Osjetio sam ruku koja se blago spustila na moje rame i najnježnije me prodrmala. Okrenuo sam se i otvorio oči. Po svjetlu koje je dolazilo sa prozora bih rekao da je bilo oko pet sati ujutro. Ugledao sam oca koji je sjedio na krevetu tik uz mene, potpuno obučenog, kao da nije spavao svu noć. Oči su mu bile blago vlažne, ali su mu brkovi bili savijeni u luk blagostanja i zadovoljstva koji nikada prije nisam vidio.

Tata...Je li sve u redu? Je li majka dobro?

Sve je u redu sine – mirno je odgovorio, kao da ne želi da me probudi iako je upravo to prije pet sekundi  uradio.

Moramo da razgovaramo. Polako, probudi se, dođi sebi i umij se, čekaću te u trpezariji. 

Izašao je kao anđeo poslije apokalipse, kao da više nema što da se uradi na ovom svijetu, kao da je konačno došao kraj – na najbolji mogući način na koji kraj može da dođe. 

Trebalo mi je dva minuta da se presaberem. Iako uzbuđen, nekako sam se u isto vrijeme plašio neizvjesnosti i pitao se što je to toliko važno da me otac budi, otac koji me uvijek štedio jutarnjih obaveza u gradu. Ustao sam i zategao čarape na nogama, pljusnuo se hladnom vodom iz lavora koji je stajao na prozoru, obukao košulju na cvjetove i krenuo prema trpezariji. 

Otac je sjedio za stolom na kojem je bio novi stolnjak ali staro cvijeće, valjda se nije sjetio da ga usput pokupi, tako da je djelovalo manje svečano nego što je zaista bilo ali atmosferu je stvarala muzika sa radija, mislim da je bila Silvana Armenulić. Ispred oca je bila boca rakije i dvije čaše, obje pune do vrha.

Sjeo sam i on mi je, vrlo suptilno, kao japanski robot-hirurg sa televizije, primakao čašu sa rakijom, da bi potom uzeo svoju, blago je zaljuljao prema meni i rekao „Neka nam je sa srećom!“
U zdravlje! – odgovorio sam i dalje ne znajući o čemu se radi, već pomalo frustriran i popio naiskap.

Tata - zagrcnuo sam se – molim te, reci mi što slavimo?

Sine – rekao je sporo – gradiće se!

Šta će se gradit?

Supermarket, sine moj!

Bez riječi je nasuo još po jednu, dok sam ja ćutao. Misli su mi jurcale kroz glavu kao loptice flipera u mjesnoj zajednici. Toliko sam se nadao da ću čuti ovu vijest, doduše mnogo ranije, u godinama iza mene, dok sam bio još mlad i spreman da doprinesem razvoju ove vukojebine i sad, kada sam konačno organizovao selidbu u Njemačku, desilo se. Mislim još nije, ali desiće se. Vjerovatno. 

Kad? – kratko sam izustio.

Otvaranje u januaru 2038. – ponosno je rekao moj tata, arhitekta i zaljubljenik u ruske vojne horove.

Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? – pitao sam ga, kao neki osnovac a ne magistar ekonomije.

Bogami sine, samo je jedna opcija. Njemačka otpada. Vidiš i sam, to su sve tamo nacisti. Oni koji nisu, imigranti su. Ti bi se tu pogubio, vukli bi te svak na svoju stranu. Vidiš li da se konačno dešava, sudbina se ispravlja. Budućnost se budi, biće sve odlično. Ti samo treba da nađeš ženu, eno ne znam što radiš i tražiš pored one Miškove male, svaki dan te gleda sa prozora. Ona bi mogla da radi na suhomesnato, precizna je, na tatu. Ti lagano počneš u finansijama, pa napreduješ, za koju godinu da budeš šef! Eto, kažu da bismo mogli ući i u EU za 7 godina, ako uspijemo da repariramo vodovod i školu. Zamisli onda, dođu turisti! Pa uđu u supermarket a ti ih dočekaš, kažeš *Hellou Misje*, pokažeš rukom da vide što sve ima a oni zadovoljni, glade brkove, mljackaju. Poslije na muziku i krapa dolje kod Trovača, ima da daju pare za sve što treba. Tvoje bi bilo carstvo zemaljsko sine!

Ćutke sam zamišljao tu sliku dok je majka stajala par koraka od stola, držeći kuhinjsku krpu u ruci i plakala tiho, sotto voce. 

Majko – rekoh smlaćeno, zašto sad ti plačeš?

Vi...vi ste svi IDIOTI! – razdrala se i istrčala, zalupivši vrata za sobom. 





Pa, šta misliš da treba da radim sad, tata? 

Novogodišnja priča

Bićemo svi u redu

Lijepo, sad ćemo se tamjanom liječiti! Izgradite još koju crkvu… Ima para za bogomolje, a nema za bolnice. Mnogi su tako komentarisali vijest da je direktor Instituta za bolesti djece dr Velibor Majić podnio ostavku. Da bi stvar bila potpuno jasna, Majić je prije dvije sedmice u jutarnjem programu jedne televizije (!) opisao uslove rada u podgoričkoj dječjoj bolnici kao neodržive. 

