Malo-malo pa neko utrči na teren sa nekakvim svojim novim spiskom biranih, pamćenja dostojnih crnogorskih ženskih glava. A onda nas još neko vrijeme na svakom ćošku sačekuju njihova imena, lica, njihovi komprimovani životopisi. I tako sve do nekog novog spiska, manje-više sličnog prethodnima. 

Praksa popisivanja izuzetnih Crnogorki započela je još početkom 2000-tih na talasu zapadnjačkog feminizma koji je tada zapljusnuo post-socijalističku i post-jugoslovensku Crnu Goru zajedno sa svim njegovim medijskim, zbunjujućim, komercijalizovanim, pop-kulturnim post-feminističkim preradama, među kojima zbirke priča/leksikoni „izuzetnih žena“ imaju zapaženo mjesto. Od tada pa sve do danas ta praksa mapiranja *crème de la crème* crnogorskog ženstva ne jenjava. I nema izgleda da će to ludilo uskoro prestati. 

**POLITIČKA PAPAZJANIJA**  

Stalno nas iznova zaprepašćuje odsustvo razumljivih kriterijuma po kojima se biraju „izuzetne Crnogorke“, a onda i bilo kakve razumljive svrhe ovakvih poduhvata (ako isključimo lukrativnu svrhu, naravno, koja evidentno postoji: za ovakve ženoljubive projekte uvijek se može zakučiti koja parica od donatora ili sponzora). „Razumljive“ – to ovdje znači „političke“: čini nam se da je nemoguće umaći nekakvoj političkoj koherentnosti u ovom slučaju i napraviti bilo kakvu selekciju „izuzetnih“ žena bez ideje o tome koja su to postignuća ženskih života dostojna kolektivnog sjećanja, a tu smo već na terenu politike. 

Ali, ovi leksikoni na to se ne osvrću. Uglavnom liče na spektakularne političke papazjanije. Šta uopšte može da poveže, ili čak ugura u isti leksikon/kampanju/projekat tako različite žene kao što su Jelena Balšić, kraljica Jelena, Kana Radević, kojekakve savremene menadžerke i heroine DPS-a koje su već nestale sa javne scene (ako nisu završile po zatvorima), antifašistkinje i borkinje u Drugom svjetskom ratu? Šta jedna komunistkinja poput Jelene Ćetković, na primjer, ima zajedničko sa kraljicom Jelenom, ženom koju nije mrzjelo da u svom domu pravi plezir jednom Musoliniju? Naravno, ništa. Barem ništa što može biti razumljivo u svijetlu tradicionalnih političkih paradigmi. 

Ali, da li se više uopšte nalazimo na terenu tako shvaćene političke koherentnosti?   

Može nam se učiniti da su ovi leksikoni samo još jedan proizvod lokalne neartikulisanosti na koji treba samo odmahnuti glavom, ali to ne bi bila cijela istina – ima tu, doduše, i toga tača lokalne, endemske ignorancije, ali sam fenomen je daleko od lokalnog. Zbirke priča o izuzetnim ženama, uglavnom namijenjene adolescentkinama koje treba okuražiti da zgrabe sve što se zgrabiti može, globalno su identifikovane kao jedan od najpopularnijih žanrova postfeminističke masovne medijske kulture. Nismo, dakle, usamljeni u ovim ludostima: Srbi imaju svoje „prkosne Srpkinje“, Hrvati svoje „nepokorne Hrvatice“, Amerikanci svoje „buntovnice“ i ko zna koliko je još naroda koji se u ovom trenutku muče da sastave sopstvene spiskove „izuzetnih žena“ za preporučiti djevojčicama kao paradigmu ženskosti. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/c8581aac-55b0-4065-abdd-6bbbee5d8bb3)
Foto: B. Mandić{.caption}


Moguće je da u tim izvanjskim selekcijama ponekad ima mrvu više suvislosti nego u ovim našim, ali to je u osnovi uvijek ista priča  – ženska „pobuna“, oprana od bilo kakvog društvenog konteksta i sadržaja, ostaje da visi u vazduhu kao ženski individualni podvig koji sam po sebi, nazavisno od društvene svrhe, treba da izazove divljenje. 

**NIKO NE MOŽE DA UMAKNE**  

Trenutak je da ukopčamo (ako već nismo) da leksikoni „izuzetnih žena“ nisu tako ideološki blentavi kako nam se možda čini. Nalazimo se, dakle, na terenu postfeminističke medijske masovne kulture koja ima svoju inherentnu logiku i kojoj polazi za rukom da istovremeno apropriiše i dezavuiše nasljeđe feminističkih borbi, upravo onako kako su „leksikoni izuzetnih žena“ kooptirali i poništili postignuća istorije žena kao feminističke discipline, i koja poslušno udovoljava neoliberalnoj agendi. U prvom redu onoj neoliberalnoj paradigmi koja se odnosi na ideju da je svaki čovjek sam odgovoran za sebe i da njegov život može imati vrijednost jedino kao individualno postignuće, lični samorazvoj, proizvodnja sopstva koje se može valorizovati jedino na tržištu. 

Kada je o ženskom sopstvu riječ, putevi te potrage jasno su trasirani: žena će imati samo jedan zadatak – da po svaku cijenu, nezavisno od svih materijalnih uslovnosti svoga života (ili čak uprkos njima), napravi prodor u muški svijet karijerizma, meritornosti i individualizma i popne se na što višu lestvicu u muškim hijerarhijama. Sve ostalo je luzerska priča koju djevojčice nikad ne bi trebalo ni da čuju (regionalne polemike oko izbacivanja „Djevojčice sa šibicama“ iz lektire upravo pokazuju tu postfeminističju pop-kulturnu odbojnost prema uzimanju u obzir društvenih uslovnosti, pa čak i bioloških okolosti ljudskog života, uključujući i smrt). 

Kroz neoliberalno sito zgnječene su i progurane sve te crnogorske „izuzetne žene“, čija lica i imena viđamo na svim tim bilbordima, televizijskim ekranima, na stranicama kojekakvih leksikona. Sve su se našle tamo, zgurane jedna uz drugu, odvojene od sopstvenih života i od bilo kakvog oblika društvenosti samo zato da bi mogle da budu ono što se od njih traži – neoliberalne ikone crnogorske ženskosti koju zanima samo što veći komad muške dominacije. Socijalistkinje i antifašistkinje? Da, čak i one. Niko tome ne može da umakne.  




Kroz neoliberalno sito zgnječene su i progurane sve te crnogorske „izuzetne žene“, čija lica i imena viđamo na svim tim bilbordima. Sve su se našle tamo, zgurane jedna uz drugu, odvojene od sopstvenih života i od bilo kakvog oblika društvenosti

izbrane i probrane

Krem crnogorskog ženstva

Koga je mogla da sablazni Džasinda Ardern, bivša premijerka Novog Zelanda, kad je nedavno odlučila da podnese ostavku da bi se odmorila od karijere i posvetila se porodici? Feministkinje? Naravno, ali samo feministkinje neoliberalnog kova koje svu žensku snagu stavljaju na jednu kocku – na meritornost i karijerizam.

**DOGMA I ŠOK**

Ne bi se nad nekom sličnom odlukom svakako sablaznila jedna Ema Goldman početkom prošlog vijeka. Svaka žena treba da ima priliku da ispolji ono što u njoj žudi da se iskaže – pisala je E. Goldman u „Tragediji ženske emancipacije“. Naravno, to uključuje i majčinstvo, ako je to ono što „u ženi želi da se iskaže“.

U međuvremenu, ta vrsta lijevog, „inkluzivnog“, solidarnog, humanog feminizma, koji je ženama dopuštao da se iskažu onako kako im to tijelo, um i duša ištu i koji je izvore ženske snage i samopouzdanja tražio na različitim mjestima, uključujući, materinstvo, seksualnost, sposobnost za brižnost – polako je nestala sa scene. Savez feminizma i neoliberalizma, uprkos svim pokušajima feministkinja da uvaže „različite ženske perspektive“ (intersekcionalnost), urodio je trijumfom ideje da su karijerizam i meritornost isključivo polje na kojem žena može da potvrdi svoju emancipaciju i iz koga može da crpi svoju „žensku snagu“.

Govoreći o subverzivnom majčinstvu, Silvija Federiči kaže da sloboda žene uključuje i njenu slobodu da ima djecu, ako to želi. Kritikujući anti-majčinski stav neoliberalnog feminizma (bijelih i bogatih žena), ona nas podsjeća da je mnogim ženama širom svijeta upravo sloboda da imaju djecu bila uskraćivana kroz prisilnu sterilizaciju ili oduzimanje djece (crnim ženama) tokom ropstva. Ali, glasovi poput glasa Slivije Federiči i drugih lijevih feministkinja koje traže tu široku feminističku platformu danas su ipak manjinski. Neoliberalna dogma o karijerizmu i meritornosti kao isključivom polju ženske emancipacije danas je bez konkurencije. Otuda i taj šok zbog odluke bivše premijerke Novog Zelanda. 

**ONE TO MOGU**

Gdje smo mi u Crnoj Gori u cijeloj toj priči? Na kojem mjestu mi, koji smo na „liberalnoj“ polovini crnogorskog političkog terena, tražimo izvore ženske snage?    

