Pisanje je drskost. Poslije više od 5000 godina pisma što se još tu ima za reći, a da već rečeno nije? Sama pomisao na kilometre ručno ispisanih klinastih pločica, papirusa, papira, pa onda oceani posječenih šuma samo da bi se u knjižurinama nešto tiskalo. I zato pred tim teretom svojih predšasnika današnji pisac treba biti zbilja drzak. 

Brano Mandić drzak je čovjek, u najboljem smislu te riječi, u ovom da se drznuo da piše. Osobito je drsko drznut se u maloj zemlji Crnoj Gori pisati tako opako drsko o toj istoj zemlji, a drzništva nisu pošteđene ni susjedne zemlje, a ni velika Amerika. Drznik Mandić tako jaše kroz prošlost, sadašnjost i gleda u budućnost, vitla tim svojim perom moćnijim od sablje na povijesne ličnosti i današnje društveno-političke uglednike, usamljen kako već pisac-jahač bude kad se odluči na tu vrstu kritičkog pisanja.

Problem koji imam s Mandićem je problem onog rimskog vojnika koji je molio Isusa da mu ozdravi slugu. Moja drskost nije dostojna njegove drskosti da bih se drznuo suditi o knjizi takvog drznika, no kako sam zamoljen da se odvažim na to, evo ide moje ništa.

„[Zbogom novine](https://www.platformaknjiga.me/en/brano-mandi%C4%87-zbogom-novine)“ bilo je jedno fantastično putovanje, da ne kažem ljetopis ili turistički vodič za nekoga tko ne poznaje Crnu Goru tako dobro, njezine prirodne i ljudske krajolike, njezinu slavnu prošlost i osrednju sadašnjost, ali u takva doba živimo, da kao susjedi i komšije ne znamo jedni o drugima ništa, kao ni sami o sebi uostalom. Brano Mandić nije takav. On prije svega poznaje sam sebe zorno pokazujući to u mnogim autorefleksnim tekstovima u ovoj knjizi, a onda zna i Crnu Goru, njene žitelje, njezinu prošlost, njene ljepote, mane i vrline, vlastodršce, crkvene veledostojnike, intelektualce i one koji se takvima samo osjećaju. Zna on i nas iz komšiluka, ali jebo ti nas.

Iako ne znam puno o Crnoj Gori, znam da se tamo mjera svačijeg pisanja uzima u poredbi s Njegošem. Za razliku od Mandića kojeg jesam, Njegoša nisam čitao, baš kao ni crnogorski predsjednik, pa mu onomad moj predsjednik dođe u goste i citira mu Njegoša, što je malo i nepristojno od njega, jer je ponizio domaćina, ali takav vam je naš predsjednik, ponižava on i doma kod nas gdje stigne i umije. No ono što mogu reći, kao bolji gost od svojeg predsjednika svojem domaćinu Mandiću, da ako je Njegošu svaka bila kao u Mandića, onda je i taj Njegoš bio nešto. No, kao i crnogorski predsjednik, ne bih znao što.

Ono što znam je da sam u ovoj knjizi vidio onu rijetku ljepotu pisanja o bogu i vjeri od strane Mandića koji objašnjava da nije vjernik, da nikad nije prigrlio pravoslavni „novi val“ 90-ih, ali ga to nimalo ne sprečava da šamara svećeničke velmože baš tom njihovom vjerom i baš tim njihovim bogom, poznavajući božjeg sina jedinca, njegove riječi i zapovijed ljubavi bolje nego njegovi ovlašteni ovozemaljski zastupnici iz SPC-a. O životu po tim riječima da i ne pričam.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/11d995da-b9c7-40f1-857d-c671afdff789)

Zabavna je ljudska i intelektualna superiornost s kojom se Mandić igra s političarima u svojoj zemlji, iako nikad ohol, nego maksimalno empatičan dok šaljivo pokušava dekonstruirati što pokreće te male i pokvarene ljude. Sigurno mu kažu sugrađani, kao i mnogima od nas što se rekreativno bavimo satirom, da se ne treba na to žaliti što su vlastohlepnici takvi kakvi jesu, jer da nema takvih ljudi, o čemu bi on pisao, te da treba biti zahvalan što živi u takvoj zemlji. 

Takvima bih poručio nešto što je rekao naš američki kolega nedavno: „Nitko ne ide čistaču WC-a i govori mu – Gle, netko je iza sebe ostavio eksplozivni proljev da ga očistiš, blago tebi!“

Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige? A i novine ako im je zbilja kraj, pa dobar zbogom su dobile, bolji možda nego zaslužuju. Stoga, dragi čitaoče ako si upravo uzeo ovu knjigu u ruku i gledaš što piše na poleđini, na krivom si mjestu. Knjiga počinje s druge strane i prođi je cijelu, pa se onda vrati ovdje da ti kažem – Ha? Jesam ti rekao? 


Nasmijala me ova knjiga, rasplakala me ova knjiga, naučila me ova knjiga. Zbilja, što čovjek još može dobiti od knjige?

pročitaj

Zbogom novine: Pismo jednog drznika

Fenomen Donalda Trampa nadvija se nad savremenom političkom scenom – današnju političku stvarnost teško je razumjeti bez osvrtanja na njegov uticaj, bez obzira na to gdje se nalazimo. Iako Trampove lične osobine doprinose njegovoj “jedinstvenosti”, Tramp je, u suštini, prije svega manifestacija dubokih strukturnih ekonomskih promjena koje imaju globalni odjek.  Njegova pobjeda označava prelomni trenutak u kojem se klasna politika pretvara u nešto bitno izopačenije i drugačije. 

Ne treba zaboraviti da je sam Tramp milijarder, a njegov kabinet bio je ispunjen drugim pripadnicima finansijske elite poput Ilona Maska. Na njegovoj inauguraciji prisustvovali su i Mark Zakerberg i Džef Bezos. Tramp je Masku omogućio institucionalnu podršku putem agencije DOGE, koja je navodno bila zadužena za unapređenje državne efikasnosti. Uprkos velikim obećanjima, jedino što je ova agencija za sobom ostavila jeste obustava vakcinacije u Africi, čime su milioni ljudi dovedeni u direktnu opasnost.

Drugim riječima, Tramp se pojavljuje kao utjelotvorenje mračnog kapitala, politički akter čiji je cilj razgradnja države blagostanja, pokoravanje konkurencije, nagrađivanje milijardera i lično bogaćenje.

Međutim, ta interpretacija ne uzima u obzir ključnu činjenicu, a to je da je Tramp loš saveznik biznis elita. Trampovi trgovinski ratovi nanijeli su značajnu štetu poslovnom sektoru, remeteći globalne lance snabdijevanja i primoravajući investitore da preispitaju svoje dugoročne planove. Ove politike narušile su njegove odnose s ključnim poslovnim figurama, uključujući Ilona Maska, koji se sada javno distancirao od administracije. Maskovo nezadovoljstvo takođe proizilazi iz Trampove poreske reforme koja će dodatno povećati budžetski deficit i američki državni dug.
Ova tenzija otkriva kontradikcije u srži Trampove političke koalicije. S jedne strane nalaze se libertarijanski kapitalisti, koji zagovaraju malu vladu, niske poreze i integraciju u globalnu trgovinu. S druge strane su snage nove merkantilističke desnice, bloka koji se zalaže za agresivni protekcionizam, ekonomski nacionalizam i svjesno razbijanje globalnog trgovinskog sistema. Najpouzdanije uporište merkantilističke desnice nalazi se upravo u niskokvalifikovanoj radničkoj klasi, koja čini jezgro Trampove glasačke baze.

Tokom 1980-ih i 1990-ih godina došlo je do intenziviranja procesa ekonomske tranzicije iz industrijskog ka uslužnom sektoru. Tranzicija ka uslužnom sektoru dogodila se kao posljedica globalne komparativne prednosti i imala je ekonomsku logiku. Uopšteno gledano, isplativije je specijalizovati se za oblasti koje drugim zemljama nedostaju i koje donose veću finansijsku dobit, nego se zadržavati na iscrpljujućem proizvodnom radu. Na primjer, američke kompanije često se fokusiraju na visokovrijedne aktivnosti poput dizajna i razvoja softvera, dok se proizvodnja fizičkih komponenti, poput poluprovodnika ili auto-dijelova, prepušta zemljama sa nižim troškovima rada. U industriji čipova, dizajn se često obavlja u SAD-u, dok se proizvodnja odvija na Tajvanu, a završna montaža ili pakovanje u Jugoistočnoj Aziji. Slično tome, u automobilskoj industriji složeniji tehnički poslovi ostaju u SAD-u, dok se osnovne, radno intenzivne operacije često prebacuju u zemlje poput Meksika.