To što se raspad zdravstvenog sistema tretira kroz format jutarnjeg programa, govori dosta o stanju u medijima, koji su lijeno i bez dublje pometnje kao božju volju prihvatili činjenicu da ljekari i medicinske sestre napuštaju državnu ustanovu i odlaze kod privatnika. Majić to više nije umio menadžerski da pokrije, kao čovjek od savjesti napustio je vodeće mjesto, pa čak dobio i pohvalu za moral od nadređenog, direktora Kliničkog centra. 

Pratio sam komentare na društvenim mrežama i, kao što rekoh, notirao jak antiklerikalni naboj, pa čak i bijes građana što ih je proviđenje vratilo u tminu srednjeg vijeka, sa famoznom *crkvom Srbije*, koja se bogati dok bolnice propadaju. Naravno, da je odnos vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori skandalozno parazitiranje na političkom autoritetu koji je ova potvrdila na litijama 2020, naravno da se ogromni novac neselektivno i političkom trgovinom prilaže u blagostanje ove vjerske organizacije koja formira izvjesnu parapoličku mrežu spremnu da djeluje u krizama; ali povezivati baš svake zauške i male boginje sa božjim propopovjednicima, srditi se na popove zbog ubogih bolnica, mislim da nije do kraja ispravan rezon. 

Među uzorkovanim komentarima prednjačili su nacionalni i vjerski povici već uhodanog i dobro znanog konflikta, u kome se sa građanske ili crnogorske strane, želi ukazati da je država oteta od klero-desne prosrpske političke ispostave beogradskog hegemona u čemu je ključ svih nedaća. To što mediji ne preuzimaju i ne nameću sadržaje niti smislenu raspravu o stanju u zdravstvu čini da jedna temeljna socijalna tema lako sklizne u binarni mućak srpsko-crnogorske klackalice kojoj je jedno sjedalo smješteno  prije a drugo poslije famoznog 30. avgusta. 

Klackalica je u savršenoj ravnoteži, što će reći da bilo koja tema, pa makar bila vezana za zdravlje djece, postane nemoguća za obradu, nedokaziva, depolitizovana do pljuvačine u kojoj se lako sklizne do Dušanovog carstva ili Milovog buđelara. 

Ono što se ne pominje, jeste odgovornost sadašnje vlasti koja je na ekonomskom populizmu centra izgradila ružičaste horizonte očekivanja i nekakvo čudno samopouzdanje kod ljudi spremnih da povjeruju u bajke i povišice. Što su plate više skakale u minulih četiri ljeta, to se manje mislilo na posljedice, koje su, gle čuda, možda sad došle na naplatu. Ono što bi laik pomislio –  povećani su lični dohodci za nekoliko stotina eura, ali će svaki zaposleni sad imati priliku da izabere privatnog doktora, osiguranje, da sam plati ili uplati jednokratnu i doživotnu sigurnost.

Nisam ekonomista, ali vidim da se iracionalnim nacionalnim svađama sakriva odluka da se povremeno prima terapija u kešu, kroz dopaminske fikseve širokim narodnim masama koje uživaju blagodati programa *Evropa sad* 1 i 2, makar to značilo kraj posljednih ostataka socijalne države naslijeđene još iz stare Jugoslavije. 

Očito je na red došlo zdravstvo, sa novim ulagačima, lokalnim biznismenima i inostranim novcem koji traži siguran profit. Ljudi će uvijek bolovati, bolnice teško mogu da propadnu, pa je i prvi biznimen države, vlasnik lanca samoposluga, odlučio da kao suvlasnik otvori privatni bolnicu. Država je učinila sve da sistem favorizuje takva ulaganja, a da državno zdravstvo zaostane, poneđe i do gašenja. 

Slično se valjda sprema i penzionom fondu, nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu. Krupni kapital je sredinom 2025. došao da preuzme prostor, pa je nekim čudom ipak odbijen, za sada, jer su Veliku plažu od prodaje zaštitili višestruko motivisani braniči. Lokalna zajednica, međunarodne organizacije, albanska nacionalna manjina i agilan civilni sektor uspjeli su da politizuju prostor borbe i osujete pljačku u po bijela dana. Napad nije sasvim odbijen, obalom i dalje kruže investitori, onaj najpoznatiji tu i tamo kupi rendgen mašinu ponekoj bolnici, čisto da se demonstrira stanje zavisnosti jednog neodrživog društva političke stihije, koje dublje i dublje srlja u dužničko ropstvo. 

Nakon prostora na red su došla naša tijela, kapitalizam je tu vrlo konkretan, zdravstvo i socijalna zaštita prestaju da budu društvena i postaju poslovna tema, prostor ulaganja, umješnosti i kalkulacije, u kojoj se logikom berze povlače linije razvoja i profita. 

Zapravo, zloglasna crkva sa početka priče, glumi nekakav softver, nudi nekakvu nazadnu društvenost, tamo gdje je država odavno deložirana, ukinuta i gdje je zavladao goli interes. Naravno da to iritira i boli, ali onaj ključni problem nije u tome što crkva gradi imperiju, nego što joj to omogućava vlast, u zamjenu za ideološki rad i prepariranje duha stada koje treba da sluša i pogne glavu. 

