Lijepo, sad ćemo se tamjanom liječiti! Izgradite još koju crkvu… Ima para za bogomolje, a nema za bolnice. Mnogi su tako komentarisali vijest da je direktor Instituta za bolesti djece dr Velibor Majić podnio ostavku. Da bi stvar bila potpuno jasna, Majić je prije dvije sedmice u jutarnjem programu jedne televizije (!) opisao uslove rada u podgoričkoj dječjoj bolnici kao neodržive.
To što se raspad zdravstvenog sistema tretira kroz format jutarnjeg programa, govori dosta o stanju u medijima, koji su lijeno i bez dublje pometnje kao božju volju prihvatili činjenicu da ljekari i medicinske sestre napuštaju državnu ustanovu i odlaze kod privatnika. Majić to više nije umio menadžerski da pokrije, kao čovjek od savjesti napustio je vodeće mjesto, pa čak dobio i pohvalu za moral od nadređenog, direktora Kliničkog centra.
Pratio sam komentare na društvenim mrežama i, kao što rekoh, notirao jak antiklerikalni naboj, pa čak i bijes građana što ih je proviđenje vratilo u tminu srednjeg vijeka, sa famoznom crkvom Srbije, koja se bogati dok bolnice propadaju. Naravno, da je odnos vlasti prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori skandalozno parazitiranje na političkom autoritetu koji je ova potvrdila na litijama 2020, naravno da se ogromni novac neselektivno i političkom trgovinom prilaže u blagostanje ove vjerske organizacije koja formira izvjesnu parapoličku mrežu spremnu da djeluje u krizama; ali povezivati baš svake zauške i male boginje sa božjim propopovjednicima, srditi se na popove zbog ubogih bolnica, mislim da nije do kraja ispravan rezon.
Među uzorkovanim komentarima prednjačili su nacionalni i vjerski povici već uhodanog i dobro znanog konflikta, u kome se sa građanske ili crnogorske strane, želi ukazati da je država oteta od klero-desne prosrpske političke ispostave beogradskog hegemona u čemu je ključ svih nedaća. To što mediji ne preuzimaju i ne nameću sadržaje niti smislenu raspravu o stanju u zdravstvu čini da jedna temeljna socijalna tema lako sklizne u binarni mućak srpsko-crnogorske klackalice kojoj je jedno sjedalo smješteno prije a drugo poslije famoznog 30. avgusta.
Klackalica je u savršenoj ravnoteži, što će reći da bilo koja tema, pa makar bila vezana za zdravlje djece, postane nemoguća za obradu, nedokaziva, depolitizovana do pljuvačine u kojoj se lako sklizne do Dušanovog carstva ili Milovog buđelara.
Ono što se ne pominje, jeste odgovornost sadašnje vlasti koja je na ekonomskom populizmu centra izgradila ružičaste horizonte očekivanja i nekakvo čudno samopouzdanje kod ljudi spremnih da povjeruju u bajke i povišice. Što su plate više skakale u minulih četiri ljeta, to se manje mislilo na posljedice, koje su, gle čuda, možda sad došle na naplatu. Ono što bi laik pomislio – povećani su lični dohodci za nekoliko stotina eura, ali će svaki zaposleni sad imati priliku da izabere privatnog doktora, osiguranje, da sam plati ili uplati jednokratnu i doživotnu sigurnost.
Nisam ekonomista, ali vidim da se iracionalnim nacionalnim svađama sakriva odluka da se povremeno prima terapija u kešu, kroz dopaminske fikseve širokim narodnim masama koje uživaju blagodati programa Evropa sad 1 i 2, makar to značilo kraj posljednih ostataka socijalne države naslijeđene još iz stare Jugoslavije.
Očito je na red došlo zdravstvo, sa novim ulagačima, lokalnim biznismenima i inostranim novcem koji traži siguran profit. Ljudi će uvijek bolovati, bolnice teško mogu da propadnu, pa je i prvi biznimen države, vlasnik lanca samoposluga, odlučio da kao suvlasnik otvori privatni bolnicu. Država je učinila sve da sistem favorizuje takva ulaganja, a da državno zdravstvo zaostane, poneđe i do gašenja.
Slično se valjda sprema i penzionom fondu, nije teško zamisliti da će budućnost donijeti najgrublji oblik deregulisane države kojoj će ostati grb i himna, ali će joj biti oduzete bolnice i socijalni fondovi. Posebno plaši politička narkoza u kojoj se sve ove bjelodane sistemske promjene čak ni ne komentarišu. Krupni kapital je sredinom 2025. došao da preuzme prostor, pa je nekim čudom ipak odbijen, za sada, jer su Veliku plažu od prodaje zaštitili višestruko motivisani braniči. Lokalna zajednica, međunarodne organizacije, albanska nacionalna manjina i agilan civilni sektor uspjeli su da politizuju prostor borbe i osujete pljačku u po bijela dana. Napad nije sasvim odbijen, obalom i dalje kruže investitori, onaj najpoznatiji tu i tamo kupi rendgen mašinu ponekoj bolnici, čisto da se demonstrira stanje zavisnosti jednog neodrživog društva političke stihije, koje dublje i dublje srlja u dužničko ropstvo.
Nakon prostora na red su došla naša tijela, kapitalizam je tu vrlo konkretan, zdravstvo i socijalna zaštita prestaju da budu društvena i postaju poslovna tema, prostor ulaganja, umješnosti i kalkulacije, u kojoj se logikom berze povlače linije razvoja i profita.
Zapravo, zloglasna crkva sa početka priče, glumi nekakav softver, nudi nekakvu nazadnu društvenost, tamo gdje je država odavno deložirana, ukinuta i gdje je zavladao goli interes. Naravno da to iritira i boli, ali onaj ključni problem nije u tome što crkva gradi imperiju, nego što joj to omogućava vlast, u zamjenu za ideološki rad i prepariranje duha stada koje treba da sluša i pogne glavu.
U savršenom sadejstvu, djeluju tako klerikalni nacionalisti i neoliberali, pa je pravo čudo da uglavnom napadamo ove prve. Ono što je pak osnova društvene propasti trebalo bi makar da se pokuša objasniti političkom ekonomijom, odnosno sistemskim raspuštanjem jedne države koja će paradoksalno kao puka ljuštura sa himnom i zastavom, meko porobljena, građanima sve dalja, ući u famoznu Evropsku uniju, što je garancija ama baš ničeg.