Čini se da su ženska meritornost i karijerizam u Crnoj Gori zapanjujućom brzinom pogurali u drugi plan tradicionalističke, patrijarhalne, ali i socijalističke koncepte ženske snage, od kojih su oba, iako u različitim ideološkim okvirima, ipak uključivali brigu o drugome i isključivali beskompromisni egoizam i individualizam.  

> Sve osim karijere i individualizma postalo je sablažnjavo. Drugi izvori ženske snage su isušeni

Sjećamo se (mi stariji) kako je to počelo sa različitim projektima „osnaživanja žena“ krajem 90-tih godina prošlog vijeka, kad smo se, nakon raspada Jugoslavije i nestanka socijalizma, našli na brisanom, tranzicijskom prostoru, spremni da preuzmemo iskustva zapadnih demokratija, uključujući i njihove politike rodne ravnopravnosti u kojima se pitanje klase nije spominjalo. 

Još osamdesetih godina prošlog vijeka ženama „trećeg svijeta“ međunarodne organizacije počele su da prodaju meritokratsku priču o tome da „žena može“, da sve zavisi od njenog izbora. Riječ „skupa“ nije ovdje radi stila: na projekte „osnaživanja“ žena trošio se ogroman novac. Uglavnom su ga trošile međunarodne organizacije i njihova administracija, a onda su mrvice stizale do lokalnih nevladinih organizacije, inostranih i domaćih eksperata/kinja. Do samih žena nije stizalo ništa. Crnu Goru je zadesila ista sudbina krajem 90-tih godina prošlog vijeka, kad su i naše žene dobile priliku da čuju da „žena to može“, u biznisu, u medijima, u politici, svuda i na svakom mjestu.

![](https://cms.normalizuj.me/assets/76c0a525-7c3b-49b8-8ad6-6927ab724957)
Annegret Soltau, “Selbst” (1975){.caption}

Liberalno-individualistički koncept ženskih prava prišunjao nam se tada iza leđa dok smo mu radosno aplaudirali. Odlučili smo da zažmurimo (zbog honorara, ideološke zaslijepljenosti, površnosti, neznanja...) i da ne vidimo da to prosto nije istina, da ima mnogo žena koje nemaju izbor, da o njima moramo da mislimo kao zajednica, da nas ta priča o „ženskom slobodnom izboru“ zapravo depolitizuje, da se njome podriva ideja socijalne države, da nas ona lišava prava na solidarnost i svodi na karike u kapitalističkoj mašini. 

Gdje su danas sve te decenijama osnaživane crnogorske žene, koje su pohađale kurseve za vještine pisanja biznis projekata, kojima nikad nisu ovladale, radionice na kojima su ih uvjeravali da sve mogu same, da im pomoć države uopšte nije potrebna, zasjenjivali ih pričama o ženama koje su se same podigle iz pepela? Je li neko pratio „rezultate“ tih projekata? Da li iko više zna koliko je novca na to potrošeno i u čije džepove je završio? Kad su završile svoju projektnu misiju, te žene su se uglavnom vratile tamo gdje su bile i prije „osnaživanja“ – u svoj zapećak. 

**NEOLIBERALNA IKONA**

Ono što nam je, međutim, ostalo u nasljeđe je neoliberalna ikona „snažne žene“, koju samo rijetke crnogorske feministkinje dovode u pitanje. Crnogorske zagovornice ženskih prava danas, kao rezultat svega toga, tu priču najčešće promiču bez pardona. Viđamo te imućne i privilegovane žene u Parlamentu, u biznisu, slušamo kako su uvijek spremne da dijele naučene lekcije o feminizmu, uvjerene da imaju apsolutno pravo da zastupaju interese svih žena (razdijeljenih po klasnim i još ko zna kakvim šavovima), spremne da na toj mrvici znanja o feminizmu grade svoju karijeru i zarađuju novac, nudeći im sebe i svoje karijere kao uzor, pokazujući im sebe kao dokaz da žena može sve ako želi.
   
Sablaznila nas je odluka premijerke Novog Zelanda da napusti karijeru. Jednako bi nas, ili čak mnogo više, sablaznila odluka neke „snažne žene“ da, na primjer, svoje vrijeme posveti brizi o drugima koji pri tom nisu članovi njene porodice. Sve osim karijere i individualizma postalo je sablažnjavo. Drugi izvori ženske snage su isušeni.


Viđamo te imućne i privilegovane žene u Parlamentu, u biznisu, slušamo kako su uvijek spremne da dijele naučene lekcije o feminizmu, uvjerene da imaju apsolutno pravo da zastupaju interese svih žena...


avet karijerizma

Gdje se krije ženska snaga?

Izgleda, barem za sada, da je cirkus zvani Muzej savremene umjetnosti Crne Gore: za i protiv otišao iz našeg grada. I kako to uvijek biva kad se cirkus pokupi i ode, ostala je razrovana poljana, puno ostavljenog smeća i djetinjasta tuga u dušama: A ko će sad da nas zabavlja?

Cirkusi koje u našem kraju najviše volimo slični su jedan drugome kao jaje jajetu: nikakav veliki spektakl mi ne tražimo, nama ne treba ni napetost ni magija, sem najobičnijeg prebrojavanja nas ništa drugo ne fascinira. Sve drugo samo kvari zabavu. Uključujući i razlog za svrstavanje. Ima neke dječje radosti u spontanom, iracionalnom utrčavanju u jedan ili drugi tabor. Istorija je puna dokaza da ta fascinacija zna da nadživi nježne godine.          

Bilo je baš dobro, dok je cirkus trajao. Nauživali smo se svrstavanja do mile volje. Društvene mreže su dimile, telefoni se nisu gasili, kružile su peticije, tražila se arbitraža najviših instanci, tih nekoliko dana svega je moglo da nam fali osim tema za razgovor. Svi koji misle da imaju šta da kažu po pitanju crnogorske kulture dobili su priliku da se svrstaju uz Centar savremene umjetnosti ili Ministarstvo kulture. Oni koji je nisu iskoristili sami su krivi što su propustili šou.   

**DOK SE STEKNU USLOVI** 

Ako isključimo [emisiju ](https://www.youtube.com/watch?v=-Z8mPm39lCI&t=3s)“Boje jutra” (TV Vijesti), u kojoj su se suočile Jelena Božović, poslovna direktorka Centra savremene umjetnosti, i Dobrila Vlahović, v.d. generalnog direktora Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture – nismo čuli ništa što bi nam pomoglo da shvatimo oko čega smo pozvani da se svrstamo. 

Doduše, ni sa ovom emisijom se nismo spasili. Moglo je samo da nam pozli od hvalospjeva na račun Ministarstva kulture, na jednoj, i neartikulisanih i praznjikavih kontra-argumenata, opanjkavanja zaposlenih u Centru savremene umjetnosti zbog nepoznavanja engleskog jezika i sličnih stvari, na drugoj strani. 

Niko nije ni zucnuo o Muzeju savremene umjetnosti i javnom interesu, ako isključimo nesuvisle komentara da bi se osnivanjem te institucije država odužila crnogorskim umjetnicima (mada, ne treba isključiti mogućnost da je taj motiv autentično polazište cijelog ovog projekta). 

Jedino što smo na kraju ukapirali jeste da je sukob rasplamsan oko toga ko će da se pita oko cijele te stvari, da su u igri i radna mjesta i pozicije, i da iza svega stoje pizma, neraščišćeni računi, sujete koje nasrću jedna na drugu, jednom riječju – bijeda tzv. kulturnog menadžmenta.   

Teško je bilo ozbiljnom čovjeku, dok gleda i sluša ovu diskusiju, da odoli pomisli da bi jedini ispravan potez u ovoj situaciji bio – zaključati vrata na mnogim crnogorskim institucijama kulture i ostaviti zakačenu ceduljicu… “Zatvoreno dok se ne steknu uslovi… ako se ikada steknu”. 

Najrađe bismo odmahnuli glavom: nije ovo jedini cirkus ovakve vrste, što bismo se oko toga uzbuđivali?  Ali, ulog je bio veliki. Teško ga je prežaliti.     

**KAD BI BILO DRUGAČIJE**

Poglavlje koje slijedi nosi rizik od pretjerane naivnosti: kako misliti o svemu onome lijepom i korisnom što bi osnivanje Muzeja savremene umjetnosti moglo da donese ovoj zajednici u uslovima jedne ovakve bijede na političkoj i kulturnoj sceni, a da to ne zaliči na najobičniju fantaziju? 

Da zamišljamo? Da, jedino tako.       

Dakle, zamislimo prvo da imamo sreće, da umjesto cirkusanata i zajapurenih diletanata koji se muče da skrpe rečenicu imamo odgovorne i obrazovane elite koje upravljaju kulturnim nasljeđem; da nemamo premijera koji prelama preko koljena, lupa šakom o sto i galami “Muzeja će biti!”, da smo mi ljudi koji traže da razumiju, a ne gomila koja se svrstava iz prijateljskih, rodbinskih i interesnih pobuda i onda viče: “Nas je više!”.