U savršenom sadejstvu, djeluju tako klerikalni nacionalisti i neoliberali, pa je pravo čudo da uglavnom napadamo ove prve. Ono što je pak  osnova društvene propasti trebalo bi makar da se pokuša objasniti političkom ekonomijom, odnosno sistemskim raspuštanjem jedne države koja će paradoksalno kao puka ljuštura sa himnom i zastavom, meko porobljena, građanima sve dalja, ući u famoznu Evropsku uniju, što je garancija ama baš ničeg. 
 


Nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu

privatizacija zdravstva

Vaše tijelo je naša poslovna briga

Potrebno nam je samo osam molekula supstance da bismo u nervnim završecima aktivirali impuls za miris, a možemo detektovati više od deset hiljada različitih mirisa.

Najpostojanija uspomena na neki prostor jeste njegov miris. Ne mogu se sjetiti kako su izgledala vrata djedove seoske kuće u mom ranom djetinjstvu, ali pamtim otpor njihove težine i patinu drvene površine pune ožiljaka od kuće koji mi je udario u lice kao neki nevidljivi zid iza višedecenijske upotrebe, a naročito živo pamtim miris vrata. Svako mjesto stanovanja ima svoj lični miris doma.

Neki konkretni miris navodi nas da nesvjesno ponovo posjetimo prostor koji je retinalna memorija potpuno zaboravila. Nozdrve bude zaboravljene slike, koje nas mame da se predamo živom sanjarenju. Nos pomaže očima da zapamte. „Sjećanje i mašta se ne mogu razdvojiti", kao što piše Bašlar. „Samo ja sâm, u svojim uspomenama iz jednog drugog vijeka, mogu da otvorim duboki plakar koji još u sebi čuva, samo za mene, jedinstveni miris, miris grožda koje se suši na lijesi. Miris grožđa! Miris krajnje ograničen; treba mnogo maštati da bi se osjetio."

Kakvo je zadovoljstvo prelaziti iz jednog u drugo carstvo mirisa, uzanim drumovima starog gradića! Oblak mirisa oko prodavnice slatkiša budi u nama misao na nevinost i djetinju znatiželju; opori miris obućarske radionice budi slike konja, sedala, zaprežnih remena i jahačkog uzbuđenja; opojni miris pekare ističe slike zdravlja, izdržljivosti i fizičke snage, dok aroma poslastičarnice navodi na misao o gradanskom blaženstvu. Ribarski gradovi posebno ostaju u uspomeni zbog spoja morskog i mirisa zemlje. Jaki miris morske trave navodi nas da osjetimo dubinu i težinu mora i svaki obični lučki gradić pretvara u sliku izgubljene Atlantide.

Posebna je draž putovanja upoznavanje s geografijom i mikrokosmosom mirisa i ukusa. Svaki grad posjeduje svoj spektar ukusa i aroma. Ulične tezge su ukusne izložbe mirisa: bića iz okeana koja mirišu na morsku travu, povrće koje se osjeća na miris plodne zemlje, voćke koje odišu slatkom aromom sunca i vlažnog ljetnjeg vazduha. Jelovnici izloženi ispred gostionica navode nas da izmaštamo cijeli tok obroka; slova koja oči čítaju pretvaraju se u oralne osjete.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/dbe81a59-0ceb-42f4-97ea-9ab449eb7c23)
Foto: B.Mandić{.caption}

Zašto napuštene kuće uvijek imaju isti tupi miris praznine? Da li zato što taj konkretni miris pobuđuje praznina koju zapažaju oči? Helen Keler je mogla prepoznati „staromodnu seosku kuću, zato što posjeduje nekoliko slojeva mirisa koje su joj ostavile brojne generacije - mirisa biljaka, parfema i draperija".

U *Zapiscima Maltea Lauridsa Brigea* Rajner Marija Rilke daje uzbudljiv opis slika minulog života u jednoj već oronuloj kući, a koji prenose tragovi utisnuti na zidu susjedne kuće:

"Tu su stajala podneva, i bolesti, i davno izdahnut zrak, i godine i godine star dim, i znoj što se pod pazuhom skuplja i odjeću čini teškom, i bljutav zadah iz usta, i rđav miris teškog zadaha uznojenih nogu. Tu je bio oštar zadah mokraće, i gar čađe, i siv vonj krompira, i težak, klizak vonj masti što stari. Sladak, ustajali vonj zanemarene dojenčadi bio je ovdje i zadah straha djece koja polaze u školu, pa zapara postelja odraslih dječaka." 

Retinalne slike savremene arhitekture zacijelo izgledaju sterilno i beživotno ako se uporede sa emocionalnom i asocijativnom snagom pjesnikovih olfaktornih slika. Pjesnik oslobađa miris i ukus skriven u riječima. Veliki pisac riječima umije sagraditi cijeli grad u svim bojama života, ali i znamenita arhitektonska djela prenose slike života. U suštini, veliki arhitekti oslobađaju slike idealnog života koje su skrivene u prostorima i oblicima. Le Korbizjeova skica visećeg vrta stambene zgrade, sa ženom koja na balkonu lupa tepih dok joj muž na spratu niže udara boksersku vreću, kao i riba i električni ventilator na kuhinjskom stolu Vile Stajn primjeri su rijetkog osjećaja za život u modernim arhitektonskim prikazima. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/a709ef02-7a9c-426f-833d-8ef107e25d8a)
Melinikovljeva kuća, foto: archsynopsis.com{.caption}

Fotografije Meljnikovljeve kuće, sa druge strane, pokazuju dramatičnu udaljenost metafizičke geometrije ove čuvene kuće od tradicionalno prozaičnih životnih realnosti.

