti nadrealno glupe teme iz koje nerijetko poteče suvo zlato. 

Priznajem da sam Kneževića tad potcijenio kao žalosnu društvenu pijavicu, a sebe uzdigao do oholosti koju mi je garantovala pozicija u glavnom mediju u zemlji. Ipak, godine su prošle pune muka, gotovo da više nema medija, a kamoli glavnih, poravnati smo u kaljuzi, dok gustinu gliba i izdašnost fekalnog mulja diktira niko drugi do – Milan Knežević. 

Prije desetak godina, medijski krajolik još je čuvao neku hijerarhiju, pa je Knežević mogao samo u opskurnim onlajn magazinima pisati o mom mrtvom ocu – bio je to odgovor koji me zapanjio, ali nedovoljno da osvijestim i prepoznam potencijal političara koji će u međuvremenu postati mjera naše društvene scene. Ogovaranje mrtvih članova porodice siguran je simptom propasti, mislio sam, ne postoji mogućnost da takav mučenik ne utihne zauvijek u ruglu svoje političke sudbine. 

Ali jok, razgoropađen do lokalne vlasti, uskurčen do globalnih ruskih tekovina, pjan od srpskih tabloida i krupnih planova televizija na kojima je klesao svoj medijski suverenitet, naš Milanče je minulu dekadu iskoristio sasvim povoljno i na koncu – postao faktor. Ovih dana on prijeti ekološkim aktivistima u Crnoj Gori, dok politički parazitira na grupi seljana u Botunu u namjeri da spriječi gradnju postrojenja za preradu fekalnog otpada. 

Koristi Knežević govna u svom političkom izrazu, nisam iznenađen, jer umjetnik nepogrešivo bira svoj medij. Ili medij bira umjetnika, kako god, situacija je izmetnula našeg Rodena do govornice sa koje grko ujeda sve što mrda nizvodno. Kanališe pravedni Milan bijes i nepovjerenje seljana koje se taložilo godinama kao otrovni crveni mulj u obližnjem jezeru, koristi užasnu situaciju zapuštenih prigradskih naselja, prijeti i leleče, samo da se ne bi čulo ono osnovno pitanje – stručna analiza i dijagnoza Morače koja decenijama umire od ljudskog otpada. 

Sad dolazimo do onog krupnog pitanja, koliko je društvo oboljelo, nazadovalo i propatilo? Je li stvarno došlo do toga da humor Milana Kneževića koji ljude naziva „kosmuranima“, postane zlatni standard i politička sila odluke? Ako je Knežević političar kakvog raja ište, onda su svi problemi riješeni – Crna Gora je konačno pronašla svoj glas u maničnom mucanju, kafanskom štucanju i ostalom rimovanju iza kojeg se krije kriminal susjedne zemlje.

Prostački nastup, da podsjetim, nije slučajno došao do svoje političke šanse u društvu, već je dio šire propasti jednog podneblja nenaviklog na dijalog i rad. Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična, jer suštinski nemamo dva pola, dvije sile koje bi se žestoko sukobile. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića, što njegov "pokret otpora" čini mogućim. Ali baš to malo, što društvo odvaja od  vlastite karikature, ogromni je prostor političkog djelovanja. Prazan prostor koji naseljavaju uglavnom aktivisti, na koje je Milan krenuo kao da su mu partijski plijen. 

Možda je strateg iz Mojanovića načinio veliku grešku, a opasnost od koje kao da se uvijek krije u nekom polupognutom stavu na ivici strecanja – sada dolazi po njega. Ako je vrijeme da se crnogorsko društvo distancira od primitivizma, eto mu divne šanse. Bard iz Zete ne može sam sebe da porazi, iako to radi fantastično, on čeka našu pomoć da politički nestane. Snaga periferije koju zloupotrebljava, decenije nepravde iz kojih lažno prorokuje, seljački maniri kojima je opsjednut, kao i suštinski stid koji proizvodi kod svojih komšija, prije svega u Zeti mora biti poništen. 

Dok god se crnogorska sela i predgrađa budu pominjala samo u doskočicama političkih jajara, oni će imati svoje uporište. Za razliku od partija koje djeluju iz nekakvog vajnog centra, aktivisti, naročito ekološki, obilaze teren i ljudi sad imaju pred sobom situaciju, da vide iz kojeg pravca dolazi smrad.

Situacija nije tragična kako bismo mi voljeli, nego komična. Rekao bih da je crnogorsko društvo u svom političkom zrenju tek malo iznad Milana Kneževića

zetski sindrom

Može li Crna Gora bolje?

