Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić na sve moguće načine želi da zadrži svoju moć. To je normalno, očekivano, a donekle i legitimno, uprkos jasnim signalima da država Srbija ne funkcioniše. Vučićeve strategije opstanka dobrim su se dijelom iscrpile u zemlji, pa je njegov opseg djelovanja zahvatio susjede. Naročito je aktivan u BiH i Crnoj Gori, gdje računa na političku poslugu zakletu nad trobojkom, u ime mnogih iluzija svesrpske političke fikcije.
Vučić proizvodi krize na način koji Srbiju stavlja u ulogu žrtve i čuvarke nekakvog imaginarnog reda u regionu. Sve što takav govori susjedima, pasivno je agresivni ton kojim testira svoje kolege, ravna ih, omalovažava ili prosto kara.
Nedavno je poželio da sve države Zapadnog Balkana skupa pristupe EU. Premijer Crne Gore Milojko Spajić poslao je odgovor preko mreže X: Crna Gora je prva u redu za ulazak, a ostalima sve najbolje. Na to je Vučić rekao: „Prvo skoči, pa reci hop.“
Ima li Vučić kapaciteta da blokira put Crne Gore u EU? Kolika je šansa da preko profesionalnih srpskih poličara i episkopa SPC, izazove ozbiljnu krizu?
Ovih dana jedan od najodanijih političkih i privatnih igrača na stolu Aleksandra Vučića, lider DNP Milan Knežević, igra ulogu zetskog Spartaka. Tačka teške muke je selo Botun, gdje je nacrtan kolektor, odobren od EU, pomognut njemačkim kreditom, ali neželjen u glavama lokalnog stanovništva koje decenijama trpi ekološke posljedice propalog Kombinata aluminijuma. Knežević to nezadovoljstvo koristi sa lakoćom seoskog hohštaplera, teorije zavjere slaže u laki deseterac, koordinira šatorsko naselje na licu mjesta, gdje su se seljani okupili da vlastima pokažu zube. To što je rijeka Morača, glavna ekološka žila zetske ravnice, zatrovana fekalnim otpadom iz glavnog grada, Kneževiću i čuvarima prirode nije problem.
Čini se da je ova kriza samo pokazna vježba. Uvijek na usluzi beogradskom patronu, popularni Pipun testira sposobnost sistema da se brani od prevrata i mjesnih buna, lokalnih požara i teške plemenske demagogije. Sve to isto, samo mnogo ozbiljnije i u mnogo većem i dalekosežnijem obimu, možemo očekivati kada Crna Gora priđe bliže Evropskoj uniji.
Kad taj čas kucne, Knežević više neće biti glavni igrač, jer njegovi kapaciteti skakača ipak ne premašuju nivo kanalizacione mreže. Vučić bi stoga na šahovsko polje mogao izvesti makar dva jaka laufera, predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića i nekog iz prvog ešalona SPC (npr. mitropolita Metodija, koji je već pokazao svoju spremnost u aferi sa spomenikom ratnom zločincu Đurišiću).
Ovim dvijema figurama može biti povjerena ozbiljna kriza, kraljica svih kriza, prećutni strah i jeza u samom srcu nacionalnog kompleksa – pogađate – Njegoševa kapela na Lovćenu.
Nije slučajno da Mandić i SPC uporno obnavljaju mantru o obnovi zavjetne kapele na lovćenskom vrhu, znajući da je riječ o identitetskom čvoru koji prijeti sukobom ozbiljnijim od onog koji se desio na Belvederu 2021. Ako politički ojača, ako na sljedećim izborima ostvari bolji rezultat, što se može očekivati, Mandić će biti kadar da još presudnije djeluje, crta i osmišljava političke sheme ispred nosa nesnađenog premijera Spajića, koji kaže da izbjegava „seoske teme“.
A to što Spajić naziva „seoskim temama“ jesu ozbiljni ideološki i identitetski tuneli kroz koje crnogorsko društvo dolazi do svoje žalosne prirode, iracionalne tribalne zajednice nespremne za demokratska rješenja kakva zagovara EU. Naš poznanik sa početka priče, Aleksandar Vučić, to zna, kao što isto zna i Mandić. Pitanje je samo hoće li potonji odigrati ulogu klasičnog tastera, pokoriti se šefovim nalozima, ili će ga podmukla priroda političke procjene možda dovesti do neke vrste pregovora sa EU u kojima bi isposlovao svoj lični politički autoritet.
Mandiću je bomba pri ruci, reklo bi se, ali sve češći sastanci sa EU funkcionerima, priča o “konzervativnoj hrišćanskoj Evropi”, dijeljenje slika lovćenske kapele britanskim parlamentarcima – sve to ukazuje da bi možda u odsudnom momentu mogao odustati od krize toliko potrebne Vučiću, i pokušati da iskoristi evropski tajming za vlastite ciljeve. Odmah da kažem, ne vjerujem da je takvo što moguće, ali od dugoga dana čovjek može da se ulijeni i prepusti cijelo biće maštanju.
Upravo to radi takozvana “crnogorska strana”, uglavnom mašta o prošlosti, u pauzama ritualnog haka-plesa i zaricanja neprijatelju. Nije međutim formirana nijedna radna grupa, ni pravi savjet, ni odbor za zaštitu Lovćena, koji bi problem Njegoševog mauzoleja preveli na engleski jezik, uključili svjetske mehanizme, pokrenuli pitanje zaštite Meštrovićevog arhitektonskog djela, itd. Nema vidljivog lobiranja za očuvanje građanskog bića Crne Gore, što mauzolej svakako jeste, i zbog čega narodnjacima i klerikalcima toliko smeta. Ništa se konkretno ne radi u cilju afirmacije građanske pozicije u cijeloj stvari, već se čeka da nacionalisti krenu, što obično znači tuču, ili da je već kasno.
Na kraju, pitanje motiva. Svakako da je jasan motiv jedne mračne vlasti kakva je Vučićeva da blokira uspjeh svog susjeda. Na putu ka članstvu Crna Gora će biti saplitana po lako predvidljivoj shemi. Koliko je mreža Vučićevog uticaja solidna i konzistentna – pitanje je; koliki je stepen operabilnosti i sluganstva i postoje li nivoi dogovora koje šef ne može kontrolisati – pitanje je na koje ne možemo dati potpun odgovor. Neka lokalna pragma, nekakav politički ćar na terenu, u boljem slučaju može prevagnuti, i ostaviti zlog demijurga na cjedilu. Ipak, da bi se vjerovalo u to, mora se vjerovati u političku emancipaciju Andrije Mandića, ili dijela SPC, što je ravno vjeri da će se Njegoš podići iz groba i udartiti šakom o sto.
To nas vraća na početne pozicije, na botunsku liniju uživo, na lovćenski čistac već sjutra, đe bi se mogle sresti „dvije Crne Gore“ i pokazati koliko je EU daleko.