*Iz knjige "Oči kože: arhitektura mirisa", Atelje A 22, Podgorica, 2023*



Arhitetka Juhanni Pallasmaa u knjizi "Oči kože: arhitektura čula" piše o prostoru lišenom čula vida

Arhitektura

Prostori mirisa

Želim miris kafe. Ništa drugo ne želim do mirisa kafe. I ništa od prolaznih dana ne tražim osim mirisa kafe. Miris kafe da se saberem, da stanem na noge, da se iz nečega što puzi pretvorim u čovjeka. Miris kafe da i ovom svitanju podarim snagu da se uspravi. Da krenemo zajedno, ovaj dan i ja, niz ulicu u potrazi za nekim drugim mjestom.

Кako da unesem miris kafe u vlastite ćelije, dok granate s mora zasipaju kuhinju okrenutu moru, šireći zadah baruta i okus ništavila? Mjerim vrijeme između dvije granate. Jedna sekunda. Jedna sekunda: kraća od daha između udisaja i izdisaja, između dva otkucaja srca. Sekunda nije dovoljna da stanem pred šporet kraj staklene stijene što gleda na more. Sekunda nije dovoljna da otvorim bocu vode niti da je prospem u džezvu. Sekunda nije dovoljna da kresnem šibicu. Ali sekunda je dovoljna da izgorim.

Gasim radio, ne pitajući se više hoće li me zid ovog tijesnog hodnika doista zaštititi od kiše raketa. Važno je tek da zid postoji, da zastrije zrak što se pretače u metal, traži ljudsko meso, pogađa ga pravo, guši ili rasipa u krhotine. U takvim časovima dovoljna je i tamna zavjesa da posluži kao imaginarni štit sigurnosti. Jer smrt je gledati smrt.

Želim miris kafe. Potrebno mi je pet minuta. Želim pet minuta primirja – zbog kafe. Nemam druge želje osim da skuham šoljicu kafe. Tom ludošću određujem svoj zadatak i cilj. Sva moja osjetila su na oprezu, spremna da se pokrenu u pravcu jedinog cilja: kafe.

Кafa, za ovisnika poput mene, ključ je dana.

A kafa, za onoga ko je poznaje kao ja, znači da se pravi vlastitom rukom, a ne da ti se donosi na tacni, jer onaj koji donosi tacnu donosi i riječi, a prva kafa, djevica tihog jutra, upropaštena je prvim glasom. Zora, moja zora, protivna je brbljanju. Miris kafe može upiti zvukove i ukiseliti se, čak i ako su ti zvuci tek nježno: „Dobro jutro!”

Кafa je tišina jutra, rana i nenagla, jedina tišina u kojoj možeš biti u miru sa sobom i stvarima, stvaralac, sam s malo vode do koje posegneš u lijenoj samoći i sipaš u bakrenu džezvu tajanstvenog sjaja – žuto prelazi u smeđe – koju stavljaš na tihu vatru. O, da je makar to bila vatra drva!

![](https://cms.normalizuj.me/assets/757ff785-cb16-496e-85b0-19daa3dbce37)
Foto: Normalizuj.me{.caption}

Odstupi malo od vatre i promatraj ulicu koja se diže da potraži svoj hljeb otkako je majmun sišao sa stabala i prohodao na dvije noge. Ulicu koju nose kolica natovarena voćem i povrćem, dok glasovi prodavača pretvaraju plodove u puku oznaku cijene. Odstupi malo i udahni zrak što ga šalje hladna noć. Zatim se vrati svojoj tihoj vatri – o, da je barem vatra drva! – i gledaj s ljubavlju i strpljenjem dodir dvaju elemenata, plamen zelen i modar, a voda se komeša i izdiše bijele zrnaste niti što rastu u fini sloj, pa se šire, potom ubrzano nadimaju u mjehure koji se
sve više šire, i pucaju. Nadimanje i pucanje, žedni da progutaju dvije kašike krupnog šećera što čim prodre mjehure smiri u tihi šum, da bi opet zaiskrili u kriku za supstancom koja nije ništa drugo do sama kafa – raskošni pijevac mirisa i istočnjačkog muškog ponosa.

Skini džezvu s tihe vatre da nastaviš razgovor ruke, čiste od mirisa duhana i tinte, s prvim stvorenjem koje će od tog trenutka odrediti okus tvoga dana i luk tvoje sudbine: hoćeš li raditi ili izbjegavati ljude toga dana? Ono što izbija iz tog prvog pokreta i njegovog ritma, iz onoga što ga trgne iz svijeta sna proteklog dana i otkrije u tebi neku tajnu – oblikovaće identitet tvoga novog dana. 