Modna dizajnerka Aleksandra Lalatović u svom radu povezuje tradiciju i savremeni dizajn, a pod svojim brendom AKKA kao da traga za idealnom linijom koja povezuje ličnu i društvenu emancipaciju žene. Moda i arhitektura iz koje Lalatović svojim obrazovanjem potiče, u njenom su radu izraz društvene svijesti i estetskog istraživanja koje ne prestaje.

**Poznati ste po ekološki svjesnom pristupu stvaranju, ali i kreativnom izrazu na polju tradicije i baštine. Kako ste došli do ta dva pravca djelovanja?** 

Institucionalno se bavim zaštitom nepokretne kulturne baštine, pa na taj način kanališem potrebu za očuvanjem i njegovanjem tradicije. U projektovanju i dizajnu se neminovno polazi od lokalnog naslijeđenog konteksta, bilo da ga afirmišemo ili negiramo. Ja sam odabrala afirmaciju, jer naš kulturni identitet se razvijao, usavršavao i njegovao kroz vrijeme i izazovne istorijske prilike, pa nam je dužnost da ga sa pažnjom interpoliramo u savremene okvire, i tako mu omogućimo kontinuitet. Savremeni društveni kontekst, dominantno tehnološki determinisan, radije navodi na kulturnu eutanaziju nego na preispitivanje stava prema baštini. Vjerujem da ovim primjerom doprinosimo osvježavanju tog diskursa. 

Crna Gora, kao prva deklarisana ekološka država, bi trebalo da ima svoje eko pionire u svakoj oblasti djelovanja. Uzimajući u obzir trenutnu globalnu ekološku situaciju, tema održivosti postaje normativ, a ne izbor.  

**Crnogorska nošnja je Vaša inspiracija. Ta je nošnja raskošna, naoko u suprotnosti sa socijalnim i ekonomskim prilikama područja u kome se pojavila. Kao da je nastala u nadahnuću prirodnim elementima. Kako je vi vidite?** 

Svitna crnogorska nošnja je više od estetskog izraza - ona je simbol. To je jedina nošnja koja je za svoj uzor uzela vlastelinsku odoru, u vremenu kad je nošenje boje i skupocjenih materijala bilo zabranjeno. Ona je bila zagovarač slobode, simbol prkosa, istorodnosti i dostojanstva, i na tom principu je treba interpretirati i aktuelizovati. Nošenjem svitne nošnje se pokazivao bunt, samobitnost, pa je njena srž protkana osnovnom mentalitetskom crtom našeg naroda.  

**Kako zamišljate emotivno stanje žene koja bi u specijalnim prilikama nosila takvu nošnju? Je li to bio ponos, euforija? Je li je ta nošnja ženu emancipovala ili stavljala u kalup?**  

Svitna nošnja se nosila u posebnim prilikama – na vjenčanjima, za vrijeme praznika, na prijemima, u ratu, i, na kraju, u grobu. Nošnja je doslovno obilježavala sve najvažnije životne trenutke, i bila je najelegantniji i najekskluzivniji kostim koji se mogao nositi. Otuda i uzvišen osjećaj kad se obuče i uvijek sa ponosom nosi. Ona je značila i pripadnost zajednici, svijest o  identitetu. Nakon nošenja se sa pažnjom vjetrila i sunčala, a potom odlagala vodoravno u škrinje koje su pravljene po dužini suknje i koreta. Nerijetko se nošnja nasljeđivala, što joj je apostrofiralo značaj.  

Naličje tradicije podrazumijeva konzervatizam, ali se za vrijeme u kojem se nošnja aktivno nosila ne bi moglo reći da je sputavala slobodno izražavanje ličnog stila, jer tome se u tadašnjim društvenim okolnostima nije pridavao poseban značaj.  

 **Je li se u novom vremenu izgubio gotovo magijski značaj odjevnih predmeta?**  

Masovna proizvodnja odjeće, te relatovno niske cijene i laka dostupnost posljedično smanjuju njenu vrijednost. Sve što smo u stanju da bacimo zapravo ni ne posjeduje vrijednost. Ali, bez obzira na kompulsivni konzumerizam, ono što je univerzalno u svakom vremenu je konformizam. Nekad kroz tradicijom obavezujuće odijevanje, danas kroz praćenje trendova, potreba za poistovjećivanjem sa masom ostaje konstantna.  

Slobodu “od”, kako bi je Erih From definisao, smo naslijedili i kroz generacije se za nju borili, ali čini se da slobodu “za” još uvijek nijesmo stekli. U neznanju šta da radimo sa tako stečenom slobodom, iz straha od sopstvene individualnosti, radije se priklanjamo latentnijim formama autoriteta – konformizmom u kojem se osjećamo ušuškano i sigurno, bez pretjerane potrebe za kontemplacijom nad temom samosvijesti.  