Zamislimo zatim da tamo gdje se o tome odlučuje imamo ozbiljne ljude koji razumiju koliko bi nam procesi vrednovanja koji bi se pri tom morali dogoditi mogli pomoći da se zagledamo u svoju savremenost; koliko bi taj muzej kao refleks naše savremenosti mogao istovremeno da odredi našu budućnost, podigne onaj oblik samopoštovanja koji se oslanja na savremenost i realnost, oslobodi nas kojekakvih iracionalnosti i fantazama, možda nam čak i pomogne da se integrišeno u normalnu političku zajednicu. 

Muzej savremene umjetnosti potencijalno bi mogao biti metak u čelo svim dezintegracijskim procesima u Crnoj Gori koji upravo dolaze do vrhunca. Diskurs nasljeđa uvijek projektuje neku željenu budućnost zajednice. Muzeji to uvijek rade: pamte da bi projektovali. Ali, nama nije zapalo ništa što bi se moglo opisati kao diskurs. Nikakav oblik smislenost. Zapao nam je samo muzejski cirkus. I post-cirkuska tuga.           
  


Muzej savremene umjetnosti potencijalno bi mogao biti metak u čelo svim dezintegracijskim procesima u Crnoj Gori. Ali...

tuga pregolema

Kad protutnji muzejski cirkus

U jednom dokumentarnom filmu o istoriji “Ćinećita”, narator kaže da je umjetnički dar Ane Manjani preusmjerio tok poratne italijanske istorije: Pini, junakinji filma “Rim, otvoreni grad” Roberta Roselinija, uspjelo je nešto što je tada, dok se oružje još nije bilo ohladilo (film je snimljen 1945. godine), moglo izgledati nezamislivo – da podozrivi pogled međunarodne zajednice odvrati od Musolinija, italijanskih fašista, njihovih crnih uniformi i skrene ga ka drugoj, antifašističkoj Italiji. 

Ana Manjani znala je kako da umre istinito i potresno. Njeno tijelo na pločniku, sa zadignutom suknjom – tako zadignute suknje viđali smo i na bedrima naših antifašistkinja čija su tijela ostajala na stratištima – postalo je znak otpora, druge Italije, izguralo na površinu italijansku fašističku traumu, izbljuvalo je i zacijelilo. Ana Manjani prinijela je tu žensku žrtvu da bi iskupila histeriju patrijarhata, njegovo izlivanje u nasilje, istorijsku materijalizaciju koja je otkrila da je simbolička figure dobrog patrijarha koji je tu da zaštiti porodicu, stabilnost i poredak samo fikcija bez koje još ne umijemo da živimo.  
      
**ZEMLJOTRES SE NIJE DESIO**

Zašto bi ova teza trebalo da nas se tiče osim zato što je tako lijepa i što nam pruža ono zadovoljstvo koje uvijek nalazimo u apstraktnom mišljenju o umjetnosti, koje dijelimo sa ostatkom čovječanstva? Postoji li još nešto što nas sa njom direktnije povezuje? Imamo li i mi neku sličnu potrebu da umjetnošću zaliječimo sopstvenu istorijsku i političku traumu? 

Nedavno, gotovo u isto vrijeme, vidjeli smo dva uratka, po mnogo čemu različita, ali oba zaokupljena crnogorskim pohodom na Dubrovnik 1991. godine: dokumentarni film “Rat za mir” Koče Pavlovića, koji je emitovan na Javnom servisu TVCG, i pozorišnu predstavu “Pod oba sunca” koju je, po romanu Ognjena Spahića, režirao Boris Liješević. I ova koincidencija –  potpomognuta “aferom” postavljanja i skidanja table u Morinju i sličnim stvarima koje svakodnevno svjedoče o odsustvu volje za suočenje sa prošlošću – mogla je da gurne u prvi plan pitanje o tome koliko mi imamo kapaciteta da se umjetnički ponesemo sa sopstvenom traumom i preokrenemo tok svoje istorije na način na koji je to učinjeno filmom “Rim, otvoreni grad”.     

> Može li umjetnik da izmisli kolektivno iskustvo kajanja ukoliko ga zajednica nije zaista proživjela?

“Rat za mir” je film o beskrupuloznoj hipokriziji političkih elita koje su upravo zahvaljući tom svom “daru” uspjele da to ostanu sve do danas. Ali, nije to jedini razlog zbog kojeg danas sa mukom gledamo taj film i radije zatvaramo oči. Ovaj brutalno istinit film otkriva, jasno kao na dlanu, da je pretpostavljena inherentna etičnost patrijarhata, koja obuhvata i ratničku muškost, obična laž. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/16c02413-9d14-4901-afa5-42c3efde3ce7)
Foto: Pobjeda (Edicija Rat za mir){.caption}

Ovaj maskulinitet je varvarski i ugrožavajući ne samo po neprijatelja: on razara porodice, cijelu zajednicu, jede sopstveno tkivo. Vidimo kako centralna simbolička figura zaštitničkog oca pada na istorijskom ispitu uz tresak od kojeg još ne možemo da se oporavimo. Trebalo bi da uslijedi zemljotres. Tu bi, na tom mjestu, morala da se desi i trauma, bolno sudaranje nemogućnosti da se znanje o ovom sramnom iskustvu integriše u patrijarhalnu ego projekciju bez gubitka samopoštovanja, sa potrebom da to znanje ipak izađe na svjetlost dana. Ali, to se nije desilo. Ovaj film nas na to podsjeća, pokazuje na taj moralni i politički zijev, koji vrijeme nije zatrpalo. Naprotiv. 

Ono što i dalje živimo je stalno odlaganje traume sopstvenog učešća u jugoslovenskim ratovima iz 90-tih godina prošlog vijeka kroz stalno obnavljanje nastojanja da se simbolički maskulinitet ipak  realizuje, prenese iz simboličke u istorijsku ravan, uprkos svemu što svjedoči da to nije moguće bez katastrofe i da ga po svaku cijenu treba zadržati u sferi simboličkog.  Konačno, taj narativ o propaloj patrijarhalnoj muškosti koja se zato mora stalno obnavljati na “izvoru” postao je metanarativ ove zajednice i cijele postjugoslovenske epohe. 

Trauma, dakle, ostaje u predsoblju. Zaglavljena. Nešto mora taj sram da dočeka sa druge strane da se ne bi sve raspalo. Ali, šta može da ga dočeka? Neka “druga Crna Gora”? Mogla bi. Ali, ona je potrošena u političkim kombinacijama, korupcijama, patriotskim kompromisima i strahovima ili je, pak, rasuta po inidividualnim savjestima.      
 
**ŠTA MOŽE UMJETNOST?**

Srećom, imamo i mi istoriju umjetničkih pokušaja da se sanira ova trauma. Prije predstave “Pod oba sunca” imali smo druge pokušaje crnogorskih umjetnika, uglavnom reditelja i pisaca, da se nadviju nad krizom patrijarhalne paradigme na različite načine, uključujući njenu dubrovačku istorijsku manifestaciju. Čini se da su se stekli uslovi da zaključimo da smo, kako to kaže Tanja Rosić u tekstu “Panika u redovima: Balkan s one strane ogledala”, došli do one tačke kada jasno možemo da čujemo “ne” koje “određeni netipični maskulini obrasci upućuju postojećim matricama moći, a koje se glasnije nego bilo gde drugo čuju u narativima književne i umetničke produkcije”. 

Ako se katarzično iskustvo još nije desilo, ako na takve umjetničke pokušaje prečesto samo odmahnemo glavom – o čemu se onda radi? O nedostatku umjetničkog dara? Ili je možda ipak riječ o tome da umjetnost ne može da zacijeli pozledu tamo gdje ne postoji stabilna, dovoljno snažna društvena volja koja bi nas kroz traumu provela?      

Stižemo na teren složenih pitanja o umjetnosti i politici. Može li umjetnik da izmisli kolektivno iskustvo kajanja ukoliko ga zajednica nije zaista proživjela? Da li može ličnom savješću da nadomjesti odsustvo kolektivne savjesti, a da ne zapadne u neuvjerljivo etičko soliranje? 

Da li bi Ana Manjani mogla da okrene tok istorije i umre tako katarzično da nije postojala ta “druga Italija” (čije posustajanje sada vidimo) iz koje je mogla da crpi iskustvo otpora? Ili bi, bez tog stabilnog konsenzusa koji je fašistički sram sačekao sa druge strane, završila kao tugaljiva junakinja melodrame, uprkos svom daru?                   

      
 



Ono što i dalje živimo je stalno odlaganje traume sopstvenog učešća u jugoslovenskim ratovima... kroz stalno obnavljanje nastojanja da se simbolički maskulinitet ipak realizuje

POD DUBROVAČKIM ZIDINAMA

Trauma u predsoblju

Svi smo vidjeli osmijeh Verice Maraš, bivše direktorice „Plantaža“,  prilikom privođenja kod Specijalnog državnog tužioca. Neprikladan, toliko bizarno neumjesan osmijeh da je mogao da zbuni naciju naviknutu na svaku nepristojnost. I ženski osmijeh, takođe. Što bi moglo da čini razliku. Ako nismo preumorni za traženje rodnih nijansi u blatu koje je stiglo do grla. 