Jer kafa, prva šolja kafe, ogledalo je ruke. A ruka koja pristavlja kafu otkriva
onoga koji je miješa. Zato je kafa javno čitanje otvorene knjige duše. Ona je čarobnica što razotkriva sve tajne koje će dan donijeti.
(...)

Znam svoju kafu, majčinu kafu i kafu svojih prijatelja. Raspoznajem ih izdaleka i znam njihove razlike. Nijedna kafa nije nalik drugoj; moja odbrana kafe zapravo je molba za samu različitost. Ne postoji okus koji bismo mogli nazvati „ukusom kafe”, jer kafa nije pojam, niti jedno jedinstveno tijelo. Ona nije apsolut. Svačija je kafa posebna, toliko posebna da po njenom ukusu prepoznajem nečiji rafinman i otmjenost duha.

Кafa s ukusom korijandera znači da u kuhinji domaćice vlada nered.

Кafa s ukusom soka od rogača znači da je domaćin škrt.

Кafa s aromom parfema znači da se gospođa previše bavi izgledom.

Кafa što u ustima nalikuje mahovini kazuje da ju je spravio infantilni ljevičar.

Кafa ustajalog ukusa, od tolikog prevrtanja u vreloj vodi, otkriva krajnjeg desničara.

A kafa u kojoj kardamom preplavi sve – znak je žene koja se skoro obogatila.

Nijedna kafa nije nalik drugoj. Svaka kuća ima svoju kafu, i svaka ruka svoju, jer nijedna duša nije kao druga. Кafu prepoznajem izdaleka: najprije ide ravnom linijom, zatim krivuda, vijuga, savija se, uzdahne, pa se na ravnim, kamenitim plohama i padinama obrće; obavije se oko hrasta, omekša, sklizne u jarugu (wadi), osvrne se i rastopi od čežnje da se popne na planinu. I penje se, rasipajući se u paučinastoj izmaglici pastirove frule koja je vraća svojoj prvoj kući.

Aroma kafe je povratak prvotnosti, priziv iskona: putovanje započeto hiljadama godina ranije, koje i danas traje. Кafa je mjesto. Кafa su pore kroz koje nutrina prodire napolje – razdvajanje koje spaja ono što se može sjediniti samo njenom aromom. Кafa nije za odbijanje od dojke. Naprotiv: kafa je dojka koja duboko hrani muškarce. Jutro rođeno iz gorkog ukusa. Mlijeko muževnosti. Кafa je geografija.


*Objavljeno u književnom časopisu [Polja](https://polja.rs/)*


Sjećanje za zaborav (Ḏākira li al-nisyān, 1987), predstavlja hibridno djelo
proze, memoara i lirske meditacije palestinskog pisca Mahmuda Derviša, nastalo u kontekstu izraelske agresije na Liban i opsade Bejruta. Smješteno u jedan dan, avgusta 1982. godine, ovo djelo pretvara neposredno iskustvo rata u filozofsku i poetsku refleksiju 

odlomak

Mahmud Derviš: Sjećanje na zaborav

Osloška trilogija Joachima Triera koju čine *Reprise* (2006), *Oslo, 31. August* (2011) i *The Worst Person in the World* (2021), jedno je od najvažnijih ostvarenja norveške i skandinavske kinematografije ikad. Ukoliko bi postojao geografski atlas filma i filmskih gradova, Oslo iz Trierovih filmova bi se na kinematografskoj karti svrstalo među ostale nezaobilazne tačke višeslojne dinamike na relaciji režiser-prostor, poput Scorcesea i New Yorka, Wong Kar-waia i Hong Konga, i Fellinija i Rima. 

Trierova trilogija preispituje šta za norvešku srednju klasu predstavlja prelaz iz mladosti u naizgled zrelije godine, u zapadnom Oslu, u svakoj od prve tri decenije 21-og vijeka. Posljednji od tri filma, *The Worst Person in the World*, učinio je Triera, ali i glavnu glumicu, Renate Reinsve, svjetski poznatima. Umnogome kršeći konvencije žanra romantične komedije, film iz perspektive djevojke na pragu tridesetih,  promišlja šta znači uspjeti u društvu gdje je sve naizgled savršeno i u državi gdje je, čini se, skoro pa nemoguće omanuti. 

Nagrada za najbolju žensku glumicu na festivalu u Cannesu, nominacija za Oskara za najbolji scenario i najbolji strani film, zacementirali su Trierov status kao jednog od najzanimljivih režisera današnjice i načinili od Renate Reinsve svjetsku zvijezdu. Hvalospjevi su pljuštali sa svih strana: Paul Thomas Anderson se nije libio da egzaltiranu Reinsve doslovce obori na crveni tepih, i izjavi da je *The Worst Person in the World* „najbolji film na svijetu.“ 

Nasuprot lokal-patriotizmu kada je u pitanju prostor dešavanja radnje kod Triera, gledajući širu sliku, njegovi filmovi se bave univerzalnim i vanvremenskim pitanjima, neomeđenih isključivo jednim mjestom. Uspomene i emocionalna struktura sjećanja, melanholija i nostalgija, protok vremena provučen kroz prizmu zlatnom svjetlošću okupanog Osla, centralne su teme Trierovog opusa. Veza između pamćenja i filma kao medija koji je u stanju ne samo da oblikuje pamćenje, već i da posluži kao katalizator i spona između ličnog i kolektivnog, jasno ukazuje na uticaj Tarkovskog, što je veza koju i Trier rado prihvata. Ništa manje važno nije ni pitanje ličnog identiteta, koji se kreira što kroz odnose sa drugima, što kroz povezanost sa prostorom-gradom i kroz spore promjene kojima je i sâm prostor vremenom podložan.