Taj magijski značaj odijevanja, kako ste naveli, podrazumijeva holistički odnos prema sopstvenom biću i sredini u kojoj živimo, a odijevanje je jedan od aspekata sveukupne kulture življenja.    

**Iako je tradicija vidljiva kao predložak, vaše linije su moderne  i samosvojne. Kako nastaju vaši crteži?** 

Polazim od analize tradicionalnog kroja, materijala, ornamentike, siluete, i cjeline kao sinergije svih ovih elemenata. Odatle izvlačim osnovne principe, nekad i pojedinačne aspekte – kroj, boja, tekstura, materijal, ukras, pa na tome baziram svoj dizajn. Ornamentiku sa narodne nošnje, recimo, svodim na nivo asocijativne prepoznatljivosti, pa ona često ima i praktičnu svrhu – da bude spoj, otvor, kačenje i sl. Moderan dizajn ne priznaje ornament, zar ne? Ovo je svakako tema koja zavrjeđuje  preispitivanje...    

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2d5bd575-cb16-435d-b6f8-ac70d11cc39d)
Nošnja kao polazni motiv{.caption}

U zavisnosti od odabira inicijalnog parametra - materijala, tehnike izrade ili kroja, ostali parametri se prilagođavaju i tako proces postaje dinamičan i nepredvidljiv. Ponekad pojedini materijali nijesu pogodni za lasersko rezanje, pa se pribjegava drugim načinima proizvodnje. Nekad određeni kroj ne trpi predviđeni material, pa je i tu neophodno prilagođavanje. Neizvjesnost konačnog rješenja omogućava spontanost i neočekivana rješenja, što je možda najuzbudljiviji dio procesa.  

**Svedenost i geometrijsko oblikovanje ste prenijeli iz iskustva savremene arhitekture?** 

To je više način razmišljanja koji steknete usmjerenim obrazovanjem, koji poslije primjenjujete na sve sfere dizajna. Uviđam da nekad predstavlja problem jer je isuviše determinisano, pa i takav pristup često preisputujem. Kao arhitekta se naviknete na set ograničenja u odnosu na koje postavljate koncept, pa je gotovo nemoguće, a ujedno i apsurdno izraziti se iz potpune slobode. Vjerujem da je ta težnja za izvlačenjem maksimalnih kapaciteta iz zadatog okvira ono što me motiviše u procesu.  

**Crnogorsku nošnju vidimo kao gotovu cjelinu iz udžbenika. Jeste li tokom proučavanja pronašli različite varijacije te nošnje, sa nekim lokalnim, klasnim ili geografskim posebnostima?** 

Crna Gora, i Balkan šire posmatrano, je aglomeracija različitih istorijskih, kulturnih, društvenih, religijskih i političkih uticaja koji se konstantno mijenjaju, pa otuda formiraju vječito fluidnu i promjenljivu strukturu. Poznato nam je da smo uticaje mnogih kultura koje su provijavale kroz ove prostore filtrirali i postepeno dodavali u svoj fundus, i tako konstantno dodavajući i izbacivajući  pojedine elemente vremenom dostizali određeni estetski izraz, koji je, u odnosu na podneblje, imao varijacije na temu. Tako u Crnoj Gori imamo bokešku nošnju, svitnu crnogorsku, spičansku i malisorsku. Meni je naročito interesantna džubleta – ilirska ženska haljina od vune, danas prepoznata kao dio albanske narodne nošnje. Crnogorsku svitnu nošnju posmatram kao japansku sofistikaciju kineskog nasljeđa, smatrajući je stilski najsvedenijom i najelegantnijom interpretacijom orijentalne nošnje.  

**Koliko je važno tradiciju mijenjati i promišljati da bi preživjela. Često vidimo konzerviranje i doslovno kopiranje starine. Kako biste objasnili vaš pristup ovom problemu?**  

Tradicija se održavala sve dok su je tehnološke mogućnosti podržavale, odnosno, ograničavale. Sa druge strane su to bile društvene norme, a i postignuti kriterijum od kojeg se dalje nije htjelo odstupiti. Kroz razvoj tehnologije ona se postepeno “prevazilazila”, dajući prednost globalizaciji i unifikaciji. Danas tradiciju poistovjećujemo sa hermetički zatvorenim sistemom prema kojem imamo romantičan stav i bojazan da uopšte preispitujemo njegovu revitalizaciju. Iz te bojazni i pukog romantizma nastaju eklektične kopije, seciranja, svođenje pojedinih elemenata na aplikativnost, i, generalno, jednu lošu interpretaciju, upravo zbog toga što se posmatra kao preparirana životinja a ne kao živi organizam.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/2cd0d018-40db-4803-9f5c-5cf85eb3618c)
Od realnog ka apstraktnom{.caption}