Verica Maraš imala je status ikone nepristojne nezasitosti elita okupljenih oko DPS-a i prije toga osmijeha. Ima većih proždrljivaca od nje, ali njoj je palo u dio da  u jednom trenutku privuče na sebe etičku, nekad i metafizičku (Boje li se Boga?) odvratnost prema nepristojnoj nezasitosti elita u koju se, nakon tri decenije nemoćnih pokušaja da im se političkim sredstvima smanji apetit, preobratio naš otpor. 

Istina je, sama je tome kumovala. Zaboravila je da konsultuje Partiju, ili je htjela svoju solo dionicu, tek odlučila se za neku vrstu drske iskrenosti kad je dovedena pred lice javnosti – da, njena mjesečna plata veća je od godišnje zarade mnogih građana i građanki, njena ekipica joj je to dala, ona njima, oni njoj, čega ima da se stidi? Ispostavilo se da je to autogol. Ne samo za nju već i za njenu Partiju. Drska iskrenost ponekad može da upali, ali ovo nije bio taj slučaj: ojađeni ljudi više vole kada ih lažu, nalaze u tome zericu pristojnosti, to im čuva dostojanstvo – slaži me, čovječe, pokaži da me poštuješ. 

A onda se sve to ponovilo prilikom privođenja: drski osmijeh, čudovišna nepristojnost, a onda lavina mržnje usmjerena na nju. Zato što je nevješta i ne poštuje pravila igre? Ili ipak i zato što je žena?          
 
**NASILJE NAD SOPSTVENIM POLOM**

Razumljivo je odbijanje građanstva da troše ionako istanjene nerve na osmijeh Verice Maraš: Verica ko Verica, šta tu ima da se priča. Ali, meni se dogodilo da sam njen osmijeh prvi put vidjela u okolnostima koje mi nisu dopuštale da preko njega samo pretrčim. Njeno privođenje zateklo me je na jednoj regionalnoj konferenciji o ženama i socijaldemokratiji. Dakle, i o Verici koja je i žena i članica DPS-a, koji je članica Socijalističke internacionale. Da stvar bude gora po Vericu, na konferenciji na kojoj su se mogli čuti i glasovi nekoliko pravih regionalnih socijaldemokratkinja (dakle ne onih koje šminkaju emancipacijom svoje koruptivne i pljačkaške partijske oligarhije, koje besramno provlače pridjev „socijalistički“ kroz svoje nazive). 

Čovjeku je u nekim trenucima čak mogla pasti na pamet luda misao da nije sve tako crno i da će na kraju žene u lijevim partijama možda biti te koje će nas spasiti od pošasti prežderavanja: nekako se povremeno lijepo mogla vidjeti srodnička linija koja povezuje ženski rod i ljevicu. 

A onda sam, u nekoj pauzi, bacila pogled na telefon da vidim šta se u mom odsustvu dešava u zavičaju i tada se pojavio osmijeh crnogorske socijalistkinje Verice Maraš. I nije ga u takvim okolnostima bilo moguće doživjeti drugačije nego kao brutalno nasilje jedne žene nad sopstvenim polom.      

**PO PRSTIMA** 
 
Imamo ozbiljnih, ne idealističkih i ne esencijalističkih razloga da se nadamo da će žena biti te koje će nas čuvati od prežderavanja svake vrste i držati nas na ljudskoj mjeri. Čak i ako nisu socijalistkinje. Ili „socijalistkinje“.  Mogu ti razlozi nekad djelovati spekulativno, ali se oni u osnovi tiču jednostavnih i empirijskih stvari: ženskog iskustva, tjelesnog, materinskog, porodičnog, socijalnog, iskustva različitih oblika udaljenosti od centara moći. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/7c296446-e864-4f4b-94aa-84a9cfa33cc0)
Spomenik ženama borcima u Tetovu{.caption} 

Iako vidimo da očigledno nisu (Verica Maraš je krunski svjedok), te stvari nam se ponekad, kad čujemo neke pametne i odvažne žene, učine tako jednostavne: kao da je prosto dovoljno da žena zna da je žena, konsultuje svoja iskustva i iskustva drugih žena i da se odmah nađe na drugoj političkoj obali, daleko od svih oblika političkog nasilja i prežderavanja. 

Ali, da li bi rodni razlozi tipa otvorenosti ženskog tijela i ženskog iskustva za drugo mogli da ubijede ženu poput Verice Maraš i armije njoj sličnih žena da treba da se drže dalje od trpeza na kojima se žderu zajednički resursi i izgladnjuju drugi ljudi? I ako ne bi ti, koji bi argumenti možda ipak mogli da ih poljuljaju? 

Žene znaju da budu osjetljive na majke, na pretkinje. Doduše, osjetljivije su na očeve, na identitetska pitanja, porijeklo i naciju, barjake i krstove, ali znaju ponekad da puste sažaljivu suzu i zbog pretkinja mučenica. Možda bi na to mogle da odreaguju i sve te omoćale žene, uključujući Vericu Maraš?     

Mislim na te žene koje su iz generacije u generaciju učile svoju djecu da se ne prežderavaju, da ostave za sjutra, da daju dio bratu, sestri, drugome. Takva im je dužnost pripala: da vode svoje male kućne ekonomije i podižu djecu. Prežderavanje nije dolazilo u obzir. Iz kojekakvih razloga. Morale su da sastavljaju kraj sa krajem: nešto se uvijek moralo imati u šteku. Možda su bile religiozne, ili samo sujevjerne, svakako su bile ispunjenje strahom od pretjerivanja u bilo čemu: kuc-kuc, da zlo ne čuje. 

Nekako su uspele da nauče da je odlaganje ispunjenja želje način da od svoje djece naprave dobre ljude. Udarale su vjekovima po prstima halapljivu djecu, držale ih stanju kontrolisane želje, balanisirale između gladi i sitosti, učile djecu da ne otimaju, da daju nešto svoje, da se mora ostaviti mjesta za još gladi, za još želje, za tuđu želju i glad.     

![](https://cms.normalizuj.me/assets/5d9400d4-2194-48f9-9b58-d1cfb57f408e)
Spomenik demonstrantkinjama u zatvoru u Ljubljani{.caption} 

Da li je Verica Maraš imala takve pretkinje? I sve njoj slične proždrvljive žene crnogorske političke tranzicije? Ili su rođene iz „Zevsove glave“? Kada su i kako odlučile da fotografije svojih pretkinja poskidaju sa zidova i stave tamo fotografiju vrhovnog muškog božanstva prežderavanja i da čuvaju njegovo svetilište do zadnje kapi krvi? Kada su i kako prestale da budu žene, odbace znanja i iskustva svoga roda, svojih sopstvenih ženskih tijela?      
  
**VOJNICI ILI ŽENE**     

Ne, ne može biti nikakvog prkosa u osmjehu Verice Maraš. Nemoguće je zamisliti da taj osmijeh pretenduje na bilo kakvu vrstu digniteta i samopoštovanja. Teško je povjerovati da bilo ko, pa i ljudi koji su na jaslama DPS za trideset godina postepeno gubili ljudska obličja, može biti ponosan i prkosan povodom jedne tako banalne stvari kao što je sopstvena guzica. Niko se radi toga ipak ne bi popeo na Golgotu. Ni Verica Maraš ne može misliti da je to ideal vrijedan mučeništva. 

Mora biti još nečega u tom osmijehu. Nečega ženskog. Nečega što bi moglo prerasti u neko znanje kada bi Verica bila žena, a ne korumpirani vojnik Partije koja joj je oduzela svaku kap ženskosti. Mogla bi to biti neka zbunjenost. Možda joj je neka pomisao u tom času okrznula površinu svijesti – Otkud ja ovdje? Možda je izronilo neko mutno sjećanje na neku babu koja joj je uzimala kašiku iz ruku kada god ne bi sama znala da se zaustavi. Možda je njoj upućen taj osmijeh. 


Nemoguće je zamisliti da taj osmijeh pretenduje na bilo kakvu vrstu digniteta i samopoštovanja

O PREŽDERAVANJU

Osmijeh Verice Maraš

Da je princeza Ksenija Petrović znala da upravlja motornim vozilom manje-više smo znali i prije nego što je auto-put nazvan po njoj. Ovaj podatak iz njenog privatnog života, koji se provlačio po marginama storija o dinastiji Petrović, nedavno je poguran u sami centar javnog interesa. To što je princeza Ksenija vozila auto postala je činjenica od prvorazrednog značaja za crnogorsko društvo i njegovu samoidentifikaciju.  

Prvo smo mjesecima po Podgorici nalijetali na bilborde sa njenim velikim portretom i malim autom u pozadini (kampanja “Ženstvo i junaštvo”). A onda su se na to prislonili kolašinski odbornici DPS-a i predložili da se po njoj, a u slavu te činjenice, nazove auto-put. Svi su to pofermali: od premijera i partija do građana koje su novinari salijetali po ulicama da bi upoznali javnost sa mišljenjem “običnog naroda”. Dakle, svi su, od vrha do dna, bili za. Niko nije bio protiv. Ako je i bio, živ se nije čuo.  