Trierov najnoviji film, *Affeksjonsverdi* (2025) (*Sentimentalna vrijednost*), estetski i tematski se umnogome naslanja na njegovo dosadašnje stvaralaštvo. Poznati sastojci su tu: glavni junak ili junakinja suočeni sa egzistencijalnim šta-ćemo-sad pitanjima koja im lebde iznad glave, komplikovana porodična dinamika, i breme ličnih sjećanja i uspomena koje su neraskidivno vezane za specifično mjesto. 

Međutim, za razliku od prethodnih ostvarenja, ovaj film nije toliko vezan za Oslo, koliko je utkan u određenu kuću u Oslu. Premisa je iduća: Stellan Skarsgård igra slavnog režisera (Gustav Borg) u poznim stvaralačkim godinama. Nakon smrti bivše žene, koju je ostavio zajedno sa dvije ćerke u svojoj rodnoj kući u Oslu dvadesetak godina ranije, *pater familias* se naprasno vraća u život svoje dvoje, sada odrasle djece. Sestre Nora (Renate Reinsve) i Agnes (Inga Ibsdotter Lilleaas) se ponovo sastaju sa ocem, što iznova otkriva čitav niz davno skrajnutih porodičnih trauma. Gustav želi da snima film o svojoj majci, u svojoj kući, i glavnu ulogu nudi starijoj ćerci Nori, koja je i sama glumica. Nakon što Nora odbije, Gustav ulogu dodjeljuje holivudskoj zvijezdi Rachel Kemp (Elle Fanning), čiji angažman obezbjeđuje finansiranje za film, ali i dodatno komplikuje krhku porodičnu dinamiku između oca i ćerki.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/lKbcKQN5Yrw?si=qZCDvJIoYSlDW93h" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Na prvu, može zvučati kao da je *Affeksjonsverdi* Trierov pretenciozni ego trip. Film o snimanju filma, obilje meta-momenata, intertekstualne reference, propitivanje uloge, mogućnosti, i granica filma kao medija, ukoliko se ne upakuju znalački, prijete da budu ništa drugo do samoljubiva pokazna vježba, pogotovo ako imamo u vidu činjenicu da na jednom nivou, *Affeksjonsverdi* funkcioniše kao lament nad neumitnim promjenama u filmskoj industriji. 

Međutim, upakovali su ga, malo je reći, znalački. Scenario koji su pisali Trier i njegov dugogodišnji saradnik Eskil Vogt je skoro pa savršen, bez nedorečenosti, repova, i neopravdano uvedenih motiva. O glumi kompletne postave bi se tek dali nanizati komplimenti, ali je činjenica da je Skarsgård ostvario vjerovatno najbolju ulogu u ovom periodu svoje karijere, a Reinsve svoju najbolju ulogu ikad; Nora je za nijansu kompleksniji lik od Julie iz *The Worst Person in the World*. Lilleaas i Fanning su takođe fantastične u ulogama stabilne mlađe sestre i holivudske glumice.

Affeksjonsverdi se može promatrati iz ugla *Netflixizacije* apsolutno svog sadržaja koji nam se danas nudi. Prije nekoliko dana, objavljeno je da je streaming gigant na pragu kupovine Warner Brothers studija za preko osamdeset milijardi dolara, što bi stvorilo dodatni monopol na filmskom i bioskopskom tržištu, koje je ionako već u dubokoj krizi. Trierov film, snimljen na 35 milimetara kao i svi njegovi filmovi do sada, prilično otvoreno problematizuje ovo raskršće epoha, i postavlja goruće pitanje šta znači pisati i stvarati filmove u doba sveprisutnog streamovanja, gdje nema nikakvih garancija da će istinski kvalitetni filmovi uopšte izboriti za finansiranje, a kamoli biti distribuirani i zaživjeti u bioskopima, što im i jeste prirodno stanište. 

Skarsgårdov lik, režiser koga je pregazilo vrijeme i koji kroz stvaralaštvo pokušava da protok vremena uspori i sačuva od zaborava ono što se sačuvati dâ, otvoreno komentariše problem bezličnosti i uniformisanosti novih produkcija. Umjesto svog dugogodišnjeg, ostarjelog bliskog saradnika, novi, mladi direktor fotografije na filmu, dodijeljen od strane Netflixa, šalje mu moodboardove poput onih na Pinterestu. Nije baš najjasnije ni kako će distribucija filma ići, niti da li će film ići u bioskope ili direktno na online platforme. 