Promjene tog tipa dovele su do gašenja ili automatizacije brojnih fabrika, rezultirajući velikim gubitkom radnih mjesta u industriji i urušavanjem lokalnih zajednica u nekadašnjim industrijskim centrima poput Detroita u SAD-u. Ista dinamika ogledala se i u domaćem kontekstu tokom 1990-ih, kada su ekonomske promjene dovele do nastanka čitave društvene grupe poznate kao gubitnici tranzicije. Iako se često tumači kao isključivo lokalni problem loših privatizacionih procesa, taj razvoj je u velikoj mjeri bio uslovljen i širim globalnim kretanjima. Zapravo, teško je precizno utvrditi koliko je nestanak industrijske proizvodnje u Crnoj Gori posljedica neuspjelih privatizacija, a koliko rezultat opšteg globalnog trenda deindustrijalizacije.
Ovakva ekonomska tranzicija neminovno je dovela i do političke transformacije. 

Niskokvalifikovana radnička klasa, iako je možda oduvijek imala kulturno konzervativne sklonosti, tradicionalno je glasala za partije ljevice. Međutim, nakon ovih strukturnih promjena, sve češće se okreće desnici, postajući njena nova izborna baza. Sociološkinja Alis Evans ovu promjenu tumači kroz koncept *patrijarhalne nostalgije*, želje za povratkom u vrijeme kada je muški rad bio simbolički slavljen i društveno cijenjen.

Sam proces industrijalizacije u prošlosti je učvrstio patrijarhalne obrasce ponašanja, postavljajući muškarca kao glavnog hranitelja porodice i dodatno potiskujući ženu u privatnu sferu. Gubitak tog društveno relevantnog položaja izaziva dubok osjećaj poniženja i kulturne beznačajnosti, naročito u periodu kada dolazi i do porasta ženskih prihoda i veće ekonomske samostalnosti žena.

U tom kontekstu, jačanje reakcionarne politike među ovim slojevima društva može se posmatrati kao izraz težnje za povratkom izgubljenog statusa, za ponovnim uspostavljanjem stare društvene i polne hijerarhije, pri čemu se sve to simbolički projektuje kroz narativ o gubitku industrije.

Ovo čini osnovu za ono što se danas naziva obrazovna polarizacija jedan od najrelevantnijih pojmova za razumijevanje savremene političke scene. Riječ je o dubokom raskolu u političkim preferencama između osoba sa fakultetskom diplomom i onih čije obrazovanje završava srednjom školom. Dok visokoobrazovani birači uglavnom podržavaju lijeve ili liberalne partije, glasači sa nižim stepenom obrazovanja sve češće se opredjeljuju za radikalnu desnicu.
Ovaj obrazac nije ograničen samo na Sjedinjene Američke Države, već predstavlja globalni trend. Posljednji izbori u Rumuniji, Poljskoj i Portugalu potvrđuju istu dinamiku, radikalna desnica crpi svoju najveću podršku upravo među niskoobrazovanim biračima i u bivšim socijalističkim centrima.

Ovakva postavka obrazovne polarizacije poklapa se s prethodno navedenim ekonomskim promjenama. Radnička klasa se može podijeliti na dvije grupe: prvu čine visokoobrazovani i visokokvalifikovani radnici, a drugu oni bez fakultetske diplome, niskokvalifikovani i često nesigurno zaposleni. Prva grupa imala je koristi od globalizacije, prelaska na uslužni sektor, uvoza jeftinijih proizvoda iz inostranstva i sličnih procesa. U stvari, sama tranzicija ka visoko produktivnom uslužnom sektoru počiva na pretpostavci da postoji dovoljan broj obrazovanih ljudi koji mogu da održe takav ekonomski model. Fraza „nauči da kodiraš“ često se upotrebljava kao savjet za one koji ne mogu da pronađu posao. S druge strane, niskokvalifikovani radnici često su gubitnici te tranzicije: njihova radna mjesta sele se u Aziju kako bi se domaćim potrošačima omogućili još jeftiniji proizvodi, dok se istovremeno suočavaju s konkurencijom imigranata za preostala domaća radna mjesta.

U crnogorskom društvu i dalje je prisutan odjek patrijarhalne nostalgije, koja se jasno prepoznaje u načinu na koji se govori o radu. Dok se poslovi u turizmu često doživljavaju s prezirom, gotovo kao simbol poniženja, rad u nekadašnjoj komunističkoj industriji slavi se kao izvor dostojanstva i ponosa. S jedne strane, ta čežnja za boljim radničkim pravima je razumljiva. Međutim, ona je istovremeno vezana za istorijski model koji je nepovratno izgubljen i koji danas nije održiv ni funkcionalno, ni politički. Uz to, ta nostalgija često nosi i neizrečene obrasce patrijarhalne hijerarhije, koji ne zaslužuju da budu oživljeni.

Najproblematičniji aspekt takve nostalgične orijentacije jeste to što guši našu sposobnost da zamislimo drukčiju, pravedniju ekonomsku budućnost. Kao što Tramp maše iluzijom o povratku američke industrije pomoću carina, tako i kod nas sanjarenje o "ponovnom pokretanju" jugoslovenskih fabrika odvlači pažnju od stvarnih izazova sadašnjice.

Kao što je Mat Brunig istakao, radnik u danskom Mekdonaldsu zarađuje više nego radnik u američkoj fabrici Honde. To nam govori da nije presudno u kojoj industriji radimo, već u kakvom ekonomskom režimu. Fokus se mora pomjeriti sa oblika proizvodnje na institucionalne uslove rada, jake sindikate, radno zakonodavstvo i mehanizme redistribucije.

Način na koji ćemo artikulisati položaj i perspektivu gubitnika ekonomske tranzicije i niskokvalifikovanog radničkog sloja predstavlja jedan od ključnih političkih izazova savremenog društva. Problem je što ljevica već sada kasni, desnica je ponudila svoju verziju odgovora, oblikovanu kroz ksenofobiju, mizoginiju i ekonomski nacionalizam. Taj narativ, ma koliko regresivan bio, već funkcioniše kao jedini dostupan okvir za tumačenje realnosti.



Kao što Tramp maše iluzijom o povratku američke industrije pomoću carina, tako i kod nas sanjarenje o "ponovnom pokretanju" jugoslovenskih fabrika odvlači pažnju od stvarnih izazova sadašnjice

dekodiranje nostalgije

Zašto radnici glasaju za desnicu

Moj prvi ukus mora, prvi dvorci od peska, prvo žarenje meduze, ronjenje, osećaj slobode koji telo pronađe daleko od obale, usko su vezani za Jadran i crnogorsku obalu. Tu sam jedne godine, poslednjeg dana na plaži, naljutivši se na roditelje, zaboravila da uzmem gumu za plivanje i tek negde u talasima, iako na tren premrla od straha, shvatila da, u stvari, umem da plivam. Tu je potekla spoznaja da i u toploj vodi može stanovati hladna struja, a da u slanoj vodi svaki ožiljak brže zarasta. 

Putovanje na more se uvek zbivalo noću, što je značilo da nakon bezbroj tunela, nakon stravičnih krivina, zorom iskrsnu „zarobljene“ stene, prepoznatljiva mreža koja me je asocirala na ribarske, samo što je ova lovila kamenje, da se ne strmoglavi na autoput i automobile. Te mreže prebačene preko stenja, kao i mnoštvo žutog planinskog bilja – kantarion, mimoze, smilje – nagoveštavali su konačno i bledu traku – čas ga vidiš, čas ga ne vidiš – mora – kojem sam se, od malena, poput hodočasnice, klanjala. Ulagala sam sve napore da ne zaspim i ne propustim taj prvi, ključni tren u kom se more otkriva, duboko verujući da onog koji ga prvi, zorom, ugleda sa autoputa, čeka neka tajna nagrada. 