**RECEPT ZA KAŠU**   

Predlog je dobio blagoslov svih regija, nacija, partija, rodova, seksualnih orjentacija, manjina i većina. Za crnogorske prilike takva unisonost jedinstvena je, čak spektakularna. A to samo po sebi vrijedi truda da se o tome promisli – jedva čekamo da vidimo što je to što ćemo svi voljeti i priznati za svoje.     

Moglo se, recimo, očekivati da će Sjever podići glavu – ipak ovaj put prelazi preko njihove teritorije, ne može biti da oni nisu mogli predložiti nekog svog kandidata za eponima. Mogli su da se usprotive svi oni koji se mršte na sve što ima veze sa dinastičkom porodicom Petrović iz svojih razloga, uglavnom nacionalnih. Predstavnici partija koje vole da se samopromovišu kao baštinici “lijevog”, antifašističkog i socijalističkog nasljeđa, poput DPS-a, na primjer, i te kako su mogli naći razlog za nezadovoljstvo – nije valjda da se iz toga (lijevog) nasljeđa ne može izvući neko žensko ime (ako je već trebalo da bude žensko) koje je značajnije za istorijski razvitak Crne Gore od jedne princeze čiji je politički doprinos vezan isključivo za neuspjele bočne pokušaje očuvanja dinastije. Mogle su i feministkinje da izađu sa predlozima ženskih imena daleko značajnijih za istoriju emancipacije žena u Crnoj Gori (ako je ovdje uopšte o tome riječ). 

Ali, ne – niko se nije pobunio. Svi su bili srećni. Princeza Ksenija sa šeširom na glavi u svom oldtajmeru uspjela je da amortizuje sve te razlike i usreći svakoga. 

Možemo da lupamo glavu i tumačimo razloge ovako širokog konsenzusa ovako ili onako, ali to je gubljenje vremena: u pitanju je najprostija jednačina. Treba samo slušati što nam ljudi kažu: princeza je zaslužila da se po njoj nazove auto-put jer je “prva na Balkanu vozila auto”, ali isto tako i zato “što je to zaslužila” (zbog svog dinastičkog porijeka).

![](https://cms.normalizuj.me/assets/fde8cb36-12f6-478a-b77a-05f7fded5d9e)
Poster kampanje EU info centra{.caption}

To je to. Radi se, dakle, o najjednostavnijem receptu za papazjaniju koju će svi rado pokusati: malo pijeteta prema monarhističkom nasljeđu plus malo respekta prema emancipaciji žena. Samo dva dopadljiva sastojka, u najlakše svarljivom izdanju, samljevena u kašu, tako da nikoga ne zaboli stomak.       
         
**TRAKTORISTKINJA ILI PRINCEZA?**

Od emancipacije žena ovdje nema ni *e*. Niti je to što je princeza Ksenija vozila auto činjenica od značaja za istoriju emancipacije žena u Crnoj Gori, niti je onima koji to navode kao razlog do emancipacije uopšte stalo.  

Među muškarcima koji su glatko podigli ruku ili iskazali (u anketama) bezrezervno oduševljenje ovom idejom sigurno nije mali broj onih koji su svojim ženama zagorčali život kada su poželjele da kupe mašinu za suđe (istina je, postoje muškarci koji, pod raznim izgovorima, traže način da svoje žene zadrže ropski vezane za kućne poslove) i koji se stresu svaki put kad sjednu kraj žene koja vozi. Ali, ipak su spremni da kao papagaji ponavljaju da je princeza Ksenija zaslužila da se po njoj nazove auto-put samo zato što je “prva žena na Balkanu koja je sjela za volan”. 

Kvaka je u tome što oni princezu za volanom ne shvataju ozbiljno. Ne dovode tu sliku u vezu sa  stvarnom emancipacijom, stvanim ženama i stvarnim životom. I potpuno su u pravu kada tako misle: princeza Ksenija za volanom je monarhistička bajka koja sa “stvarnom emancipacijom žena” nema ništa.  

Trenutak kada je prva žena sjela za volan slavlja je dostojan događaj u istoriji emanipacije žena. U simboličkom smislu, to je bio klasičan nokaut. Zavisnost muške dominacije od pristupa volanu (upravljaču!) ne treba posebno dokazivati: gorljivost sa kojom su pristojno inteligentni muškarci i danas spremni da tvrde da žene imaju motoričke deficite koji ograničavaju njihove vozačke sposobnosti valjda je doviljno je ubjedljiv argument.    

Ali, nija svaka ženska vožnja ista. Nije svaka vozačica jednako značajna za druge žene i za zajednicu. A to znači da nije jednako emancipatorska. I da nije jednako vrijedna da zapremi javni diskurs.    

Kada su se emancipovane žene poznog socijalizma dograbile volana, uradile su to zarad sopstvene emancipacije. Ako ih revolucija nije oslobodila kućne eksploatacije (kako im je obećano) i ako nisu mogle da se ratosiljaju nevidljivog kućnog rada, mogle su barem da uskoče u auto, pođu do pijace ili supermarketa, sačuvaju kičme od preteških tereta i prištede malo vemena.  Prije toga, imali smo još “emancipatorskije” slučajeve ženskog ovladavanja vještinom upravljanja motornim vozilima. U arhivi [digitalnog muzeja žena](https://www.muzejzena.me/)  čuva se fotografija mlade  traktoristkinje iz 1947: cura  je položila vozački kurs, fino sjela u traktor i otišla u polje da poveća prinose žitarica i doprinese smanjenju poslijeratne gladi. 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/34a70d34-61c5-4099-9630-643d3af3aa10)

Takvih žena, koje su više zaslužile da njihovo ime nosi novi auto-put (ako su vožnja i emancipacija žena bile ključne riječi prilikom izbora imena) bilo je još mnogo.  
Od toga što je princeza Ksenija uzela volan u ruke koristi nije imao niko sem nje i dinastije koja je mogla da pokaže drugim dinastijama da nije onako zaostala kako izgleda. Barem nema podataka da je ona koristila automobil da bi obilazila sela i obrazovala djecu; da je svoju vještinu koristila u bilo kakvom javnom interesu, da je ijednu ženu pokušala da nauči da vozi, da je ijednoj ženi poslužila kao uzor. 

Na stranu što nije sama zaradila pare za automobil, po čemu liči na savremene tajkunske kćeri koje nas, u prizemlju, osorno gledaju sa prvih spratova svojih “džipova”. Pa ni to što je bila “prva na Balkanu” (ako je uopšte bila) nije podatak koji zaslužuje pažnju i koji se može dovesti u vezu sa (ženskim) junaštvom, kako se to sugeriše kampanjom “Ženstvo i junaštvo”. Ženi je prosto moglo biti da među prvima sjedne u auto. I ona je sjela i onda se vozikala naokolo radi svog zadovoljstva i radi prestiža dinastičke porodice. I tu je kraj priče.  

**MONARHISTIČKI KIČ** 

O čemu se, dakle, radi u ikonizaciji princeze – vozačice?  

Zapravo, radi se o kiču. Emancipatprski momenat u ovoj priči jednako je lišen sadržine kao i onaj monarhističkički. Princeza za volanom nema kapaciteta da uozbilji ni emancipatorsku ni  monarhističku poruku.  Budući da je princeza, dakle selebriti, njena emancipatorska poruka ne prelazi granice monarhističke bajke. Zato je princeza za volanom i simpatična muškarcima kojima je do emacipacije žena stalo koliko do lanjskog snijega. Budući da nije muškarac, princeza Ksenija nema ni kapaciteta da politički uozbilji monarhističku ideju (lijepo bi bilo znati šta bi se dogodilo da je auto-put nazvan po nekom muškom članu dinastije) i tako naljuti bilo koga. 

Promocija princeze Ksenije u osnovi je, dakle, klasičan monarhistički kič. Princeza za volanom je slika bez sadržine. Drugim riječima – nije ništa. Znak na drumu koji ne upućuje na šta. Sama sladunjava površnost za zasjeniti prostotu, pučku imaginaciju koja se vjekovima vrti oko zaslađenih monarhističkih bajki. Eto zašto nikome nije zasmetalo što je po njoj nazvan auto-put. Takav je kič – svima se sviđa. 

I eto gdje smo se svi našli: u kompleksu, želji da svijetu pokažemo da je naša stara dinastija, sa kojom više nemamo ništa, koju čak uopšte i ne pomišljamo da rekonstruišemo, do koje više nikome u svijetu nije stalo, imala ženu koja je znala da vozi i da nekada davno nismo bili zadnja rupa na svirali. Vau!    

 


Promocija princeze Ksenije u osnovi je klasičan monarhistički kič. Princeza za volanom je slika bez sadržine. Znak na drumu koji ne upućuje ni na šta 

ŽENSKA SIGNALIZACIJA

Princeza na drumu

Žena se prije može nadati da će joj, na primjer, izrasti Adamova jabučica nego da će sa drugim ljudskim bićem uspostaviti onakav odnos kakav imaju Dido i Migo (dvojac “Kumare”) u songu “Javi se, kumara” (Edo Abdović) koji je trenutno najviralniji crnogorski pop-kulturni fenomen. Teško je zamisliti ekskluzivniju “mušku stvar” od kumara-odnosa. Rodna segregacija ovdje je apsolutna. Žena je osuđena da proživi život, a da nikada ne sazna kako je to prijatno kad imaš kumaru, burazera ili pobratima. 