U jednoj od zabavnijih scena, režiser svom devetogodišnjem unuku za Božić poklanja DVD kopije *Irreversible* Gaspara Noea i *The Piano Teacher* Michaela Hanekea, uz komentar da će ga ovi filmovi naučiti štošta o odnosima sa ženama. Ironično, DVD plejeri su postali puka relikvija, materijalni dokaz jedne prošle ere u istoriji filma, što možemo protumačiti kao komentar o prekarnom položaju arthouse filmova danas, bez obzira na sve Mubije, Criterion Closete, i Letterboxd-ove interneta. 

Utisak je, da je možda i najveći kvalitet ovog filma sklad između nivoa na kojima priča počiva. Bilo da ga gledamo kao porodičnu sagu proisteklu iz skandinavnske filmske tradicije, bilo kao estetski predivnu studiju o nostalgiji za djetinjstvom, bilo da ga gledamo kao zabadanje prsta u oko savremenim kanalima filmske produkcije i distribucije, *Affeksjonsverdi* je priča čiji su kraci uvezeni bez greške, uvodeći gledaoca u fantastičan svijet filmske umjetnosti u svom najčistijem, iskonskom smislu.

Iako su nominacije i nagrade često poprilično labav argument kada je u pitanju dokazivanje ili osporavanje kvaliteta i važnosti umjetničkog djela, mogu štošta pokazati glede cirkulacije datog djela i kulturnog zeitgeista u kojem ono nastaje i potom nastavlja da živi. Affeksjonsverdi je nominovan za osam Zlatnih globusa: najbolji film, najbolji scenario, najbolja režija, najbolji strani film, najbolja glavna glumica (Reinsve), najbolji sporedni glumac (Stellan Skarsgard), najbolja sporedna glumica (Ingedottir Lilleaas), najbolja sporedna glumica (Elle Fanning). 

Ukratko, nema ko se nije očešao o film a da nije zakučio neku nominaciju. A sezona Oskara tek slijedi. Iz tog ugla, festivalski uspjeh, ali i komercijalni uspjeh Affeksjonsverdi možemo posmatrati kao tračak nade za Film sa velikim F, što je, uostalom, i poruka samog filma: za umjetnost i Kvalitet se isplati boriti.



Sentimentalna vrijednost (Affeksjonsverdi)· Režija: Joachim Trier · Godina: 2025. 

nada filma

Nostalgija nasuprot Netflixu

Nije to samo neka „naša“ balkanska priča o lopovluku i korupciji, nego način na koji je kapitalizam posložio ekonomiju svuda

ZA STAN SPREMNI

Kakvi sve ekonomski ulozi stoje iza investicionog urbanizma?

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na sve moguće načine želi da zadrži svoju moć. To je normalno, očekivano, a donekle i legitimno, uprkos jasnim signalima da država Srbija ne funkcioniše. Vučićeve strategije opstanka dobrim su se dijelom iscrpile u zemlji, pa je njegov opseg djelovanja zahvatio susjede. Naročito je aktivan u BiH i Crnoj Gori, gdje računa na političku poslugu zakletu nad trobojkom, u ime mnogih iluzija svesrpske političke fikcije.

Vučić proizvodi krize na način koji Srbiju stavlja u ulogu žrtve i čuvarke nekakvog imaginarnog reda u regionu. Sve što takav govori susjedima, pasivno je agresivni ton kojim testira svoje kolege, ravna ih, omalovažava ili prosto kara.

Nedavno je poželio da sve države Zapadnog Balkana skupa pristupe EU. Premijer Crne Gore Milojko Spajić poslao je odgovor preko mreže X: Crna Gora je prva u redu za ulazak, a ostalima sve najbolje. Na to je Vučić rekao: „Prvo skoči, pa reci hop.“

Ima li Vučić kapaciteta da blokira put Crne Gore u EU? Kolika je šansa da preko profesionalnih srpskih poličara i episkopa SPC, izazove ozbiljnu krizu? 

Ovih dana jedan od najodanijih političkih i privatnih igrača na stolu Aleksandra Vučića, lider DNP Milan Knežević, igra ulogu zetskog Spartaka. Tačka teške muke je selo Botun, gdje je nacrtan kolektor, odobren od EU, pomognut njemačkim kreditom, ali neželjen u glavama lokalnog stanovništva koje decenijama trpi ekološke posljedice propalog Kombinata aluminijuma. Knežević to nezadovoljstvo koristi sa lakoćom seoskog hohštaplera, teorije zavjere slaže u laki deseterac, koordinira šatorsko naselje na licu mjesta, gdje su se seljani okupili da vlastima pokažu zube. To što je rijeka Morača, glavna ekološka žila zetske ravnice, zatrovana fekalnim otpadom iz glavnog grada, Kneževiću i čuvarima prirode nije problem.

Čini se da je ova kriza samo pokazna vježba. Uvijek na usluzi beogradskom patronu, popularni Pipun testira sposobnost sistema da se brani od prevrata i mjesnih buna, lokalnih požara i teške plemenske demagogije. Sve to isto, samo mnogo ozbiljnije i u mnogo većem i dalekosežnijem obimu, možemo očekivati kada Crna Gora priđe bliže Evropskoj uniji. 