Danas imamo mogućnost da zanatsko umijeće šivenja ošvice zamijenimo digitalnim vezom. Filigransku tehniku možemo zamijeniti 3D štampom. U ovom slučaju bi se reklo da tehnologija degradira osnovnu vrijednost jednog odjevnog komada, a to je njegova unikatnost, vrijeme i vještina uložena u njegovu izradu. Ja bih rekla da se vrijednost premješta u polje same ideje, onoga što je esencija dizajna, a to je promišljanje. Dizajn postaje srž. Sve su ovo teme koje traže diskusiju i formiranje novog diskursa jer tehnologija donosi potencijal koji još uvijek nije pravilno iskorišten.  

**Postoji li u vašoj krajnjoj kreativnoj viziji trenutak potpunog raskida sa tradicijom?**  

Radije bih to opisala kao slikarski put od realizma do apstraktnog ekspresionizma. U ovom slučaju realizam je direktno tumačenje tradicije, kopiranje, što sam ja postizala učenjem zlatoveza i šivenja ošvice. Nakon upoznavanja suštine, pravi se postepeni otklon, gdje tradicija i dalje ostaje baza oko koje se eksperimentiše. Kroz dalji rad cilj je da se dođe do faze apstraktnog ekspresionizma, koji direktno ne mora asocirati na svoje uporište, ali je zapravo posljedica tog razvojnog puta i konstantnog usavršavanja. 

**Kakve su reakcije ljudi iz inostranstva? Da li je balkanska folk izvornost koristan narativni dodatak vašoj modernoj estetici, ili njegova glavna odrednica?** 

Zapad je istorijski bio inspirisan orijentom, u koji djelimično spadamo i mi. Da je nepresušni izvor inspiracije, može se vidjeti i u kolekcijama poznatih modnih brendova. U mojim kolekcijama vidljivost tog uticaja osciluje, nekada je apstaktan do nivoa odabira kolorita.  

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5d094962-e3ad-43d7-8f99-8e8c2a358a0f)

**Vunu bacamo, dok ste vi na filcanoj vuni izgradili čitav jedan svijet. Jeste li u tome usamljeni, ili postoji trend povratka izvornim prirodnim materijalima?** 

Postoje prakse koje se na drugi način bave zaštitom baštine, ali u kreativnom pogledu ne ostvaruju domet. Filc je arhetipski tekstil, a vuna arhetipska sirovina koja i danas ima visoku upotrebnu vrijednost. Tehnika filcanja je veoma bazična, i ima kreativan potencijal pa je pogodna za eksperimentisanje. Ja sam koristila industrijski koji je bio pogodan za lasersko rezanje, a proizvodnja sopstvenog bi zahtijevala dodatnu opremu. Mimo vune koja je zapravo alternativa, cilj je korišćenje biosintetičkih materijala – materijala koji se proizvode u laboratorijama, a za bazu imaju organsku sirovinu ili njene nusproizvode iz prehrambene industrije. Takav je bio Pinatex, tekstil od ananasa. Posljednih godina se proširila ponuda na materijale od raznog voća, kaktusa, gljiva i sl.   

**U svojim kreacijama koristite biorazgradive materijale i apostrofirate značaj ekoosviješćenosti u jednoj industriji koja je sinonim za potrošnju i proizvodnju viškova i otpada. Koliko su naši preci u svom siromaštvu bili ekološki svjesni i savjesni?** 

Tekstilna industrija, koja snosi najveću odgovornost za zagađenje, u posljednje vrijeme koriguje svoj učinak patentiranjem biosintetičkih materijala izrađenih od biljnih vlakana koja su lako razgradljiva. Tržišna ponuda takvih materijala se postepeno povećava, pa njihova dostupnost olakšava uspostavaljanje novog, održivog modela koji je usmjeren na usporavanje trenutnog tempa produkcije, brigu o korisniku i transparentnost u izradi. Za one koji se bave održivom modom, ovo je veliko olakšanje jer je do istih materijala prije samo nekoliko godina bilo teško doći.  