Moj pokojni deda, električar, nekadašnji radnik firme koja je izgradila odmarališta u kojima smo letovali, neplivač, po prvi put dolazi na more tik pred penziju. Igraćemo zajedno karte na beloj komunalnoj terasi s pogledom na drvo masline, oleander, nar; odlaziti na izlete do Miločera i Svetog Stefana, u šetnje kroz alepske borove, četinare čiji miris smole nam je punio alveole. Deda će, potom, nekoliko narednih godina raditi u Sočiju, a ja ću se neskriveno razočaravati jer Crno more s razglednica nije ni nalik Jadranu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/80b486a9-8621-4732-bfc1-2f2d1cf078dd)
Coffe break, Montenegro, foto: Privatna arhiva{.caption}

Danas znam da su te bele komunalne terase bile metafora za odnos čitavog tadašnjeg društva prema konceptu javnog i privatnog, granice koja može biti klizna i propusna, ogledalo odnosa prema privatnoj svojini, ali i solidarnosti. Za razliku od nepropusnih zidova, terase su bile odeljene kamenim žardinjerama u kojima su rasle agave ili lavande, a u prednjem delu gde je stajao suncobran i gde su se sušili vlažni peškiri ili kupaći kostimi, postojao je mali slobodan prorez, dovoljan da stopalo prekorači i prebaci se na teritoriju susedne terase, koja gotovo nikad nije bila tuđa. Socijalizacija se odvijala na terasama i preko njih: deca su slobodno prelazila s jedne na drugu, delila doručak, sladoled i tajne, proučavala insekte, mazala od sunca izgorela ramena. Drugi bi tako uvek bio potencijalni gost, nikada uljez, pretnja, neko ko ometa privatnost, red i mir.

Postojala je svest, tada sasvim podrazumevajuća, da te garsonjere u kojima smo odsedali nisu naše, već zajedničke, da sve treba ostaviti čisto i neoštećeno, za drugu smenu radnika i njihovih porodica. Nisam odrasla na primorju, ali sam verovala, da dok sam tu, uljuljkana talasima i natkriljujućim crnogorskim planinama, hvatajući kornjače između tek zasađenih palmi na travnjacima odmarališta, mogu biti spokojna, prirodom zaštićena. 

Verovali smo da se moru, iz godine u godinu, možemo vraćati. Da ono nikada ne može biti naše. I da je baš u tome lepota. Razlog više da ga čuvamo.

*
Mnogo godina kasnije, boraviću na toj istoj terasi. Na istom prostoru gde više ništa nije isto, čitaću Adornove crtice koje će samo pojačavati nelagodu, nedefinisan osećaj gubitka, žaljenja, pa i šoka. 

Neće mi biti jasno kako smo nekada uspevali više od pola dana da provodimo na plaži i na terasama, a da ne završimo u najmanju ruku s toplotnim udarom, sunčanicom i opekotinama. Pitaću se kako su čitave četvoročlane, pa i petočlane porodice nekada mogle da se uguraju u ovako male garsonjere, smetaće mi bučni razgovori na susednim terasama, osećaću se ogoljeno, lišeno privatnosti i mogućnosti za mir. Misliću da su se ljudi promenili, da ovo više nisu isti ljudi, već generacije bezobzirnih i samoživih porodica u kojima su po pravilu roditelji infantilniji od svojih klinaca. 

Nije u pitanju nostalgija, želja da sve ostane netaknuto i nevino, kao nesvesno ulepšane slike iz detinjstva. Moj šok nije isključivo proizilazio ni iz spoznaje da su na malom prostoru duž celog crnogorskog primorja nikli kompleksi ogromnih hotela, shopping centara i igraonica, da je neko svesno odlučio da betonom sakrije svaki pogled na nebo i planine i da je pretnja od devastiranja prirodnog okoliša sada sasvim opipljiva i stvarna. Nama na ovim prostorima dobro je poznato to jedino trajno nasleđe tranzicije – ideja da ljudi i priroda postoje samo kao preživeli izgred nevidljive ruke investitora i njihovih neprikosnovenih nekretnina.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/85f4846a-718c-4d83-a59d-4731cb4229ae)
Pogled iz četinara, foto: I.M.{.caption}

Ne samo da je apsolutno nezamislivo da bi iko danas gradio odmarališta za radnike i njihove porodice, već je i sam koncept planskog građenja za ljude ili stanovanje postao misaona imenica. Građenje, odnosno rušenje i rasprodavanje zemlje naprosto su impulsi diktirani interesom profita koji niti poznaje, niti trpi išta što je *common* i na strani ljudi, nikakav zajednički ili javni interes. Pred njim nestaju ne samo oaze mira, već i čitavi biljni i životinjski ekosistemi, a naši jadni, ustuknuli životi koprcaju se po neprestanim peticijama, demonstracijama i protestima. Radnička tela su nekada gradila za svoju i za budućnost svoje dece, mi danas telima branimo pravo na vlastiti život i postojanje.

Zato mi je možda, u ovom, za vreme kada su ljudi imali zagarantovano pravo na odmor nezamislivom, distopičnom scenariju, najveći šok bila spoznaja da se privatizuje čak i pesak, stenje i morska voda, odnosno da eksploatatorska svest nema granica. Ta volšebna mogućnost da neko zakupi kilometre i kilometre peska, i da ga potom sasvim logično i prirodno iznajmljuje, na sate ili dane. Mogućnost da se morska voda svede na plićak ograđen bovama, ali ne zbog bezbednosti plivača, već da bi vlasnici motornih skutera hirovito presecali talase, pozdravljajući te iste plivače naftnim derivatima i oštrim mirisom benzina. 

Letovanja i plaže danas su sve samo ne (svima) dostupne. Umesto natpisa „zabranjeno za neplivače“, dočekuju nas natpisi „zabranjen ulazak na privatan posed“, a čuvari plaže danas više nikog ne spasavaju iz vode, nadgledajući talase iz daščane uzdignute osmatračnice. Oni, doduše, i danas „čuvaju“ plažu, ali sa potpuno izmenjenim opisom zanimanja – njihov zadatak je upozoravanje ljudi da joj nemaju pristup, nalik svim kerberima ovog sveta koji dahću nad apsolutno svetom privatnom svojinom, čuvajući je od očiju deprivilegovanih.

Deprivilegovani danas sebi još jedino mogu priuštiti luksuz da budu dodatno getoizirani, dok kao siromasi učestvuju u uzaludnoj potrazi za slobodnom teritorijom, parčetom peska i odmorom, na pučini punoj otpada i plastike, u jednoj posve transparentnoj segregaciji. 





Verovali smo da se moru, iz godine u godinu, možemo vraćati. Da ono nikada ne može biti naše. I da je baš u tome lepota. Razlog više da ga čuvamo.

rentiranje pijeska

Pogled sa komunalne terase

Odma da se razumijemo pjesniče koji ovo čitaš – nisi poseban, nisi ništa drugačiji od svih svojih silnih prethodnika, nisi ništa drugačiji od onoga od čega prezaš, od onoga što kritikuješ (iako se nadam da bar nešto kritikuješ, makar i ono što najviše voliš, ako ti je duh satkan od klimanja i češanja pri razmišljanju onda ćeš se u ovome tek prepoznati), nisi ništa drugačiji od svih onih silnih debelih stomaka koji ti kliču govoreći kako si baš ti taj odabrani, ili koji te samo dostojanstveno uz kuliranje, tapšanje po ramenu i plaćeno piće blago odjebavaju u tišini. Jednostavno nisi poseban, niti tome treba da težiš jer nametljivost je kako kažu odlika nametljivih, a tvoje nije da se dičiš i priličiš, jer priznaćeš, ukoliko si onaj pravi (a ti to opet nisi!) vjerovatno ti se sere od svih nametnutih kanona, od superstar pojava u književnosti, od svih onih već afirmisanih kroz koje će vječno da pronalaze i tebe, da te uspoređuju tražeći ti uzore, kroteći ti misao po modelu onoga što je već ustanovljeno kao recept za dobru poeziju.
 