Nije da se neke žene ne trude da se spajtose sa kumarama. Zna se kako te stvari idu. Za članstvo u benignijim bratstvima pristaće da piju pivo iz flaše i druge žene zove “ribama” u njihovom društvu. Pristup muškim klubovima “više klase” ima drugu cijenu: odradiće ponešto kumarama, a zauzvrat će dobiti dio plena. Ali, kad-tad shvatiće da su pokupile samo mrvice, da su sve vrijeme bile samo uljezi, da su stigle samo do predvorja centrale i da kumare ipak nisu stekle. 

Žena-kumara je samo zbunjena sestra i tu pomoći nema. Uglavnom, to će shvatiti kroz bolno iskustvo – onda kada ih kumare puste niz vodu i kada propisno nadrljaju.  
     
**NISU PALI S MARSA**

“Kumare” su nam prirasle za srce: na terenu smo dopadljivog lokalnog patrijarhalnog folklora, najprostijih identitetskih jednačina i njima odgovarajuće nekritičke i narcističke samorefleksije – gledaj nas kakvi smo!  Nešto u nama tvrdoglavo se protivi da misli da tu ima ičega o čemu uopšte vredi misliti, tako stoje stvari sa folklorom: “Kumare” moraju ostati netaknute mišlju da bismo mi mogli da im se smijemo i radujemo im se.   

Koliko god bili benigni i simpatični, Dido i Migo pripadaju velikoj, globalnoj familiji nimalo efemernoj i bezazlenoj. “Kumare”, dakle, nisu pale s Marsa: njihovi bliski rođaci su najrazličitija muška bratstva koja su i te kako miješala prste u tok istorije i živote ko zna koliko ljudi, i koja to i dalje čine. Oni su grančica na monumentalnom stablu čiji se korijeni spuštaju do mračnog, najmračnijeg podzemlja. 

Kumare su muškarci koji su bezuslovno odani jedan drugome. “Bezuslovno” je ključna riječ: snaga kumara-odnosa mjeri se spremnošću da se taj odnos pretpostavi svim drugim oblicima solidarnosti i lojalnosti. Dido i Migo travestiraju kumara-odnos: oni nemaju kapacitete (novac i moć) da taj odnos dovedu do “punog sjaja”, ali je bezuslovnost ipak sačuvana: kada se Dido ne bi odmah sručio sa Cetinja u Podgoricu i kada bi, na primjer, počeo da Migu drži lekciju zbog toga što je “puštio ruku” i napravio u kafani ceh bez pokrića – njih dvojica više ne bi bile kumare. 

> Neke kumare, manje naivne od Dida i Miga, sjede u ovom času po crnogorskim sudovima, agencijama, tužilaštvima, carinskim službama

Bili bi samo obični prijatelji, ili možda ni to. Njihov ulog u kumara-odnos čini se banalan – od malo kafanskog samozaborava nikome neće pasti glava s ramena. Ali, možemo da se zapitamo i šta bi se, na primjer, desilo ako bi kumara od kumara tražio da mu iscijepa prijavu za nepropisno parkiranje, provuče kroz carinu šleper švercovanih cigareta, i sve tako redom. Ako su prave kumara, uradiće to jedan za drugoga bez da trepnu i pritom će njihov savez svaki put ojačati – 
Sve za tebe, brate!     

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/TZKGOVOFrQ8" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen></iframe>

Uticaj bratstava, ekskluzivno muških saveza na ljudsku istoriju je nemjerljiv. Jednim dijelom i zato što je uglavnom netransparentan. Riječ “bratstvo” povremeno se javljala u javnom, političkom diskursu sa značenjem univerzalne, opšteljudske, revolucionarne solidarnosti (“Jednakost, sloboda, bratstvo” ili “Bratstvo i jedinstvo”). Naravno, i u tom kontekstu taj pojam vukao je za sobom svoj dugački patrijarhalni rep (nominalno isključivanje žene kao revolucionarnog subjekta, patrijarhalni uzroci nemogućnosti “sestrinstva” da konkuriše “bratstvu”, to jest ostvari isti stepen solidarnosti). 

Ali, u svim tim različitim, vidljivim i nevidljivim istorijskim oblicima, bratstvima je do univerzalne solidarnosti bilo stalo koliko do lanjskog snijega. Ono što braću zanima je isključivo solidarnost nasuprot ženama i svima koji ostaju izvan bratstva.   

**VOLJA ZA MOĆ**

Sigmund Frojd ostavio nam je u nasljeđe upečatljivu i uznemirujuću interpretaciju  psihoanalitičkih korijena nastanka bratstava i njihove duboke i fatalne sraslosti sa zapadnom civilizacijom. Refleksije tih procesa nalazimo u ranim mitovima o zavjerama  sinova/braće radi oceubistva, nasilnog svrgavanja despotskog oca, poput mita o detronizovanju Urana i Kronosa, na primjer. 

Osjećaj prvobitne krivice, strah od mogućnosti ponavljanja toga događaja i volja za moć drže muškarce tako jedinstveno zbijene jednog uz drugoga. Istovremeno, prema Frojdovoj interpretaciji, taj nasilni muški čin, kao jedinstveni događaj uspostavljanja kulture, reda i zakona, predstavlja temelj zapadne civilizacije što, naravno, onespokojava sve koji ostaju izvan muških klubova i koji drugačije zamišljaju dinamiku istorijskih procesa. Tu je, naravno, i rodna segregacija: budući da nisu bile uključene u čin svrgavanja oca, sestre su osuđene da zauvijek ostanu izvan moći i istorije. 

Drugim riječima, nema mjesta za romantiku kada je o kumarama riječ: ono što ih drži zajedno uvijek je volja da moć i plen sačuvaju isključivo za sebe. Može biti riječ o malim, jedva vidljivim patrijarhalnim dominacijama, kao što je to slučaj sa Didom i Migom, ali bratstvenički apetiti uglavnom nisu skromni. Neke kumare, manje naivne od Dida i Miga, sjede u ovom času po crnogorskim sudovima, agencijama, tužilaštvima, carinskim službama, svuda uzduž i poprijeko sistema. 

Spremnost da krše zakon, pljačkaju ostatak građanstva i za sebe prigrabe sve što se prigrabiti može ulog je njihovog bratstva. Njihovi savezi otporniji su i žilaviji nego što smo to ponekad skloni da mislimo – sjetimo se Frojda i njegove interpretacije motiva za uspostavljanja bratstva. O tim stvarima i o tim kumarama valjalo bi da mislimo dok cupkamo nogama uz pjesmu „Javi se, kumara“. 



Žena je osuđena da proživi život, a da nikada ne sazna kako to prijatno kad imaš kumaru, burazera, ili pobratima

kumstvo se ne odbija

Sve za tebe, brate moj

Portugalci su svijet otkrivali da bi ga razumjeli, a Španci da bi ga pokorili: kad ovu putničku motivacijsku distinkciju iščupamo iz konteksta suparništva dvije stare pomorske super-sile, zaboravimo, dakle, i na Špance i na Portugalce – dobijamo najuniverzalniji trop života kao putovanja i temeljnih izbora koje kao putnici kroz prostor/život možemo da napravimo. Možemo biti putnici-istraživači ili putnici-osvajači, a kada se jednom svrstamo na jednu ili drugu stranu, ostajemo tamo ne samo kao moreplovci i putnici, već i kao prijatelji, ljubavnici, roditelji, umjetnici, ljudi u svakom obliku. Sve što jesmo i možemo biti na kraju može da stane u taj putnički ili-ili trop.

Da li su muškarci i žene svojom rodnom pripadnošću “predodređeni” da se svrstaju u jednu od te dvije kategorija putnika kroz prostor/život? Mogu li žene za sebe i muškarce da ustvrde nešto slično onome što su Portugalci zaključili o sebi i Špancima: da one žele da istraže i razumiju svijet koji muškarci samo žele da ga kolonizuju i posjeduju?   

**ŽENSKI POGLED**

Ovo pitanje zaokuplja autorku dokumentarnog filma “Terra Femme” (SAD, 2021) [Courtney Stephens](https://www.imdb.com/name/nm2037779/), koji smo nedavno mogli da vidimo na programu Underhill Fest-a, u okviru programa “U fokusu” (Underhill Fest u saradnji sa Centrom za ženska prava). Tragove tih potencijalno različitih ženskih putničkih apetita autorka prati u sopstvenom, filmskom mediju, i to u žanru za koji putovanje nije samo metafora – filmskom putopisu. Prikazaće nam više od šezdeset minuta dokumentarnog materijala (koliko traje i sam film), arhivskih i amaterskih ženskih filmskih putopisa iz prve polovine 20. vijeka, i od početka do kraja ispratiti taj materijal uzbudljivom esejističkom naracijom, oslanjajući se na feministički fundirane teorijsko-umjetničke ideje o ženskom pogledu (female gaze) kao mediju jednog ne-patrijarhalnog konstituisanja objekta posmatranja i na nadu da ta ženska perspektiva ima kapacitet da ospori muškocentrični kolonizatorski pogled sa svim njegovim hijarahijama i simboličkim nanosima u koje su upisani patrijarhalni odnosi moći.       