**Što trenutno radite, koji je vaš sljedeći projekat I što vas kod njega najviše uzbuđuje?** 

Nakon duže pauze ponovo se vraćam nečemu što sam već neko vrijeme planirala, a što uključuje nove materijale, nove tehnologije i nove mogućnosti. Saradnja se odvija sa Japancima koji rade na njihovim najsavremenijim mašinama, pa smo trenutno u fazi razvoja prototipa. Uskoro će izaći i nova kolekcija.  

 

Tradicija se danas posmatra kao preparirana životinja, a ne kao živi organizam...

dress code

Kad su boje bile zabranjene, crnogorska nošnja je značila otpor

Ako bih morao da biram najodvratniju političku reklamu u istoriji crnogorskog partijskog marketinga, onda bi to bila reklama Demokrata, i to jedan rani rad iz vremena kad se ova politička sekta preporučivala javnosti kao nosilac promjena. 

Ukratko, Demokrate su htjele da pošalju svoju dobro znanu poruku protiv podjela, pa su obukli djevojke i mladiće u narodne nošnje svih entičkih grupa koji žive u Crnoj Gori, te ih pustili da se zore i šetaju kroz Podgoricu. Po sjećanju, rekao bih da su pitomci hodali centrom grada, u nošnjama prelazili ulicu, čekali na semaforu, znači živjeli svoje građanske relacije i učestvovali u saobraćaju, kao da su pobjegli iz nekog KUD-a i obreli se na ulici.

Šta je posebno gadno u ovoj strategiji, pokušaću da objasnim, što nije lako, jer se radi o priličnom lukavstu. Ta otrovna politika lažne brige za identitete naroda, taj "pobjede a ne podjele" lakmus, nikako ne smijemo potcijeniti, jer je njegova snaga upravo u licemjernom imenovanju harmonije protiv koje ne smijemo biti. 

Ko još normalan želi da zabrani našim jadnim napaćenim narodima da imaju svoje krpice i da ih s ponosom nose?! Ipak, stavljajući ove punokrvne nacionalne manekene u gradsku vrevu, Demokrate zapravo upumpavaju nacionalnu diobu protiv koje se navodno bore, naglašavaju različitost čak i na terenu čiste gradske funkcije, saobraćajnog drila koji je valjda nadnacionalan i u kome do nedavno nismo imali ozbiljnijih etničkih tenzija.

Vijest da je u Podgorici prekinut film "Roda" samo zato što je huliganima na Zabjelu zasmetao albanski jezik, zatekla me je u Antverpenu, gdje se mučim sa nekom predivnom stipendijom. *Soundtrack* za moje pedalanje ovim zlatnim gradom mogao bi biti ono Cesarićevo: *U tome svjetlu još me više boli/ Rođene moje grude gluhi mrak.* Ironija je htjela da se baš ovdje na Univerzitetu bavim i raspitujem u vezi svih strategija javne umjetnosti, public arta, socijalizovanih umjetničkih intervencija, koje prostor čine čovječnijim i boljim za život. 

Festivala u Antverpenu naravno ima na pretek, dok je u Crnoj Gori ulica često totalitarni mimohod u kojem se pojedinac mora povinovati ovim ili onim pravilima ponašanja koje diktiraju hegemone grupe poludivljih muškaraca. Osamdesetih si mogao nastradati zato što imaš dugu kosu, devedesetih zato što imaš pogrešan dres, dvijehiljaditih zato što si gej, da bi u posljednjih petnaestak godina kriminalno nasilje i vatreni hazard postali glavni uzrok straha. 

U svakom slučaju, festivali poput ugroženog *Džada film festa* ne mogu biti dovoljno hvaljeni, upravo zato što zagovaraju "pravo na grad", zato što umjetnost daju neposredno kao komunalnu zgodu, kao prekid i blokadu ustaljene funkcionalne ludnice koju živimo uzalud čekajući odušak. 

I sada, kad je taj odušak konačno došao, kao stara kletva iz devedesetih vratili su se albanofobi zadrigli u mržnji koja je zapravo politički čin. Možemo čak biti precizniji i reći da ti mladići ne moraju nužno mrziti neke specifične Albance, već da oni iznose svoj politički stav, u demokratskoj proceduri našeg doba, baš kao i hrvatski ratni veterani koji nastupaju zdesna i priječe festivale usred Evropske unije. 

Etničko nasilje i izazivanje mržnje za koje je zaprijećena kazna dugogodišnjeg zatvora, sad se prećutno toleriše kao ulična čarka, incident, baš kao što je Andrija Mandić na slučaj sekusalnog uznemiravanja u školi, iz fotelje predsjednika skupštine poručio – smirite se, niko nije poginuo. U tom smisli htio bih napomenjti da niko nije zaklan na Zabjelu, Albanci su na broju, pa još i u Vladi u kojoj sjede pod ruku sa istim tim srpskim nacionalistom Mandićem. 