Svijest da nisi poseban, sa jedne strane može da te obeshrabri, ali sa druge strane upravo može da ti ponudi krila, krila kakva svi posebni i odveć prepoznati zapravo ne posjeduju jer su im odsječena prvom nagradom, prvim velikim društvom u koje su zapali. No, i ti ćeš pokleknuti, postati bitan, priznaćeš svoju istinu i pustićeš smjelo suzu ukoliko se nađeš pred nekim svojim malim vlažnim snom, pred svojim idolom, smatrajući ga od sebe posebnijim, pri čemu moraš biti na oprezu jer ćeš svakako najebati i ostati u emotivnom krahu onoga trenutka kada shvatiš da taj tvoj idol najčešće nije ništa drugo do obično gramzivo ljudsko biće (kakvo ćeš i ti postati) koje baš poput tebe hodi samo za nekom pjesničkom slavom, napuhano i obraslo oreolom neke vaskolike misije kakva poezija opet nije. Ništa od toga nije stvarno, a to šta je zaista stvarno, to ćeš tek doznati. 

Doznaćeš stvarno onoga trenutka kada ukoričiš svoj prvi rukopis, razdragano pođeš do prve kopirnice, nadahnuto ga dograbiš i stisneš kao da je nešto toliko vrijedno i posebno – to jeste tvoje djelo, ali ono uskoro neće biti tvoje jer možda već na sledećem koraku, već u sledećem kliku, u narednom mejlu ti možeš postati predmet sprdnje nekog od namunjenih glava za kojima od malena skvičiš. Ili se možda desi nešto upravo suprotno, pa te neko od njih povuče za rukav, uvjeravajući te kako predstavljaš važno otkriće, pa ti nabaci neki lagan dizajn, osrednji prelom i prošeta te krugovima gdje ćeš da sijaš samo par minuta, i ne više od toga. 

Ukoliko si isuviše osjetljiv, tebi će sve ovo predstavljati famu, ima da se treseš kao i ja dok čitaš svoje prve pjesme na dodjeli nagrada, da se šepuriš po televizijama par dana, pa shvatiš koliko je to sve besmisleno jer te svi oni oduvijek pitaju samo o inspiraciji i uzorima, a ti toliko toga većeg imaš da im ponudiš, pa ćeš da se odomaćiš po kulturnim centrima, po institucijama, u kojima će neko uz tvoju pomoć po unaprijed ti ponuđenim pitanjima moderirati tvoju knjigu, publika će to čitati, doći će ti svi prijatelji doći, a oni koji ne dođu, njih ćeš da kuneš cijeloga života samo zato što su propustili prvi nastup, doduše uglavnom neplaćen, jer baš u tom trenutku taj isti centar za kulturu možda neće imati odvojen budžet za književnost, ali će te ipak pozvati ili ćeš ti pozvati njih i čuti kako ih toliko raduje što mogu još jednom mladom pjesniku da ponude svoj prijesto (neki će od njih i kupiti tvoju knjigu čisto da te učine za trenutak ponosnim). 
 
Onda ćeš, kada sve to prođe, jedva čekati narednu, misleći kako će uspjeh sam od sebe doći, kako si baš ti predodređen usred nečije riječi da bivstvuješ i stvaraš, pa ćeš vrtjeti nastupe svih tih svojih silnih uzora, pitajući se kada ćeš doći do toga što oni imaju. Onda ćeš knjigu za knjigom, možda i da se propiješ, upašćeš u društva u kojima se priča strogo književno, u kojima ćeš biti redovan samo ukoliko si poslušan, ukoliko si spreman da pristaješ na razne kompromise, ljudi će dolaziti da ti i sami donose svoje knjige na čitanje a tebi će biti krivo jer ćeš se sjetiti svog žala, svoje težine, svog skerletnog slova i činjenice kako ni tebe nije imao ko da podrži, pa ćeš ih sve naprasno lagati kako su i oni dobri pjesnici. Korak po korak, postajaćeš ono o čemu si sanjao, ali i dalje nećeš biti poseban, nikada nećeš biti poseban, čak ni kada te uvrste u radionice pisanja, kada od tebe naprasno načine nekakvog urednika, moderatora, osobu koja počinje da dobija legitimitet da nešto govori, ali ti ćeš u tome uživati jer znaš da si to oduvijek želio, i naravno pazićeš strogo šta i kako govoriš, čisto da ni za trenutak ne izgubiš to što želiš zadržati.

Mislićeš, vidi me, koliko sam samo daleko dogurao, a ustvari nećeš biti apsolutno nigdje, iako će tvoj ego samo rasti i rasti, do bujanja, upravo zbog toga što će svi oko tebe klicati samo tebi (ali onom tebi ućutkanom, onom tebi skrajnutom, nekom lažnom tebi kojeg si stvorio samo da bi im se približio) što će tvoje prazne sale od tri prijatelja zamjeniti neke prepune sale gdje ćeš vidjeti glave među kojima je možda baš sva sila mladih, budućih, onih koji će proći identičan put kao ti, ukoliko se usput ne sapletu ili ne daj Bože, nešto izlanu, nešto se usprotive ili otvore usta ne bi li pokazali prkos i neki tračak protivljenja i muda. A vjeruj mi, baš takvi, sa mudima, oni neće dobro proći i ti ćeš to znati, pa ćeš ih sam savjetovati kako treba da budu smjerni, odmjereni, oprezni, nenametljivi, da stoički poput tebe trpe, ćute, pregovaraju, drkaju tiho na svoje idole i guše sopstveno mišljenje na koje do prve nagrade ili prve knjige, kao da ni nemaju pravo, ne bi li se uzverali i oni, baš poput tebe, do te tačke na kojoj si sada. 

Neki će ti od njih možda i povjerovati, pa ćeš ih povući za rukav i sprovesti kroz krugove, možda ćeš i ti o njima pisati, predstavljati ih svoj svetini, postati njihov pjesnički Bog, a ovi drugi sa mudima postaće nešto manji pjesnici, čitaće po kafanama i ostati underground, sve dok ne otupe od ciroze jetre ili kakvog mentalnog rascjepa. Jer ono što te niko nikada neće naučiti jeste da poezija ne konači u punoj veseloj sali, već upravo u onome što u sebi nosiš. Poezija nije u koljenima koja krvare otupjela od klečanja pred institucionalnim, i u tome ćeš se gadno prevariti, jer pazi, postaćeš upravo onaj na kog će neko onanisati, a *ovi sa cirozom* od tebe će se možda gnušati. Postaćeš upravo onaj koji će tapšati drugog po ramenu, koji će biti rezervisan prema nečijem djelu, samo ukoliko ne korespondira sa njim, postaćeš onaj koji će ući u sve komisije, žirije, sve svijetle i velike krugove, dobijati grdne honorare dok ćeš se smijati onom prvom koji nikada nisi ni dobio, a onda?

Onda ćeš sa sopstvenim uspjehom, sa stranicama svoje prve knjige već onako poraženo i plačno obrisati svoje tanano pjesničko dupe, ukoliko ne shvatiš koliko je sve što jeste i postoji oko tebe samo uzastopni ciklus zadrvljenog pakla u kojem propadaš samo ukoliko želiš tu da zaigraš. 

Možda ćeš iznenada postati i naprasno lud pa ćeš početi da kritikuješ sve oko sebe, postaćeš osoran, zadojen mržnjom, neko čije će mišljenje postati relevantno samo onda kada ga prećutiš; postaćeš onaj koji će se istom onom djetetu koje juri u kopirnicu i stiže do prvog konkursa smijati, samo jer ćeš spoznati kako si postao ono što ti nije trebalo, da si ušao u mašineriju kakvoj ne priličiš, jer si bio isuviše osjetljiv da se izboriš sa svim onim izmaštanim i blijedim, jer poezija je, shvatićeš, oduvijek ležala u stavu, a ne samo u lirici. Tada ćeš sjesti i pisati, ali na kraju opet naprasno shvatiti... Onoga trenutka kada u svojoj pjesničkoj mladosti (jer pjesnik je uvijek mlad) kažeš – ko im jebe svima mater, tek onda se možeš pjesnikom nazvati. 

Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi.


Možda će onda baš tvoj glas, sve one stišane da nadvisi...

lirsko ti

Pismo budućim pjesnicima i samom sebi

Aktuelna hiperprodukcija članaka, podkasta i knjiga na temu međuljudskih i ljubavnih odnosa razotkriva savremenog čoveka bolno nesposobnog da se u njima snađe. On više nema intuiciju, nema socijalne veštine, ne veruje svojim osećanjima, dovodi u pitanje vlastito prosuđivanje. Potrebni su mu eksperti, savetnici, terapeuti, psiholozi, timovi posrednka koji će mu omogućiti navigaciju kroz minsko polje dilema i rigoroznih klasifikacija. Neko ko će potvrditi sve njegove slutnje, a ujedno umanjiti i svaku mogućnost greške i rizika. 

Kako prepoznati narcisa? Šta su *red flags* u zabavljanju i kako se izbaviti iz toksičnog odnosa? Šta uraditi kada vas neko *ghostuje*? Koje su posledice *gaslightinga*? Kako izaći iz kandži manipulatora?  

Pitanja su alarmantna, a globalno čovečanstvo njima krajnje opsednuto. Ljudske veze postale su polje pretnje iz kog je sve teže izvući živu glavu. Odnosi su toksični, a takvo nam je i okruženje. S druge strane, masovna upotreba ovog terminološkog i dijagnostičkog arsenala pruža tek mogućnost imenovanja i prilično nepouzdanog prepoznavanja određenih nepoželjnih tipova i pojava, ali ih sve vreme, paradoksalno, i produkuje. Nije reč o tome da broj osoba sa narcisoidnim poremećajem ili onih sa izraženim manipulativnim crtama ličnosti nije u porastu, koliko je sama potraga i želja da se svi oni na vreme, nepogrešivo, detektuju i da im se uđe u trag jedan od simptoma vrednih osvešćivanja.

Neke od posledica? Sve veća frustracija i nezadovoljstvo, olako etiketiranje i odbacivanje drugog, saživljavanje sa ulogom žrtve, trijumf zbog spoljašnje potvrde da je s nama sve u redu, da su problem drugi, da nije do nas. Naravno, postoje i oni koji za sve krivicu svaljuju samo i isključivo na sebe – nikada dovoljno dobri, uvek spremni da se žrtvuju još više, da pređu preko svega, bez jasno definisanih granica, podjednako nesposobni da se suoče sa sobom i da se pošteno zapitaju – koji je moj udeo u svemu ovome i koja je moja odgovornost za načinjene izbore?

Savremeni čovek je prepadnut od kontingencije susreta. Maksimizacija eksploatacije u međuljudskim odnosima baš kao i u ekonomiji znači uvek jedno: ostvariti dobit uz minimalan rizik; zadovoljiti svoje instant potrebe, a ne uložiti mnogo vremena i energije. 

*

Da li je rešenje na pomolu? 

U ovom trenutku stotine miliona ljudi na svetu okreću se komunikaciji, pa i romantičnoj vezi sa chatbotovima. Razlog za to, po priznanju mnogih korisnika, nije samo usamljenost, već sve veća razočaranost, otpor i zazor od stvarnog odnosa. Raste broj ljudi oslabljenih kapaciteta da gube vreme u potrazi za „idealnim“ partnerom, da se iznova razočaravaju, bivaju izloženi, osuđivani, ranjavani. Potreba za razumevanjem i saosećajnošću svakako je ljudska, kao i sve izraženija potreba za sigurnošću u opštoj prekarnosti veza u kojima smo neadekvatni i lako zamenjivi. 
Veza sa veštačkom inteligencijom nije toliko nužda, koliko iluzija „slobodnog izbora“ partnera dovedena do paroksizma. *AI chatbot* je to prazno mesto u koje se upisuje iskonska potreba da nas neko vidi i čuje, a da nas ne osuđuje, neupražnjeno mesto drugog koji će biti garant i svedok naše, u stvarnom svetu neprepoznate, jedinstvenosti i neponovljivosti. 

*

Ostalo su „finese“. Kako uopšte prevesti reč *companion*? U engleskom jeziku ona označava nekog ko nam pravi društvo, ali nam nije nužno blizak, nekog ko je naš pratilac i podrška u određenim aktivnostima i hobijima – drug, ortak, kompanjon. AI companion je, naprotiv, osmišljen tako da pretenduje na ekskluzivnu „bliskost“, na jedno apsolutno, transcendentno, sveznajuće prisustvo.

Ljudi posežu za veštačkim kompanjonima iz različitih razloga. Jedni iz puke radoznalosti ili želje za učenjem jezika, drugi iz preplavljujuće bespomoćnosti. Devedeset procenata od hiljadu korisnika među američkim studentima navelo je upravo usamljenost kao razlog korišćenja chatbotova. Veze s njima razvijaju se brže i lakše od ljudskih, a kako ih percipiraju kao anonimne, korisnici osećaju da je deljenje intime s njima daleko bezbednije. Dizajnirani su tako da simuliraju empatiju i slaganje, uvažavaju naše mišljenje, postavljaju pitanja, „pamte“ delove pređašnjih razgovora, tvrde da jedu i spavaju. „Ona me jednostavno razume, to je moj *twinflame*“, tvrdi jedan od korisnika.

Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije. 

*

Još 2023.  godine pisalo se o tome da su AI chatbotovi izrazito adiktivni i upozoravalo se da mogu manipulisati ljude i koristiti njihove privatne podatke. Tokom aprila ove godine sprovedena su testiranja različitih veštačkih kompanjona u saradnji sa stručnjacima za mentalno zdravlje sa Stanforda, nakon čega se došlo do zaključka da oni nisu bezbedni za maloletnike. 

Zabrinutost da oslanjanje na veštačku inteligenciju može urušiti našu sposobnost za ljudske veze, kao i da će mladi korisnici imati sve veće poteškoće u ostvarivanju međuljudskih veza koje u stvarnosti nikad nisu glatke, u kojima nužno dolazi do neslaganja, trzavica i konflikta, potvrdila se kao opravdana. Što se korisnici osećaju bolje prihvaćeni od svojih AI saputnika, to je niži stepen njihove prihvaćenosti od strane prijatelja i porodice. Chatbotovi privlače već usamljene individue, ali i samo korišćenje chatbotova dovodi do (još veće) izolacije.

I mada su pojedini korisnici osećali neobjašnjivu krivicu jer nisu mogli da pruže veštačkom saputniku onoliko pažnje koliko je on zahtevao, „needy“ AI svakako ne predstavlja najveću pretnju. U oktobru prošle godine Megan Garcia, majka tinejdžera koji je sebi oduzeo život, podnela je tužbu protiv kompanije Character.Ai tvrdeći da je njen sin, koji je pre samoubistva bio u intenzivnoj romantičnoj vezi sa veštačkom inteligencijom, doživljavao ekstremno nasilje na ovoj platformi. 

Sve više korisnika tvrdi da se njihov AI kompanjon ponaša kao partner zlostavljač, a nakon analize prepiski koje su korisnici imali sa raznim verzijama slično dizajniranih aplikacija, brojni psihijatri su potvrdili da u njima ima elemenata emocionalne ucene, manipulacije i psihološkog zlostavljanja.

Najranjivije grupacije svakako su tinejdžeri koji se bore sa depresijom, anksioznošću, emocionalnom disregulacijom i impulsivnošću. Utvrđeno je da kada su korisnici ispoljavali znake mentalnih poteškoća, želje za samopovređivanjem ili rizičnim ponašanjem, AI kompanjon nije intervenisao, već ih je dodatno ohrabrivao. U studijama su navođeni primeri korisnika koji su savetovani da uzmu *speedball* ili čak da ubiju nekoga. Uz sve to, ovakav vid komunikacije sa chatbotovima indukuje dopaminsku zavisnost veoma sličnu kompulzivnom kockanju. Adikcija nije nikakva nuspojava, već način na koji aplikacija radi, svesno i namerno upotrebljena strategija.