![](https://cms.normalizuj.me/assets/f54ed72a-0962-468f-84be-2d38538988bb)
Detalj iz filma{.caption}

Ženski pogled nije nov teorijsko-umjetnički koncept: poststrukturalističko i feminističko nasljeđe 20. vijeka dalo je zamah njegovim brojnim teoretizacijama (u različitim umjetničkim medijima) koje traju do danas. Nije nov ni empirijski i analitički pristup koji u svom filmu praktikuje i Courtney Stephens:  ispratili smo brojne pokušaje da se ženska tačka gledišta upiše u različite konkretne umjetničke tekstove i kontekste.  Kako je onda moguće da, dok gledamo film “Terra Femme”, imamo utisak da su to stvari za koje prvi put čujemo? Kako to Courtney Stephens uspijeva da napravi tako uzbudljiv film posežući za tim starim teorijskim idejama i jednostavnim postupcima njihove naratorske artikulacije i demonstracije na umjetničkom materijalu?  

**BEZ ZAKLJUČKA**

Ulog je veliki – “ženski pogled” nije samo umjetničko-teorijska, već i politička i epistemološka kategorija. Autorka filma uspijeva sugerisati taj bezgranični kapacitet teme muških i ženskih putovanja da u sebe primi totalitet ljudskog iskustva ne napuštajući ni za trenutak svoj glavni fokus – ženski filmski putopisni žanr. 

Sve vrijeme mi ipak razumijemo da ovdje nije riječ samo o feminizaciji ovog žanra i filmskog jezika, kao što nije riječ ni samo o putovanjima, muškim ili ženskim. Autorka nas poziva da zajedno sa njom istražimo da li se i u kojoj mjeri ženski putopisni filmski zapisi koje nam podastire razlikuju od muškocentričnih kolonijalističkih i imperijalističkih filmskih reprezentacija? U igri je, dakle, i politika. 

U igri bi moglo biti nešto još sveobuhvatnije što jedva možemo da sagledamo: možda bi ženski pogled u nekoj perspektivi mogao revolucionisati ne samo filmski jezik, već i ukupan patrijarhalni način gledanja svijeta i transformisati svaki aspekt ljudskog iskustva.  

“Terra Femme” je više film koji pita nego film koji daje odgovore. On se strukturiše oko koncepta ženskog pogleda, njegove feminističke premise su očigledne, ali u njemu nema volje da se zaključi bilo šta o “održivosti” ženskog pogleda u bilo kom od sektora ljudskog iskustva koje bi on mogao da transformiše, i toj nedogmatičnosti možemo da zahvalimo za umjetničko zadovoljstvo koje u ovom filmu izvjesno nalazimo.  

**ŠANSA SADA I OVDJE?**

Ženski pogled i sve ono što on sa sobom nosi kao potencijal za promjenu ovdje se prije svega postulira kao otvorena mogućnost:  možemo je opipati, pomirisati, naslutiti njene obrise, i to je sve. Tako se ovaj film završava pred samim horizontom događaja: s one strane, kao još nemislivi, ostaju odgovori, singularitet od kojeg zastaje dah, mogućnost zbijanja svih naših pogleda u taj potencijalni ženski pogled koji svoj objekat ne posmatra kao plijen, koji ništa ne želi da kolonizuje, koji samo želi da razumije.   

Možemo li se zaista odreći realnog feminističkog i političkog interesa, potrebe da znamo kakve su šanse da ženski pogled, čije tragove Courtney Stephens prati u starim ženskim filmskim putopisima, zagospodari ne samo filmskim jezikom već i našim životima? Da li možemo da pristanemo na spekulativnosti koncepta ženske drugosti čija se objektivizacija odgađa na neodređeno vrijeme? 

Zar ne bi bilo pametnije, i pored svih pređašnjih razočarenja, potražiti neke realne političke opcije, kontekste koji bi ženskom pogledu i feminističkoj politici kao zavičaju tog pogleda možda dali neku šansu sada i ovdje? Sve su to pitanja koja nećemo moći da zanemarimo nakon gledanja filma “Terra Femme”. 

Istovremeno, sve su to pitanja od million dolara – zašto se onda u međuvremenu ne prepustiti imaginaciji i podsjetiti se na ljepotu feminističkih politika?   

<iframe width="560" height="315" src="https://www.youtube.com/embed/Z6g_BLbxHK0" title="YouTube video player" frameborder="0" allow="accelerometer; autoplay; clipboard-write; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture" allowfullscreen></iframe>




Možda bi ženski pogled u nekoj perspektivi mogao revolucionisati ne samo filmski jezik, već i svaki aspekt ljudskog iskustva

o filmu Terra Femme

Ženski i muški putnici kao Portugalci i Španci

Da su pravde jače nego sile! – ovu željnu rečenicu Teodora Nikčević preuzela je iz jedne narodno-oslobodilačke pjesme i po njoj nazvala svoju izložbu/prostornu instalaciju kojom reflektuje logorska iskustva crnogorskih “informbirovki”, logorašica  na Golom otoku i Sv. Grguru (Galerija “Miodrag Dado Đurić”, Cetinje, 27. april), koja će opet biti integrisana u dokumentarni film sa istom tematikom, u produkciji “Live production”, čija je autorka istovremeno i potpisnica ovog teksta. 

Za autorku izložbe, ovakav naziv upućuje na neumrlu političku Nadu. Tako barem zapisuje u svom komentaru uz izložbu: “Dok god u savremenom društvu postoji mogućnost za postojanje slobode i pravde, instiktivna ljudska reakcija je da pravde budu jače nego sile”.

Mogli bismo takav naziv izložbe da čitamo i kao izraz najdubljeg cinizma – logori, uključujući i  jugoslovenske, jedinstveni su događaji apsolutne suspenzije pravde i prava u bilo kom obliku. 

Kako onda dovesti u vezu pravdu i logore, a ne čuti podsmjeh u toj povezanosti?      

**2.**

Mogla je izložba Teodore Nikčević da se zove i “Tragedija ženske emancipacije – crnogorsko poglavlje”. Takav naslov, koji bi u prvom dijelu referisao na naziv slavnog eseja Eme Goldman iz 1906. godine, odlično bi joj pristajao. Ne bi u njemu bilo nade u pravdu koja može da nadživi logore, ali bi bio besprekorno tačan. Čak možda isuviše tačan za umjetnost koja konačno uvijek mora da otvori neki prozor i pusti unutra malo svježine. Gotovo da nije moguće zamisliti apsurdnije poglavlje iz tragične istorije ženske emancipacije od ove jugoslovenske i crnogorske ženske informbirovske epizode.         

Šta je žena dobila emancipacijom? – piše Ema Goldman  u svom eseju „Tragedija ženske emancipacije“ –  Pravo glasa u nekoliko država. Da li je to očistilo naš politički život, kao što su dobronamjerni zastupnici predviđali? To se u svakom slučaju nije dogodilo. Nema nikakve nade da će žena, sa svojim pravom glasa, ikada pročistiti politički život. 

Ema Goldman bila je radikalna anarhistkinja i feminstkinja. Propovijedala je svijet u kojem će žene moći da “ispolje svoju ljudskost u najboljem smislu”, izraze “sve ono što u njima žudi da se potvrdi i bude aktivno”, u kojem će muškarci i žene davati jedni drugima najbolje od sebe, u potpunoj slobodi. Nije joj se dopadalo ono šta je emancipacija napravila od žena, postignuća sufražetkinja nisu joj bila po volji  – posebni ženski darovi stradali su u besmislenom naprezanju da se uguraju u svijet koji nisu mogle da promijene. Ništa nisu “pročistile”, samo su legitimisale političko nasilje, neslobodu, nejednakost i hijerahije pristajući da uđu unutra.     

Gubici “informbirovki”, ženski i ljudski, prevazilaze gubitke o kojima piše Goldman. U svojim memoarima, logorašice pišu o mladim ženama koje su na Goli otok stizale sa bluzama ovlaženim od mlijeka koje im je teklo iz dojki – slali su tamo i majke dojenčadi, takvi razlozi ovdje nisu ništa vredjeli. 

Koliko je posebnih “ženskih darova” za kojima je tugovala Ema Goldman tamo stradalo zauvijek? 

Trebalo je biti žena nakon Golog otoka, voljeti, rađati djecu, nositi sa radošću svoje žensko tijelo, nalaziti u njemu izvor zadovoljstva. Ali, kako uspraviti žensko logorsko tijelo, tučeno, izgladnjivano, iscrpljivano radom, sistemski poružnjivano i desekusalizovano, tijelo koje je postalo razlog srama jer je prosto htjelo da preživi? Kako će to opustošeno žensko tijelo zgađeno nad sobom više ikada moći da transcendira sebe u bilo kakvoj ženskoj žudnji, bilo kom obliku ljubavi? 