Lider tog formata naravno računa na glasačko tijelo koje se mršti na albanski jezik. Ipak, mnogo zanimljiviji su naši junaci s početka priče, naše Demokrate, koji mnogo perfidnije politički prodaju multikonfesionalnost kao svoj vajni politički cilj. 

Demokrate drže policiju u čvrstom stisku, na čelu su resora bezbjednosti koji se pravi mrtav i zabjelski incident već tri dana drži pod tepihom. Javnost ne samo da ne zna ko su misteriozni napadači, nego je i tužilašto danima u rebusu da NN lica optuži za očigledno krivično djelo. Da nesreća bude veća, Džada film fest odgovara jadno da jadnije ne može biti, poništava svoju suštinu komunalnog i uličnog, gradskog i otvorenog događaja, i film Roda prikazuje na zatvaranju festivala – u zgradi kinoteke. Ne znam ko im vodi PR, ali tim činom su upravo pomogli nasilnicima da njihova poruka bezgrešno rezonira – gledajte filmove na albanskom, ali u svoja četiri zida! 

Razumijevanja za organizatore nemam, ali mogu da shvatim ako ambasade koje sufinansiraju događaj možda ne žele da se stvar dodatno komplikuje. Naročito francuska ambasada, dakle,  predstavnica zemalja Kvinte koje srpski nacionalizam u Crnoj Gori ne vide kao problem, a Mandića drže za legitimnog desničara.

Ipak, za sve što se dešava, po mom skromnom osjećaju, najviše je odgovorna sitna pakost, provincijalni šićar i epohalni nestil Demokrata, koji zauzimaju nekakav virtualni politički centar, a zapravo ne smiju da objave saopštenje o skidanju spomenika četniku Pavlu Đurišiću, već svoje bijesne pristalice i ine botove hrane odlukom da se kao protivmjera uklanja i spomenik albanskom kvislingu Ćeliću. 

Ta odvratna kalkulacija, to podmuklo nacionalno dodvoravanje zapravo uvijek priznaje pravo jačeg i bori se za glasačko tijelo. Demokrate tu političku formulu nisu izmislile, ali su je usavršile do stupidnosti, što je razlog da ne mrdaju sa deset odsto podrške. Bez proživljenog kreativnog odnosa prema ičemu što nije grupa, ovi grobari slobode pojedinca, onda kad nisu u nošnji, budu u crvenoj kravati, a kad skinu crvenu kravatu odu na liturgiju. Važno je samo biti u stadu, sokoliti kolektivizam i ubijati svaki potrebu za istinskim ličnim doživljajem koji nije presovan kakvim grupnim ukazom ili normom. 

Baš u takvom društvu ljudi postaju Albanci, Srbi, depeesovci, pederi, u takvom društvu ne postoji čovječnost nego posredni oblik pregovaranja između grupa koje nose svoje etikete. Na tim etiketama su cijene, zapravo cedulje sa brojem glasova, na osnovu kojih se određuje brzina policijske reakcije. Ako na cedulji piše Albanci, nije trka, ako piše npr, Bošnjaci, brzina se dalje prilagođava, itd.

Da zaključim, Mandićev otvoreni šofinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija. Mandić rigidno odbacuje društvo pojedinca i jednu etničku grupu favorizuje, dok ovi drugi lažu o mogućnosti multietnočkog raja koji je pakosniji i besmisleniji čak i od onog koji je za svoje političke potrebe nekad inscenirao DPS. 

Ubijajući građansku incijativu DPS je upumpavao novac u nacionalne fondove i torove, na taj način korumpirao tzv. manjinske lobije, pomagao plemenska i vjerska usitnjavanja, kao i patrijarhalnu strukturu koja ne samo da je ostala netaknuta ispod oblande proevropskih agendi, nego je jačala toliko da se veliki prasak litija ispostavio kao pravedna kazna. 

U smislu pokvarenog i neiskrenog politikantskog pristupa etničkom pitanju, Demorkate su suštinski nasljednici politike DPS-a, iz čijeg jedinstvenog tkiva su  uostalom i nastali.
Zato me ni najmanje ne čudi da policija pod njihovom kontrolom kalkuliše pred licem uličnog nasilja i fašizma.


Mandićev otvoreni šovinizam može čak da djeluje "pošteno" u svojoj gnusobi, dok se svi negativni elementi politike Demokrata neće sagledati ni u budućih nekoliko decenija

demokrate

Partija koja je voljela nošnje

„Ima li nasilja u našim školama“ pitanje je na koje sam, prethodnih godina, odgovarao u ne znam više koliko tv emisija, radio uključenja ili novinskih članaka. Ovako formulisano, ono nekad odslikava naivnost a nekad tendenciju onog ko ga postavlja. U oba slučaja, žmurenje pred razornim činjenicama naše stvarnosti.