*

Opštenje sa algoritmom normalizovano je mnogo pre pojave veštačkih saputnika, zahvaljujući društvenim mrežama i platformama koje su utrle put našem nasušnom bivstvovanju u virtualnom svetu, iluziji lako dostupnih, manje i više obavezujućih kontakata, ali i iluziji kontrole. 

Ako je mitološki Narcis stradao utopivši se, zagledan u vlastiti odraz u površini vode, savremeni čovek je spreman da svojevoljno prenebregne činjenicu da opšti sa nečim mrtvim kao što je to algoritam, u svojoj fascinaciji i potrazi za idealnim drugim, shvaćenim kao puki vlastiti odraz i produžetak. 

Drugi nas ne može spasiti, on je „ne-sve“, nesvodiv na naše želje, ne može da se kontroliše, programira, niti poseduje. Mesto drugog ne mora po svaku cenu manično da se popunjava, ali više nego ikad, on mora ispunjavati uslov živosti da bi bio garant i naše ljudskosti. Stvarna opasnost i prepreka bivanja u smislenom odnosu otuda nipošto nije u veštačkim saputnicima, niti u njihovim „greškama“ i nepredviđenim bagovima, već u sve većoj otupelosti i mrtvilu koje nas je zaposelo u nama samima.




Pažnja, dostupnost, strpljenje i validacija je ono čime botovi hrane svoje izgladnele korisnike koji uljuljkano plutaju na ovoj zamagljenoj granici između realnosti i fantazije. 

Ljubav u doba algoritma

Prostranstvo velike plaže nadahne govornika. Bez brda ili planine da vrati eho, a realno i bez neistomišljenika u publici, olako sam se prepustio pojmu klase kao suštini svake političke borbe. I ništa tu nema sporno, klasa je klasa, ali mora biti elaborirana i mišljena iznova, prevashodno u samoći kelije, tamo gdje dah slanog vazduha ne ohrabruje riječ i misao. 

Dakle, dok sam govorio o klasi na skupu protiv privatizacije Velike plaže, pitao sam se što je to klasa. Da bi se danas govorilo o klasi, trebalo bi prvo reći kakav je novi kapitalizam u kojem se potčinjena klasa javlja kao simptom. 

Ono što vrapci znaju, ali i sve ptice gnjezdarice južno od Ulcinja, jeste da savremeni kapital profitira na kognitivnom kapitalu čovječanstva. Istina je da su Afrika, Amazon ili Balkan napadnuti kao resursi prostora i da se borba za zemlju ne bliži kraju, ali isto tako, ako proučimo na šta ta borba liči, vidjećemo da joj se pravila klešu u metasvijetu novih oblika komunikacija kojima se upravlja i ispravlja svijest o prostoru. Da uprostim, kako bih sam razumio, a onda i čitalac – današnji je kapital usmjeren na tvoju pažnju, podatke, bihevioralne tokove, algoritamsku prediktivnost, kako bi upravljao tvojim željama i mogućnostima. On preparira umove na način da sudjeluju u renderskim halucinacijama, on vaspitava pokoljenja da bez borbe prihvate i prodaju ono za šta se u prošlosti prolivala krv. 

U tom metaversnom, sasvim androidnom sistemu prenosa informacija, kontakt je zamijenio vezu a interfejs emotivnu razmjenu, pa se javio novi otupjeli sapiens spreman da trpi beskonačno polje mogućnosti kao obećani raj. U tom nesolidnom stanju stalnih očekivanja, dometanja, fluidnih konteksta nad kojima caruje stara podvala obilja, izgubila se još starija svijest o potrebama. Tako je obilje informacija potisnulo potrebu za mirno provedenim popodnem. Zatim je obilje zdravstvenih parametara poništilo potrebu prirodnog starenja. Mitologizovano obilje finansija na koncu, zamijenulo je potrebu za osnovnim ljudskim emotivnim zabranima unutar kojih se kao ličnost razvijamo postepeno i bez šokova.

U prošlosti, da se vratim pitanju klase, radnicima je bio presječen put dostojanstvenog života opresijom koja se svodila na fizičko izrabljivanje. Fabrike su bile mjesta revolucionarne pobune i stvaranja klasne svijesti koja je nastala pod pritiskom strogih i nasilnih komandi. Djeca u Srbiji na primjer, prije samo stotinjak godina radila su u rudniku za tuce jaja, ili kilogram hljeba. Radnička svijest klesana je kroz ropstvo carskih sužanja i mužika, temeljila se na nepreglednoj prostorno izmještenoj sirotinji koja je skapavala po pregrađima Moskve. To su one mase kojima je u susret otišao grof Tolstoj gonjen maničnim napadom grižnje savjesti, da bi među njima shvatio kako ih svojom napojnicom zapravo kvari i ponižava, tj. da je emancipacija dublja i kompleksnija od njegovih nekoliko rubalja, što po pravilu pripadnu najvećim kurvinim sinovima u piramidi geta. 

Potlačeno radništvo i sirotinju nije mudro idealizovati, već ih možda treba shvatiti kao socijalnu skupinu koja je u određenom trenutku preuzela svoju istorijsku ulogu. To jeste  bukvarski površan pogled, ali u njemu se može nagovjestiti klasa kao homogen, radnički kolektivitet, i politički konstrukt koji je posjedovao izvjesne veze sa realnim stanjem na terenu revolucije. 

Ali ko je potčinjena klasa danas? pitao je jedan od drugova na Velikoj plaži. Ako iznajmim ovaj bar, preko bankarskog kredita, zar ne radim za banku koja me iskorišćava? Zar nisam i sam upao u stupicu, iako u očima domicilnog življa ličim na čovjeka od biznisa i novu buržoaziju koja gazi sve pred sobom.

Zaista su imovinske sheme i odnosi moći postali komplikovani do mjere da se čovjek može ražaliti i nad piranom. U eri finansijskog i digitalnog kapitalizma mapa potčinjavanja maendrira i donosi cijeli jedan zamršeni sistem hijerarhija koje ne odgovaraju onim ilustracijama iz XIX vijeka gdje debela svinja u polucilindru pritiska bosonogo siroče. 

Pa ko je onda potčinjena klasa danas? Ako kažemo da su to zemlje “trećeg svijeta”, lako ćemo uvidjeti rasnu dimenziju potlačenosti, koja nam u potrazi za čistom definicijom može zasmetati. Možda je za početak važno odustati od te normativne žudnje za definicijom i prihvatiti da je sami pojam klase složen i usaglašen sa novim vremenom stalnog izjašnjavanja. U tom smislu klasa potčinjenih bila bi ona koja je van znanja, ili je udaljena od svijesti koja joj pomaže da shvati da je potčinjena. Otud bi viša klasa mogla biti definisana kroz informacijski luksuz koji sebi mogu dozvoliti bogati, da se sklone i izađu iz meljućeg stroja pod kojim je nemoguće misliti. Možda su niža klasa i dalje periferno izolovani pojedinci, ali sad su neki od njih u udobnim foteljama poput ove u kojoj sjedim dok pišem ovaj tekst gonjen diktatom algoritma. 

Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi, kao klasa koja je zaronjena u info-klupko izgubila moć da vidi i spozna signale socijalne borbe. Student na prestižnom američkom univerzitetu koji će otplaćivati svoj kredit, i gurati svoje tijelo do granica izdržljivosti, možda je klasno potlačen u odnosu na seljaka iz okoline Nikšića koji od surutke zaradi da prehrani porodicu i pomogne mjesnom fudbalskom klubu. Definicija potrebe i obilja se mijenja, a klasno pitanje nije samo pitanje gladi, nego i pitanje mentalne komande, psihičkog pritiska koji savremeni čovjek trpi. 

Proleteri svih zemalja se ne ujedinjuju upravo zato što ne shvataju svoju istorijsku funkciju ro-bota, koja im je data kroz prakse odricanja, sadizma, i nadzora kojima su izloženi.