Kad taj čas kucne, Knežević više neće biti glavni igrač, jer njegovi kapaciteti skakača ipak ne premašuju nivo kanalizacione mreže. Vučić bi stoga na šahovsko polje mogao izvesti makar dva jaka laufera, predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića i nekog iz prvog ešalona SPC (npr. mitropolita Metodija, koji je već pokazao svoju spremnost u aferi sa spomenikom ratnom zločincu Đurišiću). 

Ovim dvijema figurama može biti povjerena ozbiljna kriza, kraljica svih kriza, prećutni strah i jeza u samom srcu nacionalnog kompleksa – pogađate – Njegoševa kapela na Lovćenu.

Nije slučajno da Mandić i SPC uporno obnavljaju mantru o obnovi zavjetne kapele na lovćenskom vrhu, znajući da je riječ o identitetskom čvoru koji prijeti sukobom ozbiljnijim od onog koji se desio na Belvederu 2021. Ako politički ojača, ako na sljedećim izborima ostvari bolji rezultat, što se može očekivati, Mandić će biti kadar da još presudnije djeluje, crta i osmišljava političke sheme ispred nosa nesnađenog premijera Spajića, koji kaže da izbjegava „seoske teme“. 

A to što Spajić naziva „seoskim temama“ jesu ozbiljni ideološki i identitetski tuneli kroz koje crnogorsko društvo dolazi do svoje žalosne prirode, iracionalne tribalne zajednice nespremne za demokratska rješenja kakva zagovara EU. Naš poznanik sa početka priče, Aleksandar Vučić, to zna, kao što isto zna i Mandić. Pitanje je samo hoće li potonji odigrati ulogu klasičnog tastera, pokoriti se šefovim nalozima, ili će ga podmukla priroda političke procjene možda dovesti do neke vrste pregovora sa EU u kojima bi isposlovao svoj lični politički autoritet. 

Mandiću je bomba pri ruci, reklo bi se, ali sve češći sastanci sa EU funkcionerima, priča o “konzervativnoj hrišćanskoj Evropi”, dijeljenje slika lovćenske kapele britanskim parlamentarcima – sve to ukazuje da bi možda u odsudnom momentu mogao odustati od krize toliko potrebne Vučiću, i pokušati da iskoristi evropski tajming za vlastite ciljeve. Odmah da kažem, ne vjerujem da je takvo što moguće, ali od dugoga dana čovjek može da se ulijeni i prepusti cijelo biće maštanju.

Upravo to radi takozvana “crnogorska strana”, uglavnom mašta o prošlosti, u pauzama ritualnog haka-plesa i zaricanja neprijatelju. Nije međutim formirana nijedna radna grupa, ni pravi savjet, ni odbor za zaštitu Lovćena, koji bi problem Njegoševog mauzoleja preveli na engleski jezik, uključili svjetske mehanizme, pokrenuli pitanje zaštite Meštrovićevog arhitektonskog djela, itd. Nema vidljivog lobiranja za očuvanje građanskog bića Crne Gore, što mauzolej svakako jeste, i zbog čega narodnjacima i klerikalcima toliko smeta. Ništa se konkretno ne radi u cilju afirmacije građanske pozicije u cijeloj stvari, već se čeka da nacionalisti krenu, što obično znači tuču, ili da je već kasno.

Na kraju, pitanje motiva. Svakako da je jasan motiv jedne mračne vlasti kakva je Vučićeva da blokira uspjeh svog susjeda. Na putu ka članstvu Crna Gora će biti saplitana po lako predvidljivoj shemi. Koliko je mreža Vučićevog uticaja solidna i konzistentna – pitanje je; koliki je stepen operabilnosti i sluganstva i postoje li nivoi dogovora koje šef ne može kontrolisati – pitanje je na koje ne možemo dati potpun odgovor. Neka lokalna pragma, nekakav politički ćar na terenu, u boljem slučaju može prevagnuti, i ostaviti zlog demijurga na cjedilu. Ipak, da bi se vjerovalo u to, mora se vjerovati u političku emancipaciju Andrije Mandića, ili dijela SPC, što je ravno vjeri da će se Njegoš podići iz groba i udartiti šakom o sto. 

To nas vraća na početne pozicije, na botunsku liniju uživo, na lovćenski čistac već sjutra, đe bi se mogle sresti „dvije Crne Gore“ i pokazati koliko je EU daleko.



Čini se da je zetska situacija samo vježba, da na putu ka EU čekaju ozbiljnije krize

tačke ključanja

Danas Botun, sjutra Lovćen?

S politikologom Danilom Burzanovićem razgovarali smo o omladinskoj politici i ideološkoj upotrebi mladih.

Je li se partijska svijest, okovana u doba dekadencije Saveza komunista, promijenila? O čemu misle mladi partijski funkcioneri dok se kunu u Evropsku uniju?

Kao uvod u razgovor čućete kolaž snimaka sa jednog kampa Opštenarodne odbrane (ONO) na Žabljaku sedamdesetih godina 20. vijeka. Istorijski zapis filovali smo političkim parolama o EU integracijama i dobili zanimljivo jedinjenje.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/3pnakjc6EXM?si=F713T3yG6a1eK-WV" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Politički komesari, nekad i sad, zajedno na putu u istorijske pobjede