Škole su mjesta u kojima  gotovo 100.000 naše djece provodi velik dio dana. One su i markantne lokacije, sa velikim, nerijetko od okoline izolovanim dvorištima, što je, takođe, interesantan faktor. A ta djeca u škole i školska dvorišta donose i unose ono što ih okružuje, oni sa čime žive, ono što vide ili čuju. I tu leži suština problema na koju se uporno žmuri, koja se konstantno izbjegava i koja se godinama kamuflira pričama o školskim policajcima, redarima, timovima, planovima i tako dalje, bez kraja i konca.

Naša djeca odrastaju u društvu mačoizma i patrijarhata, gdje mužjaci dominiraju na osnovu sirove fizičke snage i lažnog i isforsiranog autoriteta, uz kult oružja, đe čo’jek i domaćin nije čovjek ako u domu nema oružja. Nemali broj stradale djece najbolje potvrđuje besmisao ove potrebe. Neobrazovanost se prihvata kao standard, uvriježeno je razmišljanje da se od knjige  ludi, a da je „svaka rovačka baba mudrija od doktora nauka“.

Društvo smo nepoznavanje svojih (ali i tuđih) prava, društvo koje nije svjesno da je sve na ovom svijetu regulisano nekim zakonom i da se tog zakona svi moraju pridržavati, pa i država. U prvom redu država. Društvo smo sa hroničnim odsustvom tolerancije, spremni da uništimo svakog ko je po bilo kom kriterijumu drugačiji od nas. Što je takva grupa manja i nezaštićenija, to smo uporniji i suroviji u njenom uništenju. Društvo smo nesposobno za saosjećanja,  karakteriše nas nemanje stida, odsustvo morala,  puni smo zluradosti i seirenja nad tuđom nesrećom.

Naša djeca žive i rastu okružena konstantnim medijskim atakom. Licemjerno je  očekivati toleranciju i saosjećanje od mladih dok  najviši predstavnici države imaju čitav TV kanal na kom se neprekidno može pratiti kako se  zalijeću jedni na druge kao seoski đilkoši, slušati njihov riječnik koji nije ni za lučku kafanu, a ne za najviša tijela države, čije je svako pojavljivanje poziv na svađu i sukobe, čija retorika ima prizvuk rafalne paljbe, a poruka smrad krvi na oštrici noža. 

Pobjegnu li od skupštinskog egzibicionizma, sačekaju ih gomile filmskih kanala prepunih svake moguće vrste nasilja, ništa manje humane videoigrice ili društvene mreže. Pa čak su i sredstva informisanja do perverznosti opsjednuta nasiljem. Sjetimo se samo višemjesečnog silovanja slikama i tekstovima mafijaških obračuna koji su se završavali u mašini za mljevenje mesa. Nepravedno je, naravno, izostaviti i dvadesečetvoročasovnu ponudu rijaliti sadržaja gdje se, uz grozničavo iščekivanje, može pratiti skup psihijatijskih slučajeva zatvoreni na skučenom prostoru, čije reakcije jedan biolog i zaljubljenik u antropologiju, ne može ni u najslobodnijim eksperimentalnim postavkama  da predvidi. 

U navedenom kontekstu, krajnje je licemjerno postavljati pitanje „ima li nasilja u školama“. Ima, naravno, jer ovo društvo počiva na nasilju. A što mi radimo? Mi sve ovo djeci nudimo, tokom 24 sata u sedam nedjeljnih dana, sa svih nivoa društva. Zauzvrat, uzimamo im Građansko obrazovanje, uzimamo im školski program, uskraćujemo im lektire, uskraćujemo im divna iskustva dječijih filmova na televiziji. Uzimamo im djetinjstvo i pravo na naormalan život. Pravimo divne a neupotrebljive planove, razmišljamo o školskim policajcima. A kad se dođe do školskog policajca, već je prekasno. To je već priznanje da smo zakazali na svim nivoima, da našoj djeci nijesmo obezbijedili srećnu i sigurnu bidućnost i da ćemo da se još malo lažemo i još malo vremena gubimo glumeći da će jedan službenik u uniformi uspjeti da drži pod kontrolom i sanira sve ono što smo decenijama, sa fanatičnim žarom, uništavali.  

Nasilje se ne uči u školama. Nasilje je u škole doneseno.  