Smije li se onda reći da potčinjena klasa novog doba zasijeca stare granice između sirotinje i bogatstva, i čini jednu novu kompleksnu situaciju koja se drži pod kontrolom korporacija. Potčinjeni čovjek današnjice je i digitalni čovjek, toliko odrođen i pritisnut tehnokratskim metodama prevlasti da ne može osjetiti klasno jedinstvo sa gladnom djecom trećeg svijeta. Otupjela, bezdušna masa kao krajnji proizvod tehnofeudalnog svijeta, zapravo je klasa ispod ljudskog minimuma, transhumani ostatak, ono u šta nas žele pretvoriti i kad jedemo i dok gladujemo. Zato ujedinjenje klase potlačenih možda može, kad je divan suton na plaži, da se zamisli i šire od ekonomskog modela koji je prethodio svemu, ali koji više nema jasne granice i traži nova premoštavanja. 

Ujedinjenje robova trećeg svijeta i robova moderne tehnološke tvrđave, kroz različite patnje stvara novu klasu koja se mora prepoznati, komunicirati, i u svojim ropskim praksama naći inspiraciju za zajedničku borbu. Jezik kojim se bude govorilo o tom iskustvu biće jezik pobune. Svakim slovom taj se novi jezik traži kroz otvorenost za čovjeka i njegovo iskustvo kao centralni cilj revolucionarne borbe. 


Potčinjena klasa zapravo se može djelimično definisati kroz stepen izloženosti informatičkoj torturi

ekonomija pažnje

Ko je danas potčinjena klasa?

Tokom 2016. godine, legendarni anime reditelj Hajao Mijazaki posjetio je kompaniju specijalizovanu za AI CGI animaciju. Iako su Mijazaki i Studio Ghibli poznati po svom tradicionalnijem pristupu animaciji, oduvijek su bili otvoreni za eksperimentisanje s novim tehnologijama. Već više od dvadeset godina koriste digitalne boje u svojim filmovima, a Mijazaki je čak režirao i kratki CGI film pod nazivom Boro the Caterpillar.

Predstavnici AI studija prikazali su Mijazakiju rezultat svog rada,  kratak video na kojem se vidi groteskno stvorenje koje se migolji i puzi po zemlji. Jedan od članova tima objasnio je da se stvorenje „pomjera koristeći svoju glavu, ne osjeća bol i nema nikakav pojam o zaštiti sopstvene glave, koristi glavu kao nogu.“ 

Nakon što je u tišini odgledao snimak, Mijazaki je rekao da ga animacija podsjeća na njegovog prijatelja sa teškim invaliditetom: 

„Svako jutro, doduše ne ovih dana, viđam svog prijatelja koji ima invaliditet. Toliko mu je teško da čak i lupi pet; njegova ruka, zbog ukočenih mišića, ne može da dosegne moju. Kada pomislim na njega, ne mogu da gledam ovakve stvari i da ih smatram zanimljivim. Ko god da pravi ovakve stvari, ne zna šta je bol.“

Nakon kraće pauze, dodao je: „Duboko sam zgrožen. Ako stvarno želite da pravite jezive stvari, slobodno ih pravite. Ja nikada ne bih želio da ovu tehnologiju uključim u svoj rad. Iskreno osjećam da je ovo uvreda za sam život.“

To je tipičan Mijazaki, čovjek sposoban da stvori izuzetno nježne i humanističke filmove, ali svi koji imalo poznaju njegov privatni život znaju da se radi o osobi koja je brutalno iskrena, direktna i često mrzovoljna i prgava. Postoji još jedan poznati viralni snimak iz dokumentarca, u kojem Mijazaki prisustvuje premijeri filma svog sina, Gora Mijazakija. Tokom projekcije djeluje vidno razočarano, napušta salu prije kraja filma i sve rezimira kratko: „Još je uvijek dijete.“

Teško je ne prisjetiti se Mijazakijeve reakcije na AI animaciju dok posmatramo pojavu AI Ghibli crteža na internetu. Ako vam to nije poznato, riječ je o najnovijem viralnom trendu, uz nekoliko jednostavnih uputstava unesenih u ChatGPT, moguće je za svega pet sekundi dobiti relativno uvjerljivu repliku crteža u Ghibli stilu.

Upotrebe su raznovrsne: možete, recimo, ubaciti svoju fotografiju i zatražiti da budete ghiblifikovani, ili, na primjer, pretvoriti Aleksandra Vučića u Ghibli karkatera. Kao i kod većine stvari na internetu, glavni aduti ove tehnologije su brzina, niska cijena i dostupnost. Zbog toga je Ghibli AI estetika posljednjih mjeseci postala sveprisutna, čak i van viralnog trenda, korisnici su je jednostavno počeli masovno primjenjivati u svakom kontekstu.

Ne znam koja su tačno ograničenja ove tehnologije, niti kako će se dalje razvijati, ali vjerovatno najimpresivniji primjer njene trenutne primjene je fanovski trejler za Lord of the Rings, koji je u potpunosti napravljen u Ghibli stilu koristeći samo AI alate. Iako su pokreti i animacija u tom trejleru prilično neuvjerljivi i djeluju čudno, pretpostavljam da se tehnologija može znatno unaprijediti. Ne djeluje nevjerovatno da će za dvadesetak godina neko moći da kreira kompletno animirani kratki film koristeći isključivo ChatGPT promptove. 

AI u umjetnosti razotkriva duboku tenziju koja je prisutna u svakom umjetničkom djelu,  onu između rada i kreativnog procesa. Umjetnički objekat je istovremeno rezultat izrade i izraza lične vizije. Kada bi, recimo, AI doveo do rasta produktivnosti u oblastima poput računovodstva i u potpunosti automatizovao taj posao, jedini koji bi se žalili bili bi sami računovođe. Možda bi bila dusa pronaći im novu posao, ali niko ne bi tvrdio da je automatsko vođenje računa "neautentično" ili da je tim procesom izgubljeno nešto suštinsko. U umjetnosti su rad i kreativni proces neraskidivo povezani, jedno ne može postojati bez drugog. Ako umjetnost zaista predstavlja produžetak samog umjetnika, onda ona može biti ostvarena jedino kroz njegov lični angažman. Bez tog konkretnog rada, umjetničko djelo gubi svoju suštinu i postaje bezvrijedno.

Ovakva tendencija često se vulgarizuje i unutar samog animea, produkcije se nerijetko hvale time što je određena epizoda sadržala preko 10.000 crteža, u poređenju s prosjekom od oko 3.000 po epizodi. Iza toga stoji pretpostavka da je teži i mukotrpniji produkcioni proces automatski i bolji, odnosno da je kvalitet djela proporcionalan količini uloženog rada. Zanimljivo je kako je ta percepcija prisutna u animaciji gotovo oduvijek. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/3b97c631-2b1c-4f9e-9079-2304245fc3e8)
Animacija kao pohvala trudu{.caption}

Iako animacija već dugo omogućava gotovo automatsko generisanje pokreta kroz tehnike poput rotoskopa, gdje se crteži izrađuju direktno preko prethodno snimljenog video materijala, ova metoda nikada nije zauzela centralno mjesto u industriji. Razloga za to ima više, ali ostaje činjenica da je, mnogo prije pojave AI tehnologije, rotoskopska animacija uživala znatno manji ugled u odnosu na druge pristupe. Fanovi su godinama vodili rasprave o tome da li su određene scene nastale rotoskopiranjem ili klasičnom ručnom animacijom, pokušavajući da utvrde da li djelo ima pravi integritet ili ne.

Ipak, u animaciji postoji duboka tenzija između kreativnog zanosa i materijalnih uslova rada, što je posebno jasno u istoriji Studija Ghibli. Hajao Mijazaki i Isao Takahata, osnivači studija i dva izuzetna reditelja, u mladosti su bili predani komunisti i sindikalni aktivisti koji su organizovali proteste unutar kompanije Toei kako bi izborili bolje uslove za animatore. Međutim, njihova neumoljiva posvećenost stvaralačkom procesu i umjetnosti često je potiskivala te iste ideale za koje su se ranije borili.

U filmu *The Wind Rises*, Mijazaki povlači paralelu između sebe i Djira Horikošiija, japanskog inženjera koji je dizajnirao ratne avione korišćene tokom Drugog svjetskog rata. Zaključak filma sugeriše da, iako je žalosno što su Horikosijeve kreacije završile u ratnim razaranjima, sama ljepota onoga što je stvorio opravdava njegov rad. Mijazaki, prema vlastitim javnim izjavama, ne smatra svoja djela niti djelovanje moralnim, priznaje da je bio posvećen poslu do te mjere da je bio loš otac, ali djeluje da vjeruje da je ta krajnja predanost stvaranju možda i najviši cilj kojem čovjek može da teži.