![](https://cms.normalizuj.me/assets/cc775593-a324-4700-a5f3-5932c8e837a5)
Instalacija u Galeriji Miodrag Dado Đurić{.caption}

Nikada nakon logora nisam sebe smatrala ljudskim bićem u punom smislu – napisala je jedna bivša logorašica. Druge su pisale o sebi kao “ljušturama”. Istorija njihovih postlogorskih integracija piše se iz njihovih rijetkih memoara, sjećanja njihovih potomaka koji vuku za sobom njihove traume, kratkih pauza između dugih logorskih ćutanja u kojima bi bljesnulo ponešto – golootočke ljekovite travke kojima su trljale desni da im ne poispadaju zubi, bure prepunjeno mokraćom u potpaljublju broda “Punat”, zadnjice išarane modricama, šišanje “na redove” nakon dolaska na ostrvo. Zacjeljivale su svoje logorske rane kako su znale i umjele. Neke se nisu dale zacijeliti. Ali, u njihovim psihijatrijskim dosijeima nema riječi “trauma” i ne spominje se Goli otok. 

> Revolucija je proždrla svu svoju djecu, nije razlikovala kćeri od sinova. Za njih u logorima nije bilo milosti, kao ni za muškarce

Mogle su da se tamo nikada ne nađu. Samo desetak godina ranije mnoge od njih možda su planirale jednostavne ženske živote: rodiće djecu, imaće porodicu, možda se obrazovati, raditi korisne poslove. Revolucija ih je izgurala napolje. Nakon toga više nije bilo povratka. Postrevolucionarno nasilje prelilo se i preko njih. Revolucija je proždrla svu svoju djecu, nije razlikovala kćeri od sinova. Za njih u logorima nije bilo milosti, kao ni za muškarce. Tek dobijena bitka za političku ravnopravnost žena na Arhipelagu Goli ubrala je svoje gorke plodove. 
Kako onda da se usudimo da logorska stradanja žena nazovemo neljudskijim, da apelujemo na više samilosti, pozovemo se na krhkost njihovih tijela, njihovu manju otpornost na patnju, njihovo materinstvo? Zar same nisu tražile da budu jednako tretirane? 

Ovako izgleda svijet u kojem su htjele da budu jednake i sada im pripada isti komad političke opresije, i ni malo više saosjećanja. Tragedija ženske emancipacije na ovom mjestu dostiže svoj vrhunac. 
      
 **3.** 

Nalazimo se na nesigurnoj teritoriji dok stojimo u Galeriji “Miodrag Dado Đurić”, među  kamenim pločama u koje je autorka izložbe otisnula lica jugoslovenskih i crnogorskih “emancipatorki”, iz kojih su logorašice uglavnom regrutovane. 

Mnogo je sumnji u mogućnost da se uopšte pristupi ovom događaju – odatle dolazi nesigurnost. Možemo li uopšte da mislimo o logorskom događaju slobodno i humano, ne samo o Golom otoku i paradoksima ženske emancipacije koje su ovdje našle svoj tragički vrhunac, već i o bilo kom drugom logorskom događaju? Da li je to uopšte moguće u uslovima ubrzane banalizacije zla, masovnog umnožavanja “idealnih subjekata totalitarnih režima”, o kojima je u “Izvorima totalitarizma” (1953) pisala politička filozofkinja Hana Arent, koji “ne vide razliku između tačnog i lažnog”, za koje smo u međuvremenu saznali da nisu samo totalitarni? 

Čak i kada bi bilo moguće, možemo li mi koji baštinimo golootočko logorsko nasljeđe da mu pristupimo čistog pogleda, odreknemo se političkog pragmatizma i racionalizacija kojima maskiramo potrebu da očuvamo privilegovanost zasluženu političkom lojalnošću predaka i da u rezervi imamo izdajnike i izdajničke potomke koji te privilegije uvijek mogu da opravdaju? Da li u tim uslovima uopšte možemo da računamo da vrata na koja izložba Teodore Nikčević kuca uopšte mogu da se otvore?      

![](https://cms.normalizuj.me/assets/e1ffb670-a5f2-49ec-a0cf-dbd747da4173)
Zar same nisu tražile da budu jednako tretirane?{.caption}

O jugoslovenskim logorima razmišljali smo kao o jedinstvenom jugoslovenskomdogađaju uz eventualna poređenja sa drugim komunističkim logorima. Danas, imamo širu  –  biopolitičku perspektivu iz koje Goli otok možemo da sagledamo kao logor među drugim logorima moderniteta, bivšim, sadašnjim i budućim. Nekada se ide dalje u spremnosti na uništavanje ljudskih života, nekada su ciljevi manje maksimalistički, ali logor, kako to objašnjava italijanski biopolitički teoretičar Đorđo Agamben, postoji gdje god se pod izgovorom vanrednog stanja i ugroženosti javnog interesa stvaraju izolovani prostori, na marginama državnih teritorija, na pustim ostrvima (da bi pravni poredak mogao ostati očuvan u svom “netaknutom središtu”), u kojima pravni poredak prestaje da važi i u kojem svaki oblik nasilja nad ljudskim životom zato postaje moguć. 

Dalje prognoze koje se mogu izvesti iz ovih bio-političkih pretpostavki mogu biti zastrašujuće. Ali, ono što mi ovdje iz njih čitamo i upisujemo u svoje logorsko nasljeđe jednako je strašno. U logore na Arhipeagu Goli dovođeni su ljudi da bi im se tamo pokazalo da nisu suvereni vlasnici svojih života i da im on u svakom trenutku može biti oduzet – kada su se jednom stigli u moralnu i pravnu nigdinu, nije bilo više ničega što im je garantovalo život osim sopstvene volje da ga sačuvaju tako što ćete raditi stvari koje do juče nisu mogli ni da zamisle: izdaće druga, natovarićete mu teži kamen, gurnuće ga u propast ispred sebe. Ovdje važe takva pravila – logor je samo mjesto preživljavanja vještački stvoreno. 

> Za to vrijeme u Crnoj Gori citirali smo Jova Kapičića i njegova razmišljanja o Golom otoku...

Logorsko ćutanje nužno slijedi. Budući da ne daju se integrisati u pravni i  moralni poredak, logorski događaji osuđeni su na nepojamnost. Postoji i druga logika ćutanja: logoraš zna da se svakome ko ga pogleda po glavi vrzma ista misao – na šta je sve ovaj čovjek tamo morao da pristane da bi preživio? Ne mogu se “pravila” iz “normalnog svijeta” prenijeti na logore, a da logoraši ne budu posramljeni. Logoraši stvaraju nelagodu. Za sobom vuku sjenku srama golog života koji pristaje na sve uslove da bi se sačuvao. Oni koji tamo nisu bili ne žele da znaju da takvo mjesto postoji. Logoraši ih suviše podsjećaju na tu mogućnost. Logori su tamna sjenka zazornog, besprizornog u ljudskom.
 
**4.** 

Da su slijedile anarhističke ideje Eme Goldman, Jugoslovenke i Crnogorke među njima nikada se ne bi našle u logorima. Ali, one su vjerovale jugoslovenskoj revoluciji, Partiji, diktaturi proletarijata iz koje će nići nova zajednica jednakih, solidarnih, zaokupljenih opštim dobrom. I tako je ovo mračno poglavlje tragične istorije ženske emancipacije ispisano na našem tlu. Sve što možemo da tražimo danas je da njihova logorska stradanja budu ravnopravno upisana u istoriju logorskih opresija. To je bitka koju danas jedino možemo da vodimo. Koja je počela nekoliko decenija nakon što su muškarci logoraši počeli da svjedoče o svojim stradanjima, i u kojoj je i Danilo Kiš imao zapaženu ulogu. Godine 1989. u Izraelu on je snimio intervju sa dvije bivše jugoslovenske logorašice jevrejskog porijekla. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, Kiš se tada jedini put u životu pojavio u ulozi televizijskog voditelja, posvećenog, besprekornog, ćutljvog. Ovaj televizijski serijal emitovan je 1990. godine, pola godine nakon Kišove smrti, i to je bio posljedni program koji su mogli zajedni da gledaju građani Jugoslavije koja će se uskoro raspasti u krvi. 

Uslijedila su ženska logorska svjedočenja. Počela je da se piše druga epizoda ovog poglavlja iz tragične istorije emancipacije žena Jugoslavije. Ovoga puta to je bila epizoda traženja prava za preko 900 Jugoslovenki i 150 Crnogorki (podaci su još nesigurni, sa zvaničnog spiska logoraša još nisu razlučena sva ženska imena) da ne budu proglašavane “kolateralnom štetom”, slučajnim saputnicama na putu prema logorima, da ne budu gurane u drugi plan, barem ne na ovom strašnom mjestu gdje nije bilo isto biti žena ili muškarac.       

Za to vrijeme u Crnoj Gori citirali smo Jova Kapičića i njegova razmišljanja o Golom otoku, crnogorski intelektualci i pisci promovisali su njegove knjige i slikali se sa njim, a crnogorske vlasti (uključujući i posljednju) u tri navrata odbacile su inicijativu Akcije za ljudska prava da se donese zakon kojim bi se golootočke žrtve rehabilitovale.  Crna Gora je ostala jedina zemlja u regionu koja istrajava u odbijanju da se odredi prema ovom događaju. Da su pravde jače nego sile!            
     



 
        



Za njih u logorima nije bilo milosti, kao ni za muškarce. Tek dobijena bitka za političku ravnopravnost žena na Arhipelagu Goli ubrala je svoje gorke plodove...