Odrastanje u društvu mačoizma i patrijarhata, gdje mužjaci dominiraju na osnovu sirove fizičke snage 

vaspitanje strahom

Nasilje se ne uči u školi. Ovo društvo počiva na nasilju

Prema konceptu izložbe koji je osmislila kustoskinja Svetlana Racanović, afirmiše se umjetnost kao humani projekat, platforma za pozitivno preuređenje životne stvarnosti. Izložbom se promoviše umjetnost koja u fokus stavlja dimenziju revitalizovanja Grada i Čovjeka, afirmaciju njihovih potencijala i potreba za dostojanstvenim postojanjem ispunjenim brižnošću i povjerenjem, empatijom i zajedništvom i  senzitivnošću za male, dragocjene užitke svakodnevice. 

„Izložba Želim vidjeti moje planine će biti skoncentrisana na Cetinju, otvorena 4. i 5. oktobra i trajati do 30 oktobra uz učešće oko 50 umjetnika u inostranoj i selekciji umjetnika iz Crne Gore. 

U galeriji 42°, u većem prostoru se prikazuje serija video radova Bila Viole, u manjem izlaže Darko Vučković. 

U Crnogorskoj galeriji umjetnosti Miodrag Dado Đurić biće izloženi radovi Marine Abramović, Jozefa Bojsa, Lidije Delić, Marije Dragojlović, Vukice Đilas, Vlatka Gilića, Toma Gotovca, grupe IRWIN, Milene Jovićević, Gordane Kuč, Vlada Marteka, Jovana Miloševića, Bojane Nikčević, Lene Nikčević, Milije Pavićevića, Lazara Pejovića, Bojane Popadić, Siniše Radulovića, Andreja Savskog, Slobodana Šijana i Ilije Šoškića. 

U suterenskim prostorijama Ruskog poslanstva, biće izloženi radovi Lidije Delić, Ive i Nataše Đurović, Sandre Đurović, Anke Gardašević, Marka Kilibarde, Ane Novaković i Maše Laković, Ivane Mašanović, Teodore Nikčevič, Suzane Pajović, Petra Perovića i Bojane Vukčević. 

Umjetničke instalacije će biti postavljene u javnim prostorima grada: u kamenoj kući na Ljetnjoj pozornici, zajednički izlažu Sonja, Roman, Una i Dunja Đuranović, u prostoru fabrike Obod Siniša Radulović, na platou ispred FLU Nikola Radonjić, Zdravko Beli Delibašić i Iva Tripković, na zgradi u ulici Peka Pavlovića 1 Janko Ljumović a na zgradi u Njegoševoj 16 Aleksandra Božović, u stražarskoj kućici pored Muzeja Kralja Nikole izlaže Brano Mandić, na pijaci Ivanka Vana Prelević, u bašti kod spomenika Ivana Crnojevića Nada Kažić, u prostoru Vladičine Bašte Jelena Pavićević Marković, u dvorištu engleskog poslanstva izlaže se rekonstruisani rad pokojne Ane Miljkovac, intervenciju u prostoru i performans na stijeni kod Borovika izvodi Anđela Bulatović gdje svoju intervenciu u prostoru ima i Jovan Milošević a Vukašin Tanjević izvodi performativnu šetnju od Cetinja do Nikšića“, navodi se u saopštenju.

Realizaciju radova koji će biti prezentovani na ovoj izložbi a koji su odabrani na osnovu javnog konkursa producirao je FLU Cetinje.

„Prvog dana otvaranja 4. oktobra, svi izložbeni prostori će biti dostupni publici od 11:00 sati a za završnicu ovog dana planiran je poseban filmski program u Kraljevskom pozorištu Zetski dom, prikazivanje filmova Slobodana Šijana Video Fascikla – Tragom Hičkoka, Branka Baletića Area Three i Vukice Đilas Home Movies, a na svečanom otvaranju koje počinje u 20:00 i film Vlatka Gilića Ljubav. 

Drugog dana otvaranja 5. oktobra, od 16:00 se u Galeriji Dado Đurić organizuju Razgovori sa umjetnicima a od 18:00 zajednički performans S.I.S. umjetnice iz Pariza Boryane Petkove i umjetnice iz Sofije Iskre Blagoeve koje zastupa L.I.N.K. galerija iz Sofije i u kome će učestvovati i studentkinje FLU“, kazali su u saopštenju.



Izložba Želim vidjeti moje planine će biti skoncentrisana na Cetinju, otvorena 4. i 5. oktobra i trajati do 30 oktobra uz učešće oko 50 umjetnika u inostranoj i selekciji umjetnika iz Crne Gore