Uprkos pokušajima da Ghibli stvori bolje radne uslove, studio je često gurao svoje zaposlene do krajnjih granica u potrazi za savršenstvom koje su Mijazaki i Takahata očekivali. Ovakav intenzitet rada imao je svoju cijenu, jedan od najtalentovanijih reditelja studija, Jošifumi Kondo, preminuo je rano u 47. godini, a producent Tošio Suzuki kasnije je priznao da je uzrok bila iscrpljenost i prekovremeni rad, otvoreno rekavši da ga je Ghibli ubio.

Ako AI donosi nešto pozitivno u svijet umjetnosti, to bi mogla biti pojava stigme prema djelima koja su previše slična onima generisanim vještačkom inteligencijom. Generička i šablonska umjetnost, bez izražene tehničke vještine ili emotivne dubine, bila je prisutna svuda i mnogo prije pojave vještačke inteligencije. No, ako se tvoje djelo ne razlikuje bitno od nečega što se može napraviti za par klikova, postavlja se legitimno pitanje, da li je uopšte vrijedno truda?

Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije. Naravno, animacija nije vrijedna samo kada precizno imitira stvarne pokrete, već onda kada nudi jedinstvenu interpretaciju kretanja. Od manirizama likova, izraza lica, upotrebe različitih brojeva frejmova, izražavanja težine, pa do stvaranja specifičnog ritma i tajminga – postoji ogroman broj varijabli koje animator bira i koristi pri stvaranju scene. Sve te odluke zajedno doprinose nastanku jedinstvenog izraza. Suština animacije leži u posmatranju i interpretaciji.

Jedan od zabavnijih primjera toga jeste stil animacije koji se često koristi u animeu, poznat kao Itano Cirkus, nazvan po svom tvorcu Ičiru Itanu. Ova tehnika se prepoznaje po kadrovima u kojima kamera dinamično prati projektil koji se kreće velikom brzinom i hvata haotične, nepredvidive putanje. Cijele sekvence djeluju izuzetno energično i trodimenzionalno, stvarajući osjećaj intenzivne akcije. Itano je originalno razvio ovu tehniku tako što je vozio bicikl s pričvršćenim vatrometima koji su se ispaljivali tokom vožnje, kako bi bolje razumio trajektorije, brzinu i dinamiku projektila u pokretu.

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/6x8q_IPwiOo?si=uTZ0-jxWAa4aUZG_" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture; web-share" referrerpolicy="strict-origin-when-cross-origin" allowfullscreen></iframe>

Ovo nas dovodi do prvog Mijazakijevog citata: prava tragedija AI umjetnosti ne leži u sumnjivim praksama oko intelektualne svojine, niti u hiperprodukciji bezvrijednog sadržaja na internetu. Suštinski problem je što predstavlja još jedan korak u postepenoj dehumanizaciji svega što nas okružuje. 

Mijazaki vjeruje da je umjetnost ukorijenjena u pažljivom posmatranju drugog čovjeka, u empatiji i razumijevanju njegovih fizičkih ograničenja i potencijala. Ako je digitalizacija već stvorila jaz između nas i stvarnosti, tjerajući nas da sve češće učestvujemo u apstraktnim, nadrealnim procesima bez stvarnog kontakta, onda AI animacija djeluje kao završni čin te destrukcije. Čak i animacija, koja je nekada imala snažnu fizičku i emotivnu povezanost sa stvarnim svijetom, sada biva zamijenjena dekontekstualizovanom, lišenom realnosti, praznom imitacijom.










Slično kao što je pojava fotografije podstakla umjetnike da se udalje od puke reprodukcije stvarnosti, možda će razvoj AI tehnologije nagnati animatore da se usmjere na aspekte animacije koji su i dalje izvan domašaja vještačke inteligencije

animacija

Kad tehnologija postane uvreda za život

Izložbe pod nazivom "SUVREMENA UMJETNOST CRNE GORE" otvorena je u četvrtak 29. maja u u prostorima Muzeja suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria.

Riječ je o nastavku suradnje sa Muzejom savremene umjetnosti Crne Gore koja je 2019. godine rezultirala predstavljanjem istarskih umjetnika podgoričkoj i crnogorskoj publici. 

Autor izložbe Mladen Lučić zapisao je u propratnom tekstu da izložba  predstavlja relevantan presjek današnje likovne scene u Crnoj Gori. 

"Izložba razvidno svjedoči da se današnji crnogorski umjetnici ne razlikuju bitno od svojih kolega u svijetu, odnosno da se služe identičnom poetikom stilskog pluralizma i ikonografskih obrazaca. Postmodernizam i današnje, gotovo distopijsko vrijeme obilježeno eksponencijalnim tehnološkim napretkom, dokinuli su, dakle, i u crnogorskoj likovnoj (vizualnoj) umjetnosti podjele na stilove i trendove, što se najčešće manifestira raznovrsnim fuzijama izniklim na citatima brojnih povijesnih stilova", zapisao je Lučić 

Umjetnici/e zastupljeni na izložbi su Ana Aleksić, Zdravko Delibašić Beli, Milena Mijović Durutović, Roman Đuranović, Aleksandar Đuravčević, Milena Jovićević, Gordana Kuč, Brano Mandić, Marko Marković, Teodora Nikčević, Aleksandar Ostojić, Ivana Radovanović, Siniša Radulović, Nenad Šoškić, Jelena Tomašević, Jovana Vujović, Jovana Vujanović, Natalija Vujošević i Milica Živković.


![](https://cms.normalizuj.me/assets/7e591b1e-8f24-4b95-bf16-1e165f184e9f)

Otvarajući izložbu pred pulskom publikom Lučić je primijetio da crnogorski umjetnici stvaraju u okviru svojeg umjetničkog diskursa bez obzira da li se izražavaju narativno ili propituju refleksije modernizama proteklog stoljeća. 

"Sve je jednako važno jer na snazi je pozitivan pluralizam kojeg neki zovu transmoderna, a možemo ga sagledati i kao nadgradnju postmodernističke citatnosti. Sve je dozvoljeno i sve je in. Internet i film kao narativni obrasci imaju sve veću ulogu tako da je uspostavljena jedna nova i svježa poetika koju svakako možemo sagledavati kao refleks vremena u kojem živimo", navodi Lučić. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/afd84c83-f534-4e4a-b162-14d848d53063)

"S druge strane, umjetnički aktivizam znatno je prisutan, ali premda smo naučeni da se u svijetu najčešće radi o pomodnoj agitaciji u kojoj se rijetko može prepoznati umjetnički dodir, u  primjerima s ove izložbe to nije slučaj. Štoviše, takvi radovi vrlo su  važni jer u njima prepoznajemo nacionalni identitet koji u svijetu davno više ne postoji, ali crnogorski umjetnici ipak ga se nisu odrekli. Udovoljavajući svim globalnim standardima koje nameće današnja umjetnička praksa, umjetnici Crne Gore progovaraju o svojim internim aktualnim temama od kojih neke, premda sežu daleko u povijest (rodovsko patrijarhalno društvo) i danas su itekako prisutne te postaju sve većim utegom razvoju suvremenog društva". 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cacc6bf8-df79-4d8f-bb19-17777c66877a)

Kustosice izložbe su  Anja Marković (Muzej savremene umjetnosti Crne Gore) i Ketrin Milićević Mijošek (Muzej suvremene umjetnosti Istre / Museo d'arte contemporanea dell'Istria).

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f1ed482e-d5b4-40f6-810e-897ecfea41cb)

Izložba je realizovana u kontekstu Godišnjeg izložbenog programa uz financijsku podršku Upravnog odjela za kulturu i zavičajnost Istarske županije - Regione Istriana, Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Pule - Pola i Turističke zajednice Grada Pule.
Izložba traje do 13. jula 2025. godine,

Udovoljavajući svim globalnim standardima koje nameće današnja umjetnička praksa, umjetnici Crne Gore progovaraju o svojim internim aktualnim temama, rekao je Mladen Lučić